STRANAC


Ponekad … tako uhvatim svoj ispitivački pogled u ogledalu: vidim, ne samo jednog nego potpuno nepoznatog čovjeka, već, uz to, i krajnje nesimpatičnog, kako zuri u mene.
Pokušavam da u tim crtama lica pronađem nešto svoje, pokušavam da prepoznam neki lični pečat, nešto po čemu bih morao znati da sam to baš ja, a ne neko drugi... ali, uzalud.
Ja se onda osmijehnem ... stranac u ogledalu mi uzvraća osmijeh, ali, jasno vidim, da to nije moj osmijeh, vidim samo da su se njegove usne razvukle, mišići njegovog lica oponašaju moje, a oči su ostale tuđe.
Ili: namigujem tom liku u ogledalu, namigujem mu povjerljivo, kao što to i inače rade ljudi koji dijele neku zajedničku tajnu. On mi uzvraća mig, ali pri tome mu se na licu ne vidi ništa, nikakav znak da je i on upućen u ono što ja znam, usne i dalje stoje čvrsto stisnute u jednu tanku crtu otpora i neshvatanja, i ja uvidam a je moj trud uzaludan, da se obraćam krivom čovjeku.
Dalje, pokušam da se osmijehnem i da mu namignem u isti čas, ali tada obično neko uđe u sobu, lift ili u, klozet u kafanu, i ja brzo odvraćam pogled od ogledala i počinjem da se pipam po dzepovima kao da trazim sitniš ili kao da provjeravam jesam li ponio ličnu kartu sa sobom, ili vadim kutiju cigareta iz džepa...
Sjećam se dana kada sam se vratio sa sahrane svoga oca i stao pred ogledalo. U duši mi je vladala pometnja, neka tanka, čelična sonda bola bila mi je provučena kroz grkljan i grebala me pri svakom udisanju i izdisanju, u svakom mišiću tijela osjećao sam neke zapretene, besmislene pokreta, koji su htjeli van, a ja sam ih sprečavao.
Stajao sam pred ovalnim ogledalom u sobi i iz njega me je gledalo blijedo lice uokvireno dugom smeđom kosom, lice koje ničim nije odražavalo moje stanje, koje nije imalo nikakve veze s onim sto se meni dešavalo, lice bešćutno nezainteresovano...
Jedva sam nakupio pljuvačku u suhim ustima i pljunuo tog stranca naspram mene i tek tad je on reagovao, iznenadio se, usuknuo, pogledao me s gađenjem i s mržnjom, sa željom da mi vrati istom mjerom, da me udari...
U zbirci pripovjedaka Milorada Pavića Ruski hrt, ima priča o jednoj djevojci, komunističkoj aktivistkinji, koja je uhapšena i odvedena u logor na Banjici i koja policiji nije ništa htjela da oda, nijedan podatak o svojoj organizaciji, nijedan podatak o sebi, pa čak ni ime...
Kada su je vodili na strijeljanje, upitali su je da li hoće da umre bezimena ili da ipak bude sahranjena pod svojim imenom, a ona je tada, kao svoje ime, rekla ilegalna imena jedne druge djevojke i mladića iz svoje grupe...
U spiskove strijeljanih uvedeno je to ime, a krvnici su obustavili potragu za onim mladićem i djevojkom...
Često se pitam, u predahu između dva sna ili u trenutku dok čekam zeleno svjetlo na semaforu i imam osjećaj da sam taj isti trenutak već nekad preživio, ko je bio taj čovjek koji je umro umjesto mene, koji je u trenutku umiranja uzeo moje ime i na taj način me zaštitio, omogućio mi da bezbjedno i mirno živim i radim?
Je li se pokajao zbog toga? I je li to onaj stranac, koji me, nekad bešćutno, a nekad s mržnjom, gledao iz ogledala?
Htio bih da mu kažem da krivica nije do mene, da nema pravo da se ljuti, jer, ovaj život koji vodim, stvar je njegovog izbora i odluke.

[superbaka]

Majka...

Nas petoro , kao pet uznemirenih leptira oblijećemo oko njenog kreveta i rastrgnuti
tugom čas je ljubimo , čas joj tepamo , čas je zovemo :
"Majko , majkice , rode ! - prelamaju nam se nježni šapati i razbjeni o ogoljene zidove poput gelera ponovo se bolno zarivaju u naša tijela .
Posledjni minuti njenoga života išaretom nam kazuju da neće dočekati sledeće jutro , i Smail ,moj srednji brat , počinje učiti derman dovu . Gledam ga , kako zarivena lica
u njene dlanove ,tiho kao da pada na sedždu , šapatom doziva šehade .
Nas četvoro strepimo i svako za sebe molimo da Allah usliši bratovljevu molbu , da nam majka preživi . Nismo bili spremni za takav bol , ali nam ta njegova dova olakšava dušu kao da se molitva prenosi i počinje da djeluje na nas . Nešto nas ucvijeljene tješi i zračak nade kao nečija nevidljiva ruka vodi nas jedno drugom . Odjednom počinjemo da se grlimo kao mali kada smo bili i gledajući majčino lice čak se i smiješimo , a niko od nas ne zna da objasni zašto .

Pomiluj me majko ! - reče Smail majci koja je bdila u budnoj komi nad našim tugom , i nekoliko puta kroz suze ponovi istu želju mazeći njenom bezivotnom rukom svoje obraze .

Nisam mogla više da gledam u njega već okrenuta prozoru spustih umorne oči i potražih spas u snijegom pokrivenim krošnjama starih kestenova . Na vrhu jedne grane pomjeri se ptica . Vidim joj profil , podigla glavu ali ne cvrkuće , već u nekom iščekivanju posmatra nebo kao da se i sama s nekim oprašta .

"Ne boj se majko !" - rekoh ptici . Na tvojoj duši ne leži ništa , što bi joj smorilo krila ako moradne da se vrati svome Gospodaru . Bila si najbolja majka na svijetu , a naše dove će ti pokazati put koi vodi dženetu , kada za to dođe vrijeme .

Majko ! - začuh iza sebe riječ koja se prepuni bojom četiri različita glasa .

Probuđena iz kome pogledala je prvo s nevjericom u naša lica , a onda joj sa usana skliznu jedan sjetan osmjeh , koim ohrabri ono malo nade u nama .
Nas petoro popadasmo na koljena oko kreveta i obradovani obasusmo je poljubcima i odmah potom , gotovo raspamećeni od sreće počesmo ljubiti i Smaila koi ne ispuštajući njene ruke duboko uzdahnuvši nastavi moliti .

-Reci ...reci ....nešto majko ...majko , majkice , ...rodeee ! - odjeknu prostor ehom naših uzbuđenih glasova a niko od nas ne primijeti da smo svi petoro izgovorili istu misao.

Majka pomjeri usne , oči nam ostaše prikovane na njima , pa se samo zbunjeni grozničavo predadosmo nekom iščekivanju , napeti ,kao da nam život poče zavisiti
od njenog glasa i riječi koju smo prosili .

"Dajte mi hladne vode !" - reče majka ,kao da se upravo probudila iz noćne more , a ne iz kome .
Deset ruku pojmiše za istu čašu i nageti nad njom obazrivo joj prinosimo čašu nebi li zaista progutala gutljaj vode . Popila je pola gutljaja i umorna ponovo zatvorila usne.
Jedva primjetna rumen prosula joj se po obrazima , koju smo minutima dugo milovali
pogledima , kao da smo imali namjeru zamoliti je da vječno ostanane tu , na majčinom licu .
"Boli li te štogod majko !" - pitali smo zagledajući joj u njedra ,spremni da golim rukama otrgnemo taj bol od nje , pa da ga potom podijelimo , kao parče bajatog hljeba , kojeg smo kao djeca morali dijeliti na pet zalogaja .
Ništa nije rekla , ili nije mogla da kaže ,samo je očima upijala ljubav sa naših lica . Spustila sam glavu na njene grudi i dugo slušala otupljen plač kome nije dala
da izađe . U tom trenutku nisam mogla da se otmem osjećaju , da iz majčinih grudi izvire more . Iz njenih suženih bronhija sa svakim moim dodirom oglasio se krik galebova u daljini i uzdah poslije koga bi njeno srce bubnulo od moj obraz , kao talas
mora kada se razbija od pučinu .
"Ko izgubi majku , izgubio je prijatelja . Ko izgubi majčine ruke , njemu su i krila slomljena ...." - padali su mi na pamet davno pročitani stihovi , ne znam čiji , ali sam znala da su potekli iz samoga srca .
Podigla sam glavu i pogledala u njeno lice . Moj Bože , nikada ju ljepšu neću zapamtiti nego u tom trenu . Kao u ogledalu vremena sunovraćena u godine trideset i neke , majka je ponovo bila mlada . Skrenuvši pogled na braću i sestru na čijim se licima bijahu zamrsili zarovi tuge , tek tada mi postade jasno koilko smo stari .
U vječitoj potrazi za izgubljenim djetinjstvom moje misli stadoše na raskršću vremena ,tamo gdje sam ispračajući voljenog oca na vječni put , upitala kroz suze : - Ima li pravde Bože ? "
- Ima je , nema , ima .... - govorio mi je poslije varljivi život ,kao da je htio od mene sakriti tajnu da naša sreća najviše zavisi od volje pojedinih ljudi u čijim rukama je dobrim dijelom ležala i naša budućnost .
Ne sjećam se njihovih imena , ali pamtim likove i nepravdu koju su bezdušno učinili našoj majci i nama .
Crvenim mastilom podvučeni u dnevniku moga djetinjstva ostala su ispisana svjedočenja i nijeme optužbe devetogodišnjeg djeteta , koje nikada nisu predate sudu pravde , da bi se makar zehra istine zadovoljila njome. Nije to lako zaboraviti , dječijom dušom od svile , ali je majka bila ta koja nam je davala snage da oprostimo ali zaboraviti nikada ne možemo .
Kao da je znala o čemu razmišljam , majka me jednim glasnim uzdahom ponovo dozva sebi , i na moje čuđenje ispruži ruku i ponmilova me .

"Neću majko , ne boj se ! - rekoh joj , kada joj se suza pojavi u oku ,ali nastavih nijemo pričati . - Ali boli me još a najviše me boli tvoj bol . Žao mi tvog osmjeha kojeg su ti oteli , žao mi što si ponekad stojeći pred moćnicima pvo ujela ruke od stida a onda ih pružala da zaišteš mrvicu pravde koja se rijetko daje sirotinji . A ja to sve pamtim .
Kao nehajnom rukom otkiden cvijet , duša dječija ranjena majko , teško je to zaboraviti .Halalli mi . Nas petoro , kao pet tek procvjetalih maslačaka bez svoje livade , toliko puta si presadila i bezbroj puta toliko ,suzom zalila , čuvajući nas od nevremena života . Zagledana u sunce sa one strane u nedostižne posjede pune svega čime bi nahranila svoje siročiće Ali bezdušni vlasnici svega , na šta imadosmo prava lukavi i do bola snihodljivi uvijek su imali spremnu laž na usnama kojom su te tješili . -" Sjutra ...biće ..vidjeće mo ! - govorili su , a onda pohlepnim očima skrnavili tvoju ljepotu , kao da je i ta ljepota bila njihovo vlasništvo , na koje ti nisi imala prava .
Zar moju majku plaštom ništavila da pokriju ? Zar mojoj majci sa golog ponosa čast da skidaju za koru hljeba koju si prosila za svoju siročad ? - mislila sam , a bila još dijete .
A ti , još uvijek vjenčana za mrtvog babu , dugo bi plakala uvrijeđena i ponižena od ne -ljudi koi su bili njegovi jučerašnji drugovi , rođaci i prijaelji . Nisi se tome nadala znam . Još pamtim tvoje suze majko , one u meni još uvijek teku i samo Allah zna kada će presušiti .

"Bože o čemu ja to razmišljam , dok mi majka umire ? - upitah samu sebe i ponovo se zagledah u njeno lice koje se pomaljalo ispod samrtnog zara .

"Ima li makar sehra nade da nam majka preživi ovu noć ?" -pitamo doktora zagledani u njegove ruke u koima slutimo spas , bez imalo svijesti da bogohulimo . Nije li nas učila da je sve u Allahovim rukama . Da sve je u njegovim rukama ,sada ponovo razmišljamo i ponovo pružamo prazne dlanove . Samo ovaj put ne tražimo hljeba kao kada smo bili mali , već ištemo od njega život naše majke . Nemamo snage da se pomirimo sa tolikim gubitkom . Ne sada , kada nam je najljepše u životu , kada s ljubavlju i poštovanjem želimo majci vratiti dug , koim nas je zadužila kao roditelj .
Život nas rano odvojio od majke i još nedorasle otrgao iz njenog krila i domovine . Prosuti po tuđini koja nas grubo hvatala za ruke da iz nas istrese dobrotu snagu i ljepotu za kojom je čeznula , jer svoju nije imala . Gdje je ta pravda Bože ? Gdje su nagrade obećane u tvojoj knjizi ? Zar sada prekidaš uže koje nas tako predano vezalo da se mladi i naivni ne pogubimo u svijetu lažnoga sjaja ?
"Stakfirullah o čemu ja to opet razmišljam ...

"Čuvajte obraz ! - Čuvajte jedni druge ! Podajte ali ne posežite za haramom , to vam nikada ne bih oprostila ! - tako je govorila naša majka , ma kakvi govorila . Molila nas.
"Poštujte svoju vjeru , nemoj da ostanete bez Dina . Bolje vam je ostanite bez života ! A mi slušali i tako radili , da budemo mili i Allahu i majci . Ne , nije mi namjera da svodim račune . Ko smo mi da sada ištemo nešto više nego što nam pripada , ali zar nam majka ne beše taj Alem na vrhu svega onoga u što smo vjerovali ?
Kako to da baš sada zaključujem da još nismo odrasli . Šta nam to fali Bože premilosni poslije svega što smo iz ništa stekli i sagradili uz tvoju pomoć . Zar nismo već pomalo stari za takva razmišljanja .

Majka ponovo uzdahnu glasno , a nas petoro otrgnuti iz misli opet hrlimo pogledima k njoj . Smrt joj se približila osjećamo to i ponovo se hvatamo za ruke , vezani neizmjernom tugom i plašljivi kao djeca . Pa mi i jesmo djeca . Njena djeca , a ona naša majka , naše uže koje se odkida iz srčane kore . Hoćemo li imati snage da bezglasno pogledamo istini u oči , da zauvjek odlazi od nas .
Neznam zašto , ali imala sam potrebu izaći iz sobe . Hasan moj najstariji brat kratko me dočekuje u naručje . Ja i on toliko toga pamtimo o čemu nikada nismo razgovarali . Rane su nam podjednako otvorene , ali svjesno izbjegavamo riječi . Govorimo očima.

Nad prljavim lavaboom dugo umivam lice , a nikakao da se oslobodim mirisa majčinog tijela koi me ispunjava još žešćom ljubavi prema njoj . Nikada to svjesno nisam doživljavala kao sada .
Pogledavši se na kraju u ogledalu umjesto sebe prepoznajem majčin lik . Zar je moguće da toliko ličim na nju ? Čak i raspored sitnih bora na istom mjestu , pa mi se na trenutak učini da su se sve njene godine sabrale sa moijm i od mene napravile staricu tužnog pogleda . Ili je to neka nesvjesna želja da zadržim nešto njeno na sebi .
Da me podsjeća il utješi , nisam umjela to tada objasniti .
Znam samo kada sam ušla u sobu da je majka uzdahnula poslednji put i tiho sklopila oči . Njene dugačke trepavice zatvorile su pogled u kome je odnijela poslednju ispunjenu želju da nas vidi na okupu . Usne su joj se sklopile u zadovoljan smiješak .
Stotinu suza u jednom trenu zakovane šutnjom , bile su jedino što je u tom trenutku poremetilo svetu tišinu . Pokošeni istim metkom sudbine opet kleknusmo pokraj majke i pokrismo je poljupcima . Moj brat Smail opet uči . Ovaj put Fatihu .
Ne mogu to da shvatim kao ni Jusuf što nemože . Njemu je najteže . Bijo je majkin miljenik ,rođen iste godine kada je majka izgubila svoju jedinu ljubav a mi oca .
Smtrala ga je poklom od Allaha . Nagrada za izgubljenim osloncem bez koga nije znala kuda da krene , ali se tješila sa njima trojicom .
"Allah mi dao tri sina , tri tvrđave na koje ću se osloniti kada mi starost savlada
snagu !- tako je govorila , i tako je i bilo .

Kada smo izašli napolje , doćekalo nas je sunce . Kao da nije decembar , već proljeće .
Vazduh je zamirisao jorgovanima , tako mi se učinilo , kada smo krenuli za bolničkim kolima u kojima smo mrtvu majku vraćali kući , da s nama prenoći poslednji put .
Bila je to njena želja , koju smo htjeli ispoštovati , kao i sve njene želje koje su nam u životu bile svetinja .
Utopljena u moru ljudi koje nije prestajalo da se sliva u našoj avliji , smogli smo snage da svakog pojedinačno dočekamo i ugostimo , kao što je to naša majka za života radila . Pa čak i one koi nisu trebali biti tu . Ali nije li nas učila kako moramo halaliti .
"Neka vam je zdravo glava govorili su spuštenih očiju !"
"Ja vama halalim u ime Allahovo , i u ime moje majke " - šaputala sam tiho skrhana bolom , što ponovo gledam njihova lica .
Ne sjećam se više kako sam predeverala tu noć . Sjećam se samo gasulhane u kojoj sam ostala pokraj majke čekajući hodžikade s skoima ću gasuliti njen mejt .
Glas mujezina poplašio je golubove sa minareta . Vidjela sam to iz galsuhane ne odvajajući ruku sa svile kojom su mi pokrili majku . Poslije toga razvukla se tišina .
Rukama dodirujem konture njenoga lica i ne mogu da se otmem osjećaju da je još
živa . Nešto me goni da podignem pokrivač i pogledam . Vidim spava . Da baš kao da
spava . Jedva primjetno bljedilo oko usana ali lice smireno i prirodno kao da spava .
Opet ju ljubim . Nemogu da je se nagledam pa spuštam moj obraz na njen .
"Ne boj se majko , tu sam ja !" - šapućem joj tiho i čuvam suze , da ne kanu . Kažu da to donosi nesreću . Stakfirullah . To samo Allah zna . Ali , eto čuvam te suze , i mislim , imaću vremena kada ću plakati .
Njeni ćefini bili su bez i jedne bore . Kao da se rodila s njima , zablistala je čista i prirodnija nego prije , kao da se život povratio u njeno tijelo .

"Blago njoj " - šapnuše hodžikade na kraju kada joj pokriše lice . Neznam zašto su to ponovile i onda kada su spustile tamnozelenu čohu preko njenog tabuta . Stotine ljudi zbijali su se u široki saf pred galsuhanom . Bio je to znak da se moram oprostiti s majkom . Golubovi se , vidjeh , poredali na ogradi džamije i kao da se nečemu čude smireno gledaju u povorku ljudi koi zbog nedostatka prostora obrazuju poslednji saf na ulici . Poslednji put ljubim majčin tabut i na ivici duševnog sloma izlazim iz galsuhane , svjesna da je nikada više neću vidjeti . Na glavnoj ulici čekaju me drugarice i komsinice da me povedu kući . Idem prema njima prazna kao napušteno ognjište . Duša mi ostala s majkom u galsuhani i počinjem ponovo plakati . Ovaj put kao pravo siroče......
.

Mozda ovoj slici i nije mjesto ovdje no jednostavno nisam mogao naci adekvatnu temu te u svakom slucaju posto se radi o necemu posebno specificnom neka se nadje za pogledati pa makar i ovdje
---



Slika je osvojila “Pulitzer Prize” a predstavlja gladno dijete koje puze prema kampu UN-a koji je udaljen jedan kilometar, dok u pozadini vreba lesinar cekajuci da dijete umre kako bi ......(?).
Niko ne zna sudbinu dijeteta, pa ni fotograf Kevin Carter koji je napustio mjesto odmah nakon snimanja. Tri mjeseca kasnije Kevin je pocinio samoubisvo...

[superbaka]

Neki propisi vezani za traženje dozvole za ulazak u tuđu kuću

Zahvala pripada samo Allahu subhanehu ve te'ala, samo Njega obožavamo i samo od Njega pomoć tražimo, Njemu se utječemo od zla naših duša. Koga On uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga na pravi put ne može uputiti. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed s.a.w.s. Njegov rob i Njegov poslanik.

Omer ibn Hattab, r.a., kaže: - Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.w.s., da je rekao: „Djela se vrednuju prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio, pa ko je učinio Hidžru s namjerom da ostvari dobro ovoga svijeti ili radi žene kojom bi se oženio, njegova Hidžra bit će ono radi čega ju je i učinio.“

Abdullah ibn Amr, r.a., priča da je neko upitao Vjerovjesnika, s.a.w.s., : - Koja su djela najbolja u islamu? On je odgovorio: „Da nahraniš drugoga i pozdraviš poznanika i onoga kojega ne poznaješ.“ (bilježi Imam Buharija).

Jedna veoma nepoželjna navika, rekao bih, kod pojedinih ljudi je što ne poznaju islamske propise po pitanju traženja dozvole za ulazak u tuđu kuću, i pri samom kršenju tog propisa, desi se da učinimo nešto što je Allah subhanehu ve te'ala zabranio ili ukućane zateknemo u privatnim razgovorima.

Sehl ibn Sa'd, r.a., kaže: - Neki čovjek je provirio kroz rupicu u odaju Vjerovjesnika s.a.w.s., dok se Vjerovjesnik, s.a.w.s., češao po glavi metalnim češljem. Tada je on rekao: „Da sam znao da viriš kroz rupicu, ubio bih te njime u oko. Naredba o traženju dozvole za ulazak propisana je da se ne bi gledalo u nedozvoljeno.“ (bilježi Imam Buharija).

Iz ovog hadisa, jasno zaključujemo da je Poslanik s.a.w.s. osuđivao ovakve postupke. Na ovakve stvari, muškarci moraju posebno paziti zbog mogućnosti gledanja u pokrivene žene koje se u kući raskomote skidanjem šerijatsko-propisane odjeće. Allahov Poslanik, Muhammed s.a.w.s. nas uči da kada dođemo pred nečija vrata, jasno se moramo predstaviti kako bi domaćin primio gosta.

Džabir ibn Abdullah, r.a., kaže: - Došao sam Vjerovjesniku s.a.w.s. u vezi s dugom moga oca i pokucao na vrata. On je upitao: „Ko je?“ – Ja – odgovorio sam. On je tada rekao: „Ja, ja?“ - U ovoj predaji možemo zaključiti da Allahovom Poslaniku s.a.w.s. nije bilo drago na odgovoru „ja“ – već mu je dao do znanja da je trebao reći svoje ime.

Allah subhanehu ve te'ala kaže: „O vjernici, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite; to vam je bolje, poučite se! A ako u njima nikoga ne nađete, ne ulazite u njih dok vam se ne dopusti; a ako vam se rekne: "Vratite se!" - vi se vratite, bolje vam je, a Allah zna ono što radite.“ (Kur'an, En-Nur, 27-28. ajet).

Svi muslimani trebaju da znaju hadis Poslanika s.a.w.s.: „Kada neko od vas zatraži dozvolu za ulazak tri puta, pa mu se ne dozvoli, neka se vrati“ , to jest, ukoliko bi neko npr pokusao na vrata ili tri puta dozivao vlasnika kuće, pa nam se ne odazove, obaveza nam je da se okrenemo i odemo. Lijepo je za znati da naši ispravni prethodnici nisu se ljutili ako im se niko nebi odazvao ili ako bi im se reklo: 'Vrati se!' Naprotiv, pojedini bi priželjkivali kako bi postili nagradu, jer naš Uzvišeni Gospodar, Allah, subhanehu ve te'ala kaže: „... vi se vratite bolje vam je ...“

Molim Allaha azze we dželle da nas uputi na pravi put. Na put onih kojima je milost Svoju darovao. Molim Uzvišenog, tebareke ve te'ala, da se okoristimo ovim tekstom, da nam popravi naša stanja i učini nas Svojim iskrenim i pokornim robovima. Molim Allaha da nas učvrsti u Svojoj vjeri i poveća nam naš iman. Amin!

zulfov kamen

Nekada su se Pesterski momci nisu cijenili po pameti, vec po gradji, snazi i ljepoti, pa jos ako su uz to jos i pametni dobro doslo a ako nisu nije ni vazno jer i nije bilo njihovo da pametuju. Sto cemi pamet za kosu i motiku ? Za tvrdu Pestersku zemlju potrebna je snaga a ona je najvise ogledala po sirini ramena i velicini sake. Dzaba ti pamet, ako nisi hrabar da jurnes kocem na vukove i odbranis buljuk ovaca, jer vuci znaju za strah, al za tvoju pamet ni slucajno. Dzaba ti tvoje muslihunske, ako nemas koca u kuci.

Pamet je ovdje bila samo za starije ljude, jer je i onako u porodici mogao samo da pametuje gazda kuce. Njegova se rijec vazela i nije smijela nit pobit nit pogaziti. Gazdu je htio nehtio morao svako da slusai postuje, pa ma kakav on bio, on je bio taj koji je naredjivao i pricao, a ostali bi ga slusali i bez pogovora izvrsavali svako njegovo naredjenje. Ako ga njegovi ukucani nebih postovali, onda ga nebih postovalo ni selo, a onda nit cjela Pester, pa bih takav brzo izgubio ugled i obraz, i bio bih niko i nista,do fukara, i izgubio bih pravo da bude muslihun, a po tome su se i mjerili ljudi. Biti muslihun znacilo je da te postuju ukucani i svoji , pa i deveto selo, preko devet brda. Muslihuni su bili nadaleko cuveni ljudi, jer su mirili zavadzene porodice, omedjavali zemlju, prosili djecojke.....Gazda kuce je odredjivao kada ce ko da se zeni, a kada ce ko da se udaje. On je odlucivao gdje ce prositi i odakle ce sinunevjestu, te koce biti buduci buz njegovoj kceri. Momci i djevojke se tu nisu imali sta pitati, a cesto se dogadzalo da sinove zene rano a djevojke udaju kasno, a sve radi svoga kucenja. Rijetkosti bi bile da pitaju momka koju bi? To se desavalo samo ako se gazda ne nomze odluciti izmedju njih vise, pa bih k'o bajagi, priupitao mladozenju za misljenje, ali bih opet njegova bila zadnja.

Djevojke ni tu cast nisu imale. Njih niko nista nije pitao, a nisu se smijele nit protiviti. Njima je bilo zapisano tamo gdje je gazdi po volji i gde on smatra da je dobro, i svaka bih se tome morala povinovati. T amo gdje bi im gazda odredio, mirile bih se sa sudbinom i tamo svijale svoje gnijezdo. Sinove i kceri su smatrali hadzamijama sve dok ima neko od musih glava stariji u kuci, pa makar sin imao zenu, djecu cak i unuke i sjede vlasi, morao je da cuti, slusa starijeg i od njega uci, mada cesto puta nije imao sto naucit.
Svijesne Pesterskog opstanka i glave kuce i majke su svoje sinove krisom odvodile u svoje mljekare i hranile ih kajmakom i kravljim maslom da ojacaju i dobiju snagu, a da zato kceri nisu znale. Momci koji su se tako htanili bili su krupni, snazni i zdravi. Pesterski kajmak im je davao snagu, a maslo jacalo krv, tako da su svi bili jedri i rumeni. U Novom Pazaru su ih tako najlakse poznavali i klanjali se njihovoj bahatosti i azginluku.

Zulfo nije imao majku da ga krisom hrani maslom i kajmakom. Cuvao je tudje ovce i hranio se iz tudje kasike, i svi su se cudili odakle mu takva snaga i takvo rumenilo, kada se zna da mu je gazda najvisa cicija na Pesteri. Bacao je Zulfo cobane po poljani i igrao se s'njima, kao macka s'klupkom predje. Kotrljaoih je i pustao da ga obore, pa ih onda onako iz lezeceg stava, dizao na rukama, a oni bih se pracakali imolili da ih spusti polahko, jer je pesterska zemlja tvrda i lahko bih se mogli razbiti. Svi su znali da se Zulfo slabo hrani, jer mu je gazda veliki tvrdicai za svoga, a kamoli za jabandziju. Zulfo za tako nesto nije ni mario. Njemu je bilo bitno da se negdje osami sa stadom. Cim bih ogladnio, stjerao bih ovce u prvu vrtacu, pa bih se onda podbacio ispod njih i sisao jednu pojednu poput janjeta.

Gazda je svaki dan zavirivao zeni u struglju i grdio je kako je tako malo mlijeka pomuzla od toliko ovaca. I ona se sama cudila, alje morala sutjet, jer se gazdina rijec morala postovati. Nedaj Boze, da bi mu kojim slucajem rijec povratila, povratilo bih joj se u najmanju ruku dobrom motkom


Jednog tornika se gazda Rahman spremao da vozi sir u Pazar da proda, pa probudi Zulfa jos prije sabaha, te mu saosti da ce on ici sanjim, da mu pomogne. Nikada se, kao tada Zulfo nije obradovao, skocio je iz slamarice k'o jarebica iz visoke trave. Cjeli zivot je mastao da vidi Novi Pazar, pa mu se eto danas zelja ispunjava. Gazda Rahman mu dade svoje ciste gace, al mu one kratke do koljena, kosulju nemogase ni na ruke navuci, pa opet obuce svoju. Nije mario sto kosulja vec poprimila crvenkastu boju pesterske zemlje i sto je sva zadisala na ovcju sijeru, vazno je samo da vidi taj Pazar, o kome je do saa samo slusao od starijih. Grabio je sam po dvije kace i stavljao na arabu. Trcao je da sto prije upregne konje, pa da krenu, jer bih se moglo desit da se gazda popismani. Kada je sve bilo spremno a bilo je brze nego ikada , Zulfo osinu konje jos uvjek iz starha da ga gazda nevrati kuci.
Znao je po pricama da je Novi Pazar daleeko, al sobzirom da su krenuli jos prije sabaha, mogli bih stici i nesto prije podneva. U sabah stigose tek do Melaja. Niz Melajski put prema Delimedju i Zakutu kretao se cijeli karavan, sto araba, sto samarica, sto sedlenika, sto pjesaka.Zulfo se cudio tom silnom dunjaluku i tek tada mu je bilo jasno koliki je Pazar kada sav taj svijet stane u njega. Uplasi se Zulfo da se neizgubi al sjeti se da gazda Rahman ide svako tornika i da se on od njega po carsiji odvajati ni slucajno nece.
Spustali su se polako niz crnocke strane, al ih tui iznenada zaustavi silan narod, a kako je poristizao, nije mogao da vidi sta se dogadja.

" Nemoze mu niko, nista!"

" De zgrabi ga ti..."

"Biju se ljudi ", rece gazda.

Zulfo zaustavi arabu pa skoci i potrca ljudima koji su se guzvali. Jesdva se on i Rahman probise da vide kakvo se to cudo desava. N a njegovo iznenadjenje niko se nije ni tukao. Jasno se vidjelo kako su se momci okupili oko jednog velikog kamena i mucili se da ga podignu. Najko iz Saronja je obecavao tepsiju baklava ko ga podigne. Malic iz Bacice nudio je svoju posu sa glave, a Demir iz Skrijelja svoju sargiju i sedlo za konja sedlrnika. Momci bih prilazili jedan po jedan i samo bih zastenjali a onda bih se zacrvenjeli i u povlacenju sakrili medju ljude od stida.

"Samo ti stavi cup", rece mirno Zulfo, kao da mu uopste nije bitno hoceli se Naljo jos necega sjetiti da stavi nebih li sacuvao jare i pare.

" Jok, jok! ", povikase ljudi.

" E, il' tako il' nikako! ", necnu se Naljo.

"Ovaj je lud", viknu neko, a ljudi jos vise u tom cudu i bunilu zablehnuse u Zulfa. I gazda Rahman se promjenio. Zao mu pite, al bih mu bilo zao da Zulfo nepodigne kamen.

Naljo uze cup masla i stavih ga na kamen, a Zulfo mu se ovaj put, podsmjehnu i opljunu u dlanove. Prisao je kamenu i polagano se poceo savijati. Kako se savijao, tako su se ljudi u cudu mirno i tiho polahko izmicali i tako pravili pravilan i jasan veci krug. Zulfo je ugrabio kamen sa strana i kamen je polahko poceo da se mrda i odvaja od zemlje. Iskocile su i nabrekle Zulfove misice i puce mu kosulja, ali se kamen podizao sve vise i vise. Zulfo jos malo rasiri noge, trznu, i izbaci kamen isnad glave. Samo se cup mrdao malo na kamenu. Ljudi se uplasise i cupa i kamena a se jos vise odmakose, a Zulfo polahko kleknu i spusti kamen na zemlju. Krenu da uzme dukate sa kamena, Naljo zgrabi " Sergisov ", al' ga Zulfova ruka prikllijesti uz kamen i Nalji ispade " Sergisov " kao iz mrtvih. Ustade Naljo, te se obrisa, jer ga ljudi ispljuvase. Nalja toga dana prozvase " Sergisov", a kamenu dadose ime Zulfov kamen.

Sve se ovo proculo na daleko. Toga dana se po Pazaru pricalo samo o tome. Gazda Rahman je od tada svakoga tornika vodio Zulfa u Pazar samo da usput podigne kamen. Rahman je vodio posao oko opklada. Padalo je osta para, al' vremenom sve manje, jer su ljudi znali da ce izgubiti opkladu. Sve je bilo manje ljudi koji su cekali da vide Zulfa.
Jednoga tornika ga le cekala samo omanja grupa znatizeljnika. Kada je Zulfo stigao, a znalo se tacno kada stize, opljunuo je po obicaju dlanovei prisao kamenu. Krenuo je da podigne kamen, al se ovaj pu kamen nije pomakao. Sto je vise pokusavao sve je manje bilo nade da ga podigne. Zukfo je sjeo na kamen i zaplakao, a ljudi su polahko sutke produzili svojim putem.

Toga dana se cu da je Zulfo nekoliko puta pokusavao podici kamen, ali nije uspio ni da ga pomakne. Mnogi nisu vjerovali u tu pricu, ali se sutradan cu da je Zulfo umro.

I sada kada prodjete niz Crnocke strane, nepomicno stoji Zulfov kamen za kojeg svi Pesterci znaju, al niko nikada vise nije pokusao da ga podigne.


*************


eto tako moj Nedzibe..

[superbaka]

Poslanikova s.a.v.s. praksa pri kihanju

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Zaista Allah voli kihanje, a mrzi zijevanje; kada neko od vas kihne i kaže " Elhamdulillah " (hvala Allahu), obaveza je svakom muslimanu, koji ga čuje, da mu kaže: "Jerhamukellah" (Allah ti se smilovao).

Zijevanje je od šejtana, i zato, kada neko od vas bude zijevao, neka se suzdrži koliko bude mogao, jer šejtan se smije onome koji zijeva." (Sahihul-Buhari) Ovaj hadis jasno upućuje da je fardu-'ajn (stroga obaveza), svakome ko čuje da je neko kihnuo i zahvalio se Allahu riječima "el-hamdulillah" - proučiti mu spomenutu dovu, tj. "Jerhamukellah", i ukoliko mu neko od prisutnih prouči dovu, sa ostalih ne spada obaveza učenja dove. Ovo je ispravnije mišljenje učenjaka, po ovom pitanju. Za ovo mišljenje su se opredijelili Ibnu Ebi Zejd i Ebu Bekr ibnu-l-Arebi, Allah im se smilovao.

Ako neko kihne, odjednom, više puta, da li mu učiti dovu za svako kihanje?

Allahov Poslanik s.a.v.s. je podučio ummet kako da postupe i u ovakvom slučaju, uputivši ih da onome ko kihne do tri puta treba učiti spomenutu dovu, a ako bude i dalje kihao onda mu treba učiti dovu kao svakom drugom bolesniku tj. moliti Allaha dž.š. da ga ozdravi. (Hadis je dobar, prenosi ga Ebu Davud od Ebu Hurejre) ... slijedi ...

Neko će reći: bolesnom čovjeku, od gripe ili neke druge bolesti, je preče učiti dovu (Jerhamukellah) kada kiha, nego li onome koji je zdrav i kiha. Odgovor na ovo pitanje bi glasio: Ukoliko neko kihne više od tri puta to upućuje na to da je on bolestan, i tretiraćemo ga kao ostale bolesnike, moleći Uzvišenog Allaha da ga ozdravi i očisti od grijeha, a što se tiče dove "Jerhamukellah" ona se uči (samo) onome koji kiha, bez da je bolestan.

Ukoliko neko kihne i kaže "el- hamdulillah", da li je propisano onima koji nisu čuli da je rekao "el-hamdulillah " da mu prouče dovu (jerhamukellah)? Onda kada prisutni budu sigurni da je onaj koji je kihnuo rekao "el-hamdulillah" proučiće mu dovu bez obzira čuli ga ili ne. Tako će na primjer gluhi proučiti dovu onome koji kihne, ukoliko vidi da je pomjerio usnama, izgovarajući "el-hamdulillah", i ako ga nije čuo.

Ako neko kihne i ne kaže "el-hamdulillah" da li ga treba podsjetiti?

Ibnu-l-Arebi rhm. kaže da je sunnet da se ne napominje, dok imam el-Nevevi rhm. smatra da ga treba podsjetiti i napomenuti, jer to ulazi u naređivanje na dobro i pomaganje na polju dobročinstva. Međutim, sunnet Allahova Poslanika s.a.v.s. upućuje na to da ga ne treba podsjećati, jer on s.a.v.s., nije proučio dovu čovjeku koji je kihnuo, a nije rekao el-hamdulillah, niti ga je podsjetio da kaže tu riječ, a da je sunnet podsjetiti ga prvi bi Poslanik s.a.v.s. to uradio. Ovo se može smatrati kao vid kazne za onoga koji zaboravi da kaže "el-hamdulillah" nakon kihanja, jer čim on nije zahvalio Allahu dž.š. onda mu ni vjernici neće moliti za milost. Onaj koji kihne, pa kaže "el-hamdulillah", i prisutni zamole za njega dovom "jerhamukellah", on će njima odgovoriti slijedećim riječima: "jehdikumullahu ve juslihu balekum" (Allah vas uputio i popravio vaše stanje).

Zašto je zikr sa ovakvim značenjem propisan nakon kihanja? Putem kihanja se izbacuju mnoge štetne materije sakupljene u mozgu koje, kada bi ostale gdje su, mogle prouzrokovati veoma teške bolesti. Također kihanje za tijelo je što i zemljotres za Zemlju, i kada nakon toga dijelovi tijela ostanu zdravi i na svojem mjestu onda, stvarno, čovjek treba da se iskreno zahvali Allahu dž.š.. Hvala Allahu, i na početku i na kraju, i na svakom stanju, a utječemo Mu se od stanja stanovnika vatre.

[superbaka]

Prijatelj ti može biti svako , ali pravi prijatelj mora da se rodi ! - tako je govorio
Asmir kada bi ga neko upitao za njegovog prijatelja Zdenka , zbog koga je napustio gimnaziju i jedne noći zajedno s njim zbrisao za Italiju . Ne . Nije tu bilo nikakvog ubjeđivanja , kako su kasnije po njihovom odlasku tvrdili Asmirovi roditelji . Naprotiv , Asmir nije više izdržao Zdenkovu odsutnost . Uzalud su bili svi pokloni koje mu je donosio , uzalud svakodnevno javljanje telefon iz daleke Italije ,uzalud i Zdenkova obećanja da će se „čim lupi dobru cifru“ odmah vratiti u Mostar , kako bi otvorili dugo sanjani lokal u gradu , koga bi zajednički vodili .
A nije da mu Asmir nije vjerovao . Vjerovao je on njemu ,kao što čovjek svojim očima vjeruje , jer zaboga , poznavali su se od rođenja tako reći , a sada su imali po osamnaest . Ali u Asmiru se nakon Zdenkovog odlaska sve pomnožilo .
Osjećaj sati i dana samoće koji su se duplo odužili , pa onda problemi u školi koi su se multiplicirali sa lošim ocjenama koih je bilo duplo više , nego prije Zdenkov odlaska , a posebno opšta situacija u odnosu sa roditljima koji su mu dodatno zagorčavali tu samoću , pa se Asmiru zbog svega toga činilo da se sa Zdenkom poznaje trideset i šest godina .
Drugačije rečeno one male razlike u načinu života koga su do tada imali dovele su do toga da Asmir pomnoži te godine starosti , kako bi sve stopio u jedan pojam , kao što se i njihovo prijateljstvo stapalo u jedno , „pravo prijateljstvo“ kako je znao reći . I eto zbog tih trideset i šest godina prijateljstva dvojice osamnaestogodišnjaka koi su se voljeli kao braća , ona zla i nepredvidljiva sudbina i njeni saučesnici koji su hodali po zemlji , bez ikakve slutnje aktera
ove istinite priče ,to jest Asmira i Zdenka , napisaće novo poglavlje generacijama drugih i sličnih sudbina na Balkanu .

Jedne noći kada su počele da zriju prve mostarske trešnje , nakog dugog i žučnog ubjeđivanja Zdenko je ipak popustio i zajedno sa Asmirom krenuo nazad u Italiju .

Prvi dani poslije zajedničkog dolaska u Italiju nisu donijeli ništa novo ni posebno o čemu bi
Asmir i Zdenko mogli diskutovati , jer je Zdenko htjeo za početak pokazati Asmiru Milano .
Prijatelja nije imao , jer se u Milanu nije vjerovlo nikome , pa ni njemu , i ako se izuzmu neki poslovni interesi koi su ga vezali za par ljudi iz mafijaškog kruga , moglo bi se gotovo reći da je Zdenko bio samotnjak u svom poslu . To što je sada Asmir bio tu , značilo mu je mnogo jer je u Asmiru gledao brata kome je mogao vjerovati , ali je sumnjao u njegovu sposobnost što se posla tiče . Asmir je bio dijete bogatih roditelja u odnosu na Zdenka koji je kao jedini staraoc majke i sestre morao ranije izaći na ulicu , da silom ili milom otme dio onoga što se uskraćivalo sirotinji , pa je njegova mafijaška karijera počela mnogo prije nego što neka pravila odobravaju . Ali i pored toga i Zdenko se na početku razlikovao od ostalih kriminalaca jer mu je nedostajala bezobzirnost i hladnoca , koja se od kriminalca iziskuje , da bi stekao bilo kakav renomee i priznanje od Bosova za koje je radio . I slično kao što se to sada dogodilo Asmiru koji je počeo da množi , i u Zdenku se namnožilo mnogo toga poslije brutalnog silovanja njegove maloljetne sestre . Bila je to strašna cijena kojojm je platio jednu zlatnu narukvicu odvojenu krišom od zajedničkog plijena koga je trebalo kasnije pravedno podijeliti .
Poslije toga u Zdenku nije više bilo one dječačke nježnosti . Naprotiv .
Iz nekih kasnijie počinjenih nedjela Zdenko je izrastao u okrutnog kriminalca od koga su počeli zazirati i vlast i kriminalci , tako da je njegov odlazak u Italiju obilježio jedno novo vrijeme u kome se lakše disalo na kriminalnoj sceni . A samo Asmir nije osjećao tako , jer niti je pripadao toj sceni a niti je lično doživljavao Zdenkove promjene . Čuvajući ona ista osječanja naklonosti koja su se rodila sa prvim godinama života , slušajući i čitajući sve ono što je o Zde nku pisalo u novinama , vjerovao je , da taj Zdenko o kome oni pišu , nije taj njegov , koga je on bolje poznavao od svih . Šta više , što su ga drugi više mrzili i pričali o njemu Asmir ga je još više cijenio i bio mu privržen , jer se jedino prema njemu odnosio korektno i družio se snjim . Kupovao mu je vrijedne poklone koje bi mu onako bez ikakve ceremonije poklanjao , kao da je to nešto najnormalnije pokloniti prijatelju Reybanke ili
Adidaske patike koje su koštale oko dvjesto maraka .


„Vidiš Asmire , ovu željezničku stanicu . Ovdje u ovoj zgradi je Musolini potpisao kapitulaciju Italije , kada je Njemačka izgubila rat ! – pokazivao je Zdenko rukom
sa druge strane ulice šetajući sa Asmirom milanskim ulicama , dok se Asmir radoznalo okretao da zapamti sve ulice kojima su prolazili , kako bi eto kasnije ,kada počne raditi sa Zdenkom ,imao bolju orijentaciju . Međutim do toga nikada nije došlo , jer je Zdenko
odlazeći u akcije uvijek nalazio neki razlog da Asmir ne pođe s njim .

„Sledeći put , svakako , ali ovaj put ne mogu jer previše je opasno znaš ! „ – govorio bi provjeravajući istovremeno ispravnost pištolja ciljajući u nekakvu imaginarnu metu , i puneći
šanžer krupnim i smrtonosnim metcima .

„ Eh pričam ti priču , pa nisam dijete ! Vidi sad ! - ljutnuo bi se Asmir ali ne zbog toga što je i sam imao potrebu da se dokaže , nego više od straha od tog pištolja kojeg Zdenko nosio sa sobom . Jer pištolj i smrt su rođena braća , zar ne , a Zdenko je bio sada sve što je Asmir imao i nije ga želio ostaviti samog , ako do nečega dođe .

Takva pomisao uvijek bi ga dovodila do ludila a pogotovu kada bi noćima ostajao budan i sam u iščekivanju da se Zdenko javi . Ubijala ga ta neizvjesnost i hiljade misli prolazilo bi mu kroz glavu maltretirajući ga jednim te istim pitanjem na koje nije znao odgovoriti .

„ Šta ako mu se nešto dogodi ? „ –prozborio bi glasno ponekad zagledan u sjenke noći koje su se tiho kao zli jezici dovlačile po dvorištu iza oronulih kuća predgrađa , u kome su ilegalno stanovali .
Znao je danima ništa ne jesti zbog uznemirenosti i nervoze , a onda bi satjeran glađu odlazijo
kod Kineza koga su zvali Majk , a koi je bio vlasnik čitavog lanca takvih restorana .
Osim toga što je pravio najbolju pizzu u Milanu , Asmir je saznao od Zdenka i to , da je taj Majk jedan od glavnih bosova po okrutnosti čuvene „Kineske Trijade „ , ali Asmiru je bilo sve jedno ko kome pripada ,ako je dobar sa Zdenkom , pa je čak i osjećao simptiju prema tom malom paketu od mišića , na čijem vratu je mirovala istetovirana „crna udovica , najopasnija vrsta škorpiona , u kojoj se ogledao i dio karaktera čovjeka koga su zvali Majk .

Majk gotovo nikada nije bio u svom lokalu pa ni tog dana kada je Asmir poluizgladnio poručio picu i sa čašom hladnog aperativa sjednuvši za jedan sto počeo pratiti prenos nekakve utakmice na ogromnom TV – ekranu , koji je zauzimao gotovo pola zida .

Svoje prvo vizuelno ranjavanje duše , doživjeće kasnije poslije te utakmice kada su se na TV-ekranu pokrenule slike prvih bombardovanih kuća u Sarajevu koje su gorele u plamenu .
POČEO JE RAT U BOSNI !

Kada je odmah potom stigao u prazan stan , nije se mogao sjetiti kojom ulicom je tako brzo stigao , a niti je znao da li je pojeo poručenu picu , jer mu se u želudcu nešto stezalo i uznoseći se uz grudi ostavljalo mu gorak ukus u ustima . Poslije toga njegov život je ostao bez smisla u tolikoj mjeri tako da je tri dana neprestano pio i buljio u Tv – ekran , pa onada spavao ili padao u nesvijest , ko to zna , da bi opet nastavio da pije zaboravljajući sve , i vrijeme i prostor , pa čak i svoje ime kojeg se nije mogao sjetiti čak ni onda kada je Zdenko
jedne noći tiho pokucao na vrata stana govoreći po ko zna koji put :

„ Otvori Asmire , otvori Asmire , ja sam Zdenko ! „


Te noći su prvi put saznali ko je od njih dvojice bio Musliman a ko Srbin i nastavili su piti još dva dana . Nisu razgovarali ni o čemu , pa čak ni o lovi koja je smotana u debele rolne ležela po čitavom stanu . Ništa više tako nije bilo bitno osim te strašne istine koja se uvukla u
njihove snove o boljoj budućnosti , a koja se fizički mogla opipati stotinama hiljada maraka koje je Zdenko napokon uspijo opljačkati .
Samo rijeki i kratki pogledi koim bi se okresali dok bi nijemo kucnuli kristalnim čašama prije nego ih iskape do dna , govorili su da se nešto promijenilo u njihovim dušama . Više nisu mogli otvoreno razgovrati o slikama koje su donijele tu promjenu , nije bilo komentara . Nije bilo ni osude pa čak ni sažaljenja za žrtve koje su nepokretno gledale svoim mrtvim očima iz objektiva kamera koje su postirale strašnu scenu na Tv – ekranu .
Sjedeći na uglačanom podu , samo bi povremeno skrenuli pogled na ogledalo u kome su se oslikavala dva osamneostogodišnjaka i onih trideset i šest godina ukupne starosti , u koima je Asmir sabrao dane „pravog prijateljstva „ obostrano utvrdivši na kraju da je to prijateljstvo
počelo da zavisi od toga , ko će koga od njih dvoice imenovati pripadnikom žrtve , a ko koga pripadnikom sileđije i ubica tih žrtava .

Izgleda da je to Asmiru teže palo nego Zdenku , pa se sledećeg jutra Zdenko probudio sam ležeći na podu . I kao da je sve naslutio da u odnosu na njega Asmir ništa nije sanjao te noći , nije se ni protrudio da ga potraži kada je vidjeo da ga nema . Samo se kratko pogledao u ogledalo i osmotrijo ime koje je utetovirano još uvijek stajalo na njegovom lijevom ramenu „ na kome je finim kaligrafskim slovima pisalo „ Asmir „

Bez imalo osude mirno je otrpijo bol koi je osjetio čitajući kasnije Asmirovo pismo koje mu je ostavijo. To pismo je izmamilo poslednju suzu iz njegove duše prije nego se ona
skamenila i sklonila u dnu srčane kore . Od tada je Zdenko prestao da voli ljude ,bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost i vremenom postao još okrutniji i nemilosrdniji nego je
bio .
Kako je vrijeme prolazilo Zdenko je sve manje radio a sve više pio . Ljudi su govorili da je imao oko milion njemačkih maraka na kontu Italijanke koju je oženijo . Nikada nije izlazio bez oružja ali pratnju nije imao , jer nikome nije vjerovao . O Asmiru nikada nije pričao , a niti se bilo ko usuđivao upitati za njega , ali Asmir je bio u njegovim mislima uvijek , pa iako se poslije toga nikada nisu čuli . U prvo vrijeme slao mu je pare po nekim momcima koji su odlazili na ratiše , ali , valjda i sami sluteći da nikada više neće vidjeti ni Zdenka ni Itialiju ,
sudbina tih para ostala je ne razjašnjena za sva vremena . Poginuli su i Asmirovi roditelji , saznaće kasnije kada su mu se majka i setra javile iz Njemačke gdje su našli utočište
bježeći od srpske vojne policije koja je neumorno tragala za Zdenkom .

To o smrti Asmirovih roditelje drugi su kasnije saznali kada se Zdenko iste večeri napio u jednom kineskom lokalu svoga prijatelja , i pucajući nasumice iz pištolja nehotično pogodio sina jednog kineskog mafijaša .

„- Uvijek ću ostati tvoj prijatelj ! „ – pisalo je na dnu pisma , koje je zgužvano stajalo u Zdenkovoj stisnutoj ruci , kada su mu članovi „Kineske Trijade „ jedne noći prerezali grlo .

U njegovom dosijeu iz nalaza vještaka ostala je je zapažena činjeca da su mu oči ostale otvorene a pogled pun neke čežnje i sjete .

Dugo su poslije toga su jugovići nagađali o tom njegovom pogledu , pa su sa klizišta nečijeg nesna , šta li , potekle i druge priče , kako je jedan naš mafijaš koji je morao identifikovati mrtvog Zdenka , zaključijo , da je u tom Zdenkovom pogledu pročitao , kako Zdenko na samrtnom času nije više imao nijednu želju osim da poslednji put vidi svog jedinog druga Asmira ,koi je takođe pred sam kraj rata poginuo , vozeći bolničkim kolima ranjenike vojske BiH , od Sarajeva prema Tuzli .

[Rarica]

Bili su kao vojnici u tačnosti svojih pokreta - saginjali bi se zajedno u smjeru Meke, opet dizali, a zatim klečali i dodirivali tlo svojim čelima. Izgleda da su slijedili nečujne riječi svoga vođe, koji je između padanja na koljena stajao bosonog na svojoj serdžadi, zatvorenih očiju, ruku sklopljenih na prsima, bezvučno mičući usnama i očevidno izgubljen u dubokoj zaokupljenosti: mogli ste vidjeti da se moli iz dubine svoje duše.
Nekako mi je smetalo da vidim tako stvarnu molitvu kombiniranu s gotovo
mehaničkim pokretima tijela, pa jednoga dana upitah hadžiju, koji je nešto razumio engleski:
„Da li vi zaista vjerujete da Bog od vas očekuje da Mu iskazujete svoje poštovanje
ponovljenim pregibanjem, klečanjem i padanjem ničice na zemlju? Zar ne bi bilo bolje samo gledati u sebe i moliti Mu se u tišini svoga srca? Čemu svi ovi pokreti vašeg tijela?”
Čim sam izgovorio ove riječi, osjetio sam kajanje, jer nisam imao namjeru da povrijedim starčeve vjerske osjećaje. Ali hadžija nije izgledao ni najmanje uvrijeđen. On se nasmiješi svojim bezubim ustima i odgovori:
“Kako bi onda drukčije trebalo da robujemo Bogu? Zar On nije stvorio oboje, i dušu i tijelo, zajedno? A pošto je to tako, zar čovjek ne treba da se moli i svojim tijelom, isto kao i dušom? Čujte, reći ću vam zašto se mi muslimani molimo onako kako se molimo. Okrećemo se prema Kabi, svetom Božjem hramu u Meki, znajući da su lica svih muslimana, gdje god da su, okrenuta prema njoj u molitvi i da smo kao jedno tijelo, s Njim kao središtem naših misli. Najprije stojimo i recitiramo iz svetog Kur’ana, sjećajući se da su to Njegove riječi, koje je uputio čovjeku da bude čestit i postojan u životu. Zatim kažemo »Bog je Najveći”, podsjećajući sami sebe da niko ne zaslužuje da mu se klanja osim On; povijamo se duboko jer Ga slavimo iznad svega i veličamo Njegovu milost i moć. Zatim padamo ničice na zemlju zato što osjećamo da smo samo prašina: ništa ispred Njega, i da je On naš Stvoritelj i Hranitelj. Zatim dižemo lica sa tla i ostajemo sjedeći, moleći da nam On oprosti naše grijehe i obdari nas Svojom milošću, vodi nas pravim putem i pruža nam zdravlje i potporu. Zatim opet padamo ničice na tle i dodirujemo prašinu svojim čelom ispred moći i slave Jedinog. Nakon toga, ostajemo sjedeći i molimo da On blagoslovi poslanika Muhameda koji nam je donio Njegovu poruku, upravo kao što je blagoslovio i poslanike prije njega; i da blagoslovi isto tako i nas i sve one koji slijede pravu uputu; molimo Ga da nam da dobro na ovom svijetu i dobro na svijetu koji slijedi. Na kraju okrećemo glavu desno i lijevo, izgovarajući „Neka vam Bog podari mir i blagoslov” - i tako pozdravljamo sve koji su pravedni gdje god oni bili.
Upravo tako se molio i naš Poslanik i poučavao je svoje sljedbenike da se tako mole za sva vremena, kako bi se rado predali Bogu - što upravo znači islam - i tako bili u miru s Njim i sa svojom vlastitom sudbinom.”
Starac, naravno, nije upotrijebio upravo te riječi, ali to je bilo njihovo značenje
i tako ih se ja sjećam. Godinama kasnije shvatio sam da mi je hadžija ovim jednostavnim objašnjenjem otvorio prva vrata ka islamu; ali čak i tada, mnogo prije bilo kakve pomisli da bi islam mogao postati moja vlastita vjera, počeo sam osjećati nesvjesnu skrušenost kad god bih vidio, a što je često bilo, čovjeka kako stoji bosonog na svojoj serdžadi, ili na hasuri, ili na goloj zemlji, s rukama sklopljenim na prstima, pognute glave, potpuno utonutog u samog sebe, zaboravljajući šta se oko njeta dešava, bilo da je to u džamiji ili na pločniku
prometne ulice: čovjek u miru sa samim sobom.

'
"PUT U MEKU" Muhammed Asad

[Rarica]

Do njegove cetrdesete godine niko nije ni vidio ni cuo da je rekao makar jednu neistinu i da nije izvrsavao dato obecanje. Jedna osoba, koja je kasnije imala cast da postane ashab, kaze: "U vrijeme dzahilijeta dogovorili smo se sa Allahovim Poslanikom.a.s da se nadjemo na odredenome mjestu."
Gore sam govorio o dzahilijetu. To je period prije dolaska islama. Inace, Allahov Poslanik.a.s, cije je srce presvijetlo, nikada nije zivio u dzahilijetu; on je uvijek slijedio put specifican za vjerovjesnike. Dalje kaze ovaj ashab: "Ali ja sam zaboravio datu rijec. Tri dana nakon sto smo se dogovorili otrcao sam na odredjeno mjesto. Vidio sam tamo Allahovoga Poslanika kako me ceka. Niti mi je viknuo niti se naljutio. Samo mi je rekao:
'O, mladicu, namucio si me! Evo tri dana kako te ovdje cekam."
187.EbuDavud, edeb 82

"Beskrajna svjetlost Muhammed s.a.v.s" Gulam

[Rarica]

Volimo te, Poslaniče!



Bismillahir-Rahmanir-Rahim
Neka je hvala Allahu subhanehu ve te’ala koji je svjetlom Svoje knjige osvijetlio tamu dunjalučkog mraka, koji je s njom uputio zalutala srca, pa ih učinio spokojnim i smirenim u dušama iskrenih vjernika. Neka je najbolji salavat i selam na onoga koji je poslat kao milost svim svjetovima, čije su riječi i djela naš uzor na ovoj prolaznosti. Neka je mir i spas na njegovu časnu porodicu i ashabe radijallahu anhum, ali i na sve one koji koračaju njihovim putem, žive islam i upućuju druge ka uputi sve do Sudnjeg dana. Zaista je najbolji govor Allahov subhanehu ve te’ala govor, a najbolja uputa je uputa Njegova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Najgore stvari su novotarije u vjeri, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi ka vatri. O vi, koje je Allah subhanehu ve te'ala odabrao Svojim robovima i pomagačima Njegove vjere!Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
Volimo te, Poslaniče!
Neka je selam tebi, Allahov Poslaniče, neka je salavat na tebe Allahov miljeniče.
Mi svjedočimo pred Bogom da si nam dosljedno prenio emanet, da si savjetovao svoj narod i da si se borio na Allahovom putu sve do svoje smrti. Uzimamo Allaha, dž.š., za svjedoka da te volimo i molimo Uzvišenog da nas, zbog Svoje velike i neiscrpne milosti, proživi na budućem svijetu zajedno sa tobom, da nas počasti da se napijemo sa tvoga vrela i da nas svojom rukom napojiš nakon čega nikada više nećemo osjetiti žeđ.
Mi te volimo, jer slijedimo tvoje upute koje su osvijetljene Božijom svjetlošću:
يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ إِنَّا أَرْسَلْنَاكَ شَاهِدًا وَمُبَشِّرًا وَنَذِيرًا وَدَاعِيًا إِلَى اللَّهِ بِإِذْنِهِ وَسِرَاجًا مُنِيرًا
„O vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija.“ (Al-Ahzab; 45-46)
Mi te volimo, jer je ljubav prema tebi jedan od pokazatelja pravog vjerovanja:
„Niko od vas nije pravi vjernik sve dok mu ne budem draži od roditelja, djece i svih ljudi na svijetu.“ (Hadis)
Ljubav prema tebi je povod Allahove ljubavi prema nama.
Njegovi prijatelji (ashabi) su rekli: O Allahov Poslaniče, mi iznimno puno volimo našeg Gospodara, pa je Allah, dž.š., objavio:
قُلْ إِنْ كُنْتُمْ تُحِبُّونَ اللَّهَ فَاتَّبِعُونِي يُحْبِبْكُمْ اللَّهُ
„Reci: "Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!" – a Allah prašta i samilostan je.“ (Ali-Imran; 31)
Volimo te, jer je ljubav prema tebi razlog zbog kojeg ćemo osjetiti slast vjere:
„Ko osjeti tri stvari osjetit će slast vjere: Ko bude volio Allaha i Njegovog Poslanika više od svega ostalog, ko bude volio drugog čovjeka isključivo u ime Allaha i ko mrzi povratak u nevjerstvo, nakon što je u njemu bio, kao što mrzi da bude bačen u vatru.“ (Hadis)
Volimo te, jer ljubav prema tebi je povod da uđemo zajedno sa tobom u džennet:
Ashabi, r.a., su pitali: Allahov Poslaniče, šta će biti sa ljudima koji zavole neke ljude, ali ih nikada ne sretnu? Allahov Poslanik, a.s., je odgovorio: „Biti će sa onima koje vole!“
Volimo te, jer si ti Božiji dar Ibrahimu, a.s., koji je je molio Allaha, dž.š. i Allah mu darovao tebe:
رَبَّنَا وَابْعَثْ فِيهِمْ رَسُولاً مِنْهُمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِكَ وَيُعَلِّمُهُمْ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُزَكِّيهِمْ إِنَّكَ أَنْتَ الْعَزِيزُ الْحَكِيمُ
„Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!"“ (Al-Bekara; 129)
Volimo te, jer si ti radosna vijest koju su nagovijestili Musa, a.s., i Isa, a.s.
„Ja sam onaj zbog kojeg je molio moj otac Ibrahim i koga je kao radosnu vijest nagovijestio moj brat Isa.“ (Hadis)
Volimo te, jer je tvoje porijeklo čestito, tvoj jezik iskren i tvoj karakter veličanstven.
Volimo te, jer se Allah, dž.š., zakleo tvojim imenom što nije nikome od ljudi pošlo za rukom.
لَعَمْرُكَ إِنَّهُمْ لَفِي سَكْرَتِهِمْ يَعْمَهُونَ
„A života mi tvoga, oni su u pijanstvu svome lutali.“ (Al-Hidžr; 72)
Volimo te, Allahov Poslaniče, jer si ti primjer ljudske veličine, kompletnosti ljudskog bića i ti si najbolji uzor, jer je tebe odgojio Allah. Divan li je tvoj odgoj!
„Poslan sam da upotpunim plemenite ćudi kod ljudi.“
إِنَّكَ لَعَلى خُلُقٍ عَظِيمٍ
„Jer ti si, zaista najljepše ćudi!“ (Al-Kalem; 4)
Ako doista volimo Allahovog Poslanika, a.s., našu ljubav treba da posvjedoče djela. Stoga, zavjetujmo se da ćemo ga slijediti u onome što nam je amanet ostavio, jer voljeti bez praktične primjene ljubavi nije u redu. Zar ne znamo da je zaljubljeni pokoran onome koga voli?
قُلْ إِنْ كُنْتُمْ تُحِبُّونَ اللَّهَ فَاتَّبِعُونِي يُحْبِبْكُمْ اللَّهُ وَيَغْفِرْ لَكُمْ ذُنُوبَكُمْ وَاللَّهُ غَفُورٌ رَحِيمٌ قُلْ أَطِيعُوا اللَّهَ وَالرَّسُولَ فَإِنْ تَوَلَّوْا فَإِنَّ اللَّهَ لا يُحِبُّ الْكَافِرِينَ
„Reci: "Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!" – a Allah prašta i samilostan je. Reci: "Pokoravajte se Allahu i Poslaniku!" A ako oni glave okrenu – pa, Allah, zaista, ne voli nevjernike.“ (Ali-Imran; 31-32)
Od Enesa ibn Malika, r.a., se prenosi da je rekao: Služio sam ljude vinom u kući Ebu Talhe u tom danu kada je Allah, dž.š., zabranio alkohol. Pili su samo piće od nezrelih datula i suhih hurmi. Kad je neki telal zavikao, Ebu-Talha mi reče: "Izađi i pogledaj." Telal je vikao: "Vino je zabranjeno." Proliveno je po ulicama Medine. Ebu-Talha mi je rekao: "Izađi i prolij ga", pa sam to učinio.
Njubav prema njemu treba biti iskazana na način da naša želja treba biti u skladu sa onim principima sa kojim je on došao.
„Niko nije pravi vjernik sve dok svoje želje ne uskladi sa onim sa čim sam ga obavezao.“ (Hadis)
Biti sljedbenik Muhammeda, a.s., znači biti čovjek u pravom smislu riječi! Upoznajmo Allahovog Poslanika, a.s., i naše znanje će biti obogaćeno veličanstvenim primjerima velike ljudskosti, neprikosnovene duhovne čistoće i prave i nepokolebljive vjere.
[B]Zbog svega gore napisanog, srcem i riječima potvrdimo jedno: [COLOR="DarkOrchid"]VOLIMO TE, ALLAHOV POSLANIČE!

[superbaka]

KAD BIH MOGLA PONOVNO PROZIVJETI ZIVOT
od Erme Bombeck

(napisano kad je otkrila da umire od raka)


Otisla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto
pretvaranja da ce se svijet prestati okretati ako ne
budem prisutna.

Zapalila bih ruzicastu svijecu napravljenu poput ruze
prije nego sto se otopi u skladistu.

Manje bih pricala i vise slusala.

Pozvala bih prijatelje na veceru cak i ako je tepih
umrljan ili je kauc izblijedio.

Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih
brinula o necistoci ako moji pozele zapaliti vatru u kaminu.

Odvojila bih vrijeme za slusanje mog djeda i lutanju
kroz njegovu mladost.

Preuzela bih vise odgovornosti koje je nosio moj muz.

Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu
zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman
isfrizirana i uredjena.

Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).

Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a
vise promatrala zivot.

Ne bih nikad kupila nesto samo zato sto je to
prakticno, sto se nece vidjeti mrlje ili zato sto ima
dozivotnu garanciju.

Umjesto sto sam zeljela da sto prije prodje devet
mjeseci trudnoce, cijenila bih svaki trenutak i
shvatila da je carolija koja raste u meni jedina
prilika da pomognem Bogu u stvaranju cuda zivota.

Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla:
"Kasnije. Sada operi ruke prije rucka." Bilo bi puno
vise Volim te umjesto zao mi je.


Najvise bih, kad bih imala drugu priliku za zivot,
cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i
nikad se ne bih osvrtala.

Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.

Prestani brinuti o tome tko te ne voli, tko ima vise
ili tko sto radi.

Umjesto toga, pocnimo cijeniti odnose koje imamo s
onima koji nas vole.

Razmisljajmo o tome cime nas je Bog blagoslovio.

I sto cinimo svaki dan da poboljsamo sebe umno,
fizicki i emocionalno.

Nadam se da svi imate blagoslovljen dan


Kazu da jedino bolestan zdravo razmislja...
Mozda bi bilo dovoljno da pocnemo cijenit neke sitnice..one male stvari koje nas i nas zivot ustvari mogu ciniti sretnima i zadovoljnima...
Potrudimo se da iz svakog dana,pa i iz najgoreg,pokusamo izvuci nesto lijepo...
Potrudimo se davati osmjehe i cjeniti tudje...meni licno jedan osmijeh moze uljepsati dan...
Nije tako tezak put do zadovoljstva...

Eto nekih razmisljanja, koja bi trebalo prihvatiti i kada smo zdravi a ne samo kad shvatimo da bolujemo od neizlecive bolesti i kada je kraj blizu. Pokusajte, bolje cete se osecati.

[Rarica]

Zmija u šoljici čaja-kako naše misli utiču na našu realnost


Kao i čarobni štapić, naše misli i uverenja imaju moć da kreiraju i transformišu spoljašnje aspekte našeg života. To je delimično zbog toga što što naše misli i uverenja određuju izbore koje pravimo-i svesno i nesvesno-i načine na koje odgovaramo na životne događaje. Realnost nije kamen koji postoji "tamo negde" nezavisno od nas, realnost je pre meka glina koju modelujemo svojim očekivanjima.
Iako nisu svemoguća, uverenja (emocionalno obojene misli) i misli (ideje o stvarima) stvaraju, u značajnoj meri, naše spoljašnje okolnosti.

Kao ilustracija sledi jedna zen priča.
Bio jednom jedan čovek po imenu Tsuge koji je voleo da posećuje svoju dragu prijateljicu Atsuko. Atsuko je bila dobra domaćica, i kada god bi Tsuge došao ponudila bi ga šoljom ukusnog zelenog čaja. Tsuge je polako pijuckao čaj dok je razmenjivao dnevne novosti sa Atsuko.
Ali jednog dana, na njegov užas i zaprepašćenje, Tsuge je video malu zmiju kako se migolji na dnu njegove šolje. Ne želeći da postidi svoju domaćicu, nije rekao ništa.. Umesto toga, brzo je popio čaj. Pričao je još malo, ali se iznenada osetio loše, izvinuo se i otišao kući.
Te noći Tsuge je imao strašne grčeve u stomaku. Tresao se, naizmenično osećao jezu i vrućinu. Noge su mu se kočila i glava ga je zabolela. U njegovom umu nije bilo sumnje-otrovala ga je zmija iz šoljice čaja. Bilo mu je toliko loše da je poverovao da će umreti. Pozvao je lokalnog iscelitelja, koji mu je postavio mnogo pitanja i pažljivo ga pregledao, ali nije pronašao nikakav fizički uzrok. Pa ipak, nelagodnost je nastavila da ga izjeda i oduzima mu san. Kada bi i zadremao, sanjao je snove o svojoj skoroj smrti.
Kada je Atsuko čula za bolest svog prijatelja, bila je prestravljena i požurila je do njega, insistirajući da bude kod nje kako bi ga negovala dok ne ozdravi. Tsuge je to prihvatio i otišao kod nje.
Kada su stigli, Atsuko mu je rekla da sedne za sto. "Napravila sam ti čaj" reče ona "može ti ublažiti bol". Uznemireni Tsuge je ljubazno odbio njenu ponudu, rekavši da nije raspoložen za čaj, da bi mu to samo pogoršalo stanje. Pa ipak, Atsuko je pred njega stavila šolju vrućeg čaja insistirajući da će mu to pomoći da se oseća bolje. Na Tsugeov užas, ponovo je video malu zmiju kako se migolji na dnu šolje.
Tsuge više nije mogao da ćuti."Moja draga Atsuko" reče on "zahvalan sam na tvojoj ljubaznosti, i znam da mi ne misliš loše kada mi nudiš taj čaj.Ali moram ti reći da je razlog moje bolesti upravo tvoj čaj. Kada sam te prošli put posetio, na dnu moje šolje bila je zmija. I žao mi je što to moram da kažem, ali i na dnu ove šolje je takođe mala zmija."
Atsuko se nasmejala. Rekla je Tsugeu da pogleda gore, što je on i učinio, i ugledao parče kanapa kako visi sa nadstrešnice, lelujajući na povetarcu. U tom trenutku je shvatio da zmija u njegovom čaju nije ništa drugo do odraz koji se poigrao njegovim umom.

Margaret Olivia Wolfson
"Tetovaža kornjače: bezvremenske priče za pronalaženje i ispunjavanje vaših snova"

[Rarica]

Oci nisu jedini put kojim ljubav stize do srca, cesto se ova blagodat iz izgovorene rijeci i taj eho ljepote, koji ude u uho, krade mir i logiku srcu i dusi...





U carstvu Egipta zivjese jednom prelijepa djevojka po imenu Beziga, bijase iz najviseg reda jedne drevne loze.Njen njezni osmijeh, poput bisera u skrinjici od dragih kamenja, ispunjavase medenim sladom zemlju Egipta.Ova opcaravajuca ljepota - cak i hurije joj zavidjese, cijelu je zemlju uznemirila, veliki ljudi za njom su uzdisali,najljepsi mladici grada bijahu ljubavlju pokoseni.
No, tako ogromno bijase bogatstvo njezino, tako visok njezin polozaj,kao da nije bilo nikoga vrijednog njene ljubavi, a i ona nije nikog smatrala dostojnim koliko jednog pogleda.
A onda, jednog dana cula je opis Jusufa i odmah se srce njeno zagrijalo za njega.
Što je vise o njemu slusala, to je i rasla njena zelja da ga vidi, dok nije najzad ispraznila skrinje s blagom i krenula u glavni grad sa namjerom da ga otkupi.


Glas o njenom dolasku poput vatre se prosirio u gradu stigla je i druga zrtva koja je spremna sebe dati Jusufu....
Cim je saznala gdje se on nalazi, odjahala je tamo srca radosna.
Kada je vidjela tu nevjerovatnu ljepotu, cistu poput duse od ikakvih zemaljskih necistoca,ljepotu koju oci jos nisu vidjele, usi o njoj slusale, ona se onesvijesti,utece od sopstvenog bica u blazene predjele nepostojanja.
A kada se osvijestila, jezik joj se sam odvezao,te se pitanjima nastojase domognuti dragulja te riznice skrivene.
"O Jusufe!" povika ona, "ti si remek djelo drazesnosti!
Ko ti je tako savrsenu ljepotu podario?
Ko je tvoje celo sjajnim poput sunca ucinio?
Koji je to umjetnik tvoj lik stvorio?
Cija je kicica naslikala polukrug tvojih obrva?
Kakav je to bastovan odgojio cempres tvoga tijela i
Ko mu dade tako drazesno drzanje?"

Jusuf je saslusao dugi niz njenih pitanja i kada joj je na njih odgovorio,
Rijeci koji skliznuse s njegovih usana bijahu hrana za njenu dusu:
"Ja sam sazdan rukom Stvoritelja i zadovoljan sam da budem puka kapljica u okeanu Njegovom.
Sva nebesa nisu do li tackice iz pera Njegovog savrsenstva, cijeli svijet nije drugo do li pupoljka u basti Njegove ljepote, Sunce sjajno je samo jedna zraka mudrosti Njegove, nebeska kupola nije drugo do li mjehuric u moru Njegove svemoci. ...

Skrivena iza vela tajni, ljepota Njegova je vjecno slobodna i od najmanjeg tracka nesavršenosti. Od najmanjih cestica ovoga svijeta stvorio je bezbroj ogledala, u svakom od njih nalazi se odraz lica Njegova, za oko koje zna gledati, sve sto nam izgleda lijepo samo je odraz Njegove ljepote.“


Sada, posto si vidjela odraz, pozuri ka Njegovom izvoru, jer odraz se ovaj gubi i nestaje u toj praiskonskoj svjetlosti. Pazi se da ne odlutas daleko od tog praiskonskog izvora jer, jednom kada ovaj odraz izblijedi, ti ces ostati u tami. Odraz je nestalan poput crvenila ruzinih obraza, ako stalnost trazis, okreni svoje lice prema izvoru, ako odanost trazis i to ces tamo pronaci. Zasto da kidas dusu svoju zarad neceg sto ce samo u jednom trenu biti ovdje, a u drugom ko zna gdje?"

Posto Beziga bijase upucena u te tajne, mudra mlada zena smotala je cilim svoje strasti prema Jusufu:

"Cim sam cula jedan djelic tvog opisa, srce moje zapalilo se zarkom zeljom da te posjeduje. Zarad nje bijah spremna pokrenuti zemlju i nebesa. Kad ti lice ugledah, sva me snaga izdade, rado bih pred tvoja stopala i dusu svoju polozila, no, sada kad ti biser svih tajni probode i otkrili mi vratasca skrivene mudrosti, tvoji razlozi prefinjeni ucinise da leda svoja okrenem od ove ljubavi.
Ti si sa moje, ceznje zastore podigao i poveo me od svjetlosnog zrnca prasine do svjetlosti sjajnoga sunca.
Sada, posto se srce moje otvorilo za ovu tajanstvenu istinu - ljubav prema tebi nije drugo do li ... sjena stvarnosti - bolje je za mene da prestanem boraviti u svijetu obicnog privida.
Neka te Allah bogato nagradi sto si mi oci otvorio - jer ti si me prisnim prijateljem Dzenana ucinio.

Srce si mi oslobodio od svih veza prolaznih u svetoj odaji jedinstva nagnao me da boravim.
Kada bi svaka vlat kose moje bila sposobna da te slavi i da ti se zahvali, bio bi to samo djelic zahvalnosti koju ti dugujem."



Nakon ovih rijeci, Beziga pozdravi Jusufa i ode - u jednom dahu oslobodena svih svjetovnih poslova.
Nakon toga, ona sagradi sebi malu izbu na obalama Nila. Napustajuci svo to svoje svjetovno bogatstvo, pozvala je siromasne i potrebne da se njime posluze, uskoro joj ni za veceru hrane nije preostalo.
Pohabana mahrama zamijenila je tijaru draguljima ukrasenu, na njoj vise ne bijase ni svile ni atlasa.
Poput ogledala imala je ogrtac od flisa na svojim ledjima, prebirala je terakotna zrna brojanice kao negdar sjajne bisere. S ocima uprtim u ugao svoga havleta, okrenula je ledja svoja svim privlacnim zamkama svijeta ovoga.



Ostatak svoga zivota provela je u osami, potpuno se predala poboznosti. I kad njen zivot stize ishodistu, dusu svoju ispusti s herojskom smirenoscu.
I nemojte misliti da joj je zalud bilo sve - velicanstvenost Voljenoga vidjela je ona napustajuci ovaj svijet.



Zulejha razbi kamenom svoga idola i rece: "O Svevisnji! Ti imas moc nad svim idolima i onima koji ih vajaju i obozavaju; cak i idoli odrazavaju Tvoju ljepotu, jer da nije tako niko im se nikada ne bi klanjao. Ko god da se klanja idolima, on, ne znajuci, u njima trazi Boga jedinoga. No, onaj koji od mrtvog ka Zivom srce ne okrene, na kraju i sam bez zivota ostaje. Boze mili, i ja sam te na pogresnom mjestu trazila, sama sam sebi time naudila. Smiluj mi se i oprosti mi ovu strasnu gresku. Ti si s mojih ociju dragocjeni vid uklonio, zato sto me je on putem grijesenja vodio; no, sad kad Si sa mene stresao prasinu duhovnog sljepila, molim Te otkloni i tamu sa mojih ociju. Izlijeci srce moje od rana zaljenja, dozvoli mi da sakupljam lale u vrtu Jusufovom - dozvoli mi da opet ugledam Jusufa."

...... "O Svemocni, Ti vladara lahko spustis medu nisko roblje i na glavu mu posadis sjenu sramote, a roba sirotog i nemocnog uzdignes na prijesto i okitis krunom kraljevskom..."
Zaljubljenik koji se iskreno preda putu ljubavi na kraju ce i sam voljen postati.


Dzami -Jusuf i Zulejha

[superbaka]

Cura

Sinoc je umrla tetka Zuhra. ..u snu.
Kažu da ju je medicinska sestra koja ju je njegovala zatekla zatvorenih ociju i s osmijehom na usnama. Cudno, jer tetka Zuhra se niti jednom u zadnjih cetrdeset godina nije nasmiješila. Nijednom otkako je nepokretna.
kažu da nije imala fizickog razloga da bude nepokretna, da su joj se jednostavno noge odsjekle kad je cula da je cura umrla, da je sjela i da više nikada nije smogla snage da ustane. Vodili su je sinovi raznim doktorima, do Beca su jednom prilikom potegnuli ne bi li neko dokucio kako se može izlijeciti, ali sve što su doktori znali reci je bilo "ovo je na nervnoj bazi."
Ona nikad nije pricala o tome, jednostavno se uvijek ponašala kao da je samo prilegla. Prilegla na cetrdeset godina... a svi smo znali da je zbog cure rahmetli, da su joj se noge odsjekle, i da joj srce nije prepuklo samo zato da bi više patila, jer znala je da je sva krivica njena. Znala je da je ona kriva što joj je jedina kci umrla, i htjela je sama sebe kazniti.
Cura je bila najljepša u selu... ma šta, da smo i u velikom gradu živjeli, opet bi najljepša bila. Bila je toliko lijepa da je mene bilo strah da je gledam, da je ne ureknem. Kose joj, gavran crne, padale do struka kad bi ih rasplela, a kad bi me zamolila da je pocešljam, od mene nije bilo sretnijeg djeteta na svijetu.
Ja sam bila dijete i kad je umrla.
Bila mi je tek deveta godina, ali i dan danas je se sjecam jasnije nego svog babe, a kad je on preselio, vec sam dvanaestu punila.
Sjecam se kako je plakala kad je gari crko, plakala isto k'o da je insan preselio, a ne pašce.
Sjecam se kako bi sjedila pored prozora i krpila babi carape, i pjevala ...moj dilbere, a ja bih se vazda pitala kome to ona pjeva, na koga to ona misli.
Sjecam se kako se iskradala da je mati ne vidi, kako bi nestala na pola sata, pa se vratila ozarena i rumena... nikad ljepša nije bila nego kad bi se pojavila nakon tih tajanstvenih nestanaka.
Kažem tajanstvenih, jer nikad nisam znala gdje ce, i s kim ce, a ja sam uvijek znala gdje je, jer sam se uvijek držala njenih dimija, kad je vec oko moje matere šestero drugih bilo.
Sjecam se i kad sam saznala sve, i kome pjeva kad pjeva, i s kim bude kad nestane, sve sam saznala kad je tetka Zuhra polupala sve i jedan tanjir u kuci, pa smo poslije jeli iz plehanih.
Klela je toliko glasno, da smo je i mi djeca na avliji culi. Cura se krišom nalazila s Ahmetom Hamalom.
Vidjela ih dajdžinica Kija kako kod bunara sjede i pricaju, vidio ih i amidža Nail da šetaju iza štale.
Hej, Ahmet Hamal. Ahmet Hamal, kad se mogla udati za gazdu, kad ju je htio svaki iz sela, kad se i do susjednih sela culo za curu. Ahmet Hamal, i sirotinja, i rošav, i još Hamal.
Zuhra je vikala preko mene mrtve, a ja sam tad prvi put cula za to... i mislila sam da ce cura prekoracit Zuhru kad umre, pa se udat za Ahmeta Hamala.
I ako mi nije bilo pravo... nekako sam mislila da ce cura uvijek biti u kuci, sa mnom, da ce uvijek njen smijeh odzvanjati hodnikom, da ce uvijek baš ona da izlazi na avliju da nas zove da jedemo. Ali, tješila sam se, ako i ode za Ahmeta, možda me povede sa sobom, moja mati ne bi ni osjetila da joj jedno fali.
A eto, prevarih se. ..do tri dana otkad Zuhra polupa tanjire, cura nestade. Cijelo se selo nadiglo da je traži, i nju, i Ahmeta.
Nadoše je dovece, dovede je amidža Nail, i rece Zuhri da je dovede u red.
Tad nisam znala ni šta znaci dovesti u red, pa sam mislila da je to ono što je Zuhra uradila - za kosu je dovela iz avlije u kucu.
Poslije toga nije smjela ni sic sa sprata, sem da u klozet ode, a i tamo bi je Zuhra pratila.
Heftu je dana to trajalo... istom, jedan dan, kad je tetka Zuhra otišla do Sahe po kajmak, ja sam sjedila na peci, Sjecam se ko da je bilo danas, ljeto je bilo, i toplo, i cura je sjedila pored otvorenog prozora i šila malom Omeru gegice.
Podiže glavu, i zapjeva "moj dilbere", i suze joj se skupiše u ocima... ja vec pošla da ustanem s peci, da joj pridem, kadli se ona uhvati za srce i zaljulja... ne stigoh ni viknut, vec je pala.

Kad je Zuhra došla kuci, s vrata joj moja mati rece. Ona se nasloni na zid, odtetura do sobe, i leže.
Kad su doktori došli, rekoše da je curi srce prepuklo. Tetka Zuhra više nije ustala... za Ahmeta Hamala niko nikad više nije cuo.
Zadnjih sedam godina tetka Zuhra je bila u starackom domu, i ja i sestre bi svaki dan barem jedna odi obidi je. Sve smo mi sad i udate, i djecu imamo, ali kad smo se udavale, sve nas je isto pitala: sine, voliš li ga? uvijek bi rekla da je samo to važno.
Cesto je pricala o curi, cesto je spominjala... govorila je da ne može rahat umrijeti dok joj cura ne halali. Mi smo govorile tetka, bona ne bila, ne budali, cura je tebi davno halalila, kako bi ti zahatarila, pa ti si je rodila, i hajde, pricaj o necem drugom, nemoj se džaba sekirati, ali ona nije dala progovorit... dok joj cura ne halali, njoj nema ahireta, pa makar dovijeka živjela.
Sinoc sam usnila curu, onako mladu kakva je bila. Sjedila je kod mene u kuci, moja joj mala Emina spavala u krilu, a ona raspustila kose, i ja je cešljala... pitala me kako su svi, i kako joj je mati. Kad sam joj rekla da se boji umrijeti dok joj ne halali, natjera me da joj odmah spletem pletenicu i rece da mora ici.
Sinoc je umrla tetka Zuhra... u snu.... kažu da su je našli s osmijehom na usnama.

[Rarica]

Tisina duse
Razmjena

"Sjetih Te se kad nedaća crna ko noć me sazgala.
Kad prašnjavi čador prekrio je lice vremena.
Tvoje ime izgovorih, duša mi zajeca,
i svakaje briga najednom nestala."
Do Allaha dopire lijepa riječ, iskrena dova, istinski uzdah, nevina suza i bolna patnja.
Njemu zorom u dovi pružamo dlanove, ruke širimo šta god nam je potrebno.
Njega oči pogledaju kad udes nas pregazi i Njemu molitve šaljemo kad nesreće nastupe.
Njegovo ime zazivamo, njime dove i pjesme počinjemo.
Sjećanje na Njega srca nam smiruje, duše uspokojava, unosi mir u osjećanja,
razboritost povećava i u nama čvrsto uvjerenje, jekin, postojanim čini, Allah je Blag prema robovima Svojim.
"Bože, sačuvaj nas od tuge i brige, a iz naših duša odagnaj nemir.
Samo se Tebe bojimo, Tebi robujemo, na Tebe se oslanjamo i od Tebe svaku pomoć tražimo.
Ti si naš Gospodar i Zaštitnik, pa divnog li Gospodara i Pomagača."

"...jedino zelim da ucinim dobro koliko mogu,a uspjeh moj zavisi od Allaha,u Njeda se uzdam i Njemu se obracam"

Aid el Karni Ne tuguj

[borichi]

** Hej zlato, tata ovdje, je li mama blizu telefona?**

Nije tata, ona je gore na spratu sa ujkom Paulom!**

Nakon duze pauze....

** tata progovori, ali ti nemas ujka Paula!**

O! da, imam, imam eno ga gore u sobi sa mamom!**

Duga uzdahnujuca, gorka pauza.

Uh, dobro, evo sta zelim da uradis. Spusti slusalicu na komodu, ostavi liniju otvorenu i reci mami da tata dolazi i da je vrlo blizu kuce!**

**Dobro tata, samo momenat!**

Nekoliko minuta kasnije, djevojcica se vraca na telefon.

**Uradila sam sve sto si mi rekao tata**

**I, sta je bilo?**

**Pa, mama se toliko uplasila da je iskocila iz kreveta bez odjece, pocela je histericno da da vristi i skace po kuci, udarila je glavom od komodu i ne mice se vise!**

**Oo Bozee! a sta je bilo sa ujka Paulom?**

**On se jako uplasio i on je iskocio iz kreveta, proletio kroz prozor i pravo u bazen. vjerovatno nije znao da si ti ispraznio vodu prosle sedmice da ocistis bazen tata!! Pao na dnu bazena, i na mjestu mrtav**

**Duga pauza**

**Jos duza pauza**

**Najduza pauza**

**Opet progovori tata sa druge strane telefona, "Bazen"

**Je li ovo 487-259-8712.
**Ne, dobili ste pogresan broj**

[superbaka]

Izgubio sam suprugu u jesen 2004. godine. Brak nam je trajao samo 7 godina. S tim da smo zadnje dvije proveli uglavnom po bolnicama, u ocajnoj borbi sa rakom. Koju smo na kraju i izgubili.

Za vrijeme našeg porodicnog života supruga je imala obicaj da nas, za svaku godišnjicu naše svadbe, uslika zajedno. Nakon toga sliku bi stavila u predivan ram i okacila na zid u hodniku.

- Neka ih tu! To su najsrecniji trenuci našeg života… – govorila bi svaki put. I dok nije umrla, imali smo sedam takvih slika.

Jedne noci 2003. godine, napravio sam veliku glupost. Najvecu grešku u svom životu – prevario sam je sa drugom ženom. A istovremeno, gotovo neprestano sam joj se kleo u moju ljubav prema njoj i kako cu joj ostati vjeran cijeloga života.

Dvije sedmice prije njene smrti, skupio sam snage i rekao joj za to. Ona me pogleda, nasmija se nekako cudno i rece: - Znam!

Prije otprilike mjesec dana, kada sam, kao i obicno, bio sam u kuci, po ko zna koji put zagledao sam se u naše slike na zidu. I odjednom oko mi privuce ram na jednoj slici. Pogledao sam malo bolje i vidio slovo V. Na moje zaprepaštenje vidio sam da je na svakom donjem desnom uglu rama bilo urezano po jedno slovo! Ovo su bila slova:

V – I – D – I – I – Z – A

Odmah sam podigao svaki od ramova i pogledao zid iza njih. Ali tamo nije bilo nicega. I dok sam se cudio svemu tome, iznenada mi sinu nešto. Brzo sam skinuo sve ramove sa zida i poceo da ih nervozno rastavljam. Bio sam apsolutno siguran da znam šta radim.

I…eto, nisam pogriješio. Bilo mi je teško da povjerujem da je na vrhu svake slike bilo prilijepljeno jedno pisamce! Za svaku godinu provedenu zajedno, supruga bi mi pisala prekrasne rijeci pune ljubavi i nježnosti, stavljala ih u predivan koverat i lijepila na pozadinu rama. Medutim, koverat koji je bio iza slike od 2003. godine bio je crn. A na listicu koji sam izvadio bilo je napisano ovo:

"14. mart 2003. god. Danas su me tvoje oci pogledale tako, kao da si bio sa nekom drugom…Nije potrebno da mi to govoriš. Znam."


………

Sada je 2008. godina. Prošle su cetiri godine, otkako sam je izgubio. I pet, otkako sam je prevario sa drugom. Duša me moja i danas boli zbog toga…

Ali makar i ovako kasno, bar sam uspio da saznam:

"Žene znaju, razumiju i osjete svaki put kada im muškarci naprave neku glupost."

…prosto sam želio da moju pricu podijelim sa nekim.

Prica je navodno istinit dogadaj.
Autor je ostao nepoznat.

[Rarica]

13 smrtonosnih rijeci koje koriste zene





1. Dobro!!!
Ovo je riječ koju žene koriste da bi završile raspravu kada su ONE u pravu, a ti trebaš da ušutiš.

2. Pet minuta...
Ukoliko se oblači, ovo znači najmanje pola sata. Pet minuta je samo pet minuta, u slučaju da ti je dato od strane nje da pogledaš utakmicu prije nego što počneš da pomažeš oko kuće.

3. Ništa!!!
Ovo je u narodu poznato kao – „zatišje pred buru“. Ovo znači nešto, i trebao bi se bojati. Svađe koje počinju sa „ništa“ obično se dobro završavaju, ali to nije pravilo!!

4. Dobrooo, može!!!
Ovo je izazov, ne dozvola. Ne čini to!

5. Duboki uzdah...
Ovo je zapravo riječ, ali ta ne-verbalna izjava je često pogrešno protumačena od strane muškaraca. Dubok uzdah znači da ona misli da si totalni idiot i pita se zašto troši svoje vrijeme stojeći tu i raspravljajući se s tobom oko ničega. (Pogledati tačku 3. za značenje riječi NISTA.)

6. Uredu...
Ovo je jedna od najopasnijih izjava koje žena može uputiti muškarcu. „Uredu“ znači da ona želi dobro i detaljno da razmisli prije nego što odluči kako i kada ćeš platiti za svoju grešku.

7. Hvala!
Žena ti se zahvaljuje, ne pitaj ništa, ništa! Samo reci – nema na čemu. (Napomena: Ovako treba postupiti ukoliko se ne zahvali s riječima: „Hvala ti puno!“ – to je ČISTI sarkazam i ustvari ti se tada nikako i ne zahvaljuje.U tom slučaju NEMOJ REĆI „nema na čemu“. Jer to povlači sa sobom „Svejedno“)

8. Svejedno!!!
Magična riječ kojom ti žena kulturno poručuje – J*** SE!!!

9. Ne brini se ti ništa, ja sam uradila...
Još jedna u nizu izuzetno opasnih izjava, znači da je to nešto što je žena rekla muškarcu da uradi već više puta, ali to sada SAMA mora da uradi. Ovo kasnije rezultira katastrofalnim potezom muškarca s pitanjem „Šta nije uredu?“. A odgovor žene je tačka br.3...

10. Pa Gdje si ?!
Ovo zapravo i nije pitanje,jer odgovor trenutne lokacije nije uopšte potreban. Ovo je konstatacija kojom ti žena imperativno poručuje da odmah podignes dupe i zaputiš se prema kući. Po teoriji i zakonu: Proizvod Brzine i Vremena dolaska kući su obrnuto proporcionalni količini priče i frustracija koje ti u svakom slučaju slijede!

11. Pa dobrooo saaaam,ok je sve...
Shvati kao - nisam uopšte dobro i sve je totalno sranje, a ako me ti s kojim sam toliko dugo ne namjeravaš pitati još barem 164 puta šta mi je, i provesti desetak radnih sati pod iskorištavanjem punog kapaciteta mozga o 2000 stvari koje su se desile, a koje su me pritom mogle ispizditi u zadnjih 5 dana, i na kraju ne možeš zaključiti sam u čemu je problem - ONDA ME UOPŠTE NE POZNAJEŠ !!

12. Ako želiš...
Ove riječi obično dolaze na početku ili kraju nekog „prijedloga“. Iako bi se neiskusnom oku u prvi mah učinile kao fin gest, dobra volja i apsolutna mogućnost izbora bez većih posljedica - Ovo u stvarnosti nema nikakve veze s tim. PRIHVATI! jer NE PRIHVATANJE, rezultira tačkom 6. ili 8., a ujedno povlači i rizike od kasnijeg neuspjeha, a koji pak za sobom povlače nama najdraže „jesam ti rekla“ priče...

13. Iznervirana?! Nisam uopšte...
Najčešće dolazi nakon pogrešnog shvatanja tačke 4. kao dozvole. Odlično – znači glupost si već napravio, kocka je bačena, nema povratka – IZNERVIRANA JE svakako. Havarične posljedice uragana „Vriskalina“ očekuj, a do tada se odmah potrudi da situaciju ublažiš apsolutnim priznavanjem greške (koja se naravno NEĆE ponoviti), upućivanjem molećljivih pogleda poput Bambija, poklonima... (pročitaj manje)

[Rarica]

Sokrat

Sokrat je slovio za mudraca. Jednog dana ga potrazi neki covjek i rece:
''Znas li sto sam sve cuo o tvome prijatelju?''

''Trenutak.'' odgovori Sokrat. ''Prije nego mi ispricas volio bih da prodjes jedan brzi test. Da li si to sto mi zelis reci prosijao kroz tri sita?''

''Tri sita?''

''Da.'' odgovori Sokrat. ''Prije nego ispricas neke stvari o drugome, dobro je da uzmes malo vremena i prosijes ono sto zelis reci. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito Istine. Jesi li provjerio da li je istina ono sto mi zelis ispricati?''

''Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam cuo kako pricaju.''

''Dobro! Ne znas da li je to istina. Probajmo ponovo: pokusajmo prosijati drugacije, sad cemo uzeti sito Dobrote. Ono sto mi zelis ispricati o prijatelju, je li nesto dobro?''

''Ne, bas suprotno! Cuo sam kako se tvoj prijatelj lose ponio.''

''Dakle,'' nastavi Sokrat, ''zelis mi ispricati lose stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije bas ohrabrujuce! Jos uvijek mozes proci test, jer je ostalo jos sito Koristi. Je li korisno da mi ispricas sve sto je moj prijatelj uradio?''

''Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.''

''Dakle,'' zakljuci Sokrat, ''ono sto mi zelis ispricati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zasto bi mi onda pricao. Ne zelim nista znati od onoga sto si mi htio ispricati, i tebi ce biti bolje da sve to zaboravis.''


"Medju prijateljima treba voljeti ne samo one koje rastuze vase nesrece, nego i
one koje nam ne zavide na sreci"

[Rarica]

Veština ne pada s neba

Izvodio neki opsenar na sultanovom dvoru svoje veštine i zadivljavao okupljene. Sam sultan je bio van sebe od ushićenja:"Bože blagi, kakvog li čuda, kakvog li čarobnjaštva!" Njegov ga vezir, pak, nagna na razmišljanje:"Presvetli, nijedna veština ne pada s neba. Umeće ovog opsenara ishod je njegove marljivosti i njegovog vežbanja." Sultan nabra čelo. Vezirove reči pokvariše mu uživanje u opsenarovim majstorijama: "Nezahvalni čoveče! Kako možeš da tvrdiš da ovakva vičnost dolazi vežbanjem? Nije tako, nego kako sam ja rekao: čovek je ili obdaren, ili nije." Zatim s visine pogleda svojeg vezira i uzviknu: "Ti svakako nemaš nikakvoga dara-u tamnicu! Tamo ćeš moći da razmišljaš o mojim rečima. A da ne bi bio usamljen i kako bi uza se imao nekog sebi ravnog, dobićeš kao zatvorskog druga jedno tele." Od prvog dana svojeg zatočenja, vezir vežbaše da digne tele na ruke i da ga nosi uz basamake tamničke kule. Meseci prolažahu. Tele izraste u moćnog bika, a sa svakim danom vežbanja rasla je i snaga vezirova. Jednoga dana seti se sultan svojeg zatočenikai naredi da mu ga dovedu. Kadf ga ugleda, svlada ga čuđenje: "Bože blagi, kakvog li čuda, kakvog li čarobnjaštva!" Vezir, koji je ispruženih ruku nosio bika, odgovori istim rečima kao i nekada: " Presvetli, nijedna veština ne pada s neba. ovu životinju si mi u svojoj milosti dodelio. Moja snaga je ishod moje marljivosti i vežbanja."
Istočnjačka priča