SJENICA.com forum


If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above. You may have to register before you can post: click the register link above to proceed. To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.



Ljubav i ...još po nešto ...ne postoji ljepša stvar na ovom svijetu... Love is like snow...

Reply
Old 19-09-2009   #21
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

A-B-V UDVARANJE

A) Ako si sposoban biti samo sa jednom ženom - žalost!
B) Bilo bi bolje da razumeš. Ne, ne ne razumem?
V) Volim gorde folirante jer zabava će biti bolja. Zatvori vrata, slobodno sami smo...
G)Glumi do mile volje, al' mora se platiti kazna. Kako? Tako što ćete dragi moj voditi ljubav sa njom!
D) Dobro. I šta posle? Odmahnuo je glavom, spustio pogled. Daaaa! Ovo je neka šala? Diši duboko, razmisli, probudi želju, nisi pacijent! Ako nisi tip za avanturu, u redu.
Đ) Djordje iz unutrašnjosti vlada. Drugo stanje vidim ti u očima. Prvom prilikom liznite vino, sladoled. Iz vlažnosti ukusa probudiće se želja, muškost možda ali želja za...
E) E tad sa erekcijom sigurno nećeš kod frizera, pozorište! Burno odradi kod svoje žene!
Ž) Žurno ćete popiti jutarnju kafu, krenuti sa izgovorom kako imate puno posla, u mislima mojih reči.
Z) Zar postoji realnost?! Ne postoji. Tako i zamena za bilo šta, ni žudnja, želja... Stvarnost dodirnutog nas uveri.
I) I nije isto - subjekat, predikat, zamenica, autonomija svesti do zaključka. Na prvi pogled perspektive često jesu. Svaka želja za tim je zavedenost i nestvarnost potrebe. Čežnje rukovode često bez definicije.
J) Jeste da je istina znanje, početak, volja za moć u nama ali ne moraju se isključivo ispunjavati želje drugima. Prvo sebi da bi i drugome bilo lepo.
K) Kakva slučajnost! - na sve je odgovorio osmehom.
L) Lagana bliskost, koja je u jednom trenutku izmedju Djorjda i Tijane blistala, prodirala je jako, snažno, prirodno. Poljubac je bio dugačak i vlažan.
LJ) Ljudi u prolazu misle kako su njih dvoje u ljubavi. U meni letnja zima! Pita me: " Hoćemo li da te ispratimo do stanice" Isti je. Želi da me zadrži da ostanem. Nežno me je opet poljubio. Zašto to radi? Osećala sam trnce kako putuju niz ledja. Kreten! Želi da se sve na tome završi.
M) Mnogo te želim! Rukama sam ga uhvatila za vrat, poljubila. Viče! Nisam znala šta da kažem. Nikada me nije pohvalio, dodirnuo za grudi. Onda se desilo nešto neočekivano. "Ostani još pet minuta!" Zašto, ne znam?!
N) Nije sada vreme da ti kažem. Prija mi tvoja blizina. Misao nije izgovorena, utonu u misli.
NJ) Njegovom jednostavnom razumevanju svaki simbol ukazuje na bilo koje značenje iz dubine, konačne stvarnosti. "Kako se osećaš? Odgovori! " " Sa tri sam raspoloženja, ni jedno od njih nije pozitivno, samo ću ti to odgovoriti!"
NJ) Njemu nije do price. "Izvini nikada ne govorim osvojim problemima." " Djordje, daj mi ruku, želim je držati i pamtiti ovaj dan! " " Nisi premorena i nervozna? Još malo voz treba da stigne? Kasni. Izaberi dobro mesto, odmori se, javi da si stigla." "Što?" " Iz ravnodušnosti!" Evo dolazi na peron broj dva. "Da ne zakasnim?" "Nećeš. Zovi slobodno!" Ovaj rastanak otvara druga pitanja tako da smo se poljubili u obraz.
O)Odlazim. Idem u nazad da bih ga još gledala. U vozu je bilo prepuno tako da sam morala da stojim u hodniku vrebajući priliku da ugrabim neko mesto. negde oko Valjeva nadjem mesto i sednem. Sve vreme premotavam film, njegove pokrete, reči. Zašto mislim na nekoga koga sam skoro upoznala? Stigla sam u Užice. Nisam mu se javila. Za par dana cu se vratiti i videti ga sa belom orhidejom na vratima na mestu gde treba da imam promociju, u kuci Djure Jakšića. 09.12.2003. Dok sam pozdravljala goste razmišljala sam, možda kasni ali sigurno dolazi. Bila sam toliko sigurna isto kao i da cu da ga zagrlim, da mu kažem da mi je stalo do njega... U tim mislima gospodin koji radi tu reče: " Cveće za Vas, damo! Predivno izgleda buket za mene! Zauvek ostaje simbol ljubavi i pažnje. Pogledala sam poruku. Bio je to buket od moje drage sestre i zeta. Iskreno moja radost je bila milija i ipak je to moja prva promocija u velikom gradu. Odluka je čvrsta da ostanem nasmejana. Jer tu su samnom oni koji me vole i ja njih.
P) Promocija je ostala u srcu. Ko zna dali ce ih biti jos. Sutradan otvaram internet poštu i njegova je tu. Kaže da je tih dana bio u gužvi! Opravdano, nema šta da se kaže. Jedino da kasnim za priču.
R) Rekla sam otmeno:" Mili, u ponedeljak cu ti poslati izvini nisam stigla da doradim onu o nama. Kada bude gotova polaću ti je drugi put za uspomenu. Ili odgovor glasi da nadam se da ćemo se uskoro videti. Samo što ja nikada ne planiram sutra. Onaj trenutni tren mogu da ti kažem nešto, kažem ili ne kažem.
S) Sama sa sobom u svim pogledima života, samo maštanje i bežanje od istine. Sve što sam želela, planirala ostavilo je sve na svoj način trag izmedju lepog u ružnog. Trudim se istom merom da zaboravim. Želim da budim nova ostvarenja za nepredvidive ljubavi, rizike, izazove sa dugim predigrama. Oči u oči, ljudi greše. Za ljubav godine nisu prepreka. U pitanju je sloboda razuma, otvorenog duha. Jednostavnost je uloga.
T) Tanka je nit sreće. Sa toliko glupsti je tražimo. Kada je prekinu vežu čvor i nikada ne bude ista, nikada ni u jednoj stvarnosti ne produžava agoniju. Ne zavaravaj se onim što nikada ne može i neće biti. Minut je vredan tamo negde gde nismo svesni. Idi ka žudnji koja će biti.
Ć) Tako će prolaynost proplakati vreme bez krika beznadja. Mi sveci misija stvaramo filozofske želje iz nekog veka koji nam je nepoznat. Svako duhovno stanje u subjektu ljubavi tišti suštinu osećanja zanemareno. Gledamo kroz sva ta pitanja, to je provalija hrabrosti! I širi se u beskonačnost, ali naša vatra će se razgoreti. Očajne kako da doživim trenutke u kojima će se sve razumeti.
U) Uz odricanje volja je subjektivna, praznina unutrašnja materijalna pustinja, beskrajna moderna tragedija. Taj fenomen boluje u povratku, u haosu vrti se u krug, kao rulet uvek na gubitku. Kad je u dobitku tada život istraja dok trepne ostvarenje blistave sadašnjosti. Ožalošćenosti kasno je za nepostavljena pitanja u sebi.
U) U snu bez obzira što si rekao da je razlika u godinama, da nisi zgodan, dugo planiram da ti kažem šta osećam prema tebi. Ovo je deo poslovnih manira. Onda sam ga poljubila. Oboje smo osetili kako nam niz ledja putuje hiljadu iglica. Od tog osećanja, zadovoljstva zagrljaj je bio sve strasniji i strasniji. Oboje smo osećali onaj poznati fluid. Ljubili smo se divlje i pomamno tvoje su ruke klizile po mom vratu. Jecala sam od zadovoljstva i vatre koja se polako rasplamsavala. Zavuci mi ruku ispod suknje, prstima pronadji osetljivo mesto. Nemoj da prestaješ. Krupnim šakama obuhvati oko struka. Ono što se dogodilo bio je plod njegovih najvrelijih fantazija. Pokreti u ritmu budili su svaku njegovu poru. Eksplodirao je. Stegla sam ga do bola. Spustio se polako kraj mene. Ljubila sam ga po stomaku i grabila ga oko struka. Osetila ga je u istom trenutku, on je osetio svu dubinu njenih najintimnijih delova tela, osećala je svaki njegov mišić koji ju je parao do bola. Dogodilo se! Snažan grč i čvrst zagljaj. Sona je mirisala na jagode. Ne budali, od kuda sada jagode u zimu? To su mandarine. Moji pokreti su bili još vatreniji i agresivniji i nije bio kraj. Istina je, sveća je imala miris jagode a i san urezan.
F) Fenomen je čovekovo srce, mozak, čovek koji se ponosi sa majkom. Prospi u proleće vernost za voće koje je rodilo pre 35 godina. On posadi razdraženost. Bolje bi bilo da si Egiptu uživao. Ipak nešto slaviš. To te ispunjava da nedeljom se kupaš u bazenu sa svojom starom. U divnoj noći zaspao si kao jagnje. Od vazduha? Da, i od mladosti. Nema sumnje da su se negde te dve strane njegove ličnosti borile u njegovom srcu. " Gospodjice, da idemo negde na kafu?" "Može Djordje." Uspeo si spasiti prah. Nije ni važno što nismo vodili ljubav. I mislim da nema žene koja nije prevarena. I nisam to morala biti i ja. U tebi je želja tinjala. " U što danas jako pada sneg- iygovorila sam. Pkrio me svojim kaputom i poljubio u kosu.
H) Hoću da joj kažem da mi je drago što si bio deo moje mašte! Nemojte mi ništa govoriti! U mom životu je važno biti tvrdoglav, da izdržim do neke granice i udarim glavom u zid. Ne znam šta vi radite kada poludite ali razumljivo je da duh postoji, živ i stvaran leptir. Paranoično ulazi nevin u avanturu priče i tako ulazite u starost kao u luksuz. Odlučićemo ko ima talenta. Surovi susret sledi da bi bila kao Isidora Dankan, Evita.
C) Crveno neka podseti na ružu, na boju ljubavi, bika u znaku bika, na vrelu upornost tvrdoglavosti bez uzdaha, kajanja zgažene emocije koja su obeležje pesnika.
Č) Čuje se šapat andjela. Prestaju sa pesmom. Čitaćemo se.
DŽ)Džurijran kaže: O, kamo sreće da sam stablo koje ne cveta, ne radja. Plodnost više boli od jalovosti. Patnja onoga koji ima i od koga se ne uzima je strasnija od očaja bednika. Kamo sreće da sam suvi bunar u koji ljudi bacaju kamenje. To je lakše nego da sam izvor koji žedni preskaču i ne piju iz njega.
Kamo sreće da sam svirala koju gaze, to je lakše nego da sam lira srebrnih žica u nekom domu čiji domaćin nema prste, a ukućani ne čuju. Mi smo sadašnja priča. Objavi mi je, brbljivci je rodjendan.
Š) Šta je bol smelosti? Nije bilo tako sudjeno. Nisam tolika neznalica da ne bih shvatila da muškarci moraju imati dva lica zbog kraja priče, zbog kraja priče. Zbog nekoliko reči da se ponašate kao da ste pobedili žalost. Nije tako kao i ove poslednje reči. Ostaje ruka sa rukom da se rukujemo. Odloženo vreme. Bliski smo drugovi. Ljubav je danas postala istaknuta filozofija bez imalo jednostavnosti.
__________________
superbaka is offline   Reply With Quote
Sponsored Links

Old 06-11-2009   #22
dahtim
Gost
 
Posts: n/a
Default

halal dati je samo si mnogo ostarila sad neznam koje stariji ti ili Mima
  Reply With Quote
Old 07-11-2009   #23
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Quote:
Originally Posted by dahtim View Post
halal dati je samo si mnogo ostarila sad neznam koje stariji ti ili Mima
Ceo si zivot bio ljubomoran na mene.....
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 11-11-2009   #24
domen1
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Apr 2009
Posts: 38
Default

Quote:
Originally Posted by superbaka View Post
A-B-V UDVARANJE

A) Ako si sposoban biti samo sa jednom ženom - žalost!
B) Bilo bi bolje da razumeš. Ne, ne ne razumem?
V) Volim gorde folirante jer zabava će biti bolja. Zatvori vrata, slobodno sami smo...
G)Glumi do mile volje, al' mora se platiti kazna. Kako? Tako što ćete dragi moj voditi ljubav sa njom!
D) Dobro. I šta posle? Odmahnuo je glavom, spustio pogled. Daaaa! Ovo je neka šala? Diši duboko, razmisli, probudi želju, nisi pacijent! Ako nisi tip za avanturu, u redu.
Đ) Djordje iz unutrašnjosti vlada. Drugo stanje vidim ti u očima. Prvom prilikom liznite vino, sladoled. Iz vlažnosti ukusa probudiće se želja, muškost možda ali želja za...
E) E tad sa erekcijom sigurno nećeš kod frizera, pozorište! Burno odradi kod svoje žene!
Ž) Žurno ćete popiti jutarnju kafu, krenuti sa izgovorom kako imate puno posla, u mislima mojih reči.
Z) Zar postoji realnost?! Ne postoji. Tako i zamena za bilo šta, ni žudnja, želja... Stvarnost dodirnutog nas uveri.
I) I nije isto - subjekat, predikat, zamenica, autonomija svesti do zaključka. Na prvi pogled perspektive često jesu. Svaka želja za tim je zavedenost i nestvarnost potrebe. Čežnje rukovode često bez definicije.
J) Jeste da je istina znanje, početak, volja za moć u nama ali ne moraju se isključivo ispunjavati želje drugima. Prvo sebi da bi i drugome bilo lepo.
K) Kakva slučajnost! - na sve je odgovorio osmehom.
L) Lagana bliskost, koja je u jednom trenutku izmedju Djorjda i Tijane blistala, prodirala je jako, snažno, prirodno. Poljubac je bio dugačak i vlažan.
LJ) Ljudi u prolazu misle kako su njih dvoje u ljubavi. U meni letnja zima! Pita me: " Hoćemo li da te ispratimo do stanice" Isti je. Želi da me zadrži da ostanem. Nežno me je opet poljubio. Zašto to radi? Osećala sam trnce kako putuju niz ledja. Kreten! Želi da se sve na tome završi.
M) Mnogo te želim! Rukama sam ga uhvatila za vrat, poljubila. Viče! Nisam znala šta da kažem. Nikada me nije pohvalio, dodirnuo za grudi. Onda se desilo nešto neočekivano. "Ostani još pet minuta!" Zašto, ne znam?!
N) Nije sada vreme da ti kažem. Prija mi tvoja blizina. Misao nije izgovorena, utonu u misli.
NJ) Njegovom jednostavnom razumevanju svaki simbol ukazuje na bilo koje značenje iz dubine, konačne stvarnosti. "Kako se osećaš? Odgovori! " " Sa tri sam raspoloženja, ni jedno od njih nije pozitivno, samo ću ti to odgovoriti!"
NJ) Njemu nije do price. "Izvini nikada ne govorim osvojim problemima." " Djordje, daj mi ruku, želim je držati i pamtiti ovaj dan! " " Nisi premorena i nervozna? Još malo voz treba da stigne? Kasni. Izaberi dobro mesto, odmori se, javi da si stigla." "Što?" " Iz ravnodušnosti!" Evo dolazi na peron broj dva. "Da ne zakasnim?" "Nećeš. Zovi slobodno!" Ovaj rastanak otvara druga pitanja tako da smo se poljubili u obraz.
O)Odlazim. Idem u nazad da bih ga još gledala. U vozu je bilo prepuno tako da sam morala da stojim u hodniku vrebajući priliku da ugrabim neko mesto. negde oko Valjeva nadjem mesto i sednem. Sve vreme premotavam film, njegove pokrete, reči. Zašto mislim na nekoga koga sam skoro upoznala? Stigla sam u Užice. Nisam mu se javila. Za par dana cu se vratiti i videti ga sa belom orhidejom na vratima na mestu gde treba da imam promociju, u kuci Djure Jakšića. 09.12.2003. Dok sam pozdravljala goste razmišljala sam, možda kasni ali sigurno dolazi. Bila sam toliko sigurna isto kao i da cu da ga zagrlim, da mu kažem da mi je stalo do njega... U tim mislima gospodin koji radi tu reče: " Cveće za Vas, damo! Predivno izgleda buket za mene! Zauvek ostaje simbol ljubavi i pažnje. Pogledala sam poruku. Bio je to buket od moje drage sestre i zeta. Iskreno moja radost je bila milija i ipak je to moja prva promocija u velikom gradu. Odluka je čvrsta da ostanem nasmejana. Jer tu su samnom oni koji me vole i ja njih.
P) Promocija je ostala u srcu. Ko zna dali ce ih biti jos. Sutradan otvaram internet poštu i njegova je tu. Kaže da je tih dana bio u gužvi! Opravdano, nema šta da se kaže. Jedino da kasnim za priču.
R) Rekla sam otmeno:" Mili, u ponedeljak cu ti poslati izvini nisam stigla da doradim onu o nama. Kada bude gotova polaću ti je drugi put za uspomenu. Ili odgovor glasi da nadam se da ćemo se uskoro videti. Samo što ja nikada ne planiram sutra. Onaj trenutni tren mogu da ti kažem nešto, kažem ili ne kažem.
S) Sama sa sobom u svim pogledima života, samo maštanje i bežanje od istine. Sve što sam želela, planirala ostavilo je sve na svoj način trag izmedju lepog u ružnog. Trudim se istom merom da zaboravim. Želim da budim nova ostvarenja za nepredvidive ljubavi, rizike, izazove sa dugim predigrama. Oči u oči, ljudi greše. Za ljubav godine nisu prepreka. U pitanju je sloboda razuma, otvorenog duha. Jednostavnost je uloga.
T) Tanka je nit sreće. Sa toliko glupsti je tražimo. Kada je prekinu vežu čvor i nikada ne bude ista, nikada ni u jednoj stvarnosti ne produžava agoniju. Ne zavaravaj se onim što nikada ne može i neće biti. Minut je vredan tamo negde gde nismo svesni. Idi ka žudnji koja će biti.
Ć) Tako će prolaynost proplakati vreme bez krika beznadja. Mi sveci misija stvaramo filozofske želje iz nekog veka koji nam je nepoznat. Svako duhovno stanje u subjektu ljubavi tišti suštinu osećanja zanemareno. Gledamo kroz sva ta pitanja, to je provalija hrabrosti! I širi se u beskonačnost, ali naša vatra će se razgoreti. Očajne kako da doživim trenutke u kojima će se sve razumeti.
U) Uz odricanje volja je subjektivna, praznina unutrašnja materijalna pustinja, beskrajna moderna tragedija. Taj fenomen boluje u povratku, u haosu vrti se u krug, kao rulet uvek na gubitku. Kad je u dobitku tada život istraja dok trepne ostvarenje blistave sadašnjosti. Ožalošćenosti kasno je za nepostavljena pitanja u sebi.
U) U snu bez obzira što si rekao da je razlika u godinama, da nisi zgodan, dugo planiram da ti kažem šta osećam prema tebi. Ovo je deo poslovnih manira. Onda sam ga poljubila. Oboje smo osetili kako nam niz ledja putuje hiljadu iglica. Od tog osećanja, zadovoljstva zagrljaj je bio sve strasniji i strasniji. Oboje smo osećali onaj poznati fluid. Ljubili smo se divlje i pomamno tvoje su ruke klizile po mom vratu. Jecala sam od zadovoljstva i vatre koja se polako rasplamsavala. Zavuci mi ruku ispod suknje, prstima pronadji osetljivo mesto. Nemoj da prestaješ. Krupnim šakama obuhvati oko struka. Ono što se dogodilo bio je plod njegovih najvrelijih fantazija. Pokreti u ritmu budili su svaku njegovu poru. Eksplodirao je. Stegla sam ga do bola. Spustio se polako kraj mene. Ljubila sam ga po stomaku i grabila ga oko struka. Osetila ga je u istom trenutku, on je osetio svu dubinu njenih najintimnijih delova tela, osećala je svaki njegov mišić koji ju je parao do bola. Dogodilo se! Snažan grč i čvrst zagljaj. Sona je mirisala na jagode. Ne budali, od kuda sada jagode u zimu? To su mandarine. Moji pokreti su bili još vatreniji i agresivniji i nije bio kraj. Istina je, sveća je imala miris jagode a i san urezan.
F) Fenomen je čovekovo srce, mozak, čovek koji se ponosi sa majkom. Prospi u proleće vernost za voće koje je rodilo pre 35 godina. On posadi razdraženost. Bolje bi bilo da si Egiptu uživao. Ipak nešto slaviš. To te ispunjava da nedeljom se kupaš u bazenu sa svojom starom. U divnoj noći zaspao si kao jagnje. Od vazduha? Da, i od mladosti. Nema sumnje da su se negde te dve strane njegove ličnosti borile u njegovom srcu. " Gospodjice, da idemo negde na kafu?" "Može Djordje." Uspeo si spasiti prah. Nije ni važno što nismo vodili ljubav. I mislim da nema žene koja nije prevarena. I nisam to morala biti i ja. U tebi je želja tinjala. " U što danas jako pada sneg- iygovorila sam. Pkrio me svojim kaputom i poljubio u kosu.
H) Hoću da joj kažem da mi je drago što si bio deo moje mašte! Nemojte mi ništa govoriti! U mom životu je važno biti tvrdoglav, da izdržim do neke granice i udarim glavom u zid. Ne znam šta vi radite kada poludite ali razumljivo je da duh postoji, živ i stvaran leptir. Paranoično ulazi nevin u avanturu priče i tako ulazite u starost kao u luksuz. Odlučićemo ko ima talenta. Surovi susret sledi da bi bila kao Isidora Dankan, Evita.
C) Crveno neka podseti na ružu, na boju ljubavi, bika u znaku bika, na vrelu upornost tvrdoglavosti bez uzdaha, kajanja zgažene emocije koja su obeležje pesnika.
Č) Čuje se šapat andjela. Prestaju sa pesmom. Čitaćemo se.
DŽ)Džurijran kaže: O, kamo sreće da sam stablo koje ne cveta, ne radja. Plodnost više boli od jalovosti. Patnja onoga koji ima i od koga se ne uzima je strasnija od očaja bednika. Kamo sreće da sam suvi bunar u koji ljudi bacaju kamenje. To je lakše nego da sam izvor koji žedni preskaču i ne piju iz njega.
Kamo sreće da sam svirala koju gaze, to je lakše nego da sam lira srebrnih žica u nekom domu čiji domaćin nema prste, a ukućani ne čuju. Mi smo sadašnja priča. Objavi mi je, brbljivci je rodjendan.
Š) Šta je bol smelosti? Nije bilo tako sudjeno. Nisam tolika neznalica da ne bih shvatila da muškarci moraju imati dva lica zbog kraja priče, zbog kraja priče. Zbog nekoliko reči da se ponašate kao da ste pobedili žalost. Nije tako kao i ove poslednje reči. Ostaje ruka sa rukom da se rukujemo. Odloženo vreme. Bliski smo drugovi. Ljubav je danas postala istaknuta filozofija bez imalo jednostavnosti.

Šta je ovo..........opet neka PRIČA iz novina ili knjige..........biće da je ovo privatno PORTAL SUPERBAKE..................
domen1 is offline   Reply With Quote
Old 11-11-2009   #25
halilce
Samo Vas gledam...
Domaćin
 
halilce's Avatar
 
Join Date: Jul 2006
Location: sjenica
Godine: 56
Posts: 14,092
Default

Ja mislio,"evo domena,nije ga bilo dugo",a on tapete promijenio nije!
Baka,pa baka!

Daj,dođi,da ti izvadimo taj trn iz oka!

Pozdrav,domen 1!
__________________
halilce is offline   Reply With Quote
Old 13-11-2009   #26
domen1
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Apr 2009
Posts: 38
Default

Quote:
Originally Posted by superbaka View Post
Jedna ljubavna priča

Mislim da je bilo vrijeme da vam ispričam priču..
Ušao sam s smiješkom u tu malu prostoriju nakrcanu ljudima, svi pomalo pripiti pjevali su neke pjesme. Pogledom proletjeh kroz sobu tražeći nju...
Ustvari da krenem od početka
Tog jutra sam krenuo da kupim cigarete u obližnji dućan, koji je kao i uvijek bio krcat starinama što su se muvali tamo cijeli dan. Sjedili ispred dućana, žicali pare za pivu koju bi odma naiskap popili, pa u roku od minute krenuli u potragu za novom. Već sam ih znao po imenu: Žuti, Joso, Vlaho i Topić. A tko ih ne bi kad koliko god pijani znali su tko je gdje i s kim šta radio. Naša Informativna Služba. Ponekad ih je čak i policija dolazila pitati za pomoć kad je bilo neko sranje na kvartu.. Ukratko znali su sve.
Te noći bila je pretučena.
Nisam za to niti znao dok me Joso nije povukao za ruku i rekao mi sto je bilo. "Mali jucer je bilo sranje kod Andreje." Matej, njen bivši je čekao kod njene kuće da se pojavi. Sam bog zna šta je htio od nje. Tamo negdje iza ponoći, ja sam radio, Ivan moj susjed ju je pratio kući. Pouzdan mali, znao sam da će ju čuvati. "Ivan je u bolnici" nonšalantno je rekao Žuti. "Koj’ kurac" pomislio sam. No priča se već izvrtjela u mojoj glavi.
Matej ju je čekao, ona je došla s Ivanom, ovaj je poludio i prebio ga. Puko je definitivno. Otkako mu je stara poginula, stari mu se propio, Andreja prekinula.. više nije bio svoj. "Neće to samo tako proći!" Joso me je pogledao kroz krvave oči, što od alkohola, što od nespavanja i prošaputao.. "Pazi se mali, znaš da nije sasvim svoj."
Krenuo sam prema njenoj kući..
Ako je dobro bit će doma, ako nije ubit ću ga.
Kucam... ponovo...
Zvonim... nitko ne otvara.
Idem oko kuće na stražnja vrata, možda su u vrtu. Nema nikoga, sve je zatvoreno. "Andreja!" poviknuo sam.. nema odgovora.. "Andreja!!" Susjedina mala je izašla u dvorište: "Saša dođi.. Andreja je u Draškovićevoj, starci su kod nje, nije dobro... "
Ovaj dio se niti ja ne sjećam najbolje. Znam da sam nešto promrmljao i otrčao doma po auto. "Šta joj je.. Šta joj je.." mislio sam cijelim putem do bolnice
Ušao sam u onaj smrad sterilno čistog prostora koji se može osjetiti samo u bolnicama. Smrad kemikalija pomiješan sa hrpom staraca koji šire osjećaj, ne miris, osjećaj truleži. Nešto je govorila, nisam je bas doživljavao. Gledao sam u punu čekaonicu jeli tu Tomo, njen stari ili majka teta Katarina. "Izvolite" i ruka na mom ramenu me prenulo iz tog stanja. Pogleda ne mičući s čekaonice pitao sam "Andreja Marić, gdje je?" "Ne znam" bio je odgovor. "Šta ne znaš, koj’ kurac stojiš tu, pogledaj mater ti jebem blesavu!!" "Kako se ti to razgovaraš! Je li?!" odgovorila mi je brkata sestra u bijelom... "Jučer je dovezena, Andreja Marić, gdje je?!" U tom trenutku sam snimio njenog starog kako izlazi kroz vrata i ide prema aparatu za kavu.. "Striček Tomo" uzviknuo sam i potrčao prema njemu.. "Gdje je?" pitao sam, ali vidjevši suze u njegovim očima ostao sam skamenjen. "Saša.. Matej je jučer... Potres mozga... vilica... kritično.." je bilo sve sto sam čuo... "Gdje je?!" kroz suze sam prozborio "Gdje je?!". Odveo me gore na prvi kat, a svaki korak je bio teži od drugoga. Teta Katarina je stajala pored vratiju i gledala u njih. Na njoj se vidjelo da je tu cijelu noć proplakala. "Teta Katarina" rekao sam i primio je za ruku.. Ona me zagrlila i kroz jecaje sam čuo kako šapće njeno ime "Andreja.. moja Andreja". Ostao sam s njima jer za drugo nisam imao snage.
Njene oči, miris njene kose, njen osmjeh koji sam gledao dok sam je držao u svojim rukama su mi konstantno letjeli kroz glavu.
Točno se sjećam svakog trenutka, koji sam proveo s njom. I dan danas kada osjetim parfem koji je nosila stanem i sjetim se..
Doktor je došao kasnije i pozvao Tomu da dođe. Nešto mu je prošaptao, a on je zaplakao i pao na koljena. Teta Katarina me uhvatila za ruku i zavrištala. Ja sam samo bespomoćno sjedio tamo, ne vjerujući dok su mi suze klizile niz obraze.
Odveli su ih da ju vide posljednji put, a ja sam ostao sjediti na stolici; ne shvaćajući.. kako??.. Zašto??
Ustao sam se i nogama kao od olova, korak po korak boreći se sam sa sobom ušao u sobu.
Ležala je na krevetu, plava kosa koju je uvijek držala u repu bila je raširena po jastuku. Usnice koje sam ljubio bile su plave, lice blijedo, bez boje. A njene oči koje sam satima bez prestanka gledao bile su zatvorene. Izgledala je kao mali Anđeo, kao da spava, a ja sam čekao samo da otvori te oči i da se nasmije.. Ali nije.. Više nikada..
Ušao sam s smiješkom u tu malu prostoriju nakrcanu ljudima, svi pomalo pripiti pjevali su neke pjesme. Pogledom proletjeh kroz sobu tražeći nju...
....Kad odjednom suze su krenule teći niz moje lice kada sam se sjetio da je nema. Da je nema u mojim rukama, da nema onog smiješka kojeg je čuvala samo za mene, da nema tih usnica niti tih očiju..
I plakao sam....
I plačem i dan danas kad se sjetim, makar je prošlo puno vremena..
I plakat ću..
Jer ja ju.. još uvijek Volim.
ČEMU TE KOPIJE PRIČA........hajdemo reći ljubavni.Dajte ljudi ako možete nešto napišite iz vlastite glave,a ne da vam služi za nošenje frizure ( kod žena) ili šišanje kod muškaraca.
domen1 is offline   Reply With Quote
Old 13-11-2009   #27
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Quote:
Originally Posted by domen1 View Post
ČEMU TE KOPIJE PRIČA........hajdemo reći ljubavni.Dajte ljudi ako možete nešto napišite iz vlastite glave,a ne da vam služi za nošenje frizure ( kod žena) ili šišanje kod muškaraca.
Nije mi samo jasno shta imash protiv zena uistvari prvenstveno protiv mene,pishemo mi dosta iz vlastite glave ali ti nisi u toku dragi moj.....
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 13-11-2009   #28
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Quote:
Originally Posted by halilce View Post
Ja mislio,"evo domena,nije ga bilo dugo",a on tapete promijenio nije!
Baka,pa baka!

Daj,dođi,da ti izvadimo taj trn iz oka!

Pozdrav,domen 1!

Sve si rekao,nemam shta da dodam....
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 16-11-2009   #29
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

neko ko nije razumeo tvoju ljubav
citajuci sve ove pricice rijesih i da ja vama ispricam jednu malu pricicu.davno je to bilo ja sam tada bila jos uvijek dijete sa svojih nekih mozda 15 godina.tamo na toj planini gdje sam ja provodila svako svoje leto odlazevsi babi i dedi u posjeti upoznala sam i tu porodicu.nase prve komsije.decenijama su nasi odrastali zajedno druzeci se i medjusobno gajeci divno prijateljstvo.upoznala sam njega koji je takodje dolazio u posjetu kod njegovih.on je tada imao skoro 18 godina.svidjala sam mu se svako to ljeto ali ja nikada nisam bila zainteresovana za njega.ne znam ni sama zasto.mozda je to tako bilo sudjeno.znala sam da divan momak, vrijedan. pazljiv veoma zreo tada za svoje godine.vrijeme je prolazilo ja sam manje i isla vise leti na planini jer sam pocela da radim po zavrsetku srednje skole i imala sam rijetko kada slobodan dan tako da nisam i ni imala prilike da idem tamo vise.nakon par godina ja cujem da je on posao za ameriku.bilo mi je drago za njega ali mije bilo nekako zao sto nikada nije bilo medju nama nesto vise od drugarstva i koliko se on trudio.kasnije kada sam ja sve vise i vise spoznavala muski svijet i uvidjela da su svi kreteni i niko nema osjecaja ni za koga sve se svodi na nekom interesu sto jeste krevet uvijek bi se sjetila njega jer sam znala da in nije bio takav, jednostavno sam znala da je on drugaciji.da on zna da cijeni zenu da ta koja bude jednog dana pred njega bice najsrecnija zena na svijetu.posle toga je proslo par godina ja sam srela moga sadasnjega supruga i udala se.on je bio iz amerike.upoznali smo se preko njegovih jer je njegova sestra zivjela blizu mene i tako je to sve pocelo.nevjerovatno ali istinito.nakon mjesec dana dosla sam u americi.moj suprug je divna osoba,covek koji mije u zivotu pruzio sve od ljubavi pa svega drugog.do sada smo u braku skoro 6 godina imamo sina i cerku i skroman zivot.slazemo se super imamo razimijevanja jedno prema drugome.da li slutite sta se d esava sada u prici.prije oko 3 sedmice ja sam njega srela ovdje.onog decka o kome sam vam pomenula na pocetku price i koji je dosao ovamo oko 3 godine prije mene.sreli smo se jer njegova mama je htela mene da vidi jer je znala da sam ja ovdje i posto je ona imala sansu da dodje kod sina u posjeti htjela je da posjeti i mene.on zivi u drugu drzavu.velika je razdaljina izmedju nas.dosao je sa njegovom majkom kod meen kuci.ja nisam mogla da vjerujem svojim ocima da je to on.sve mi je bilo ludo i nevjerovatno.posle svih tih godina ja bas njega da sretnem i gdje bas ovdje.i dalje je bio sladak kao i uvijek.sad jos vise zreo,zavrsio skolu i ima svoj normalan zivot.on je bio sokiran isto koliko i ja.toga dana su bili u posleti oko sat vremena jer su zurili morai su da idu u posjeti kod nekih rodjaka jer se u mome gradu nisu zadrzavaali vise od par dana.on mije poslao poruku i pitao da li mozemo da se cujemo.kako da kazem ne.od toga dana je proslo oko 3 nedelje.cujemo se telefonom i posaljemo jedno drugom poruke i ne mogu da vam kazem kako se osjecam kada pricam sa njim i ista je stvar sa njim.on kaze da sad kjada me je sreo opet nakon svih ovih godina nema sanse da ce da dozvoli da ne ostvari svoj san.on je svjestan da ja imam svoj zivot i da svako ide svojim putem.ja sama to znam i nikada ne bih svoj brak rizikovala ni po koju cijenu.izmedju nas je velika daljina on namjerava da dolje u moj grad opet.mozda za nekih par mjeseci mozda i prije sve zavisi od mene.sta da radim dali da pratim svoje srce i poklonim mu jedan sysret o kojem sad dugo mastala a nikad se nije ostvario.ne mogu da vjerujem da mi se ovo desava.jednostavno je tesko ignorisati.postali smo toliko bliski pricamo bas o svemu i osjecam da nesto dugujemo jedno drugom i ja znam sta je to.dajte svaki moguci komentar.hvala vam sto ste imali strpljenja za ovaj mali tekst.
pozdrav od nekoga ko bi najradije hteo da ostane anoniman. ma i vi bi ste da ste u mojoj situaciji....
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 22-11-2009   #30
supergirl
vakica
Domaćin
 
supergirl's Avatar
 
Join Date: Apr 2007
Location: sjenica (sarajevo)
Godine: 33
Posts: 3,740
Default

Ruzna Ruza



U davna vremena živjela je prelijepa kćerka jednog velikog vladara. Došlo je vrijeme za njenu udaju, ali djevojci se ni ko nije svidio, niti sinovi kraljeva, niti vezi ra, niti bogatih trgovaca. Djevojka je sva koga - odbijala. U ovoj zemlji živio je je dan zgodan, ali siromašan mladić koji je zaprosio djevojku. Naravno, i njega je od bila.

Ovaj mladić ode u drugu zemlju da radi, te postane bogat. U svoju zemlju sevratio nakon mnogo godina. Kada se vra tio, poželio je vidjeti djevojku koja ga je odbila. Raspitao se i saznao gdje živi, pa je otišao do njene kuće. Tada se otvoriše vrata, te izadje jedan ružan čovjek...

Kada je čovjek otišao, mladić po kuca na vrata. Otvorila mu ih je nekadaš nja, prelijepa djevojka. Mladić je htio saz nati zašto se udala za tako ružnog čovje ka. Djevojka ga odvede u prelijep ružič njak iza kuće i reče: "Saznat ćeš odgovor. Sada ćeš naći najljepšu ružu u ovoj bašči i donijeti mi je. Ali pod jednim uvjetom: dok budeš išao naprijed, ne smiješ se vraćati - nazad".

Mladić krene. Tamam kad bi pomis lio da je vidio najljepšu ružu, ugledao bi drugu. Pružio bi ruku prema njoj, ugledao bi Ijepšu. Tamam da ubere tu, ugledao bi - drugu. Tako dode do kraja bašče, a nat rag nije smio! A na kraju bijaše uvehla i ružna ruža. Bez nade, ubere tu ružu i do nese je djevojci. Kada mu je u ruci vidjela ovu ružu, djevojka reče: "Sada si shvatio zašto sam izabrala ovog čovjeka".
__________________
Bila sam na IQ testu. Srećom bio je negativan.
supergirl is offline   Reply With Quote
Old 30-11-2009   #31
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

...Poslednje pismo.........

…….po ko zna koji put, slusam istu pesmu ove noci……….ona razume moju bol……
Mislim o tebi ……ne znam zasto…
Secanje na nas i na nesto sto je nekad bila ljubav… uspomene, snovi, zelje.
Oni su me naterali da ti kao i bezbroj puta do sada pisem.........
Pitam se…..Zasto neki ljudi tako naglo nestanu iz nasih zivota?...Bez najave……tiho…..misleci da ih necemo osetiti…..da necemo primetiti njihov odlazak…..A ostave iza sebe mnogo pitanja, mnogo “zasto”…..ostave tragove svog postojanja…..
Sedim u polutami svoje sobe…….razmisljam o svemu……pesma …….ona upija moje suze……..
Pokusavam da svoje emocije sakrijem , ali kako kada one same izbijaju iz mene.....
Verovala sam u tebe, djubrence jedno……Uvek mi dodjes…..ne, nisi to ti…..to smo mi….Onako zaljubljeni….onako srecni..A nije to ni zaljubljenost, to je ljubav, velika, jaka, najaca, ona koju retki dozive…..Da to je onaj osecaj ispunjenosti, koji je postojao u meni dok smo bili zajedno…..
Imam dovoljno snage za oprostaj…..ne mrzim te…….ne……a tako si me povredio…..Zasto?….Znas da sam te voleci ostavila…….a znas i zasto…..
Oprastam ti…jer te volim, volim tvoje oci….tvoje ruke…..tvoju dusu……
Zasto si dozvolio da moje oci toliko placu……..
Uvek se nasmejana setim onih slatkih dana….kada sam u tvojoj velikoj jakni isla gradom…..kada si me cekao na autobuskoj….svaki put……Tako je puno toga sto nas je vezivalo……….Znas i to…Gledas li slike po nekad..ti si ih slikao…..
A sad ova noc tako boli…….Ali neka mili moj- proci ce i ona….opet te ne mrzim….. Nema te stvari koja bi mogla da baci u senu sve ono lepo što smo jedno drugome rekli, kroz šta smo prošli, što smo doživeli...
Ne pogadja sreca koliko pogadja tuga......Bolis me po ko zna koji put.....
Niko ne zna za moju tugu.....svi misle da si deo proslosti.....A ti znas da sam svoju bol uvek volela da cuvam u sebi.....»Postoje u nama neke stvari ne prevodive u reci.....»
Svi mi imamo pravo na neke svoje tišine. Na neke svoje neisceljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nemi mir...
Valjda postoje neke stvari koje se ne pricaju........
Moja i tvoja nesreca je izgleda u tome sto smo rodjeni na pogresnim mestima..........nije vreme u pitanju.....bilo je pravo.....Nismo mogli da uticemo ...borili smo se sa daljinom.....
Valjda je nekome sudjeno da bude tuzan.....Kazu Bog je jednako svima izvagao.....Malo tuge malo srece.....Ali ne znam......ja moj deo o sreci vec dugo cekam...
Svako nekog ceka ...nekog....Nekog koga nema....
Eeee, zlato moje, cini mi se vecereas umrecu od secanja.......
Ni sanjala nisam da tako mali i beznacajan u mom zivotu mozes da postanes,moj zivot, moje sve. Zar si mogao preko noci sve da zaboravis? Sumnjam…poznajem te dovoljno da ti u ocima vidim da me jos uvek volis. Mozda… znam da si u ovom trenutku daleko od mene, a tako jako osecam tvoje prisustvo pored sebe....
Plasim se te praznine koja lezi u mom srcu, a ona je nastala kada si ti otisao.....Plasim se zida koji sam podigla oko sebe......Ne zelim nikog da pustim blizu svog srca.......Ono vise nije ni moje.....mozda sam ga tebi dala.......a ti mi ga nisi vratio.....Ni ne treba mi...Lakse mi je bez njega....
Kazu da «ni jedna osoba ne zasluzuje tvoje suze, ona koja ih zasluzuje necete nikad rasplakati.»....A ja ti ih i ove noci poklanjam.....Nadam se po poslednji put........
Nocas te pustam.....pustam od sebe........budi srecan..
...Budi ljubav necija....
...I saljem ti poslednji poljubac...
..za svaki novi dan..
..pored nje........
Tvoja........L*
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 16-12-2009   #32
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default MURPHEY CIPELE PRVI DEO

Blatnjave Jonston & Murphey cipele


Preludijum za brata B:.P:.




Đavo zna, šta sam pred kraj tog radnog dana radio u Bačkoj Palanci, tek, pada kiša pa stane, oko dva i nešto po podne, idem pešice kući, sretne me jedan kolega u brišućem letu, zvecka ključevima od kola. . . pa u prolazu reče.

„Idem u N. S. Hoćeš sa mnom“

„Još pitaš, rekoh, jebem ti i kartu i benzin“. . .

I tako krenusmo, u lov na kišne kapi, dok je ogroman oblak , boje plavih pantalona, tad mi je Jesenjin prvi put pao na pamet, za nama, polako se uputio za Novi Sad. . .šta smo pričali, neke gluposti, njemu jedan od „Braće“ nudio da udje u Ložu, ali da plati Apron samo 500 Eur, prva dva aprona daje loža besplatno, oni su njeni, tek treći moraš da platiš, da bude tvoj , ko Kaljostro Fridrihu velikom, smejao se kao lud. . . ja ga pitao jel pristao. . . pa opet polusatni smeh, a on . . . zvaničnim tonom dodade. . .

„Još samo da nadjem Jemca. . .“

I tako kilometar za kilometrom, šta je vozio, nešto sa širtokim gumama, ne kliže se. . . ne raspoznajem automobile. . . tek, stigosmo, U Novi Sad, oblak za nama. . . kiša samo što nje pljusnula, ja samo u cipelama i majici, temperatura niža za sto stepeni. . .

„Odoh na univerzitet. . .“ reče mi kolega, za par sati sam u Matici. . . pa predveče kući. . .gde da te pokupim. . .

Ja se opet smejem. . . kako gde pa na Spensu, svak živi zna da sam svakog petka popodne stalni inventar, kad god sam u Novom Sadu, u Solarisu, čitam stripove. . . .i tako. . .

Izbaci me kod Spensa.Posle par minuta već mrtav pokisao. . . e sada. . . i kuda, kiša prestala kao što je i počela, oblak naidje pa nestane. . . te se uputim dole u centar.

Umirem od žedji, i u prolazu uzmem dvolitarku koka kole , preporučena cena 95 dinara, tamo u prodavnici Banovina, na ćošku gde put cepa za ZIG, pa pravo prema Dunavskom parku, pa ću preko, idem da vidim u Manual, dali su kaubojke pojevtinile. . .otvorim uz put koka kolu, i sa noge na nogu, uz gutljaj uz put, pa pored Gondole. . . tu nekako se izvučem, neki zaostali, novodošli gosti. . . , baš i nisam bio neki prizor, tek. . .

Otmeno odevena gospodja, sa slamnatim šeširom, za kišu ili sunce, maše nekom palstikom konobaru, a on , kao , sve mu je jasno. . . šta ćeš, jedna čaša za flašu, ovde bih ostao žedan, jebem li ga, . . .i kretoh dalje, ne lezi vraže. . . ko još nosi slamnati šešir i očajno široke farmerke. . .
Bog te tvoj, samo mi je još ona nedostajala , pomislih, i u oštrom zaokretu, prema Carigradu, pa ću dijagonalno preko, nema saobraćaja. . .začujem glas iza

„Dolazi ovamo, . . . „pa za par sekundi, nešto tiše doda glasić „Neću te izujedati. . .“

E, to sa ujedanjem, i nisam nešto bio ubedjen, ali , ima ljudi, sigurno me ne bi izujedala. . . baš, te se vratih par koraka, sve sa mojom flašom koka kole, i sednem, nasuprot nekom otmenom društvu, Zidari i Rotarijanci zajedno u Galeriji, prepoznam neke. . . i oni mene. . .đavo da ih nosi,jedan od starije braće, iskupljuje se za nešto svojoj, bucmastoj supruzi. . .dali za prošlu noć ili za mladju koleginicu, ne znam. . . ne ispuštam moju koka kolu, kao nacionalno blago. . .

„Pa ti bi prošao kraj mene. . . „ reče mi

„Bih sigurno, ti si sada otmena gospodja, . . . gospodjica, samo bih te blamirao“

„E, ne pravi se blesav. . . lepo sam ti rekla . . . to tako mora biti. . . „

Konobar se stvorio, ugladjen, sa salvetom preko ruke, da čovek ne poveruje, prolazi kraj gospode braće, koja se diskretno osmehuju. . .dok me gledaju kako udaljujem stolicu od stola, te prebacujem desnu bogu pod pravim uglom preko kolena leve, dok blatom sa Ferragamovih cipela diskretno prljam stonjak, prazan pogled i osmeh, pa konobar upita. . . preko dve volje, kao da sam zalutao u Galeriju, dok mi pogled pada, negde daleko, tražeći venecijanskiu masku na zidu. . .

„Gospodine. . . „ reče skoro podrugljivo, „ Vi želite. . . „

„E, . . . „ rekoh, „Donesite mi čašu. . . veliku, najveću, a gospodjici, . . . „

Tada sam se setio, čime sam nekada namamljivao Maju. . .

„Gospodjici donesite, jednu Zelenu Vilu, u maloj maleckoj čačici. . .“

„Gospodine. . . „ konobar reče „ Dali ste sigurni, . . .Gospodjice. . . „

„Pa u redu je, „ Maja reče „ Donesite mi malu malecku Zelenu vilu. . . „

I dok vadim iz džepa, desetak zgužvanih novčanica, te prebirući polako jednu veliku plavu i par crvenih, osta jedan Jovan Cvijić, sigurno će biti dosta za čašicu Absinta, . . . neće, ostavim još dva Jovana. . . da ih Konobar uzme, . . .i tek tada primetim, da Maja maše karticom. . .

„U redu je reče. . . „ i brzom brzinom kartica nestade u ogromnoj velikoj Manualovoj prastaroj kožnoj torbi, još iz vremena kada je Majstor Sič sve sam šio, bog te ne jebo, jedinospasavajući, što bih rekao, pa to je Majina prastara torba, sigurno još od njene tetke komunistkinje, ima sto godina. . . iz vremena koje pamtim. . . koliko je godina prošlo. .

Konobar ode.Braća Rotarijanci i Masoni gledaju.

„Pa odkud tebe, „ reče Maja „ Gde si nestao. . . nema te, kao ni sunca. . . radiš li išta, još politika, bankrotirao, dva , tri puta,. . . još si sam, jel te ona mala malecka otlkačila. . . „

„E, Maja nemoj da me gnjaviš“

„Nemoj ti meni Maja, nemoj da me gnjaviš eto ti sad. . . pa šta ti je to trebalo. . . „

„Maja, nemoj da si bezobrazna“



„Pa pogledaj se samo, živa žalost, ni na šta ne ličiš, i odakle ti samo te cipele. . .“

„Pa pričao sam ti jednom, išao sa drugom u Agenciju za Duvan, u Resavsku ulicu, u Beogradu, ili neku ulicu pored, kolega me ostavi napolju, samo jedan mogao da udje, ja udarao pečat od firme na belom papiru, na nekom panou, sa obaveštenjem, stoji verovatno i danas, tamo se ništa ne menja, neke stare stepenice, dođe još neka gospodja, pa neki gospodin, sa papirima, i nekim kutijama u najlon kesi. . . ja se okrenem da ih propustim, kažem da ja samo čekam kolegu da izidje, a iza sebe čujem glas. . . „

„Ti mali, „ hajde okreni se već jednom „ Ti mali zidar, zar me ne prepoznaješ „

„Nisam Zidar“ rekoh „ A iskreno rečeno, ne sećam se“

„Jesi, mali od Bjelajca, što ostavljaš blato sa ruskih čizama u načelnikovom kabinetu“

„Jeste, taj sam „ rekoh „ A i nije bio neki tepih. . . a odakle Vi to znate“

„Malo je ispod zemlje, što ja ne znam“ . . . odgovori gospodin“ A te ruske čizme, . . . tada su koštale dve načelničke plate, . . još ih imaš. . . po tome sam te zapamtio, i po onoj crnoj kockici , koju sam od tebe dobio. . .“

„Bog te tvoj „ poluglasom rekoh „ Pa Vi mora da ste gospodim M. . . .“

„Jesam , i da znaš, ima u tebi nešto, nisam se ni najmanje naljutio, eto, mogao bih ti reći ko je urgirao da budeš nečasno otpušten, ali neću. . . šta bi imao od toga, samo još jednu senku da progoniš, neću. . . evo , zadužiću te ovako, koji broj nosiš. . . „

„Kako koji broj „ pitao sam

„Pa koji broj cipela. . .“

„43, „ rekoh, „A zašto“ pitao sam

„ Evo ti ova kutija cipela, Jonston & Murphey, ne volim crne, samo braon, da me ne streljaju ko madjarski kadar. . . „ tu se nasmejao. . .

„Gospodine, „ rekoh, „Imam već ove čizme, služiće me dok sam živ“

„Hajde, molim te, da te nečim zadužim. . . svi znaju ko jedini u Novom Sadu nosi Jonston & Murphey cipele, to neka ti bude propusnica. . . ne moraš ništa ni da kažeš, one će sve govoriti „

„Pa, hvala onda“ rekoh , a u sebi pomislim pa šta će mi cipele, ja iz patika ne izlazim. . .

„Pa hvala Gospodine“ opet sam ponovio, „A kako da Vam se odužim“

„Doći ćemo i na to. . . ništa se ti ne sekiraj, u zdravlju ih nosio. . .“

I tako. . . moj drug izidje sa nekim overenim papirom, iza njega odmah ulete gospodja u agenciju, rekao mi je nešto, kao odrali su me. . . i krenuo niz stepenice. . .otmeni gospodim samo me diskretno pozdravlja, i ja se sa najlon kesom i kutijom uputim za njim, idemo u neki restoran, on umire od gladi. . . stigosmo i do „Resave“ meni djavo ne da mira, moram da vidim šta je u kutiji, niko nikom ništa ne poklanja, otvorim, umorane u papir , sa nekim otmenim grbom, pa još i u platnenoj vrećici, nekako iskobeljam jednu, vidim da su prav e kožne cipele. . . i kad smo uveče stigli kući, odmah uključim kompjuter, to je bilo još 2003 godine, internet pola sata čekanja. . . ukucam Jonston & Murphey . . . 985 dolara. . . , ma to sigurno nisu te. . . što je babi milo, pomislih, i malo posle, utonuh u san, ujutro, opet ukucam J& M , proverim modele, jutro je pametnije, opet taj model 985 doalra, ne mogu da verujem. . . .

„Daj ne lupaj“ prekine me Maja, „ Mora da si digao kredit da ih kupiš, hajde već jednom reci istinu“

„Pa rekao sam ti. . . „

„I kako si ih na kraju otplatio. . . „

„Ne znam, gospodin M. . . . koji mi ih je dao više se nije javljao. . . „

„Hajde verovaću ti. . .“ kako sam uspeo da vidim Maja mi ni najmanje nije vrovala. . .

„Pa dobro rekoh, a ti Maja, šta sada radiš. . .“

„Pa savatnica sam, tu kod E. . . . iz sekretarijata za. . . . . tu preko u Veću, zar nisi znao, pa rekla mi je Jelena da te je viđala, potpisivao si neki prijem materijala, za prošle predsedničke izbore. . . ko li je samo tebe ubacio u . . . šta je to bilo, opštinska izborna komisija. . .“

„Izborno radno telo. . . „

„Ma šta da je, tu sam radim, imam neki mali malecki crni audi. . . pa se vozikam, evo imam i ovu karticu. . .“

I tu je Maja izvukla neku šarenu platnu karticu, konobar je u momentu doleteo, samo klimnuo glavom, pa već je plaćeno. . . .

„Eto vidiš šta si napravio“ Maja mi prekorno reče“ Jel znaš koliko ova kartica vredi. . . imam još jednu, za sitne kupovine u Dunavskoj“

„A vidim. . . rekoh u pola glasa“ Pa se ujedoh za jezik malo pre nego što rekoh „ A vidim da još imaš nešto moje“

„Šta. . . bih ja imala tvoje“ kao da je rekla, slatka moja kuco, od tebe jedino buve, da dobijem . . .

Kada sam video njen pogled,. . .nisam mogao a da ne kažem „ Maja, imš moju belu ružu. . . tu što nosiš na sredini haljine iznad grudi. . . moju belu ružu. . . onaj koji ti je dao karticu, mogao ti je dati svoju. . . .“

„Koje si ti đubre. . . samo što ne zaplaka od besa Maja“ pa kako da mi da svoju, nosi je njegova gospodja. . . ja sa tvojom idem na radove. . . za belim stolom, . . . „ i samo što nije počela da plače, , , „Jesi li sad zadovoljan, „ rekla je“ Nosim tvoju, jer mi E. . . ne da. . . zato imam ovu karticu, mogu da te kupim, i tebe, i sve tvoje, sve mogu da kupim, i ovog konobara, samo da mahnem sa karticom, i da kažem gore, broj sobe. . . sve mogu sa njom. . . crkni od muke, jebala te tvoja bela ruža. . .“

„Pa zašto je ne skineš“ pitao sam“Zašto je ne skineš i ne baciš mi je ovde, pod noge, ispod stola, zašto je ne izgaziš tvojim cipelicama, zašto, neka vide otmene gospodje, kako ceniš njihovo društvo, evo, ona sa belom ružom, kojoj njen Majstor plače na ramenu, koja cveta od sreće, ona je prava, legalna, ona ima prsten, ona slatka mala sa Andrevlja. . . ona je samo prolazna strast. . . „

„Kako ti znaš za Andrevlje. . .“

„Maja, ja sam duh , ja sam bolji sa podzemnim svetom, nego u svetu živih, jedna od mojih patkica, bila je gore sa E. . . . , onim što nosi crne tangice. . . i haltere. . . l kao onaj tvoj, uvek u sivim čarapicama. . .“

„Pa jesi li ti normalan, kako možeš to da mi kažeš. . . marš bre u . . . i vrati se u rupu iz koje si izmileo. . .“

„Maja. . . nemoj da se ljutiš na mene. . .“ rekao sam, dok su se gospoda i gospodje diskretno okretali, da nas ne vide, ali da mogu da čuju, i posle, sve da bratu E. . . . prenesu, kako je njegova Maja srela svog bivšeg . . „ Nemoj da se ljutiš, hajde vodim te negde, daleko, idemo u Dunavsku, idemo u onaj lokal, pasaž 27, u prodavnicu polovne robe, idemo da sve zaboraviš. . . vodim te tamo kao moju Belu ružu, samo moju. . . .“

„ Beži od mene, đubre, prokleto. . .“ Prosiktala je Maja, „Proklet bio dan, kada sam te obukla u staro odelo mog pokojnog oca, dva sata, dok su ti treći put povećavali nadnicu, dok sam te četkala, dok sam išla sa tobom. . . dok sam čekala da se vratiš i doneseš mi tu Belu ružu proklet bio i ti i ona, gubi se kod tvoje . . . odnesi je njoj, ni ona je neće. . .zašto je njoj nisi odneo, zašto si je dao meni“

„Maja „ nemoj da si takva , rekao sam joj, „ Dao sam je tebi. . . zato što. . .“

„Zato šta. . . Zato šta derala se Maja, Zato šta, da bih bila tvoja. . . pa jesi li ti normalan. . . pre bih se ubila. . . ti stvarno nisi normalan, pa šta si ti umislio, bio si moja igračka. . . ja sam molila starog teču, zbog te Bele ruže, da ti povećaju nadnicu, da te ne izbace kao psa, za tu Belu ružu. . . „

„Maja“ nemo sam je pitao. . .


„Šta sad ćutiš, znaš da je to istina. . . „

„E živote“ Rekao sam nemo, „ Dali će te ikada biti, i pesme, i vina, i žena i govana. . . proklet bio brate Branislave. . . proklet bio. . .“

„Šta sada ćutiš, reci nešto, reci čija je Bela ruža što je nosim, reci ako se ne stidiš, pa zar si mislio da možeš ući medju nas, jebala te . . . šta sada ćutiš, kada joj budeš bio potreban, pozvaće te. . . „

„Maja, nikada te nisam pitao, a kako tako dobro prejudiciraš, sve što bi uradila. . . kao da ste. . . „

„Pa idiote izgubljeni, pa kako ne shvataš, dok sam ti ušivala dugmad sa košulje, sa kojom si trčao za njom, dok te nije htela, ja sam te čekala, idiote prokleti, pa ništa o njoj ne znaš, ni kako je devojačko prezime njene majke, nikada te nije vodila kod njih na ručak, stidila te se. . „ __________________
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 16-12-2009   #33
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default MURPHEJ CIPELE DRUGI DEO....)))))

Blatnjave Jonston & Murphey cipele


drugi deo


E tu sam ćutao. . .

Tada, u nekom delu svetlosti, munja na nebu, ne, to je bela salveta konobarska, i nemi metalni glas, kojim mi kaže. . .

„Gospodine, trojica gospode za stolom, ispod Venecijanske maske, radi su vas . . .zamoliti. . . da ih počastvujete svojim prisustvom, za belim stolom. . .“
Razumeo sam jedino, da deklamuje na brzinu naučen tekst, pogledam na Maju. . . ne rastaje mi se od nje. . . i u tom trenu kononbar progovori . .

„Gospodin B :. Je zamolio gospodjicu da sačeka. . .“

I dok Maja diskretno vadi iz velike Manual kožne torbe, svoju kutiju nekih blještavih cigareta, dvestotine i nešto dinara, pamtim ih amo po ceni. . . reče nešto kao, pa neću te zadržavati. . . čekam te par minuta, pa idem. . .do Prostora, pa kući. . .

Znao sam da će Maja čekati, tek toliko da sazna čime su me gnjavili, tek, podjoh za konobarom, dijagonalno, preko Galerijinog nenadkrivenog dela, prema ZIG-u pa unutra, pa sve do stola ispod Venecijanske maske. . .

Za stolom, odabrano društvo.Otmenije nego iz pesme Đorđa Balađevića. . . prepoznah brata sa Televizije, jednog od bivše braće sa kojim ne pričam, i starog druga, koga bih najradije medju onima sa Večnog istoka video, i on mene takođe. . .pa kad sam video da su mi ostavili mesto do prolaza, te da se iza mojih ledja verovatno . . ako već nije nalazi još neko od pristrasnih posmatrača, uzeh stolicu ispred susednog stola i stavih do moje stolice, a na nju, do pola popijenu flašu koka kole. . .seo sam. . . i čekao da razgovor počne. . . kako to obično biva, bivši brat je počeo. . .

„Boga ti, šta ćeš ovde, stari druže, rekoh, . . .kad smo već tu svi, a i naš drug iz Beograda, baš nekim poslom kod nas, pa da se vidimo, koliko nismo, od 2003 godine, ne znaš ga sigurno, pa da Vas upoznam. . .“

„Znam ko je, „ prekidoh ga „Kaže da čini svet boljima, i dobre ljude takođe. . .“

„E pa onda. . .“

„A vidim i mog školskog druga. . . „

„A . . .dobro nam došao. . „ kiselo mi bivši drug reče“ Nema te nešto kod nas zadnjih godina „

„E nemojte. . . ovde je fin i kulturan svet, . . .“ na šalu okreće bivši brat. . .pustite to, bilo pa prošlo, tamo dole joj je sestra , koliko vidim“

„Ti se ne mešaj“ prvi put sam jasno rekao „Sa tobom inače ne pričam, što rekla Jelena“

Nasmejao se, ne jako kiselo, i uzgred dobaci gospodinu iz Beograda. .

„Stari su drugovi, još od školskih dana, zakačili se nešto, tu negde oko Zoranove smrti, oko sestre, one tamo gospodje, što nas diskretno posmatra, one E. . . .-ove kurve. . ., prava je, jel da. . . pa nemojte opet, tu vašu svadju, niste vični rukama, ko gospoda, nego tim sečivima. . .vidim, . . .opa, tu su J & M cipele, da naš brat ne mosi bodež u desnoj čarapi , skraćeni F.S. jel da, biće mirni. . . a ni njegov drug, koliko vidim, na levoj podlaktici ništa nema, jeli tako. . .“

Dok uzimam čašu da sipam koka kolu, iz dopola popijene flaše , vidim, kako vešto pomerajući rub od sakoa, ko li ga nosi po ovoj vrućini, moj drug prekriva, elastičnu crnu narukvicu za sat, malo širu, neuobičajenu. . . te polako sipam koka kolu. . .

„Od prvog dana. . . kako ga znam, „ okrete se i gospodinu iz Beograda, moj školski drug reče. . .“Pio je samo koka kolu, a sada je počeo i da je nosi sa sobom. . . nikom ne veruje, mene mrzi više od svega, nije li tako, evo, prilika da na miru porazgovaramo,. . . Neka kaže, zašto me toliko mrzi, ni E. . . . a ne mrzi više, šta sam li mu samo uradio, ili nisam“

„Pa ništa, rekoh, tako mi došlo. . .“

„Eto vidite,“ reče okupljenima „Neće da kaže, stidi se. . . maca pojela jezik,. . . zbog Majine sestrice. . . one slatke visoke mršave, sa tribine, ne smem da kažem gde je sada, da je ne ode gnjaviti, pa da ga ne izgrebe, do smrti, zapravo. . .“

E tada, već sam se skoro počeo smejati. . . a to je dobar znak. . . da je uspeo da me iznervira, pa rekoh. . .

„Neka me grebe koliko hoće, bar je ne vezujem kravatom za nogu od kreveta, mornarskim čvorovima, i ne teram da ispod istog posle ničega nedogođenog, tu i prespava, jer nisam mogao. . .“

Citirao sam neki tekst iz Tabloida, o mom školskom drugu Miša nešto napisao, pa on zna da za tu njegovu slavnu epizodu samo nas nekolicina zna. . . Sa godinama, Branimir je samo dobio na brzini, polovina trena sekunde, desnom rukom je izvukao svoj skraćeni F.S. iz rukava, dok mu je istom takvom brzinom, bivši brat Radomir, ruku prikovao za sto, i prosiktao. . .

„E neće me danas zbog tebe za Kurir slikati, jel ti znaš da smo na deset metara od vlasti. . . smiri se jebno te. . .“

Gospodina iz Beograda, oblivao je hladan znoj. . . razgovor starih drugova, kod njih se završava, nešto glasnije, ali , nikako se ne vodi na korak od Vlade. . .

I kada se Branimir nasmejao, u znak, sve je u redu, Radomir, uze bodež iz njegove ruke, bez oznaka, bez broja, samo neki izbledeo natpis, nešto kao, ima nas samo dvojica. . . na latinskom. . . prevodio je na srpski nemuštim jezikom. . . drugi od dva. . . preveo je na kraju.

„Prvi je kod mene, „ rekoh „ Prvi je kod mene, ja sam ga dobio od Majstora, kada su mi treći put povećali nadnicu. . .“

„Oca mrtvog da mi ne diraš, i da ne spominješ“

E tu je već đavo, koliko sam video , odneo šalu, pa upitah, nešto kao, o čemu bi trebali da razgovaramo, tek Branimir reče. . .

„Gospodin iz Beograda, zna te iz nekog virtuelnog sveta, baš smo slučajno pričali o elektronskim komunikacijama, i savremenim oblicima rimskog društvenog života, da ne kažem o forumima, pa pomenuo nekoliko izraza, palačinke, ženski primerak, kaže naišao na jednog što se pravi zbunjen, tek toliko, ne može da ga pohvata, u sve se trpa, sa svime se zajebava. . . samo mu nije jasno ko je Danijela, stvarno, kaže, najvećim crvenim slovima, zove je na palačinke. . . a odgovora nema,. . . pa mu unakaradio njegov ozbiljan forum, a tamo fin svet o svemu i svačemu piše. . .“

„Mišo“ sada se razoružan umešao Branimir „ Danijela nije ime, kao ni Milica, ta nama zvučeća imena njemu su pridev, on se obraća jednoj slatkoj , mršavoj gospodjici, sestri one tamo gospodje, koja nas diskretno posmatra. . .Danijela, to ti je Dragana, ili Milica, u engleskom prevodu, nikada je nije zvao po imenu. . .nisam li u pravu .“

„Jesi „ rekao sam

„A kako je ona zvala tebe. . .“ pitao je, kao da sedimo, ispred Fakulteta, na do pola pokislim klupama, u junskom ispitnom roku. . . kako je ona tebe zvala. . . da im ja kažem. . . „

„Ne moraš, rekoh, zvala me žalosti moja, mršava, samo dva puta me zvala po imenu, jednom u ulici Miše Dimitrijevića, ispod visokih parterskih terasa, sa Dunavske strane, a drugi put petog oktobra u Novom A domu. . . u šest sati posle podne. . . . „

Ustao je sa stolice, istržući svoju desnu iz Radomirove jače leve ruke, ustaje, odlazi. . .bez pozdrava, ne morate ustajati, u odlasku kaže. . .“

„Ti baš ne umeš sa ljudima, jel znaš na šta si ga podsetio,“

„Znam, na .................................................. .......................„

„Pa šta misliš da bi ikada išta mogao da im. . . uradi“

„Neće, ne brinem se za to, pa mi smo stari školski drugovi, zna dobro da bih ga onda namerno ostavio u životu. . . „

I ne čekajući, da gospodin iz Beograda išta kaže, ustao sam i ja, uzeo moju flašu koka kole, okrenuo se, isto bez pozdrava. . . krenuo prema Majinom stolu, sačekao par sekundi da ustane, . . .i krenuli smo prema Dunavskom parku, onako kako ja samo umam, dijagonalno preko bulevara, na suprotan kraj, da ne moram da prolazim kraj sada već srušene barake doma izvidjača. . . nedaleko od Đurinog spomenika . __________________
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 03-01-2010   #34
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Pomislila sam da je dnevnik zauvijek izgubljen ali evo pronadjoh ga negdje u cosku zatrpane poezije...


Koliko god covjek bio prolaznik u zivotu on ostavlja iza sebe tragove. Neciji su dublji, neciji plici. Ali, sustina nije u tezini covjeka, vec u njegovom karakteru, njegovim sposobnostima da zauzme necije srce, da osjeti njegovu tugu i njegovu radost. Covjekov zivotni put je slijepi put i on je svjestan da ce mu kad tad on doci glave, zavrsiti se u jednoj tacki. Zbog toga on pokusava iskoristiti svaki sekund, minutu, sat, dan, godinu… Neprestana borba za zivot, za unapred izgubljenom bitkom. Sta ga to tjera i vodi da se i dalje bori iako zna da ce proci kroz zivot brzo poput voza? Vodi ga dusa koja zna da za nju ne postoji kraj.
Sto prije spoznamo sebe, svoju savjest, svoju dusu, svoju prolaznost, zivot cemo shvatiti samo jednu predivnu igru izmedju dvije vatre. Vatre ljubavi i vatre bozijeg suda. Svi smo mi brojevi koji se privlace ili odbijaju. Kad pronadjemo svoj broj tad postajemo jaci, visi, bolji, spremniji za put kojim stremimo. Razum treba da vlada osjecanjima a osjecanja da nadopunjuju razum. Ako jedno nedostaje onda postajemo rastreseni i gubimo nadu za pronalazak svog broja. Pa makar ga nikada ne dodirnuli, lakse nam je kad znamo da postoji, da je stvaran i da je dio nas.

Bila je tiha noc. Previse necujna za moje misli. Gledala sam ga i cudila se kako mi iscuri kroz stisnutu pesnicu. Pravila sam se kao da se nesvjest nije desavala meni, nego mojoj sjenki koja je stidljivo izvirivala ispod zamrlog tijela. Noc mi se kao pijesak provlacila kroz prste i ne uspijevajuci da se rasprsi na vjetru, pretvarala u neuhvatljive sekunde pjescanog sata. Nisam mogla zaustaviti sat, ostadoh bez snage. Koliko ga god stiskala cvrsce, on je brze curio iz dlana. Zasto mi je sve tako neuhvatljivo, nedodirljivo? Zasto jedna obicna noc ne moze biti neobicna? Zasto sam pocela da sumnjam u svoju misiju na zemlji? Mozda sam sebi postavila veliki teret a da toga nisam svjesna. Ma prerano sam se poradovala da sam jedna od onih, koja je predodredjena da ostavi cvrste otiske na zemlji. Gdje god da se okrenem oko mene zid, nepremostiva prepreka. Cak ni pogled kroz otvoren prozor ne vodi nigdje. Ne postoji svjetlo, izlaz, vec samo tama i beskonacnost mojih misli. Kako da ocekujem od danasnjeg dana nesto bolje, kad nisam spremna da se rastanem od juce. Nadala sam se da ako prezivim ponedjeljak, da ce sve biti lakse. Govorili su mi da je utorak jos gori dan, medjutim, nema dobrog i loseg dana, nego samo dobre ili lose srece. A sreca je rijetko bila na mojoj strani. I kad jeste, mislila sam da je to normalna stvar. Valjda kad covjek zeli vise, bog mu da manje. Kad ne zeli nista, podari mu mrvicu vise, da ne izgubi samopouzdanje i tako ga povuce naprijed u drugi dan. A ja nepripremljena ulazim u novi dan. Sve svoje zelje i nade, strahove i padanja istrosim do snova pa mi oni ostanu prazni i daleki kao obecana zemlja. Zato mi jutra izgledaju tako nedozivljena. Nemam kome da pogledam direktno u oci i ispricam svoje snove. Jutros sam naisla na prijatelja i taman da mu odgovorim na njegovo pitanje - Kako sam i sta ima? Ostadoh nijema, jer zaista nisam znala ni kakav sam, ni sta ima. Odgovor sam saznala tek kad smo se razisli. Znala sam da mi je lose, da me disanje izdaje, da me znoj obliva od naprezanja da se prisjetim svojih snova. I onda sam naletila na crnu rupu, i iz straha da me ne proguta zacutala sam. Odgovor sam progutala zajedno sa gorkom pljuvackom. Pokazala sam se kao kukavica. Znam da ce me to izjedati cijeli dan.
Da hoce ovaj utorak vec jednom proci, a tek je poceo. Njegovi repovi ce me smarati cijeli dan, ostavljati hladne oziljke po vratu. Jedino mi ostaje nada da cu vaskrsnuti sutradan i sresti njega. A on ce mi pokazati gdje se zivot krije, on je moja svjetlost na izlazu iz ove sedmice.
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 03-01-2010   #35
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default Darovi ljubavi.....))))

Zaogrnut plaštom čežnje za mojom voljenom sjetom i bolnom čežnjom ispunjen snatreći o našoj ljubavi... pisah da svaka ljubav kao i čovjek ima svoje rađanje, sazrijevanje starost i kraj. Samo one prave ljubavi su vječne...ljubavi u kojima si sav natopljenom voljenom..u svakom licu je vidiš...u svemu nalaziš i prepoznaješ njeno prisustvo...sve je dio nje...od vjetra joj lice stvaras...vazduha..sunca mjeseca, zvijezda uvijek je svaki put ljepše praviš...u svemu osjetiš njen miris...u svemu čuješ eho njenog glasa...u svemu i u svim svojim stanjima je voliš svakim danom jače...ljepše i lepršavije...I uvijek si gladan njenog dodira, osmijeha, usana...Bilo u bolu ili radosti...sa njom ili bez nje...odvojen ili spojen zauvijek. Voljena i ja smo bili darovani ljubavlju, koja se jednom ili nikada ne doživi u životu....ljubavlju koja nam je otvorila sve tajne odaje najljepših duginih boja i jedinstvenih nazaboravnih nebeskih mirise u kojima nas je obavijala mehkoćom bijelih oblaka...
Ljubav nam se radovala...osmjehnula svojim najljepšim osmjehom...Naša srca učinila su joj se dovoljno lijepa i dobra da se ugnijezdi u njima...Naša ljubav je strastvena,prejaka...presnažna, i kao takva puna neponovljive ljepote...ali i bola...i traži svu snagu i zrelost...od mene i voljene...traži sve što je u nama kako bi nas zauvijek nagradila dok živimo... neprolaznom ljepotom i ugodom u svakom našem danu, sahatu
svakom našem dahu...Naša ljubav posjedovala je samo jednu vrsta strepnje...da nikada ne izgubiš osobu koju voliš...I jedino je tada strepnja dobra jer tada stalno razmišljaš i sanjariš kako da voljenu ili voljenog svaki put ljepše i raznovrsnije obraduješ najljepšim poljupcem i osmjehom daruješ...živiš i samo njoj sve svoje stvaraš i daruješ...Predivni su i neponovljivo čarobni bili naši kratki susreti...a duga...bolna i teška čežnja kada smo dugo bivali razdvojeni...Voljena i ja nismo kao hiljade drugih parova smjeli sebi dozvoliti da nam sujeta...ego...ljubomore...sumnje...laži...nemiri stalnih strepnji za ishod..te sastavnih igara svih ljubavi...vruće-hladno..dokazivanje ko jaće snažnije i ljepše voli i slićnih stanja...ko je kome odaniji, vjerniji...budu dio naše ljubavi...jer usred tih stanja nastaju i čine se greške...koje mi sebi nismo smjeli dozvoliti...a u našoj ljubavi takve greške se jako skupo plačaju sa teškim posljedicama po oboje....ukoliko oboje nismo istinski cijeim sobom voljeli...i u svakom trenutku bili spremni zauvijek zajednički krenuti po naš komadić neba...U svakom trenutku.. stanju, okolnostima ja bih stao iza nje, iza naše ljubavi, svim onoim od cega sam szdan štitio našu ljubav i svoju voljenu Znala je to...
Nismo smjeli sebi dozvoliti slobodu da ne razlučimo u srcima da li istinski cijelim sobom svim svojim bićem volimo...ili strast...žudnja i želja da se bude voljen...stvara privid ljubavi...Ja nisam želio nikada da se povremeno volimo...da ljubav uzimamo i dajemo kao brzu hranu...Želio sam da u našim rijetkim susretima...da jedno drugom u tako željenim viđenjima...bez bojazni...sa radošću i ushitom...pružimo sve što nam je u srcima...svu ljubav...nježnost...strast...osjećaje...sve ono najljepše u nama...koje smo u srcima i tijelima zatomljavali... u dugim...lijepim i bolnim...bezbrojnim noćima čežnje..u kojima smo snivali i vjetar moljeli da na svojim krilima nosi naše poljupce...nježnosti i toplinu...a zvijezdama ispisivali riječi volim te...želim te...trebam te....

I samo je molitva davala utjehu...olakšicu srcu i prije nego bi mi san odveo dušu u svijetove u kojima sam tragao za njenom dušom... tuga...bol i sjeta bi se raspršili i ostajao je samo najodaniji pratilac voljenih, neiscrpna i sveprisutna nada...nada da će u svakom novom sutra ona biti moja a ja njen...Čežnja i nada...molitva i snovi bili su naši stalni gosti...Želio sam da bude samo moja sultanija zauvijek...Da je zovem svojom ženom...a ona mene njenim mužem...Da sa radošću...ljubavlju u dušama zajednički stvaramo uslove za naše gnijezdo...za našu luku u koje ćemo srca usidriti...za našu dugu ljubavi...jer sam je od prvih dana...od susreta davno upisanog u Knjigu Istine svojom ljubavlju u srcu vjenčao zauvijek....Mi nismo imali prava...niti vremena za bilo šta drugo sem iskrene i nebeski čiste ljubavi.
Ni bilo šta drugo sem povjerenja i iskrenosti u svim stanjima koje bi dijelila ona samnom a ja sa njom...
Kada smo se manetili riječima i srcima na ljubav...ona meni i ja njoj... ja sam i pred Bogom preuzeo obavezu i odgovornost da ne dopustim da ona nikada samnom u životu bude nesretna...ili da ikada uzdahne u životu zbog ljubavi...da je njeno srce odlučilo meni pripasti....Od prvog dana kada sam ostao naprosto skamenjen...zatećen...bez daha i nijem pred njenom ljepotom i čistotom srca i duše...ushićen njenim kristalno čistim i prejakim ljubavim amanetima i izjavama... kao i spoznajom o dužini godina u kojima me je voljela... a da ja to nikada nisam znao....čuvao sam...štitio i pazio je...kako bi je... ukoliko njeno srce na stazi kojim sam je vodio odustane...posustane i umori se...sačuvao i vratio bez posljedica po nju u život kojim je živjela...prije nego što su nam se duše sastale... prije nego nam se ruke dodirnuše...a oči prvi put nježno i dugo poljubiše...poljupcem... kojim spojismo krila naših srca da u svim vremenima i svijetovima zajedno lete....

Nisu nam krila srca bila dovoljno snažna. Mjesto sunca ljubavi...sunce strepnje,bojazni i nevjerovanja da je istinski voljena topili su njena krila ljubavi. Strepnja...dvojnost...kolebanje srca odlasci i dolasci, duga nejavljanja...najteža staza kojom je povedoh...učinile su svoje. Od dara ljubavi i nesagledive lepeze
ljepota koje nam je raskrilia i obgrlila naša srca i tijela, nama će ostati sjećanja protkana sjetom...
romantićni i nježni snovi koje nikada nećemo odsanjati...moj zapis o nama...o voljenoj...zapis o nepovratno raspršenim darovima prelijepe ljubavi koja su nam Božijom milosti srca bila natopljena...
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 03-01-2010   #36
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default U svemu si.....))))

Danas su oblaci maštovito i poletno plovili, kao poštari naših nježnih bjelina. Sjever je Istoku slao topao poljubac, a jug zapadu stidljivo slao ljubavno pisamce. Nebo je danas Ljubav. Nebo danas ima tvoje lice. I oci tako nježne modre, plavetne, mora beskraja. Ponekada duše pođu u potrage same kao raspuštene cuvarice slobode u ovom svijetu kao u ravnici nacinjenoj za divlje konje, pitome vjetrove i visoke trave.I naše su odavno zaljubljene duše pošle na prve izvore ljubavi pa slušale žuborenje nam srcima da su zvijezde nastale od vode s kamene ruke, i ljubav nas pomilova sjecanjima da su naše grudi puno prije mahovine puno prije mjesecine mehkocu nježnosti tkale.

Teško mi je reci i napisati šta me je više radovalo u danu u kojem sam bio s tobom, kao unutrašnji stanovnik tvojih želja srca. Bijah s tobom i u šutnji i govoru, kad se pojacavao pa stišavao pijesak strasti, kad je duša prepoznavala vesla stvarnosti i vodena pljuskanja sna. Ljubav je klizila u nas kao mokro drvo, kao snovi u magli što nikada nece se raspršiti, jer smo ih vijekovima snivali i oživjeli...Bijah s tobom i u noci u kojoj se slavila hrabrost, istina i ljubav a njihova su slavlja u malim i zlatnim mjericama, u smijehu i dimu i dragoj ludosti svih onih nam misli i osjecaja koje ne znaju reci zašto toliko vole. Šapucem onako kako misli mi nadolaze... Oprosticeš ti meni, jer sam opijen tobom...Basca, tiha laguna i nas dvoje u košulji ljubavi...Tvoje lice s lepršavim plavetnim stakalcima svjetala. ljepota beskraja u meni. Cujem cak i breze kako koketno šapucu s nebeskim ponornicama. Dani su sada s dragostima. U njima u svemu ti...

Starinska knjiga veceras je pod jastukom daljina. Usne srca i na njima okus tvojih... Polagani hod milina... Ispijam zanos tvog prvog odraza, poljupca, dodira... Svetost i ljepota pripadanja nadmecu se u meni... Pod kožom mi citavi gradovi drhtaja iznose u noci tvoja mora sjaja i nježnosti. Vjecni pecati u meni grimizne bajke tijela. U meni plamte najljepša ognjišta bliskosti. I dok se plavetni ponori ocaravajucih ti ociju vrtlože oko lelujava sna što polahko podastire pred mene svoj mirisni bezvremenski plašt, ja sam s tobom naucen biti ti i ne biti ja, zajedno u noci, razdvojen od lanaca vremenskih zrnaca, i oslobođen okova cvijeta cežnje, opijen s tobom najljepšim vinom tvoje ljubavi...

Divni se veceras nižu osjecaji u meni, kao da se Ljubav zaželjela mirisati na cvjetne ogrlice tvoje crne misrisne kose, kao da su se sva nježna prediva mašte u nama pustila u naše prste, pa pucketaju nam tišine, pa nam srca drhte i sve u nama šapuce kako je divno ovo vrijeme našeg voljenja...
I dođem ti ovdje jezikom ljubavi šaputati jer mi je sad s tobom sve carobno od neke bezvremenske ljepote i kada smo zajedno i kada dođem ovdje gdje duša nepocešljana i divlja od drevne glogovine pusta tihe splavove nježnosti i cini svoje nasipe srece u divne rijecne tokove tebe, tamo na mjestim gdje beskraji sjedaju u rukavima tvojih ljupkosti da se malo utople...I veceras sam prepun i pun cudnih mirisa postelja i kao da mi ruke dok pišu tvoje pregibe ljepote doticu...Želim ti svoj osjecaj svjetlosne zlatosti udahnuti, iako veceras nemam nepca i jagodice, nemam kosu i ruke da ih tebi u krilo stavim, pa s jutrom ranim gorim i celo tišinama tvojih senzualnih usni hladim...Udahni osjecaj koji mi je tvoja ljubav darovala, osjecaj svjetlosne zlatosti, jer želim svaki svoj otkucaj srca na dlan tvoj da ti stavim.. Jer imam tebe, divnu i tako dugo traženu, jer s tobom imam najljepši osjecaj ljubavi i dragosti, jer imam tebe kojoj svaka rijec u meni, hiti da ti kaže volim te....


Nocas sam sretan, cutim i nosim ljubav i ljepotu kojom si me natopila, ali svi su mi osjecaji i dahovi zaiskrili u plamsaj ljubavi. Koracaju mi koraci i sve moje u carobnu nam noc... Šapati, tajanstvenosti i nježnosti nama znane... koracaju u slatkocu zvijezda blagosti na stazama našeg sretanja. Darovala si mi najljepša lijeganja i buđenja, najljepšu bajku koju ni ne slutih... Ne mogah a da ti nocas malkice ne šaputah o tvojoj ljubavi koja je sada u mom disanju. To je ono malo pisamce koje radosno nastaje u noci. To je ona ljepota koju si ostavila u meni u koju se lijepo sakriti i njom ogrnuti. I sama znaš koliko je stihova napisano i zaboravljeno od onih što nemaše odlucnosti za srecom poci. Imam veceras cudnu mirnocu od nemoci da iskažem ono što se lahkocom pomice u meni tvojim mislima. Promatram svoje prste, kao da su u ogledalu drhtaja. Osjetim svoje misli što samovoljno plove tebi. Osjetim predivne struje kojima život kroz mene kola pod jarkim bljeskom odsjaja tvoje ljubavi. Kao da nastajem i nestajem svakog trena. I nalazim te. I ne gledam nazad. Ne pitam se vise u ljubavi s koje je tvoje visine najsmrtnonosniji pad. Samo te volim…

Veceras stavi na svoj nježni vrat sve one blistave dragulje što ih je za tebe sacinio zlatar ljubavi i ogledaj se u njima, jer ja sam u tebi vidio kako zasijaju zlataste zvijezde... Jer pod zemljom tople gline vec maštaju da im u ponoc udahneš oblike kad ih tvoja svilena duga zanesena kosa prekrije, jer svi vodeni gradovi cekaju da im pred jutro kraljica postaneš...A ja cu nocas leci ranije i razmaknuti nam zastore i vidjecu te onakvu kakvu te vidje ljubav, dok si mi snenom rukom sklanjala sa srca i tijela sve moje okove i poveze....u carobnu noc kada po nas dođe ljubljeno vrijeme..
Leci cu nocas ranije jer te želim sanjati i kada me probudiš, ne odvajaj mi prste od svoje kose i ja necu imati cime šaputati i necu željeti za tebe rijeci, vec samo valove blagosti i otkucaje nježnosti na valovima nutrine...
Leci cu nocas ranije i noc ce staviti na mene svoje maglene ponjave i lance mjesecine svoje ledene žeravice i pitke otopine pa ce me okovana izvesti pred tebe da ti naucim u ocaracajucim ocima citati ime...Nocas cu leci u one tvoje neopisive bijele zvijezdane postelje i beskrajno sitno padati na tvoje dlanove nježnosti kao slijepo iverje na sprudu rijeke srebrnaste, pa cu se utopiti u morima tvojih drhtaja i mirisa i slušati kako šušte putene haljine što me tvojom rukom vode duboko u sebe...Nocas ce sve moje šaputati volim te...
A jutrom cemo mila moja tihi i besmrtni u ljubavi koracati blizinom i alejama ljepota, dragi i svima necujni, amanetovani srcima i vjekovima, blijedi i jednostavni ciniti trag u beskrajima, daljinom mirisati, sjajem sjajiti, disati i odisati Ljubav......

I dok se plavetni ponori ocaravajucih ti ociju vrtlože oko lelujava sna što polahko podastire pred mene svoj mirisni bezvremenski plašt, ja sam s tobom naucen biti ti i ne biti ja, zajedno u noci, razdvojen od lanaca vremenskih zrnaca, i oslobođen okova cvijeta cežnje, opijen s tobom najljepšim vinom tvoje ljubavi...Lijepo mi spavaj ma gdje bila a ja nocas u molitvi zahvale Njemu bdijem nad prostranstvom tvojih snova...
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 28-01-2010   #37
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default Ptice umiru pevajucji.....))))

Tri duga mjeseca, razmišljanja o tebi, gdje si, šta radiš...naš dogovor o kojem samo ja i ti znamo: Samo da prođe jedan mjesec, da se sve sredi, nemoj ti mene zvati, zvat ću ja tebe!-rekao si mi,..
Toliko ti je stalo-pitala sam te?...da, stalo mi je-rekao si, ne bih te zvao da mi nije stalo...
A ja sva sretna, kao malo dijete vjerovala sam ti i sva odvažna u sebi sam, vrištala sva od sreće: VOLI MEEE,..stalo mu je do mene!

Desilo se prije tri mjeseca, kad sam uprskala našu vezu, ne namjerno... htjela sam ga samo za sebe, zauvijek samo za sebe... a on nije htio da se veže za mene, znala sam da nešto krije, ali šta? Ta me je tajna razarala, uvlačeći sumnju u mene poput crva što se polako probijao kroz vijuge moga uma... postajala sam nestrpljiva i nepovjerljiva...osjećala sam, da ga volim ludo ali i da nije u redu da me laže... laž po laž... došla sam do zaključka da ima nekoga. Iako je njegova ljubav prema meni bila čista, svaka njegova riječ je dopirala do mog srca, poput strela i ja sam osjećala nemir i strast... znao je to dobro da radi, pravi srcelomac, sve ono što sam voljela imala sam od njega... ljubav u koju sam se zaklinjala, koju sam tražila, našla sam kod njega ...eh, koliko čekanja i odricanja zbog jednog čovjeka,.. koliko misli i slatkih odlazaka u krevet sa mislima o njemu... da bi saznala na kraju da ima nekoga!
Mi proklete žene, samo neka nas voli, ma koliko ubjedljivo, same se tješimo da nije to što mislimo ali stvarnost se desi bolnija od sve ljubavi koja je izgledala stvarna, sve se pretvori u kristaliće lažne sreće...

Ipak, molio me je za još jednu šansu, a ja mišljah VOLI ME, pa pristah da čekam svog glasnika koji treba meni da se javi, dok se stiša ta zbrka, a ja poput uplašena djeteta, što mi obeća moju lizalicu, pristanem da čekam...i prođoše tri mjeseca...
Danas, sam zamolila moju drugaricu da ga nazove,.. sva sam se tresla od neizvjesnosti i strepnje...a do tada sam proživljavala neprospavane noći sa suzama, od želje da ga čujem, da ga vidim, dolazio je u moj san, stvaran... osjećala sam tople usne kao stvarne ...oh, Bože! koliko sam ga voljela, koliko sam mislila na njega, ti si mi Bože svjedok da je moja ljubav čista i da mogu istrajati dok čekam...ali nažalost! sve je neizvjesno... i dok sam te čekala ljubavi moja jedina, svaki dan u meni je umirala ona slatka nada da ćeš biti pored mene... strah me je prožimao svakim trenutkom i padala sam u laganu umiruću depresiju... da li si se zapitao, šta se dešava kod mene... da li si se zapitao kako sam? Ne znam, nikada to možda neću saznati, a toliko bih te voljela pitati, slušati ili samo gledati... zamišljala sam, kako te ljubim, kako te grlim, kako diram tvoju kosu... sve više si postojao moja opsesija, moja želja, moja strast... a koliko smo razdvojeni, zar nisam živi dokaz - žene koja čeka, koja voli svog mornara, putnika, nazovi se kako hoćeš, jer ja znam ko sam, znam da čvrsto stojim na zemlji, ali ne znam, koliko mi treba da shvatim tvoju ljubav - ako uopšte više postoji za mene... Nema dana, da nisi bio prisutan u mojim mislima, nema noći, suza koje sam ostavljala iza sebe i budila se umorna i sama ... koja ironija života...
Gdje sva ona šarena laža, sve one ljubavne noći što mi ih ti pružaše,.. što sam se budila u zagrljaju jedinog mog dragog, koji si ti i danas... nema tog koji bi mogao zauzeti mjesto tvoje a da ti nisi prisutan - tu si uvijek i kako da mislim o drugom? Ne, ne mogu ja to... ušao si mi u svaku poru moje kože, ušao si u moj život i ja te ne mogu – otjerati - ...volim te, ljubavi moja!
I kad bih htio ponovo biti moj, osjećam da to ne bi bilo kao nekada... moja čula ljubavi, moja tuga, moja strast, iako postoji, mislim da je izgubila onu živopis, onu melodiju emocija što su se uvijek utrkivale u mojoj glavi dok sam htjela biti tvoja... sva ta moja unutarnja poezija, koju si volio kod mene polako gubi značaj, živote moj! Nisi svjestan koliko patim, koliko se plašim ovog razgovora...
Da, ona je nazvala... a on tek, tako kao prolaznik, kao putnik - samo reče: kad dođe "vakat" zvat će me!
Koji "vakat"(vrijeme)....??? Ne...dugo sam čekala!
Pustila sam suzu, obrisala je, i polako sam se okrenula, laganim koracima pošla ka Vilsonovom šetalištu...imam vremena, slobodna kao ptica,.. vrijeme je divno, sunčano, baš za šetnje...i tako polako sam počela shvaćati da je sve bilo lažno, da sam se nadala uzalud. Pitam se: zašto su moje emocije izgubile onu draž, melodiju ljubavi koju sam potiskivala samo za jednog čovjeka, zašto???
U meni još i danas zavrišti ona slatka bol za njim, ona nada, još i danas zaboli me svaka pora u kojoj se on uvukao... sva tišina mojih emocija tupo odzvanja u mom umu, poput zarđale melodije orgulja... daleko je još ono mirno more mog lijepog sjećanja u nepovrat,..
Ostat će zauvijek zapečaćena u jednom krajičku moje ličnosti, kao ožiljak jedne ljubavi i ako ikada dopre moja misao do tebe... a znam da hoće i znam da ćeš tada znati da sam to ja: neka te niko, nikada ne voli kao što sam te voljela ja!
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 22-04-2011   #38
Skorpija
Registrovan
Domaćin
 
Skorpija's Avatar
 
Join Date: May 2008
Location: Landskrona
Posts: 10,158
Default

Zamrzi me ako treba
Anoniman autor 19. 04. 2011.

Prvu kahvu sam već popila. Za nekog je možda rana jutarnja, za nekog možda, tamam na vrijeme… Meni odgovara, potom napravih još jednu. Nešto je drugačije, ne otvaram Office Word, da bih zabilježila nekoliko trenutnih misli iz svoje lude glave na papir ili ti ga dokument. Nego, otvaram ovaj Portal i direktno dijelim sa vama, dragi čitatelji, ove „nove“ pridošle članove.

I kako to uopće fecara ovdje? Ja mogu da pišem veoma puno i dugo. Ne znam koliko znakova mi stoji na raspolaganju? Jednostavno ću da opalim po tastaturi, vrijeme je da i ukucani polahko ustaju i da se bude … A ko nije budan, ne može ni drugog da probudi. Zar ne? )

Kaže on meni: „Kada budeš pisala knjigu, napiši na kraju da sam ti ja bio inspiracija.“ – Huh? Ne bih se baš složila s time. Znam da me inspirišu mnoge neke stvari, ali baš on? Do nedavno je igrao neku, hajmo reći, značajnu ulogu u mome životu. Bilo je tu dosta neke priče, planova i emocija. No, za tren se situacija promijenila.
- Zašto? Kod mene je nekako sve po starom. Valjda što sam uvijek predosjećala da od nas neće niti može biti nešto više, mada je bio veoma zanimljiv pokušaj da se nešto „stvori“. Potom pitanje: Kako je moguće, da ulažemo trud u nešto za što smo svjesni i za što na kraju znamo da će pasti u vodu i da neće uspijeti? Da l‘ je to neka igra „Sudbinom“ ili „izazov“? Kako bi mogli okarekterisati taj potez?
– Nekako mi dođe poput igre, zabave… Ali, namjere su mi bile čiste, potom ne mogu kazati da je igra. Ako je ipak bila igra, da l‘ sam gubitnik ili pobjednik? Kakav je rezultat?

Od jučer mi je jasno zašto je sve „palo u vodu“. Kaže da je našao svoju „srodnu dušu, da je presretan“ itd. itd.
– Super zvuči! Meni baš nekako drago bilo, a i jeste. Ukoliko je to baš ta „srodna duša“, želim im svu sreću svijeta i da zajedno uspiju u životu. No pitam se, zašto mi to nije mogao kazati sam, nego sam iz znatiželje i tragajući za odgovorima to morala sama doznati? Najgore u svemu tome je, kako je nas kontakt (vezu) priveo kraju. Svu krivicu prebacujući na mene. A ni kriva, ni dužna. Baš ono „zapanjena“ ljudskom glupošću i ohološću. Zar je moguće, da postoje ljudi, koji sami sebe lažu, koji su toliko zagazili u tamu, da uopće ne primjećuju da odudaraju svojom negativnošću? Znam da su to sve pacijenti, umni bolesnici i paćenici. Svjesna sam njihovog mentalnog stanja i načina kako funcionisu, obrađuju informacije itd. itd.
– Ali, ovo je nekako prešlo sve granice. Kaže on meni, „da je došlo krajnje vrijeme da ga zamrzim ako treba (!) samo da ga pustim…“.
– Žalosno, zar ne? Zašto bih ga mrzila? Što me je lagao, varao, vrijeđao, ponižavao? Da l‘ je to sve dovoljno da se neko zamrzi, ili treba još više ili manje od toga? Kada mi je sve to rekao (naravno opet namazano i zamazano, tj. pola istine, pola lazi), rekoh tiho u sebi: „Pa u mome srcu ima dovoljno ljubavi za tebe, mene, nju i NJEGA“.
__________________
I See You

Skorpija is offline   Reply With Quote
Old 31-12-2013   #39
kame
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Mar 2010
Posts: 185
Post

Kol'ko puta sam zaspala s pitanjem na usnama:“Boze, hocu li ga vise ikad sresti, vidjeti oci boje neba lice nevino, ma ne s djecijim se ne moze porediti,dijete ipak za cokoladicu, za igru s drugovima, zna i uspije prevariti i slagati, ali ovo lice nije znalo varati.


...Proslo je toliko godina ali ona slika jos uvijek stoji tako bistra i stvarna, a kazu da vrijeme brise sva sjecanja neka malo bolje, neka slabije, bez obzira na covjekovu svijest i njegovo nastojanje da upamti.Okrenuvsi se na njegov poziv pitala sam se dal da zahvalim Bogu sto je moje ime preslo preko njegovih usana, il da krivim i sebe i sve oko sebe sto sam se okrenula i sto je moje ime ostalo u njegovim mislima, sto ga je morao upotrijebiti? Bila sam svjesna svojih godina, svaki djelic mene je odgovarao sa „DA“ na njegov poziv da me vidi jos jednom, da se bolje upoznamo, da izadjemo ali nazalost mojih 15 godina to nije dozvoljavalo.
Ulicna rasvjeta i mokre snjezne pahuljice prekrile su moju zbunjenost i crvenilo na mojim obrazima. Narednih par dana jedno pitanje mi je razdiralo misli:“Boze, zasto o njemu razmisljam, zasto njegova mokra i hladna ruka od snijega jos uvijek hladi moju ruku? Zasto kad sam mu tako hladno i bez imalo kajanja rekla da od tog nece nikad nista biti. Ustvari izgledalo je hladno i bez kajanja, mada se i sad pitam kako sam to uspjela, kad je u meni sve drhtalo i zeljelo da moja ruka zauvijak ostane u njegovoj, ali valjda taj zenski ponos, kojeg sam shvatila kasnije, jer je u meni jos uvijek sve bilo djecije, pa i ta nevinost, eto pobijedise.
Ulicama sam prolazila okrecuci se na svaki mali sum. Na svaki glas, krivili mi se ledila u zilama, ne znam koliko bi vremena prolazilo dok bi se povrati u stvarnost i reci sebi:“ Amina, to nije tvoje ime, to nije njegov glas.“ Prolazili su dani i mjeseci, mozda kazem dovoljno vremena da ipak taj susret, ta noc ostane samo slika kao poslije nekog lijepog sna.
Ali ta sudbina ne dade da to ostane samo slika, vec ucini da to bude stvarnost. Opet ono isto pitanje za koje sam mislila da sam nasla odgovor, za koje sam mislila da me je pustilo na miru, ali ne. Sta da radim? Moje godine, Boze je li isuvise rano za ove osjecaje, je li isuvise rano da mi srce uzme neko, neka osoba,osoba kojoj sam znala samo ime a sta mi je ono moglo reci ili je mozda ono ime izgovoreno sa onih usana govorili sve i moglo sve reci. Jos uvijek govorim i kazem ja ne znam voljeti, ne znam kako to izgleda biti zaljubljen ali opet se vratim, a sta je s onim osjecajem koji postaje sve jaci, koji sve vise boli ili mozda ne boli ali jedino sto znam je da svako jutro kad ugledam sunce i PLAVO nebo kazem:“ Hvala ti Boze sto i danas vidim sunce, sto i danas osjecam ovu bol.“
Na ciju stranu da stanem, na stranu razuma ili srca, razum zna za moje mlade godine i krivi me sto sam one noci ostala do kasno u vecer jer to se nije smjelo desiti jer jos sam dijete, ali srce ne zna za godine ono jedino zna za ljubav. Kazem ljubav, je li to bila ljubav?
Tad nisam znala rijesenje, kako da sakrijem od roditelja da je njihova djevojcica zaljubljena a kako da kazem njemu da je njegova djevojcica zaljubljena, sta da radim, dal da priznam da li on isto osjeca ili je to njegova neka igra. Ne mogu, nemam hrabrosti priznati u lice a i ta okrutna stvarnost ne dozvoljava, razum ipak pobijedjuje ali srce postaje nemirno, gdje je u tome svemu rjesenje, papir i olovka je li ispravno? Ne mogu vise, pisat cu, neka kaze sta hoce, mozda kad kaze da je za njeg smijesno biti u vezi, imati djevojku a ne vidjati je, veza preko papira prosto glupa i da on to jednostavno ne zeli, meni biti lakse, znam srce ce patiti ali u tom slucaju razum ce pobijediti.
Budim se, gledam u nebo i naravno smijem se samoj sebi, kontam evo me smijem se kao sto se i on sigurno mi smije ali neka, bar ne gledam da se ponizavam, sto mogu, sto osjecam on bar to ne vidi.
Pitanja i pitanja, sta li misli, sta je trazim od djeteta? Moram zaboraviti, moram taj osjecaj potisnuti ali kako kroz ljutnju, kroz posao, skolu, ne, ne uspijeva mi. Papir mi ne daje nikakve odgovore, moram cekati prijateljicu iz skole moram od nje traziti bilo kakve odgovore.
Telefon zvoni, u svoj toj ljutnji ne zelim se javiti jednostavno ne zelim ni s kim razgovarati o nekim glupostima, jer u tim momentima sve je za mene bilo ne vazno i glupo. Vicuc ne mene mama ostavlja posao i podize slusalicu.
-Amina, za tebe je ili mozda ne zelis ni s Enom razgovarati, sto ti je to izgleda sam Bog zna.
-Evo me, idem.
-Pa ja, kad je u pitanju drugarica, s njima imas uvijek sta pricati, a s rodjenom majkom nikad nista, samo sto znas je odvratno odbrisiti.
Kazem hvala Bogu stigla je, moram je vidjeti.
-Hej Ena, hajd molim te dodji do mene moram pricati s nekim.
-Eto me, svakako sam mislila, imam jednu radosnu.
-Daj majke ti mile, nemoj me zajebavati.
-Slusaj zenska glavo, poslao ti je Adis pismo, danas mi ga je dao da ti dam, cekaj me ispred kuce.
Slusalica mi je ispala. Odgovorio je na pismo je li moguce,u ostalom i da je odgovorio ko zna sta je napisao.
Tresem se, hladno mi, oblacim trenerku, mama me samo izbezumljeno gleda.
Roza koverta i papir ispisan, gledam, zelim da procitam, ali ne uspijeva mi, odjednom vidim samo plave linije nigdje rijeci ni slova, mrlje po papiru od hemijske odnosno rastvorene boje, osjetim miris i pitam se mirisuci ruke jesam li dirala tatin ili bratov parfem? Me ne sta ce meni muski parfem? Dajem Eni da cita jednostavno proklete suze ne daju meni. Slusajuci njegove recenice ponavljala sam sebi , ne to nije istina, zar toliko srece za jedan dan, Boze zar si dozvolio da toliko budem sretna, zar je to ispravno? Citala je i naravno smijala mi se, gledala me kako oduzeto sjedim i gledam u papir u mrlje od njegovog parfema. Nista nije govorila, znala je da nista jednostavno nisam cula ali jedino sto je ona cula i sto sam je osjetila na svojim usnama su njegove zadnje rijeci u pismu:“ VOLJENA SI BUDI SIGURNA, TVOJ SARAJLIJA.“
Suze su tekle. Zasto suze, zar je bilo razloga za suze? Sad kad osjecam i znam pravi razlog za suze, zasto su tad tekle, valjda, kazu posljedica koje osjeti svako zaljubljeno srce. Kazam zaljubljeno, ne ovo tad nije bilo zaljubljeno, ne ne mogu to priznati ni sebi ni bilo kome.
Pisajuci mu pismo neprestano sam uvjeravala sebe, ne znam zasto, ali to uvjeravanje je bilo kao da me neko drugi uvjeravao a ja poricala i govorila „nije tako“ jednostavno srce je pobjedjivalo i imalo glavnu rijec, ovo su sigurno Amina tvoje zadnje rijeci upucene njemu na koje ce se ako i procita grohotom nasmijati i reci:“ Jos hoce da joj odgovorim, je li ona normalna, sta misli, da hodam s papirom ili preko papira, svasta.“ Te rijeci su izvirale niotkud, moja glupa masta. Srce je potiskivalo i trazilo izlaz, ali nazalost tako je. Prokleta sudbina, tad sam neprestano ponavljala, ali nije bila, tako je moralo biti, samo se pitam zasto Boze dozvolis da srce upozna ljubav tako rano, nama nista u tome lose,naprotiv ljubav, voliti to je bit zivota, ali sta je s boli i tugom? Par kilometara nas je samo razdvajalo, ustvari kilometri nisu bili bitni ali proklete godine tad su glavni razlog bile za moju tugu i suze ali nazalost to nije izgleda ni t od tuge.
Jedan susret s njim, izgovorenih par rijeci srce je znalo da nije jedan od onih koji traze samo provod, izlaz iz dosade valjda je zato srce poricalo i nije dalo reci da ce se smijati kad vidi i kad procita.
Buljila sam u papir, papir poslat meni, rijeci koje sam tako dugo prizeljkivala da cujem, razum nije dozvoljavao nadati se ali srce bi uporno pa pobijedi. Tad je pobijedjivlo a razum svakim danom sve vise odustajao. Nije htio ili nije mogao odustati odjednom, valjda nije vjerovao da se to desava.
Svaki dan izgledao je kao tren. Zivjela sam samo za onaj momenat kad dobijem pismo, pismo umrljano njegovim parfemom, s mojim imenom na koverti, rijeci pisate kao na pamuku i strahom da ne bih uspjela procitati i da se rozi papir ne bi zguzvao. Svako slovo svaka rijec znacila je i vise od onog sto je trebalo i ostalo duboko urezano u srce.
Tad ustvari i nisam bila svjesna sto imam, koliko sam voljena. Sad kad se sjetim tih momenata,dana,mjeseci osjetim neku radost izgleda mi kao da sam tad rodjena, kao da prije toga nije bilo zivota. Kad se prisjetim svog prvog osmijeha, svoje prve srece vidim sebe s pismima i onih ukupno par sati provedenih s njim.
Dosao je i dan njegovog povratka u Sarajevo. Nije bilo nekog rastank, neko ko ne zna za nasu situaciju rekao bi rastaju se obicni prijatelji ili mozda cak poznanici, nista strasno. Tako je izgledalo. Moj stid, moj strah da nas ko ne bi vidio zajedno i prenio mojima, nisu dozvolili da ga pogledam i oci, da se zadnji put odledam u njima i vidim sebe u njima. Srce se nije imalo vremena boriti, razum, prokleti razum nagovorio je misli, ovo je njegova igra, gluposti i nista vise, opet ustvari trazila sam samo jedan razlog da ga sto prije zaboravim. Znala sam da ga vise nikad necu vidjeti, bolila me je ta pomisao, ali vrijeme ce mi pomoci da ga zaboravim, ustvari ja se nisam zaljubila, kazu da se place zbog ljubavi, da ona boli ali ja volim sto boli ako ja osjecam pravu bol, govorila sam sebi i pitala se. Govorio mi je da ga nazovem ponekad, da se javim, nije me molio, znao je da su moj sram,stid ili sta vec jaci od mene. Nisam mu mogla ostaviti svoj broj telefona, nije ni trazio tad, znao je da ga ne smije upotrijebiti.
Dani su prolazili u tisini. Za mene uzbudjenja vise nije bilo, sreca je nestala, iscezla.
Osnovnu skolu sam zavrsila, krenula u srednju. Istina je sto kazu za vrijeme da ono lijeci sve rane pa i ove ali sreca moja da nisu bile duboke, srce mlado, tek osjetilo ljubav pocelo je zaboravljati. Pisma sam sve rijedje uzimala i citala. Prosla je godina,dvije,tri. Nikad se necu zaljubiti, voljeti, osjetiti ono, a sta je ono, je li ono bila ljubav, tako mlada da je osjetim, ma ne, mislila sam. Ne znam zasto ali sve vise sam sebe uvjeravala da je ono bila sve laz, igra, pocela me je proganjati i misao da ono cak on nije ni pisao vec ko zna ko, kome je davao da se igra glupostima, govorila sam. Niko me nije imao odvratiti od te pomisli. Slike vise nisam imala hrabrosti gledati. Bojala sam se, pitanje mi je razbijalo glavu, kako je mogao sve zaboraviti, ne bi zaboravio da to nije bila samo igra.
Kraj treceg razreda, pocela sam zrelije razmisljati, gledati na zivot, ljubav, ljubav, postoji li ona uopste? Muskarci su me poceli nekako drugacije gledati, ustvari, najvjerovatnije isto ko i svaku djevojku, mozda je to bilo i prije godinu, dvije ali ja nisam primjecivala ili nisam htjela jednostavno nisam dala srce ponovo. Ali naravno to nije moglo vjecno trajati. Kad sam skoro mislila i bila uvjerena da izgubljenu ljubav djevojcice kako me je on nekad zvao, nista nece moci ni upola zamjeriti, da nikad necu naci mladica koji ce mi govoriti onako njezne rijeci, priznati onaku ljubav od koje vecina mladica bjezi, ne vjeruje ni da postoji, jednostavno se boji, naisao je Nermin. Mladic kojeg u pocetku nisam ni primjecivala. Upoznali smo se, napokon neko kome cu priznati ljubav, ljubav koja ne pripada njemu al sta se moze, pretvarat cu se, mozda kasnije bude bolje, mozda i postane Nerminova, mislila sam. Iako sam znala da to nije to, da cu ga ipak na kraju povrijediti, mozda bez milosti, nisam mu mogla priznati ono sto stvarno osjecam. Prisiljavala sam sebe da izgledam zainteresovano, zar da ga izgubim bez razloga, razloga Amina nemas, Adis vise ne postoji, nestao je, zaboravi ga Amina, zaboravi, govorila sam. Godina kako smo u vezi. Ne mogu da vjerujem. Ni u jednom jedinom momentu nismo dosli u situaciju da se ljutimo jedno na drugo. S njim sam imala sve. Zavoljela sam ga, mislila sam, ali sad vidim da to nije to, da to nije bila ljubav, ljubav kakvu sam jednom osjetila, to je jednostavno bila navika, navika da budem s njim, prijala mi je. Gledajuci ga sretnog, uvijek nasmijanog, nije mi morao reci da me voli, vidjela sam to, pokazivao je svojom njeznoscu, pitala sam se Boze kako da mu uzvratim, kako, kad ne osjecam, dokle da se pretvaram?
Zavrsila sam srednju skolu. Oduvjek sam zeljela, naravno i mojih roditelja zelja je bila da nastavim, da upisem fakultet. Jedini grad koji su vidjeli, koji je bio najbolji za njihovo dijete, grad u kojem su navodno najbolje skole SARAJEVO. Nisam imala nista protiv cak naprotiv, jedava sam cekala da budem student, ja student. Sarajevo sam gledala ko i svaki drugi grad. Glupo je izgledalo, smijala sam se kasnije sama sebi, ali ponekad sam zamisljala i pitala se kako ce biti ako ga ikad sretnem. Kakav izgleda, je li se promijenio? Poslje takvih razmisljanja samo bi se nasmijala, Amina o cemu ti razmisljas, u ovolikom gradu ti bas njega da sretnes, gluposti, govorila bih sama sebi. Znam zvucalo je glupo sresti ga, ali zelja se javila, zelja toliko jaka da ga samo vidim, znam ako ga i sretnem nece me prepoznati, on mene da se sjeca nakon 5 godina gluposti, ali mozda je i bolje. Ne, ako ga i mozda, mozda kazem sretnem necu mu prilaziti, ne zelim da me vidi jer da sam mu ista znacila nazvao bi me bar, ako nista drugo. S Nerminom sam bila jos u vezi. Pred polazak u Sarajevo nasi izlasci vise nisu bili kao sto su nekad bili. Znam bila sam kriva, pretvarala sam se koliko sam mogla, vise je bilo neuspjesno. Zasto da ga lazem vise, prekinut cu, ne mogu vise. Ne znam zasto ali vise nisam mogla, nije bio razlog Adis, jednostavno godini i pol u vezi bilo je mnogo. Htjela sam biti slobodna. Kao prvo to nije bila ljubav, kad cemo se vidjati, ja u Sarajevu on u Bugojnu, kad se neko ne voli nadje milion razloga za prekid, ali kako da njemu kazem, sta da mu kazem, istini, znam bit ce mu tesko, znam volio me je a ja da mu tako nesto uradim...


P.S. Prica je pisana po istinitom dogadjaju..
kame is offline   Reply With Quote
Reply

Bookmarks

Tags
ljubavne, price


Currently Active Users Viewing This Thread: 1 (0 members and 1 guests)
 
Thread Tools Search this Thread
Search this Thread:

Advanced Search
Rate This Thread
Rate This Thread:

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Forum Jump


All times are GMT +2. The time now is 01:23. Powered by vBulletin® Version 3.8.7
Copyright ©2000 - 2024, vBulletin Solutions, Inc. www.SJENICA.com






Prijatelji sajta:
Parovi rijaliti uzivo - FOLKOTEKA.com - SJENICA.net - Freestring - FOLKOTEKA.org - Sve o pametnim telefonima - Besplatni mali Oglasi - MixoTeka.org - Tekstovi pesama - Najbolji domaci recepti - FOLKOTEKIN forum - Restoran SREM (Novi Beograd)