SJENICA.com forum


If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above. You may have to register before you can post: click the register link above to proceed. To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.



Ovo i ono sve što nije našlo mesta u ostalim temama, naćiće mesto ovde...

Reply
Old 13-09-2007   #1
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default Uz kahvu ili uz caj...

Cudo zivota mozemo istinski razumeti jedino ako dopustimo da se dogodi nesto neocekivano.

Svakoga dana Gospod nam daruje - zajedno sa suncem - jedan trenutak kada je moguce izmeniti sve ono sto nas cini nesrecnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je danasnji dan istovetan jucerasnjem i kako ce biti jednak sutrasnjem. Ali, onaj ko obrati paznju na dan koji traje, otkriva carobni trenutak. On moze biti sakriven u casu kad izjutra otkljucavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tisini koja naglo nastupi posle rucka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji - trenutak kad nas sva snaga zvezda namah prozme i omoguci nam da cinimo cuda,sreca je ponekad blagoslov, ali najcesce osvajanje. Carobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaze nam da se menjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Paticemo, prezivljavacemo teske casove, suocicemo se s mnogim razocarenjima - ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag.



(Na obali reke Pjedre sedela sam i plakala-"Paulo Koeljo"
  Reply With Quote
Sponsored Links

Old 14-09-2007   #2
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Milan Anđelić



STRAHUJEM OD ZABORAVA





Žalosno je kad sjećanja počinju da blijede. Kada nam ponekad, (a,bogami, sve češće) treba puno vremena da se prisjetimo nekog dragog nam imena, važnog datuma, naziva ulice kroz koju smo bezbroj puta prošli (zagrljeni, ili sami sa rukama u džepovima polako i natenane, ili žurno, ili nervozno, ili pijani, ili veseli, ili tužni...)



Zastrašujuće je kada shvatiš da, danima, nisi pomislio na svoj rodni grad, jer te okupirala svakodnevnica, pa onda počne grižnja savjesti, hladnoća oko srca, u stomaku...



Onda počinjemo bijeg u sjećanja, iskupljujemo se, okajavamo slabosti. Vraćamo se svome gradu, prijateljima, ulicama, kafanama... Prošlim danima. Danima bezbrižnosti, ispunjenim srećom, ljubavlju...
  Reply With Quote
Old 14-09-2007   #3
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Protini saveti-Branislav Nušić





- Gospodine proto, da li se vi mene secate?

- Ne, sinko.

- Ja sam sin pokojnog Janka Lazica.

- A jes', bome, secam se. Pa i licis na njega. Kako da se ne secam,

pokojnik je bio dobar covek...

- On je bio, ali ja nisam.

- E?

- Da, oce! Ne mogu se sa sobom pohvaliti. Skole nisam doucio,

nasledstvo ocevo sam upropastio i uopste sam posao stranputicom.

Uvidjam svoje pogreske i resio sam se odlucno da se popravim.

- E, to je lepo sinko!

- Izabrao sam devojku koju cu uzeti za zenu. Ja se nadam da ce me

zenidba vratiti na pravi put, jer volim tu devojku. Ona ima i nesto

para, oko dvadeset hiljada dinara, a s tim novcem se vec moze zasnovati

kuca.

- Tako je, tako je, sinko!

- Zato sam bas i dosao da vas pitam, kao prijatelja moga oca i kao

coveka koga postujem. Ja vas molim da mi date savet: treba li tako da

ucinim, treba li da se zenim, te da i ja jednom podjem pametnim putem

u zivot?

- Sasvim, sinko, to ti potpuno odobravam. Tako i treba da ucinis.

Mladi gospodin blagodarno poljubi proti ruku i ode.

Posle nedelju dana on opet dodje.

- Dosao sam opet, gospodine proto, da vas zamolim za jedan savet.

- Vrlo rado, vrlo rado!

- Kazao sam vam prosli put da sam izabrao devojku, pa sam dosao da

vas pitam za savet: treba li da dobijem pristanak devojcin, treba li da

je pitam za njenu volju?

- Svakako sinko! Brak se osniva na obostranoj volji; drugace ne bi

ni crkva blagoslovila brak.

- Hvala vam, oce proto!

I mladic blagodarno poljubi proti ruku.

Posle nedelju dana on opet dodje.

- Ja sam sledio, oce proto, vasem savetu i resio sam potpuno da se

zenim.

- E, to je lepo, to je lepo!

- Po vasem savetu upitao sam devojku i ona mi je izjavila da drage

volje pristaje.

- E, to je vrlo lepo! Tako, sinko, tako!

- Sad, jos molim za vas blagoslov.

- Vrlo rado, razume se, vrlo rado!

- Dakle, molim vas za vas blagoslov da mogu uzeti vasu cerku.

- Napolje, bitango jedna!- dreknu prota kao pomaman i mal' ne poteze

trebnik, koji mu je bio u ruci, da ga gadja.

- Ali vasi savet!... - brani se gresni mladic.

- Napolje kad ti kazem! Ne savetujem ja tebe zato da moju kucu

ocrnis! Napolje! Napolje!
  Reply With Quote
Old 15-09-2007   #4
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Govorio sam, tješeći:



Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek joj bliže, nikad dalje. Pa ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo još dan ili čas. Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja.



Govorio sam:



Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.



Govorio sam:



Smrt je propadanje tvari a ne duše.



Govorio sam:



Smrt je promjena stanja. Duša počinje da živi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom, ali je suštinu stvari znala sama sobom.



Govorio sam:







Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,



ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.







Ne plači i ne govori: šteta, šteta.



Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta.







Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.



Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?







Tebi se čini smrt, a to je rađanje.



Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.







Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?



Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?



Dervish i smrt-Mesa Selimovic
  Reply With Quote
Old 15-09-2007   #5
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Lejlino pismo Medznunu



Ovo pismo započinjem u ime Valdara Koji duše oživljava i mudrosti utočište pruža. On je Znalac nad svim znanim.On je Taj Koji je na svijetu rastavio svjetlo i tminu, i svakom stvorenju, od ptice na nebu do ribe u vodi, nafaku odredio. Njegovo veličanstvo je bez početka i kraja. On je stvorenjima darovao dušu i svjetlom razuma je prosvjetlio, a potom za oboje ovaj svijet upalio…



Šta nam ostaje?! Strpljivost i nada! Šta je život na ovom svijetu?! Samo žurba ka konačistu u kom se kratko zadržavamo. Kako brzo prodju dani izmedju dolaska i odlaska. Ko je mudar taj nece svakom dozvoliti da mu u dusu zaviri. Mudar svoju bol prikriva da se losi od takve hrane ne goje.

Ne gledaj u sijaca koji sjeme prosipa, vec razmisljaj o onome sto ce jednom iz sjemena proklijati. Gdje danas trnje put obiljezava sutra ces hurme brati. Pupoljak koji je jos danas u bodlji skriven, upicuje na ruzu koja ce procvjetati…



Medznun i Lejla-od NIZAMIJA
  Reply With Quote
Old 16-09-2007   #6
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Zaljubljen u ljubav



Kada bih imao jedan komadic života,dokazivao bih ljudima koliko greše kada

misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,a ne znaju da su ostarili

kada prestanu da se zaljubljuju.Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam

ja samo krpena marioneta ,i podario mi komadic života,moguce je da ne bih

kazao sve sto mislim,ali bih nesumnjivo mislio sve sto kazem.Stvari bih

cenio ne po onome što vrede,vec po onome što znace.Spavao bih manje,sanjao

više.Shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo

šezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu,budio se dok

ostali spavaju.Slušao bih druge dok govore,...i kako bih uživao u

sladoledu od cokolade.



Kada bi mi Bog poklonio komadic života,oblacio bih se jednostavno,izlagao

potrbuške suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo tijelo vec i dušu.Bože

moj,kada bih imao srce,ispisivao bih svoju mržnju na ledu,i cekao da

izgreje sunce.Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu Benedetijevu

poemu,a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.Zalivao

bih ruže suzama,da bih osetio bol od njihovih bodlji,i strastven poljubac

od njihovih latica.....



Bože moj,kada bih imao jedan komadic života...Ne bih pustio da prodje ni

jedan jedini dan ,a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.Uveravao

bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo bih zaljubljen

u ljubav.Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se

zaljubljuju kada ostare ,a ne znaju da su ostareli kada prestanu da se

zaljubljuju.Deci bih darovao krila,ali bih im prepustio da sama nauce da

lete.Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa starošcu vec sazaboravom.

Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi...Naucio sam da citav svijet želi

da živi na vrhu planine,a da ne znaju da je istinska sreca u nacinu

savladjivanja litica.Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom

malom šakom svoga oca da ga je steglo zauvek.Naucio sam da covek ima pravo

da gleda drugog odozgo jedino kada teba da mu pomogne da se uspravi.Toliko

sam toga mogao da naucim od vas , premda mi to nece biti od vece

koristi,jer kada me budu spakovali u onaj sanduk,ja cu na žalost poceti da

umirem.





Gabrijel Garsija Markes

Oprostajno pismo Kolumbijskog nobelovca.
  Reply With Quote
Old 17-09-2007   #7
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Mali Princ



Mali princ je, pomalo tužan, počupao i posljednje izdanke baobaba. Mislio je da se neće više nikad vratiti. Ali svi ti svakodnevni poslovi izgledali su mu tog jutra veoma lagani. A kad je posljednji pit zalio ružu, i spremao se da je stavi pod stakleo zvono, osjetio je želju da zaplače.



- Zbogom, reče on ruži.



Ali ona mu ne odgovori.



- Zbogom, ponovi on.



Ruža se nakaslja. Ali ne zato sto je nazebla.



- Bila sam glupa, reče ona najzad. Molim te, oprosti. Pokušaj da budeš srećan.



Bio je iznenađen što mu ništa ne prebacuje. Stajao je, sav zbunjen, sa staklenim zvonom u ruci. Nije shvatao tu blagu umiljatost.



-Naravno, ja te volim, reče mu ruža. Moja je greška što o tome nisi ništa znao. No, nije važno. Ali i ti si bio glup kao i ja. Pokušaj da budeš srećan… Ostavi to zvono. Ne treba mi više.



-Ali vjetar…



-Nisam baš toliko prehlađena… Svježi noćni vazduh dobro će mi doći. Ja sam cvijet.



-A životinje…



-Moram da podnesem dvije-tri gusenice ako hoću da upoznam leptire. Izgleda da su tako lijepi. Inače, ko će me posjetiti? Ti ćeš biti daleko. Velikih životinja se ne bojim. Imam kandže.

I ona naivno pokaza svoja četiri trna. Zatim dodade:

-Ne odugovlači toliko, to je nesnosno. Odlučio si da odeš. Idi.



Nije htjela da je mali princ vidi kako plače. Bila je to veoma ponosna ruža…



Antoan de Sent-Egzuperi
  Reply With Quote
Old 17-09-2007   #8
aldin
Gost
 
Posts: n/a
Default

  Reply With Quote
Old 17-09-2007   #9
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

KAKAV JE BIO ALLAHOV POSLANIK S.A.W.S.



Bismilahir-Rahmanir-Rahim!



Dzabir ibn Semure pripovijeda :´´ Jedne svijetle noci ugledao sam Allahovog Poslanika a.s., u crvenom ogrtacu . Zagledao sam se u njega pa u mjesec, i izgledao mi je ljepsi od mjeseca.´´



Allahov Poslanik a.s. nije bio ni visok ni nizak, ni izrazito bijel ni crnoput, ni kovrdzave ni ravne kose, nego blago valovite.



Rumen , crnih ociju, dugih trepavica, krupnih ramena, sirokih pleca, kada bi isao isao bi zustro kao da silazi niz brdo, kada bi se okretao okretao bi se citavim tijelom.



Medu plecima je imao poslanicki pecat kao jaje od prepelice.



Bio je najvelikodusniji, najiskreniji, najblaze cudi, najugodnijeg druzenja. Pogled u zemlju mu je bio duzi od pogleda na nebo. Kada bi gledao gledao bi kratko.Kosa mu je padala preko usiju u crvenom ogrtacu.Imao je razmaknute sjekutice , kada bi govorio kao da svjetlo izlazi iz njih.



Allahov Poslanik je u svemu volio desnu stranu, prilikom pranja , cesljanja, obuvanja obuce itd. Kada je Enes b. Malik upitan jeli Poslanik a.s. knio kosu , rekao je nije imao potrebe imao je samo nekoliko sijedih dlaka na slijepocnici. Kada bi namazao kosu te bijele vlasi kose se ne bi vidjele. Ibn Abbas veli :,,Ebu Bekr jednom upita Poslanika a.s.:-Vidim da si osijedio o Allahov Poslanice ?

-Osijedile su me sure Hud, Vakia, Murselat, Amme i Ize -s-semsu kuvviret. Poslanik a.s. je knio svoju kosu, a podvlacio je surmu svaku noc tri puta, veli Ibn Abbas r.a.da je Poslanik a.s kazao .´´ Surma izostrava vid i jaca trepavice´´.Najdraza odjeca Poslanika je bio jemenski ogrtac, i preporucio je da se nosi bijela odjeca. Burejde r.a. pripovijeda:´´ Kada je Nedzasija poklonio Allahovom Poslaniku a.s potpuno crne mestve, on ih je obukao i nosio dok se nisu poderale. Ibn Abbas nam kazuje da je Poslanik a.s. imao papuce sa dva unakrsna kajsa, a cesto je oblacio i sandale od ustavljene koze bez dlaka.Allahov Poslanik a.s. je imao srebrni prsten na kojem je pisalo ´´Muhamed Allahov Poslanik´´. Skidao bi ga kada bi vrsio nuzdu, i nosio ga je na desnoj ruci. Imao je sablju cija je drska bila od srebra, i dva oklopa.Nekada bi nosio i saruk na glavi, i pustio bi da jedan kraj pada niz leda.



Kada bi sjedio u dzamiji rukama bi priljubio koljena uz prsa. Bio je veoma skroman, nikada se nije najeo hljeba i mesa, izuzev kada bi nekoga ugostio.Nu´man b. Basir veli da je bilo dana kada Poslanik a.s. nije imao ni najlosijih hurmi da jede. I po nekoliko dana iz njegove kuce se nije primjecivao dim . Kada bi jeo, jeo bi desnom rukom i oblizao bi prste tri puta. Aisa r.a. prica :´´ Sve dok Allahov poslanik nije preselio na ahiret njegova porodica nije imala jecmenog hljeba dva uzastopna dana.´´Mesruk r.a. pripovijeda :´´ Posjetio sam jedanput Aisu r.a. i ona naredi da mi se donese hrana i rece :´´ Nikada se ne najedem a da ne zaplacem. Zasto - upitah je. - Prisjetim se kako je Allahov Poslanik a.s. preselio na ahiret, a nikada se dva puta dnevno nije zasitio hljeba i mesa.´´ Volio je jesti tikvice , med i mlijeko . Divan je zacin sirce, jedite maslinovo ulje i njime mazite kosu jer je ono od blagoslovljenog drveta- veli Poslanik a.s. Najdraza mu je bila plecka za jesti, zato su mu zidovi stavili otrov u meso od plecke ( prilikom bitke na Hajberu ). Prao je ruke prije i poslije jela .Na pocetku jela bi proucio bismilu , a na kraju bi proucio - Hvala Allahu koji nas je nahranio i napojio, i ucinio muslimanima. Imao je drvenu casu okovanu gvozdem, iz koje je pio kompot od grozda , medovinu sa mlijekom i vodu, a volio je nekada jesti i krastavice sa hurmama, ili lubenicu sa hurmama. Kada bi pio , radio bi to na tri puta uzimajuci zraka izmedu svakog pijenja. Allahov Poslanik a.s. nikada nije odbijao ponudeni miris. Tri ponudene stvari nije lijepo odbijati ,jastuk , miris i mlijeko-govorio bi Poslanik a.s. Kada bi govorio , govorio bi jasno i razgovijetno, tako da bi svako zapamtio ko je bio s njim.Uvijek je imao smijesak na licu , nikada se nije jako smijao .



Dzerir ibn Abdullah r.a. kazuje :´´ Nikada me nije Poslanik a.s. nije susreo ni vidio, od kako sam primio islam , a da se nije nasmijesio.Poslanik a.s. se volio saliti . Enes ibn Malik r.a. prenosi da mu je poslanik a.s u sali rekao :´´O ti sa dva uha´´ .Jednom prilikom su mu ashabi kazali :´´ Allahov Poslanice ti se sa nama salis . Da , ali ja govorim samo istinu i u sali.´´ Kada bi posao na spavanje stavio bi desnu ruku pod desni obraz i proucio - Gospodaru moj u ime Tebe umirem i zivim, ili bi na ruke proucio Ihlas, Felek ,Nas , pa bi poslije rukama potrao prvo glavu , lice i prednji dio tijela . Cinio bi to tri puta.Mugire bin Su´be veli :´´ Allahov Poslanik bi klanjao sve dok mu noge ne bi otekle. Kada bi ga pitali zasto toliko klanja kada mu je Allah oprostio sve ranije i kasnije grijehe? On bi samo kazao:´´ Zar da ne budem zahvalan rob .´´ Prvi dio noci bi spavao , pred zoru bi ustao i klanjao, kada bi zacuo ezan, uzeo bi abdest i otisao u dzamiju. Zejd ibn Halid se zarekao da ce gledati kako Poslanik a.s. klanja nocni namaz , pa veli da je Poslanik a.s . klanjao sest puta po dva rekjata i na kraju jedan rekjat , sto znaci ukupno 13 rekjata. Ummu Hani´ r.a. kazuje da je Poslanik a.s. klanjao duha namaz nakon sto sunce izade i visoko odskoci .



Allahov poslanik a.s. je postio ponedjeljkom i cetvrtkom. Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Poslanik a.s. rekao:´´ Allahu se podnose ljudska djela ponedjeljkom i cetvrtkom, zato zelim da mu se moja djela podnesu dok ja postim´´.Kada je ucio Kur´an , ucio bi ga razgovijetno , i zastajao bi na kraju svakog ajeta . Cesto bi plakao uceci Kur´an. Abdullah ibn Sehhir veli :´´ Jednom prilikom dosao sam Allahovom Poslaniku a.s i zatekao ga u namazu. Iz grudi mu se , od placa , culo sistanje kao kada lonac vrije.´´ Postelja na kojoj je spavao Poslanik a.s. bila je ustavljena koza natrpana palminim vlaknima.Kada su pitali Hafsu r.a. od cega je bila postelja Poslanika a.s. , ona je kazala :´´ Bila je grube vunene tkanine .´´ Jednom prilikom su presavili prostirac kako bi bilo udobnije spavati Poslaniku a.s., Pa je Poslanik a.s kazao :´´ Prostrite mi postelju kako je prije bila , jer udobna postelja me sprijecila da klanjam nocni namaz´´. Enes r.a pripovijeda .´´ Prilikom obavljanja hadza , Poslanik je jahao na trosnom samaru, a na sebi je imao vuneni ogrtac koji nije vrijedio ni 4 srebrnjaka . Govorio je Allahu moj , ocisti moj hadzdz od licemjerja i prijestiza ´´ . Veli Enes ibn Malik :´´Allahov Poslanik mi je bio najdrazi , kada bi ga ugledali niko nije ustajao pred njim , jer smo znali da to ne voli.´´ Allahov Poslanik je imao stid , veli Ebu Seid Hudri r.a. : Poslanik a.s. je bio stidljiviji od djevice , kada nesto ne bi odobravao , vidjelo bi mu se na licu.´´Poslanik se lijecio pustanjem krvi , pa kaze :´´ Pustanje krvi vam je najbolji lijek´´. Ibn Abbas veli :´´ Poslanik a.s. je pustio krv iz vratnih vena i izmedu pleca i platio je covjeku koji mu je pustio krv.



Poslanik a.s je umro naslonjen na prsa Aise r.a. , zatrazio je od nje leden i ubrzo zatim preselio. Kada je umirao potirao je svoje lice vodom i govorio :´´ Gospodaru moj pomozi mi u smrtnim mukama´´. Ukopan je u noci, u utorak. Obucen u tri bijela nasivena cefina , zatim spusten pored kabura iskopanog u sobi u kojoj je umro.Ljudi su pojedinacno ulazili u sobu i klanjali mu dzenazu, bez imama. Prvo je klanjao amidza ´Abbas, pa rodbina Benu Hasim, muhadziri pa ensarije.. U kabur su ga spustili amidza ´Abbas, Alija , Fadl i Kusem, dva ´Abbasva sina . Imao je tri sina Kasim, Abdullah, Ibrahim, i cetiri kceri Zejneba, Fatima ,Rukajja, Ummu Kulsum. Prvo je roden Kasim, pa Zejneba , Rukajja, Ummu Kulsum i Fatima, prije poslanstva, a zatim Abdullah nakon objave , svi od Hatidze , i svi u Mekki. U Medini je roden Ibrahim od Marije Koptkinje, koju je Poslanik dobio na poklon od vladara Egipta , a kasnije ju je oslobodio.. Sva djeca su umrla prije Allahovog Poslanika , izuzev Fatime , koja je preselila nakon 6 mjeseci nakon smrti poslanika a.s.Osim imena Muhammed, imao je i sljedeca imena Ahmed, Hasir,´Akib, Nebijju-l-melahim, Nebijju-t-tewbe,Fatih , Taha,Jasin i Abdullah.Dzibril ga je jos zvao Ebu Ibrahim
  Reply With Quote
Old 18-09-2007   #10
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Mi nismo ničiji.

Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.



Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.



Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo.



Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo.



Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav.



Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.



Nesreća je što smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa nećemo iz nje, a sve se plaća, pa i ta ljubav. Zar smo mi slučajno tako pretjerano mehki i surovi, raznježeni i tvrdi.



Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto?



Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti.



Mesa Selimovic
  Reply With Quote
Old 19-09-2007   #11
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

"Umrijeti sutra jednako je kao i umrijeti bilo kojeg drugog dana.

Svaki je dan bio stvoren da se zivi ili da se svijet napusti...

Ako se budem morao boriti,taj ce mi dan biti toliko dobar za umiranje kao i bilo koji drugi.

To je tako jer ne zivim ni u svojoj proslosti ,ni u svojoj buducnosti.

Imam samo sadasnjost, i samo me ona zanima.

Ako uspijes uvijek ziveti u sadasnjosti,bit ces sretan covjek...jer je zivot uvijek i samo trenutak u kojem zivimo."



Alhemicar

PAULO KOELJO
  Reply With Quote
Old 20-09-2007   #12
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Dobrica Cosic - Vreme vlasti



Onome cemu se ne zna pocetak, ne zna se ni kraj; a bez kraja, svaki je pocetak lisen smisla.



Pripovest o vremenu vlasti nema stvarni pocetak. Niko ne zna tacno kada i s kim je zapocelo vreme vlasti. Mozda kaznjavanjem coveka koji je probao plod sa zabranjenog drveta znanja dobra i zla; mozda covekovim pravom da gospodari "nad ribama u moru, nad pticama nebeskim, i nad svim zivotinjama koje se po zemlji micu"; mozda sa verom u Boga, a mozda sa odricanjem od Boga. Ako je otac, po snazi i pravu, prvi covek vlasti, onda je to i mati, sa mocima koje jedino ona ima. Ne zna se ime prvog coveka koji je imao vlast, ali je u "Knjizi postanja" imenovan prvi ubica. Ako je zavist prema bratu bila uzrok covekovog ubistva, onda je zavist prema moci gospodnjoj mogla probuditi covekovu zelju da gospodari ljudima ...
  Reply With Quote
Old 21-09-2007   #13
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.



Tvrdjava

MESA SELIMOVIC
  Reply With Quote
Old 22-09-2007   #14
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

A covjek osjeca potrebu ne samo da misli vec i da kaze,cak i vecu potrebu da kaze nego da misli.

Tako se prazni,oslobadja napetosti.

Rijec je odliv suvisne krvi,rasterecenje od muke,privid slobode.

Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice,a ne da je gusi,da priredjuje svecanosti govorenja,ili jos bolje,psovanja,kao pjevanje,kao molitvu,kao ciscenje...



...Njih je malo,nas je mnogo.Samo da prstom maknemo,koliko nas ima,te zgadije ne bi bilo.

I ucinicemo to ,braco moja satrvena,cim odrastu pravi ljudi koji nece dopustiti da im vampiri sjede za vratom.



TVRDJAVA

Mesa Selimovic
  Reply With Quote
Old 22-09-2007   #15
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

SUDBINA



Priroda ima determinizam,covjek ima sudbinu.

Prihvatanje ove sudbine je najvisa i poslednja poruka Islama.

Da li i kako postoji ono sto nazivamo sudbinom?

Osvrnimo se na nas vlastiti zivot i pogledajmo sta je ostalo od nasih najdrazih planova ili nasih snova mladosti.

Zar nismo dosli na svijet bez nase volje i zatekli sebe sa citavom nasom naravi,vecim ili manjim stepenom inteligencije,sa nasom pojavom koja moze biti simpaticna ili odbojna,sa nasim stasom koji moze biti patuljast ili atletski; u domu kralja ili prosjaka ;u burnom ili mirnom vremenu,za vlade tirana ili nekog blagorodnog kneza,i uopste u politickim,geografskim i drustvenim prilikama o kojima nas niko nije pitao???

Kako je ograniceno ono sto je nasa volja,a kako je ogromno i neobuhvatno ono sto je nasa sudbina!



...Stoga prihvatiti sudbinu znaci osjecati se u najvecoj mjeri slobodnim.

Ono sto nase angazovanje i nasu borbu cini ljudskom i razumnom,

ono sto joj daje pecat odmjerenosti i smirenosti, to je uvjerenje da konacni ishod nije u nasim rukama.

Nase je da nastojimo i djelujemo a rezultat je u Bozjim rukama.



Zato istinski razumjeti svoj zivot na ovoj zemlji znaci poceti ulagati jedan napor lisen ambicije da se sve obuhvati i savlada,

ali zdruzen sa spremnoscu da se prihvati mjesto i vrijeme u kojem smo rodjeni,mjesto i vrijeme koje se zove nasa sudbina i koje je volja Bozja.

PREDANOST-to je jedini ljudski,dostojanstveni izlaz iz nerjesivosti i besmisla zivota,izlaz bez pobune,ocaja,nihilizma,samoubistva.

To je herojsko osjecanje ne heroja nego obicnog covjeka u neizbjeznim zivotnim nevoljama,ili tragicno osjecanje shehida koji je izvrsio svoju duznost i koji prihvata svoju sudbinu.



Islam nije dobio ime prema svojim zakonima,prema svojim naredbama i zabranama,

prema naporu tijela i duse kojeg zahtijeva,

nego prema necemu sto obuhvata i nadmasuje sve to,

prema jednom momentu spoznaje,

prema snazi duse da se mjeri sa vremenom,

prema spremnosti da se podnese sve sto uopste moze da ponudi jedno postojanje:Prema istini predanosti.

Predanosti tvoje je ime ISLAM!!!



Islam izmedju Istoka i Zapada

Alija Izetbegovic
  Reply With Quote
Old 24-09-2007   #16
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Hadzi hafiz Ismet ef. Spahic

Rjecnik imamove samoce



1) Nakon što mi je djevojčica otvorila vrata njegove kuće, zatičem ga - ruku zaposlenih oko šporeta — u svijetložutom puloveru, sa smiješkom; pokretom ruke mi pokazuje da sjednem. Gledam u red videokaseta uz televizor; i, prva radoznala misao mi je: ima li među njima, možda, neki film Jilmaza Gineja? i istog trenutka odustajem da ga to pitam.



2) Od granate pale pred Dairama poginulo je troje djece i unuče efendije Spahića, imama Begove džamije. Prije toga i žena njegova; kao da ju je Bog uzeo sebi da je zaštiti. Da ne gleda. Ovako mislim: nema velikih, ni malih, tragedija. Postoje tragedije. Neke se, možda, mogu riječima opisati. Postoji tragedija za koju je svako srce malo. Takva tragedija u srce ne može stati.



3) Ovog sam čovjeka prvi put vidio na televiziji: potreslo me je s kolikom snagom duha skuplja u sebi tugu; sada mi izgleda mlađi; dok prilazi stolu, spušta kutiju "porta", prinosi pepeljaru, nudi me cigaretama i kaže: "Nekada sam volio duhan, a onda sam prestao, i ne pušim više." On govori tiho. Ja kad govorim tiho, onda mi glas ohrapavi; to je zbog cigareta. Oprezno ga zagledam, tražim neki znak u kojem će se pokazati njegova snaga koja ga izdvaja. Razgovaramo; on kaže: "Ljude se može dijeliti na jake i na slabe; ali ne treba prekoravati slabe: postoje razlozi za to koji ih pravdaju: recimo, fizička konstitucija. I mnogo drugih razloga. Nikada svojom rukom nisam zaklao kurbana, niti bih imao snage za to. Eto." Ukazujući mi na svoju slabost, raspršio je moje naivno uvjerenje da se znak njegove snage da uhvatiti jednim pogledom.



4) Pričamo; on ne improvizuje, unaprijed ima domišljen odgovor na pitanje koje mu postavljam. O svemu je, čini se, mislio u svojoj samoći. Zato osjeća lakoću dok govori i, tada, spletenim prstima dlanova zagrli koljeno; on misli, književno, u slikama. Odgovori su cjeline, polako se, iz razgovora, izdvaja mali rječnik imamove samoće.



Armija. Sarajevski vojnici su lovci, kaže. Cijele sedmice on radi svoje, a u subotu lovac ode u šumu, ubije zeca i vrati se kući. Tako i oni - kaže - sjede u kafićima, a onda u svojim luksuznim limuzinama odu na vrh Bistrika, pod Trebević. I pucaju.



Bosanski Musliman. Sjetim se Tolstoja; on piše o hadži-Muratu - divi se njegovoj gorštačkoj snazi i kaže: "On je kao trava u jesen; preko nje prelaze kola sijena, a kad se točak izmakne, svaka se vlat opet uspravi." Takvi su i Bosanski Muslimani: vlati jesenske trave, sa dubokim korijenom.



Mudžahedin. Zapad ne zna šta je to. Kad se prevede, to je borac. Za njih je on terorist koji baci bombu u pariški kafić. On ratuje da se ispuni Božja pravda; za njega je ubijanje iz osvete smrtni grijeh. Zapad to ne vidi iz svog ravnodušnog srca.



Islam. To je vjera u širenju; ali se ne nameće; nema svoje misionare; ja koje se ne ističe, a svuda ostavlja svoje ljudske, blagorodne tragove. A to je osobina velikih ljudi.



5) Prija mi tolerancija u razgovoru. Sva pitanja koja sam postavljao sebi u vezi sa ovim čovjekom — iznevjerena su. Nazivam to, za sebe, božanskom tolerancijom, u nedostatku tačnijih riječi. U pauzi, dok je efendija Spahić ustao i otišao da podstakne vatru u šporetu, a onda se vratio sa dvije kruške na pladnju, razgledam grafike na zidu, jedan bakrorez - sve sa motivima stare sarajevske čaršije. Ovdje mi se to pokazalo, zato se pridružujem rječniku našeg razgovora: Sarajevski duh. Padaju mi na um one bosanske kafane: na zidovima, neizbježne slike istih motiva: starac sa fesom i fildžanom u ruci; trgovci okupljeni oko sebilja... Tamo su (u te kafane) svraćali penzioneri sa crnim francuskim kapama i kutijama bijele "drine", iz radnje, ili sa džume; svraćali su tu i džankiji, zbog jeftine coca-cole. Tolerantnost Sarajeva, povezivana sa pomirenošću različitih bogomolja u istoj uskoj ulici, bila je naivnost historičara. Stvarna tolerantnost je ova, o kojoj niko nije ispisao ni slova: pomirenost bosanskih motiva sa slika na zidu kafane sa coca-colom, ista ključala voda za kafu starcu sa crnom beretkom i kafu čupavcu u džinsu koji se bode u sjeni minareta. To nikome nije bilo važno; historičari umjetnosti ni slova nisu napisali, recimo, o naivnoj čaršijskoj umjetnosti. Štrpkam krušku; razgovor ulazi u vedriju fazu; iz njega izdvajam još jedan pojam, i pridružujem ga rječniku: Emir Kusturica. On je kao krava koja daje puno mlijeka, a onda, nogom udari u kantu, obori je, i sve prolije - kaže.



Kad se oprostim, na ulicu iziđem mirnije nego što sam ovamo došao. Kad je o svojoj nesreći govorio efendija Spahić, njegove oči su se - kao od hladnoće - blago smanjivale. Ništa više. Izišao sam s jesenskim mirisom krušaka u nosnicama.



6) Sunčano je, a grad je još u magli. Na samom dnu dugačkog, elegantnog stepeništa Muzeja grada, sjedi Bokun: kosu je vezao u rep, sa sunčanim naočalima, u crnom sakou od nuboka - nalik je na, rezigniranog, dublera Michaela Douglasa. Subota je, na brdima su vikend-četnici, kažem mu da je vrijeme da se sklanjamo s ulice, a on odmahuje rukom: "Ovo mi je posljednja cigareta. Ona traži da joj se posvetim, a to mogu samo na ulici. Samo sam na ulici dovoljno sâm", kaže.



7) Pokušavam uporediti Bokunovu samoću sa samoćom efendije Spahića; zapuhao sam se koračajući uzbrdicom.



Čitaoče, popneš li se još pedeset metara uz ulicu Abdulaha Kaukčije, kad se osvrneš, vidjećeš Sarajevo u magli; nad maglom se vide krovovi starog grada, a sasvim iznad minaret Begove džamije - iz zemaljske, zamagljene, svakodnevice izdvojen u kosmos bola.



Pise:

Semezdin Mehmedovic

novembar 1992
  Reply With Quote
Old 25-09-2007   #17
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

MRZILI SMO SELJAKE...

i smijali smo se njihovim naglascima,

a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.



I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.



A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, Price od Camila Sijarica.



Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.



Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.



Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.



A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.



Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.



Camil Sijaric je na pravdi Boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.



Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.



Miljenko JERGOVIC
  Reply With Quote
Old 25-09-2007   #18
ursuljanka
Registrovan
Dobar
 
ursuljanka's Avatar
 
Join Date: Aug 2007
Godine: 38
Posts: 1,214
Default

Moram da te pohvalim 36310,nastavi ovako-ovo je jedna od boljih tema koju rado posetim.Nadam se da cu ubrzo i ja imati vremena da ti se pridruzim na ovim sranicama.
__________________
'Ja sam neka druga vrsta,ja bih iskreno.U meni je srce ostalo.'
ursuljanka is offline   Reply With Quote
Old 25-09-2007   #19
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

@Ursuljanka,drago mi je da ti se tema svidja i ocekujem,kako od tebe tako i od ostalih clanova foruma da nekim interesantnim citatima,intervjuima,dijelovima iz omiljenih knjiga,obogatimo ovu temu,ovaj forum pa i nas same...
  Reply With Quote
Old 25-09-2007   #20
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

ISTANBUL

Orhan Pamuk



Tko god osjeća potrebu da životu dade neki smisao, najmanje jednom u životu propituje značenje mjesta i vremena u kojem se rodio. Kakvo značenje ima to što ste rođeni u tom i tom dijelu svijeta, tog i tog datuma? Je li nas pravično zapalo ono što dobivamo kao zgoditak na lutriji – baš ta obitelj, ta zemlja, taj grad, sve ono što trebamo zavoljeti jer to od nas očekuju, i što na kraju i zavolimo svim srcem i dušom? Budući da sam rođen u Istanbulu koji je smožden, osiromašen i skrhan tugom stario i venuo pod pepelom i ostacima jednoga urušenog carstva, ostacima koji se i sami sve više urušavaju, povremeno osjećam kao da me je zadesila zla kob. (Ipak, jedan unutarnji glas govori da je to zapravo sreća.) Ako je riječ o bogatstvu, ponekad mi se čini kako sam sretan što sam se rodio u imućnoj obitelji. (Iako se katkad tvrdilo i suprotno.) Najčešće prihvaćam da je Istanbul, gdje sam se rodio i proveo cijeli život, za mene neumitna sudbina, baš kao i moje tijelo na koje sam se na kraju prestao žaliti (“Kad bih bio malo krupnije građe i malo zgodniji!”), ili kao spol (“Da sam se rodio kao žena, bi li mi spolnost pričinjavala manje poteškoća?”). Ova knjiga pripovijeda o toj sudbini...

Rodio sam se 7. lipnja 1952. godine nešto iza ponoći, u maloj privatnoj bolnici u istanbulskoj četvrti Moda. Noć, bolnički hodnici i svijet bili su mirni. Osim vatre i pepela što ih je vulkan Stromboli u Italiji dva dana prije moga rođenja iznenada počeo rigati, ništa drugo nije potresalo naš planet. Novine su prenijele kratke vijesti o turskim vojnicima koji su ratovali u Sjevernoj Koreji, i neke sumnje iz američkih krugova o tome da se Sjevernjaci spremaju upotrijebiti biološko oružje. Prave vijesti, one koje je satima prije poroda pomno čitala moja majka, jednako kao i velika većina Carigrađana, odnosile su se na “naš grad”: prodavač tkanina jučer je identificirao tijelo okorjelog razbojnika i potvrdio da je taj čovjek prošle godine, naoružan i usred bijela dana, opljačkao njegov dućan u naselju Harbije.5 Dvije noći prije toga, isti je razbojnik viđen kako sa strašnom maskom na licu kroz zahodski prozor pokušava ući u jednu kuću u četvrti Langa; nakon ulične potjere u koju su krenuli čuvari i “hrabri” stanari Studentskoga doma Konja, satjeran je u skladište građevinskog materijala, gdje je ispsovao policajce i ubio se. Sudeći po onome što mi je majka ispričala mnogo godina kasnije, s nešto ljutnje i gorčine, ona je te vijesti čitala sama jer se otac, smjestivši je u bolnicu, počeo dosađivati zbog toga što porod kasni, pa je otišao naći se s prijateljima. U bolničkoj je rađaonici uz nju bila jedino njezina sestra, moja tetka, koja je u kasnim noćnim satima preskočila zid bolničkog vrta i tako uspjela ući. Kad me je majka prvi put ugledala, pomislila je kako sam mršaviji, slabiji i nježniji od svojega dvije godine starijeg brata.

Zapravo sam trebao reći “bit će da je pomislila”. Prošlo vrijeme na, koje u turskome jeziku koristimo za pričanje snova, bajki i svega što osobno nismo doživjeli, i kojemu sam vrlo sklon, prikladnije je za pripovijedanje o onome što se događalo dok smo bili u kolijevci, u dječjim kolicima, ili dok smo pravili prve korake. Jer, mnogo godina kasnije roditelji nam pričaju o tim našim prvim iskustvima, a mi, prožeti ugodnom jezom, uživajući slušamo te priče o sebi kao o nekome drugom tko izgovara prve riječi i čini prve korake. Taj slatki osjećaj, koji čovjeka podsjeća na užitak sanjanja samoga sebe, kasnije u nas usadi navadu koja nas otruje za cijeli život: sklonost da od drugih učimo važnost svih stvari u svome životu, čak i najskrovitijih užitaka. Ono što nam drugi ispričaju o raznim zgodama iz našeg života nakon nekog vremena ne samo da se uobliči u našu vlastitu predodžbu o tim zgodama, nego postane važnije i od događaja samih. Tako biva i s najranijim “sjećanjima” iz dojenčke dobi; njih čujemo od drugih, objeručke prigrlimo i prepričavamo uvjereni da se svega toga sami prisjećamo. Tako i važnost grada u kojemu živimo najčešće učimo od drugih, baš kao što od drugih učimo i važnost samoga života.
  Reply With Quote
Reply

Bookmarks

Tags
caj, ili, kahvu


Currently Active Users Viewing This Thread: 1 (0 members and 1 guests)
 
Thread Tools Search this Thread
Search this Thread:

Advanced Search
Rate This Thread
Rate This Thread:

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Forum Jump


All times are GMT +2. The time now is 21:53. Powered by vBulletin® Version 3.8.7
Copyright ©2000 - 2024, vBulletin Solutions, Inc. www.SJENICA.com






Prijatelji sajta:
Parovi rijaliti uzivo - FOLKOTEKA.com - SJENICA.net - Freestring - FOLKOTEKA.org - Sve o pametnim telefonima - Besplatni mali Oglasi - MixoTeka.org - Tekstovi pesama - Najbolji domaci recepti - FOLKOTEKIN forum - Restoran SREM (Novi Beograd)