[kame]

Majka
Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.Da li se sjecam?... Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaceno mršavo lice, noge u papucama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peci, od rucka do vecere, od jeseni do proljeca, u zidovima, medju cetiri zida, uzidan, tekao je nelijep zenski zivot. Sjecam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su djecije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" camila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz zenskih obraza.Sjecam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz djecije razigrane prostore, zaboravljajuci otici pet puta na dan u dzamiju i - poslije su oceve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari...poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, nedoigrane igre, zena sakrivena u tami i ocev nemilosrdni pogled. Strazarska sablja što nas je goropadno gonila kroz sokake...Rasli smo.
- Da mi se nijesi maknuo ispred kuce. Jes' cuo. Nemoj da te ja špruljom pitam dje si bio! A sad - abdest pa namaz.

Zid pred sitnim djecijim zeljama.
Uciteljeva šipka bila je duza od oceve, a djeca su u školi zaplašeno cutala. Moj plac... Sjecam se majke. Blijedila je.
Sakrivena iza zalosnog crnog vela, "vale", uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proci ulicom. Kroz naš "halvat" prolazile su tetke, daidzinice, nane, babe, zene i zene, donosile na licu mrke vale, u zjenama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.
Cudjah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama.

Tada smo smjeli, da ne smetamo po kuci, izici na sokak. Igrali smo se pred kucom i ceznjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.
I rasli smo.
Svake druge godine po jedno dijete došlo bi medju nas.
Majka bi tada obicno lezala. Samo ne znam zašto sam sve cešce bivao mlacen, zašto majcine oci postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli...
Zene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", ciza, prašina. Bjezali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.

Da! Cetiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.
Sjecam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica u uncu, zuta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamencica koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruce.
Onda nešto snazno i otegnuto dreknu. Cudno! Cekali smo da ponovo pocne. I cusmo: tu-uu-uu! tu-u-u! tu-u-u! dva puta.
- Baš ko truba u Ante Micinog - otkrio je Bajro.
- Nije vala, vec ko kad Mešan pjeva. Eno...
- Tu-uu! tuu-uu!

Zabavljao nas je, a bilo je sve blize. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeci u prašini okretali smo glave prema zvuku.
Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.
...Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlacice...
A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo azdahe. Ili nemani. Sunce je bliještalo iz staklenih ociju koje su šle na nas. Sasvim blizu...blize. Ocajno brzo! Tuu!
- Tonobil! - prestrašeno je skocio Bajro.
Ne znam da li se iza prozora zacuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrcene ruke, sjetih se...
Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo rucica mahnu ispod tocka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.
Guši u grlu. Cije je to srce onako lupalo.
Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene...nešto zeleno. Ljudi i djeca. Zagor. Uzas.
Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnjeceno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, ocajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko zacinjala se luda misao: mozda sve ovo i nije ovako... nije istina.A majka je imala široko razrogacene oci. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjecam da li je, najzad, bilo i sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni je još uvijek kao teret da pociva, beskrajno rijecita ukocenost majcinih ociju.
Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo cutao, onda vidjevši nepokrivenu namrgodio se:
- Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda? Šta si izlazila brez vale? Unilazi.
* * *
Sjecam se: polazio sam na "škole". Mati je grcala ispracajuci me:
- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idji sredinom djade, satrice te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde nako, nako...
Dalje nije znala. Ili nije mogla...


Fabula:
U ovoj prici pisac se sjeca sebe kada je bio petnaest godina mladji. Opisuje majku.
-Sjeca se isprebijanog , polomljenog djetinstva, nedoigrane igre, zene sakrivene u tami, ocevog nemilosrdnog pgleda
-Sjeca se kada su njegovoj majci dolazile zene na kahvu i oni su mogli da ne smetaju po kuci izaci na skokak.
-Sjeca se i ljeta i necega sto snazno i otegnuto dreknu tu-uu-uu, bilo je to auto koje je pregazilo fikreta i zaustavilo se. U prasini se naziralo samo nesto zeleno.
-Iz kuce je izjurila majka i to je bio strahovit trenutak. Majka je imala bolan pogled. Dosao je otac i izgalamio se na majku sto je izasla nepokrivena.
Vrijeme radnje: Pcetak XX stoljeca, ljeto
Mjesto radnje: Fojnica,kasaba
Tema: Majka njen zivot, privrzenost i povezanost sa djecom te njena poslusnost prema djecakovom ocu. Mukotrpan zivot zene u patijarhalnoj sredini.
Ideja: Roditelje treba slusati pgotovo majku jer nas je ona rodila i ona nas najvise voli i brine se da bi imali sto bolji zivot i ne zeli u nekim trenutcima otkriti svoje suze. Svako zasluzuje jednaka prava; u ovom slucaju zena u odnosu na muskarca.
Likovi: Glavni: pisac, Pomenuti : otac, bajro, fikret, majka,
Opis likova:
Majka: U ovoj prici sve se vrti oko majke. Pisac je detaljno opisao i fizicki i psihicki: Citati o opisu majke: Stoji iza mene daleko, petnaest i visegodina daleko, priguseno bosansko djetinstvo. Da li se sjecam! Bila je jedna kutija-soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučamax, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Sjećam se:jurili smo po vršajevima za konjima preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i-poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi suzila:“Svoj je otac, kad malo i udari, poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko“ , a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala. Sjećam se majke:blijedila je. Sakrivena iza žalosnog crnog vela „vale“ uvijena u široko platno-zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane, trebalo proći ulicom. Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati pognutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam...gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam očajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao:možda sve ovo nije ovako...nije istina. A majka je imala široko razrogačene oči. Okamenjen pogled bio je visoko visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se „utopili u taj bolan pogled“
Mišljenje o pripovjetci: „Majka“
Ova pripovjetka mi se jako svidjela i jedna je od najljepših i ovoj lektiri bar po meni. U njoj je prikazan život koji su prije podnosile žene i djeca te očeva uloga koja je uvijek bila presudna. Radnja ove pripovjetke počinje negdje u polovini njenog cjelokupnog teksta rečenicom:“sjećam se:bijaše ljeto“ dok na završetak odnosno kraj ima svega nekoliko rečenica. Ovaj uvod zapravo nije uvod za radnju : događaji ne slijede iza njega, a završetak ne predstavlja rasplet kao što bi trebalo. U ovoj pripovjetci pisac slikovito opisuje majku. Veoma su zanimljive veze između nekih riječi u ovoj pripo0vjetci. Primjer kutija-soba, a sa ovim riječima povezana je i riječ koja se ovdje često ponavlja riječ zid-duvar. Pripovjetka se zove „Majka“ ali ipak u ovoj pripovjetci riječ je o piščevoj sudbini i sudbini tadašnjeg naroda. Ta sudbina je bolna i strahovita, ali ipak priča je jako dobra i poučna.
Epiteti: Napaćeno mršavo lice, izblijedjele dimije, blag pogled, crne poderane seoske košulje, zelene odaje, nemilosrdni pogled, savijena, žuta, opustjela ulica, stari zid, zelene kratke otrcane hlačice,beznadan urlik, zgnječeno tijelo, razrogačene oči, krvavom prašnjavom zemljom --itd
-------
Zija Dizdarević (1916. – 1942.)
U posnoj hercegovačkoj zemlji, u kamenitoj postojbini mnogih velikana pisane riječi, u zemlji obilja sunca rodio se 18. februara 1916. godine, u Vitini kraj Ljubuškog, Zija Dizdarević. U rodnom kraju ostao je samo prve tri godine života, a onda se porodica seli u malu bosansku kasabu Fojnicu, odakle mu je majka bila rodom. Djetinjstvo i prvu mladost proveo je u Fojnici gdje je završio četiri razreda osnovne škole. Šerijatsku gimnaziju je pohađao u Sarajevu i završio tri razreda, dok je četvrti i peti razred pohađao i završio u Mješovitoj učiteljskoj školi u Sarajevu. U jesen 1937. godine upisao se na Filozofski fakultet u Beogradu, grupa pedagogija i psihologija. Danju je slušao predavanja, noću svirao violinu, u ono malo slobodnog vremena igrao šah i bio prvak u toj igri na fakultetu. Jedno vrijeme je svirao violinu i u beogradskom Narodnom pozorištu. Da bi mogao od nečega živjeti podučavao je đake iz bogatijih porodica, iz dana u dan učio, svirao i aktivno učestvovao u radu napredne studentske omladine. U Beogradu je Zija studirao do početka drugog svjetskog rata, koji ga je omeo da završi studije. Vraća se u Fojnicu, a potom nakratko boravi u Zagrebu, jula i augusta 1941. godine. Po povratku u Sarajevo ubrzo je bio uhapšen u Gradskoj kafani baš onda kada se spremao da pređe na oslobođenu teritoriju i da se poveže sa borcima NOR-a. Jedne februarske noći odveden je u koncentracioni logor Jasenovac, gdje je 1942. godine mučki ubijen.

Zija Dizdarević
Za vrijeme školovanja u Sarajevu bio je član literarno – umjetničkog društva “Mladost”, gdje je aktivno učestvovao u radu literarne sekcije. Početkom 1935. godine list “Učiteljski podmladak” iz Užica objavio je prvu Zijinu pripovjetku “Halucinacija”. Iste godine, sarajevski list “Oplenac” objavljuje drugu priču “Iz zapisa bolesnog čovjeka”. Književno djelo Zije Dizdarevića je neveliko po svom obimu: trideset kraćih pripovjetki i dvije neobjavljene recenzije. Ali i tako omaleno književno djelo ima visoku vrijednost koja i danas traje, a trajaće i u budućnosti, dok traje Bosne i bosanske riječi. Ako i jeste neosporno da je Zija ispisujući svoje priče imao pred očima Fojnicu, tadašnju kasabu i njene ljude poput Adema Mujkića, Muje telala, Asima hadžije, Naze vezilje, Ibre Ćosana, Joze Čavara ili Muje Tice, takve iste kahvane, takav isti govor, takve iste likove možemo susretati u našim provincijskim mjestima i u današnje vrijeme. Zija Dizdarević je očigledno imao odličan i vid i sluh da od svog djetinjstva pamti ono što je viđao ili slušao da bi mogao ispisivati priče koje su slika Bosne njegovog vremena. Priče Zije Dizdarevića imaju i danas blistavu ljepotu poetskih kazivanja o jednoj sredini u kojoj još ima ljudi koji idu ‘nako, ‘nako. Nije riječ samo o Fojnici i licima iz te kasabe, jer su svi oni, i kasaba i njeni ljudi, samo simbolika općeljudske istine i trajanja. To prepoznavanje Bosne, to življenje jednog književnog djela, to trajanje jedne stvaralačke ličnosti i njenih moralnih i estetskih kvaliteta prisutno je i danas. Ovdje i sutra.

[kame]

Abidagina ograma

Ima vam Abidaga vrlo rdjavu naviku. Zadje on, tako, svakog pazara pijacom, od seljaka do seljaka pa, ovdje sira, ovdje kajmaka, ovdje masla, sve tako na prstu zahvati, lizne, raspita se za cijenu, pa kobajagi nezadovoljan, ide dalje. A »parmaci« on i voce, kruške, trešnje, vresinje, jagode. Utuzi seljacima: obicno od svakoga zahvati a ništa ne kupi. I sve to on lijepo, onako prijateljski i k'o s nekom brigom.

- Merhaba, brko!
- Merhaba, aga! - a seljaku vec nešto teško oko srca, zna Abidagu.
- Kako si brko! - nastavi Abidaga, a mjeri lijevim okom bijel, pun i okrugao sir.
- Dobro, elhamdulilah, kako je tamo - cijedi seljak, a klupu pred sobom vec primice.
- Jesi li 'no ti Mujin, Allaha ti? - zapitkuje Abidaga, a onaj mu sir zamakao za oko.
- Jok, brte, nijesam, nego Husanov - zagovara seljak i hoce da se rasprica, ne bi li kako zabašurio i ocuvao onaj sir.
- Aha, Husanov! jest, imana mi; baš, hesabim, iz Prijevora... - vadi Abidaga ruku iz dubokog dzepa od cakšira.
- Nije, aga, nego iz Dusina, zar ne znaš Husana Salkinog... - premješta seljak sir i poduze zadrzava ruke na njemu.
- Jes', vjere mi, a ja sveosve smetn'o s pameti! Znam, kako ne bih znao Husana Salkinog, eh, stari smo mi jarani, a - primak'o se Abidaga i pruza ruku, a za Husana nikad ni cuo nije. - A pošto ti 'no bijaše ovaj sir, a?
- Šest dinara, aga, ko tebi - ocajno prevrce ocima covjek, a ne zna kako da sir spase.
- Pa... nije ni skupo, der da vidim. Ako bude k'o u rahmetli oca, onako sladak, baš bih kupio! -i vec Abidaga, onako krvnicki, zabada nokat i lomi komadinu.
- Vala, dobar je... uh, jami, pobogu brate, dje mi otkide tol'ki komad! Lijepo se pozna! Ko ce mi ga sad šceti kupit' - trza se i jauce unesreceni seljak.
- De, de, šta si zakuk'o. A, vala i sir ti, da je šta - nije. Iscijedio si iz njega i dušu. Kako ti nije grihota za 'vo trazit' šest dinara? - sve onako, zvacuci, primjecuje Abidaga, i k'o ljuti se.
- Pa, evo tebi za pet, nosi brate, kad si ga tako dušmanski unakazio, hvata se seljak za slamku.
- Ma ti, bolan. misliš da su meni vrane mozak popile. Nisam ja od jucer na 'vom pljacu, vode. Znam ja šta je to rijet' sir. Eh! Tri dinara cu ti dat', a i to ti je puno, - cacka zube Abidaga i vec zagleda unaokolo kod koga je dobar kajmak.
- E, baš nejmaš duše, aga. Ko bi ti, bolan, voliki sir snio iz Dusine za tri dinara, ko? Daj makar cetiri i po - kabulosum!
- Ti, biva, zaintacio, pa, illah, pet! cetiri i po! Pet! cetiri i po! i - ni pomaknut'! E neceš, burazere! - odmice se Abidaga od ojadjenog covjeka i prilazi, malo podalje, drugome koji nije cuo ovaj tuzni muhabet.
- Ejvallah, mladicu!
- I tebi, efendija - neiskusno i spremno odgovara mladic, a ne zna Abidagu.
- Bogme, ti zamašit momak! Da nisi, pocem, s Bladica?
- Jok ja, 'fendija, nego ozgor, iz Prokosa, - sa naivnom nadom potvrduje momcic.
- Ooo! iz Prokosa! Pa ja znam Prokos k'o elham. Ti si, momcicu, Bašiceva soja, glavu bih dao!
- Baš tako, aga! I to Osmin - veseli se Prokošanin i drzi sigurnim, ko u ruci, da ce prodati kajmak.
- E, vidiš! Ama, kol'ki si se protegao, ne bi te insan ni poznao. Vallahi, ko da fe je ko iz vode za uši teglio, tako si se razrastao!

Veseo i rumen, mladic se isprsio, a Abidaga nastavlja, siguran u se:

- A kolko sam ja puta ishodio gori, do tvog babe na mlijeko i kajmak, pa mi tefericili na onoj zeleni, aman jarabbi! plaho li bijaše! Ama, prodje i taj vakat, ostari se, ko bi sad izduro gor' do vas na ovim nogama! A donio malko kajmaka, a? Nekad je u vas bio baš nabas, onako sa šecerom, a po dva-tri prsta debeo, ne znam je l' sad takvi? Der, da vidim! - pruza Abidaga svoj smrtonosni prst.
- Bujrum, brte, oprobaj pa vidi. A da je kabil, ne 'š ga nac boljeg, vjeruj se! - govori priprosto mladic, i ne sluteci zlo, a vec smišlja kako ce odmah kupiti soli pa tabanima vatru! Da prije mraka stigne kuci.
- Oho - ho! mastan! Hm... hm, ama cim se ovo cuje, ociju ti! K'o safunom!

Zaprepasti se siromah »momcic« kad vidje koliko mu kajmaka ta »proca« odnese, ohladi se nešto u njemu:

- Ama... ne cuje se nicim. To se tebi, morebit, samo cini, de si, zar, podosta uzeo pa te zatušilo. A lijep je, i jevtin.
- Pa, majka mu stara nisam ja nevješt, znam ja šta je kajmak. A ovo ašicare smrdi. Znaš ti to, nego kriješ. E, ne valja ti pos'o. I ja baš šcedah kupit! Da ne oprobah - bi se nasamario! E, ljudi bozji, ljudi bozji... - udaljuje se Abidaga koreci i istrazujuci kakvu zrtvu s vocem.

E, ama mu jednom i prisjelo! A evo kako. Namjerio se on, mozda peti put, na jednog, onako -ko od brda odvaljenog, odozgo sa Šcita. Donio covjek mlado maslo, bijeli se ko dan, pa ga lijepo metnuo preda se i gleda. A bio nešto ljut - opština pocela naplacivati po dinar pljacarine više, pa se seljak o sebi zabavio - a naš covo, bezbeli, i na lijevu usto pa - gotov belaj! Tako ti on sjedi, kad - Abidaga! Odmjerio maslo i sigurno se u sebi zarekao da ce makar pet deka »smazati«.

- Kako si, dobar insanu?
- Nikako! A tebi je svejedno, šta te briga! Vidje Abidaga da je covo otresit, pa utanji glasom:
- A jel' ti dobro maslo?
- Dobro, ko dobro plati - otsjeca Šcitavljanin.
- Pošto je? - pravi se Abidaga nevješt, a misli: »E, neceš mi pobjec'!«
- Dvadeset i cetiri, ako si mušterija, a ako nisi - nipošto. - Abidaga, po navici, a na svoju nesrecu, zamoci dva prsta pa zahvati, onako svojski, poduboko. Dok on to ucini, seljak dize sud s maslom i utrapi mu ga silom u šake:
- Na, nosi i vagaj. Kupio si!
- Ma, šta ti je, coce, ne znaš ni spada li mi se... hocu l' kupit'... a baš ti nešto nije bogzna...
- Šta nije. Zar ti opoganio noktima, pa nije? Ne'š ti meni više vodje kopati po mom espapu, dosta si se djabe najeo mog sira i masla i kajmaka. Sad nosi i placaj. A kupiceš, vjera i bog, pa makar sve rig'o pare. Ne budeš prob'o ni nacim'o! - razgoropadio se burazer a izdreljio oci, pa sijece k'o nozevima.

Siromah Abidaga premro ziv, ukocio se, a u dzepu svega sedam dinara. Te tamo - te amo - te otimaj se - te govori, a ja! burazer zavro, uhvatio ga za prsa pa trese ko osušenom granom, a Abidagi se cini da ce ga onako u dzehenemu pozivati na odgovomost, pa ga ziva nestalo. I morade, najzad, pozajmiti od komšije Munibega novac i, bogami, plati za maslo, ama i zadnju paru. A brkajlija uzeo, prebrojao zavezao u maramu i, tezak kao pecina, odgegao se širokim korakom, uvijek smrknut.

Tako naš Abidaga nagraisa. A nekako brzo poslije toga i leze, nešto ga zabolje. I kad prodjoše dva pazara, cu se da je umro. Seljaci odahnuše: »Fala Bogu, skin'o nam se s vrata! A more bit je baš od onog golemog straha, što mu ga zadade Pugona, pogino. Ko zna...«

A gradjani tumacili.
- To je on, sjegurno, umro od zalosti što je propušc'o dva pazara a nije ništa, 'nako, - dzabice, oparmacio. Sjegurno...!

[kame]

U bosanskoj kafani


Sjede ljudi.

Preko sasušenih usana, iz dubine sagorjelih pluca, kulja i vuce se dim. Ide tromo, slaze se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrštene, misli dosadno nejasne kao polubijel dim što se povlaci okolo. Lica se ne razaznaju, calme i fesovi na cas se cudno izduze, protegnu, dobiju fantasticne izglede u pokojem novom valu dima, neko se iskašlje, a za "odzakom" zazveci dzezva.

– Rasime, jednu i dva!
Do Esrefa je Suljaga. Razliše iz jedne dzezve u dva fildzana pa srcu. Cute. Do njih Ahmetaga. Dimi i cuti. Pa Mašo, Mušan, Mešan, Ibro. Puše i cute.

Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog i teškog dima, podsjeca na baru. Ponekada tek kogod uzdahne, val jurne u sredinu, ustalasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri.
Suljaga cuti. U Mešana na lijevom koljenu fildzan s kafom, a na desnom savija cigaretu "tancicu". Cute ljudi naslonjeni na zidove.

Cuti i dim.
Cigare i cibuci, lule, ispruzene ruke što su zaboravljene stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.

Poslije otegnute, placne škripe vrata, cu se Muhamedbegov selam. Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.

– E, merhaba ti, beze!
– Merhaba!
– Merhaba!...
Lijeni pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po duznosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno cutanje.
Muholovka visi i klati se. Jedna uhvacena muha dugo zuji.

Beskrajna dosada.
– Jah! - cu se kao slucajno. I odmah bezbroj odjeka:
– Jah!
– Jah! Jah!...
A onda opet umiranje u cutanju.

– Beze, rekoh li ja tebi merhaba?
– Rece, jakako, br'te Mašo.

Pola sata. Sat. Dva.
Zatim se Ibro prisjeca:
– Ama, vidje li ti, Mušane, onog Kuzbašinog? Kazu da je izbio.
– Vidjoh, ja. Pa gologlav, ko vlaše. A njakav durbil - kako li - obješen o vratu.
– A što li ce mu ono, jarabi?

I Mašo, kao da uopšte ne ocekuje odgovor, sasvim ravnodušno zacuti, pošto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori. Zujanje, dim i sporost.
Minut, dva, pet.
Dzemil efendija ce:
– Ma, ono se kaze durbin, a nosi se u planine. Kazu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac cak na Šcitu.

Govor se valja lijeno, dugo, rijeci padaju teško kao od usta otkinute, glas je usamljen, cudno usamljen, kao da ostaje napušten, neshvacen, ravnodušan svima.

– Pa mi kaziva jednom, baš cini mi se Edhem efendija - jok, slagacu, nije on... ama opet... cek... jest baš on, jest!... Edhem efendija mi je kazivao kako je on na jedan - ti Dzemal efendija potegne duboko iz cibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi - kako je on gled'o s Matorca i vidio tocno skakavca na Šcitu.
– Aaaaa! I baš vidio? Baš vidio?
– Aaaaa!
– Jes', baš vidio. I to, kaze, mice desnim brkom.
– Ih, pobogu brate, pa što li to?

Cutanje.
– Haj' ti sad znaj zašto on baš desnim brkom mrda?
– Iiii!... E, baš mu je cudo!

Cutanje.

– Hikjmet bozji, moj br'te!
Nevjerovatnosti u dimu dobivaju jednako dosadnu boju kao i ono "jah". I najzad - sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima preplicu se i slazu, ljudi se ravnodušno cude, pa onda cute, poneko opet vikne bezrazlozno "jah", kafana se rastace u neshvatljivu miru, a negdje daleko u polju hukti fantastican zivotni tempo.

Suljaga i Ešref se iskašljaše. Na dnu fildzana ostao je mutljag. Popili se "jednu u dvoje".

I opet cutanje. Opet mir. Opet dim.
Uvijek tako.

Vrijeme stoji...