If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above.
You may have to register before you can post: click the register link above to proceed.
To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.
" Onoga dana kada si me rastužio šutnjom, rekao si mi najvažnije. Naučiti ne znači saznati iz knjiga. To znanje je tuđe iskustvo, mudrost koju je neko drugi stekao. Ono može da uputi čovjeka, da mu objasni ponešto, da mu bude od duhovne koristi. Ali, čovjekovo ostaje samo ono što osjeti u srcu, što doživi svakom svojom mišlju i damarom. Samo ono što mu oblikuje dušu. "
"Mrak se sklopio nad njima i vetar je besneo sve jače. Ljubili su se bez mere, bez svesti o sebi i o svemu što je oko njih, što je bilo i što će biti; ljubili su se ne kao dvoje mladih ljudi sa određenim imenom i društvenim položajem, nego kao da se sve živo na zemlji što može da ljubi i da bude ljubljeno sleglo večeras tu i savilo oko stabla koje se, zajedno s njima, povija od vetra. Vetar im više nije smetao, nisu ga ni primećivali, jer su plovih uporedo sa njim. Vezani za mlado drvo, dizali su se i padali, leteli zemljom i nebom, brodili s talasima i tonuli, na bezbrižnom moru srećni brodolomnici. On nije ništa video ni osećao osim njenog lica. To lice sa sklopljenim očima i napola otvorenim ustima koja su primala poljupce ne vraćajući ih, svetio, kao srebrno, hladno od večernje vlage, zaklanjalo mu je svet. Okrenuto prema sivom nebu, zaneseno i nepomično, ono je dočekivalo poljupce kao zemlja rosu i sunčevu svetlost.
Tih nekoliko minuta izgledali su tada dugi kao neko novo i raskošno godišnje doba."
Ivo Andrić -Omer Paša Latas
"... Nikada ti neću oprostiti što si me naučila šta je to ljubav, a zatim me ostavila
da se sam borim s njom. Zašto nestaješ, pa se zatim, samo nakratko, pojavljuješ
da bi mi ponovo slomila srce, koje te je gotovo prebolelo?
Ponekad uhvatim sebe kako razmišljam o tebi - žaleći što sam te uopšte upoznao..."
Ketrin Nevil - Osmica
__________________ Moja vrata su uvek otvorena... Neka ti ne bude neugodno izaci.
" Je li ikad iko proniknuo u tajnu ljubavi, babo? Kada, kako, zbog cega, iz cega se radja? Je li to jedino radjanje koje ne boli? Radja li se iz kapljice rose, zvjezdanog praha, latice cvijeta, bisera suze, svjetlosti jecaja? Da se placa svim blagom svijeta ne moze se kupiti, nikakvom snagom, ucjenom, molbom, preklinjanjem iznuditi, dobrotom, cistotom, plemenitoscu osvojiti, a kad si nespreman, kad o njoj i ne sanjas, izroni odnekud i preplavi te kao plima. Razum se moze opirati, cupati, otimati, tjerati je, grcevito se braniti, pa nemocan odustati. Nocas s potpunom izvjesnoscu znam da je ovo sto me ponijelo ljubav. Otkud onda bol??? "
( Nura Bazdulj - Hubijar - Ljubav je sihirbaz, babo )
Slušala je moje srce, naslonivši mi glavu na grudi, kao mali Indijanac na zemlju.
Pomilovao sam je po kosi, i poljubio joj prstice, smirene na mom desnom ramenu.
- Radi li?
Klimnula je glavom, i to je bio prvi pokret koji je ucinila posle nekog vremena.
Znam da radi, mila. Dobro je to srce. Malo kasni, ali kucka tu i tamo. A narocito kucka tu. U tvojoj sobi…
Tako to ide: najpre nekome oprostiš nešto, a onda oprostiš sebi što si mu oprostio. Kao vakcina: primiš najpre malu dozu, vrlo malu, koliko može tvoj organizam da podnese i odjednom postaješ imun i na ono najgore. I ne primetiš kada si postao drugi čovek, kako te se neki virusi ne dotiču, kako je neki deo tebe, nežan i osetljiv, nestao zauvek. Kad jednom pomeriš granice svoje tolerancije, onda je besmisleno da ih vraćaš nazad, jer ćeš sam sebi da izgledaš kao budala, što nije nimalo prijatno.
"Neshvatljiv je"-govorila je sebi,"tudj i hladan,sebican,cudljiv i sracunat,ali mozda su svi izuzetni muskarci takvi".
Svakako,sve ovo vise lici na patnju nego na ljubav. Po tome se savijala u sebi i lomila u najdubljoj dubini svojoj,osecala je da sav teret ljubavi,koju je on izazvao,lezi na njoj,a da se on gubi negdje u magli i daljini koju ona ne smije da nazove pravim imenom. Jer,zaljubljena zena,i kad je potpuno razocarana,voli svoju ljubav kao nesudjeno dijete..."
"Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jer ako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbudjenjem, osjecanjem koje me vise ne slusa, sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad vise ne prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, tesko meni jos vise. "
"Za ljubav je potrebna izvjesna bezazlenost.
Ti je imas.
Sacuvaj je, to je dar bozji.
Ako je jednom izgubis nikada je vise neces povratiti.
Rekoh bezazlenost. Samo zavidljivci to nazivaju gluposcu.
Neka te ne boli.To nije mana;to je dar bozji.
Ti znas sta ja mislim.
Cista dusa jos nezarazena ni skepsom ni 'inteligencijom'.
Hajde, pij u cast bezazlenosti, gluposti i svega sto uz to ide; u cast ljubavi i vjere u buducnost, u cast snova o sreci, u cast bajne gluposti izgubljenog raja."
Kad jedno odredjeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mestu jer bolje neće biti, jos manje pomisljajte da bežite natrag jer se od toga pobeći ne može. Da biste se spasili - idite napred! Terajte do vrhunca! Do apsurda! Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lek.
I. Andrić - Znakovi pored puta
"Sretni nikad ne razmišljaju o sreći.
To je posao za nesretne.
Svi primete sreću u nesreći,
a o nesreći u sreći razmišljaju samo blesavi.
I iskusni..."
...
Đorđe Balašević
"Najvažnije stvari je najteže reći. To su stvari kojih se sramimo jer ih riječi umanjuju, a kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile neograničenima dok su bile u našoj glavi, stisnu se na običnu, životnu veličinu. Ali ima tu još nešto, zar ne? Najvažnije stvari su preblizu mjestu gdje je zakopano naše tajno srce, kao putokazi prema blagu koje bi neprijatelji rado ukrali. I dogodi se da s naporom otkrijemo neku tajnu, a da nas ljudi čudno gledaju, ne shvaćajući što smo uopće rekli, ni zašto smo mislili da je tako važno da smo bili na rubu suza, dok smo govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zaključana ne zato što nije ispričana nego zato što je nitko nije razumio."
Stephen King - Jesen izgubljene nevinosti
... ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negde u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata.
Toliko puta, doziveo sam poraze, pa vise i ne osecam
istinski tamjan sumnje. Prejeo sam se pobeda, pa vise
i ne osecam istinsku zvonjavu slave. Ne umem ni da se
uplasim.
Ne umem vise ni da umem.
Ah! mali prince, shvatio sam, najzad tvoj mali život pun sjete. Uživanje u blagim sunčevim zalascima bilo je mali-princ dugo vremena jedina tvoja razonoda. Ovu novu pojedinost saznao sam četvrtog dana ujutru, kad si mi rekao:
-Veoma volim zalaske sunca. Hajdemo gledati sunčev zalazak…
-Ali treba čekati…
-Što treba čekati?
-Čekati kako bi sunce počelo zalazit.
Bio si najprije vrlo iznenađen, a zatim si se nasmijao samom sebi. I rekao si mi:
-Stalno mislim da sam kod kuće!
Doista. Kad je u Sjedinjenim Američkim Državama podne, cijeli svijet zna da u Francuskoj sunce zalazi. Bilo bi dovoljno doletjeti za minut u Francusku kako bi smo prisustvovali sunčevom zalasku. Nažalost, Francuska je isuviše daleko. Ali na tvojoj maloj planeti bilo je dovoljno da svoju stolicu puvućeš nekoliko koraka i da posmatraš suton kad god poželiš…
-Jednog dana vidjeo sam četrdeset i tri puta kako sunce zalazi!
A malo poslije si dodao:
-Znaš… kad je čovjek tužan onda voli zalaske sunca…
-Zar si bio toliko tužan onog dana kad je sunce zalazilo četrdeset i tri puta?
Ali mali princ ne odgovori.
Antoan De Sent Egziperi - MALI PRINC
Sada mi je jasno da sam se vec dugo kretao ka tebi i ti ka meni. Iako ni jedno od nas nije znalo za onog drugog pre no sto smo se sreli, postojala je neka vrsta nesvesne izvesnosti koja je radosno pevusila ispod naseg neznanja i koja nas je spojila. Kao dva usamljene ptice koje lete preko velikih prerija po nebeskom proracunu, za sve ove godine i svih zivota mi smo se kretali jedno ka drugom.
"Stari snovi su bili dobri snovi, nisu se ostvarili, ali sam srecan sto sam ih sanjao."
Ljubavna strast dovodi ljude u stanje kad prestaju da jedu, da spavaju, da rade, kad gube svoj duševni mir. Mnogi se uplaše kad se ona pojavi, jer uništava sve što su do tada postigli i stvorili.
Niko ne voli da vidi svoj svijet u ruševinama. Zato mnogi ljudi uspijevaju da se suprotstave toj prijetnji, i da očuvaju kuću ili bilo koju tvorevinu koja je već trula iznutra. To su čuvari preživjelih stvari.
Drugi, pak, postupaju suprotno: predaju se bez razmišljanja, nadajući se da će im ljubav riješiti sve probleme. Prepuštaju drugoj osobi svu odgovornost za vlastitu sreću i pripisuju joj svu krivicu za eventualni neuspjeh. Neprestano su u euforiji jer se dogodilo nešto čudesno, ili u depresiji, jer je nešto, što nisu očekivali, sve opustošilo.
Okrenuti ledja strasti ili joj se slijepo prepustiti – koja je od te dvije mogućnosti manje destruktivna? Ne znam.
"Svako moze ubiti onoga koga voli. Neko to ucini samo pogledom, a neko laskavim rijecima. Kukavice ubijaju poljupcem, a hrabri udarcima maca. Neki ubijaju one koje vole u mladosti, a neki kad ostare. Neki ubijaju pozudnim rukama, a neki podmuklo. Samilosna osoba koristi noz. Jer onaj ko je ubijen nozem brzo se ohladi. Neke su ljubavi kratke, a neke duge, neke prodaju, a neke kupuju. Neki placu dok ubijaju, a neki i ne trepnu. Svako moze ubiti onoga koga voli. Ali ne umiru svi zato sto su ubili."
… sve je moguće, sve je na dohvat ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svet više nije skučen ni pun prijetnji.
Cijenim nova prijateljstva, ona su kao ljubav koja nam je uvijek potrebna, ali stara prijateljstva su više nego ljubav, ona su dio nas samih. Ti i ja smo srasli, kao dvije biljke, oštetile bi se obadvije kad bi se odvojile, žile su nam ispreplitane i grane. A opet, mogli smo više nego da rastemo na istom busenu sjećanja, živeći svako svoj život. Mogli smo da budemo jedno. Žao mi je sad, zbog svega što smo propustili. A znali smo da svaki od nas misli na ono što se desilo, to se ne može zaboraviti...
