|
Unicknnamed
Dobar
Join Date: Mar 2008
Godine: 48
Posts: 1,569
|
Posto Recruit ne zalazi u druge teme ovo cu ovde napisat,evo sta kazu oni koje on naziva "vehabijama" o ogovaranju:
Jedna od najgorih osobina koju čovjek može posjedovati je ogovaranje. To je jedna od najvećih štetnosti koju jezik može prouzrokovati. Iako je strogo zabranjena i Kur'anom i sunnetom i konsenzusom islamskih učenjaka, ova negativna osobina je izuzetno prisutna među svim kategorijama ljudi.
Allah s.w.t. Gospodar svjetova, strogo zabranjuje ogovaranje. On kaže: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, - a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha. Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je“.
Poređenje ogovaranja s konzumiranjem mesa umrlog brata na najeklatantniji način govori o ovoj negativnoj osobini, čime Allah Uzvišeni ovu negativnost želi u korijenu iščupati iz naše prakse.
Ogovaranje nije ništa drugo do želja da se omalovaži i ponizi drugi, da se obesnaži njegova čast, devalvira njegov ugled, te da se ismije pred drugima, dok je on odsutan. Navedena anomalija je sredstvo razaranja, jer onaj ko boluje od spomenute bolesti ne ostavlja nikoga a da na njega ne baci otrov ogovaranja. Zbog toga Allah Uzvišeni ovu štetnu naviku upoređuje s konzumiranjem ljudskog mesa i, što je još drastičnije, upoređuje to s mesom umrlog brata svoga!!!
Poslanik islama, s.a.v.s., je, u predaji Ebu Hurejrea, r.a, strogo zabranio povredu života, imetka i časti muslimana, naglasivši: „Život, imetak i čast jednog muslimana strogo je zabranjena drugom muslimanu!“
Se'id b. Zejd, r.a., prenosi hadis u kojem se ističe da je omalovažavanje tuđe časti, jedan od najvećih grijeha. U njemu Poslanik, s.a.v.s., napominje: „Među najveće grijehe spada bespravno napadanje tuđe časti!“
Budući da ogovaranje itekako narušava čast i devalvira dostojanstvo muslimana, jasno je da se vjernik mora kloniti takve vrste djelovanja.
Ogovaranje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sasvim jasno definirao u predaji Ebu Hurejrea, r.a., u kojoj se navodi da je upitao: „Znate li šta je ogovoranje?“ Ashabi su odgovorili: „Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju!“ On je kazao: „Ogovaranje je da o svom bratu govoriš ono što on ne voli!“ - „A šta ako je istina ono što o njemu govorim?!“ – zapita neko, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., odgovori: „Ako to bude istina – ogovorio si ga, a ako ne bude – onda si ga potvorio!“
Čak se u jednoj, doduše slabijoj Džabirovoj i Ebu Se'idovoj, r.a., predaji napominje da je ogovoranje opasnije i od samog bluda: „Dobro se čuvajte ogovaranja! Ono je gore od bluda! Čovjek počini blud i pokaje se, pa mu Allah primi pokajanje. Međutim, onome koji je ogovarao, Allah neće oprostiti sve dok mu ogovarani ne oprosti!“
Kolika opasnost vreba od ove vrste grijeha, najbolje ilustrira Vjerovjesnikov, s.a.v.s., hadis u kojem se predviđaju strahovite sankcije za njegove počinitelje na Sudnjem danu. Naime, Enes b. Malik, r.a., prenosi Poslanikove, s.a.v.s., riječi: „Kada sam bio na Mi'radžu, prošao sam pored ljudi koji su bakrenim noktima sami sebi grebali lica i grudi, pa sam upitao: „Džibrile, ko su ovi?“ On je odgovorio: „To su oni koji su ogovarali druge ljude i devalvirali njihovu čast!“
Vjerovjesnikovo, s.a.v.s., upozorenje Aiši, r.a., kada je ona rekla da je Safijja, r.a, niskoga rasta, želeći time umanjiti njenu vrijednost: „Rekla si tako krupnu riječ, koja bi, kada bi se pomiješala sa morem, opoganila bi ga!“
Takođe je, kako prenosi Aiša, r.a, jednom prilikom neki čovjek spomenut po nekoj svojoj lošoj osobini u prisustvu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., na što je on primijetio: „Ne bih volio da sam spomenuo nekoga na taj način pa kad bi zauzvrat dobio to i to!“
Ebu Berze el-Eslemi, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: „O skupino onih koji vjerujete samo jezikom a iman još nije ušao u vaša srca, ne ogovarajte muslimane i ne istražujte njihove mahane, jer ko bude istraživao njihove mahane, Allah će otkriti njihove mahane. A čiju mahanu Allah otkrije, osramotiće ga u njegovoj porodici!“
Džabir b. 'Abdullah, r.a, kaže: „Bili smo sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., kojom prilikom smo osjetili smrad lešine, pa nas je upitao: „Znate li kakav je ovo smrad? To je smrad (ružan zadah) onih koji ogovaraju vjernike!“
'Abdullah b. Mes'ud, r.a., prenosi: „Sjedili smo sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., kada je jedan čovjek napustio društvo, nakon čega je drugi čovjek počeo o njemu loše govoriti, pa mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Iščačkaj prostor uz svoje zube!“ Čovjek iznenađeno reagova: „Zašto?! Nisam jeo nikakvo meso!“ – „Jeo si meso brata svoga!“ – odgovori mu Poslanik, s.a.v.s.
Poznat je slučaj Ma'iza, r.a., koji je učinio blud i tražio od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da izvrši kamenovanje zbog tog prijestupa, što je, nakon njegovog petog priznanja, i izvršeno. Nakon toga Poslanik, s.a.v.s., je čuo dvojicu ljudi kako jedan drugome govore: „Zar ne vidiš ovoga koga je Allah s.w.t. zaštitio, a duša ga nije ostavila, sve dok nije kamenovan poput psa?!“ Poslanik, s.a.v.s., je išao dok nije došao do lešine uginulog magarca, a onda je rekao: „Gdje su ona dvojica ljudi, neka dođu i neka jedu lešinu ovog magarca!“ Oni su začuđeno upitali: „Allah ti se smilovao, Allahov Poslaniče, pa zar se ovo jede?!“ Poslanik, s.a.v.s., im je na to rekao: „Ono što ste maloprije govorili o svome bratu, gore je od jedenja uginulog magarca. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, on (Ma'iz) sada uživa u ljepotama džennetskih rijeka!“
Koliko je ogovaranje gnusno najbolje će ilustrirati sljedeće dvije predaje:
Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio ljudima da poste jedan dan, napomenuvši: „Neka niko ne iftari dok mu ja ne dozvolim!“ Ljudi su postili, a kada se noć približila, jedan čovjek je došao i rekao: „Allahov Poslaniče, ja još postim, pa dozvoli mi da se iftarim“. On mu je dozvolio. Tako su dolazili jedan po jedan, dok nije došao jedan čovjek i rekao: „Allahov Poslaniče, dvije djevojke iz porodice još uvijek poste a stid ih da ti dođu, pa dozvoli im da se iftare!“ Vjerovjesnik, s.a.v.s., se okrenu od njega, na njegovu opetovanu molbu ponovo se okrenu od njega, pa na ponovnu molbu, reče mu: „Njih dvije nisu postile! Kako će postiti neko ko je čitav dan jeo ljudsko meso?! Idi i naredi im, ako su postile, neka povrate!“ Taj čovjek im je otišao i obavijestio ih o tome. Njih dvije su povratile i to svaka po ugrušak krvi. Nakon toga, čovjek se vratio Vjerovjesniku, s.a.v.s., i obavijestio ga o tome, a on mu reče: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da je to ostalo u njihovim utrobama, progutala bi ih džehennemska vatra!“
U 'Ubejdovoj, r.a., predaji stoji: Kada se Poslanik, s.a.v.s., okrenuo od njega, on je otišao a, poslije toga, došao i rekao: „Allahov Poslaniče, njih dvije umiru ili samo što nisu umrle!“, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., naredio: „Dovedite ih!“ Kada su ih doveli, on je naredio da se donese posuda i rekao jednoj od njih dvije da povrati. Ona ja povraćala gnoj, krv i sukrvicu, sve dok nije napunila posudu. Naredio je i drugoj da povraća, pa je i ona učinila isto što i prva. Tada je rekao: „Ove dvije žene su postile od onoga što im je Allah dozvolio, a iftarile se onim što im je Allah zabranio. Sjedile su jedna kod druge i jele ljudsko meso“.
Razumljivo je da su ashabi, a iza njih tabi'ini, najbolje razumjeli Allahovu, dž.š., riječ i postupak Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Oni su najbolje definirali i ovu veliku anomaliju u životu jednog muslimana. Osvrnimo se na neke od njihovih upozorenja u tretiranju ovog uprisućenog grijeha u našem životu.
Ebu Hurejre, r.a., upozorava: „Onaj ko jede meso svog umrlog brata na dunjaluku, ono će mu biti ponuđeno i na ahiretu, i reći će mu se: „Jedi ga mrtvog, kao što si ga jeo živog!“
On, takođe, primjećuje: „Neko od vas vidi trun u oku brata svoga, a u svome oku ni balvan ne primjećuje!“
'Abdullah b. 'Abbas, r.a., savjetuje: „Kada htjedneš spomenuti mahane brata svoga – prisjeti se svojih!“
Omer b. el-Hattab, r.a., nam upućuje ovakav nasihat: „Što više Allaha spominjite, jer je to – lijek, a čuvajte se spominjanja ljudi, jer je to – bolest!“
Katade kaže: „Do nas je došla vijest da je kaburski azab podijeljen na tri dijela: jedna trećina je zbog ogovaranja, druga zbog prenošenja tuđih riječi a treća zbog nečuvanja od mokraće!“
Hasan el-Basri upozorava: „Ogovaranje, tako mi Allaha, uništava vjeru brže nego što gangrena uništava tijelo!“
Malik b. Dinar kaže: „Isa, a.s., je jednom prilikom prolazio sa svojim pomagačima pored lešine jednog psa, pa su oni primijetili: „Kako samo zaudara ovaj uginuli pas!“ Isa, a.s., je na to rekao: „Kako su mu bijeli zubi!“
Dakle, Isa, a.s., nije htio ništa ružno reći čak ni o uginulom psu, već je pokušao naći nešto lijepo na lešu i to spomenuti. S koliko tek pažnje i brige bi tek mi trebalo da iznalazimo lijepe osobine ili vrline nekog čovjeka, kada je to Isa, a.s., činio i u slučaju psa?!
Alija b. Husejn, r.a., je jednom prilikom čuo nekog čovjeka kako ogovara drugog, pa ga je upozorio: „Čuvaj se ogovaranja jer je to začin ljudskim psima!“
Koliko su se prve generacije muslimana čuvale navedene anomalije najbolje će odslikati primjer poznatog Ibrahima b. Edhema. Naime, on je bio pozvan na jednu gozbu, kojoj je prisustvovao, a tu su ljudi u razgovoru spominjali jednu osobu koja, iako je pozvana, iz nekog razloga nije prisustvovala skupu. Ljudi su počeli govorkati kako taj čovjek nije prisutan zato što je težak i mučan, na što je Ibrahim reagirao: „Očito je da me moj nefs naveo da prisustvujem gozbi na kojoj se ogovaraju ljudi!“ Nakon toga je napustio taj skup i, kako se navodi, nije jeo tri dana.
Šta spada u ogovaranje?
Islamski učenjaci smatraju da je ogovaranje kada se spomene neka osoba po onome što ona ne voli, bilo da se radi o njenoj tjelesnoj osobini, o njenom prakticiranju vjere, nekoj ovodunjalučkoj osobini, duševnom svojstvu, moralu, imetku, djeci, roditeljima, supruzi, odjeći, obući, načinu hoda i koračanja, specifičnim pokretima, karakterističnom osmijehu, namrgođenom licu ili nekim drugim osobinama, svejedno da li to spominješ riječima, pisanjem, oponašanjem, namigivanjem, pokazivanjem rukom, glavom i sl.
Ogovaranje je, dakle, spominjanje čovjeka po njegovom imenu ili spominjanje neke određene skupine ljudi u cilju devalviranja njihovih vrijednosti. U to ne spada upozoravanje na greške ili grijehe, bez navođenja konkretnih imena ili skupina. Tako, npr., u ogovaranje ne spada kada neko kaže: „Neki ljudi kažu to i to, i to je pogrešno!“ „Uradili su to iz neznanja, ili greškom, ili iz nemara!“ i sl.
Ako upotrijebiš konstrukcije preko kojih se razumije o kojoj osobi govoriš, onda i to spada u gibet. Na pr., ako kažeš: Jedna osoba koja je danas prošla pored nas!, pa to ljude odmah asocira na konkretnu osobu i oni shvate o kojoj osobi je riječ. Otuda je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kada bi primijetio nešto negativno u neke osobe, on bi to aktualizirao u trećem licu, kako se ne bi primijetilo o kojoj osobi se radi. On bi, npr., pitao: „Šta mislite o osobama koje rade to i to?!“
Ipak, najperfidniji oblik ogovaranja je kada se čovjek pretvara da se susteže od ogovaranja i da svojim govorom želi postići nešto lijepo i plemenito, ali u pozadini postoji želja za ponižavanjem neke ličnosti. To se može uraditi pohvalom onoga koga želimo ogovoriti. Tako, npr., čovjek kaže: „Kako je samo dobar i plemenit taj i taj! Kako je marljiv i vrijedan u ibadetima, ali ga je zadesilo iskušenje kao i sve nas, puno je, brate, nestrpljiv!“ On spominje i sebe, ali, ustvari, cilj mu je ogovoriti drugoga!
Isto tako, kada se spomene mahana nekog čovjeka, ali nje ne primijete drugi, onda ima osoba koje na to žele ukazati i viknu: „Subhanallah, kako je to čudno!“, želeći time ukazati na spomenutu mahanu. On spominje Allaha, dž.š., i zikr Ga čini, ne radi Allaha, nego radi isticanja mahane svoga brata. On Allahovo, dž.š., ime koristi za svoje prljave ciljeve!
Takođe, kada kaže: „Izuzetno mi je žao što se dešava sa našim prijateljem i toliko mi je mučno što prolazi kroz ovakva iskušenja. Molim Allaha Uzvišenog da ga oslobodi toga!“ To, obično, biva lažna zabrinutost, i u tome se, ustvari, skriva isticanje mahana svoga brata i pokušaj umanjivanja njegove vrijednosti u očima drugih. Da je stvarno zabrinut za njega i da želi iskreno Allaha Uzvišenog da moli za oslobađanje od konkretnih iskušenja, on bi Allaha, dž.š., molio u samoći.
Kada je dozvoljeno ogovaranje?
Ogovaranje, iako je strogo zabranjeno, postaje dozvoljeno u specifičnim situacijama, kada se isključivo tom metodom može postići, šerijatom dopušten, željeni cilj. Islamski učenjaci to dopuštaju u šest slučajeva:
1. kada je nekome učinjena nepravda. Onaj kome je nepravda učinjena može otići predstavnicima vlasti i spomenuti konkretan slučaj učinjene nepravde i konkretno ime, kako bi se, mehanizmom vlasti ili suda, navedena nepravda ispravila;
2. kada se želi pomoći osobi u ispravljanju negativnosti i vraćanju grešnika na put dobra. Dozvoljeno je osobi koja je u stanju spriječiti činjenje negativnih djela, reći: „Taj i taj čini to i to,“ pa ga opomene da to više ne čini!' Naravno, njegov cilj je isključivo mijenjanje stanja, a nikako otkrivanje mahana druge osobe ili devalviranje ličnosti te osobe;
3. kada stručna osoba bude upitana za neki propis iz neke oblasti, npr., kada pitamo muftiju za fetvu ili mišljenje o tome kako postupiti prema ocu, majci, mužu, ženi i sl. koji su nam učinili nepravdu. Još je bolje, u tom slučaju, izbjegavati konkretno navođenje imena, nego uopćeno pitati: „Šta misliš o onome kome su njegov otac, brat ili supruga nanijeli nepravdu?“;
4. kada se upozorava musliman na zlo. To se misli na kritičko ocjenjivanje prenosilaca hadisa i svjedoka, što je, prema konsenzusu islamskih učenjaka, ne samo dozvoljeno, nego i obavezno. Ako se dopusti da svako, bez provjere, prenosi hadise, logički je da će vjera biti falsificirana. Tako je i sa novatorima u vjeri. Na to se mora obavezno upozoriti. Takođe, ako je neko upitan o budućem supružniku ili partneru u nekom poslu, ukoliko takva osoba nije vrijedna i može drugoj osobi nanijeti štetu, dotičnu osobu treba upozoriti riječima: „On ti nije dobar bračni drug!“, ili: „On je loš partner!“ ili „Nemoj se s njim upuštati u to i to!“ i sl., i ne treba dalje iznositi detalje, kako bi se izbjeglo govoriti ono što nije neophodno za upozorenje;
5. kada neko javno čini grijeh. To je slučaj sa notornim pijanicom, pljačkašem, nemoralnom osobom, koja to čini javno i bez ikakva stida. O tim grijesima i ljudima govoriti, ako to stalno ponavljaju i javno čine, ne spada u ogovaranje. Hasan el-Basri napominje: „Za trojicu ne važi ogovaranje: onoga koji slijedi svoje prohtjeve, koji javno čini grijeh i nepravednog vođu“, i
6. dozovoljeno je spomenuti nečiju i lošu osobinu zbog njegovog raspoznavanja. Npr., ako je čovjek poznat po nadimku Razroki, Hromi, Nijemi, Slijepi, Ćelavi i sl., onda je dopušteno spomenuti tu njegovu osobinu isključivo s ciljem raspoznavanja, ali je zabranjeno to činiti s namjerom da se ukaže na njegovu mahanu i nedostatak. Ukoliko postoji mogućnost da se na čovjeka ukaže nekim drugim imenom ili načinom, onda to treba učiniti.
Ogovaranje u šest spomenutih slučajeva postaje dozvoljeno. Njih su islamski učenjaci izveli na temelju vjerodostojnih hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Kako treba postupiti onaj ko čuje da se neko ogovara?
Onaj ko čuje nekoga da ogovara vjernika, dužan je stati u zaštitu vjernika. Ebu-d-Derda', r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Ko zaštiti čast muslimana, Allah Uzvišeni će na Sudnjem danu odvratiti vatru od njegovog lica“.
Ukoliko se čovjek nalazi na nekom skupu ili sijelu, gdje se ogovara neko od muslimana, dužnost je opomenuti onoga koji ogovara. Ako opomena riječima ne urodi plodom, a iza toga ni sprečavanje rukom, onda je obaveza napustiti to mjesto. Još će se žešće čovjek usprotiviti ogovaranju ukoliko sazna da se ogovara njegov učitelj ili neko ko je poznat po svojoj dobroti, čestitosti i bogobojaznosti.
Kako se iskupiti i pokajati od ogovaranja?
Svaki vjernik je dužan, kada počini bilo koji grijeh, pokajati se istog momenta. Pokajanje za osobu koja se ogriješila prema Allahu Uzvišenom ima tri uvjeta: da istog momenta prestane sa griješenjem; da se pokaje za ono što je uradio i da čvrsto odluči da to nikada više neće učiniti.
Pokajanje za osobu koja se prema drugoj osobi ogriješila, uz tri spomenuta uvjeta, treba ispuniti i četvrti uvjet, a to je: da otkloni nepravdu od osobe kojoj je nepravdu učinio, ili da traži od njega da mu halali i oprosti što ga je ogovarao. Dakle, čovjek je dužan priznati dotičnoj osobi da ju je ogovarao i zatražiti od nje da mu halali takav postupak. Ako je onaj koga smo ogovorili umro, onda je nemoguće od njega tražiti halala, ali zato učenjaci napominju: „Treba što više tražiti oprost i upućivati dove za umrlog koji je ogovaran i treba učiniti što više dobrih djela!“
Mudžahid, objašnjavajući kako se iskupiti za grijeh ogovaranja, napominje: „Iskupljenje za to što si jeo meso brata svoga jeste da ga pohvališ i da moliš za njega“.
Kolika je pogubnost onome koji ogovara a kolika opet dobit onome ko je ogovoren, najbolje će dočarati primjer Hasana el-Basrija. Naime, prenosi se da je Hasanu došao neki čovjek i rekao mu: „Taj i taj te ogovorio!“ Hasan je tom čovjeku poslao značajnu količinu svježih hurmi, uz poruku: „Čuo sam da si mi poklonio solidan dio svojih dobrih djela, pa sam htio da ti se za to odužim. Oprosti što ti ne mogu nadoknaditi onoliko koliko tvoje vrijedi!“
|
....
..ja cuh za ovo pa dodjoh
salim se naravno,..
ucaodsmijeha :
!
