«Ja sam Alija» - rekao mi je domaćin toga stana. Ušli smo u njegovu sobu. »Alija Izetbegović? L.S. B. ?» «Da,» - rekao je kratko i ljubazno. Sjeli smo na starinski minder. Njegova soba je bila svijetla, mala, sa nešto knjiga u vitrini i sa rukopisima na stolu. Eto, i sad se sjećam toga stola koji će biti sudbonosan za moj život. Kasnije ću pričati kako i zašto.
Autor:
Dzemaludin LATIC

"Šetnje sa Alijom" - I dio

OKREČENE MUNARE

Poluilegalno poznanstvo




Dolazila je nova 1401. hidžretska godina; Svijet Islama je ulazio u XV. st. svoje povijesti. Čini mi se da je Nova hidžretska godina padala nekako krajem zime. Prethodne jeseni gledali smo «Pod zastavom Muhammeda», filma režisera koji se zvao Akkad, i u kome je Entoni Kvin glumio hazreti Hamzu, a Irena Papas Hindu. Film su davali rano ujutro ili u kasne večernje sahate – kako bi ga gledao što manji broj ljudi. Ali, sarajevski muslimani su i u tim terminima ispunjavali kino-salu «Dubrovnik». Film nas je oduševio, pogotovo nekoliko njegovih momenata: njegov maestralni početak, njegova muzika, imitacija Bitke na Bedru, Hamzina pogibija...a mene se naročito dojmila kasida medinskih djevojaka «Tale'al-bedru 'alejna.»
Na Fakultetu islamskih nauka (koga su komunističke zvale naredile nazvati «Islamski teološki fakultet» kako bi ukinule svaku primisao da «islam ima svoje nauke» i da je on bilo šta drugo osim religije) prof. Ešref Kovačević nam ispriča događaj u pećini Thewr i da nam arapske tekstove «Tale'al-bedru...» i Ebu Bekrovu ilahiju «Džud bi-lutfike...» Kajdu one prve «skinuli» smo sa spomenutog filma, a ova druga se izvodila isto kao «Kad ja pođoh na Bendbašu».
U čast dolaska XV. hidžretskoga stoljeća Starješinstvo je raspisalo nagradni konkurs za literarne tekstove o Hidžri. Ja sam napisao svoju poemu u dramskoj formi i dobio drugu nagradu. Uskoro je – na osnovu moga teksta – omladina u Tabačkom mesdžidu, koga smo pokrenuli nekako baš u to vrijeme, sačinila program koji se prvi put izveo u Carevoj džamiji, a onda i u Amfiteatru FIN-a, te zatim u Dubrovniku..., a rahm. Smajlović je «Amberom ti cvali puti» objavio u «Islamskoj misli.»
Malo je poznato da su rahm. Smajlović i Alija bili dobri prijatelji, da su sarađivali, ali, naravno, o toj saradnji se nije smjelo znati. Alija Izetbegović je bio tabu, i što je više bio zabranjen, utoliko je fama o njemu bila sve raširenija.
Naravno, ja sam već tada bio čuo za njega, znao sam da su tekstovi potpisani inicijalima L.S.B. njegovi, da je «Mladi Musliman» itd.
«Jedan čovjek želi da te upozna,» - reče mi jednom Hasan Čengić. »Pročitao je tvoju poemu, želi da razgovara s tobom.» «Ko je taj čovjek?» - upitao sam Hasana. «Saznat češ kad ga upoznaš,» - odgovorio je Hasan u svome trajnom konspirativnom stilu.
Klanjali smo ikindiju u Ali-pašinoj džamiji i on me, šuteći, poveo.
Ušli smo u ulicu Hasana Kikića, u blizini Radio-Sarajeva, i popeli se na drugi ili treći sprat.
«Ja sam Alija,» - rekao mi je domaćin toga stana. Ušli smo u njegovu sobu. »Alija Izetbegović? L.S. B. ?» «Da,» - rekao je kratko i ljubazno. Sjeli smo na starinski minder. Njegova soba je bila svijetla, mala, sa nešto knjiga u vitrini i sa rukopisima na stolu. Eto, i sad se sjećam toga stola koji će biti sudbonosan za moj život. Kasnije ću pričati kako i zašto.
Tada sam se upoznao i sa Halidom-hanum, Alijinom suprugom. Nisam ni znao da su Hasan i Halida-hanum rođaci po nekoj liniji bosanskih begova. Halida-hanum je porijeklom negdje oko Lisičića kod Konjica, iz sela Repovaca, iz neke izuzetno pobožne familije.

«Drago mi je što si došao,» - otpočeo je Alija razgovor sa mnom. On i Hasan su se već poznavali, to se osjetilo iz toka razgovora. «Pročitao sam tvoju poemu, izvrsna je, nova, neki novi izraz u našoj literaturi...A još sam negdje pročitao tvoje pjesme. Ti si rođeni pjesnik.»
«Ja sam pročitao sve Vaše članke, L.S.B.,» - odgovorio sam kurtoazno, zbunjen, polaskan. Alija Izetbegović je bio prijazan, imao je gospodske manire u držanju, u poštovanju prema sabesjednikovoj ličnosti, u vođenju razgovora, u pijenju kahve... Ohrabrivao me je na razgovor iako su nas dijelile blizu četiri decenije života, raspitivao se o mojoj literaturi, planovima, pogledima na islam, porijeklu... Halida-hanum je simpatično upadala u razgovor, raspitivala se o siromašnim đacima, o mojoj majci..., dok je Hasan uglavnom šutio.
Eto, to su «Mladi Muslimani,» - mislio sam u sebi. Prije nego što me poslao u Medresu, babo mi je– rahmet mu duši – rekao da ću učiti od Đoze, hafiza Sinanuddina Sokolovića, hafiza Silajdžića... On je na sve načine nastojao da mi, pričom o Sarajevu i njegovoj vjerskoj intelektualnoj i političkoj klimi, omili Medresu. Dobro, ja sam Medresu zavolio svim srcem, ali se nikad nisam mogao pomiriti sa sudbinom većine njezinih svršenika: da ostanem bez afirmacije, bez velikih studija, bez građanske ravnopravnosti... Babo je to dobro osjećao pa mi je stalno ponavljao: »Ti samo završi Medresu, upoznaj islam, a onda studiraj šta god hožeš... Ja sam siguran da, ako Bog da, nećeš otić' u Komunističku partiju... A nafaku daje Allah, dželle šanuhu! Zašto se brineš za nju?»

Razorena predstava

U tim babinim obrazloženjima uvijek je, nekako na kraju, dolazilo pitanje «Mladih Muslimana.» «O njima se ne smije pričati, to shvati! Nešto su skrivili državi, fasovali su zatvore, nemoj blizu njih...» «A Đozo? Zar i on nije bio u zatvoru?» upitao sam babu. «Ma šta me gnjaviš, tako ti Boga?! Bio, pa šta?! Izaš`o je, pokaj'o se, Naser ga oslobodio, i njega i Dobraču! Da nije bilo Nasera, da on Titu nije zamolio da ih pusti, jer je s njima skupa studirao na Al-Azharu, vraga bi ti ga oni živi izašli iz zatvora!»
Ustvari, babo nije ni mogao znati ništa više o «Mladim Muslimanima». Ono što je on pričao o njima bile su uobičajene priče koje su išle od usta do usta, a koje je, dobrim dijelom, kako ću godinama kasnije saznati, plasirala Udba. Tako sam negdje čuo da je Kasim-ef. Dobrača – neka je rahmet njegovoj napaćenoj duši – držao ilegalnu radiostanicu pomoću koje je, navodno, obavještavao Arape o stanju muslimana u Titinoj Jugoslaviji, pa mu tu stanicu našli, odveli ga na sud i dali mu trinaest godina robije... Neki su, opet, pričali da su mu, bilesi, našli mitraljez na tavanu, pa je zbog toga dobio onoliku robiju!
Međutim, moj susret sa Alijom Izetbegovićem, «najopasnijim» «Mladim Muslimanom», potpuno je razorio predstavu o ovom pokretu koju sam ponio kad me je babo poveo u Medresu. Njegovog cijenjenog alima, hadži Husein-ef. Đozu, koga je iskreno volio mada se često nije slagao s njegovim slobodoumljem, ja sam već ranije bio upoznao zavolivši ga ništa manje od babe.

Na divanu kod profesora Đoze

Na jednom od ranih časova, kad smo bili u trećem razredu, s portirnice su pozvali «oba pjesnika», Hadžema i mene. «Kud ćemo?» pitamo portira. «Traže vas u Vrhovnom starješinstvu!» Hadžem i ja ti se spremismo što smo finije mogli, očistismo cipele, počešljasmo se... Ko li nas to zove? «Da nije Reis?» nasmija se Hadžem.
Ne, nije nas zvao tadašnji reis, već Husein-ef. Đozo. Primio nas, bogami, k'o da smo dva državnika. Bio je nasmijan, širok, visok gospodin, u plavom odijelu, rumen u licu, s velikim podvaljkom...» Ma ja vas dvojicu pratim, vi ste naši pjesnici, mada vas slabo razumijem. Vi ste ovi moderni pjesnici!» Ne znam ko se prvi domože riječi, Hadžem ili ja, bit će da je Hadžem, on je serbezniji, te ti mi okrenusmo kahvelenisat sa profesorom Đozom k'o da smo ovce sa njim čuvali. On nas je samo blago posmatrao, puštao nas da se ispričamo do mile volje. Naravno, bili smo nezadovoljni stanjem u Medresi, nema na što nismo galamili, mi smo tada zaista vjerovali da ćemo promijeniti svijet...
Sjećam se završetka našeg divana sa profesorom Đozom. On nam je rekao da je važno da pišemo, da studiramo, pozvao nas da upišemo Islamski fakultet čim se otvori, a otvarao se one godine kad smo nas dvojica završili Medresu, dakle – prije nastupanja novog hidžretskog stoljeća. «Ali mi ćemo studirati književnost!» reče Hadžem. Profesoru Đozi bi neugodno: Islamski fakultet je njegov san, godine i godine je ostavio agitirajući za nj u našem narodu... »A ja ću studirati i Islamski i Filozofski fakultet u isto vrijeme,» dodadoh da spasim situaciju. «Hoćeš li moći?» upita profesor Đozo. »Zašto ne?»
Ne, nijedan učenik Medrese nije mogao da se upiše ni na jedan fakultet u čitavoj Jugoslaviji, osim na novootvoreni Fakultet političkih nauka, gdje su od učenika Medrese, gluho i daleko bilo, komunisti liferovali marksističke teoretičare, ili na orijentalistiku u Prištini, kako bi im naši učenici mogli prevoditi po nesvrstanim zemljama! Zamrzio sam Josipa Broza, onog istog Maršala kome sam, kao učenik, nosio cvijeće i čiju sam štafetu preuzimao i predavao k'o najbolji atletičar! Zamrzio sam njegov režim u kome sam, samo zato što sam završio najhumaniju školu, postao omražen, «društveni parazit», obespravljeno ljudsko biće.
Otišao sam u Prištinu, dolje su me trikom eliminisali sa prijemnog ispita na Katedri za južnoslovenske književnosti. Javio sam se dekanu, dr. Fehmiju Aganiju, požalio mu se, a onda me on upitao odakle sam i šta sam završio. Kad sam mu spomenuo Gazi Husrev-begovu medresu, rahmeti Agani je rekao da se radi o njihovoj grešci i odmah naredio šefu Katedre da mi, u roku od dvije sedmice, omogući da polažem prijemni. »Kakve dvije sedmice?! Ja hoću odmah da polažem!» uzviknuo sam. «Nemoj odmah, možeš pasti!» «Ja pasti? To je nemoguće! Samo me pustite!» Fehmi Agani se nasmijao, prihvatio moju sugestiju, meni su omogućili da pišem pismeni, kasnije me malo propitali (sve su to bili profesori srspke nacionalnosti) da bi na kraju rekli: »Kolega, Vaša škola je izvanredna! Položili ste!» Ja sam tako postao prvi učenik Gazi Husrev-begove medrese koji je u socijalizmu na direktan način dobio indeks filozofskog fakulteta na odsjeku za književnost.
Iste jeseni, neposredno prije susreta sa Alijom, profesor Đozo me po drugi put pozvao. Bio je ljut, hodao je svojom kancelarijom k'o general. «Džemale, zašto nisi upisao naš Islamski fakultet?!» «Zašto me sad zovete, Profesore?» «Zašto?» «Zašto me niste nazvali nakon prijemnog?» «Bio si na prijemnom?» «Naravno!» Obojica smo zašutjeli. «I nisu me primili! Od četrdeset kandidata, samo sam ja pao mada sam imao sve petice!» «Nije moguće!» «Da, to je moguće, Profesore! Oborili su me zato što sam, na svečanoj maturantskoj akademiji, kritikovao nastavu u Medresi!» «Pa jesu l` oni normalni?» čudio se Profesor. «Moraju te naknadno primiti, ja ti to kažem!»
Profesor Đozo ništa nije mogao učiniti: nisu htjeli da me prime na Islamski fakultet. I on i ja smo shvatili da je maturantska akademija bila samo izgovor.
Upisao sam se tek naredne godine.
U međuvremenu je profesor Đozo govorio na otvorenju džamije u Veseloj kod Bugojna. Najavio je dolazak petnaestog hidžretskog stoljeća ponavljajući ideje koje je izlagao nama na Islamskom fakultetu: Islam dolazi, Dugo je islam bio u dekadenci, Dolazi novo vrijeme, Islam će ponuditi alternativu savremenom čovjeku, Islam ne smeta socijalizmu, niti socijalizam smeta islamu, dapače, oni mogu da sarađuju na humanom programu čovjekova bitisanja na zemlji, itd.
Ustvari, ja tada nisam ni znao da su sve te govore koje je čitao ili obrazlagao zvanični vjerskoprosvjetni referent Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ zajedno sastavljali L.S.B. i profesor Đozo. Njih dvojica su, između ostalog, pratili svakog mladog čovjeka koji je znao da nešto suvislo napiše, da govori i komunicira «savremenim jezikom», ali čistim srcem. U tom njihovom «traženju svijećom» emancipiranih Muslimana našli su se i «dva naša mlada pjesnika». A Hasan? On je već bio i pečen i varen: profesor Đozo je bio prijatelj njegove kuće na Odžaku, veliki ahbab njegova babe hadži Halida. Kao što sam već rekao, on i Alijina Halida-hanum su rodijaci.

Ukočeni pogled jednog «Mladog Muslimana»

...Tako je novo, jubilarno hidžretsko stoljeće dolazilo u Bosnu! «Mladi Muslimani» su, da bi ga što ljepše dočekali, okrečili sve munare sarajevskih džamija! Ja sam to primijetio, klanjao sam akšame sa Alijom Nametkom, u «njegovoj» džamiji, znali su me u tome džematu, i jednog jutra, kad sam tuda prolazio, ugledam kako dva-tri čovjeka nešto rade u dvorištu. Uđem, nazovem selam, a ovaj jedan me pogleda ukočenim pogledom. Ja sam znao da je taj čovjek (koji se zvao Bajdža) «Mladi Musliman», poznat po tome što se pomarisao sa «njihovim» milicionerom u zatvoru. Gledamo se, ja se naivno pitam šta to rade u dvorištu džamije, a on se ozbiljno pitao šta se ovaj interesuje šta mi ovdje radimo. Da, pomislio je da sam doušnik! Zacrvenih se i izađoh iz džamijskoga dvorišta.

Đozin pad

Komunsiti su, naravno, pažljivo pratili sve što se činilo za doček novog stoljeća. Čekali su svoj trenutak, i našli ga: nakon otvorenja džamije u Veseloj kod Bugojna, u centralnom Dnevniku, osuli su paljbu na profesora Đozu, nazvali ga kolaboracionistom sa fašistima, kleronacionalistom itd., a njegovu najavu novog hidžretskog stoljeća izvrgli ruglu i podmsijehu: šta religija ima da traži u socijalističkoj eposi, «točak istorije ne može se vratiti nazad», «socijalistički progres je nezaustavljiv,» na njegovom putu ispriječe se, ponekad, «neznatne retrogradne grupice»... Neki jadni ljudi iz toga džemata govorili su direktno u kameru, osuđivali Đozu i Hamdiju Jusufspahića, «svi radni ljudi i građani su jednodušni u osudi ovog nacionalističkog čina», rekao je neki mladić.
Ja sam tih dana bio u svojim Pridvorcima i saznam da, ustvari, čitav džemat žali šta se desilo uvaženom alimu, i to baš u njihovom džematu, da je ovo na televiziji bruka i sramota za njih, a ne ono što je profesor Đozo govorio, da traže da oni kažu istinu direktno u kameru, a ne tamo neki... doušnik, naravno. Onda saznam kako je dotični saradnik Udbe ašikovao sa kćerkom mutevellije toga džemata i kako ga je ona, zbog njegova iskaza na tv, ostavila, a kad je došao Kurban-bajram, da su džematlije zaobilazile njegovu kuću...
Dođem u Sarajevo i odem Profesoru u kabinet. On snužden, zabrinut... »Hvala Bogu kad oni mene ne hvale!» reče mi kratko. Onda mu ja ispričam šta se stvarno dešavalo u Veseloj. Bilo mu je drago, povratih mu dušu, smijao se kao malo dijete...
Toga popodneva on zovne Hasana i mi skupa prošetamo. Kaže nam kako ga zovu novinari iz čitavog Svijeta, a on odlučio da šuti. Hasan se smračio k'o crni oblak, ne da Profesoru da progovori. »Vi, bogami, k'o malo dijete!» Poče galamiti na njega! «Ja sam, Hasane, humanist, a oni su...!» «Nemojte da Vam ja reknem šta ste Vi!» (Budala, to je mislio.) Profesor se samo smijao i uvjeravao nas kako je on prijatelj Jugoslavije, kako će sve doći na svoje mjesto, «dolaze bolja vremena, islam se ne može zaustaviti, šta nam mogu...»
...Nakon nekoliko mjeseci, na sjednici Starješinstva o kojoj ćemo tek kasnije čuti, profesor Đozo je smijenjen sa svih funkcija; ostalo mu je samo da predaje tefsir.
Nakon te sjednice Profesor je krenuo na Fakultet. Ja sam se slučajno zatekao u hodniku FIN-a. Susreli smo se, bio je sav maven u licu. Nikad ga nisam vidio takvoga! «Dođi, Džemale, molim te! Sjedi malo sa mnom!» Othukivao je dugo, popio čašu vode i onda mi rekao: "Ovo je sve propalo! Nisi trebao upisivati ovaj fakultet! Sve su nam srušili! Od ovog fakulteta više nema ništa: ne daju Aliji i Nerkezu da predaju, a mene su potpuno slistili! Nisam znao da su naši ljudi takve hinje! Zašto? Pa lahko je Đozu srušiti! Šta će dobiti time?! Ništa!... Jednog dana će srušiti i njih!»
...Profesor Đozo je predavao još dvije godine. Mislim da mu se Allah, dž.š., smilovao – jer on je, zaista, bio iskren u vjeri, ali neki njegovi pogledi nisu bili sahih. Dvije godine je pričao o raciju, o islamu i nauci, o progresu, o spoju islama i socijalizma i – napadao Gazaliju, «prevaziđenu ulemu, «konzervativne imame». Hasan mu je upadao u riječ, prekidao ga, čak galamio na njega. Mi smo se oduševljavali njegovim širokim pogledima, znanju, komparacijama..., ali njegove napade na spomenute vrijednosti nismo mogli usvojiti. Ja sam čak znao šta je o njemu mislio «Hodža», Kasim-ef. Dobrača, bez sumnje - najveći moralni autoritet bosanskih muslimana u prošlom stoljeću.

Dobrača izbjegava Đozu

Neke godine se potrefi da su obojica išli na hadž. Putovalo se iz Beograda, i nekog jutra morale su sve hadžije, ili službenici Islamske zajednice, više nisam siguran, da se nađu u Bajrakli džamiji. Đozo išao iz jednog, a Dobrača iz drugog pravca iste ulice, i kad ga je ugledao, Dobrača samo skrene u neku drugu ulicu: nije želio da se susretne sa njim. Zašto? Zato što je izišao na scenu, otišao kod «komunističkog» reisa, bio zvanični službenik bezbožne vlasti, afirmativno govorio o socijalizmu, itd., što je rahm. Dobrača smatrao njegovim teškim grijehom. Naime, Dobrača nije bio za kompromise; smatrao je da ulema ne smije ni na kakav način sarađivati sa Islamskom zajednicom koju je uspostavila Komunistička partija već treba da se distancira od takve zajednice. Profesor Đozo – da kažem punim plućima predajući rahmet i jednom i drugom, tim objema žrtvama komunističke šejtanske konjice, našim divnim alimima – na svu sreću, velim, profesor Đozo nije prihvatio Dobračin metod; ustao je, govorio dokle ga je grlo nosilo, pisao do posljednjeg dana i kod stotina mladih obrazovanih ljudi sačuvao dignitet, svježinu i atraktivnost islamske misli.
Nakon «incidenta» u Veseloj, Profesor je promijenio priču. Sada je govorio o akidi «bez koje se, zapravo, ništa zbiljsko u sferi islamskog promišljanja ne može dogoditi», hvalio je Gazaliju i njegov «Ihja'», a o imamima je počeo da govori gotovo sentimentalno. «Ti naši dobri imami, koji čuvaju islam po našim selima za metar drva i ono malo vazife, to su istinski njegovi pregaoci, i samo njima mi treba da zahvalimo što je islam koliko-toliko sačuvan pred najezdom agresivne državne ateizacije! Ja njima skidam kapu, a ne ovoj našoj umokrenoj inteligenciji!»
Jednog ponedjeljka, kad smo došli na predavanja, na vratima Medrese ugledali smo smrtovnicu: umro je profesor Đozo.

Drugi susret sa Alijom


Nedugo zatim, jednog lijepog petka, pred samu džumu, nazva me Hilmo Neimarlija i reče mi da dođem u Morića-han. «Da malo sjednemo.» Uđem, Hilmo sjedi sa Alijom Izetbegovićem. Bila je rana jesen, njih dvojica se raskomotili u bašči Morića-hana, kahvenišu. Pozdravim se s Alijom. «Otkad se nismo vidjeli?» «Odonda.» Sjedili smo vrlo kratko jer je na munari Begove džamije već učio ezan. «Ja moram ići, džuma je!» «Znam, i mi ćemo klanjati, sjedi još malo,» zaustavljao me Alija. Mene je tih godina bio obuzeo jak vjerski zanos; pazio sam na sitnice, čuvao sam čak i mendube, i nisam sebi mogao dopustiti da propustim džumanske sunnete – kao dvojica naših intelektualaca koji klanjaju, ali, brate, nekako na svoju ruku, širok im mezheb. Ustanem i odem u džamiju – ne sluteći šta će ovaj ponovni kratki susret značiti u mome daljnjem životu - o čemu ću, ako Allah da, pričati u narednom broju.



Nastavice se....

"Šetnje sa Alijom" - II dio

«JA RABBI, DAJ NAM JEDNU POBJEDU...»

Misteriozni starac




Nekako s nastupom novog hidžretskog stoljeća sve muslimane Svijeta iznenadio je novi događaj koji je – u njihovim namučenim dušama – potvrđivao poznato Poslanikovo, sallallahu 'alejhi we selleme, radosno obećanje da će se krajem i početkom svakog hidžretskog stoljeća pojaviti pojedinac (mudžeddidu'd-din) ili tim muslimana koji će snažno probuditi islamsku svijest kod zaspalog Ummeta. Bila je zima. Nas nekoliko iz studentskog doma u Nedžarićima poželje da se odmori na Palmi de Majorci. Pripremao sam se za put i poluilegalno slušao Glas Amerike: izvještavali su o nekim previranjima u Iranu. Iran? Perzija? Šta može tamo da se dogodi? U svim našim sarajevskim raspravama o renesansi islama naši pogledi su, pred mapom Svijeta Islama, letjeli na Egipat, Tursku, Indoneziju...gdje su postojali snažni islamski pokreti od kojih smo očekivali da povrate izgubljenu slavu islama. («Da nam je jednu pobjedu, i još jednu, i još jednu!») Ali, nešto se dešava u Iranu! Hasan je samo kolutao očima; eto, ni on ne zna o čemu je riječ. Kažu da se javio neki dedo koji hoće da uspostavi islamsku republiku u Iranu! Smijali smo se na to i odmahivali rukom: Iran nije zemlja koja bi bilo šta obećavala na tome putu; ta on je potpuno vesterniziran, Šahova policija i armija su regionalna sila, a Teheran je, uz Bejrut, najpokvarenija metropola Istoka. Otputovao sam na Palmu zaboravivši vijesti sa Glasa Amerike.
Desetak dana poslije na španskoj televiziji sam ugledao «starca, čija sjena seže pet hiljada km na Istok!» Uzlazio je uz jednu bašču u nekom selu pokraj Pariza! Bio je visok, sav u crnini, sa bijelom bradom, sa ozbiljnim ali vedrim licem. Govorio je tiho i upravljao svoj odlučni pogled prema Iranu gdje su demonstranti već izašli na ulice. Nisam mogao da mu zapamtim ime.
Kada sam se vratio kući, sa babom sam na televiziji pratio dolazak ajatullaha Homeinija u Iran. Dogodila se islamska revolucija u zemlji u kojoj je nijedan reformator nije očekivao! «Ovo je prvi dan Allahovih zakona na Zemlji!» rekao je Dedo odmah nakon izlaska iz aviona na teheranskom aerodromu! Babo i ja smo skočili na noge, zagrlili se i počeli skakati po podu. Majka se smijala «dvojici budala» ne sluteći kakve će joj teške dane i noći donijeti pobjeda islamske revolucije koja se događala pet hiljada km daleko od nas!

Naš učitelj

Hasan je bio oduševljen, ali je, u svojoj konspirativnoj taktici, prigušivao svoja osjećanja. «Da li si vidio? Jesi li čuo? Ko je mogao zamisliti!» pitao sam ga u oduševljenju, a on je mudro šutio. «Ići ćemo jednom čovjeku!» rekao mi je imitirajući Homeninijev pogled, ili mi se tako učinilo.
Taj «jedan čovjek» bio je Ibrahim Sturba iz Takvima. Visok poput starca, čija sjena seže pet hiljada km udalj, malko poguren, u čistom, ali preskromnom odijelu. Imao je tako dugačke ruke da su mu rukavi – toga dana pa i u svim kasnijim godinama – bili kratki. Došao je u naš studentski stan u po bijela dana, ušuljao se tiho okrećući se s velikim oprezom. Shvatio sam da se radi o novom Mladom Muslimanu. Upoznasmo se, jedva mu čuh ime. Gledao me ozbiljno, s punim uvažavanjem. «Ja Rabbi, dao si nam jednu pobjedu, ali daj nam još jednu, i još jednu, i još jednu – dok je Tvoj Salih živ!» Mislio je na islamsku revoluciju u Iranu, dizao ruke uvis, smiješio se i uzdisao kao da pije ljetni zrak. Nasmijao sam se od srca i namah zavolio tu dobru imansku dušu, najdražeg ahbaba Alije Izetbegovića, svoga i našeg nerazdvojnog učitelja, posljednjeg govornika u svim našim žestokim raspravama i još žešćim odlučivanjima.
Salih Behmen je Hasanu i meni dolazio sedmično, odmah iza podnevskog ezana, noseći «kontrarevolucionarne spise» koji su se ticali razumijevanja islama i položaja muslimanskog naroda. Kada ih danas prebirem, s tužnim osmijehom se čudim tom našem prohujalom vremenu u kojem je bilo «kontrarevolucionarno» saznati da islam nije religija i da naše džamije ne služe svojoj istinskoj svrsi. Ja sam intimno osjećao da sam brzo nadišao Salihovo zbilja revolucionarno, ali ipak skučeno razumijevanje islama. Međutim, njegove lekcije o moralu i njegovo besprijekorno islamsko ponašanje za mene su ostali nedosegnuti vrhunci. «Momci, samo je važno da se ne uprljate! Ako u jedan ćup pun halve samo jednom neko pljune, niko neće uzeti ni jednu mrvicu te halve iako, naravno, nije sva ona zaprljana! Ako jednom prelomiš hl**** nikad ga više nećeš moći sastaviti! Ako se ne uprljate, odnosno ako vas ne uprljaju, uspjet ćete! Narodu ne trebaju obrazovani i inteligentni – takvih ima koliko hoćete! – narod hoće moralne, pa onda obrazovane, to jest i moralne i umne, one kojima će vjerovati i u koje se može ugledati! Samo takvi oponašaju Allahove poslanike i samo takvi zaslužuju da budu vođe!...Pogledajte Musaa, alejhi's-selam! On, bolan, muca, traži od Allaha da mu da Haruna da ga ispomogne, ali – taj Musa, taj savršeno moralni čovjek, uspijeva da povede svoj poniženi narod, čak da ga uspravi, i da ga dovede do Obećane zemlje!»

Šta ćemo reći dragom Allahu

Iako mi Hasan mnoge stvari nije govorio, meni je bilo jasno da me povezuje sa Mladim Muslimanima, da iza svih naših aktivnosti stoji jedan tim ljudi koji ne može da mirno posmatra propadanje našeg muslimanskog naroda, njegovo masovno napuštanje islama i prihvatanje titoističkih zabluda i ispraznih fascinacija. Osjećao sam da me žele primiti u svoje društvo, ali da ne žele biti nametljivi. Svi su oni znali da se igraju vatrom, da ih komunistička tajna policija, zloglasna Udba (o kojoj nas je Salih iscrpno instruirao i na čiju nas je svirepost stalno upozoravao), prati i da im ona neće dozvoliti bilo kakav značajniji pokušaj islamizacije naše omladine; znali su Udbine ciljeve i metode i bojali su se da neko nedužan ili, ne daj Bože, malodušan, padne u njihove mreže. A to što su oni hodili ivicom noža, što su svake večeri mogli da završe u zatvoru, da njihova familija ostane bez hranioca, to profesor Đozo, Alija, Salih Behmen, hafiz Trebinjac, profesor Nakičević... nisu primali k srcu: njima je bilo važnije šta će reći dragom Allahu kada dođu pred Njegovo Lice, na Sudnjem danu, kada ih On bude pitao šta su učinili za Njegovu vjeru u svojoj zemlji Bosni. Dugo sam ih posmatrao, mnogo slušao, a malo govorio pred njima, i već na početku im povjerovao – prepustivši se njihovom islamskom pokretu.

Tabački mesdžid

Hasan, naravno, nije mirovao. Jednog dana se vrati i predloži nam da pokrenemo studentsku tribinu na Islamskom fakultetu. Većina studenata je podržala tu ideju. Napišu dopis upravi, ali dekan (tadašnji reis) i rahm. Čemerlić neće da čuju za to. Profesor Đozo pusti Čemerlića da malo odahne (oni su bili jako dobri ahbabi) i, za petnaestak dana, Čemerlić izda dopuštenje. (Čini mi se da je čak prisustvovao prvim tribinama.)
Desetak godina prije ove, prof. Đozo je držao istu takvu tribinu u Carevoj džamiji. Mi smo samo čuli za nju ne pitajući se zašto je zaustavljena. Ulazili smo u nešto čije je krajnje ciljeve znao samo Hasan. On je odnekud (ja sam znao od koga) dobavljao tekstove koje smo prethodno iščitavali, a onda, svake srijede u predakšamskim sahatima, žustro raspravljali o njima. Sala na fakultetu bila je puna; počeli su dolaziti i studenti sa drugih fakulteta. Nema kakvih «mudraca» nije prodefilovalo za nekoliko sesija! Meni se te isprazne rasprave i dugi monolozi (pogotovo kada Hasan počne da cijepa dlaku na četvero) nisu svidjeli, žalio sam svoje vrijeme i – prestao odlaziti na ove tribine.
Najednom se desiše neki belaji između Hasana i Čemerlića. Povuci-potegni, i, Boga mi, ugasi se naša tribina. Nasmijao sam se Hasanu i odmahnuo rukom na njegovo uporno navaljivanje da nastavimo skupa, jer on će – kako reče - naći mnogo bolje mjesto za naša studentska viđanja. «Neće me zaustaviti!» «Ko?» «Režimska Islamska zajednica!»
U to vrijeme na čelu sarajevskog Odbora IZ-e bio je jedan odvažan čovjek. Upamtio sam ga po guti koja mu je izrasla na vratu, koja je ovog malog čovjeka savijala zemlji. Prezivao se Jarebica. On Hasanu izda dozvolu da nastavi svoje tribine u Tabačkom mesdžidu, na dnu Baš-čaršije. Hasan je likovao, a uprava Islamskog faklulteta sva sretna odahnu.
«Okani me se, molim te,» ja sam mu govorio. «Ja za to nemam vremena, a drugo – ne mogu da slušam onolika glupa raspredanja!»
Hasan me izruži kao nikada: kako sam sebičan, kako mi je važnija karijera od islama, kako će biti knjiga, ali neće biti ljudi, kako musliman stiče i za ovaj i za onaj svijet, a kako se ja, eto, brinem samo za ovaj svijet... «Za koga ćeš pisati svoje knjige? Ko će ti ih čitati kad nestane muslimana u Bosni i Hercegovini?!» «Dobro, dobro...Čuo sam to sto puta! Reci ti meni ko će pisati tolika predavanja, ko će to pripremati, hoćemo li mi studirati ili ćemo prenositi islam na tatine maze po Sarajevu?! Ha?! Ja ti to neću raditi! Ti bi samo da rukovodiš i pametuješ, a da drugi pišu!» «Dobro, razumijem te, možda sam pretjerao! Pogledaj ovo!»
To su bila već napisana predavanja, od kojih su mi neka bila poznata: «Problemi islamskog preporoda», «Odgajamo li muslimane ili podanike», «Muslimanka – žena i majka», «Kakve su naše džamije», «Islamska revolucija u Iranu i iskustvo Muslimanske braće u Egiptu»...Pa da, ovo je inicijativa Elesbea i profesora Đoze! «U redu, radit ćemo!» rekoh mu slegnuvši ramenima.

Pol Pot, komunistički krvnik iz Kambodže

Tabački je preko noći postao naša opsesija i naša radost. Monotoni studentski život stubokom se promijenio: svake srijede, iza akšam-namaza, obraćali smo se sve većem i većem skupu mladih ljudi, studenata i srednjoškolaca. Naše pripreme bile su ozbiljne (dugo smo čitali tefsir i hadiske zbirke sa Mehmedalijom Hadžićem), smišljali što atraktivnije i aktualnije teme, predlagali..., a poslije predavanja ćaskali u uličicama oko Tabačkog i, polahko i stidljivo, ašikovali.
Na Filozofskom fakultetu je također počelo da vrije. Nekoliko naših sestara počelo je da nosi hidžab, selamali smo se s kraja na kraj aula, a na dodjeli nagrada Univerziteta bilo je najviše nas iz Tabačkog. Tadašnji dekan, prof. Prohić, zabezeknut i, vjerovatno, uplašen, ipak nam je s čestitkama podijelio značke najboljih studenata. Na Filozofiji je legendarni Tunjo, nakon što se jednom smilovao pa došao na čas logike, čim je sjeo, punim plućima rekao: «Draga djeco, sve ovo što vam mi predajemo, sve ove ideologije i filozofije, sve ovo propada i nema nikakvu budućnost! Samo će islam trajno ostati, on se budi, on pobjeđuje ma šta mi o njemu mislili!» Na tradicionalnom simpoziju o socijalizmu koji se svake godine održavao u Cavtatu naš profesor logike je uvjeravao sve njegove učesnike da islamskom svijetu socijalizam uopće nije potreban budući da je islam postavio temelje i dao rješenja za sve one ciljeve koje je socijalizam sebi projektirao. To smo izlaganje pročitali u «Odjeku», kopirali ga i prepričavali. («Ja Rabbi, daj nam jednu pobjedu, i još jednu, i još jednu...») Na drugoj strani, na Katedri za južnoslavenske jezike i književnost profesor Rizvić je promovirao muslimansku književnost i kulturnu raskoš Bosne za vrijeme osmanske uprave. Malo potom, profesori i asistenti srpske nacionalnosti počeše i njega i Tunju da napadaju za muslimanski nacionalizam. Profesor Muhammed im je odgovarao u zagrebačkim časopisima; imali smo osjećaj, dok smo ga posmatrali kako ponosno uzlazi uza stepenište Fakulteta, da uživa u hajci koja se vodila protiv njega. Impresionirao me! A profesor Rizvić je samo šutio, hodio uspravno u svome dugom zimskom kaputu gledajući preda se. Nikad nije odgovorio ni na jednu hajku koja se pokretala protiv njega! Ma koliko ga volio, taj me čovjek nervirao!
Tih mjeseci saznamo za Pola Pota, kambodžanskog lidera Komunističke partije koji je pobio oko dva miliona svojih sunarodnika. Svijet se zgražao, Glas Amerike i Radio-Pariz su svake večeri dramatično izvještavali o ovom krvoloku. «Vidite, djeco, religija je, kako bi Marks rekao, opijum za narod. Njezina jedina pozitivna strana je u tome što ona daje utjehu obespravljenim ljudima, mada im, u isto vrijeme, uspavljuje volju za promjenom njihova bijednog stanja! Ali, ona vrlo lahko, i vrlo često, onda kada izađe iz svojih okvira, zna da ljude povede nastranim putem jedne protiv drugih! Religija ne može da se ne širi silom, i svaka se proširila silom, ognjem i mačem!» objašnjavao je profesor marksizma na spomenutoj katedri. «Baš svaka, profesore?!» upitao sam. «Molim? Je li neko nešto rekao?» - iznenadio se tihi zagovornik humanuma na ateistički način. Zar se neko može usuditi da njega nešto pita? To se nikad nije dogodilo u ovim predavaonicama na časovima marksizma! «Da! Ja sam Vas upitao da li se baš svaka religija širila ognjem i mačem?!» «Kolega, ostavite se Vaših nebuloza!» «Kojih nebuloza? Znate li šta govorite, profesore? Ovdje ima nas muslimana, katolika i pravoslavnih, volimo svoje religije, i teško nam je prihvatiti takve poglede na njih. Što se tiče islama, on se proširio na Daleki istok a da vojnička čizma nikada tamo nije kročila! Šta ćete na to reći?» «Kolega, znam ja Vas, i Vaš islam, a recite mi kako su Turci širili islam!» «To ćemo vidjeti na časovima historije! A recite mi kako se širi komunizam? Znate li šta govorite?» «Ja vrlo dobro znam šta govorim, ali Vi ne znate!» «Pa dobro, ako ćemo ići istom tom Vašom logikom, onda možemo reći da se i komunizam širio i da se i danas širi silom!» «Kako mislite?» «Pa, znate li da je ovih mjeseci komunist Pol Pot u Kambodži ubio dva miliona ljudi?! Šta ćete na to reći?» «Kolega, Vi ste obični fanatik, iznosite bljuvotine na račun jedne najhumanije ideje, Vi uopće ne shvatate šta ja ovdje izlažem!» «Nefanatični» marksist se diže prije kraja časa i napusti predavaonicu.

Prvi kontakt sa Udbom

Već sutradan, na pauzi između predavanja, priđe mi Milovan, šutljivi student sa moje grupe, koji je o književnosti znao nešto više od Kraljević Marka, i reče: «Molim te da dođeš u moju kancelariju poslije podne.» «U čiju kancelariju?» «U moju kancelariju, dobro si čuo!» «Ti imaš kancelariju na Fakultetu?!» «Da!»
Taj radnik srpske nacionalnosti, koga je Udba – kako ću kasnije saznati - upisala na Filozofski fakultet, vodio je komunističku partiju na Odsjeku. Bio je planuo u licu, zgužvan, dugo se mučio dok mi je prišao. «Da ja tebi dođem u kancelariju? Momak, ti si polup'o lončiće!» Uvrijedio sam ga jer uopće nisam držao ni do njega ni do njegovih kancelarija. Uostalom, on je došao odnekud iz Posavine, glup je kao beton, Sarajevo je za njega posljednji veći grad koji će vidjeti, ima kompleks od moje Medrese. «Pazi, Džemale! Ti jesi uspješan student, ali Tvoje diskusije su neprihvatljive za našu Partiju! Ako ne prestaneš, ja ću morati da te ocinkam u Izvršnom vijeću! To je moja obaveza!» «Ne bojim se ni tebe ni tvoga Izvršnog vijeća! Ja ću govoriti slobodno, a ti radi svoj posao!»
Počinjao je drugi dio predavanja, on uđe prije mene u predavaonicu i, odmah nakon moga ulaska, svom silom zalupi vratima i gromoglasno opsova Boga. Svi studenti zašutješe praveći se da ništa nisu čuli.



Nastavice se...

"Šetnje sa Alijom" - III dio

TABAČKI MESDŽID – NAJLJEPŠI DIO NAŠE MLADOSTI



Tabački mesdžid je uskoro postao atrakcija. U tom malom starinskom zdanju smještenom na dnu Baš-čaršije, između Daira i obale Miljacke, gdje je nekada, u osmanskom vaktu, tu postojala katedra za hadis i tefsir, svake srijede pred akšam pa sve do iza jacije vrvjelo je od omladine. Mi «rukovodioci» smo danima radili, nadgledali sve i najmanju sitnicu, prevodili s Mehmedalijom, pripremali ili pronalazili predavanja, pripremali se za diskusije...Bili smo zapostavili studij; Tabački je postao naša opsesija!
Jedna nena, presretna što vidi studente koji klanjaju, sama je dolazila sahatima prije predavanja, ložila vatru, namirisavala mesdžid, pripremala ručnike za abdest, učila dove za nas... Predavanja je otvarao Hasan, najavljivao predavače, davao i oduzimao riječ, kontrolisao tok diskusije... Bio je uvijek dug; imao sam dojam da će otjerati publiku, ali niko se nije bunio, studenti su osjećali da govori iskreno, da vjeruje u ono što govori, da on može sve podnijeti, da ne zna za lagodnost... A diskusije su bile pune studentske pameti, samoisticanja i zanosa... U svima nama je tinjala svijest da režim guši islam i da ovako aktualne rasprave neće dugo tolerisati. Zato je pitanje svih pitanja bilo da li nas prisluškuju, da li ima doušnika, da li su obaviješteni o našem sastajanju. Čim bi poneki nesvjesni student ili, hajd znadi, provokator postavio «opasno» pitanje ili počeo da daje «nesuvisle» komentare, Hasan bi nalazio način da diskusiju okrene u nekom drugom pravcu, da zanemari zabezeknutog pitaoca ili da ga prekine. Svima nam je najjasnije bilo ono o čemu se uopće nije govorilo.

Ovo je samo model

Djevojke su bile zrelije od nas. Kod njih nisam primjećivao fanatizam kao kod studenata. Bile su smjerne, tek poneka bi se ponekad javi da nešto progovori, na muške gluposti su se blago smijale uljudno obarajući glavu.
Neki studenti sa drugih fakulteta počeli su nas oduševljavati. Imali su uvijek svježih prijedloga za nove aktivnosti, teorijska pitanja su smještali u realnost, a kada su pitali, njihova pitanja su bila smislena, razborita i zrela. Takvi su bili studenti sa Poljoprivrede, zatim neki medicinari... Jednom smo gledali film «Ta divna stvorenja», razgovarali o astronomiji i geologiji, lingvistici, zdravlju, braku, pušenju, drogama, muslimanskim narodima i našoj tradiciji...
Najljepši dio ostavljan je za kraj, kada bismo klanjali jaciju i jedva čekali da izađemo na ulicu, da odahnemo, da se upoznajemo i slobodno čavrljamo i šetamo.
Prema našim procjenama, za tri godine, koliko je djelovao, kroz Tabački je prošlo između četiri i pet stotina učenika i studenata. «Ovo je samo model,» govorio sam Hasanu. «Treba samo da ga iznesemo u ostale gradove, i imat ćemo hiljade mladića i djevojaka koje ćemo ovako zainteresirati za islam!» On mi je odgovorio uobičajenim podbadanjem: «A tvoje knjige? Jesu li važniji ovi mladi ljudi ili knjige koje neće niko čitati?!» «Ti ih svakako nećeš čitati!»
U takvom psihološkom pritisku nije moglo da ne plane. Na jednoj strani - veliko buđenje islamske svijesti kod studenata, a na drugoj strani - prijeteća šutnja režima.
Planulo je jedne večeri kada je jedan student sa dugom bradom, kratkim pantalonama ispod dugog ogrtača i sa upadljivim palestinskim prekrivačem na glavi, oduševljeni pobornik ajatullaha Homeinija, počeo da govori o «vraćanju izvornom islamu» i o islamskoj revoluciji u Iranu. U pamćenju mi je ostala njegovo namrgođeno lice, oči koje su sijevale, cinični smiješak, ruka sa uzdignutim kažiprstom... (Godinama kasnije, on će Homeinija nazvati «velikim šejtanom»!) Hasan je uspio da ga nekako nadviče, mi smo se uskomešali, ali – đavo je te večeri izletio iz boce: Tabački je postao antirežimsko sastajalište i neko će za nj morati platiti. Ta za mnogo manje «opasne» riječi, u tom posttitovskom dobu, ljudi su dobijali po nekoliko godina zatvora!

Muharemovo hapšenje

Godinu dana ranije, odmah nakon smrti Josipa Broza, u Goraždu je uhapšen Muharem-ef. Hasanbegović. Kod tog imama, čije me je džentlmensko držanje neobično privlačilo, išao sam sa Hadžemom, koga su za Goražde i, kako se ispostavilo, cijelo Podrinje vezali posebni osjećaji. Pisao je sentimentalna pjesnička pisma svojoj M. i objavljivao ih u Preporodu. Ta je prelijepa djevojka živjela u Kopačima, išla redovno u džamiju, sva se dala za islam. Ali, Hadžem je ašikovao i u Goraždu, i u Foči... svugdje gdje je stigao. Mene je poveo sa sobom u Goražde, kod Muharem-ef., da skupa držimo predavanje za omladinu – desetak dana prije nego su uhapsili Muharem-ef. Jedan mesdžid, negdje u pristranku, bio je pun srednjoškolaca. U Kopačima je bilo još življe. To je jedno od najljepših muslimanskih sela u Bosni: veliko, bijelo, odmah do Drine, puno voća, sa džamijom na sredini, sa očuvanim običajima, ali i sa džematlijama koji su se sve više školovali. Čisti promašaj jugoslavenskog socijalizma!
I vrapcima na grani je bilo jasno zašto je došlo do toga hapšenja: zbog Muharem-ef. aktivnosti, posebno zbog okupljanja omladine. Međutim, on je zvanično optužen za «neprijateljsko djelovanje sa pozicija kleronacionalizma» - zajedno sa Agom Ćurovcem, predsjednikom Odbora IZ-e u Goraždu. Da apsurd bude veći, Agin brat je poginuo kao partizan, u NOB-u. Muharem-ef. je zabranjivao da se na mezarovima u muslimanskom greblju stavljaju slike umrlih, čime je «povrijedio» slobodno ispovijedanje vjere «radnih ljudi i građana koji to žele».
Suđenje ovom imamu i Agi Ćurovcu bilo je ilegalno, neposredno nakon što je sahranjen Josip Broz. Muharem-ef. je dobio sedam godina zatvora, Ago, čini mi se, nešto manje!

Cipele bez pertli

Nekako najesen iste godine dođe do obnove procesa. Sada je suđenje bilo javno, i mi napunimo sudnicu. Niko da riječ progovori. U pročelju, za pultom, sjedi sudija, Rizah Hadžić, i porota, a na lijevoj strani – republički javni tužilac, čije sam ime zaboravio, ali sam siguran da je bilo muslimansko. Da, ako se ne varam, zvao se Nurija. Bio je uglađen, u sivom ispeglanom odijelu, relativno mlad čovjek, povijena nosa. Na desnoj strani - Muharem-ef. i Agini advokati. U prvom redu je sjedila njihova rodbina... Policajci na svakim vratima. Gore nego da je dženaza!
Uto se otvoriše stražnja vrata: uđe policajac, odmah za njim Muharem-ef., kratko ošišan, mršav, u plavom robijaškom odijelu, a iza njega Ago, u istom odijelu, u kome se isticala njegova sijeda kosa. Ago je djelovao smirenije. Ja sam sjedio na kraju reda i lijepo mogao vidjeti taj tužni prizor: komunističko ponižavanje muslimana. Čak sam zapazio da su Muharemove crne cipele bile bez pertli.
A onda je krenula sudska rasprava: najgori vid komunističke tiranije, praznih a opakih riječi u koje niko nije vjerovao, a svako je morao u njih da vjeruje. Pojaviše se i dva-tri svjedoka. Dovedoše ih iz predvorja sudnice. Ulazili su jadni, nemoćni da pogledaju u optužene i u njihovu rodbinu. Uđe i jedan imam, član Socijalističkog saveza radnog naroda, da mu ovdje ne spominjem ime, već u godinama, povijen, u francuskoj kapi. On reče da je čuo Muharem-ef. kako govori to i to protiv bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, protiv narodne vlasti, protiv sistema! Oni drugi isto tako nešto promrljaše, čak jedan reče neke pozitivne stvari o obojici... Mi se malo uskomešasmo, bi nam drago, izgleda da neko reče neku riječ, kadli se onaj sudija razgoropadi, izgalami se na nas sve: "Šta vi mislite, ovo je suđenje u ime naroda, nije ovo pijaca!" - Niko da pisne! Iznad sudije je bio ogromni poster njegova božanstva Josipa Broza – kako gleda čitavu sudnicu i, iako mrtav, sve vidi: i sudiju, i porotu, i optužene, i tužioca, i odbranu, i nas, «radne ljude i građane», a posebno je gledao – u mene! Osjećao je koliko ga mrzim, ja koji sam mu, prije desetak godina, nosio cvijeće i bacao ga na put kojim je prolazio u crnom mercedesu. Okretao sam glavu da se više ne gledamo, u ušima mi je tutnjilo.
Još kad se diže onaj tužilac, ona kost i koža, pa kad proanalizira «kontrarevolucionarnu djelatnost» dvojice optuženika, kad to sve stavi u neke kontekste, meni se zaledi krv u žilama i ja pomislih da će im obojici sud povećati kaznu za duplo. Najednom skrati svoju analizu, reče da ima «nekih neodložnih obaveza», da se izvinjava «časnom sudu» što mora ići, dođe do vrata i reče da on, ipak, smatra da se kazne «mogu unekoliko smanjiti.»
Mi bismo se opet uskomešali da nije bilo one komunističke aždahe u pročelju. Hajd što bi se izgalamio na nas, nego – možemo nauditi Muharem-ef. i Agi. Kraju lađu!
Sad dođe vrijeme da se brane optuženi. Nevjerovatno: spomenuti satrap sada snizi glas i na najljubazniji način i sa svim počastima, kao da je na bajramluku, dade riječ Muharem-ef. On reče kako je iskreni rodoljub ove zemlje, kako mu je svaki čovjek iskreno na srcu i kako je sve ovo što se posljednjih mjeseci sa njim dešavalo jedan puki nesporazum u kome je moguće da su neki ljudi njega pogrešno razumjeli i da će on ubuduće biti mnogo oprezniji. Sve to uđe u zapisnik. Diže se i njegov advokat koji izgovori takve riječi da se meni činilo da će sad ona milicija da sama od sebe priđe Muharemu i izvede ga iz ove sudnice – na ulicu punu jesenjeg sunca. Tako bi i sa Agom. Sudija najavi da će presudu izreći poslije podne, i mi, svi radosni, ustadosmo iz klupa: Bit će dobro, ako Bog da, ipak je ovo sud, ovo su ozbiljni ljudi, sve je uredno zapisano, ako je i bilo neke krivice, eto, platili su, napatili su se ovih mjeseci koliko su u zatvoru, ovaj sudija je ozbiljan, pravedan čovjek, musliman je, Rizah, kažu da je hadžijin sin, pa, eto, potegnut će ga muslimansko srce, neće na brata muslimana...itd.

Jedan poniženi narod

Vratio sam se kući, a pred očima su mi stalno bile Muharemove cipele bez pertli i velike oči Josipa Broza Tita, kome sam nosio cvijeće kad je dolazio u naš kraj i kome sam, sav u zanosu i znoju, kao najbrži učenik u svome razredu, nosio štafetu žaleći što je moram predati nekom drugu ili drugarici i što nisam ja taj koji će mu je uručiti u Beogradu, na sletu socijalističke omladine.
Ali, dobro je, eto, svjedoci optužene nisu plaho teretili (tek nekoliko rečenica koje bi mogle biti «neprijateljske»), neki se nisu ni pojavili, neki se porazbolijevali... Pa šta je tih nekoliko rečenica čak i da su istinite? Ne, sigurno će osloboditi obojicu!
Kad, poslije podne, dođoh pred Sud, zatekoh prepun hol i ne znam kako upadoh u sudnicu. Ponovo uvedoše Muharema i Agu... Muharem-ef. nam, u onoj gužvi, tiho nazva selam... Mi bismo najradije da ga zagrlimo i da ga otmemo iz «njihovih» šaka... Sjedoše na optuženičku klupu...
Uđe i sudija, za njim porota. Ali, taj sudija... kao da nije onaj sa kraja jutrošnje rasprave. Ponovo je smrknut, gleda iznad nas, u plafon, k'o da mu je sve popaljeno. «Ustanite!» naredi nam, a onda dodade: «Sada ćemo izreći presudu! Molim vas da niko ništa ne komentariše, sve je rečeno što je trebalo reći, i sud i tužilaštvo i odbrana su korektno i prema zakonu uradili svoj dio posla...» Tišina, svi stojimo i čekamo. «U ime naroda! Nakon rasprave... tralala... sud donosi odluku» i ja čuh: četiri godine! Četiri godine za nekoliko rečenica?! Dolje, u prvim redovima, kao da neko zaplaka! Muharem se samo okrenu – kao da nas gleda sa onoga svijeta! Milicija ih obojicu uze za mišice, odvedoše ih na onaj isti ulaz, i ja ne primijetih kada u pročelju nesta i sudije i porote... Samo je sa zida svojim umilnim licem i blagim pogledom u me gledao – svirepi Josip Broz, kome sam nosio cvijeće i štafetu.
«Četiri godine?! Zašto?! Šta je ovo?! Kakav sud!»
Onaj naš narod, bogme, samo šuti. Pametan nekakav narod! Šuti, dobro je - kako je moglo biti! Eto, sa sedam na četiri godine!

Posljednje riječi komunističkog božanstva

Otišao sam u svoju podstanarsku sobu, bijel k'o duvar. Odozgo, sa Berkuše, lijepo se mogla vidjeti zgrada Suda i zatvora. Gdje li su sada Muharem i Ago? Kako li im je? A kako je Muharemovim roditeljima, ženi i djeci? A šta li sada radi onaj sudija, Allah ga prokleo na ovom i na onom svijetu, ima li ičeg ljudskog u sebi? Dabogda mu se vratilo jal' na ovom, a sigurno će na onom svijetu! «Allah gleda šta rade zulumćari!» piše u Kur'anu. Pa ipak – pitao sam samog sebe – zašto su ovo uradili? Zbog Tita! Muharem je uhapšen neposredno nakon što je on, onako proklet, hifzuhuma ga bilo, iz bugojanske vile prebačen na Bled u Sloveniji. Čim je taj, posljednji put došao u moj kraj, njega su Mikulić i braća Dizdarević napumpali opasnošću od «bujajućeg nacionalizma s pozicija religije». U blizini te vile nalazi se selo Vesela, gdje je profesor Đozo onako oduševljeno najavljivao petnaesto stoljeće islama. U toj istoj vili je Derviš Sušić, sin čuvenog hafiza iz Vlasenice, pisac romana u kojima se hodže i turski vakat predstavljaju na karikaturalan način, pisao svoj «Parergon», pamflet u kome su djelovanje Handžar-divizije i «Mladih Muslimana» izjednačeni sa četničkim i ustaškim pokretom, čime je muslimanski narod «izjednačen» u kolektivnoj krivici sa srpskim i hrvatskim narodom – kako bi ga se imalo za šta progoniti ukoliko imalo bude neposlušan u izgradnji samoupravnog socijalističkog sistema u kome su svi narodi ravnopravni! Posljednje Brozove riječi koje je izgovorio na ovom svijetu bile su uperene protiv «muslimanskog nacionalizma.» Dok sam ga, kao tinejdžer, slušao kako govori onim svojim prijetećim glasom, dubokim kao da dolazi iz badnja: «Čuvajte bratstvo i jedinstvo naših naroda kao zjenicu oka! Eto, drugovi su me obavestili da su se i ovde u Bosni pojavili neki kleronacionalistički krugovi, da su digli glave, u ovom slučaju s pozicija muslimanskog nacionalizma, mada takvih slučajeva ima i u drugim verskim zajednicama, da pomute odnose među našim zbratimljenim narodima...», nisam ni slutio kako će te opake rečenice komunističkog Marduka željnog mrcvarenja promijeniti moj život. U svojoj izjavi aludirao je na našeg profesora Đozu, ali i na druge muslimanske autoritete koji su čekali njegovu smrt. (Oni su Oslobođenje čitali uvijek počinjući od posljednje strane, a samo jedno jutro će, govorili su, početi od prednje strane!) Ta već je imao preko osamdeset godina! Bh. komunisti morali su dokazati ispravnost upozorenja svoga nepogrešivog vođe!
Odmah nakon njegove smrti na Filozofskom fakultetu postavljene su straže. Moje kolege stajale su nijemo odmah pokraj velike Mardukove slike i štafete koja je bila postavljena na pijedestalu od crvenog pliša. Prolazio sam pokraj njih kao da se ne poznajemo.
Pred Islamskim fakultetom i Medresom – ista stvar. Priđem jednom svom kolegi i upitam ga šta radi. Čovjek šuti, ne smije ni da se okrene. Nasmijem se glasno i odem svojim putem, a onaj moj kolega osta onako ukočen i smrknut kao da je od stakla.
Komunisti su, odmah nakon prve godine kad je Tito sahranjen, uveli svoj novi obred: da svi radni ljudi i građani četvrtog maja u petnaest sati i četiri minute stoje na ulici, na radnom mjestu, vjerovatno i u privatnim stanovima, dok reski zvuk sirene podsjeća na njegovu smrt. «To je čisti širk!» bio je naš komentar. «Ja neću nikada stajati pred njim!»
Međutim, nisam se mogao u potpunosti oteti komunističkom idolopoklonstvu. Već naredne godine, za dvadeset i peti maj, Titov rođendan, socijalistička omladina grada Sarajeva organizirala je doček štafete u Domu mladih na Skenderiji sa bogatim kulturnim sadržajima i vriskom sve do zore. Hadžem i ja smo pozvani da čitamo svoje stihove sa ostalim sarajevskim pjesnicima, i to nekako pred ponoć. Neda Ukraden je bila snimila jednu moju pjesmu o poginulom partizanu, i tu će je noć izvoditi u Domu mladih.
Bilo je nesnosno vruće, plato na Skenderiji pun, u Dom mladih ne možeš ući. U pročelju je stajala ogromna Titova slika i velika štafeta. Omladinci su, ukočeni i preozbiljni, čuvali stražu, a rokeri preglasno svirali. «Ko će ovima čitati pjesme, i ko će ti ih u ovoj gunguli čuti?» pitam Hadžema. S nama je bio i Orhan, naš docimer, izvanredni čitalac i recitator poezije, student filozofije, jaran, veliki musliman koji spava tek nakon što klanja rani sabah. «E jesi budala, k'o da je njima do poezije!» odgovori Hadžem. «Njima je samo bilo do toga da nas uključe u ovaj njihov obred!» Uvijek sam se čudio Hadžemu: izgleda neozbiljno, a sve razumije, ništa slabije od Hasana. «Znate li na što me podsjeća ona njihova štafeta?» pita mene i Orhana mudro škiljeći. «Na što?» Hadžem se okrenu oko sebe i oko nas, i onda nam reče... Orhan i ja toliko udarismo u smijeh da smo se počeli previjati i hvatati za stomak.


Nastavitce se...

"Šetnje sa Alijom" - IV dio

ALIFAKOVAČKA EVLIJA



Ono prvo oduševljenje koje je u Bosni izazvala pojava ajatullaha Homeinija vrlo brzo je splasnulo. Jugoslavija je najprije podržala islamsku revoluciju koja je bila uperena protiv «kapitalističkih imperatora i kolonijalista», za čije ciljeve je radio šah Reza Pahlevi, a malo zatim se njezina politika pribrala i okrenula ćurak. Vladimir Dedijer, član Raselova suda i «pisarica Titove historije», te prekaljeni komunistički ilegalac Jakov Sirotković, čije se savezne funkcije više ne sjećam, i dalje su podržavali islamsku revoluciju u Iranu, međutim, njihovi glasovi iznenada su ostali usamljeni. Komunistička propaganda, kada su komunisti shvatili da je islamska revolucija uperena i protiv njihove hegemonije i tlačenja muslimana, najednom je od Homeinija počela da oblikuje «srednjevjekovno strašilo», «fanatika koji sve pokla», «islamskog fundamentalistu No. 1». Nagovoren od strane zapadnih sila, Saddam Husein, veliki prijatelj Josipa Broza, uskoro je napao mladu Islamsku Republiku, «koja nije ni šiijska ni sunnijska, već i sunnijska i šiijska i svih potlačenih (mustez'afun) u Svijetu,» govorio je Homeini. «Palestina je glavno pitanje islamskog Ummeta! Izraelska država ne postoji! Saddam je zlotvor! Nesvrstani, čuvajte se svrstanih u svojim redovima! Gorbačov, upoznaj islam! Krikni, islamski okeane!» zvao je ovaj tihi starac sve muslimane, sve potlačene i sve silnike u Svijetu glasom koji je odjekivao od istoka do zapada.
Sarajevski muslimani su sa najvećom pažnjom pratili zbivanja na iransko-iračkom frontu i u samom Iranu. Homeinijeve slike su se poluilegalno dijelile po džamijama i čuvale na stolovima. Svaki uspjeh iranske armije potajno se slavio u dvorištima sarajevskih džamija!
Uoči samog Saddamovog napada, iračka ambasada iz Beograda organizirala je iftar u Hotelu «Bristol» u Sarajevu. Mi iz Tabačkog smo otišli da bismo osluhnuli političku pozadinu ovog iznenadnog skupa. Iftar je bio prebogat najluksuznijom hranom: punjenim patkama, kotletima i biftecima, svim vrstama salata i pita, slatkišima i razgalama, a na terasi spomenutog hotela bilo je nekoliko stotina sarajevskih muslimana. Tek kad je započeo napad na Islamsku Republiku, shvatili smo licemjernu namjeru njegova sazivača; kada bi mi to naumpalo, najradije bih povratio one ukusne zijafete koje smo jeli te mubarek večeri.


«Samo da im ne padnete šaka!»


Kada je Orijana Falači, najpoznatija novinarka sa Zapada, u svome već legendarnom intervjuu sa ajatullahom Homeinijem upitala lidera islamske revolucije o hidžabu (koji je sama morala držati na glavi dok je razgovarala sa njim), on je – nijednom je ne pogledavši – odgovorio: »Zašto se bunite? Hidžab je za čedne žene, to je njihov dragovoljni izbor!» Italijanka je odmah shvatila poruku: vrištala je (i danas vrišti) po Zapadu boreći se za prava «potlačenih Iranki».
Hidžab je postao simbol islamskog buđenja u čitavom Svijetu. U Bosni se na prste mogao izbrojiti broj mladih muslimanski koje su se pokrivale. Jednoga dana Fatima se vratila kući sva uzrujana: neka «skojevka» ju je napala u samoposluzi zbog mahrame, pitajući je što će joj te «krpe» na glavi, «zašto nas vraća u srednji vijek» i zašto se ne iseli u Iran! «Mogu zamisliti kako je prošla!» nasmijao sam se svojoj mladoj supruzi kojoj je mahrama izuzetno stajala. Hasanovu sestru je napao neki udbaš pokušavši da joj silom skine mahramu sa glave!
U Tabačkom smo čitali tekstove «Muslimanka – žena i majka» i «Odgajamo li muslimane ili podanike?» za koje smo Hasan, Mehmedalija i ja znali da su Alijini. Bili su inspirativni, jasni, odvažni u polazištu i u zaključcima. Komunisti su, na jednoj strani, bili na vrhuncu svoje obmane o ženskim pravima i emancipaciji, a na drugoj strani, nemoral u Sarajevu i ostalim našim gradovima kao da nije imao granica. U gradu je teško bilo naći djevojku koja se nije ljubila nakon svakog položenog ispita, a one koje su dolazile iz provincije noseći u sebi tradicionalni muslimanski stid već u prvim semestrima razarao je «sarajevski duh» i mit o socijalističkom progresu. Komunistički žreci su bili izvanredni majstori omladinskih parada na kojima su uništavali tradicionalni, vjerski moral. Maturantske večeri, sletovi, 25. maj, ekskurzije, Vraca, prvomajski uranci, brucoške večeri, omladinske radne akcije, izviđači, gorani, esperantisti, rođendani, ponoćke, Nova godina, Osmi mart... sve su to bile prilike u kojima je orgijala mladost koja je bila lišena svih sloboda - osim one seksualne!
U takvom moralnom sumraku, na Alifakovcu je Allah, dž.š., dao jednu nenu, jednu evliju, koja je odgajala muslimanske djevojke sa Bistrika i Vratnika. Zvala se Ummihana, allarahmetile. Hasan me je poveo kod nje jednog popodneva. Bila je to sitna starica, blijeda u licu, zamotana u jednobojni kat, sa velikom šamijom na glavi. Živjela je sama u nekoj tijesnoj kućici. Čim uđoh, osjetih miris postekija, jazije i starih mindera. Hasana je voljela kao sina. Znala je šta radimo u Tabačkom i odmah po primanju selama, poče da blagosilja i uči dove. Šutio sam zapljusnut njezinom pobožnošću. «Samo da im ne padnete šaka, Hasane! Čuvajte se, ali nemojte prestajati! Ne znate koliki sevap radite! Da vas Allah sačuva, a da njima silu slomi!»
Kad god zapadnu u tegobe, kad je tumačenje vjere zabranjeno, ili usko, kod muslimana se pojave neke čudne osobe. Valjda deformisani ljudi ne mogu bez deformisanih osoba. Nemoćni da se sučele sa svirepom stvarnošću, nemoćni da je promijene ili da zaustave njezine bezbožne ili silničke tokove, muslimani počnu da vjeruju u čuda. U takvim situacijama se onda pojave i čudni ljudi, spasioci, oni koji najviše obećavaju, a najmanje traže od svojih klijenata. U godinama koje opisujem pojavilo se više «dobrih», tajanstvenih muslimana koji su za druge klanjali istiharu, ili im pisali zapise. Tvrdili su da sanjaju Poslanika, s.a.w.s., da sa njim razgovaraju, da im on daje upute, itd.
Ummihana nije bila takva! Dapače, bila je sva od posla, potpuno racionalna osoba koja je, jednostavno, znala da oni koji istinski vole islam moraju mijenjati neislamsku stvarnost, da oni ne smiju stati, da islam za njih ne smije biti privatno blago, da tek iza napora slijedi Božija pomoć – kad je najteže, a ona najpotrebnija, sama po sebi čudo koje mogu razvidjeti samo oni koji stalno Allaha i Ahiret na umu imaju...Da, ona jeste klanjala istiharu, ali rijetko, samo onima koji su se trudili, čije je srce život salomio pa oni ne mogu izaći iz musibeta i taksirata. Savjeti koje je davala bili su šerijatski pozivi da se vrše farzovi, da se čuva od harama i džunupluka, da se dijeli sadaka, da se uči Kur'an, da se hoda, radi i liježe pod abdestom...
U tim burnim «godinama mraza», na Ahiret je odselila alifakovačka istinska evlija Ummihana, jedna od onih naših velikih, bezbrojnih i neimenovanih Uma čije je srce bilo čisto kao Kaba, a veliko kao Hira. Nikad ne saznah ni kad preseli, ni gdje joj je mezar.

Majka «islamskog dječaka»


Druga moja velika, evlijanska tajna dogodila se jedne ramazanske večeri. Izašli smo iz Tabačkog nakon iftara, neposredno pred teraviju. Ispred Baščaršijske džamije, u kojoj je hafiz Trebinjac klanjao džuzom, u vrevi klanjača i još više neklanjača, Hasan mi pokaza na jednu staricu koja je dolazila iza šadrvana. «To je majka Omera Kovača, allarahmetile!» Krupna žena, hanuma, zavijena u veliki namazbez. Nije nas mogla čuti, mislim da nas nije ni poznavala, ali – iznenada se okrenula, pogledala nas, i ja sam, u tom tajanstvenom trenutku, osjetio naš dodir duša, kao da me svojim pogledom pomilovala moja rođena majka, rahmet joj duši. Ta Velika Majka uđe na kapiju i nesta u dvorištu džamije – da je više nikad ne vidim.
Uspomena na njezina sina gorjela je u meni poput čiraka. Od svih šehida Mladih Muslimana, njega sam najviše volio, on me najviše inspirisao – zato što je bio učenik Gazi Husrev-begove medrese i zato što je njegova smrt bila najpotresnija.
U internatu Medrese, taj dječak je čitao knjigu izvjesnog pisca Metiljevića o islamu, razumu i napretku, knjigu koja je, izgleda, bila osnovno štivo mladomuslimanskog pokreta. Ja sam – u kasnijim godinama - došao do te knjige i čudio se, ne njezinom sadržaju (koji se ticao općih mjesta naše uzvišene vjere) nego vremenu u kome su mladići gubili živote samo zbog toga što su čitali tu, kad ne bih uvrijedio tog zaslužnog pisca, rekao bih: sasvim običnu knjigu. Čedni Omer, softa koji je – siguran sam, kao i većina nas u Medresi - sanjao da će uzvisiti islamsku Riječ, da će promijeniti svijet, da će biti veliki alim, da će se njegovi roditelji ponositi njime, da će se oženiti najljepšom muslimankom i imati puno djece, da će otići na Al-Azher i napisati puno knjiga... i da će Allah, dž.š., srušiti komunistički režim, čitao je zabranjenu knjigu i, zanesen, nije primijetio kad se nad njega nadnio direktor Medrese, oteo mu tu knjigu, otišao do kancelarije i pozvao komunističku policiju. Udbaši te noći odvedu Omera! Toliko su ga tukli i mučili u Centralnom zatvoru da je ujutro izdahnuo. Odbili su mu bubrege! Kada je otac došao po svoje mrtvo dijete, otkrio je da mu je jedna strana lica, valjda i tijela, sva u krvi.
Šehid Omer Kovač sahranjen je tiho na Grličića brdu. O njemu niko nije smio progovoriti jedne riječi, a onaj direktor koji ga je prijavio policiji uskoro je postao reisu'l-ulema bosanskih muslimana. Sliku tog reisa, sa malim brčićima na dnu ozbiljnog lica, gledao sam svake godine na drugoj stranici Takvima – odmah iza slike Josipa Broza, ništa ne znajući o Omeru, «dječaku islamskom», i njegovoj Velikoj Majci.
Kada sam saznao za njegov šehadet, drhtao sam za svojom majkom Džemilom: kako bi njoj bilo da joj se... i odmah prekidao misli šaljući ih na neku drugu stranu.
Sada sam, na trenutak, gledao Majku Omera Kovača u ramazanskoj noći koju nikad neću zaboraviti.

Poznanstvo sa Glavonjom


Alija je – kako ću saznati godinama kasnije - bio usamljen čovjek. Išao je negdje u C. Goru sa svojim preduzećem, tu ostao nekoliko godina i zaradio sebi stan u Ulici Hasana Kikića, u blizini Ali-pašine džamije. Tih godina krene neka priča o njemu kojoj sam se ja od srca smijao, a Hasan prizivao kijamet i galamio na obojicu. «Eto, to je naša vajna islamska inteliginecija!» (Uvijek sam, nakon te salve, primjećivao njegov blagi smiješak, koji nije mogao sakriti.)
«Hasane, poželio sam Elesbea! To je najveći džentlmen koga sam sreo, on me oduševljava!» «Znam!»
Umjesto da opet odemo kod Alije, Hasan mi aranžira susret sa Alijinim najboljim prijateljem koga ću u ovim rukopisima jednostavno zvati Glavonjom. S pravom – jer je njegova krupna glava odredila ukupni karakter ovog čovjeka: sve mu je krupno: velika, ali i naopaka djela, veliki potezi, ali i veliki promašaji.
Sjedio je na kauču u Mehmedalijinoj sobi, izvaljen, ohol. «Ne znam zašto, ali ovakve ljude ja ne podnosim,» rekao sam Hasanu.»Treba da poštuješ njegovu robiju: jedanaest godina Zenice!» «To na jednu stranu, to čovjek mora poštovati, ali ta njegova vizija u kojoj nema praštanja, u kojoj nema razumijevanja za ljudske greške i padove, u kojoj su svi ljudi zli, bez dobra u sebi, u kojoj se bagateliše svaki ljudski napor i prirodna težnja za afirmacijom – to nema veze sa islamskom vizijom! Oni koji traže idealne ljude, koji misle da su oni satkani samo od dobra, takvi mogu biti temeljno nemoralni. Ako je sve u redu, onda ništa nije u redu! Moralni ljudi su oni koji se uspravljaju i posrću, koji se kaju, koji sami dobra djela čine, a kod drugih ih cijene...Ne razumijem kako Elesbe može biti prijatelj sa ovim čovjekom; oni su sušte suprotnosti!»
Zašto sam stekao ovakvo mišljenje o jednoj od najvećih muslimanskih žrtava komunističkog nasilja? Zato što je, bez ikakvih ograda i izuzetaka, napadao hodže i partizane; zato što sam i hodžin sin i hodža, i zato što mi je dajdža, ništa manji musliman od bilo kojeg Mladog Muslimana, bio u partizanima. Godinama kasnije pitao sam se koliki sam grijeh počinio pa me dragi Allah nije sklonio sa puta na kojem je bio ovaj čovjek.

Prvi znakovi njihova obračuna sa nama


Samo je ovakvoj vrsti robijaša, koji najobičnije stvari rade ilegalno, mogla naumpasti ideja da, u takvim okolnostima, nagovori grupu muslimana iz Sarajeva da posjete Islamsku Republiku Iran povodom neke godišnjice Revolucije. Alija nije bio ni za takav plan ni za takav put, ali nije mogao odoljeti pozivu svoga prijatelja – vječitog ilegalca. Upozoravao ga je da bi to komunisti mogli otkriti i, po običaju, našao polurješenje: otputovao je sam u Dubai, a odatle se pridružio ovoj grupi u Iranu. Glavonja i ostali doputovali su preko Beča – praćeni budnim okom komunističke tajne policije.
Ja nisam ništa znao o ovom putovanju. Sjećam se samo da je Hasan rekao da ga jedno vrijeme neće biti u Sarajevu, da ima nekih obaveza na Ustikolini ili tome slično. U Tabačkom je uveo neku vrstu pauze; nije bilo predavanja već samo druženje i klanjanje u njemu, podučavanje Kur'anu...
Osjetio sam da je to neka Hasanova varka. Da, njega su već zvali na policiju, pričao mi je o svojim prvim «okršajima» sa njima i pripremao me za eventualni njihov poziv. Neki udbaš po imenu Nazif jedne prilike ga je «pronašao» u gradu, ubacio u kola i provozao oko grada. Razgovor nije bio nimalo ugodan; udbaš je prijetio i tražio sve informacije o Tabačkom, o Fakultetu, Medresi, Mladim Muslimanima...
Jedne večeri neko je zahlupao na kapiji stare kuće u kojoj sam stanovao na Berkuši. Gost je bio nepozvan i nepoznat; hlupao je silovito, i ja – u strahu - pomislim da je to Udba došla po mene. Izađem na vrata i iza kapije ugledam siluetu u vojnoj uniformi. Noge mi se odsijeku: to je policija, bez ikakve sumnje! Uto me mladi čovjek pozva po imenu i nasmija se sav sretan što nas je našao: bio je to Fatimin rođak koji je služio vojsku u nekoj sarajevskoj kasarni.
Jedan naš saradnik iz Tabačkog, koji nas je opsluživao, tih je mjeseci također doživio okršaje sa Udbom. Izišao je na odsustvo i zatražio da se vidimo «negdje u gradu.» Izbezumljen, pričao mi je kako su ga vodali po armijskim tajnim mjestima ispod zemlje i saslušavali. Najviše ih je interesirao rad u Tabačkom i Hasan. On je pokušavao da relativizira svoje poznanstvo sa Hasanom, ali mu udbaši pokažu fotografije na kojima su se vidjela njih dvojica u zajedničkoj šetnji. «Pitaju li, bolan, za mene?» upitam. «Pitaju, ali ne mnogo, onako usput!» reče taj vojnik.
Ja sam te godine konačno morao da se javim za služenje vojnog roka. Dobro, jedno razdoblje se završava, mislio sam u sebi, moja generacija je dala svoj dio, otići ću u vojsku, duge godine su preda mnom, a zatim ću otići u Kairo – da usavršim arapski jezik. A ova Udba? Pa šta mi mogu, radimo legalne stvari, a osim toga, moj dajdža je bio partizan!


..............

"Šetnje sa Alijom" - V dio

ZATIŠJE, PA UDAR GROMA



Još dok je bila zima 1983., neposredno pred proljeće, visoki funkcioneri Saveza komunista Bosne i Hercegovine počeše se oglašavati prijetnjama kako «muslimanski, ali i drugi nacionalisti i kleronacionalisti» «dižu glave» i «udaraju na tekovine socijalističke revolucije» i, naravno, na «bratstvo i jedinstvo.» Početkom naredne godine Sarajevo će biti domaćin olimpijskih igara; maskota tih igara, Vučko sa naših planina, već se smiješila iz izloga i sa tv-ekrana. Bosna je unaprijed slavila ovu pobjedu, a komunističko rukovodstvo, samouvjereno u podršku naroda, željelo je da pokaže svoju neprikosnovenu moć. Nikad nisu bili jači! Iza buke olimpijskih igara, komunisti su željeli da završe svoj obračun sa narastajućim domaćim islamom i da daju svoj doprinos u borbi protiv njegove internacionalizacije! I oni i mi smo predosjećali ovaj sukob; dugo smo, na distanci, odmjeravali svoje snage; njihov udar se nije mogao izbjeći.

ZAGREBAČKE DŽAMIJE


Branko Mikulić, koga je čaršija već bila prozvala Vučkom, usprotivio se – već minulim – zajedničkim ramazanskim iftarima koji su – prema njegovim saznanjima – «prešli vjerske okvire» i «ozbiljno počeli narušavati» religiju «bratstva i jedinstva» «zbratimljenih naroda» koje je predvodila Komunistička partija.
U Zagrebu su toga proljeća, ili nešto ranije, u jednom pjeskovitom, nenaseljenom prostoru, punom baruštine, udareni temelji za izgradnju nove džamije. Njezina maketa, djelo neimara Džemala Čelića, koji je također, izgleda, nekad pripadao mladomuslimanskom pokretu, plijenila je elegancijom svojih kubbeta, koja su ličila na preklopljena krila labuda, i svoga vitkoga minareta. Da, zaključivali smo, komunisti ne dopuštaju zamah islama u Bosni, ali mu daju oduška u Zagrebu; Zagreb je postajao veća muslimanska prijestolnica od Sarajeva. Gore su muslimani zaista bili slobodniji od nas, gore su pokretane inicijative, hrvatski komunisti su pokazivali «humano lice socijalizma», vjeri je ukazivana pažnja, na nju se gledalo s respektom.
Gore sam studirao jedno vrijeme, odlazio u stare prostorije u Tomašićevoj ulici, hranio se u muslimanskoj kuhinji, obavljao namaze i slušao svježe diskusije zagrebačke muslimanske inteligencije. U Zagrebu je djelovao Nerkez Smailagić, koji me je – zamoljen od Hilme i Alije - upisao na jedan od najboljih postdiplomskih studija iz nauke o književnosti, kod čuvene «zagrebačke filološke škole» evropskog formata koju su predstavljali profesori Škreb, Žmegač, Stamać, Pranjić, Vratović, Solar, Matvejević, Beker i dr. Zagreb je postajao moja ljubav; u njemu sam disao slobodno, družio se sa njihovim piscima, teolozima, disidentima. Osjetio sam poštovanje zato što sam musliman i što dolazim iz Bosne. Gore sam objavljivao svoju poeziju. Jednom, kad sam ušao u Katedralu na Kaptolu, u njezinoj knjižnici ugledao sam svoju pjesmu na naslovnoj strani jednog katoličkog magazina! Musliman na naslovnoj strani katoličkog magazina za mladež - ko bi to mogao zamisliti!? Niko me nije vrijeđao, niko mi nije prijetio, osjećao sam da me vole. «Šta ćete Vi, Bosanac, izabrati za Vašu magistarsku radnju?» pitali su me profesori. Hrvatski i slovenački studenti su izabirali neke male pisce iz svojih nacionalnih književnosti. «Blago vama,» govorio sam hrvatskim disidentima.»Da mi imamo ovo što vi imate: ime svoga jezika, svoju nacionalnu književnost i povijest, svoje sveučilište..., ja ne bih bio antikomunist!» Oni su mi se smijali, pomalo me sažalijevali. U očima nekih od njih – mada to oni nisu javno izražavali – ja sam bio njihov, hrvatski pjesnik «koji se klanja Alahu». « Gospodine profesore,» rekao sam,» ja ću obrađivati ljubavnu poeziju muslimanske Španije.» Svaki od tih mojih profesora je širio oči, zadovoljan mojim vidicima i otvorenim muslimanstvom. «Vrlo zanimljivo! Morate otići u Španiju i to istražiti. I Pound je išao dolje, istraživao francuske trubadure!» «Trubaduri su nastali pod uticajem andaluzijske, muslimanske književnosti!» «Ali vam židovi to osporavaju. Čitali ste Steinera? Navodno, to je njihova, a ne vaša poezija!» «Ja ću da dokažem ispraznost takvih gledišta!» «Samo izvolite, gospon! To nas raduje!...Pa da, znam, da, Vas je gospon Nerkez preporučio?» «Da.» «O, to je veliki pisac, a još veći džentlmen!» «Takvi smo mi muslimani, samo što to vi, Hrvati, gospodine profesore, ne znate! Vi nas ne primjećujete, vi vidite samo sebe!» «Ne, ne, s tim se ne bih složio, pa eto, mi smo Vas primili ovdje, sa zadovoljstvom..., ali...»
U blizini prostorija Islamske zajednice u Tomašićevoj stajalo je zdanje prve zagrebačke džamije, koju je napravila Endehazija. Babo je razglednicu ove džamije držao u Pandža-Čauševićevom Prijevodu Kur'ana Časnog: prekrasna džamija, bijela, sa više munara. (Da li jedna ili dvije munare sa dvije strane? ) Sada je bila Muzej revolucije. Hrvatski disidenti me odvedu da je posjetim: muzej je bio pitomi džamijski prostor, od koga su se najjasnije isticale mahfile. Tada saznam kako je Pavelić u isto vrijeme sagradio i pravoslavnu crkvu i sinagogu u Zagrebu, ali su komunisti srušili samo minareta džamije, od nje sačinili muzej, ugušili je u njezinoj ljepoti i namjeni, ali ni pravoslavnu crkvu ni sinagogu – nisu dirali. Kažu da je rušenje bilo strašno, da su zagrebačke džematlije plakale, a najviše stari imam Muftić – neka je rahmet njegovoj duši. Od tada do tih godina muslimani Hrvatske traže dozvolu za gradnju džamije, ali je nisu uspijevali dobiti. Eto, hvala dragom Allahu, sada se i to ostvarivalo: ovdje su konačno počeli da dišu, gledao sam njihove čelnike s koliko elana rade svakodnevno i koliko se raduju kamenu-temeljcu i budućoj ljepotici. Međutim, mene su još više zanimale njihove slobodne rasprave, nezamislive u Sarajevu i našoj Bosni.
«Ovaj Mikulić je meni čudan,» govorio sam našim krugovima u Sarajevu.» Ovdje guši islam, a u Hrvatskoj... To nešto nije uredu! Ja mislim da on nas gura prema Hrvatima, a to onda znači - protiv Srba!» «Ma ne, tvoje su postavke netačne, naši komunisti guše islam!» odgovarali su naši «kleronacionalisti.» «Riječ je o tome da Zagreb ima jednog Šefku, Salima Šabića, Nerkeza Smailagića...a koga ima Beograd?»

ZAGREBAČKI MUSLIMANSKI GOSPON


Nerkez Smailagić je predavao na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Bio je jedan od najvećih jugoslavenskih teoretičara socijalističkog koncepta društva i države, teoretičar marksizma, historičar filozofije, filozof i poliglot. Napisao je disertaciju o Danteovim političkim pogledima, ali zbog izvora kojima se služio na nekoliko evropskih jezika, komisija – koja nije znala nijedan evropski jezik kako valja -, nemoćna da pročita Nerkezove stranice, odbila je tu disertaciju s obrazloženjem kako joj nedostaje «naučna metodologija». Uskoro je krenula hajka na nj, i on je morao – kao i sve što je ovdje originalno mislilo, što je bilo talentirano, a poticalo iz našeg naroda - da bježi iz Bosne. Prije njega iz Sarajeva je pobjegao Mehmed Meša Selimović, pisac najboljeg romana na prostorima eks-Jugoslavije, Derviša i smrti, punog ljubavi prema islamu, Bosni i njezinim muslimanima, prvom evropskom romanu koji počinje s Bismillom i koji, sa najvećom stilskom jedrinom, stavlja kur'anske ajete na početke svojih poglavlja. Meša je pobjegao u strahu od robije; znao je da je napisao antikomunistički roman, jedan pa drugi, Tvrđavu, i da će to svima biti jasno, mada je oba svoja romana uvio u turski vakat i ambijent. Meša je pobjegao u Beograd, a Nerkez - u Zagreb. U Zagrebu je osnovao katedru sociologije i napisao dva toma iz historije političkih doktrina, preveo Kamijeva Sizifa i Korbenovu Historiju islamske filozofije. Dovoljno mu je bilo pola godine da savlada novi jezik. Dok je bio na specijalizaciji francuskog jezika u Parizu, upoznao je Muhammeda Hamidullaha i – veliko islamsko kulturno naslijeđe. Počeo je da strastveno prevodi knjige o islamu, posebno one Hamidullahove. Da li je Alija, koji je održavao vezu sa njim, njega upoznao sa Hamidullahom ili on Aliju, ja to ne znam pouzdano. Uglavnom, uskoro su se pred čitalačkom javnošću našla dva toma Klasične kulture islama, a onda i dva toma životopisa Muhammeda, a.s., koji je bio poznat u čitavom muslimanskom i naučnom svijetu kao najpouzdaniji. Islam je u svim knjigama koje je preveo ili ispisao Nerkez predstavljen kao svjetski pokret, učenje sa svim dimenzijama, sa neprolaznim kulturnim plodovima, gospodski, impozantno, maestralno... Učenje kome predstoji svjetska obnova, «neiscrpni duhovni resurs Bliskog istoka mnogo značajniji od resursa nafte i zlata u ovom regionu», pisao je Nerkez. Bili smo sretni, zapljusnuti gustinom Nerkezova rukopisa i neviđenom preciznošću u formulaciji. Alijina kćer Sabina, moja profesorica engleskog u Medresi, prevela je Hamidullahov Uvod u islam, a ista veza, Alija- Nerkez, uskoro dovede Hamidullaha u Sarajevo, na naš Islamski fakultet.

HAMIDULLAHOVE TEZE


Hamidullah je bio niži rastom. Jedva smo ga primijetili u gužvi koja je nastala njegovim dolaskom u amfiteatar Fakulteta. U svojoj indijskoj kapi, s indijskim tenom, s malom bradom, u trošnom odijelu, poselamio nas tiho, naklonio se reisu'l-ulemi i našim ešrafima kao kraljevima, gledao nas ljubazno svojim umilnim očima. Govorio je o Ibn Miskevejhu i njegovoj teoriji evolucije te o Darwinu i njegovim muslimanskim izvorima, o njegovom učenju arapskog jezika, ali i naopako postavljenoj, potpuno neislamskoj teoriji koja je nanijela neizmjernu štetu ljudskom rodu, zbog koje je proliveno more krvi; zatim o Ibn Tufejlu, autoru filozofskog romana Hajj ibn Jaqzan – preteči Danijela Defoa i njegova Robinzona Krusoa; o Poslanikovim bitkama u kojima je izginuo minimalan broj ljudi, ali koje su preokrenule historiju čovječanstva; o Medinskoj povelji kao prvom ustavu u historiji čovječanstva; o kur'anskom jezičkom i melodijskom čudu...Eto, ovog svjetskog naučnika nama su otkrili Nerkez i Alija, koji se nisu ni pojavili na njegovom predavanju u Amfiteatru.

KRLEŽINA LJUBAV PREMA BOSNI I MUSLIMANIMA


U Zagrebačkim kuloarima raspravljalo se o tome ko je veći intelektualac Hrvatske, Krleža ili «gospon Smajlagić». Ah, taj Krleža! Veliki um, gigant, vječiti disident, hrvatski Prometej, najizvođeniji dramski pisac Jugoslavije... nigdje jedne riječi nije napisao protiv islama - za razliku od bezmalo svih važnijih pisaca ove zemlje, srpskih, hrvatskih, crnogorskih i «naših», «muslimanskih»! A o Bosni je pisao s ljubavlju koja nije bila manja od Mešine. Taj veliki rušilac kipova pozdravljao je Legendu o Ali-paši Envera Čolakovića, pisao o obespravljenim muslimanima Sovjetskog Saveza i najavljivao njihovu neminovnu pobunu protiv komunističkog tlačenja, uzeo jednog fočanskog muslimana, Enesa Čengića, za svoga pisara, s oduševljenjem pisao o Kuršumli medresi kao prvoj visokoj školi na ovom dijelu Balkana, zatim o bosanskim «mramorima» i bogomilskoj herezi, svake godine dolazio u Bosnu i sa Trebevića sejrio Sarajevo, ulazio u bosanske begovske kuće, izuvao se kao pravi musliman, poštivao naše adete, pio bosansku kahvu sa rahatlokumom, razgovarao sa našim hanumama, divio se čistoći i mirisu naših halvata i kućnih biblioteka...Sa njim je, po zagrebačkim «mahsuz budžacima» razgovarao Nerkez, potomak stare banjalučke familije, intelektualni muhadžir u islam, po Božijoj milosti koju je, vjerovatno, stekla njegova pobožna majka.
Susreli smo se, ali ne u Zagrebu nego u Sarajevu, u podrumu El-Kalema. Bio je visok, sa dugim nosom, prijazan. Nosio je neke rukopise u tašni. Zahvalio sam mu što me je, kao jedinog Muslimana, upisao na zagrebački postdiplomski studij svjetske književnosti. On je samo klimnuo glavom i upitao me šta namjeravam raditi. Bio je oduševljen idejom o istraživanju andaluzijske muslimanske književnosti. «To bi nam jako valjalo, Endelus je vrhunac naše kulture!» Toga dana odsjeo je sa Alijom i Hilmom, a oni rukopisi iz njegove tašne – to je bilo Mewdudijevo kapitalno djelo Razumijevanje islama. Nerkez nas je tako upoznao i sa savremenim «islamskim Platonom», osnivačem moderne islamske republike u Pakistanu. «Kako vam je u Sarajevu?» upitao me kratko. «Još nas puštaju! Ne znam dokle će! Počeli su napadati naše iftare! Kao da se nešto kuha!» «Neće vam dati! Sigurno će vas presjeći!»odgovorio je zagrebački muslimanski gospon, spiritus movens «zagrebačkog proljeća», uvodničar «Matice hrvatske», mentor hrvatskih disidenata, prijatelj Vlade Gotovca i Mike Tripala, veliki pisac i još veći džentlmen.

ALIJINA «USTAŠKA» GRUPA


Nerkez je imao pravo: samo nekoliko dana poslije našeg susreta gradom prođe vijest da je uhapšeno desetak muslimana, a da je glavni uhapšenik Alija Izetbegović. U Ugorskom su, odmah sa sabaha, ispred uplakane djece i žene, odveli imama Mustafu Spahića, legendarnog govornika Mujkija! Nastala je opća konfuzija, ljudi su se zavlačili u sebe, prestrašeni kao ptice poslije udara groma! Uhapsili su i Hasana Čengića, i Saliha Behmena, i Huseina Živalja, i Derviša Đurđevića – sve moje prijatelje! Šta hoće?! Za šta ih krive?! Bilo je bezbroj odgovora, bezbroj komentara na ta dva pitanja. Uglavnom, Udba je počela dugo pripremani obračun sa islamskim buđenjem u Bosni! One prijetnje zbog iftara, a pogotovo njihove šetnje i privođenja oko i zbog Tabačkog mesdžida – nisu bile uzalud!
Nekako u isto vrijeme uhapsiše zvorničkog imama. Nisam ga poznavao, ali sam čuo da je gospodin čovjek, da je atraktivan, privlači omladinu, radi, Zvronik i Divič liče na Medinu. Nisu to mogli gledati «naši» bezbožnici, sluge svojih srpskih gospodara!
Svakog novog jutra saznavali smo kako su hapšenja i privođenja nastavljena. Odvelo ovog, odvelo onog, onaj se vratio pa čovjek pomavio u licu, samo šuti, zanijemio, onaj poludio, onaj pobjegao preko granice! Uhapšen i Rušid Prguda! Odvelo profesora Nakičevića!
Konfuzija se unekoliko stišala kada su radni ljudi i građani Socijalističke Federativne Republike Bosne i Hercegovine i čitave Jugoslavije preko svoga nezavisnog medija, Dnevnika RTV Sarajevo, obaviješteni da su – «zbog djelovanja sa pozicija muslimanskog nacionalizma i kleronacionalizma» i «podrivanja ustavnog poretka SFRJ» na međunarodnom planu – pritvoreni: Alija Izetbegović, Omer Behmen, Salih Behmen, Rušid Prguda, Hasan Čengić, Mustafa Spahić, Derviš Đurđević, Edhem Bičakčić, Đula Bičakčić... Bolje od Televizije, javnost je znala da je uhapšena i Melika Salihbegović, zatim i Husein Živalj. Neko je tvrdio da nisu uhapšeni već samo privedeni, neko, pak, da jesu uhapšeni. Zbog čega? Zbog odlaska u Iran!
Da, to je «međunarodni plan» ove optužnice! To znači da to nema veze sa Tabačkim mesdžidom i da bih ja mogao biti siguran! Odlazak u Iran?! Zato Hasana dugo nije bilo u gradu, zato je zamrznut rad u Tabačkom! Ali koja je to glava mogla smisliti: u ovo doba ići u revolucionarni Iran protiv čije revolucije se diglo pola Svijeta, i komunisti i kapitalisti?! Ne mogu da to shvatim! Zar je Alija tako nepromišljen?! Ko zna, možda je mislio da ih može prevariti.
Sutradan u «Oslobođenju» Muhammed Bešić objavi tekst o uhapšenoj grupi: kako oni drže kame u svojim zakrvavljenim rukama, kako su uspostavili međunarodnu mrežu radi rušenja ustavnog poretka Jugoslavije, kako je kod glavnog uhapšenog, Alije Izetbegovića, pronađena neprijateljska literatura «ustaške emigracije»! Alija ustaša ?! Nemoguće: ustaše su mu ubili šuru, brata Halide-hanum iz Repovaca kod Konjica, a njega su tokom rata pokušali uhvatiti i zatvoriti, možda i ubiti. Oglasiše se i Mikulić, i Nijaz Duraković, i Hamdija Pozderac, i Srđan Dizdarević sa nekakvim mitraljescem iz rata, Smajom Mandžukom...U nekom glasilu osvanu karikatura Adija Mulabegovića: iz serdžade, na kojoj je klanjao jedan musliman, izvila se otrovnica, koja sikće svojim jezikom! U svim tim tekstovima Alija i njegova grupa bijahu predstavljeni kao ustaše, ili kao isturena filijala iranske islamske revolucije, ili kao saradnici nacista, članovi Handžar-divizije, nacionalisti, kleronacionalisti, mrzitelji bratstva i jedinstva i «ovakve Jugoslavije»...Iz Beograda na sarajevski aerodrom sleti samouvjereni, vječito ažurni skojevac, sada kandidat za predsjednika Predsjedništva SFRJ iz reda muslimanskog naroda, Raif Dizdarević, sav zapjenušan i odlučan da spasi socijalističku Bosnu i Hercegovinu od Alije i njegovih «nacionalista». To mi je sve ličilo na onu aferu iz sedamdesetih godina kada je zaista petnaest-dvadeset ustaša ušlo u Bosnu da sruše Jugoslaviju i naprave veliku Hrvatsku i kada se sva BiH, na čelu sa Mikulićem - koji je, kao Hrvat, rukovodio akcijom vojnog eliminisanja ove ustaške grupe i njezina političkog razobličavanja – digla na ustanak. (Tada, u okolici Prozora i moga Vakufa poginu dvadesetak naših ljudi – od krvničke ruke ustaša ubačenih iz Australije!) Sada je Raif preuzeo palicu – da on, isto tako, uništi i razobliči «svoju» «ustašku» grupu! Ustvari, nije se znalo ko više spašava SFRBiH od Alijina «ustaštva» i «homeinizma»: Raif ili Hamdija – dok je Vučko sa strane posmatrao njihovu utrku i dokazivanje, samo ponekad zijevnuvši pružajući svoj bijesni rep.

UHAPŠEN ZVORNIČKI IMAM


Koju noć kasnije, zbratimljeni narodi SFRBiH saznali su preko iste radio-televizije da je zvornički imam, Husein-ef. Smajić, uhapšen zato što je «zabranjivao da Muslimani daju krv nemuslimanima, Srbima i Hrvatima!» Grozna optužba! Kakav li je to imam – ukoliko je to tačno?! Ali malo ko se pitao šta je tačno, a šta nije. Ako je na radiju i televiziji rečeno da je neko uradio to i to, onda je to tako. Strah je činio svoje; komunistička manipulacija ljudskom sviješću bila je strašna, strahovito efikasna. «Treba ih povješat!» uzvikivali su odani socijalistički poklonici po džamijama i tekijama!»Izrodi!Šta im to smeta u našoj Jugoslaviji!Nikad nam nije bilo bolje! Nema Tita pa smiju da rovare!» Itd.
Danima sam usamljen išao od kuće do Medrese i vraćao se istim putem. Bilo je proljeće, puno sunca i zelenila, ali meni se smrkavalo pred očima. Gnušao sam se Brozovih velikih slika i Vučka po izlozima, zaobilazio ljude, zaobilazili oni mene. Nastojao sam da dođem do Hasanova babe ili majke, da ih upitam kako je Hasan i o čemu se radi, ali nisam uspijevao. Na nekoj svečanosti u Amfiteatru spazim Sabinu, svu podbuhlu od suza. Samo sam je poselamio – da zna da mislim na njezinog babu, da sam emocionalno sa njim i sa njom. Dosad su odveli u Udbu čini mi se pola sarajevskih muslimana koje poznajem, nema ko iz Islamske zajednice nije bio kod njih, samo mene niko ne zove. Kada sam se požalio jednom ahbabu kako je čudno što mene Udba ne poziva, on me je povukao za rukav i šapnuo mi:»Ružno se po gradu priča o tebi!» «Šta?» «Da si ti izdao i Aliju i Hasana i da te zbog toga ne diraju!» Smučilo mi se, svijet se okrenuo oko mene, pomrači mi se pred očima...»Bože, kakva je ova naša muslimanska čaršija! Kako ih Boga nije strah, znaju li šta govore!»



Nastavice se....

[Tahirovce]

36310
Bravo za temu, izaziva veliko interesovanje
korisnici koji čitaju ovu temu: 16 (2 člana i 14 gosta)...

Samo bih da pojasnim da su ovo delovi autobiografskog zapisa Demaludina ef. LATICA...uskoro bi trebala da iz shtampe izadje i istoimena knjiga.


PS
Evo prilike da,citajuci ove tekstove,vidimo vrijednosti Bosnjackog interpretiranja Islama.

[Elvis-Eko]

Svaka cast care i hvala ti na ovome

Drago mi je da vam se svidja

Evo i nastavka:


"Šetnje sa Alijom" - VI dio

TAJANSTVENI ALIJIN TEKST




Moje ogorčenje i ljutnja na sarajevske muslimane trajala je dva-tri dana, dok nisam shvatio da se oko mene steže Udbin obruč. To da sam ja izdao Hasana i Aliju smislila je, naravno, Udba, ubacila to u muslimansku javnost i posmatrala reakcije i rezultate. U strahu su velike oči, i u takvoj psihozi, u kojoj je svaki musliman bio i gonilac i gonjeni, ljudi su bili spremni povjerovati u sve, u ono u što nikad ne bi povjerovali u normalnim okolnostima. Ono što je bilo najneočekivanije postajalo je najprije moguće. «Otkriti» takve veze u sarajevskoj muslimanskoj javnosti značilo je biti «mudar» pred ženom i balduzama, a vrhunac «mudrosti» smatralo se biti javno musliman a ne biti iza rešetaka. «Kao one budale!» «I mahal im je, što su dirali u državu!» «Oni političari?! Da su kakvi političari, ne bi ih komunisti pohvatali ko zečeve!» «Ja naših budala! Ja što nas osramotiše! Ko su oni?! Digli se da ruše državu!» Takve sam komentare slušao iz dana u dan, u hodnicima, na sastancima, na pijaci, a posebno u tramvaju. Jedne večeri saznadoh kako je jedan poznati «šejh» izjavio kako ih treba vješati!» Lahko im je sada dizati glave: nema Tite, pa se ne boje!» navodno je «mudro» komentarisao taj «šejh».
Pa i u tim splačinama «mudrosti» trebalo je razbistriti šta je šta. Mnogi su javno komentarisali tuđu nesreću od straha da njih Udba ne odvede u zloglasnu ulicu Branka Šotre broj četiri, pravili su se velikim patriotima, većim katolicima od pape. Mnogi od tih komentara bili su, naravno, Udbini; njezini doušnici nikad nisu bili aktivniji. I tu onda nisam mogao pronaći opravdanje za ponašanje sarajevskih i, kasnije, nekih ostalih bosanskih muslimana. Mnoge stvari sam saznao kasnije, po izlasku iz zatvora, i neka mi uvaženi čitalac oprosti što ću u ovim kazivanjima ponekad morati skakati iz prošlosti u budućnost i obrnuto.
Tako sam od sestre, udate u Vinac, i od zeta saznao kako je jedan iskreno pobožni musliman, ne mogavši otrpjeti povike koji su se čuli po džamijskim dvorištima da se povješaju uhapšeni Mladi Muslimani, sjeo u auto i mahsuz došao u Sarajevo, u Sud: da se uvjeri da li su ti uhapšeni muslimani tako naopaki i zli ljudi, ili se radi o nečem drugom. Vratili su ga iz suda, ukajtili ga u svoje deftere i potajno mu zaprijetili da ga čeka ista sudbina. Čovjek se vratio u svoj džemat, noću došao do sestre i zeta, rekao o čemu se radi, podsticao ih na sabur i prestao ići u džamiju kako ne bi slušao svoju istovjernu braću koja su sama sebi, u gluposti, ali više u strahu, svojim jezicima kopali džehennemsku jamu!


Poluzatvorena sjednica CK SK BiH



Komunistički mediji nisu prestajali da siju svoj otrov. U Dnevniku i specijalnim emisijama povodom ovog hapšenja, osim otrovnih riječi, komunisti su postavljali krvave podloge i noževe u pozadini. Centralni komitet Saveza komunista BiH se sastao na poluzatvorenoj sjednici i, prema stenogramu koga sam ilegalnim putem dobio po izlasku iz zatvora i više puta objavljivao u štampi, zatražio «najrigoroznije kazne» za sve uhapšene – prije nego što je formirana optužnica, a nekmoli prije sudske potvrde o teškim krivičnim djelima optuženih. Srpski i hrvatski komunisti su bili oprezni u izjavama; njihova «analiza» i «mjere» sadržavale su uobičajene komunističke fraze, ali dva brata Dizdarevića, Raif i Nijaz, bili su ispred svih. Iz tih se stenograma vidi ko je organizirao ovaj sastanak na kojem su mušrici donijeli odluku o javnoj borbi protiv Allahove, dželle šanuhu, vjere u Bosni, ko je rukovodio tom borbom i ko je očekivao poene za zasluge u zlostavljanju sljedbenika islama. Jedan drugi mušrik, Hamdija Pozderac, nije zaostajao u osudama, ali – ruku na srce – nije tražio tako žestoke kazne. On je na tome skupu ipak bio u drugom planu: zasluge su mu izmicale ispred nosa; dinastija Pozderaca gubila je utakmicu sa dinastijom Dizdarevića i prevlast kod beogradske centrale.
Raspitujući se o Hasanu, jedanput saznam da štrajka glađu, drugi put da ne dozvoljavaju da ga posjete roditelji, treći put da je gladan, bolestan... »Šta misliš da mu odnesemo paket hrane?» upitao sam Enesa Durmiševića. Ta vječita dobričina, jaran kome sam uvijek vjerovao i koji nikad nije izdao, odmah prihvati moj prijedlog i mi odnesemo paket na šalter u prizemlju Centralnog zatvora. Iza otvora se pomoli izrazito plav policajac, koji se – to ću prezime kasnije dobro zapamtiti – prezivao Forcan, i upita: «Za koga?» «Za Hasana Čengića!» Čeh zakoluta očima i još jednom upita za koga smo donijeli paket. «Za Hasana Čengića!» Šutio je i gledao u nas, a onda, kao da se dosjeti, reče: »Dajte mi vaše lične karte!» Polahko je zapisao naše podatke, a onda hladno konstatirao: »Odmah napustite Ustanovu!» Iza nas tresnuše rešetke, a onda i teška zatvorska vrata.


Komunisti mijenjaju taktiku


Tih dana komunistički mediji iznenada promijeniše optužnicu: ustaštvo koje su već mjesec dana nasilno imputirali uhapšenima zamijeniše «opasne» kontrarevolucionarne teze iz Alijinog tajanstvenog spisa koji se zvao «Islamska deklaracija». Šta se, ustvari, desilo? Udba je znala ta zaj tekst od nekih ni stotinjak stranica koji se čitao diljem arapskog i islamskog svijeta i u muslimanskim zajednicama na Zapadu, ali prilikom prvog pretresa njegova stana nisu mogli doći do primjerka na bosanskome jeziku. U drugom pretresu istog stana oni su podigli stolnjak sa stola u onoj Alijinoj sobi gdje smo se upoznali i ispod njega pronašli jedan primjerak «Deklaracije». Taj sto, taj dan i taj trenutak kada neki Udbin tragač pronalazi taj Alijin spis ostavit će historijski trag u našoj nacionalnoj oslobodilačkoj borbi, a u cijelosti će izmijeniti moj život. Kako? Tako što je Udbi, u njezinom pakovanju optužnice, trebala čitava mreža navodnih zagovarača i propagatora kontrarevolucionarnih teza iz «Deklaracije». Pošto sam predavao u Medresi i učestvovao u radu Tabačkog mesdžida, da ovdje ne spominjem ostale razloge, Udbi je trebalo da pokaže kako sam ja bio rasadnik tih ideja u našoj jedinoj vjerskoj školi. Više me niko, osim Allah, dž.š, nije mogao spasiti njezinih kandži!
Ja sam, međutim, bio manji plijen: Komunistička partija je željela da utjera strah u kosti čitavoj Islamskoj zajednici, svim aktivnim imamima i svim našim muslimanskim familijama koje su čuvale islam i žrtvovale za njega svoje imetke i svoju djecu. Poslije pronalaska «Deklaracije» Udba je pretresla kuće između tri i četiri stotine naših najuglednijih familija i kroz svoje šake provukla bar toliki broj islamskih aktivista. Svi su morali odgovarati na isto pitanje: Da li si čitao «Islamsku deklaraciju»? Svi su negativni odgovori povlačili cinične Udbine reakcije: »Lažeš! Musliman, a laže! Priznaj ko ti je poslao ovaj tekst i kome si ga ti dao!» Jadni ljudi su odbijali bilo kakvu vezu sa tim tekstom sve dok ih udbaši ne bi pritjerali uza zid: dijelovi «Deklaracije» bili su objavljeni u Takvimu, koga su imami i druge žrtve ove velike fitne, naravno, čitali. U tim tekstovima nije bilo ničega antidržavnog i neprijateljskog, ali istrgnuti citati objavljivani u sarajevskim medijima i obrađeni u Udbinim agitpropovima izgledali su strašno svakoj takvoj žrtvi: «Naša deviza je: vjerovati i boriti se!» «Nema mira i saglasnosti između islama i neislamskih institucija!» «...poredak koji će obuhvatiti zemlje od Indonezije do Maroka...!» Dakle, i Bosnu! Ali, Bosna se tu ne spominje izričito! «Ali Alija je uključio Bosnu u ovo područje od Indonezije do Maroka!» Palica sa dva kraja! «Hoćete islamsku republiku u Bosni!» Nijedna žrtva Udbinih «informativnih razgovora» nije mogla izaći nakraj sa njezinim mrežama.


«Naučne elaboracije» komunističkih teoretičara



Udba, međutim, nije znala teorijski osmisliti dubinu i domete Alijine misli. Komunistički sistem je, zato, sebi desetljećima odgajao socijalističku inteligenciju koja je sada, suočena sa «Deklaracijom», dobila životni izazov. Desetine profesora, magistara i doktora političkih nauka proizašlih iz komunističkog sjemeništa koje je dijelilo isti zid sa starom zgradom Gazijine medrese «pobijalo» je teze iz «Deklaracije» «dokazujući» njihovu «nehumanost» i «pogubnost po naše socijalištičko društvo i uređenje». Među njima su prednjačila dvojica: Hamdija Pozderac i Nijaz Duraković, doktori marksizma. Ovaj prvi je svoju «naučnu elaboraciju» podastirao u sarajevskim magazinima, a ovaj drugi, mlađi, pred kojim se otvarala velika karijera, činio je to u beogradskom «Ninu» i «Dugi», najčitanijim magazinima u Jugoslaviji. Pozderčevi tekstovi bili su plod velikih, utoliko jalovijih napora i preznojavanja kako bi, jadan, dokazao «retrogradnost» Alijinih vizija o islamskom društvu i poretku i «prednosti» socijalističkog koncepta države i društva. Duraković je bio inventivniji: povezao je «Deklaraciju» sa «mrakom iz srednjeg vijeka» koga je ajetullah Homeini, po njegovom mišljenju, donio sa svojom islamskom revolucijom. Njegovi zaključci bili su zastrušujući: i Homeini i Alija pozivaju u krvoprolića nedužnih, u teokratiju, u mrak, u potlačenost...
Međutim, «Nin» se nije dao zavesti Durakovićevom bezočnom težnjom da na mukama drugih ljudi njegove nacionalnosti sagradi jugoslavensku karijeru: iznad njegove fotografije i naslova urednici ovog magazina postavili su takve nadnaslove da se, zapravo, moglo otčitati da je upravo on pravi, politički «islamski fundamentalist» te je, prema tome, Sarajevo podvalilo Beogradu: uhapsili su vjernike da bi sačuvali sebe, marksiste, komuniste. Eto, ta novinarska igra, koja se čini malom, zapravo skriva misteriju poznatog procesa koji se dogodio u ljeto 1983.godine, na što ću se kasnije više puta vraćati u ovim kazivanjima, ako Bog da.


Jedan librić i jedno sumnjivo pištanje u zbornici Medrese



Krajem aprila i početkom maja, mjesec dana nakon što su uhapsili dvanaest muslimana, odvodili su na saslušanja neke naše kolege sa studija na Islamskom fakultetu i iz Medrese. Dolje su ih držali po četiri- pet dana. I kada smo pomišljali da su i oni uhapšeni, Udba ih je vraćala na posao – iscrpljene, sa plavim podočnjacima, blijede i šutljive. Nijedan od njih nije smio riječi da progovori sa nama, pogotovo ne sa mnom. U zbornici Medrese bila je neka nepodnošljiva tišina. Ljudi su bili zabrinuti. Halapljivo su čitali «Oslobođenje» i svaki komentar ostavljali za sebe. Svako se bojao onog drugog, svoga prijatelja, a još više tzv. buba ili tajnih prisluškivača. U jednom momentu, u takvoj tišini, u ormarima Zbornice poče nešto da pišti. Mislili smo da će to brzo stati, ali nije. Negdje je uporno nešto pištalo. Priskluškivač, šta će drugo biti?! Ta ovdje je, prije nekoliko mjeseci, ostao jedan librić u kome je naš kolega, koji je – da nas Allah sačuva – predavao Historiju islama i bio bliski rođak tadašnjeg reisu'l-uleme, bilježio naše političke opaske i razgovore. Zar treba sumnjati da u Zbornici nisu postavili prisluškivače? Pištalo je i pištalo, kao pravi prisluškivač. Uto ustane profesor Murat Alečković – allarahmetile - koji je sa mnom predavao «srpskohrvatski jezik», i počne lupati po ormarima: «Evo, ja sam, Murat Alečković, ja vam govorim, m.... vam vašu udbašku! Mene snimite! Uhapsite i mene! Zar vam nije dosta?!» Murat je bio i moj profesor. Jedna dobra duša, da mu se Allah smiluje. Neobično je volio učenike Medrese, ama nije imao završen fakultet – zato što je, kako mi je pričao, nosio ime cara Murata, pa su ga Srbi na Filozofskom fakultetu obarali zbog toga imena, i nikad nije položio Narodnu književnost. Jest-nije, ko bi to znao, ali ja sam bio među rijetkima koji su znali da su njegova rahmetli oca, trebinjskog trgovca, partizani doslovno opljačkali, kao uglednog muslimana u Hercegovini, i da im to njegov sin Murat nikad nije oprostio. Zato sam se, siguran da profesor Murat nije doušnik, od srca smijao njegovoj reakciji. (Kasnije se otkrilo da su pištale igračke koje su vaspitači oduzeli od razmaženih učenika prvog razreda koji su u Medresu došli iz Australije. Nikakve veze nije bilo sa prisluškivačima!) Telefon, neko podiže slušalicu. «Džemale, traži te portir!» Preuzeo sam slušalicu. Taj portir, za koga sam znao da je Udbin saradnik, koji nikad sa nama i našom djecom nije otišao ni na jedan namaz, čak ni na džumu, reče mi svojim hrapavim glasom, ali sasvim kurtoazno, kako to samo komunisti znaju: »Profesore, traže Vas iz Službe bezbjednosti!» Istog časa se uključi nova linija i meni se predstavi Nazif Džubur, «radnik Centra službi bezbjednosti»! «Molim Vas da danas dođete u trinaest sati na informativni razgovor u Branka Šotre broj četiri!» «To je vrijeme džume, ne mogu tada!» «Radnik» je zastao, a onda dodade: »Pa dobro, u četrnaest i trideset! Obaviješteni ste i morate se zakonski odazvati pozivu!» I spusti slušalicu.
Kada sam se okrenuo, primijetio sam da je sva Zbornica gledala u mene. Prišao sam Senahidu i kratko mu rekao: »Zovu me!»


Nastavlja se....

[dido]

E svaka cast majstore!

Originally Posted by dido

E svaka cast majstore!

Hvala Dido...pa cesh nam nedje zapevat onu "Da te nije Alija"....


"Šetnje sa Alijom" - VII dio

ISTRAGA I PRVI DAN U ĆELIJI





Dok sam išao prema Hadžijskoj džamiji, pod Alifakovcem, u kojoj je hafiz Ismet bio počeo držati svoje inspirativne hutbe, osjećao sam da se rastajem sa suncem. Bio je peti maj; sunčan, malko prohladan dan. Senahid je išao uza me i šutio. Znao je da se Udbini pozivi razlikuju, i da je ovaj jutrošnji posebno opasan. Njegov djed je bio Mladi musliman, odrobijao je tešku robiju poslije rata. Senahid je odrastao u robijaškoj, antikomunističkoj atmosferi, i to se odrazilo u njegovom opreznom, ali i odvažnom držanju. Znao je da će, ako pokuša da me hrabri, biti neuvjerljiv, i zato je šutio...Saslušali smo hutbu, klanjali i rastali se kod Vijećnice, uz tihi selam i dovu.


«Vi ste bijedni i bez budućnosti!»


...U Udbinom sjedištu, nakon što se prijavih portiru, osjetih samrtnu, neprijateljsku tišinu. Prije dva dana «radni ljudi i građani» stajali su mirno na ulicama i u svojim stanovima odajući počast Josipu Brozu, koji je na taj dan (4.maja) u petnaest sati i četiri minute (kako je Partija naštimala) umro. Uza zid, ispod Brozove biste, dva policajca su držala mrtvu stražu. Čak i danas, dva dana poslije? - upitah se u sebi. Policajci su, svojim držanjem i uniformom, sugerisali odlučnost i strogost da brane ideologiju svoga mrtvog idola. Neko bi zagalami na gornjem spratu, neki udbaši su slijetali niza stepenice, drugi su se, trčeći, zadihani, penjali uz njih. Nijedan me nije primjećivao. Sjedio sam sahat, dva, možda i tri...I već tada sam počeo da se psihološki borim protiv one osnovne lekcije koju su komunisti nasilno utjerivali u sve nas koji smo svoja lica okrenuli živom islamu, a ona se sastojala u slijedećem: Upamti da ste vi što slijedite politički islam bijedni, nemoćni, besperspektivni, a da smo mi, komunisti-titoisti, jaki, da naša ideologija pobjeđuje, da su je mase prihvatile, da je budućnost naša, a ne vaša, da komunizam ima perspektivu, itd. Pogledaj ovu policiju – kako predano radi svoj posao, kako je čvrsta, odana Titu, kako je sposobna, moćna, svemoćna! Pogledaj koliko nas ima, kako donosimo i provjeravamo informacije, kako smo vas polovili kao zečeve! – U nekim trenucima bi se, ipak, u meni javila nada da me neće uhapsiti, ali da će moje isljeđivanje, sigurno, biti teško! Glavni argumenti za to su bili što su oni već objavili spisak uhapšenih i što, po mome mišljenju u tim časovima, sada samo prikupljaju što više podataka za optužnicu i suđenje. Međutim, oni drugi argumenti, od kojih me je spopadala gorčina, potapali su one prve: radio sam u Tabačkom, pisao i govorio muslimanskoj omladini, znam Aliju, Huseina Živalja i Saliha Behmena, sa Salihom i Huseinom sam vodio potpuno ilegalne razgovore, branio sam islam pred komunističkim propagandistima na Filozofskom fakultetu, napadao režimske šmekere, susretao se sa Irancima, podržavao ajatullaha Homeinija i Islamsku Republiku...Da, mrzio sam komunizam, njegovu opću manipulaciju i zavođenje čitavih generacija, njegovo tlačenje pojedinca i naroda, njegovo gušenje islama i svake vjere, njegov nemoral, izvještačenost, nasilje nad mišljenjem, njegovo ponižavanje muslimanskog naroda! (Ta se mržnja – kako je govorio Alija – ne može sakriti kao ni prehlada!)
...Niza stepenice siđe jedan omalehan udbaš. Već odozgor je škiljio u mene. Imao je surov pogled, pun mržnje...»Vi ste...?» «Da, ja sam!» «Pođite za mnom!»
Moja istraga je otpočela u nekoj pobočnoj kancelariji. Udbaš - koji se zvao Nazif Džubur - uzimao je podatke od mene i diktirao ih sekretarici, postepeno povisujući ton svoga glasa. U jednom trenutku iza pasa izvadi pištolj i stavi ga na sto...
Ispitivao me je do pred ponoć stalno ponavljajući: »Znaš li ti gdje si došao? Znaš li ti s kim se ti igraš i u što si sebe uvalio?» Naravno, od uhapšenih nisam poznavao nikoga osim Hasana i Mujkija, pošto su oni iz Medrese, ali udbaš ni u što nije vjerovao. Uskoro su u kancelariju počeli da pristižu još neki njegovi saradnici. Svi su stajali, a ja sam sjedio na stolici. «Ustani!» priđe Džubur i udari me dlanom u čelo. Stajao sam petnaestak minuta, zatim mi naredi da sjednem, pa opet da ustanem...» čekamo još jedan potpis o tvome neprijateljskom djelovanju, i onda si gotov, niko te ne spasi robije!»


«Neću potpisati nijednu vašu laž!»


Teško je bilo utvrditi šta je kod ovog udbaša bilo tačno, a šta nije, ali ova posljednja njegova rečenica- kako će se kasnije ispostaviti – bila je tačna. Negdje pred ponoć peti kolega sa Islamskog fakulteta potpisao je isfabricirane rečenice protiv mene – i to je bilo dovoljno da me službeno uhapse. Džubur se negdje izgubi, ja se skljokah na stolicu, a u kancelariju uđe – sin sekretara Medrese. Taj je sekretar stanovao u stanu koji se nalazio u samoj zgradi Medrese u Dobrovoljačkoj, i ovog njegova sina smo svi mi iz Medrese, naravno, poznavali, kao i čitavu sekretarovu familiju. Znao sam mu čak i ime. Bio je visok, debeo, sa kratkim brkovima. Zagledao me je kao da sam neka rijetka ulovljena zvijer, ali ništa nije govorio. Kobajagi, čuvao me! Negdje iza ponoći čuh buku na stepeništu, bat njihovih cipela, a onda u kancelariju uđe Duško Zgonjanin, sekretar Republičkog SUP-a. Džubur mu se dodvoravao pokazujući mu rukom na mene kao na svoj trofej. «To je taj, ni na kog neće ništa da potpiše!» Zgonjanin je bio nizak a širok, u preširokom odijelu. Sjeo je za sto, odhuknuo i dugo u me gledao. «Kako se zove tvoja država?» upita me u ponoćnoj tišini. «Jugoslavija!» rekoh. «A kako se zove tvoj predsjednik!?» «Sad je kolektivno Predsjedništvo...!» ja zamucah, zbunjen. Zgonjanin skoči kao vepar i odnekud iz ormara, koji mu je stajao iza leđa, izvuče veliki poster ajatullaha Homeinija, razmota ga uzduž i viknu:»Maaarš!Ovo je tvoj predsjednik, Iran je tvoja država!...Ako ne potpišeš ove iskaze druga Džubura, dobit ćeš šest i po godina zatvora, jesi l čuo?!» Uto skoči iza stola, krenu pravo na mene, unese mi se u lice i opsova mi više ne znam šta!...Gledao sam tog ćafira bez imalo uzbuđenja. »Neću potpisati nijednu vašu laž!» rekoh mu u oči. Kao da nije mogao da povjeruje, povrati se, poražen, za sto i izdiktira Džuburu da me, «čim se steknu zakonski uslovi», prebaci u Centralni zatvor, «pa nek tamo prkosi ustavnom poretku!» Izišao je praćen gomilom svojih pasa. Džubur ponovo ostade sam sa mnom; ponovo dugo škiljenje u oči, unošenje u lice, ponovo naredbe da ustanem i sjednem, prijetnje, uvrede, prinošenje papira na kojem je on ispisivao moje poželjne odgovore na njegova pitanja, prisiljavanje da potpišem... Taj neviđeni neprijatelj islama i fanatični idolopoklonik Josipa Broza uživao je u svome poslu, u mrcvarenju, ponižavanju, oholosti, psovci... Iako se ranije nikad nismo sreli (ukoliko isključimo njegova sasvim moguća uhođenja), mi smo se toliko mrzili da smo mogli pucati jedan u drugog, i to je obojici bilo jasno. Kako je nastao ovaj nepremostivi jaz među nama dvojicom i otkuda ova mržnja kad obojica nosimo muslimanska imena, potičemo iz istog naroda, govorimo istim jezikom, živimo u istom gradu?


«Pa ih se pričuvajte!»


Nazif Džubur potiče iz ugledne muslimanske familije iz Fazlagića Kule. Kao i bezmalo sve hercegovačke muslimanske familije, i ova familija je stradala od četničke kame, ustaške bajunete ili komunističke zavjere i pljačke. U istrazi mi je više puta ponavljao kako on «nema ništa protiv religije» i kako mu je dedo bio hadžija. I ostali udbaši, koji će se smjenjivati nada mnom sve do pred odvođenje u ćeliju, isticali su kako im je ovaj ili onaj u familiji bio hodža ili hadžija. Ko će im znati šta im je bilo istina a šta laž. Uglavnom, ja sam vrlo rano zaključio sa kim naš islamski pokret ima posla: sa najgorom vrstom neprijatelja Allahove vjere kojima je Uzvišeni posvetio jednu suru i o kojima tako često govori u Svojoj Knjizi. Riječ je o munaficima, onima koji su upoznali islam, ili jedno vrijeme njemu pripadali, ili su rođeni u njemu, a onda ga se, radi ovozemaljskih interesa, posebno radi karijere i epoleta, odrekli. Ta sorta ima neki psihološki konflikt u sebi pa napada ono čemu je do jučer pripadala i mrzi svakoga ko nije učinio isto što i oni. Valjda žele da, na taj način, opravdaju svoj postupak, ili da nasilno poruše ono što je preostalo od njihova bivšeg svijeta. Ili su to ljudi koji su se razočarali u one najbliže iz svoje rodbine koji su, u njihovim očima, bili predstavnici islama? Ili je propaganda o ovozemaljskom socijalističkom raju bila toliko jaka da su oni, uistinu, mislili da je islam kriv što taj raj nikako ne dolazi? Ili su ih žene kojima su se ženili, mahom nemuslimanke, odvukle na tu stranu? Ili sve to skupa, i još ponešto, ko će to znati! Većina ovih udbaša do jučer je bila u mejtefu, naučili su klanjati, znaju kad je Bajram, izuvaju obuću prilikom ulaska u kuću itd.. Oni potječu od nekih ulemanskih, begovskih, derviških, kadijskih... porodica, kao i naš sudija, porotnici, brojni vaspitači po zatvorima, brojni milicioneri, upravnici zatvora, ljekari, socijalni radnici, političari koji su naručili ovaj proces i koji su nas verbalno osuđivali, pisci tekstova protiv nas, ideolozi, novinari...To nisu glupi ljudi, to su nekadašnji odlikaši i najbolji studenti! Šta se s njima desilo? »To je zato što su vjernici bili, pa nevjernici postali...Oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misli da je svaki povik protiv njih! Oni su pravi neprijatelji,» kaže Allah, dželle šanuhu, u suri El-Munafiqun, «pa ih se pričuvajte!» Eto kako smo ih se pričuvali! Eto kako mi razumijevamo i tumačimo Kur'an – kao da on ne govori nama, kao da se njegovi ajeti o munaficima odnose samo na one Muhammedove, s.a.w.s., munafike! Eto šta se događa kada se ne vodi briga o islamu svakoga dana i na svakom mjestu! Jer islam se mora i čuvati nakon što se prihvati! Te naše lijepe, ugledne muslimanske familije – šta li su zgriješile, i kako su, u svojoj dobroti, zaspale poslije Drugog svjetskog rata ne primjećujući zmiju koja im se uvukla u prsa?! Evo zašto se borio moj dajdža u NOB-u! Evo zašto se borio Rušid Prguda, partizan iz Hercegovine, sada u Centralnom zatvoru, zajedno sa ostalih jedanaest «Mladih muslimana»!


Hrabri Rušid Prguda


Drugi moj zaključak je bio da Udba, ipak, ne zna sve. Glatko sam odbio bilo kakvo poznanstvo sa Alijom, nisam čitao njegovu «Deklaraciju» (čini mi se da sam ih čak uvjerio u to), ne poznajem nijednog Mladog muslimana... «A pred kim je Rušid Prguda napadao knjigu Ese Ćimića Politika kao sudbina u Medresi?» slavodobitno upita Džubur. Branio sam se koliko sam mogao – sve dok mi on ne pročita nečiju izjavu u kojoj je lijepo stajalo kako je Rušid došao u zbornicu Medrese, započeo razgovor o spomenutoj knjizi, govorio to i to, a tu su bili ti i ti, i, Boga mi, i ja. Na um padoše mi prisluškivači, ali udbaš ne smije priznati njihovo postojanje. «Ne, nisam ja tu bio, to je laž ili zabuna!» odbrusio sam, ali Džubur je, po mojim očima, vidio da lažem. Bio je zadovoljan, imao je rezultat.»Budalo, pa i Rušid kaže da si i ti tu bio, a ti kažeš da nisi!» viče Džubur. «Dovedite mi onda Rušida, da se suočimo!» kažem ja.
... Poznavao sam Rušida, jednog od najdražih «Mladih muslimana», jednog žestokog muslimana koji se zaista nije plašio Udbe. Poticao je iz Hercegovine, iz istog kraja odakle i Džubur. Rušidova oca zaklali su komšije Srbi, a on je, kao maloljetnik, otišao u partizane, bio je bombaš, jurišao je na četničke bunkere – da osveti oca Abida. Nakon rata, razočaran komunističkom izdajom partizanskog pokreta, okrenuo se protiv komunista, uključio se u mladomuslimansku organizaciju i osuđen na dvadeset godina robije. Ne sjećam se koliko je tačno izdržao, preko polovine svakako jeste. Nisam vidio hrabrijeg čovjeka! Bio je nizak, lijep, sa zelenim, mutnim očima, sa kratkim brkovima. Gledao je iskosa, gledao je pogledom koji je sve rezao..., ali on je prema muslimanima bio nevjerovatno nježan, imao je novca koliko poželiš i samo je dijelio siromašnima, pomagao mejtefe, davao djeci koja uče o islamu, brinuo se o samotnim dedama i nenama... On nikada nije pričao besposlice, znao je za svaki tekst i svaku knjigu koja napada islam i naš narod i čim te ugleda, pita te: »Jesi l vidio?! Ha?! Šta kažeš?! A mi šutimo!» Napadao je komuniste pred džamijama, nakon hutbe, na ulici...Alija mi je pričao kako mu je jednom došao na sastanak zamotane ruke – nakon što se potukao sa nekim članom Komunističke partije koji je opsovao Boga. «De, doktorice Vahida,» govorio sam, u šali, njegovoj supruzi,»recite mi gdje se gasi, iz njega sve kipi, uhvatit će ga!» «To bi mu bila gora kazna od zatvora,» odgovarala je Vahida. »Ko mu šta može?!» «Dok sam živ, ja ću govoriti, a vi šutite, balije jedne! Lahko im je vladati takvom nacijom! Gori ste od Cigana! Ja nisam vaše nacije!» «Ti, Rušide, Boga mi, ko one naše hodže, galame na nas koji dolazimo u džamiju!» Rušid je neobično volio hodže, pogotovo one koji su bili uspješni u vjerskoj pouci. Jednom je otputovao u Sandžak, samo da vidi kakvo je stanje sa islamom u tom dijelu našeg naroda, i čim se vratio, počeo da galami, ali ovaj put ne na Vahidu i mene, nego na hodže. «Šta oni uče djecu?! Stotinu nekakvih dova i sura! Dosta je da dijete zna samo da klanja, i čim nauči klanjati, kažem im ja, ima da mu rekneš: Budi musliman i čuvaj se četnika, komunista i ustaša, poklat će nas čim budu mogli, i tačka!» Najednom ustade i poče vikati: »Poklat će nas, bolan, shvati to! Oni komunisti – to ti je sve go četnik, samo se presvukli i iz četnika prešli u partizane! Poklat će nas!» Vahida je bila ponosna na njega, uživala je u njegovoj huji, smirivala ga... »Stani da ti kažem, bolan Rušide! ...Jučer sam se vratila u Sarajevo (sa nekog kongresa psihijatara), i iz aviona gledam našu Bosnu, i zamišljam kako bi to bila lijepa samostalna republika! Republika Bosna, bez Jugoslavije! O, kako je lijepa naša Bosna!» «Vidi, bona Vahida, meni to nikad nije na um palo!» rekoh. «Pa nek nije! A šta bi bilo sa Sandžakom?!» uplete se Rušid. «Njih biste ostavili, ha?! Umjesto da oni vas ostave, balije! Ono su muslimani! Ala su žestoki, ne mogu im Srbi ništa!» «Eno ga vidi! Pa hajd dolje kod njih!» «Pa i otići ću!» «Uh, i za njih bi bio prevelika doza!»
... «Da se suočite?!» upita Džubur. «Nema vam se vidjeti do Zenice, dolje ćete se napričati!» Znao je naletnik da Rušid nikad ne bi priznao da se poznajemo i da, ako može slamati mene, sa njim nema ni najmanje šanse. Eh, kad bismo se vidjeli, poželjeli smo se, ali zakleti titoist nam ne bi pružio takav poklon ni po koju cijenu.


Socijalistički intelektualac


Nakon šamaranja i galame, tamo pred podne šestog maja, najednom se sve utiša i u istražnu kancelariju uđe «drug» sa tašnom i s naočarima. Neobično ljubazno se pozdravio sa mnom, rekao kako me poznaje iz medija, kako me cijeni i kako je ovo, izgleda, neka zabuna «jer ste Vi, na koncu konca, jedan perspektivan intelektualac i pisac.» Nevjerovatno, tog sam « socijalističkog intelektualca» poznavao: on već godinama studira na Odsjeku za filozofiju, uvijek ga se može vidjeti na Filozofskom fakultetu. Noć sa udbaškim veprovima bila me je iscrpila (nisam ni primijetio kad je svanulo) i ovaj «intelektualac», u kome uopće nisam mogao gledati udbaša, kako će se vidjeti, trikom na koga sam morao nasjesti, razveza moj jezik i ja se ponadah da će me uskoro pustiti kući. «Intelektualac» (jedan Hrvat koji se i danas kreće po hrvatskim intelektualnim krugovima u Sarajevu) filozofirao je o Marksu, revoluciji, samoupravljanju, Kidriču i Kardelju, Krleži, Fuadu Muhiću... puštajući me da katkad dopunim njegove misli. U jednom momentu, iznenada, upita me: »A kako Vi gledate na susret islama i socijalizma?» «Pa znate, islam je tako širok da on priznaje svaki humani napor, prema tome, oni se mogu sresti...» «Intelektualac» se promijeni u licu, ustade, izgubi svu onu ljubaznost i s visine mi reče: »Nikada se oni neće sresti, mi smo neprijatelji od postanka, i tako će zauvijek biti!» I nestade, sa svojom aktovkom, iza vrata.


«Služba državne bezbjednosti Vas hapsi!»


Ostao sam sam u udbaškoj kancelariji. Negdje poslije podne, oko dva sahata, uđe Džubur sa dvojicom izrazito malih udbaša, naredi mi da ustanem i, sav sretan, očitova: »Od ovog časa, Služba državne bezbjednosti Vas, na temelju ispoštovane zakonske procedure, hapsi i predaje Tužilaštvu! Nemojte da biste šta pokušavali!» Iza pasa mu je virio pištolj! Dva mala udbaša uzeše me ispod mišica i svedoše niza stepenice. U hodnicima Udbe nije bilo nikoga. U ulici Branka Šotre ( današnjoj ulici Alije Isakovića?!) strpaše me u golf i povezoše prema Zatvoru. U Titovoj ulici je vrvjelo, ljudi su, sretni, šetali, poneko žurio, dan je bio lijep... Primijetih neke svoje učenike, Albance. Bio sam umoran i miran. U sebi sam učio Ajetu'l-kursiju i molio Allaha da me zaštiti...


Prvi zatvorski namaz


Golf krenu Obalom pa zaokrenu prema Centralnom zatvoru. Jedni udbaši me izvedoše iz njega, drugi me uzeše pod mišice i uvedoše u zatvor. Prelazeći zatvorski prag, proučih Bismillu. Osjećao sam koliko sam smiren, pun duhovne snage, čudeći se samom sebi. Kao da sam sve ovo vidio u nekom predskazanju; znao sam da ću biti uhapšen kao što ljudi znaju da će umrijeti! Osjećao sam da ulazim tamo gdje mi je mjesto – budući da je vanjski svijet, u kome je vladala mušrička riječ, bio stran za mene. Ovdje su moja braća, ovdje ćemo nastaviti našu borbu protiv širka, predani našem Stvoritelju i Njegovoj volji.
Vodnici, policajci, sekretarice...svi su, od portirnice do četvrtog sprata, stajali dok su me vodili. Poneki zatvorenik bio je, prema pravilima zatvorskoga života, okrenut prema zidu i tako stajao dok me ne sprovedu. Džubur je likovao, izdavao je naredbe zatvorskom osoblju, galamio na zatvorenike, pozdravljao se s nekim, smijao se... Na četvrtom spratu me prihvati dežurni vodnik; ćelija koja je bila namijenjena za mene već je bila otvorena. Upadoh u nju, polumračnu, onaj vodnik zahlupi njezinim teškim vratima, a brava se sama zaključa...
Ćelija je bila uska i smrdljiva. Jedan prozor, visoko, iza njega rešetke. Bilo je predikindijsko doba. Iza rešetaka – plavo nebo, bijeli oblaci. Dva poljska kreveta, sa starim ćebadima. U dnu – wc šolja, do nje česma. Ovdje, u susjednim ćelijama, sigurno su moja braća: Alija, Salih, Rušid, Husein, Hasan, Derviš, Mujki... Osjećam zadovoljstvo što sam blizu njih...Ali, tamo..., iza zatvorskoga praga, u suncu, ostala je Majka, Fatima, babo, dedo, nene, Nedžad, Nijaz, Mehmed, Muzafer, sestre, amidža, strina... Kako će im biti kad saznaju da sam u zatvoru? Neka im se Allah smiluje! Odvrnuh pipu, napih se vode tri puta, abdestih se, okrenuh stolicu prema zamišljenoj Kibli i zanijetih svoj prvi zatvorski namaz – u sjedećem položaju.



Nastavlja se....

"Šetnje sa Alijom" - VIII dio

«TRAKA» ZLOGLASNOG NAZIFA DŽUBURA






Mora da je moj prvi namaz šokantno djelovao na moje goniče – jer čim preselamih, naglo zaškripi teška brava i mene pozvaše da iziđem. Ja još nisam znao šta je to špijunka, malo «oko» na vrhu čelijskih vrata s koga se - najčešće tajno, a ponekad sa namjerom, specifičnim zvukom - prati svaki potez pritvorenika, njegovo ponašanje, njegove reakcije i sl. Oni su me, svakako, pratili dok sam klanjao, a onda me svedoše niza stubište, u prizemlje, gdje me je čekao neizostavni Nazif Džubur sa svojim škiljećim, neprijateljskim očima. Tu je bio i direktor Zatvora, izvjesni Zdravko, Srbin, jedan ćutljivi birokrata koščata lica i upalih očiju i – kako će pokazati godine koje slijede – ostrvljeni četnik. Najprije mi izvukoše pertle iz cipela (kao i Muharemu, i svakom političkom osuđeniku) i ponovo prekopaše džepove. U nekoj kutiji stajala je moja lična karta, koju više nikada neću vidjeti, a koja će, godinama kasnije, kad budem izišao iz zatvora, imati svoj posebni život i svoju priču. «Pošto ste od danas pritvorenik u Centralnom zatvoru, da li želite nešto poručiti Vašoj porodici?» upita me direktor. Nisam shvatio zašto mi upućuje takvo pitanje; ta meni je jasno da sam uhapšen, da više nema nikakve neizvjesnosti o toj činjenici... »Možda želi da mi zada još jedan psihološki udarac?» pomislio sam u sebi. «Nema druge nego da mu se suprotstavim!» «Da,» rekao sam, «molim Vas da im poručite da mi donesu Kur'an!» Direktoru stade dah, u njegovim očima gledao sam zvjersku mržnju...Džubur, koji je stajao koso od mene, poče da se na sav glas smije, poput paščeta: on se, naime, stalno nekom dokazivao, kako je na potpuno suprotnoj strani od mene, muslimana, kako je on toliko pravovjeran u svojoj komunističkoj religiji da mu se gade moja vjerska osjećanja, i zato uvaženi čitalac ovo moje poređenje («poput paščeta») ne treba da doživi kao izraz nekog mog zakašnjelog revanšizma prema ovom zloglasnom udbašu, već kao stilsko sredstvo koje najbolje odražava stvarnost o kojoj pišem. Pa zar i Kur'an nevjernike ne poredi sa psima koji dahću «svejedno, gonio ih ti ili ih puštao na miru»?! Po tom psećem smijehu ja sam osjetio da sam odlično uzvratio na udarac koji mi je direktor ovog tužnog zdanja uputio. Najednom obojica ušutiše, shvatiše zašto sam povukao takav potez. Gledali su me, i ja sam sa njihovih lica čitao kako su svjesni kakvu su neprijateljsku «cvjećku» uhapsili... «Dobro,» uzvrati direktor nižim tonom,» zapisat ćemo tu Vašu želju, mada ne znam kako ćemo je ispuniti pošto je ovo državna ustanova!» I zbilja, on uredno napravi zapisnik, nakon čega i ja moradoh nešto potpisati, a onda me vratiše u polumračnu ćeliju.


Udbaška «traka»



Dva-tri sahata predaha, koji su uslijedili u ćelijskoj tišini...Tamo iza jacija, prije nego se gasi ćelijska žarulja, izvedoše me u «istražnu kancelariju». Ponovo, u vrhu stola - Nazif Džubur, do njega neki zapisničar. Sjedoh na stolicu ispred njega. «Ko ti je rekao da sjedneš?! A?!Diži se,...!» povika, a u sebi izreče «Fašisto!», tako hinjski da si ga i mogao i nisi mogao čuti. Pred njim, na stolu – otkucana predavanja iz Tabačkog mesdžida. Jedan dio njih sam čuvao u svome stanu. («To znači da su mi pretresli kuću! Kako li je Tima doživjela njihov upad?! Da li su je priveli?!Da li je muče?!» prolazilo mi je kroz glavu.)
Džuburove provokacije bile su neizdržive; prilazio mi je i unosio se u samo lice, duboko i dugo gledao me u oči, škripio zubima, prijetio, psovao, okretao se od mene sa gađenjem, a onda me tako snažno podbio u vilicu da umalo nisam pao. O, kako bih s merakom uzvratio, bez obzira što mu je pištolj virio ispod kaputa, da u istražnoj ćeliji nije bio Jovo, onaj najkrupniji vodnik u Centralnom. Naredi mi da sjednem, i čim se nađoh u stolici, Jovo, onako visok, priđe do mene – tako da mu je palica dodirivala moje lice. I to je bila tipična komunistička dvosmislena taktika: ne tuče me palicom, nego kobajagi slučajno, da on to i ne zna, dodiruje moju glavu, čime mi jasno stavlja do znanja da moram izvršiti ono što «drug islednik» traži. A Džubur je tražio isto: da potpišem na Hasana i na Rušida – ono što on, tobože, zna: da smo se «zalagali» za islamsku republiku sastavljenu od Bosne i Sandžaka, da je «Islamska deklaracija» naša politička platforma, da smo s tim ciljem islamizirali našu omladinu, da je Rušid govorio to i to u zbornici Medrese...čim bih zausti da poreknem neku njegovu tvrdnju, on je već išao dalje, uz iste prijetnje o zatvoru koji me čeka i njihovoj stalnoj pratnji – dok god budem živ. Kada bi završi jedan krug istih pitanja, vraćao se na ono prvo, i tako redom... sve do iza ponoći.
Bio sam toliko iscrpljen da mi je svejedno bilo držali me u toj istražnoj ili u mojoj ćeliji 73/B, na IV. spratu. To je bila prva noć u kojoj su komunisti na meni primijenili zloglasnu metodu tzv. «trake», isljeđivačkog postupka koji se sastoji u stalnom ponavljanju jednih te istih pitanja i prijetnji nemoćnoj žrtvi – sve dok se ona, uslijed psihološkog pritiska, čak i fizički ne iscrpi do maksimuma, kada počinje da gubi moć odbrane, čak i volje da se suprotstavlja isljednicima. Tu metodu je izvrsno opisao Cibulski, autor romana «Pomračenje o podne», koji je sam bio žrtva staljinističkih čistki. «Traka», koja se izvodi poslije ponoći, vremenom, žrtvi poremeti centar ravnoteže, a većina političkih uhapšenika od nje – poludi.

Kada sam se, pred zoru, vratio u ćeliju, dozvolili su mi da legnem u krevet i ugasili žarulju. U mraku, počeo sam da se abdestim i osjetio da sav drhtim. Hladna voda i usrdne abdestke dove, taj moj neposredni, iskreni duhovni kontakt sa Stvoriteljem... smiriše moje živce. Ne znam da sam se ikad tako slatko abdestio, nikad se smirenije nisam molio i nikad smireniji, ležeći, nisam klanjao jaciju – i ne znajući koliko me abdest, namaz i nevidljiva Allahova ruka spašavaju od ciljeva Džuburove «trake».


Komunističko izigravanje zakona; vještica u prikrajku



Taj teški prvi psihološki udarac Udbe trajao je četiri dana; bivao sam sve iscrpljeniji, i samo su me abdest i namaz spašavali od provalije. U podne četvrtog dana dva policajca mi nabiše lisice na ruke i povedoše me niza stubište. Iz zatvorskih donjih spratova upadoh u Sud, među civile. Ljudi su se pravili da me ne vide, poneka žena bi, u strahu, glasno podviknula stavljajući dlan na oči...Ko zna šta su mislili o meni: da sam ubio, pokrao, silovao, oteo...
Toga dana komunisti su započeli svoju sotonsku igru zakonom i sudom: uvedoše me kod, kobajagi, istražnog sudije. On se zvao Hadžikarić, Abdullah Hadžikarić ili tome slično. Do njega je bila sekretarica, a još malo dalje sjedila je dama za koju nisam znao šta je, šta ona tu radi. Istražni sudija je bio toliko hladan da me nije primjećivao. Primijeti lisice na mojim rukama i jednim pogledom naredi policajcima da mi ih skinu. Kobajagi, on ima neku moć! Poče da me ispituje. Pisaća mašina je hlupala kao da je na tenkovskim gusjenicama. Za mene, to jesu bile gusjenice – jer u redovima koji su se nizali na papiru ja sam gledao svoje duge godine zatvora još uvijek naivno vjerujući da ću, ako budem pametan, nekim mudrim odgovorima moći izbjeći bar koju godinu. «Druže Latiću, Vama se stavljaju na teret teške inkriminacije neprijateljskog djelovanja...Priznajete li da ste to učinili?» upita me. «Ništa nisam učinio protiv države!» «Zapišite: Na pitanje...tr-tr-tr.., osumnjičeni odgovara...tr-tr-tr... Da li želite advokata?» «A što će mu advokat ako čovjek nije ništa učinio?!» umiješa se dama sa strane. Ona je to rekla takvim ljubaznim tonom da sam ja pomislio kako je sažaljiva, na strani pravde, na mojoj strani, kao da me ona brani od Udbine napasti. Ja više ne znam tačno šta sam rekao, i da li sam išta rekao, najvjerovatnije da nisam, ali su oni diktirali i kucali da sam rekao to i to...Znam pouzdano da se ta igra zakonom i sudom ovako završila: da drug Hadžikarić, zbog navodne osjetljivosti krivičnog djela, daljnju istragu prepušta Službi državne bezbjednosti, a da se osumnjičeni (kao i svih nas trinaest) «zato što se ne osjeća krivim», «dobrovoljno odriče advokatskih usluga». «Naravno da nisam kriv, ja ću to dokazati na sudu!» rekao sam Hadžikariću sasvim uvjeren – naivan do besvijesti, kakav samo musliman može biti - da živim u državi u kojoj zaista postoje sud i sudska procedura. Dama iz prikrajka je, ustvari, bila naš tužilac, a da to niko od nas tada nije znao. Zvala se Edina Rešidović, porijeklom također iz Hercegovine, čini mi se iz Borča, žensko s jedinstvenim, neviđenim osjećajem za obmanu, skrivanje zločinačkih tragova, meštar komunističkih dvosmislenih igara zakonskim paragrafima, a uz to – vatreni idolopoklonik Josipa Broza i karijerist u njegovoj Kastaliji. Tako me je istražni sudija, jedan od onih sarajevskih minderaša iz uglednih naših porodica koji su islam u svakom režimu prodavali za karijeru, umjesto da štiti ljudska prava, predao na milost i nemilost Nazifu Džuburu i vještici iz prikrajka.


Na ivici nervnog sloma



«Traka» nije prestajala: nekad prije podne, nekad oko ikindije, a uvijek oko i poslije ponoći, Nazif Džubur je počinjao s istim pitanjima. U tim prvim danima «zvanične» istrage, jednom me je u istražnoj ćeliji, pored njega, sačekao jedan udbaš uočljivo ružnog izgleda: proćelav, sa šiljatim nosem i pomalo - da mi Bog oprosti - iskrivljenim ustima. On je po rangu bio nadre|en Džuburu; zvao se Munir Alibabić Munja (uz to, lični isljednik Alije Izetbegovića ), a šef cijele istrage bio je izvjesni Amir Salihagić, bliski rođak ( čini mi se sestrić) Raifa Dizdarevića. Ovaj Munja je rodom iz Cazin-Srbljana, onog krasnog mjesta na obali Une, ispod Ostrošca, i bio je jedan od najbližih saradnika Hamdije Pozderca, Cazinjanina. Ko je, u ovim komunističkim trikovima, radio za Raifa, a ko za Hamdiju – to znaju samo oni, ali je izvjesno da su oba ova komunistička zlikovca bili najdirektnije upleteni u naš proces i da su obojica dokazivali svoju komunističku odanost dok su nas njihovi kerberi mučili po sarajevskom Centralnom zatvoru. Taj Munja me nije tukao, ali ipak mi je on zadao najteži udarac: počeo je da vrijeđa moju ženu! Jovo je, po običaju, palicom češao moju glavu, i samo on je spašavao tog komunističkog miša da ga ne uhvatim za grkljan! Iz tih uvrjeda, zaključio sam da su privodili Timu!
...Nema teže muke političkom robijašu od saznanja da neko njegov, zbog njegovih ideja, pati, da ga muče. Nikad mi neće biti jasno šta je omelo Džubura da toga praskozorja od mene ne dobije potpis na sve što želi – samo da mi dokaže da Tima nije uhapšena i da je neće mučiti. Vratio sam se u ćeliju sav drhteći; abdestio sam se i klanjao, ali sam i dalje drhtao. I legao sam drhteći... Moga sna nije bilo: ponovo Džubur, i ponovo ista pitanja, sve do kraja..., i kada bih završio istragu, ona se vraćala na početak...U jednom momentu mi priđe sa svojim škiljavim očima i ubuhvati mi vrat...Kriknuo sam i našao se na podu! U ćeliji se odmah upali svjetlo, a iznad mene se nađe krupna figura vodnika Jove! Robijaš na susjednom krevetu poče da zove upomoć! Dođoh sebi, malo se umih i ponovo legoh u krevet učeći Ajetu'l-kursiju. Čim sam zapao u san, «traka» je ponovo počela da se vrti...
Ujutro, kad su nas probudili u šest sati, opet me obuze drhtavica. Sjeo sam na stolicu: drhtale su mi i noge i ruke, ramena, prsti, usta...Pokušao sam nasilu da zaustavim drhtanje koljena, ali nisam uspio. Ustajao sam i sjedao, šetao od zida do špijunke; ništa nije pomagalo...Džuburova «traka» je počela da djeluje! Molio sam Allaha samo da se ne osramotim, da ne potpišem na nedužna čovjeka, da neko zbog mene ne zakuka kao što moja majka sada othukuje i prste lomi zbog onih koji su potpisali na mene. Ali kako da to učinim kad su mi otkazali svi organi, kad sav drhtim i kad se bojim da ne poludim?!


Rušidov infarkt; plač robijašica u zoru



Za razliku od svojih učitelja nacista, komunisti – kako smo više puta istakli - znaju sakriti tragove svojih zločina! Primijetili su šta se dešava sa mnom, ali – kako će se kasnije ispostaviti – sa svima nama. Rušid Prguda, taj hrabri čovjek, nije mogao izdržati njihovo bjesnilo: digli su ruke s njega tek kad ga je, u ćeliji, udarila srčana kap! Dan prije moga nervnog sloma najavili su nam šetnju od deset minuta u krugu zatvora. Jednom smo izlazili u tu šetnju, dva po dva (iz ćelije), i osjetili kako nam lica, zbog pomanjkanja kisika u ćeliji, liče na mrtvačka. Toga dana počelo je da grmi; izvedoše dvojicu iz ćelije br. 74, posljednje u nizu na IV. spratu. Poslije samo nekoliko minuta započe tutanj po uskom hodniku: tako su tukli jednog od te dvojice nesretnih šetača da smo u ćeliji čuli njegove izdisaje i njihove udarce u stegna. Navodno, dok su šetali, ovaj jedan je podigao glavu i pogledao u male prozore s rešetkama na zatvorskim ćelijama. Za Udbu je to bilo sumnjivo: Eto, političari imaju neke tajne veze i dogovaraju se dok jedan od njih izlazi na šetnju! Taj robijaš je bacan od zida do zida, i samo ponekad bi duboko jekni, a onaj drugi, koga nisu tukli, počeo je da plače kao malo dijete. Ja tada razabrah glas tučenog : to je bio Omer Behmen. Pa da, on ne zna plakati, teže mu je što se osjeća poniženim dok ga tuku od tjelesnog bola koji mu nanose.
Na svu sreću, tuča nije dugo trajala: vodnik opsova Boga, ubaci šetače u ćeliju i svom snagom zahlupi vratima. «Na šetnju?!» upita nas srdito nakon što je mahnito brzo otvorio naša vrata. «Ne, hvala,» jedva izustismo nas obojica iz 73 / B...
Dvije godine kasnije, dok sam u šetnji s Alijom pričao o ovim danima, on mi je otkrio da je i sam bio pod takvom torturom da je pomišljao da se ubije. Imao je teške srčane smetnje, zatražio ljekarske preglede, a onda skupljao velike doze tableta, posebno apaurina – kako bi ih, jednog jutra, sve sasuo u sebe!
Tih večeri su i robijašice, koje su bile smještene na donjim spratovima, češće i jače plakale u samu zoru. Komunisti, naime, tuku u vrijeme kad Sud ne radi: u zoru, subotom i nedjeljom, iza jacija...tako da oni njihovi službenici u Sudu, iako znaju kako Udba muči zatvorenike, ustvari, ne znaju ništa– jer se to čini onda kad nijedan pritvorenik ne može dokazati da se nad njim vrši nasilje. Ta svi oni «znaju» i govore da žive u «najhumanijem od svih društava na Svijetu» tj. u jugoslovenskom samoupravnom socijalizmu. Ko je taj sudija, tužilac ili zapisničar koji smije progovoriti jednu riječ o Udbinim zlodjelima?! Takav nije postojao. Svi su oni članovi Komunističke partije i svi su zbog odanosti Partiji dobili posao u Sudu.
...Robijašice su plakale kao mačke! Navodno su to najčešće bile rospije. Ali dolje negdje su bile i dvije muslimanke iz naše «grupe», Melika i Đula. «Bože, da li i njih tuku», pitao sam se uvijek kad bi me probudi ženski plač. «Čiji li je ono plač?»
...Komunisti su znali da im je bolje da, kad spakuju optužnice i smontiraju tok suđenja, a naročito naše kazne i odjeke u javnosti, dopuste našoj familiji i advokatima da nas posjete – kako bi javnost pomislila da zaista slijedi korektan sudski postupak. Taj postupak mora biti samo djelimično javan, zavisno od toga kako će se on odvijati. Ako svjedoci, koji su pod prisilom, nakon «trake», potpisali zapisnike, budu potvrđivali njihov sadržaj, suđnje će, naravno, biti što javnije. A šta ako se to ne desi?!
Zato su bili pažljivi prema dozi svoje torture. Ako kakav-takav pjesnik završi u ludnici, ko će onda dokazati da je istraga bila korektna?! (A već su dva-tri buduća svjedoka završila u ludnici!) Ko će takvog osumnjičenog izvesti pred sud, pred njegove roditelje, pred advokata koji dolazi iz – Beograda. To je dr. Rajko Danilović, jedan od najboljih advokata Jugoslavije, sam politički disident, evropski demokrat, izbačen iz političkog života zajedno sa dr. Latinkom Perović. To su bili razlozi da Udba prestane sa mojim daljnjim isljeđivanjem i, hvala Bogu, da se ne osramotim potpisujući ono što je tražio Nazif Džubur.


.................................

"Šetnje sa Alijom" - IX dio

ZAGONETNA RUŽA






U svojim posljednjim, «tabačkim» godinama, više puta sam samog sebe u mašti smještao u zatvor. Kao da sam znao da ću biti robijaš: nekim duhovnim okom vidio sam svoju ćeliju, rešetke, nebo iza njih, cipele bez pertli, zatvorski krug, robijašku bluzu...Naravno, slike iz mašte i stvarna ćelija nisu se slagale, ali, ko zna, možda je upravo ta duhovna priprema utjecala na moju stabilnost – sve dok Džubur nije počeo sa svojom «trakom». Nikakvih vijesti od moje familije, i nikakve šanse da im bilo šta poručim. U ćeliju su mi ubacivali različite «tipove», manje- više sitne lopove. Pretpostavljao sam da ih, kada ih odvode ili kada sam ja izvan ćelije, instruiraju kako da od mene izvuku neku riječ.


U ćeliji za «smrtnjake»



Jednog dana su me izveli radi navodnih tehničkih popravaka. Bilo je jutro, oko deset sati. Vodili su me dugim hodnikom, ispeli na peti ili šesti sprat, i odveli sve do kraja – u ćeliju za «smrtnjake.» To je bila potpuno mračna ćelija u kojoj drže one koji su osuđeni na smrt strijeljanjem nakon što im Predsjedništvo države odbije molbu za pomilovanje. Dostojevski je negdje zapisao da je čovjek biće koje se na sve može navići, i u tome vidio neku vrstu njegove sreće. Čak i osuđenici na smrt naviknu se na svoje stanje i u sebi pronalaze neku nadu da će, ipak, biti pomilovani, da će živjeti. Ja se, za desetak minuta, navikoh na mrak te užasne ćelije – i ugledah bukagije i lance u koje vežu i kojima opasuju «smrtnjake». Tako zavezane, poput larvi, iza ponoći, odvode ih na strijeljanje navodno na neko brdo u okolini Sarajeva, najvjerovatnije negdje u blizini Vraca. Ali niko precizno ne zna gdje je to mjesto gdje strijeljaju takve nesretnike. Gdje su strijeljali Mustafu Busuladžića? Ko to zna? Ipak se sazna budući da se zemlja zaklela nebu da će mu otkriti sve svoje tajne. Tako je neki Srbin, koji je učestvovao u strijeljanju ovog pisca koji me je fascinirao svojim radovima i svojom pojavom, otkrio familiji mjesto gdje je strijeljan Mustafa. To je ono malo brdašce iznad Željezničke stanice. Mora da je tog Srbina počela peći savjest. Možda je baš on pucao u lijepo lice Mustafino, s kojeg su, poslije plotuna, pale naočari i fes, koji mu je tako lijepo stajao. A možda ga i nije baš on ubio – jer se vod sastoji od više «vodnika» od kojih samo jedan ima pravu municiju u automatskoj pušci. No, ako čovjek više puta učestvuje u strijeljanju, onda je valjda jednog «smrtnjaka» ubio. Tako, sigurno, razmišlja svaki član ovog tužnog voda. Tako je razmišljao i ovaj Srbin. Ali zašto drugi nisu tako razmišljali – oni koji su pucali u Hasana, Halida, Nusreta...? Zato što su to činili s užitkom. Te ubice su vjerovale da ubijaju državne neprijatelje, neke opasne mladiće! I gdje je mjesto gdje su ih strijeljali, gdje su njihovi mezari? To se do danas ne zna, i vjerovatno se nikada neće saznati; zemlja ipak neće sve kazati dok Sudnji dan ne nastupi! Komunisti su i nju pokušali izigrati: oni odlično skrivaju tragove svojih zločina. Oni su najbolji učenici svojih saradnika i, kasnije, neprijatelja – nacista čije su žrtve u Nirnbergu pokazivale fotografije koje su snimale u krugu Aušvica. Budalasti nacisti! No ne samo da su zatirali tragove, komunisti su, u slučaju i najmanje sumnje, zatirali i svjedoke svojih zločina, pa se samo na taj način moglo dogoditi da od potpuno nehumanih bitaka, u kojima su ubijali ranjenike i slobodne mislioce, bundžije, sačine «najhumanije bitke Drugog svjetskog rata», a od bitaka koje su sa vojnostrateškog gledišta bile čisti promašaji koji su koštali života hiljade nedužnih jugoslavenskih ljudi, oni su tvorili «genijalne» bitke svoga «genijalnog» Maršala! Kakav sistem, kako su čvrsti, mislila je njihova mala žrtva u ćeliji za «smrtnjake». «Oni će vladati duže od Musaova faraona! Nikad niko neće moći srušiti njihovu laž, njihovu tiraniju! Nikad niko neće saznati za njihove zločine! Pa i kad sazna, recimo u slučaju da preživim pa da napišem knjigu o njihovoj faraonskoj vlasti, ko će mi povjerovati u to? Ta zar i ja nisam mislio da je Bitka na Neretvi najhumanija bitka Drugog svjetskog rata, a da je Sava Kovačević istinski heroj jedne genijalne Maršalove bitke?! Zar nisam u horu pjevao «Što to huči Sutjeska, krv pliva po njoj...»?!»...


Oni su sebi sve dopustili



Zašto me drže u ovoj ćeliji? Dokle će me držati u njoj? Imaju li pravo na to? Uh, kao da komunisti drže do zakona koje su sami napisali – za druge, ne za sebe. Jer oni sve mogu i znaju da opravdaju. Svaki svoj zločin, svaku svoju manipulaciju, svaki svoj čin. Kao Pilat. «Pilat je – kako stoji u Bibliji- osudio Isusa i za to tražio opravdanje,» pričao nam je Salih na ilegalnim antikomunističkim sastancima.»I našao ga, dragi moj! Tako i oni!»( «Oni» - to su za nas bili komunisti.) A Alija je, u nekom tekstu, pisao kako je sasvim logično da sljedbenici ekstremno materijalističke filozofije, kakvi su komunistički bezbožnici, krše svako ljudsko pravo, jer je pravo – kako ih je instruirao Engels – «volja vladajuće klase pretočena u zakon.» Dakle, pošto su oni vladajuća klasa, oni su sebi dali pravo da čine šta god hoće – pa i da me drže u ćeliji za «smrtnjake» iako u njihovim dokumentima stoji da se to ne smije činiti nikome ko nije osuđen na smrt.
Pustili su me nakon pola sahata iz tog paklenskog mjesta. Naravno, za to vrijeme su ugradili nove prisluškivače, ili su željeli da mi saspu novu dozu straha u kosti, tako sam mislio.



«Drugarica» iz Hadžikarićeve kancelarije



Tajna moga držanja u toj strašnoj ćeliji otrkivena je odmah poslije podne, negdje krajem radnog vremena – kad svi službenici «najhumanijeg pravosuđa na Svijetu» odlaze kući. Pozvaše me da iziđem i odvedoše na peti sprat. Gore je sjedio Džubur, jedan njegov pripravnik se šuljao uokolo, jedna malo deblja, šutljiva drugarica je sjedila za mašinom, gledala preda se i čekala da počne diktiranje, a između nje i Džubura – ona ljubazna drugarica iz Hadžikarićeve kancelarije. «Sjedite,» reče mi, ali ne onako ljubazno kao kad smo se sreli kod druga Hadžikarića. Riječ uze Džubur koji reče da danas, tog i tog datuma, Služba državne bezbjednosti završava moju istragu i sav daljnji postupak sa mnom predaje «okružnom javnom tužiocu, drugarici Edini Rešidović.» «A sada ćemo Vam pročitati optužnicu!» «Drugarica» nije žurila. Pogleda u optužnicu ispred sebe, a onda rukom izvuče jednu ružu iz vaze na stolu. «Volite cvijeće?» Gledao sam uokolo u tu jazbinu čiji su oštri pogledi sijevali sa svih strana. «Zar ne volite cvijeće?» «A što me to pitate?» «Onako...Vi ste pjesnik. U kojoj se pjesmi spominje ruža?» «Čijoj pjesmi? Koji pjesnik nije pjevao o ruži?» «Recimo, u jednoj sevdalinci..., ako je to sevdalinka?» «Ja uopće ne znam na šta Vi mislite i zašto me to pitate. Ja za vas ovdje nisam pjesnik!» «Znamo mi šta ste Vi, ali bih htjela da znam da li znate u kojoj se sevdalinci spominje stih »Evo, ovu rumen-ružu...» «Dobro, ako već hoćete, to je Bašagićeva ljubavna pjesma, sevdalinka je utjecala na njega, mada ja opet ne razumijem ...» «Dobro, uredu, malo sam radoznala preko mjere...To je dovoljno. Sad ćemo Vam službeno pročitati optužnicu, da znate za šta se teretite!» (Neka priča o ruži ovdje stane. Kad budemo došli do suđenja, uvaženi čitalac će shvatiti suštinu našeg hapšenja i bijedu muslimanskog dijela Komunističke internacionale.)


Zbunjeni Titovi omladinci



«Drugarica» uze materijale ispred sebe i zanosno poče da čita najprije moje generalije, a onda jednu po jednu inkriminaciju i svjedoke pred kojima sam govorio to i to. «Da li ste razumjeli optužnicu?» O, kakvu mi je dragi Allah, u tim trenucima, podario snagu! O, kako sam hladno prezreo te bezbožne zvijeri, kako sam im uskraćivao njihove lešinarske zalogaje i darivao im «porcije njihova ništavila.» Ja sam već shvatio da čovjek nikad ne zna ni koliko je hrabar, ni kad će biti hrabar, ni koliko je strašljiv, ni kad će biti strašljiv. «To što ste Vi napisali...» «Ko je napisao?!»prekidoše me i Džubur i «Drugarica» uglas.»To su Vaše kolege rekle da ste govorili!» «Ja Vam vrlo jasno i otvoreno mogu reći svoje stavove o svemu što Vas zanima, o državi, o Vašoj vlasti, o Muslimanima..., znajući koliko se razlikujemo, ali to što ste sada pročitali... to ne samo da nisu moje riječi, to nije moj stil, i Vi biste trebali da znate da to nije moj stil, i Vi znate da je to tako!» «Imat ćete korektno suđenje i na sudu ćete imati pravo da se branite! Za sada, ovo je optužnica izvedena prema svim standardima našeg zakonodavstva!» reče «Drugarica». Okrenuo sam se i pogledao u Džubura. «Prema svim standardima našeg zakonodavstva?» Ćafir najprije obori pogled, a onda se uozbilji i oštro mi reče:»Šta me gledaš?» pa u sebi poluglasno dodade «fašisto». U isto vrijeme je «Drugarica» uzela riječ tako da smo svi i čuli i nismo čuli uvredu koju mi je uputio. Da, to je uhodan tandem, Titovi omladinci u akciji! «Čujte nešto! Ma koliko se mi razlikovali i mrzili, neke stvari će nas zauvijek vezati!» «Nas ništa ne veže!» uzviknu Džubur. «Veže nas ovaj slučaj, ja sam ovdje uhapšen, vi ste me hapsili, vi ćete me osuditi!» «Ne,ne!» uplete se «Drugarica», «Sud će Vas suditi!» «Mene će sud osloboditi!» ...Nastade tajac. «Možda, ni to se ne isključuje!» reče «Drugarica». «Oslobodio me sud ili ne, sve ovo će se jednoga dana znati – ukoliko me ne ubijete!» «Ma dajte, molim Vas, o čemu Vi govorite?!» požuri «Drugarica». «Ja znam o čemu govorim, i nećete mi Vi i to diktirati!» «Gledaj majmuna! On prijeti! Drugarice tužilac, on je čitavo vrijeme istrage prijetio!» planu Džubur. «Drug ima pravo da se brani kako hoće,» reče «drugarica tužilac» « a istraga treba da se vodi korektno. Da li je istraga bila korektna?» «To ćemo vidjeti!» «Šta imamo vidjeti, recite sada da li je istraga bila korektna ili nije!» «To ćemo vidjeti!» Jazbina se uskomeša, «Drugarica» i Džubur se krišom pogledaše, Džuburov posilni je već bio na nogama, a ona jadna zapisničarka je samo gledala u svoju mašinu. «Dobro, za danas je završeno. Doviđenja!» I ode.



Posljednje viđenje sa Džuburom



Džubur je bio izvan sebe. Znao sam da će mi se osvetiti. Uzeše me pod mišice i bez riječi vratiše u ćeliju.
Navečer, u vrijeme «trake», ponovo me odvedoše njemu. Pušio je bez kraja i konca i žalio se na gastritis. Dugo me nije primjećivao, razgovarao je sa Jovom, kao da se ja ne nalazim u istražnoj kancelariji. Dva druga su bili jako veseli. Na Džuburovom stolu su stajala predavanja iz Tabačkog, zapisnici koje je vodio sa mnom...Jovo ponovo prinese palicu uz moju glavu. Džubur sjede i, ne gledajući me, hladno reče:»Za ono danas pred drugaricom tužiocem – to ćemo još vidjeti!» Uto na vrata uđe Munja. Ispozdravljaše se drugovi, Munja okruži oko mene i sjede – da prisustvuje svečanom činu. «Šefe, pozvao sam ovu budalu da mu kažem koliko je bezobrazan. Ovo je nesavitljivi neprijatelj, mogu Vam reći. Ko će se, ba, odbraniti na sudu? A?» «Ja ću se odbraniti!» «Marš!» Ponovo pauza. «Ma da mi ne duljimo, slušaj ti: mi znamo da ti ovo nisi govorio!» «Pa što me onda držite u zatvoru?!» «Ali jesi li htio da reformišeš nastavu u Medresi?» «Jesam.» «Jesi li držao predavanja u Tabačkom?» «Jesam.» «Jesi li pisao ilahije za omladinu?» «Jesam.» «Jesi li držao predavanja po istočnoj Bosni tokom ramazana?» «Jesam.» «Pa šta hoćeš više, majmune?! Šta bismo mi radili po Sarajevu ako bismo dopustili da ti islamiziraš našu omladinu?!A?!» «Dobro, sad su stvari jasnije. Ja ću se na sudu odbraniti, a za ostalo ćemo vidjeti!» «Ma šta ćemo vidjeti...» i ovdje mi ćafir opsova ono što musliman ne može staviti na papir. «Nacionalisto pokvareni!?Mi smo te uhapsili, mi ćemo te osuditi, i mi ćemo te osloboditi kad mi budemo htjeli, pa ćeš onda pisati, ali onako kako ti mi kažemo, a ne kako ti bude diktirao ludi Hasan Čengić!» «Nikada!» «Marš!» Jovo me uze za ramena i sprovede u hodnik, do ćelije.


..............................

"Šetnje sa Alijom" - X dio

NAŠA HODŽINSKA SUDBINA




Dobio sam dojam da je istraga završena i da sada slijedi nova faza moga zatvorskog života:
nema zatvorenika koji ne čini sve samo da se domogne slobode. Sve? To nije baš tačno, jer da sam činio baš sve, recimo da sam potpisao ono što je diktirao Džubur protiv nekih drugih ljudi, svojih poznanika ili islamske braće, ko zna, možda bi me pustili. Kako su dani odmicali, ja sam sve više saznavao da me, ni u tom slučaju, ne bi oslobodili – jer je njihov cilj bio dvostruk: i da me nekoliko godina drže u zatvoru i tako, nasilno, u meni ubiju svaku primisao da ih verbalno, usmeno ili u tekstovima i knjigama, napadam ili da pišem o muslimanskoj (ne) slobodi, ali i da me okaljaju, tj. da ja ukaljam samog sebe tako što bih bio svjedok protiv nekog od optuženih. Hvala Bogu po sto puta, ovaj drugi cilj nisu postigli, a onaj prvi...to ćemo tek da vidimo, i preda mnom i pred komunistima su duge i duge godine borbe i mržnje.
Sada su dugi junski dani i noći u zatvoru postajali malo drukčiji. Zatvoreniku je najvažnije da se nešto mijenja, i odmah mu je lakše. Eto, sada sam preslušao optužnicu, čeka se suđenje. Analiziram sebe, svoje ponašanje...Da li sam zadovoljio samog sebe pred svojom savješću? Nisam! Danima se pitam zašto nisam riknuo nasred zgrade Suda kada su me vodili istražnom sudiji, u holu, pred narodom, i pred tim sudijom, zašto nisam riknuo kao vo i rekao tom malom dijelu javnosti da je ovo najgore nasilje, udar na islam i muslimane, da je sve namontirano, da me prisiljavaju i muče...?! Zašto se nisam odvezao nasilno i pobjegao im, pa nek pucaju za mnom, nek me ubiju...?! Nek me ubiju?! Zar nije bolje sačekati, jednog dana me moraju pustiti, ne smiju me ubiti, možda još ima života preda mnom, ako bih to učinio, još više bih okahario svoje najmilije, uništio bih svoju karijeru, više ne bih nikada i nikome govorio i pisao, a upravo to komunisti žele da postignu?! Ne, ne, moram biti strpljiv, lukav, pametan, moram ih pobijediti! A onda se budila «duša koja samu sebe kori» pitajući me: A gdje je tvoja vjera u Allaha, dželle šanuhu? Kakav si ti vjernik? Vrlo loš: zaboravio si na Allaha, na Njegovu moć, na sudbinu! Ta zar nije sve u Njegovoj ruci, pa i ovo hapšenje?! Što se uzdaš u lažne sile, samo Allah ti može pomoći, a baš na Njega najmanje misliš?!


Rajko i Orhan: humani Crnogorac i saosjećajni Albanac


U tim mislima, nekog junskog dana kada sam upravo bio napunio dvadeset i šest godina, poslije podneva, rekoše mi da me čeka advokat u toj i toj kancelariji. «Advokat? Ko je moj advokat? To je, sigurno, uredila moja familija, da im je Allah na pomoći!»
Ušao sam u istu kancelariju na petom spratu gdje mi je Drugarica-tužilac pročitala optužnicu, gdje su me čekala dva čovjeka, obojica moji advokati. Jedan od njih je bio izrazito krupan, lijepo začešljan, u odijelu, sa kravatom i naočarima, a drugi je bio nizak čovjek, obučen u sportsko odijelo. «Zdravo, Džemale! Ja sam Rajko Danilović, a ovo je moj pomoćnik, Orhan Nevzati! Mi svo tvoji advokati iz Beograda!» «Iz Beograda?» «Da, tvoj divni brat Nedžad je došao kod nas i zamolio nas da te branimo! Idemo na ti, jer ti si puno mlađi, i pjesnik si, ne voliš, sigurno, protokol i etikecije!» «Kako je Nedžad?» «A što se brineš za njega, on je dobro, svi su tvoji dobro, i babo i Fatima, sve smo ih upoznali, nemoj da se sekiraš, bre!»
Rajko je zaista bio impresivan čovjek. Vrhunski intelektualac, obaviješten o svemu, čak i o islamu, a najbolje o političkim prilikama i kretanjima u Jugoslaviji. Svojevremeno je bio asistent na beogradskom Pravnom fakultetu, gdje se pridružio jugoslavenskim «anarholiberalima», posebno Koči Popoviću. Tito nije imao hrabrosti da uhapsi slavnog komandanta svoje armije, koji se školovao u Švicarskoj, kao ni njegove istomišljenike, ali ih je zato penzionisao ili protjerao sa katedri. «Anarholiberali» su tražili višestranački sistem u Jugoslaviji, slobodno tržište a ne državnu privredu, vjerske slobode, istinsku nacionalnu ravnopravnost i sl. Orhan Nevzati je bio tipični kosovski Albanac: ljubazan, skrušen, inteligentan i saosjećajan. Kako je Nedžad došao do njih? Jednostavno, budući da su sarajevski najpoznatiji advokati – potpuno svjesni da je naš proces unaprijed politički dogovoren i da će biti montiran – ljubazno odbili da nas brane, naše familije su pohitale ka Beogradu i Zagrebu, po najbolje i najhrabrije advokate. Nedžad je, negdje u holu Medrese, sreo beogradskog muftiju, Hamdi-ef., koji je poznavao našeg babu, i zamolio ga da mu pomogne. Zbunjeni muftija diskretno je rekao Nedžadu da tada i tada bude na tom i tom mjestu, u mimohodu, gdje će mu on uručiti vizit-karticu «najboljeg advokata u političkim procesima». Tako je i bilo: Nedžad se našao na pravom mjestu, Muftija je prošetao i tajno mu tutnuo u ruku vizit-karticu dr. Rajka Danilovića.


Pobuna u Medresi

Saznavši da sam uhapšen, Nedžad je «izgubio glavu»: raspitivao se o svjedocima, proklinjao i preklinjao, smišljao planove, okupljao naše prijatelje...Nema kakve planove nisu skovali ti mladići: viđali su se na Bendbaši, skupljali novac, pisali peticije... sve dok ih Udba nije počela jednog po jednog privoditi i zadržavati više dana i noći u Branka Šotre broj četiri, kada su došli sebi.
Moji učenici u Medresi, koje je predvodio rahm. Ismet Šljivo, budući hrabri borac bosanske Armije i šehid ( da mu Allah podari najviše džennetske deredže) objavili su neku peticiju u kojoj su tražili od Islamske zajednice da se zauzme za njihovog «nedužnog profesora», nakon čega je nastao dar-mar u Medresi: priveli su ne samo tu djecu, nego i direktora, zaplijenili sav tiraž «Zemzema», lista naših učenika, i uništili ga. Onda su ta djeca i moji prijatelji poslali njihov tekst u «Glas Koncila», koji ga je mirno objavio. Nedžad je također bio uhapšen i zadržan četiri dana u Debeu, a svaki svjedok protiv mene i Hasana je posebno praćen i obrađivan za suđenje. Rajko je to sve znao, i zato se zaprepastio kad sam ga upitao za Nedžada.
Naravno, i njemu i Orhanu Nevzatiju bilo je jasno o čemu se radi, ali kako izvući najbolji rezultat u utakmici koja je unaprijed izgubljena? Rajko je – čim me je ugledao - osjetio da je moje mentalno zdravlje narušeno i da je najvažnije da sačuvam ravnotežu, i zato se samo poigravao inkriminacijama iz optužnice; išao je izokola, htio je da me izvuče iz mračne, opasne atmosfere «državnog neprijatelja» i da me uporno predstavi kao pjesnika, koji nema pojma šta je to vlast, država, Partija... U Zakonu o krivičnom postupku kao i u sudskoj praksi postoji tzv. subjektivno uvjerenje sudije i porote. Rajko je igrao na tu kartu: pošto su i taj sudija i članovi porote ljudska bića, htio je da mene instruira i predstavi kao «rasijanog pjesnika» koji ne može biti opasan po državu, pa da tako dobijem što manju kaznu. On je, uostalom, bio u pravu; ja zbilja nisam bio detaljnije upućen u političke prilike i, na koncu, nisam ništa politički odrađivao.
«Vidiš, pjesniče, kako ja vidim, dobro si se držao i još bolje izvukao; ova optužnica je talašika...Ma kakvi, ovo tebi ne pristoji, ti se time ne baviš!» i smota sudsku dokumentaciju kao da je to papir u koji se zamotava burek. «Nego, jedna stvar nije dobra: previše si ih, kako mi se čini, naljutio, nisi im se dao...Slušaj me dobro, daj napiši da su bili korektni...» Ja sam planuo, da nije na mene izvršio onakav prvi dojam, rekao bih mu u lice da je on njihov advokat i da mi ne treba, ali Rajko, taj vedri i humani Crnogorac, jednostavno, nije mogao biti takav čovjek; znao sam da mi sugeriše nešto pametno i dobronamjerno. «Znam, znam...Nemoj sada ovdje...» i pokretom prsta mi očinski dade znak da on zna da nas prisluškuju i da treba da ga slušam.»Svi koji su optuženi potpisali su tu formulaciju, ne bi bilo dobro po tebe, a i meni će biti teško, ako ti sam budeš...» Da, šulav se ne bode s rogatim, jači su, dobit ćeš neku robiju, sigurno, ali gledaj da bude što manja, savij se, mudro je saviti se kada puše jak vjetar, stablo koje to ne učini biva skršeno...»Džemale,» umiješa se Orhan Nevzati,» svi te vole, tvoja divna familija, tvoji učenici i drugovi, svi su te pozdravili, ostani uspravan, budi ponosan!»
Nikako nisam mogao povezati njihove sugestije; jedan mi kaže da ne ljutim ni Udbu ni Sud, a drugi da budem ponosan. Njihovo advokatsko vrijeme već je bilo isteklo, vodnik pokuca na vrata i mi se rastadosmo.


Moj sramni potpis, moj pad


«Budi ponosan – šta to znači?» Orhan Nevzati je znao da ću dobiti tešku robiju i da jedino što mogu izvući iz ovog tufana jeste da svojim držanjem ulijem snagu svojim učenicima i prijateljima da se bore za slobodu našeg naroda...Ta na njegovom Kosovu već su pohapsili i osudili oko tri hiljade ovakvih mladića, «iredentista», nema sile koja Komunističku partiju može zaustaviti, nema pravde, nema suda koji bi dosudio drukčije nego što ona kaže, nego što njoj treba! A Rajko želi da mi spasi zdravlje, da nešto izdevera izokola, moja familija, koja je u većem behutu od mene, duboko ga se dojmila, sigurno ga je molila i preklinjala vjerujući da on nešto može učiniti, brani me kao advokat, ali i kao čovjek, što nije uobičajeno u njegovoj branši.
Sutradan rano, Drugarica-tužilac me ponovo pozvala u istu kancelariju. Bjesnila je, galamila na nekoga i na nešto što nisam mogao razabrati, sijevala svojim lisičijim očima i, po oprobanom komunističkom običaju, nije me ni pogledala. Do nje je bio onaj isti Džuburov gmaz, zapisničarka je samo gledala u pisaću mašinu i čekala zapovijesti. «Molim Vas, pošto nemam vremena, ovdje sam usputno, samo da razjasnimo da li je prema Vama vođen korektan istražni postupak ili nije! Ja ovdje zastupam zakon i hoću da još samo tu stvar utvrdimo. Ako je prema svima u vašoj grupi postupano korektno, kao što su oni potpisali, ne razumijem zašto biste Vi bili izuzetak?!» I tada smo se pogledali direktno u oči: ona mi prijeti, njezine skojevske oči mi govore: «Ja imam moć, ako hoću, mogu da se smilujem na te, a ako neću...!» Pomislio sam na majku, Timu, babu, Nedžada...Često sam se kajao, često sam u vlastitim očima bio glup čovjek...Možda se ponašam glupo?! Možda sam zaista pretjerao?! Zar nije pametnije ušutiti se, i njih pustiti da završe što im je naređeno, ništa ne mogu poboljšati, mogu se samo još više upropaštavati...»Dobro, prema meni je u istrazi korektno postupano!» izustih. «Nakon provedenog istražnog postupka...tra-tra-tra-« požuri Drugarica, promijeni se, sva sretna u licu, u trijumfu...,»optuženi izjavljuje da je prema njemu vođen korektan istražni postupak...Hoćete li potpisati?» Potpisah, i ne okrenuh se prema njoj.


«Ja sam te zavjetovala Allahu»


Tek poslije tog moga pada, Udba je dozvolila da me posjete najbliži članovi moje familije. Dotle sam dobijao samo pakete ukusne hrane koje mi je slala Fatima. Ona nije znala da su mi ti zalogaji bili tim gorči što su bili ukusniji. Podsjećali su me na život na slobodi, na bezbroj trenutaka provedenih sa njom. Osjećao sam neku vrstu poslijesmrtnog života, koji se odmotavao na javi, kada bih se odavao najljepšim sjećanjima i praštanjima, i u snu, kada sam sanjao svoj prošli život – koji je, tada, bio iznimno lijep. Kako su ljudi nezahvalni, kako ne znaju da cijene mnoštvo dana i noći u životu koji im je Stvoritelj podario! Zašto sam ja tako nesretan pa gubim taj najdragocjeniji dar? No, ne samo ja; nesretni su i moji najbliži: majka koja me rodila, otac pod čijim pogledom sam odrastao, žena koja me srela i koju sam volio...
«Iziđi!» reče mi vodnik, ali ne reče kud me vode. Odveli su me na donje spratove i ubacili u neku tijesnu kancelariju. Tu je već sjedio izvjesni Vlado, udbaš koga sam viđao po SUP-u. Mršav, lukav Titov omladinac. Pušio je i blejio u mene. Napolju, po maloj zatvorskoj bašči, šetao je Omer Behmen. Glavu je morao držati povijenu, s rukama pozadi. «Šta ga gledaš? A?» Nisam mogao da ne gledam u Behmena jer je ova kancelarija bila na samom dnu zatvorskog zdanja, a njezini prozori veliki, bez rešetki. «Pogledaj kako smo ga spengali!Šta veliš?A?» Udbaš je uživao u prizoru. «Ovo je vaš vođa, on bi vas sviju poveo u rat protiv nas da ga nismo ulovili! Ama šteta što ga ne ubismo odmah iza rata!» Otvoriše se vrata i ja ugledah svoju majku. Htjela je da me zagrli, ali udbaš to spriječi: odmah izdade naređenja o pravilima posjete: da pričamo samo o privatnim porodičnim stvarima i da nijednom riječju ne spominjemo optužnicu, svjedoke i sl. Majka se zbuni i tiho sjede. Za njom je ušla Tima, i vesela i zbunjena, a poslije nje Nedžad. Babe nije bilo. Majka započe razgovor: kako sam, kako ne izgledam loše, kako nisam omrš'o...»Sine, znam da ti je teško, ali ovo je Allahova kušnja. Slušaj me dobro...» «Molim vas, rekao sam, nikakve priče o djelu!» povika Vlado. «Ama da djetetu kažem samo jedan savjet,« reče Majka i odmah nastavi:»Slušaj me dobro. Dugo te nisam imala, a kad sam te zanijela, zavjetovala sam se Allahu da te nosim u ime Njega, da te rađam u ime Njega i da budeš na Njegovome Putu! Za mene se nemoj sikirati, slušaj što ti kaže Majka, nemoj se sikirati, Allah mi je dao snagu kakvu ni zamisliti nisam mogla. Misli na Allaha, pa će sve na dobro izać'!» Tima je jedva govorila. Iza njezina vještačkog smijeha osjećao sam njezinu gorčinu, strah, žal za sretnim životom u godinama koje su bile iza nas. A Nedžad je, po običaju, nešto mudrovao i tražio načina da mi nešto kaže mimikom usta. Nije bilo moguće, udbaš je na sve motrio, kao pas! Jedva sam dobio potrebu da govorim: milovao sam ih svojim pogledom, hranio dušu njihovim licima...»A kako je Babo? Što on nije došao?» upitao sam. « Dobro je, nemoj se brinuti,» reče Majka. «Zakasnio je, nije stigao, ja sam došla prije nekoliko dana, rekli su da će nam dozvoliti posjetu, čekali smo do jutros, dok nisu javili.» ...Meni je u glavi sihnulo: čekali su, znači, moj sramni potpis o njihovom «korektnom» vođenju istrage pa da mi onda dozvole posjetu. Banda!Ne znam po čemu se razlikuju od nacista!»Posjeta je završena!» reče Vlado, i moji se, bez riječi, povukoše. Majka se nije okretala, gledala je preda se i nešto učila; Tima se okrenu, mahnu mi i nasmija se.
Poslije podne me ponovo uvedoše u istu kancelariju gdje me je čekao Babo. Reče mi da je zakasnio, ali da je zamolio «druga sudiju, kako se zove, druga Hadžikarića», i on mu je velikodušno dozvolio da me posjeti. Babo je bio propao u licu, omršao i osijedio. Do moga zatvora imao je tek malo sijedih u svojoj gustoj kosi, a sada je bio bijel k'o behar. «Kako si?» upitao sam ga po običaju, a sam sam vidio kako je. Gledao me je svojim lijepim zelenim očima ulivajući mi nevjerovatnu snagu. On je učio medresu u Živčićima, tu je malo srknuo dervišluka, poznavao fikh do u tančine, znao je dova koliko ti duša želi, za svaku priliku. Mogu zamisliti koliko ih je proučio otkad su mu rekli da sam uhapšen! «Vidi, Džemale! Sve je ovo Allahovo, Allah će providit' kako je najbolje, samo – nemoj da bi okaljao i svoj i moj obraz!» «To nije dozvoljeno, molim Vas,» umiješa se Vlado. Udba, naime, nije dozvoljavala nijednu rečenicu koja bi nam vratila mrven duhovne snage, ali sada su zakasnili. «Ništa drugo od tebe nisam očekivao, «rekoh Babi.»Molim te da znaš da ja zaista ništa nisam kriv!» Vlado planu i završi posjetu.»Molim Vas da napustite kancelariju, posjeta je završena!» reče mome ocu. Babo iziđe na vrata i ode dugim zatvorskim hodnikom. Mene izvedoše odmah za njim. Stadoh i okrenuh se: odlazio je ponosan, u svečanom odijelu, u francuskoj kapi, sav sijed kao behar, kao njegova ahmedija.
Čim se vratih u ćeliju, otrgoh plakati nad našom nesretnom a sretnom hodžinskom sudbinom........



Preuzeto sa stranice: bosnjaci.net