[kame]

Čitaoci Diwan online će imati priliku da svake nedjelje čitaju po jedno poglavlje iz ovog romana koji je u 2013. godini dobio nagradu izdavačke kuće “Bosanska riječ” za knjigu godine.
Bisera Suljić Boškailo

Danas objavljujemo prvo poglavlje romana
---------------------------------------------------

„O čemu se ovdje radi?!…“
„Milostivi!…“
„O čemu se ovde radi?!…“, čuo se izbezumljeni šapat…
Sve je počelo onog jutra, kad se svjetlo zanosno spustilo na krov ženskog manastira Đurđevica, a porodilja Draga ugledala, kroz ledene šare na prozoru, silazak svjetlucavih niti s neba; pokrenulo je onda, kad se zanjihao u njoj dašak radosti, a ona zapojila: „Kao zlatna rajska ptica raširenih krila…“; kad je poljubivši svoje tek rođeno posmrče, u majčinskom poletu zgrabila korito s tek opranim vešom i pohitala preko šljivika k mjestu gdje se spustio nebeski sjaj – sudbinska vrata su se otškrinula kad je ona pelene prostrla po obasjanom dijelu manastirskog krova i vrativši se zadovoljna na pod spustila da zadoji čedo – kugla tajne je napukla kad se vrisak igumana oca Đorđa razlegnuo usnulom Đurđevicom, kad mu je glas zagrmio tako, da se i ona makanja u kolijevci od njeg prenula i ispustila toplu majčinsku sisu, a iz nje šiknulo nadošlo mlijeko…
Tada je sve krenulo. Tada, kad je Svemogući onaj izbezumljeni šapat po carstvu nebeskom zlatnim konopima iz sumorne doline uzdignuo i u slikama Svoga svjetla svijetom raznio…
„Bože! Veliki Bože! Zar to da se baš nama desi?! Zbog pelena… da ostanemo bez naše svete kuće!?…“, jaukao je iguman, do neba proklinjući i pelene i majku što ih rastije, tu na krovu ove svetinje i to na Đurđevdan, Dan manastira i proljeća, dan kada se devet sela spremalo za veliki sabor, koji će se, kao i svake godine, danas dogoditi upravo ispred ove kamene ljepotice. Nikada nije bio izgubljeniji neg tada, kada je tik ispred uskog prozora isposničke kelije sestre Đurđine, kroz koji su sad prodirale nekolike sunčice, u bijesu proklinjao rabotu sirote udovice, koja je nadnijeta nad kolijevkom i dalje dojila čedo, onako utonuta u svoju nesreću, ne shvatajući ništa, trznuvši se iz sebe tek kad začu igumanov zov: „Draganaaa!…“
Ćušnula je tad vlažnu sisu u košulju, odgurnula ustranu kolijevku i zateturala se k prozoru sa kojeg su se već topile u suzama bijele šume. Preletjela je prstima preko okna i ugledavši igumana Đorđa kako i zubima i rukama trga i cijepa njene pelene, kako ih gazi i mlježdi po mokroj zemlji, ona sklopi ruke na usta i zaustavi krik…
K mjestu svog zločina Draga se došunjala tek kad su se očeve psovke utišale i kad je njegova sjena, zamičući k Popovićima, postala crna tačka međ velikim hrastovim slovima.
***
„Eh… pa? Odkud bi ona znala to što otac Đorđe zna? Za to staro proročanstvo malo je njih čulo… A i zašto bi manastir nestao zbog pelena? Posebno što je porodilji namjera bila bezazlena. Ona je samo pokrenuta majčinskim instiktom htjela da joj se te krpe tu na tom suncu brže osuše, kako bi sirota mogla da povije svoju zlatnu jabuku…“, prošaputa Prva iz mase, baš ona što stajaše tik uz Svjedoka, koji bi, na ovoj beskrajnoj poljani, pozvan da pokaže u živim slikama i oživljenim svjetovima sve kako je bilo.
„Pelene su nečiste, zato. A i među pelenama bilo je i udovičinih nečistih krpa“, odgovori Druga.
„Ah, prije će manastir zbog drugih grijeha i sudbina krenuti preko Crne rijeke?“, brecnu se Treća.
„Hm… Da. Jer, šta je sa ovom iskušenicom što sad u keliji šapće jutarnje molitve, klečeći, u odsjaju što joj preko ramena crta sebe po kamenom zidu?“, javi se iz hora Četvrta.
„Stanite! Što ne bismo krenuli sad k tom mjestu istine? Jer, iako, mi možemo da znamo samo onoliko koliko nam On da da znamo – onoliko koliko nam je puhnuo svog duha i znanja i otkrivene istine i upute na pravi put, ipak, pođimo i mi…“, pozva ih Vođa.
„Sljijedimo samo Njegove znake i naćićemo lako istinu“, prošapta Pravostrani.
„Ali kako ih sljijediti kad ih ne znamo svi čitati? Ili, pak, te važne znake predvidimo, previdimo, zalutamo u njima?“, zamišljeno dodade Višestrani.
I tu započe djelidba između onih što vidješe samo vidljivo i ono što im Svjedok ponudi, i onih što vidješe pored toga i ono nevidljivo. I tu započe razilaženje; tu na toj međi između raja i pakla – gdje se prepliću dvije jake stuje; struje ljubavi koja se smije-zrije-grije i struje ljubavi koja rovi-mori-gori…
I krenu se; jedni putevima razuma, drugi putevima srca – džadama koje bijahu negdje gore nacrtane, u zamotuljku pružene, skrivene među faltnama labirinta gdje im bi jedino ostavljeno da se pronađe tačka odakle će se krenuti po tom nevidljivom krugu što bi darovan odozgo, kao zagonetka koja se cijelim životom rješava.
Vođa koji je bio čitač karte, koja je ukazivala na put priče, krenu sad ispred Svjedoka:
„Zar mi čulima ne otkrivamo samo to što je već negdje prije za nas stvoreno? Isto kao što je stvoren i ovaj crni mačak, što drijema na suncu ispred odškrinutih vrata manastira, pa, dok on prede svoj mir, mi ga vidimo samo kao znak – ne shvatajući zbog čega nam je ovdje sa ovim ženskim manastirom poturen; sa ovom svetom kućom smještenom ovako na kraju livade, u cvatu kaćunica i visibaba rastrtih do izvora Studenac odakle se uzdižu stogodišnja hrastova stabla – kao u nekoj bajci u kojoj je sveti dvorac tako naslonjen jednim dijelom na liticu, napravljen u gotskom stilu, pod vizantiskim i romaničkim utjecajem, sa nutrinom u kojoj freske govore o Bogorodičinom životu, dok na zlatnoj pozadini sa imitacijom mozaika žive scene Uspenja Presvete Bogorodice i Rođenje Hrista, obogaćeno ukrasima nježnog osjećaja vezene duše jedne žene, tako zagonetno da niko ne zna, čak, ni otkad je ovdje, ni zašto baš ovdje…“
„Ali bitno je, ipak, reći ono što se o njemu zna, a to je, da je on u svom dugovjekovnom postojanju često nestajao u plamenu, koji je ili grom palio, ili, pak, neka druga ispružena ruka, dok bi se poslije toga opet nekako zagonetno ovoj uklesanoj djevici pružala ruka spasenja, i ona bi iz pepela ponovo nicala i blistala u svom vezu bijelog kamena, tu okačenoj, na orlovoj litici“, značajno će Pravostrani s uperenim kažiprstom u nebo.
„Dobri duh neke kneginje, monahinje, ili, pak, svetice, čuvao ju je, valjda kako bi u njenim odajama nalazile utočište božje milosnice, zaručenice i udovice vlastelina izginulih u bojevima; kako bi se ovdje pripremale za monaški život, za odlazak u svijet između ovoga svijeta i onoga što se od nas krije ispod nevidljivog plašta i otkriva se samo onoliko koliko je određeno i pruženo od onih zlatnih ruku odozgo“, zaneseno nastavi Žena u zelenoj haljini.
„U ovom manastiru su mnoge žene tražile spas – nalazeći izbavljenje svoje na međumjeđi svjetova“, dodade Vođa.
„Isto kao i ova isposnica što se sada u njemu ovih nekoliko ciča mjeseci, pored gluhonijeme stogodišnje Zore i crnog mačka Bogu nudi?“, opet upade Pravostrani.
„Nažalost, njena sudbina je još uvijek zapečaćena u pismu predatom igumanu Đorđu“, odgovori mu Vođa, i nastavi sigurnije sa svojim tezama:
„O njoj se ništa zasigurno još ne zna – ni ko je ona, ni odakle je, ni zašto je ovdje, ni šta su joj grijesi koje ona danonoćno ispašta. Ona je velika zagonetka što zbog nesvakidašnje ljepote otima narodu i lažu i istinu. Zbog nje se čak svi sjećaju one crne noći kad su je oko ponoći doveli po oluji i snijegu i predali igumanu manastira ocu Đorđu. Spustili su tad ti neznanci do vrata njen crni kovčeg, ocu igumanu pružili pismo – na čudnom jeziku koji je samo on u selu razumio – i nestali u tami.“
„Pričalo se da on nije bio previše iznenađen kad su mu je doveli. Kao da je o njenom dolasku bio ranije obaviješten. Ja mislim da on sve zna, iako se nikada nije nikom o tom izjasnio. Radoznaloj Dragi je samo jednom ljutito prošaputao:
‘To su božje stvari i neka ostane na tome. Sestra Đurđina je sad pod božjom zaštitom!’ Samo je to iguman o njoj rekao“, dodade Pravostrani, iskoristivši kraću pauzu Vođe.
„Da. Narod koji se nikada nije odrekao ni laži ni istine i ovdje je svašta nagađalo, pokušavalo na sve načine nešto o njoj doznat. Osjećao je da se tu krije nešto veliko… Zato se išlo i dotle da su čak od gluhonijeme starice, koje su se plašili, i zbog strašne mršavosti uvijek izbjegavali, pokušavali šta izvući. Ta ljudska radoznalost je bila ovdje tolika da su se sad čak i radovali kada bi tu rugobu od žene sreli. Svi su, i djeca, i stari, i žene, i muški, svi ama pokušavali da se sporazumu sa njom, da što novo saznaju, kako bi mogli da prenesu, da uveličavaju, šire do beskraja priču. Ali, ta njihova Grobarka – kako joj ime dadoše – odmahivala je svima ludo rukama, ispuštajući pritom jauke zvijeri, pokazujući kaziprstom u nebo, kazivajući da je to volja odozgo, i ona ništa ne zna, te neka je puste više s tim. Tako je iskušenica Đurđina duboko u svojoj duši sama nosila svoju mučnu istinu koju je, već devedesetdevet dana sa molitvama, ispoštavanjem do besvijesti, pokušavala da iscijeli. I da je upravo ova Grobarka nije čupala iz kandži smrti, da nije gurala suhe cjepanice u ognjište što se nalazilo u hodniku manastira, odakle se zagrijavalo nekoliko kelija i velika crkvena sala, da je nije brižno ogrtala vunenim ponjavama, kad bi primjetila da ova ima groznicu, kuhala joj razne čajeve, miješala razne trave u prokuhano vino, koje bi je umirilo, uspavalo, rekli bi povratilo životu, ova bajna iskušenica bi već odavno bila pod zemljom“, preuze pripovijest Svjedok.
„Ali, starica kao da je u nesretnoj iskušenici vidjela sveticu. Ona se borila tako za nju kao da je živjela samo još za nju. Virila bi je kroz šupljinu u zidu kelije kako ova ispošćava i moli za oprost grijeha, kojima je bila natovarena, klečeći na utabanoj zemlji po kojoj je starica nabacila sad nekoliko starih dijelova vunenih čergi, kako bi joj bar malo omekšala mjesto gdje isposnica provodi svoje vrijeme. Za ovu isposnicu je Grobarka išla duboko u planinu, u portazi za korijenjem i pečurkama skrivenim ispod zemlje, čime je hranila i poila, održavala u životu, spašavajući tako tu nezemaljsku ljepotu – čuvajući taj sjaj nesretne mlade žene u ovoj tami“, ubaci se ponovo Žena u zelenoj haljini, ona što sad stajaše odmah do one faše u zidu, posmatrajući kroz otvor isposnicu kako klečeći šaptće molitve.
„Starica je i jutros rano, prije nego je i sunce izvirilo, krenula da joj donese iz planine lijeka. Pošla je bisagama i crnim mačkom, koji je po običaju pošao za njom, ali koji se uvijek nekako prije nje manastiru vraćao…“, nastavi Prva koja bi sad prva do nje.
„Ali, naklonost prema Đurđini pokazivao je i iguman manastira, otac Đorđo. Iako je bio red da se i ona, kao i sve ranije stanovnice ovih odaja, koje bi ovdje bile smještene do momenta dok se ne bi posve zamonašile, a tim činom i odlazile u veće manastire, ocu Đorđu ispovijede, ona to ne samo da još nije učinila, već, on kao da to nije ni očekivao od nje…“, ču se s pripovjedačkog kamena glas Novog stanovnika pripovjedačke zemlje Svevremenske, prije nego Svjedok nastavi:
„Da. Činilo se da je iguman, rijetko je vidjevši pred olatarom, prepratio onim pogledom koji joj je govorio: ‘Samo polako. Tu sam ja, kad ti zatrebam.'A ona kao da je to osjećala. Upravo, po njenom milom pogledu, kada bi ga ugledala, dalo se vidjeti da je ona tog sjedobrada igumana prihvatila bliskom dušom. Kao da je prepoznala u njemu od nekud joj poznati mir, spokojstvo koje se ogledao najviše u njegovoj snažnoj pribranosti, a i izrazitoj blagosti u licu i pokretu ruke. I baš zato je ona jutros, kad je čula njegove uzrujane i ljutite povike, prozborila poluglasno: ‘Presvetla Bogorodice, zastupi nas, ne prestaj, i pokrovom Tvojim mir nam daj’.
Ona je na trenutak, kako bi umirila osjećanja pobuđena glasovima s vana, zaćutala i osluškivala. I tek kad se ništa više nije s vana čulo, nastavila: ‘Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, radi molitava Tvoje prečiste Majke i svih Svetih, pomiluj nas. Amin…’
Đurđina je jutros, da li zbog tih sunčevih veselih niti koje su se ušunjale kroz onu usku liniju u zidu, ili, pak, zbog takvih jauka igumana oca Đorđa, osjetila da je bila nekako kao bliža ovom svijetu. Po prvi put od kad je ovdje, poželjela je saznati šta se to tu dešava, tu, tik iza njenih zidina, pored uskog dugog prozora, koji je ličio više na fašu i tanku uspravnu crtu, nego na prozor: ‘Hvala tebi, Bože naš, slava Tebi. Care nebesni, Utešitelju, Duše Istine koji si svuda prisutan i sve ispunjavaš. Riznice dobra i Davaoče života, dođi i useli se u nas, i očisti nas od svake nečistoće i spasi, Blagi, duše naše. Sveti Bože, Sveti Besmrtni, pomiluj nas…’ govorila je glasno da je Draga, sakupljajući po zemlji svoje ukaljane pelene, te nebeske riječi jasno čula, i morala tako je ponesena tim isposničinim glasom ljubičice, prisloniti uho na hladn zid: ‘Gospode, pomiluj… Oče naš koji si na nebesima… Pomiluj me, Bože, po velikoj milosti Svojoj i po obilnom milosrđu Svom očisti grehe moje. Greh moj je stalno preda mnom… Ne odgurni me od lica Tvoga i duha Tvoga Svetoga, ne oduzmi od mene…', čula je prije neg je provirila kroz taj uski otvor u kamenu, kako bi i vidjela to božje biće unutra. No, kad joj se otuda ponudi samo mrak, ona se trgnu unazad, stisnu svoje pelene na prsa i, prije nego potrča kroz napupili voćnjak k svom domu, još prošapta: ‘Bože, oprosti mi moj greh napravljen iz neznanja…

[kame]

Mula-Ćoro

„Vidiš, živim… Kao živa sjenka za tobom se vučem…“, čulo se iza napuklog prozora, pored kojeg su upravo prolazili Huka i Juka. Zastali su i pogledali se. Ko je to mogao prije njih stići? Pošli su prije svih zora, samo da bi bili prvi, da ne bi čekali na red, koji je kod Mula-Ćora bio moranje… Gazili su junački preko vrleti i šuma i evo su tu i prije svanuća, prije sunca koje se tek sada iz haljinke sanjivo proteže, bljeskajući prvim pogledom k brežuljku, k hodžinom čardaku stropuštenom tu ispod velikog oraha, poput kakvog skhanog, ritavog viteza, koji samo još malo sa ta dva okna životom cmilji.
I sve kao u nekoj staroj priči; i vrata koja su se širom otvorila sama od sebe, prije nego su Juka i Huka zakucali i Mula-Ćoro koji je sjedio na minderu i piljkao šiljatom iglom zlatni džepni sahat; kao da slijepim očima vidi to što u tankim prstima drži, kao da su mu zjenice izletjele iz glave, tu se na tom okruglom zlatnom sahatu smjestile, pa sada one njega odozdo gledaju i vodaju mu prozirne prstiće po zubastim koturićima, nudeći mu baš to šta on želi da vidi.
Huka i Juka su stajali pognjureno na otvorenim niskim vratima, ispred kojih je ležao crni pas i lijeno ih odozdo jednim okom virukao.
I dok su oni tako bili na vratima, cijelo sunce se odjednom uvali na sred sobe, onako, nekako veliko i blještavo…
„Svud usput je Juka Huki pričao o čudima hodže, a ovaj mu se podsmijavao, prećutavši mu i jutros ono – ono, da je i on jednom davno bio, još kao dječak, kod hodže sa amidžinicom Sadkom i njenom Mihrom; prećutavši mu i jutros tu davnu posjetu Mula-Ćori, tu veliku tajnu na koju Huka nije smio nikada ni pomisliti, a kamoli nekom povjeriti“, poče Svjedok.
„Ali dođe vrijeme svemu, pa i tome. Kao sazrela kruška mu sad, to u njemu skrajnuto pade na pamet, hrupi na vrata sjećanja i otvori ih širom“, dodade Vođa.
Huka je u sjaju jutra vidio u drveni pod zariveni nož; tu u onoj tačkici gdje su se početak i kraj kruga spajali – okruženja kojeg je hodža sa oštrom britvom crnih korica oko njih onda iscrtao, odvojivši ih tako od ovog svijeta.
Gledao je sad u sebe; tu u krugu, na serdžadi, naspram Mula-Ćora sjedio je zbunjeni dječak. I kao da su ga i sada nabadala ona koščasta hodžina koljenima, koja su im se dodirivala, dok mu je na desnoj ruci crnom bojom crtao četvorokut, ispisujući oko njega harfove… Amidžinica Sadku je držeći Mihru za desnu ruku sjedila u lijevom ćošku sobe, na velikoj ovnovoj pustećiji, učeći tiho dove…
“Bujrum, bujrum momci! Bujrum Juka!… I ti junačino, što si me svud putem psovao i govorio: ‘Da šta zna, napravio bi sebi oči, a ne bi slijep tumarao po mraku'… Nije ti se meni jutros dolazilo, aaa?… Hoćeš danas da svijetu pokažeš junaštvo?… Ne uzdiži se sinko mnogo tom silinom što ti je Bogom data. Jer, što ti se više da, više moraš i potegliti… Heheeee… Na sopstvenoj grbači se mora svaki poklon nositi…”, govorio Mula-Čoro, onako sa pauzama, kao da napipava po mraku svoje riječi.
Hodža je bio sam u sobi i prije nego su njih dvojica mogli doći sebi, onako ušokoćeni na vratima, on je podižući rastvoren sahat ka desnom uhu, da oslušne da li je to ćutanje u zlatu već prozborilo, ne pomjerajući ni glavu, ni slijepi pogled, nešto kao za sebe prošaputao, pa pažljivo oslušnuvši rad srca rastvorenog zlatnog sahata, spustio ga ponovo na drveni stolčić ispred sebe, nastavljajući da pomjera iglom zubaste koturiće.
„Bujrum mommmčineee!“, povika sad uz malo naređivačke boje u veselijem tonu, ne podižući pogled:
Ova dvojica razbacanih mladića, koji su tako pogurili na vratima i izgledali kao kakvi prepadnuti vrapćići, trznuše se, izuše obuću i uđoše. Prišli su slijepom hodži, dohvatili njegovu ispruženu ruku, prvo Juka, pa Huka, i sjeli na minder – jedan sa jedne, drugi sa druge hodžine strane – buljeći sad sva trojica u lubinu zlatnog otvorenog sahata koji je disao na stolčiću.

Soba je bila topla i mirisala je na čaj od šipurka, što je krčkutao u ćošku na ognjištu. Huka je primjetio da je na drvenim očađalim gredama bilo okačeno ono isto mirisno suho cvijeće. I onaj izlupljeni leđen je bio je do ognjišta, kao i drvena stoličica i ibrik sa vodom. Sve je bilo kao prije osamnaest godina.
Huka se nađe ponovo u dječaku koji je klečao u krugu naspam hodže sa harfovima na iscrtanom dlanu, na kojem je još ležao ispisan papir i postavljena malehna bijela posuda sa vodom. Na čelu mu je bila zalijepljena papirna traka ispisana harfovima.
„Šta misliš, šta ti piše na čelu? Eeee… Tu ti piše, sine moj, da si ti ovu moć koju ćeš sad dobiti, nekada imao… No, ti si ovo zapustio i zabacio, ali Mi smo ti otkrili koprenu i tvoj vid će sad postati oštar… To ti ovdje piše i štiti te – da se ne prepadneš slika koje ćeš sada vidjeti, a koje nisi još vidio“, šaputao mu je hodža nježnim tonom dok je lijepio na Hukinom čelu mokru cjedulju, bacivši zatim u posudi sa žarom nešto što jako zadimi i zamirisa.
„Ovu dovu koju hodža uči Huka je znao; ponekad je i sam učio, kad bi mu bilo nešto teško. I pomogla bi mu“, nastavi Svjedok da objašnjava živu sliku koju je masa gledala ispred sebe kako se perliva u raznim svjetovima i vremenima, tu po kristalnom platnu na poljani Svevremenskoj, kao na filmu.
Hodža je dječaka pokrio prozirnom zelenom maramom i u posudici u kojoj se nalazio žar počeo bacati harfovima ispisane papiriće.
„Gledaj samo u vodu i kad primjetiš neku promjenu, javi mi“, naredio mu je slijepac i nastavio šaptati dove.
„Vidite li kako dječak ulazi u svijet posude sa vodom? Vidite li kako mu se na dlanu prostire beskrajna poljana po kojoj hodaju bića jednog džinskog svijeta? Vidite kako se prepade i trznu?“, nastavi Svjedok.
Huka je bio taman krenuo da kaže hodži da vidi malena čudna bića kad hrupi neki jak vjetar, grmljavina, tresak s neba. Podrhtavala je i zemlja i kuća i… No, ubrzo se taj potres umiri i kao da se ništa nije zbilo. Dječak pogleda oko sebe i prošaputa:
“Vidim…“
„Ti ponavljaj što ja govorim. Reci im blagim tonom: ‘Neka dođe i vaš poglavica'!
„Neka dođe i vaš poglavica!“, ponovi dječak molećivo, a ubrzo zatim dodade hodži: „Evo, poglavica stiže!“
Hodža skoči na noge da dočeka poglavicu s poštovanjem.
„Poglavica je sjeo…“, reče dječak.
Hodža kleknu naspram dječaka, probijajući ga opet svojim koščastim koljenima.
„Reci im, bolesnik je ovdje i neka kaže uzrok bolesti i od šta je Mihra Sadkina obolila i neka odstrani napadača od nje lijepim načinom, a u protivnom ću biti primoran upotrijebiti one Kur'anske ajete i božja imena što su u stanju napadača spaliti.“
Dječak to ponovi.
Prizemna malehna bića, sa šiljatim kapama i ušima koje su im se vukle do zemlje, obučeni u nekakvoj vojničkoj uniformi, izvedoše jednog od njih, koji se nije razlikovao od ostalih, i pokazaše ga kao krivca.
„Evo, doveli su ga!“
Hodža poče učiti jačim glasom Aletul-kjursiju. Na Hukinom dlanu se polako krenu zatvorati ona poljana i onaj tamo svijet i osta samo ona voda sa zapisom u posudi. Huka pogleda u hodžu koji mu klimnu zadovoljno, zatim se okrenu k Mihri. Kad je ugleda kako leži na majčinom krilu u nesvijesti, on se brzom trznu.
„Hairli… To je znak da je spašena…“, reče hodža kao da onako slijep vidi onesviješćenu Mihru koja je upravo dolazila sebi, pa pomilovavši Huku po kosi, pruži mi slatkiš, kao nagradu za posao koji je odradio…

“Hmm…, odvajkada se ispod ženskog ruha znala kriti guja… Helemnejse to ti je bilo određeno…“, prošaputa Mula-Ćoro, kao da je i on sad vidio onaj davni događaj koji je bio zakopan u Huki.

„Nikom ne smiješ reći to što se kod hodže desilo. Ako kome ispričaš, Mihra će nam se ponovo razboljeti i ko zna šta će se svima nama desiti. Nikom Huka, nikom, nikom, nikom ne pričaj ništa… Jesi li čuo?!“, pritvrđivala da je usput amidžinica, stisnuvši ga uz bukvu, privijajući ga uz svoje tijelo, uvlačeći mu glavu što dublje u njena topla meka poprsja, dodavši s uzdahom: „Mihra će nam umrijeti, samo ako sve odmah ne zaboraviš…“
Devetogodišnjak je skupljao ukočen u njenoj toploti.
„Huka je volio Mihru iznad svega. Ona ga je najbolje pazila; nikada ga nije udarila, niti uvrijedila. Ne, ona mu je često krijući davala vrućeg hljeba i kajmaka. Zato je on iz zahvalnosti i velike ljubavi prema njoj, ovaj događaj jednostavno kao tama progutao. No, sve bi on i sad uradio za Mihru, jer je u njenoj blizini bio zaštićen i sretan. On bi ga često branila i otimala od majčinih mu batina. A on bi zatim trčkarao tako veselo oko nje, kao kakav mali kučić“, ispriča Svjedok.
„Onda kad su je prosci odveli, tako je plakao na svojoj litici. Kao da je umrla“, dodade Žena u zelenoj haljini.
„Kako je tek bio tužan kad bi čuo se priča da Mihra, poslije porođaja, nije više bila ona Mihra i da će da je vrate, jer nije upamet dobro. Prišunjao bi se i krijući prisluškivao sašaptavanje majke i amidžinice. Čuo je kako je Mihra u toj bolesti umišljala da je gola – da nema na sebi odijela, iako je bila posve obučena. Čuo je i to da je poslije porođaja i dalje natečenog stomaka i žuta kao mejt i da ponekad ne prepoznaje ukućane i kako je trzala sa sebe odjeću, i, ili šutjela, ili neprekidno pričala, ili se pak smijala, ili neprestano plakala. I u takvom stanju su je i vratili Morićima – bez djeteta. Mihra više nije znala, iz tog žala za djetetom, nizašta na ovom svijetu“, nastavi Pravostrani.
„Zato je Huka bio više nego ponosan na sebe što joj je pomogao jer, na čuđenje sviju, Mihra je poslije posjete hodži posve ozdravila i zdrava se vratila mužu i djetetu. O toj posjeti Mula-Ćori nikada se ništa nikom nije ni nazucnulo. Kao da se nije ni dogodila. Jedino je poslije tog dana Huka od amidžinice Sadke češće dobio kajmakom namazani komad vrućeg hljeba“, dodade još Svjedok, prije nego se svi vratiše današnjoj sceni.
„Helem, kroz vrata ljubavi zanesenih, najčešće ulazi onaj… onaj… tamoni“, nastavi opet nepovezano hodža, sad u nekom uzbuđenju prevrćući očima i podižući glavu k plafonu.
„I to što će ti se desiti Juka… ah… Huka, biće samo ona naša sudbinska jabuka – plod života našega… Jedne noći… A tu i nema razlike… noć ili hiljaduijednanoć… Na kraju ostaju da nam mrak prohujalog života obasjavaju samo slike kratkog momenta u kojem smo voljeli… Haman… pitaš se sada Huka: ‘A šta će iza ovog slijepa samca, starca ostati?', iza hodže koji je dobar dio svoga vijeka proveo slijep i baš ovdje na minderu?'“, govorio je kao u transu kolajući očima, podižući glavu i izgašene zjenice visoko ka plafonu, i puštajući da se tako u polukrug vraćaju normali.
„Ostaće sinko i iza mene tovar ljubavi. Onaj koji ćeš ti brzih dana na grbači osjetiti… Ono što sam ja godinama nosio, a i što će naš Juka godinama nositi, ti ćeš u jednoj noći morati ponijeti… Ako te dragi Bog ne spasi…“
Tu zastade, ugriznu usnicu, stisnu pesnicu, i podignuvši pogled sa ugašenim zenicama opet visoko u grede, pa spustivši ga k podu, nastavi:
„Ne zaboravite, nikoga Bog ne ostavlja okraćenim za nešto, i ne natovari ga više nego ovaj može ponijeti… Pa, moja Džinka sa kojom živim, od kako znam za muškost svoju, nije ništa drugačija nego i Jukina Minka, koju će tegliti na svojoj grbači… ihihihihi… koliko dugo. Ha, ha, ha,…“
Kad to reče hodža se čudno poče smijati, kao bezazleno dijete, prije nego nastavi:
„A ta tvoja, ta tvoja, Vilogorka… to ljudsko sure sa onoga svijeta… No, Bog, Jedini, opet sve zna…”, promumla, kao za sebe, glavu dižući plafonu.
„Koliko su Juka i Huka razumjeli to što slijepi Mula-Ćoro besjedi? Koliko su im bili jasni ti njegovi skokovi iz jednog vilajeta u drugi?“, upita Prva.
„Juki ga je bilo možda lakše shvatiti, jer je mnogo čuo od svojih učitelja o hodžinoj vidovitosti i njegovoj moći, o njegovom skupljanju daire i njegovom načinu liječenja, i življenja uopšte. Neki Jukini učitelji u medresi su podmješljivo o njemu govorili, drugi su prećutkivali svoje mišljenje, odnosno sa strahopoštovanjem se ne miješali u to što je bilo i za njih zagonetka, a treći bi samo nemoćno zaključili kako je Mula-Ćori, eto Bog sa jedne strane uzeo ljudski vid, a sa druge dodijelio vanzemaljski“, odgovori Druga.
„Po narodu su, pak, kolale priče, kako je Mula-Ćoro kao momčurak, otnekud, po najvećoj sloti došao u ovaj napušteni čardak. Tada je bio kreposan i lijep momčić. Ali, u ovoj kući je odmah počelo polako nestajati u njemu te životne vitalnosti i na kraju je on od vrućice koja ga je pogodila posve izgubio vid“, nastavi Treća.
„Govorkalo se da se sve desilo zato što se susreo sa djevojkom iz džinskog svijeta od koje se nikada više nije mogao rastati. Ona mu je otvorila vrata tog tamo njenog vilajeta i crpjela mu kroz ljubav na dušeku život. Spasio se čiste smrti jer je bio veliki vijernik. Uspio je da se kroz dove donekle izvuče, i da ostane ovako dugo da živi – za razliku od drugih koji su završavali brzo smrću, jer one izvuku svaku kapcu života iz muškarca dok opće sa njima“, javi se Četvrta.
„Pričalo se i o onom nesretniku, što je tu živio prije hodže. Zuka se zvao i rat ga je ovuda nanio. Bio je jak i lijep. No, nezadugo su ga našli mrtva u kući. Oči mu bile isprsle iz glave, tijelo razstrgano bilo po ćoškovima, usmrdio se bio, jedva su ga uspjeli zakopati. Nikad se nije saznao ko je to mogao uraditi, i šta se tačno dogodilo. Neki hodže su govorili da je to sa njim uradio sam šejtan, drugi da su gladni vuci ili psi raskomadali njegovo tijelo kada je bio od neke čudne bolesti bolestan. Neki su bili sigurni da ga je Karakondžula tako izderala. No, tačno niko ne zna šta se sa njim dogodilo, zato tu više nikad niko nije htio da uđe prije nego je Mula-Ćoro došao. On mu je bio rođak i jedini nasljednik po majci. I to je sve što se o hodžinom životu znalo“, reče Pravostrani.
„Da. Govorilo se i to kako je Mula-Ćoro samo imamu Mehi ispričao svoju muku. Ispovjedio mu se i ispričao mu kako je tada došao da traži svog daidžu Zuku, o kojem se nije ništa dugo znalo. Ovu kuću je vidio još iz daljine. U njoj se bilo neko svjetlo. Bila je zima i hladno, a kuća je blistala u noći toplinom. Presretan što je mogao negdje skloniti glavu, prije nego se smrzne u cičoj noći, pohitao je sanjivo k tom idiličnom čardaku. Kad je zakucao na vrata ona su se sama otvorila. U sobi je zatekao mladu lijepu djevojku kako veze pjevajući. Pozvala ga je unutra. Ušao je. I nikada više nije izišao iz nje. Tako se zaljubio u nju, pa, iako je sumnjao da je možda i Onaaa-Tamona, on se nije mogao odvojiti nje. Ostao je. I narod je tu od tada liječio. Jedino koga nije mogao da izliječi – bio je on sam“, dodade Svjedok.
„U svjetlu ovakvih priča, Juka ga je još kao dječak doživljavao kao čarobnjaka i zato se sa strahopoštovanjem odnosio prema njemu. I rado bi uvijek poslušao majku koja ga je nerijetko, krijući od oca i ostalih slala hodži. Pa, iako je Juka kasnije postao imam, kao i svi njegovi daidže, Mula-Ćoro je ostao za njega hodža koji se treba poštovati jer je mnoge i insane i hajvane svojim čudom izliječio“, nastavi sigurnije Vođa.
„Za razliku od Juke, Huka se, pak, nije bavio puno sa hodžom. Onaj davni susret bio je zaturio, odbacio ga daleko i od sebe i drugih, i da nije danas bio ovdje, sve bi mu to što se nekad desilo izgledalo kao da se nikad nije ni dogodilo, kao da je bio samo čudni neki gotovo zaboravljeni san. Jer, čak ni onda kada bi čuo da je kakva dobra djevojka pobjegla za kakvog jadu, i narod smješkajući komentarisao kako je tu Mula-Ćoro umiješao prste, Huka nije taj davni događaj vadio iz jame zaborava, tako da možemo sa sigurnošću tvrditi da su se svi više bavili čudima i moći hodže nego on – on, Huka, koji je možda imao najviše razloga za to“, preuze Svjedok svoje svjedočenje prije nego se opet vratiše u hodžin čardak.
Ali, kako je mogao ovaj slijepi starac znati šta je usput šumom o njemu govorio?, pitao se Huka gledajući ga postiđen ispod dugih trepavica. Lice i uši su mu bile crvene od stida. Sramota ne samo da mu je obavila lijepo lice, nego kao da je zatvorila sve ulaze u njegov razum, tako da on sada ove slijepčeve riječi nije uopšte shvatio – on je jedino vidio kako hodžini glasovi letaju oko njega, i kako se na njega čak podmješljivo cere.
„Tim vraćanjem sjećanja na ono davno vrijeme, hodžinim današnjim prijekorom, Huka je upravo zapao u vanstanje – u svijet nesvjestosti sebe i svog bića i svog mjesta i svog vremena“, prošapta Višestrani.
„U tom stanju Nule Huka je bio i onda kad je hodža zapisao Jukinoj sestri, koja je imala cijele noći čudnu groznicu i vrućicu, objašnjavaljući kako ima jedan vid padavice koju prouzrokuju džinni ili iz strasti i požude, ili iz njihove mržnje i osvjete zbog njima učinjene nepravde od strane ljudske ruke - srdžbe njihove kad im se rani njihov svijet, kao što je, naprimjer, mokrenje na njih, posipanjem vrelom vodom njihova staništa, ili, pak, ubistvom nekih od njih“, dodade Svjedok i prstom im pokaza da gledaju šta se dalje zbiva.
„Poruči ocu da nije trebao da puca u glas na tavanu. Sreća što ti je majka čuvši vrisak proučila brzo Šehade, inače… I dobro bi bilo da premjestite što prije kuću na drugo mjesto. Čardak ste napravili usred vilinog kola… Ne znam, ali ako vas nisu dirali, niste trebali ni vi njih. Bojim se i dalje njihove osvjete… Premjestite ga što prije…“, reče hodža Juki dok je dovršavao zapis. Juka pogleda značajno Huku i išaretom mu pokuša pokazati hodžino čudo.
„Kao da je sve vidio. Baš tako je sve i bilo. U novom čardaku su se, od kako su ga napravili, noću kasno tavanom čuli čudni zvuci, slično sašaptavanju. I koraci su škripali po gredama. Jukin otac Muljko je odlučio da to po kratkom postupku riješi. Pripremio je pušku kraj jastuka i čekao tri noći da čuje to sasuškavanje, i te korake po tavanu“, reče Svjedok i ubaci ih u drugi svijet.
„E nećeš više!“, uzviknu Jukin otac treće noći i zapuca u tom pravcu.
Vrisak se začuo ne na tavanu već nedaleko od kuće. Jukina mati je skoči iz sna i prepadnuta naglas prouči Šehade.
„Šta to uradi nesretniče?!“, zakuka.
„Muljkovica je bila hadžijina kćer i znala je šta će biti i zato je pokušavala na sve načine muža odvratiti od ove njegove namjere. Ali on nije slušao ženske brbljotine i uradio je po svome. Ispostavilo se, ipak, da je bilo baš onako kako je majka i govorila. Od tada su im se čuda svakodnevno dešavala. Stoku su nalazili najčešće jutrom mrtvu“, pojasni Svjedok.
„A i Zilka im je sve češće bivala u vrućici. Noćas je bila na samom umoru. Zbog nje je Juku majka krijući, u strahu od oca, poslala Mula-Ćori. Samo je on mogao Zilku, uz Božju pomoć, još spasiti, mislila je i rekla mu tiho da niko ne čuje da ide Mula-Čori. Neka uzme Huku da nije noću sam i neka ništa nikom ne govori. Tako mu je govorila onim maglovitim šapatom i požurivala ga da što prije krene, prije nego Muljko, koji je spavao u kućeru i čuvao torove, ustane“, reče Žena u zelenoj haljini prije nego se ponovo vratiše hodžinom čardaku.
„Huka, ne zaboravi, kad ti bolesnik povjeri svoju bolest, postaješ i ti hećim… Ali zapamti da se lijek za svakog čovjeka nalazi u njemu samom“, dodade mu, dok mu je pružao ruku da se oproste.
Huka se trznu, trgnu ruku, pa ponovo sav zacrveni. Opet ga je potrefio. Huka je kao ranjena zvijer odskočio od njega, izletio brzinom van i zamalo da nije ugazio crnog uspavanog psa ispred vrata. Htio je da što prije pobjegne šro dalje od ovog čarobnjaka. Trčao je puteljkom ispred Juke, kojeg bi samo ponekad ispod oka poglednuo, koliko da provjeri šta ovaj o jučerašnjem dogašaju zna.
„Još jedna zaključana fijoka se sama otvorila. U njoj probudio onaj užareni ljetnji dan i ono milovanje vjetra dok je ispod stare kruške čekao da ona tuda sa vodom naiđe. Zrelo žito, žega u danu, žudnja u momčiću“, reče Svjedok i povede masu za sobom, povede je ispod stare kruške.
„Daj mi samo da je dotaknem…“, molio ju je Huka, pokušavajući da joj zadigne haljinku.
„Nemoj to… nemoj… Evo ti dirni me ovdje“, promucala je i uzela mu tu ruku i stavila na tek nabubrele sisice.
Povukao je ruku i krenuo opet zadizati haljinku:
„Hoću samo da malo je dirnem… Samo malo…“
„Oni su još djeca i još ništa ne znaju…“, prošapta neko iz mase.
„Kako se ona našla ispod njega u žitu, nije znao ni Huka sad da ga ubiješ. Sjećao se samo da je zlato pod njima zašuštilo i da je on uvukao ruku tamo gdje je htio, a da ga je nešto mokro dočekalo“, dovrši Svjedok.
Huka je odskočio od nje i potrčao niz brdo. Držao je uprljanu ruku što dalje od sebe, kao da je htio da ne bude ta lijeva ruka više njegov dio. Trčao je k izvoru, tako izgubljen i blijed sa izbačenom rukom ustranu šaptajući: „Popišala me…“
Voda je dugo tekla hladna po tek zamočenim prstima lijeve ruke.
„Ni stotine litara nisu mogle sprati taj osjećaj poniženja u njemu. Kao da se taj mokri dio zalijepio za njegove prste i uvukao kroz kožu u njega. Huka je bio je ponižen. Mislio je da ga je popiškila. Da, to mu je učinila, mislio je tada i bježao od te sramote, bježao od nje, od sebe, sve dok nije postao muško, osjetio zrelu ženu pod sobom. A kad mu je amidžić objasnio kako je to sa ženom kad je uzbuđena, on je shvatio da je ono tada bio izliv Zilkine ljubavi i strasti, a ne poniženja. No, to saznanje ga je još više tjeralo na stid pred njom i on je godinama izbjegavao, a ona zbog toga sve više patila. I ovo što mu je hodža dobacio bilo je na taj račun, mislio je. Bio je to i prijekor i upozorenje. Možda je trebalo da sjedne i da sa njom popriča o tom davnom nemilom događaju puno ranije, a ne da čeka sto godina i da je tek juče onako zasretne, mislio je… Opet na onom mjestu pored izvora… Rekao joj je, zamuckujući, kako njih dvoje moraju popričati, i tako joj brzo kao pjesmicu izbiflao, pokušavajući da joj objasni, moleći je da mu oprosti…“, ispriča im sad Svjedok.
„Ali ja te volim“, prošaptala je, pocrvenjela, pomodrila, vidio je kako iz njene utrobe nešto ka ustima kreće i ona je, prije nego je počela da povraća, da izbaci to zlo iz sebe, pobjegla od njega niz brdo.
„Zilka je bila zato cijele noći bolesna, mislio je Huka dok je ćuteći žurio za Jukom, koji samo što nije trčao s posudom u džepu u kojoj se voda sa hodžinim zapisima ljeljuškala. I dobro je da su žurili i da Juka nije ništa više pitao. Huki je bilo lakše da u svom ćutanju nosi teret tog davnog susreta sa Zilkom, pa i onog jučerašnjeg dana, i ovog današnjeg prijekora slijepog starca. Uh! Zašto da se to sve desi meni, Huki Moriću?, pitao se i proklinjao sebe što je ponekad takav. Mrzio je sad zbog toga sebe. Najradije bi sam sebe išamarao, izudarao, tako je prezirao sad sebe zbog sebe, i odlučio, upavo dao zavjet sebi, da će pod hitno da se promijeni, da postane dobar i čist čovjek“, završi Svjedok i utihnu, posmatrajući ih žive ispod providnog plašta gdje oni tu masu što ih je pravila nisu mogli videti, a masa njih jeste.
Obojica su žurili i ćutali, sve dok nisu kraticom, od Popovića, izbili k manastiru i ugledali Grobarku kako, tu na suncu ispred manastira, češlja duge vlasi crvenokose djeve obučene u crnoj čipkastoj svili. Tada su malo pozastali. Grobarka i isposnica su bile okupirane svojim poslom i činilo se da nisu ni primjetile mladiće koji su im se približavali; onako kao da ih je sila teže privlačila, bez da su bili svjesni svojih koraka i pokreta kada su usporeno prošli pored njih; Juka je dok su prolazili pognuo pogled ka zemlji, Huka nije. On ga je na toj slici Starice i dugokose ljepotice zalijepio – utanjajući u tamnezelene oči, u bijelo lice ispod teških vlasi crvenkaste kose koja je prekrivala tu ljepotu djeve što je sjedila na velikom panju, koji je bio tako isklesan, da je ličio na tron ustoličen u drvenim cvjetovima. Na tren je i zastao i utonuo u taj ponuđeni pogled isposnice, koja je tad prstićima pomakla pramen sa lica, kao da je htjela da mu i ona prkosno još više svoju ljepotu otkrije. Ili je, pak, i ona htjela da ga bolje vidi? Ili je možda željela da prekori svojim dražesnim pogledom i skladom, savršenstvom ljepote, tog đilkoša sa nakrivljenim fesom, ispod kojeg su mu crne vlasi kovrđžale oko vrata. A on joj se u tom momentu čak i šeretki nasmiješio, uživajući potpuno u tom ženskom stvoru koji je od Boga poslan da ljudima pokaže ljepotu božju.
„Eeee…“, uzdahnuo je zatim duboko i nasmiješivši požurio za Jukom.

***

Iz njihovih pogleda izbio je jak izvor sudbonosne rijeke – iz onog spoja momenta kad im se duše uhvatiše jedna za drugu i zauvijek slijepiše jedna za drugu, kao kad se pronađu razdovjene polovine. Eto, tad oni postaše obale jedne rijeke što se zvaše san ljubavi. Eto, tad neko, baš tada pomače zastor od skritog vilajeta i putanja im se ocrta na horizontu, onako kao kad započne da se otvara krug slobode date čovjeku kako bi imao osjećaj da je on sam kovač svog života i on sam može da bira šta će i kud će.
„Huka je bio kao stvoren da bude primjer onoga šta smo i onda kada smo najjači. Da, šta smo? Šta smo u mi u suštini u kosmosu kad mislimo da smo tako značajni i od neba veliki? No, on je bio i primjer koliko se može natovariti duša… a i odgovor da li se uhvaćeni u mreži sudbine srcem mogu osloboditi“, progovori opet Višestrani.
„I šta nam daje sve ljubav“, dodade Ljubljena.
„Da. Bilo je negdje gore određeno da se uđe kroz vrata ljubavi i da se u svijet životnog umjetničkog djela, sobom dotakne ta vječna zagonetka. No, da li je to bio momenat spoja dva kosmosa između kojih se nepremostiva granica božjim čudom izbrisala, ili je to bila razapeta mreža šejtana koji hvata duše izgubljene u magli ljubavi, to čemo tek vidjeti?…“, dodade Svjedok a Ljubljena uzviknu:
„ O čemu se radi u ovakvoj ljubavi? O čemu se ovdje radi? Bože, o čemu se i u mom životu radi?! O čemu se radi?…“
„Danas se dogodio spoj Hukinih i Đurđininih svjetova – moment Hukina ispunjenja, tren u kojem je Đurđina osjetila kroz mrak svoj jauk i krik duše, vidjela u dubokoj šumi odsjaj i susret mačeva kroz bljijesak groma; zvuk oštrog metala kroz kišnu oluju kako smrtonosno uz sijev zveči, i ječi, i ubija… Vidite kako je ona od bola jeknula, orvorila jače oči, zaustavila dah, kako bi, i pored razjapljenih rana u sebi, ušla u taj tamni dio svog života i otkrila šta je to bilo, šta je odvojio njenu dušu od tijela…“, prošaputa nesvjesno Nevidljiva, pa kad vidje da se masa okrenu k njoj, ona sigurnije dovrši:
„Gluhonijema Zora je osjetila isposničin bolni drhat. Pogledala je u oči i uhvatila to djevino čupanje utrobe iz dubina sebe – to prisjećanje, te žeravice kojima je pokušavala osvijetliti svoju crnu rupu. Starica je vidjela da njena svetica ne može da razagna kobnu tamu, jer oluja njenih osjećaja gasila svjetiljke, i ne mogavši više da gleda isposničin strah, izbezumljenost, ona je pomilova po kosi, pa spusti svoju stogodišnju ruku na djevine razgoročene oči, da ih zatvori, da se tako ne muči.“
„Huuuu…“
“To je ta isposnica… što joj se ljepota prepričava…”
“Vvvhhhh… Hhhuuu… Vilogorka…”
“Mora da si tetrijebio u nju… Po običaju…”
“Pa, kad mi je Bog ondje iznio i ponudio, grehota bi bilo da se i ne nagledam te ljepote.”
“Opet ti zadireš u zabranjeno. Znaš li ti hadis koji kaže: ‘I oči mogu načiniti blud… Nemoj da ti pogled slijedi pogled, jer je dozvoljen samo prvi, a drugi ne’.”
„E to i jeste bio samo prvi pogled.“
„Koji je potrajao ihihihi… toliko dugo da ti je iz njega slast draži kroz tijelo kao nadošla Bisernica projurila…“
„Otkud ti znaš… kad si u zemlju gledao?“
„Vidio sam u tvom jadnom dubokom ‘ahhhh…'“
„Nisi ti džaba išao na škole. Te hodže su te ipak naučile nečemu.“
„Prouči ti Šehade, bolje ti je…“

[kame]

Huka se na to osmjehnu, i ništa više ne izgovori. Obojica su uz brdo žurili i ćutali. Nisu pregovorili ni kada su stigli blizu kuća, gdje Juka ubrza k čardaku, a Huka skrenu s puta, ka svojoj obasjanoj litici – mjestu gdje se najčešće odmarao sebe. Ispružio se po ravnoj kamenoj ploči i poluzatvorenih očiju posmatrao dole duboko ispod sebe prostranstva koja su se sad ispod ogrtača duge zime izvlačila proljećnim šarenilom. Huka je letio kao orao padinama, kud je Crna rijeka krivudala, uspinjao se liticom, zastao povrh kuće njegove Nizame koju će danas, ako Bog da, na saboru pored sebe gledati. „Nizama!“, prošaputa i trznu se. Kao da mu želja za njom posta odjednom nevažna, strana, nebitna, smiješna. Sad se drugo u njemu dogodilo. U Hukinoj glavi su se prelijevale jedna u drugu kao dugine boje maloprijašnje scene. Morao se pomjeriti sa mjesta i uznemiren iz džepa izvaditi ogledalce. Pogledao se, pomakao pramen sa čela, nasmijao i sretan počeo da njime svjetluca dole ka rijeci, ka kući smještenoj na prvoj padini sela Vilije. Sa tim odsjajem sunca uhvaćenog u ogledalcetu Huka i sam poletje k ustreptalom Zelenom Firu.
U duginim bojama kupale su se i plesale mu vile. Huka im je čuo muziku i nebesku pjesmu, vidio im bose nožice, sa zlatnim zvečećim halhalama, optočene jakutom i dragim kamenjem oko članaka, ispod svilenih haljina u cvjetnim bojama i sjaju… Jednu je za sebe izdvojio. Ili se ona sama za njega izdvojila, u svoj svojoj ljepoti? Huka ju je poželio. I ona kao da je osjetila njegovu želju izdvojila se i krenula njemu. Primicala mu se pjevajući umilnim glasom poput golubijeg mladunčeta. Ten joj je bio bijel, baš kao vršak plamena vatre, oči zelenkastoplave, kao dva draga kamena, a usne poput rumene jabuke i zrele trešnje. Na sebi je imala haljinu od crvenog jakuta, ukrašenu još najljepšom svilom. Njene kose su bile kao u palme lišće, i doticale su joj pete, presijavajući se blago crvenom bojom. Ličila je na isposnicu koju je upravo vidio ispred manastira. Zastao mu je dah i zatvorio oči. Utom mu priđoše njene sluge. Spustiše tepsiju punu zlata i bisera i dragog kamenja ispred njega.
„Uzmi moj poklon“, reče mu zaneseno, dok se mazila crvenom ružom. Huka je gledao nijemo u njene oči i vidio u toj bistrini svoj lik. Smješkala se zavodnički, primakla ružu usnama, nježno je poljubila, pružila mu je. Istu onu ružu koju je dobio onog dana ispred pekare u Pazaru dok je čekao na vrele hljebčiće. Onu crvenu ružu što mu je dijete pružilo, govoreći: “Rekla je da je ubrala iz bašće svog srca i da ti je poklanja kao najljepšem momku”.
“Ko je ta? Kako se zove? Čija je?”, dovikivao je za djetetom Huka, prije neg je ono zašlo za sokače.
“Otkud znam kad je pokrivena”, dobacilo je, i nestalo.
Huka se gubio u ljepoti ruže koja je mirisala opojom najsretnijeg čovjeka na svijetu, miješajući se sa dahom vrelih okruglih hljebova koje mu je pekar pružao kroz onaj mali otvor, dobacivši uz zavidan uzdah: “Kupio si hljeb i dobio crvenu ružu na poklon. Znaš li samo koliko ti sreće držiš u svojim rukama?”
„Ova ruža je iz bašče mog srca“, prošaputa mu ponovo.
Huka ispruži ruke k ruži. Ali, kad bi tik da je dohvati, ona je povuče k sebi i uz kikot se preli zracima safira, rubina, dragulja, dijamata, ostavši mu samo praznu, za njom, ispruženu ruku. Treptila je u božjim bojama ispred njega – tu nadomaku ivice, između njega i ponora.
“Hajde, Huka hajdeeee… Dođi, dođi, dođiiii… Hajde sa mnom, pođi…“, šaputala mu je maznim, vrelim glasom, vrućim kao što zna biti ona jara iz pekare koja bi ga zapuhnula kada bi u Pazaru kupovao okrugle, vrele hljebove, tek izvučene dugom lopatom iz dubine užarene pekare. Taj osjećaj, taj trenutak tog žara koji bi ga zapahnuo i toplote hljeba u rukama; onako oblog, zlatastog i vrućeg… Sada je osjetio tu istu vrelinu iz usana njegove zavodnice koja mu je nudila crvenu mirisnu ružu polegnutu između raspojasanih grudi. Vidio je dva hljeba i pružio ruke ka njima, mekanim i svilenim, i vrelim… I već se podizao sa kamene ploče spreman da krene za njom, niz njegovu liticu, tu smrtnu urvinu, kad ga nečija ruka povuče uz povik.
“Heeejjj, kuda? Šta je sa tobom Huka?”
“Šta?”
“Šta šta? Hoćeš ti da odletiš sa stijene?”
“Eh. Ja?… Ali ja sam Huka Morić, ja znam da letim.”
“Znaš, aha… Mula-Ćoro tebe dobro danas sredi. I neka te. Govorio sam ti ćuti, a ti hoćeš da pričaš protiv njega i njegovog djela.“
„Epa…“
„Jesi li vidio? Jesi li i iz njegovih usta čuo da kaže da on živi sa Džinkom? A one svjetlosnom brzinom mogu da se kreću, i da mu sve prenesu, i čak mnogo što-šta i donesu. Jesi li vidio kako slijep opravlja sahat? Njegovim rukama se ona služi i upravlja njima. I njega je cijelog života ona vodila, ona i njena vojska od devedeseti devet istih… jer kako bi mogao slijep sve sam… I čuli ga kad reče ‘moja Džinka i tvoja Minka'?…E, moj brate, da ne bi sad mene ode ti niz liticu. Ti zaboravljaš da je Šejtan uvijek sa samcem. “
“A dalje od dvojice…”
“Tako je… I ne zaboravi, nikad nikog ne potcjenjuj, jer ovaj svijet je sazdan od čuda…”, reče sigurno, povuče druga još jače sebi, zagrli ga i povede uz puteljak ka Crništu.

[kame]

Grobarka

Grobarka je izbila iz šume upravo kad je Draga zamicala preko šljivika k svojoj hudžari. Ćušnula je nogom mačka sa praga i ušunjala se u manastir. Sjurila je s ramena, pored užarenog ognjišta, otrcane bisage iz kojih su izbijale probehrale grančice, i provirila isposnicu; kroz onu njenu osmatračnicu u zidu, skrivenu iza onog velikog drvenog krsta, kojeg je prvo poljubila, pa pomakla malo ustranu. Ugledavši Đurđinu kako kleči i šapuće molitve, ona klimnu glavom, vrati krst na svoje mjesto i nesta iza duvara.
Noseći drveni krug na kome se pušio komad crnog hljeba pomazan maslom i neki vrući napitak, Grobarka se nađe ubrzo kod isposnice. Miris vina i potopljenih trava u njemu, uvijajući se po onoj ušunjaloj svjetlosnoj marami, punio je hladnu keliju. Grobarka čučnu naspram isposnice, te unijevši joj se u lice, molećivim pogledom joj ukaza na jelo. Tim istim pogledom je posmatrala sve dok ova poslušno ne dohvati komad sa kruga, našta joj se Grobarka gluhonijemo raskezi, tutnu joj u ruke još posudu sa vinom i nesta.
Dok je isposnica ispijala posljednje gutljaje vina, sa druge strane kelije, pored one rupe u zidu zadovoljno je podrhtavala stogodišnja ruka staračkog priviđenja. Kao kakva uhoda sa nekog drugog svijeta, ova starica se pojavljivala i nestajala. Ono, kao da je neki čarobnjak štapićem stvarao i postavljao tamo gdje mu treba, a onda je tim štapićem gubio iz svog vidokruga; Cak – i eto nje, cak – i nema nje. Baš tako se ona opet našla u Đurđininoj keliji. Preko ruku je držala svečano presavijenu crnu haljinu.
„Ovu crnu svilu ukrašenu bogato vezom, čipkom i zlatnim gajtanima Đurđina je imala na sebi one kobne noći kada je stigla u manastir“, reče Svjedok.
„Sve rabote koje idu po perfektnom planu imaju i odobrenje odozgo. Zar ne? Ovdje je sve izgledalo da staričina današnja najmera ima nečiju podršku“, doda Višestrani.
„U jutrošnjem prokuhanom vinu bilo je čudnih začina i travki. Da. To se da primjetiti i po isposničinom pogledu, po odrazu lica na kojem je leluja neki veo dalekog zadovoljstva. Po prvi put, otkako je ovdje, titra joj je na usni milina osmjeha, otkrivajući nevino ljepotu bisera skrivenih iza tih roznih latica“, objasni Svjedok.
Starica nije mogla suzdržati u sebi sreću zbog tog što vidi, tako da se i sama u tom osjećaju izgubila, zarivši svoje nokte u isposničinu crnu maramu koju joj je odjednom trznula s glave, otkrivši tako Đurđinine teške pletenice, savijene kao kakve dugačke, isprepletane, uspavane zmije. Gluhonijema prikaza ih je razdvajila tako grubo, čupajući joj kose još grublje kad ih je raspletala, u ljutini na nešto, ili na nekog! Đurđinine vlasi su padale su silne, mehke, sjajne, u nemirnim loknama oživljene. Rebrasto su se spuštale teške po podu. Grobarka je duboko uzdahnula nad tom poluživom kosatom lutkom, dohvatila je grubo za ruku i držeći joj čvrsto prstiće povukla za sobom iz kelije.

U uskoj prostorijici iza rasplamsalog ognjišta čekalo je staro zahrđalo veliko korito napunjeno vodom i cvjetovima. Starica je drenovom grančicom promiješala plodove proljeća po vodi. Krezubo se osmjehnula isposnici, zagledala joj se u oči i počela da joj otkopčava crnu odjeću. Dugokosa se joj se posve prepustila. Nezadugo je posve ostala bez odjeće. Stajala je gola i gorda ispred starice i gledala je učogorno u oči. Starica joj dade rukom znak da treba da uđe i klekne u korito. Đurđina zagaca, sjede, ispruži se u njemu i zagnjuri glavu u vodu. Ispruženo mlado tijelo u koritu izgledalo je kao tijelo princeza u mrtvačkom kristalnom sanduku ukrašenom cvjetovima. Grobarka dohvati isposnicu za kose, podiže je iz vode, i zasjede. Iz starih pregršti su se po djevici rasipali jabukovi cvjetovi. Nijeme usnice starice su izgovarale ispreturanim zvucima čarobne riječi. One koje se tada trebaju izgovarai: „Ko dren zdrava, ko jabuka lepa – od Boga ti veka, a od mene leka“.
„Isposnica je znala da gluhonijema starica upravo ove riječi mumlala. Znala je te riječi još iz djetinjstva. Da. Otnekud je to znala i zato se sada srećna utapala u Grobarkinim čarima, i samo u ponekom otetom trzaju uspavanog joj života, ona je nesvjesno odavala znake koji su bili dovoljni starici da sebi da još više prava nad tim bićem. Uostalom, ona je njena jedina zaštitnica. A Grobarka je znala da je Đurđinin točak života bio one kobne noći zakočen, zabravljen, okovan lancima. No, ona je znala da je samo još ona mogla spasiti svojim čarolijama, ona joj je mogla razbuditi život, pokidati joj okove, ući joj u mrak, pokrenuti joj stroj života“, dodade Svjedok.
„Danas je Đurđevdan, znači, vrijeme i mjesto su se susreli, i sve se poklopilo sa Grobarkinim namjerama. Ona je dobro znala kad je taj momentat, kad se i kosmos otvara ovim prostranstvima, i kad su sile i odozgo i odozdo davale ljudskim bićima svoje odobrenje“, nastavi sad Višestrani.
„Zato je Grobarka upravo jutros i smiješala sve to Đurđini. I izgledalo je sve da je uspjela u svojoj namjeri, jer je bilo vidljivo da se isposnica polako budila iz svog izgubljenog života. Primjetilo se to u trzaju oka, usne, osjetilo se to po grču tijela koje je Zora dodirivala, a ono se stiskalo“, javi se opet Novi iz mase.
„Da, Đurđina je sada počinjala bivati sve svjesnija, i u onom nemoćnom slijeganju ramenom, ili, izgubljenom osmjehu, vidjelo se to vraćanje njene svjesnosti – prisustva sebe u svijetu koji je okruživao. Osjećalo se to u stidnim trzajevima, dok je dopuštala malehnoj starici da joj pere njenu intimu“, dodade opet Nevidljiva.
Đurđina je primjetila na to izboranom staračkom licu zadovoljstvo. Izgledalo je da je i ona postala svega svjesna, pa i onda kad je ova obukla u svečanu crnu haljinu, i kad je za ruku povela k oltaru gdje su obije kleknule, prekrstile se, zapalile svijeće i krenule vratima.
Povela ju je zracima sunca, obasjanom drvenom postolju. Dah nježnog vjetra Đurđinu zapuhnu, prolete joj utrobom i kao da razbudi u njoj osjećaj proljeća – njeno sve-jedno-mi-je-stanje kao da je ostalo u onoj vodi u koritu. Kao da je sprato sa nje. Zato ona zadrhta, i na tren zatvori oči. Niz lice su joj se okotrljaše dvije suze.
Grobarka je bila u svom poslu i svijetu. Dok joj je češljala duge vlasi nije čak ni primjetila kada su im Juka i Huka približili. Tek kad je osjetila Đurđininu uzdrhtalost i ugledala joj onaj momenat u očima, trznu se, pomilova isposnicu po potiljku i spustivši lijevu ruku na njeno lice, prstima joj zatvori oči.
„U tom momentu je usto čestitala sebi što je uspjela da je uvede u svijet, gdje je sada samo ona vladala, i gdje je sve moglo biti samo još dio onoga skovanog tamo gore, u tom nevidljivom, tamo gore gdje se sve ovo spremalo, i gdje je Grobarka mogla biti njihova ispružena ruka. Da, starica je odrađivala svoje u osjećaju da je sada ona vladarica ove ljepote“, nastavi Višestrani i dodade:
„Da. U toj svojoj pobjedi ona je bila i onda, kada su se sve jači glasovi iz daljine počeli približavati manastiru i kada je isposnica ponovo uzdrhtala, ugledavši strane ljude u svojoj blizini.“
Starica tek tad ugleda ljude oko njih, ugleda kako bulje u isposnicu, pružaju prste da joj kose dodirnu, i ona im odgurnu ispružene ruke, dohvati Đurđinu za lakat, i povuče za njom u manastir. Na vratima manastira je pogledala sa ponosom masu što je očarana gledala isposnicu, krsteći se izgubljeno, kao da vide sad samu sveticu.
***
Ubrzo su šarenilo i život ispunili proplanak ispred manastira. Kao na pozorišnoj bini, tu na livadku ispred manastira, igrao je život svoj svečani komad. Po zvucima frule su se širili glasni osmjesi mladosti i rascvjetalosti života zalazeći u manastir. Isposnica je, po prvi put otkako je ovdje, provirila kroz onu fašu u zidu. Jedan joj je bio poznat. Da. Negdje je ona vidjela onog. Onog što je upravo u tom momentu pogleda k manastiru, i pomjeri desnom rukom fes, kao da joj reče: „Ejdovale, draga“, a naboj njegove snage kao da probi te kamene zidine i uletje tamo gdje mu upriješe oči obadvije, gdje mu odlete srce iz njedara. Isposnica se kao strijelom pogođena sruči na čergu i usni.
„Drhtali su cvjetovi đurđevka ispod njene kože. Neko joj je u snu svirao na harfi, neko je dodirivao, mazio, ljubio, neko joj se u krv uvukao, venama tekao. Ona je osjećala toplotu kako se po njoj razlijeva. Stiskala je tijelo preko crne haljine, kao da je nešto, neko bio u njoj, i ona više nije znala da li da se brani, ili da mu se vapeći nudi… Vrisak slasti joj je drhtio po vrhu. Skočila je sa poda… Željela je da zaustavi taj slatki treptaj tijela… Provirila je ponovo nesvjesno kroz svoj uski otvor u zidu“, poče svoju priču Ljubljena.
Na ledini su se rvali momci. Soko je letio nisko pod oblake, kao da je tražio granu da počini, da odmori krilo ustrijeljeno, dok ga jure orli i vranovi.
„Da. Đurđina je vidjela tu pticu i borbu gore na nebu, vidjela tu igru snage mladosti na zemlji, tu igru života i sreće na očaranim licima navijača, vidjela sve to u poletu kojeg je osjećala u sebi. Captjela je kao cvijet na vjetru u čuđenju šarenila nošnje, i ljudi, u probuđenom osjećaju i nadošlom razumu koji je sad prepoznavao mješavinu raznih boja iz raznih svjetova“, upade u priču sad Nevidljiva.
„To je za nju bilo novorođeno saznanje, i ona je sada zasigurno znala da ovo nije ranije srela – ona ovo šarenilo i taj spoj što vidi vani ne poznaje od ranije, ne prepoznaje ništa slično iz svijeta kojeg dolazi. Koliko samo gizdavosti u tim jedne do druge poredanim nevjestama umotanim u gronu solunske svile, u fesima s dukatima, u svilenim košuljama i đerdanima, koliko samo radosti u djevojčurcima u lanenim bijelim košuljama i vezenim haljinkama, koliko samo ponosa u onima pod crnininom. Jedino joj je još ona kafena boja bila bliska, ta boja kore Johe joj je na tren otela osmjeh i vratila je u svoju prošlost…“, nastavi Svjedok.
I dok se Đurđina iz tamne hladne odaje čudila toj mješavini, o zemlju je jedan silnik bacao jednog po jednog, uz povik mase: “Oooooooooo…”
Junačini koji bi je tresnuo čovjeka o zemlju nije dugo trebalo da obori svakog tog majčinog jablana koji mu se ušapi. I svaki put bi u toj kruni pobjede pogledao ka kamenoj kuli. Kao da je svu tu snagu danas prosipao samo radi nje – one koja ga je zanijela, i koja je sad tu iza zidina.
„Huka je danas i ovdje poklanjao svoju snagu njoj, onoj što je jutros pronašao, onoj koja mu je jutros na put stala, onoj što je prvom pogledom oči njegove za sebe zavezala, onoj koja mu je poslana odozgo jer je osjećao da je ona njegova, pa iako je izgeldalo da je ona bila sveta i zabranjena“, s uzdahom reče Ljubljena, pa nastavi:
„Hm… Da li ga opet onaj šejtan iz njega vara? Da li?… Ali šta se tu sad može? Šta? Huka je samo još znao da je ona sada naspram njega, osjećao je da ga ona otuda gleda, i zato joj je htio dati tako silno sebe. Ona je za njega bila sada njegova duša, nešto što je prirodno njegovo“.
Pred njegovim očima se nije pomicala ona jutrošnja slika, i ona je sada titrala živa po njoj. Ona u crnoj haljini, raspletenih kosa, milog lica i duboko u njega zagledana. I kao da mu je govorila: „Ja sam samo tvoja. Dođi uzmi svoje“.
„I on joj je zato sada davao sebe. Letio je na krilima te ljubavi, nagizdan i pun uzavrele snage prosipao je ispred nje te bisere znoja. U tijelu je bila ona, i ono je sada zračilo svršenstvom i ljepotom“, opet prošapta sneno Lubljena.
Kad je već sve junake oborio, prije nego je obukao ponovo svoju košulju, Huka je stao i učogorno počeo gledati k onoj faši u zidu, osjećajući da ga ona posmatra, uhvaćena u mreži njegove snage i gordosti pod kožom, i kao da je osjećao u sebi te nabubrele vene, te kamene mišiće kojim je burlao i šikljao nadošli planinski potok. On je danas u nekom luđačkom napadu sile iz svog tijela bacao majčine junačine o zemlju, a narod oduševljen, samo izbezumljeno vikao: “Aaaaa!…“, dodajući sa zapanjujućim uzdahom: “Svaka ti čast, Huka!”
Tapšali su ga po širokim ramenima, gurali se da ga kao svetinju dotaknu, da osjete pod prstima tu snagu.
“Snagu koju je i Đurđina u svojim venama sada osjećala. Dal’ zbog onog sna koji ju je probudio u onom slatkom bolu nadraženosti između njenih butina, gdje je sada još jače drhtio taj plod koji se želio otkinuti, jer je bio zreo i sočan i moćan, il’ zbog vina kojim je Zora napila, dal’ zbog sjećanja koje joj se sada od nekud vraćalo i kao iza zamagljenog ogledala u mozgu se nazirao, i primicao?… Ko to zna? Ko to sada zna?“, nastavi Ljubljena.
„Ona je na tren zaboravila na otrov koju je osjetila da je nosila u grudima, u utrobi, u svom ostatku života… Đurđina je osjećala sada samo tako silno mržnju prema tom zlu koji ju je otkinuo kao cvijet i stavio da vene u vazni ovog tamnog prostora gdje će mirisati dok posve ne uvene i ne nađe mjesto na smeću, umjesto da se iznova svakog proljeća rađa taj đurđevak, da cvjeta uvijek iznova. Sada u ovom momentu kao da su se upalile sve lampice u njenom zatamnjenom mozgu, i ona je ugledala onu kobnu mrku noć, boj, vrisak žene…“, dodade Nevidljiva.
Ponovo je stisla oči u svom bolu, želeći da se prisjeti svega…
„No, mrak je brzo prekinuo primicanje svjetla, privezao joj ponovo tamni povez na oči, kako ne bi vidjela taj svijet iz kojeg je došla. U bolu joj se ponudio osjećaj straha. Drhat je počeo da je hvata, da joj struji tijelom, da je grči, otima dah“, tiho će Nevidljiva.
Legla je. Dohvatila je staričin štap koji je ova danas tu zaboravila, stisla ga je tamo gdje joj je to nešto najjače igralo, podrhtavalo…
„On je bio tu. On je bio sa njom. On je dodirivao. Osjetila ga na sebi, u sebi, pod sobom… Ta njegova snaga je tekla njom, i te graške znoja su je oblijevale…“, uzdahnu Ljubljena.
Jauknula je tiho: „Aaaaaaj…“.
Iza zida je gluhonijema starica zadovoljno prižmirivala u užitku nemira, osjećaja i poleta ljubavnog opoja, izbačenog grča iz ispaćenog tijela njene štićenice.
Sve se to dešavalo baš onda kada su se muslihuni devet sela izdvojili iz mase i zauzeli mjesta tu za onim okruglim stolom, kako bi se dogovarili o vodenici. I da nije bilo vike momaka koji su se i dalje natjecali snagom i bacali veliki teški kamen sa ramena, oni bi i jasno čuli ono Đurđinino ispušteno: „Aaaaaaj…“, koje je sada samo otac Đorđo čuo, sjedeći u onom tronu u drvenim cvjetovima, gdje je jutros starica Đurđinu češljala
Đurđina je ležala tako predata, pružena, ponuđena. Čula je iza zidina i njenog otvora, kao iz sna dogovaranje i planiranje ljudi koji su željeli sa sagrade novu vodenicu. No, ona nije željela da se udubljuje u njihov razgovor, jer je bila umorna, a i to se nije nje ticalo, i zato je samo čula ono što je morala čuti, glasove koji su lukavo vukli na svoju vodu, glasove koji su se opirali i branili. Igumanov glas je ipak sa pažnjom oslušnula. Predlagao je mirnim tonom da se vodenica napravi na neutralnom terenu:
“Dole nedaleko od Crne reke je Belo vrelo. Moćno je i ima tri nepresušna izvora. U šumi je, i ne treba nositi daleko građu za vodenicu… A i tačno se nalazi na sredini naših devet sela, tako da je gotovo svima isto do njega doći. I tu se nikome neće plaćati ujam jer je to ničiji teren…”
Isposnica je prije nego je ponovo usnila čula glasove odobravanja. U današnji dan bi trebalo da se svi majstori iz sela skupe i da vodenicu naprave.
„To sve nije ona mogla, a da kroz onaj otvor u zidu, ne čuje, onako kao da se pela na nebo i prisluškivala iza sjajnih zastora dogovor i planiranje onih na nebu koji su se dogovarali o životu onih dole.
I tad njena duša posta tiha i ispunjena. Kao da je vidjela mejdane sreće i kako je sve zadovoljno i ispunjeno svetom visinom gdje ona bi i vidje taj raj mira. No, to traja samo tren, jer taj mir joj ne dade onaj Čuvar zla kojeg Đurđina sad osjeti, i ču mu lukav i podrugljiv glas, brujanje i tutnjanje iz dubina, vidje tamno ružno lice: ‘Znjane o sebi davi… Hajde sa mnom. Hajde da ti pokažem vječnost sreće', prošaputa joj hladno na uho i povuče je sebi snagom kojoj se ona nije mogla oduprijeti. Nestajala u ledeni mrak, u jezu zvukova koji su vrištali, ječali, jezivo, jezivo… Padala je, a dole ispod je čekalo ključanje pakla. Ona se uhvatila za tanku nit želje da se spasi: ‘Bože! Bože! Bože mili, spasi me!', povika i most se ispred nje sagradi. Odvajao je ova dva svijeta: svijet savršenog mira i ljepote od ovog uzavrelog jezivog što je vapio za njom. ‘Bože, moj Milostivi, Presvetli, pomozi mi', izgovori još uvijek prepadnuto, i ruka spasenja je dotače“, ču se Nevidljiva.
Tada se isposnica vrati sebi i svojoj keliji. Gledala je oko sebe i kao da se pitala zbog čega je ovdje. Ona je ovdje samo još malo, pa će dalje. Kad otac Đorđe bude vidio da je zrela za monaški život i odlazak sa ovoga svijeta. Ona će odavde kada bude odradila to probno vrijeme monaškog života. Da, tada će doći po nju i ona će otići odavde, zauvijek. A to neće biti još dugo za čekati. Kad joj se ona kobna noć razdani, tada će Đurđina krenuti put dalje. Do tada mora ovdje moliti za oprost njenih grijeha kojima je dobro dušu svoju natovarila. to je osjećala, ali nije još znala šta se u tim bisagama duše krilo i koliko je grijeha tu bilo. To je bilo još i za nju tajna, i tek kada se te njene bisage razdriješe, ovore, kada joj se rastru ti zavijeni grijesi i ugledaju svoje svjetlo dana, ona će biti spašena, mislila je sad trezveno.
Ustala je sa čerge i klekla ispred krsta, počevši usplahireno da moli. „O Bože, oprosti mi moj greh…“
„No, što je danas Đurđina više molila za oprost sve više je vukao onaj osjećaj užitka u stomaku. Drhtio je u njoj i zvao je da mu se opet da. Tražio joj je ruku da ga pomiluje i umiri, tražio stisak. I ona je osjetila onog silnog drznika po sebi. Osjećala u sebi onu snagu, dok joj ramena stišće, dok je privija uz sebe, dok ulazi u nju i uzima je. ‘Bože, šta je ovo danas sa mnom? Oprosti mi za ovaj osećaj. Ja…', mrmljala je. I čula ga: ‘Znaš kakva je to snaga? Ljepota, koja ti se nudi je tvoj spas. Uzmi ga! Oseti ga!', čula je opet onaj hladni šapat. ‘Bože, ja sam samo tvoja i tebi želim da pripadnem za naveke…', izgovorila je još brže“, zaneseno će Ljubljena.
Ta borba u njoj je bila preteška, tako sa se skljukala na čergu. Ponovo se davala onome što je zadizao njenu crnu haljinu i razlijevao joj slas pod kožom.
Nebo je izgledalo kao da je zažmirilo i nije htjelo da vidi ovaj njen grijeh…

[kame]

SUSRET

Sa izvora to dolazi: „Aaa…lallalala… allaaallala…lalallaaaaa nananalalalaaaaa…“. Čuješ li taj glas koji se stvara u tananim odajama duše i izlazi na njenim krilima da leprša po dolovima – put neba?
Djevina je to pjesma.
„Stakverulah… Da ovo nije izvorska vila?“, prošaputa Zilka kad se primače česmi i vidje tog stvora Božjeg što je sjedilo na kraju drvenog izvorskog korita i raspletalo kose, napajajući se svojim zvucima, pa i onda kada je Zilka spuštajući testije, kleknula i sama pored česme gledajući je zatečeno kroz roze ojce, već dobro dotrajale joj šamije. Poluotvorene usne su se lijeno pomicale sa lalanjem i samo je rijetki treptaj dugih trepavica odavao živu ženu.
„Ti mora da si ta iz manastira?“, doviknu joj Zilka, poturajući pod mlaz vode drugu testiju. „Bože, kako si samo lijepa… još ljepša nego se priča…“, dodade izgubljena u ljepoti ove blijede žene sa kestenjastocrvenom valovitom kosom što se po zemlji rasipala. Haljinka od crne svile činila je tako vanzemaljskom, nestvarnom u tom nevinom joj smiješku pomiješanim sa svjetlošću ljeta.
Umjesto odgovora ona je samo zaustavila svoje lalanje koje je sada kažiprstom počela crtati po vodi u koritu.
Zilka joj se primače i sjede na drugi kraj drvenog korita. Osjećaj srodnosti sa tom ženom izbaci joj čep sa oborene testije i iz nje krenu da curi muka – tajna koja se nikada nikome nije otkrila sad je potekla:
„I ja bih tako rado pobjegla daleko od sviju, i bila samo još Njegova. Ali, kod nas nema, kao to kod vas manastira i takvih mjesta gdje se žena može skrajnuti i predati se samo dragom Bogu – Onom gore što te čeka, što je sa tobom i nikada te ne napušta i ne iznevjeri…“
Zastade. Skazaljke pogleda im se sustigoše, prije nego sekundara krenu dalje svojom putanjom. Djeva u crnini tad spusti svoj pogled k vodi, a Zilka uzdahnu:
„Uhvatila je i mene… I pustila me da se kao živi mrtvac borim sa svojim životom… Znaš… to stalno nadmetanje sa sobom… da se ne odmoriš ni sekunde od tog osjećaja, nego da mu stalno podmećeš svoja leđa i da ga teška i nevidljiva tegliš – i nikom ne dozvoliš da sazna kako ti je, nego da se u ponosu svom nosiš sa tom halom… tom aždahom…“
Sada se malo zagrcnu. Progunu, približi joj se, unije u lice, pa zašapta:
“To je krvoločna neka borba sa… Aaahhh! I to je neko nazvao ljubav… Hee! Ljubav?! To je džehenem ovoga svijeta. To je cijepanje duše – čerečenje utrobe – razbijanje mozga… To je gore od Karakondžile koja davi u snu čovjeka ga dok mu duša ne pihne i na nos i na usta…“
Žena u crnom podiže pogled sa vode, pogelda nekako kroz nju i uspavano prođe preko pramena duge kose mokrom rukom. Zilka zasta i zagleda se u te zelene oči, pa nastavi:
„Znaš iste smo… I ja sam tako voljela… No, sada se ne sjećam više ničega, sem te muke i toga da sam ga nosila posvuda u sebi, onako velika i teška i osim njega nizašta više nije bilo mjesta u meni i mom mozgu. I sve je bio on… Sve te podsjeća samo na njega. Kud god da se kreneš i šta god da uradiš, on je tu… on… Posvuda on… Bože mili! To je godinama trajalo. Sve do onog momenta kad sam čula da Nizamu voli i da hoće da samo nju oženi. Deset godina je mlađa… Ah! Tad je on umro u meni. Tad je naišao plač – ne za njim, neg za mojim jadnim godinama. Ukrao mi je vrijeme u kojem sam mogla da rađam. Istrgao mi je srce iz života…Haah!…“, poviknu Zilka i neki naboj gnijeva joj se na licu ukaza.
Stiskala je ivicu drvenog korita i nije osjećala da tim jakim stiskom sebi nabija bol:
„Mene ništa nije moglo u ničemu da zaustavi. Posebno u učenju dova. Voljela sam to otkako me brat naučio da čitam tu svetu knjigu. Nije ništa moglo da me na tom putu spriječi da ne idem dalje… Ali, on se zapriječi… I ništa više nisam mogla da zapamtim… I na namaze sam posve zaboravila…“
Zastala je opet, pognula glavu i šutjela neko vrijeme. Vidjelo se da je prilazila sve bliže ključalom izvoru svoje muke, odakle je morala zahvatiti golim rukama svoj jad. Počela je da stisnutom pesnicom kucka po drvetu, kao da svoju muku zakucava u njega, prije nego je ponovo skupila snage. Stiskala je ivicu stogodišneg balvana kojem su ljudi izvadili utrobu i naprvili od njega korito za vodu iz kojeg se stoka napajala.
„Hee! Ja nisam htjela niti jednog muškarca više da vidim. Svima koji su me prosili nalazila sam mahane. Jer, ja sam tražila momka po njegovom kalupu, po njemu, po onom što sam ja stvorila od njega… A on je bio od šejtana postavljen kao provalija životu, kao ogroman kamen koji će me zaustaviti na pravom putu… I jedino što ti je ostalo je da se pitaš što je to moralo da mi se desi? Da baš mene strefi ta nesreća! Zašto Bože, kad nisam nikome ništa nikad nažao učinila? O čemi se tu radi?! O čemu se radi, Bože?! Pitala sam često i jutrom i po noći, i godinama…“
Zastala je. U grču usana se vidjela borba sa teretom koji je izvlačila iz sebe:
„Kasno sam shvatila da sam sama kriva… Ja sam ga stvorila u mozgu kao savršenstvo i mogli su svi da crknu oko mene i da mi ga otkrivaju, da mi pokazuju ko je, ali ne… Kad ti otvaraju oči oni su ti tad samo dušmani – svi koji su htjeli da mi pokvare tu sliku koju sam o njemu stvorila bili su mi neprijatelji. Valjda je to tako kad te uhvati ta sila koju ljudi zovu eto ljubav… E ja sam sve škole svijeta završila na toj jedinoj ljubavi; na tim snovima, pogledima, čekanjima, susretima…
Kad smo bili djeca, bivalo je tako, da ako nas nema tamo gdje treba da se vidimo, onda bismo se izbezumljeno tražili, sve dok se ne bismo našli… A onda bismo oboje pošli svojim putem, bez da jedno drugom damo znaka da nešto jedno drugom više značimo…
On je dolazio pod moj prozor, stajao neko vrijeme tu samo da mi dokaže da je on tu – da ne nalazim nekoga jer me on čeka… Razumiješ? Da ti stvori sliku da pripadate jedno drugom i da ti ostavi zagonetku. Zadatak da ti ostavi – zadatak da ga čekaš…“
Ućutala je i stavila ruku na usta, gubeći pogled u daljinu:
„Onog dana… Promijenio se… Izbjegavao me… iako sam ja pokušavala da budem ista. Mogla sam da mi drhti i uroba i duša i da umirem, ali ja prolazim pored njega onako uzdignuto, hladno, ponosno i još sa osmjehom… A ovamo sve kleca u meni, puca – umire za njim…
I sve više mislim da mi je učinjeno, da sam nagazila na krvav sihir. Jer ta takva tegoba, ta tajna skrivena ljubav… ne može to tako da boli. Ne, ne može… Bože, bolje je čovjeka grom da strefi nego to, bolje je da sa litice u Crnu rijeku skoči, u Zli Fir da se utopi, bolje nego to. To ti isisa tako mozak, iscijedi tako dušu, izdrobi ti srce…“
Isposnica je tad pogleda i one kao po dogovoru, u duetu, počeše kažiprstom da prave kruziće po vodi u koritu – jedna s jedne, druga sa druge strane drvenog korita. Krugovi su se širili i spajali im sudbine:
„Kako mi je žao godina! Kako to da mu halalim?! Tolike godine misliti samo na njega i čekati ga… Izgubiti tolike godine – izgubiti najljepšu mladost. Da misliš tolike godine samo na jedno; i dan i noć i gdje god ideš, i šta god da radiš, da je sve samo on… Bože moj! To ne bih poželjela nikom, ni krvniku svom…
A sve to ne bi bilo tako da se on samo oženio. Ali, on se za moju nesreću nije ženio i… Time mi je ostavio poruku, zagonetku koja se sa mojim željama podudarala… Mislim to da smo jedno za drugo stvoreni…
Hee!… Nema tu muškarca, nema muška u muškarcu kod onog koji ide tako na mozak žene… Da sam mu dao Bog dala to parčenče tijela kao i druge… možda bi mi bilo lakše. Sama bih riješila svoju sudbinu i znala bih gdje pripadam…
Heej, jadna ja! Ali, ne ja sam čekala da me zaprosi i stvarala ga tako bez mahane. I uvijek mislila da me on takav voli… Ja sam ga u sebi onako stvorila kako meni najbolje pasuje, kakav mi treba, pa kad bi slučajno prošao pored moje kuće putem, kuda svi prolaze, ja sam mislila da je prošao samo da mene vidi i srce bi mi zadrhtalo, i ja bih tako u tom osjećaju i tim mislima živjela danima. Pa i kad ne bi tuda prošao ja sam mislila da je to znak da me voli i neće da ovuda prođe, samo zato jer mu ponos ne da. Iz ponosa neće da ja primjetim koliko me on silno voli. Eh. Uzdizala sam ga, kovala u zlato… A on je bio samo jedan jado… Jednom mi je rekao: ‘Kad ti ja odem, ti nećeš moći više da živiš. Crknućeš bez mene!', rekao mi je tad i vriskao u smijehu i sreći zbog toga. I kao da mi je tad ukleo i ostavio da u to vjerujem. Kao da je tad posijao u meni tog šejtana da mi ne da da živim, nego da lupa po mojoj duši i dan i noć…
I nije mogao niko da mi priđe ni blizu. Ne dam se više – hoću sad i ja da trujem. ‘Ti srca nemaš', kaže mi mati kad odbijam posljednje prosce, jade neke, a ne zna da sam ja ranjena i da sad samo mogu da ranjavam, jer je on od mene napravio zvijer i ja više ne dam srce, ne dam lijepim osjećanjima… Ne mogu sada da pripadnem nekom starcu, ili udovcu ili bogalju… Kako kad moju mladost nije još niko mladošću uzeo!?… Kako mi je samo teško što sam dala tolike godine i što nisam povukla ranije liniju… Kad shvatiš gdje ti je vrijeme otišlo… u toj borbi s nevidljivim, u samom čekanju…
Kad sam čula za Nizamu… he, žensko…. Tad sam i snove, i javu, i sudbinu… i sve sam pokušala da natjeram da mi se promijeni. Čak sam u gluho doba molila, ili između jacije i ikindije, ne znam ni koga sve od sila, molila da mi pomogne i da mu se osvetim. Bacala sam krupnu so u vatru i govorila čarke: ‘Molim sve sahbije ovog svijeta da mi pomognu i kao što ova so gori, crni i puca, tako crni i puca sin te i te, ako ne dođe da vidi mene, Zilku, kćerku Seliminu, dabogda crko, dabogda puko…’ Eto, i to sam radila i protiv Boga hilila… Stavljala sam u crvenu krpu šećera i na to dvije noći spavala i devetnaest puta izgovarala: hube, hube, hube, vere, vere, vere, birevhil, emsali vesvalji valjidin. Ako znam šta to znači, Bog me ubio, ali to mi je rekla Sadka da pomaže. Dala sam mu onda taj šećer da sa kahvom popije, kad je sa Jukom prije nekoliko svratio. Ne znam šta mi bi da ponovo zadirem u rane kad već dobro znam da od nas nema ništa. Ali, eto, uradila sam to…
Uoči Đurđevdana sam ispod jastuka stavila tri zalogaja hljeba, malo soli, peškir, ogledalo, češalj. Kažu treba to, jer peškir mu je kao put, ogledalo kao sunce, češalj ćuprija koju mora da pređe da mi u san dođe. I tri puta sam rekla kad sam to postavila: ‘Nijet činim Allahu se molim da mi na san dođe onaj ko mi bude suđen da zajedno pojedemo hljeb.’ I nadala sam se opet njemu. Ženska pamet nikada ne nauči, iako mi je dan prije toga rekao kako je onda pogriješio, te kako me moli za oprost. A ja budala mu otvorim srce i kažem da ga volim… Bože, što mi to trebade da mu priznam, da mu se još više otkrijem? I od muke sam se bila tako razbolela da su se borili za moju ubijenu dušu… koju nekako spasiše… Hm… Spasiše? Produžiše samo moju muku. No, moram priznati da mi je bilo poslije lakše. Valjda kad kažeš nekom šta osjećaš, ti time sebe ozdraviš…
No, žensko ne oprašta lako… I u toj muci nisam zaboravila da stavim te zalogaje i da vidim šta hoće sudbina dalje sa mnom. Bila sam i te noći bolesna i u vrućici i trabunjala sam svašta, ali on se tad nije pojavio u san. Vidjela sam samo sebe kako šumom trčim i vičem i dozivam dok Crna rijeka kao podivljala raste i raste i penje se sve do našeg Crništa, našeg crnoga, prokletog mjesta; ne bi mu čovjek dao tako ime da nije crno i prokleto. I mi sa njim…“
Tu je umukla. Sedjele su obije tako kao dva kipa na izvoru i nisu se pomjerile ni onda kada su primjetile da im se Grobarka primakla s punim rukama ljubičastog Verema. Tek kad se zakašljucala, i dohvatila isposnicu za ruku, Zilka se vrati realnosti. Ustala je stavila jednu tetestiju na glavu, a druge dvije uzela u ruke i krenula. Okrenula se poslije nekoliko koraka, i vidjela kako starica niz stranu za ruku vodi.
***
„Taj ljetnji dan je bio kao stvoren za ljubav. Sve je bilo zrelo i spremno za taj čin koji se osjećao u vazduhu, u povjetarcu koji je vreo pirio i uvlačio se u srca“, reče Ljubljena i uzdahnu.
„Huka je tako silno osjećao tu havu. U naboju osjećaja što su sve više bujala i huktala u njemu, potrčao je niz Strmik, dole k manastiru. Kao nikada je osjećao u stomaku da je bio riba na udici ribara koji je ovaj izvukao iz vode, a ona se još zadnjim atomima snage brani i bartaga uhvaćena u svojoj sudbini. Bolela ga je danas tako duša i on je morao bezglavo njoj, uhvaćen u mreži svoje neobuzdane želje da je opet vidi, makar kroz zid“, dodade Nevidljiva.
„Od onog Đurđevog dana Huka je morao pored manastira da gotovo svaki dan prođe; pa i kad bi trebao do Popovića ili Vilija, Čarovine ili vodenice, i kada ne bi, on bi se našao poslom, u nadi da će je opet sresti. Znao je da će i ovaj ljubomorni kamen što je za sebe čuva pred ovom muškom silnom željom popustiti. Moraće te bijele zidine zadrhtati i iz svoje tamne utrobe je njemu prepustiti, jer on je od njihova susreta po svuda sa sobom nosi. Ona mu se uvukla na Đurđevdan u utrobu i on je od tada samo za nju živio i tom se nije mogao oduprijeti. Kada biste ga vidjeli shvatili biste da on milom nije tako ludo išao u potragu za njom. U lov na žensko, kao ranije što je činio. Ne. Bilo je tu nešto jače. Lovac je ovdje bio ulovljen. Gonič je bio uhvaćen“, nastavi Ljubljena.
Huka je izgubljen u osjećaju žudnje, želje da je ugleda učogorno čekao i tetrijebio u zidine, naslonjen na hrast, naspram one faše u zidu manastira.
„Kako se samo kamen otvara pred njegovom žudnjom i pokazuje mu je. On je vidi kako ga ona sada otuda iz mraka gleda. I to je bilo neko ispunjeno zadovoljstvo“, reče Svjedok.
„Zato je Huka vraćao često odatle domu u tom osjećaju da ga je vidjela i da se tim susretom kao i on srećom napojila, zadovoljila i ona ono nježno u sebi. No, to ga je kratko držalo jer ona mu je rasla u duši, sa minutama bivala sve teža i teža i teža. I samo u njenoj blizini on je mogao otovariti i malo odahnuti“, reče opet Ljubljena.
„Osjećao je on to kao teške čini koje su na njega bačene i ponekad je čak mislio da bi trebao Mula-Ćori, koji mora da mu je prošaptao neku svoju i začarao, jer on od onog dana kada ga je posjetio nije bio više on. No, kad bi pomislio da nje nema i da bi je se tako odrekao, on je odustajao od te namjere. Ne, on ne želi ipak da je zaboravi. Hodža mu može samo pomoći da je osvoji, ako može, ali drugo ne… Ama ni to mu ne treba. Ako sam ne mogne da je osvoji, onda on nije Huka, mislio je tako i odustajao od posjete Mula-Ćori i nastavljajući tako da živi nekako pored sebe. Kao da mu je tu kod manstira ostao duh i on ga je jedino mogao tu na tren ponovo imati u sebi. Sve što je bilo van tog kruga bilo je prazno i Huka je osjećao u svojoj svijesti samo nepoznati svijet gdje je vladala sila koja se zvala želja, žudnja – ta silna ljubav koja je bila nadnijeta nad njim poput crna oblaka iz kojeg sijeva i grmi dok ga vjetar i oluja nose tamo-ovamo. Huka je bio kao niko jak, pa je i to nekako podnosio, jer je znao kad je ponovo vidi, biće zadovoljena ta živina u njemu i on će moći ponovo da počne drugačije da živi. Znao je da, ako mu se pruži prilika da je ugleda, ona će biti njegova. Jer, koju on nije mogao osvojiti? Samo treba uhvatiti priliku, kao onu koju je ugledao prije nekoliko dana, kada je vidio otvorena vrata manastira“, ispriča im Svjedok i oni otvoriše ispred sebe još jedan događaj.
Huka je pomislio je da mu je šansa s otvorenim vraima otvorena i krenuo je njima. Ušao je unutra. Vani je svjetlost bila tako jaka, da ga je mrak posve zaslijepio. I dok su mu se oči borile za vid, naletio je tako na oca Đorđa koji je smijući se iz mraka progovorio:
„Huka, da se nisi izgubio? Ili ti trebam?“
„Trebaš. Tražim…“, zamucao je.
„Evo sad ću ja. Sačekaj me na klupi ispred…“, reče i zagrlivši Huku isprati ga do vrata.
Huka se još jednom za sobom okrenu, ne bi li je ipak ugledao u toj tami. Ali zidine su bijahu žive guje koje ljubomorno čuvahu princezu koju je Huka izgubljen tražio. I tek kad je otac Đorđo izišao iz manastira i pošao njemu, on se sjetio da mora da izmisli priču zašto ga je trebao.
„To se ti vratio iz vodenice?“, prvi započe iguman.
„Jesam vala“, slaga Huka.
„Ona kako čujem dobro radi i neprestano je u pogonu. Ove godine je dobro svima rodilo i biće još veće gužne i navale. Ali, hvala Bogu što je rodilo, pa samljeće se…
Huka to potvrdi glavom, ali mu ni sam ne znajući zašto izletje:
„A kako bi bilo da meljemo i noću?“
Kao da tu rečenicu neko drugi iz njega progovori.
Otac Đorđo se trznu i pogleda ga dublje u oči i u nevjerici se krajičkom usne nasmijašivši, upita: „A ko je taj što bi noću smio mljeti u vodenici?“
Kad ugleda potvrdni osmjeh na Hukinim usnama on uzdahnu i zamišljeno nastavi:
„Narod svašta priča. Ali, svega se događalo, i kod nas i kod vas. Nepisani je zakon, da se noću oko vodenice ne treba motati… Ima tu nešto. Ja ne znam šta bih tu dodao, ali narod zna… Sigurno u tome ima i istine.“
Iguman podiže zatim dlanove, kao da nebu pitanje pruža, ućuta, i pogleda u Huku, da čuje i vidi šta ovaj misli. Kad je ugleda njegov pogled kako kroz njega prolazi, on nastavi:
„A zar bi se ti, zaista, usudio u vodenici prenoćiti? Ja znam da si ti najjači i da ti se niko u snazi ne more meriti, ali sinko, zle sile su čudo. Ne treba ih potcenjivati. Ja lično ne verujem u te priče što kolaju o Karakondžuli, o toj nemani što se ovih godina oko naše vode mota, kako narod priča… Ali u đavolja posla se ne treba petljati. Bojim se, sine, da ni tvoja snaga to ne bi izdržala. Predložio bih ti da se ne upuštaš u tu rabotu. Dok se može za dana mljeti, mljećemo, a što ne može, ne može se.“
Huka je ćutao.
„Ma, ko njemu šta može?! Pih, Karakondžula?! Šejtanka! Priče kojom se plaše mala djeca. Pa i da je istina da ta lijepa jadnica koja nema mira na onom svijetu ljude noću zasreće i jaše, šta ona njemu i njegovoj snazi može?, mislio je, i sad čak poželio da se uhvati u koštac i sa tim izazovom, sa tom čudnom nemani. Poželio je sada tako da se susretne sa njom. Da je pobijedi. Da se o tome po svijetu priča…“, dodade Nevidljiva.
Otac Đorđo ga je posmatrao i kao da je vidio njegove misli. Nije moglo da se na Hukinom licu ne primjeti igra te čudne sjene: „Neka ti je Bog na pomoći, sinko“, reče i ustade, isprativši ga do puta k Crništu, tapšući ga po ramenima u taktu kojim mu je govorio, nemoj više ovuda, okani se ovog puta…
„No, Huka je prolazio i dalje svakodnevno pored manastira, vrijebajući svoju šansu.
I danas je isto tako došao do manastira, naslonio se na hrast i gledao k tom dvoru koji mora osvojiti. A kameni bedem mu je danas izgledalo kao nikad čudan – tih i prazan“, reče Svjedok i oni otvoriše ispred sebe još jednu scenu.
Vrata manastira su bila zatvorena i ljetnja vrućina se igrala po njima svojim zlatom. Huka je kratko zastao ispred njih i uzdahnuvši, prohitao uz put, onako kao da bježi od nečega tu nevidljivog i opasnog.
„Danas on nije imao nizašta ni kap snage u sebi i samo kao da je čekao da prođe i ovaj dan.
Ramazan je pri kraju i do danas je Huka svoj post nosio bez tegobe, nije osjećao ni žeđ, ni glad, iako je kosio, ali danas je bio i žedan i gladan i jedva je čekao da padne mrak, da se iftari, i baci u san. O tome je Huka razmišljao dok se pognute glave penjao kroz bukovu šumu k Crništu. Danas mu je nekako duh nosio tijelo i on je bio u drugom stanju života. Ima to – ono kada čovjek ne osjeća da može da upravlja svojim tijelom i kada ga nose neke sile u sebi – stanje kada ti duh dobije tijelo, a tijelo izgubi duh. E tako se i Huka sada osjećao dok je hodio po šarama sjena drveća, da nije čak ni primjetio da su mu se u susret približavale dvije prilike“, nastavi Svjedok.
Huka začuo kako koraci nedaleko od njega lome suhe grančice podiže lijeno pogled sa zemlje. Kao da je ugledao priviđenje; Grobarka je išla naprijed, a isposnica rašćupane kose sa njom. Zastao je, ukopao se, prislonio na bukvu, skrajnuo im se sa puta. Starica je prošla pored njega pogledavši ga ispod oka. Za njom se isposnica vukla. Kod Huke je zastala, pružila ruku k njemu i dotakla ga ovlaž po pasu. Ukočio se. Nije disao. Presjekle su mu se noge i on je tako naslonjen izgledao kao gromada koja bi se, samo da je neko sada dotakne, rasprsnula u paraparčad i jedino bi ostale njegove oči koje su bile sad zakovane za njene. Starica je osjetivši da je isposnica pored njega zastala, povrati unazad, dohvati je za ruku i povuče za sobom. Isposnica krenu za njom, ali njene oči ostaše priveznane za Hukine.
„Gromovi su se sudarali u njihovim pogledima. Koja samo privlačnost energija! Koja je samo sila tu tad buktala! Bože! Koji samo nerazumni spoj. I ne samo da je on bio slijepljen za nju, nego je i ona bila za njega, tako da je čak i kada je odmakla bila i dalje okrenuta njemu. Vidite li kako je njena ispružena ruka bila kao veo koji se vukao za njom, sve dok nije zašla za krivinu?“, zaneseno će Ljubljena.
Huka se tad još jače nasloni na bukvu. Bio je u stanju nepomjeranja.
„Eh, da je on bio sad onaj jaki Huka, i da ga ona nije ovako začarala, znao bi on šta. Dohvatio bi on nju za tu ispruženu ruku, nakrkačio je i pobjegao sa njom uz šumu, ili niz tu urvinu. Grobarku bi on nekako sredio… Našao bi on načina i za nju. Ali, eto nekako mu se sve umrtvilo danas i kad je vidio on nije bio sposoban ni da stoji, a kamoli da se bori za nju i da je silom povuče. A tako bi je naslonio na bukvu, i skidao zubima dio po dio sa nje. Gore na svoju stijenu bi je odnio i kleknuo kao ispred gorde Vilogorke koja je izbočila ponosno svaki svoj dio, pohotno se nudeći na ljetnjem povjetarcu, onako moćno se dajući, svjesna svoje ljepote koju posjeduje, dok bi on kleknuo ispred nje, zatvorio oči, dodirivao joj latice usnama, penjao se do vrhunca sebe, grabio je na najgrublji način, oborio ispod sebe, ušao u novi svijet, i pao sretan poslije pored nje. Ili bi je ovdje na bukvu naslonio, zadigao joj haljine… Ljubio bi joj koljena i posvuda bi je otimao od sviju i svega“, nastavi Vođa i svi ga posmatraše nekako zanijeto, ali kad čuše ono Hukino „Ohhh!…“ i ugledaše kako se stiskao o bukvu gotovo zadovoljivši taj tako jako rijetki osjećaj koji ga je sada svog prožimao, oni se još više začudiše. Čuli su sada svi ono što je Huku upozorilo, što mi je možgom prohujalo:
„Ramazan je, ne griješi se!“
„Uh!“, prošaputa on, strecnu se, tjerajući od sebe te griješne misli. Ali što ih je više tjerao i htio biti u ovom svetom danu čistiji, sve više je nešto tjeralo u njemu taj nagon da se do kraja zadovolji. Nije znao šta da radi i počeo je da trči uz stranu, da pobjegne od tih šejtanskih podvala, da se otme toj sili.
„Ali od sebe i svojih misli se nigdje ne može, i on je i dalje na razne načine otimao od stare Zore, nosio je, ljubio, volio. Od sebe i svoje jake želje isto kao od nesreće on danas nije mogao utjeći“, nastavi Svjedok prije nego je Huka zastao i stisko svoju glavu koliko je jače mogao. Drhtilo je sve u njemu. Tijelo mu se treslo u užitku, kao nikad. I izgledalo je da što je više znao da je zabranjeno, da kvari time post, to ga je više tjeralo na taj čin grijeha. Udarao se pesnicom o prsa, šamarao sam sebe da dođe sebi, branio se, ali tom osjećaju kao da se morao predati… „Aaaaaaaaaj!“, vrisnuo je.
„Hm, jado, kad imade priliku što je ne iskoristi, već napuni gaće“, prošaputa prekorno kad dođe malo sebi, i kad shvati kakvu je propustio priliku i životni momenat. Od muke je dohvatio podeblju granu i tako je skršio, prije neg krenu da trči uz šumu, bijesan, ali i zadovoljan i sretan.
„Sad je makar saznao da ova njegova vila zna da pobjegne tamnim i hladnim zidinama manastira, pa, ako je danas izašla iz njega i otišla tako daleko, hej krenula njegovom Crništu, ona će to opet uraditi. Ona ga je danas tražila. U to je bio siguran. Jer, zašto bi krenula k Crništu? Ona njega voli i ne može bez njega da živi isto kao i on bez nje. Sad on zna kud je njena putanja, mislio je penjući se k svojoj stijeni“, objasni Svjedok, iako je svima to bilo jasno.
„Ona je kao ovaj nježni cvijet plavi“, reče Huka kad se ispruži po svojoj litici gdje se cvetuljak na povetarcu ljuljao u zalasku sunca. Ubrao ga je milo i kao da je dodirivao nju prinio ga usnama, poljubio, prljiljubio između usnica, i ostavio ga tu da se gnijezdi, doirujući mu vrškom jezika nevine latice, dok je plavičak mirisao na vjetar uzdrhtali, na sunce žarko, na nebo slobodno, na ljeto zrelo, na nju, nevinu i zrelu, na slatkiš u sebi… Huka je opet u sanjanju tu gotovo i zaspao, tu na toj svojoj litici.
„Hej!“
Huka se trznu od dodira ruke na njegovom ramenu i ugleda Juku. Nasmija mu se onako sanjivog pogleda.
„Ne idi više dole. Ne idi onim putem. Ono je mjesto začarano… zbog one svetinje. Ne prolazi onuda više“, poče da ga preklinje Juka jer je znao svoga prijatelja, jer mu je znao sve.
„Juka je bio prvi koji je vidio tu njegovu smutnju i slutnju, tu začaranu tamu i izbezumljenost razuma“, dodade Svjedok.
„Hm…m…m…“, osmjehom je Huka to htio ublažiti. „Sreo sam je opet. Dodirnula me… Ruku mi pružila… da je izbavim hoće…“, prošaputao je sanjivo.
„E moj jado“, prošaputa Juka vidjevši ga ovako nemoćna i jadna, pa dodade kao za sebe: „Ali šta i ti tu sada možeš? Ne bi ti to radio da ne moraš. Znam ja da ti sad to moraš, da moraš da ponovo vidiš to lice i taj njen prkosni, mirni, duboki i izgubljeni pogled“. Juka ja to izgovorio kao nikad tako saosjećajno vidjevši sebe u Hukinim vodenim očima.
„No, Juka nije ni deseti dio tog Hukinog osjećaja znao. Da je samo mogao dokučiti koliko bi samo nemira Huku uzdrmalo kada bi se približavao tom kamenom dvorcu, on bi mu i dan i noć učio dove. Na svakom namazu bi za njega molio Boga. Da je znao da Huka u toj svojoj muci i sada leži na ploči svog krša i čeka da ga pozove ona vila i da krene niz liticu za njom. A možda i ne bi krenuo, možda je samo čeka da se uvjeri da li bi sad pošao za njom, kao onda kada je krenuo zaveden. Ili bi joj pokazao svoju snagu i jačinu? Odbio bi je. Da. Rekao bi joj: ‘Hej, ali ja sam Huka Morić! I ja sam našao ljepšu od tebe!’
Ali vila mu se nije pojavljivala. Kao da je i ona osjećala njenu nemoć i tu njegovu nadmoć. Nije se pojavljivala ni onda kada bi izvadio iz džepa ogledalce i blicao sa te visine po dolovima i šumama, potocima i ravnicama želeći da po svaku cijenu isproba sebe i da ponovo zakorači u onaj osjećaj koji je jednom imao i zbog kojeg je gotovo odletio niz liticu, da ga nije Juka spasio. Ali ta svjetlosna zla prelijepa vila mu se nije više pojavljivala“, nastavi Svjedok.
„I vila se prepala moje snage i nema je više“, reće Huka šapatom Juki.
Juka mu se tako gromko nasija.
“Pa, naravno da je nema više. Onda ti je hočko malu kaznicu priredio i šapnuo ti jednu da ti se mozak zavrtjeo i onako pamet izgubio. Zato je to onda bilo tako… Njegova Džinka i njena vojska od devedeset i devet joj drugarica šala nije…”
„A tvoja Minka je li šala?“
„Ja sam sretan sa njom, iako… ne znam šta da uradim da joj se huja sa majkinom podudari. Ali, valjda će se navići i one jedna na drugu. Kad zakmeči u kolijevci i one će biti dvije u jednoj… A ti i Nizama?“
„Ah… Još mi je rano, još sam ja mlad…“
„Zbog njenog brata nećeš da je ženiš?“
„Ma ko traga njega. Može on dobit po nosu i…“
„A šta misliš da pobjegne kad je ne daju proscima?…“
„Nije žurbe… Uostalom, jesam li ja kriv što sam ga oborio i što sam jači od njega?“
„Mogao si ga i pustiti da te pobijedi.“
„Ja? Ne. Ja sam najjači i ja ne mogu da pustim slabijeg od sebe da me pobijedi.“
„E, sada čekaj godinama na nju…“
„Ah, pa tek mi je dvadesetsedma. Pa i ti si se tek oženio“
„Ali ja sam tri-četiri godine mlađi od tebe.“
„Kad dođe vakat, biće i to.“
„Ali tvoji se sekiraju. Majka me tvoja i danas molila da o tome popričam sa tobom. A, nešto i razmišljam ima i drugih lijepih cura…“
„Ima, ali znaš me da sam tvrdoglav i da ću uzeti ono što želim. Uostalom, ni Nizama me više ne interesuje.“
„Koja je sad?… Ne misliš valjda… na Manastirku?!“, povika zabezeknuto, kao da ne zna boj u Huki.
„Hm… Vilogorku!?“
„Ti si lud. Ti si posve lud. Tebi treba pisat pod hitno. Znaš li ti ko je ona?! Šta je ona?! Znaš li ti da ona nije na ovom svijetu?! Priča se da ne zna ni sama ko je i šta je… To ime što nosi dobila je ovdje kad je došla te olujne noći. Ni ime joj se ne zna, a kamoli šta drugo. Izgubila pamćenje…“
„Šta će joj pamćenje? Dovoljno je da zna samo za mene“, reče Huka, i poskoči sa svoje litice.
Juka primjeti odluku na Hukinom licu. Odmahnu je za njim glavom, i prošaputao Šehade.

[kame]

Očevi

Kao da se sunce danas bijaše nešto zamajalo – zaboravilo pred noć odimicati. I dok su ga zvijezde gore pogledom požurivale, oni dole su cijedili iz njega još malo svjetla, kako bi mogli svoju rabotu dovršiti.
„Tamna noći, tamna li si“, čuo se ženski glas sa brda, tužan kao pogled iza suznog oka, mutan kao i ovo vrijeme izmedju ikindije i akšama, kada pada džinija po zemlji. Stanovnici Crništa, kao i oni iz Popovića smatrali su ovo vrijeme nevaktom i zato su hitali da dan dovrše, prije nego nevakat nastupi. I samo se još u kotaru Hukin otac sam okretao oko tek zadenutog gizdavog sijena, diveći mu se. Zagnjurio je na tren glavu u miris pokošenih cvjetova, kao u ženina poprsja, pprešao rukom po tim oblinama i okrećući se ka guvnu gdje se danas cijeli dan vrhlo, nasmiješio.
Na guvnu je bilo sve počišćeno i spremno za noć. Huka je već sa konjima zamicao k vodi, sa suncem koje je za horizont sad u žurbi palo ne vidjevši koliko samo očevog ponosa može da zasija u pogledu iza spuštenih zavađenih obrva, dok gleda svog sina.
„Koliko se sad samo tu nihalo očinske nadmenosti, jer ga je upravo on takvim napravio i bio vladar svoga svijeta u kojem mu je napokon sve dobro krenulo! Ove godine je kao nikad bujalo sve što je njegovo: i stoka, i livade, i žito, i ako Bog da ove jeseni će oženiti i Huku. Vakat je, a godina mu je tako puno dala. Napraviće mu veliku svadbu, nezaboravnu. Prodaće volove i sijena i dovesti mu mladu koja mu priliči, odlučio je sad, i u takvom zadovoljstvu dohvatio račvastu šiljatu vilu kako bi napunio kotaricu sijenom i krenuo stanovima, jer već se spustio nevakat – momentat kad svaka bolest, mraka i hrdja napada i hajvana i insana“, reče Svjedok i dodade:
„U Crništu su već svi ugnali stoku, proučili dove i bismilom stavili gužbu na kotar i rezu na štalu – zaključali sve što se zaključati može, da bi po sabahu polako otvorili sve to, jer se vaktom bude i sve im je na oku.“
U kotaru je Zećo punio kotaricu sijenom koje je nanijetio ponijeti svojim konjima, da imaju noćas, kako bi sutra bili još britkiji. I nakon toga će i on k domu. Bio je dobro umoran i jedva je vilu zabo u kotaricu. Zadnjim trzajem snage je još to podigao na desno rame i onako u mjestu namještao na svom ramenu taj teret – probao može li mu kuda prevagnuti, sam sebi potiho govoreći, „e vala još ovo“, kad iza leđa mu se neko zakašlja i povika : „Aksamhairullaaah, Zećo“.
Izubaha – kao iz bukve. Zećo se trznu na glas iza leđa što mu sleže krv. I kako se sa kotaricom okrenu k njemu, ni sam on ne znade.
“Otkud ti… u…?”
“Vala bio tu, pa te vido. Ah, što ti je rodilo dobro žito! Ne sjećam se da ti je ikad ovako rodilo…“
Zeći je u utrobi nešto tutnjalo. Ne voli da mu niko prilazi ovako iza leđa, i izubaha, posebno u ovo nedoba. I bio je sada toliko ljut na Muljka da nije mogao ni da ga pogleda, a kamoli da govori sa njim. Vrtio se u teškoj ćutnji oko sebe sa onom kotaricom i nije čak osjećao više ni umor ni težinu sijena koje je natovario na svoje rame.
„Onaj pekar iz Pazara ti je vidio žito i juče mi na pijaci veli da koliko god ga imaš, on će ti ga uzet.“
Zećo je i dalje stajao ne podižući pogled. Od bijesa koji ga je ledio ništa nije ni sad izgovorio. No, Muljko ga bijaše učokotio sa onim lukavim pogledom, nastavljajući svoje:
“Ah, kako bi valjalo da ga možeš negdje samljeti. Pare bi velike uzeo za žito ove godine. Pare velike… samo da ga imamo gdje samljet. Pekar hoće mljeveno, a mi eto… Ono vodenice dole u klisuri radi, ali ne može postići da samelje ni za naše potrebe, a kamo li za prodaju…“
Zećo polako dođe sebi, zakorači nesigurnim korakom ustranu i krenu stranom, osjećajući kako mu se sad noć tako spustila kao tona po plećima. No, to Muljka ne spriječi da nastavi, herajući se stranom za njim:
„Znaš, razmišljao sam i našao možda dobro rješenje“, reče i primače mu se tik uz rame kako bi mu mogao vidjeti lice. Kad ga je Zećo ljutito i upitno pogleda, on malo zasta iza njega, pa će onako koliko da ga ovaj čuje:
“Što ne bi mljeo to žito u vodenici noću? Ponoći niko ne melje i tada je vodenica slobodna.“
Zećo iznenada zastade, a Muljko na kotaricu nalete. Zećo to iskoristi i odgurnuo ga sa svojim teretom ustranu, pa mirno nastavi puteljkom. Muljko posrnu da padne, ali se nekako ipak suzdrža ko đavo na nogama.
“Ja mislim, da su to samo babske priče. To da se noću u vodenici ne smije mljeti… i zanoćiti. Ženske izmišljotine. Ja bih vala smio zanoćit“, uporno nastavi svoju namjeru za njim.
“Pa, zanoći, ko ti brani?”, drznu se Zećo, sačeka opet svoj momenat, i okrenuvši se k njemu sa kotaricom sad ga još jače odgurnu. Ovaj se okliznu, ali se opet dočeka hitro rukom i ispravi, te opet tik uz Zeću stranom nastavi, kao da se ništa nije desilo:
“Da je meni rodilo kao tebi, ja bih. Ali ja ove godine nisam posijao puno. I to malo mogu samljet kad bude red došao na mene. Meni to sada još nije potreba…“
Zećo sad ništa ne reče, samo malo hrabrije krenu dalje u namjeri da mu kod onog trna, što se ispred crnio, dobro pokaže gdje mu je mjesto.
“Ali ti imaš sina koji je najjači u devet sela… I još mu se nije našao ravan. Nije valjda da se boji zanoćit u vodenici? Ta sila… Ko njemu šta može? Nije valjda da se onakva sila boji babskih gatki? Vala bih ja smio da sam na njegovom mjestu…“
Zećo dočeka svoj mometat, malo požuri prije trna i kad vide da ovaj za njim požuri, on naglo zastade, malo se povrati unazad i što moga jače i brže se kotaricom k Muljku okrete i dočeka ga njom. Kad vide da ovaj pade u trn i jedva se održa da se cijelom dužinom ne stovali u njega, Zećo mu uz prigušeni osmjeh dobaci: „Allahmanet Muljko!“.
Još jednom je kraičkom oka pogledao k Muljku koji je češao ruke vadeći zarivene trniće, prije nego se sjuri brzim korakom niz stranu ka svojim kućama.
Tek kad je Zećo spustio kotaricu i počeo da vadi sijeno iz nje i baca konjima on osjeti bol u leđima. Kao je nosio tovar od hiljadu kila. Kako ga ovaj čovjek natovari ovako? Bio je srdit i burlalo je u njemu od osjećaja mržnje prema tom ljigavom komšiji kojeg nije nikako mogao podnijeti u blizini.
„Dobro rodilo žito… Pekar ga želi… Noću mljeti… Pare, i pare, i pare… Huka može sve…”, ponavljao je Muljkove riječi koje su se valjale po njegovoj utrobi kotrljale po mozgu, uh, tumbale se po čitavom njemu. „Uh, uhladžo jedna, ti da mi kažeš šta bih ja mogao! Huljo podmukla…“, izgovorio je jače izlazeći iz štale.
No, i dok je sjedio za sofrom i večerao po pameti su mu letale rečenice: “Mogao bi dobre pare uzeti… I napraviti Huki nezampaćenu svadbu. Još prije zime…“
„Zećo je po prirodi bio svakako ćutljiv i o ovome susretu nikome nije ništa htio reći, ali starom mu ocu koji je na minderu kroz pendžer ovaj susret posmatrao, nije mogao to sakriti“, dodade Svjedok.
„Ona vaška te vidim spopala u nevakat. Šta sad hoće gnjida?”, prozbori otac u neko vrijeme.
“Hm, šta? Došao da me uči šta sa žitom. Kao pekar iz Pazara se raspituje za njega, ali hoće mljeveno…”
“I? Pa on zna da ga nemamo gdje samljet prije zime.”
„Kaže, što ne bi mljeli i noću. Huka je najjači…”
“Eh, bagre, šta njemu neće sve pasti napamet. Misli li on da smo mi hajvani?! Da šaljemo dijete da ga ponoći jaše Karakondžula – to on hoće!“, dobaci mati iz budžaka gdje je po mraku vadila naćvi da zamijesi hljeb za sutra: „Znam ja dobro šta on hoće. Hoće da se ne osveti što mu Huka neće Zilku…“
„Hmmm!… Umukni ti tamo… Ti i tvoja Karakodžula… Zbog nje bih ga ja poslao, nego neću da se narod sa nama ibretiše i da nam se smije. Noću nije nikad niko mljeo, neće ni Morići, pa makar umrli od gladi“, reče i poče da brzo jede vruću tarhanu, pokušavajući da ne sluša opet očeve Bog zna po koji put već ispričane priče. No, ništa mu nije pomoglo, one su tekle:
„To o Karakondžuli su možda babske, ali džinije ima oko vode noću i zato se noću ne melje. Džinija je postojala i prije ljudi, još dok je zemlja bila užarena i zato su oni od vatre. Kad se zemlja ohladila, Bog je naredio melecima da rasteraju džine po šumama i pustim mjestima kako bi se napravio prostor za ljude. Ali nisu uspjeli sve rastjerati i njihove ženske mogu stanovati još po raznim vrtovima, voćnjacima, šumama i razvalinama… Džinski napad šala nije. On dolazi silnom brzinom, brže nego okom trepneš i oni imaju snagu koja se ne može mjeriti sa ljudskom. Baš zato se kaže džinovska snaga. Imalo je toga u moj vakat da je šejtanija jahala zamrkle putnike po cijele noći i jedva živi bi ostajali kada bi se prvi pijetli čuli“, navijeno je besjedio dedo svoju.
„Jeste kao našeg Muljku što je jahala… I šta se na kraju ispostavi? Potrpala ga kod mezareva onaj arsuz Selima i cirkuzala se sa njim. Kad mu je duša gotovu izašla na nos ona pobjegla niza stranu uz kikot. Zar nije priznala svima da je to ona bila? I on morade baš nju da oženi“, povrati mu po prvi put noćas Zećo, valjda jer je i dalje bio Muljkom onako iznemiren.
„Možda je njega ona te noći jahala, ali imalo je primjera gdje je bilo drugo u pitanju. Je li Haso pričao kako ga je pojahao onaj šejtan i da ga je on pojasom zavezo za sebe i donio ga tako do kuće i kad ga je htio u ognjište baciti, on zacvilio i molio da mu oprosti i da neće nikad više… I dao mu je nagradu za to što ga je pustio. Ja mislim da mu je taj mali džin pokazao i gdje da nađe zakopano zlato. Nego odakle mu bilo odjednom onoliko da je kupio i imanje od Bukovičana?“
„Ama, ja se toga ne bih bojao… Šta našem Huki može tako neki patuljak ili kakva žena? Ne može mu deset ljudi ništa, a ne oni, no, neću da mi se smiju okolo kako moram noću da meljem.“
„Što da se smiju? Ako možemo brašno tako dobro da prodamo, mogu samo da nam zavide na tome“, reće Huka ulazeći u kuću. Huka je sav ovaj razgovor mirno slušao ispod prozora gdje je na panju sjedio i jeo žute, sočne kruške.
„Eh, što da nam se smiju?! Pa zato što se nikad nije mljelo noću?“
„Pa, neko mora biti i prvi“.
“E, vala sine nećeš“, ču se mati. Sad i izađe iz onog tamnog budžaka, prijeteći pesnicom kojom je mijesila hljeb i koja bila sva obavijena tijestom.
“E, vala samo u tvoj zainat hoće!”, uzviknu otac koji nije volio da se ona u ništa miješa. “I ko tebe zašta pita? Umukni!”
“Kad se o mom djetetu radi i ja se pitam i preko mene žive neće ni mrdnut”, odgovori mati odlučna i dalje prijeteći onom stisnutom pesnicom, sa koje se ocijepi malo tijesta i pade na pod.
“Eh, ne mogu da ustajem od umora, pokazao bih ti ja koliko se ti pitaš“, reče Zećo ljutito i poče još brže jesti, kako bi što prije otišao u kućer na spavanje i kako ne bi morao slušati priče svoga oca koji se već bješe dobro rastrkao sa njima.
“Do u nebo oni idu i prisluškuju vijesti i razgovore među melecima. I šejtani to rade, ali su ovi ipak nešto drugo. Šejtan ide sa jednom cipelom. Kada nastupi prvi akšam, ili kada nastupi mrak, spriječite svoju djecu da izlaze, jer se tada šejtani rašire. Zatvarajte vrata i spominjete Allaha dž.š. Zapomaganje i jaukanje liči na šejtanski posao i to se kod nas muslimana ne čini. A i pjesma bogami ima nešto šejtanskog jer je Ibliz prvi zapjevao… Jeste“, reče i izvadi kutiju sa duhanom da savije sebi jednu. Čutao je neko vrijeme i tek kad je pripalio poče ponovo:
„Sad se sejtih. Ćazimaga je jednom išao tako noću pored vodenice. I nešto ga je pojahalo. No, on se davreniso i raspojaso pojas oko stuka i zajagmio ga. Zatego oko sebe tog jahača i odnio do kuće. Kažu kad je s ognjišta uzeo vatre i spalio mu brkove, on je vrištio, i ti kao glasovi ljudski su iz njega se čuli do neba… I kako mu je ovaj brkove palio ovaj je nestajao. Bio mali čovječuljak sa bradom kažu, ali je bio tako težak kao da je imao sto kila. A što je bilo najčudnije ujutru su ispred vrata to jutro našli veliko mrtvo crno pseto…
I Iso je prodao sve zbog njih. Na nemjestu napravio kući. Prodao je sve kad mu je Ljuljka pobjegla rodbini. Jedino nije prodao naćvar i naćve nego im je to halalom dao. Ni guvno mu nije prodao, ni vodu, to mu je halalio. Po vjeri on postupio i za to nije para uzeo: ‘Ovo guvno ti je od mene. Amanet ti je da svakom dozvolis da ovdje ovrše žito, ko god to želi. I tako isto i sa vodom. Ovaj naćvar ti ne prodajem'… on mu tad naglasi da to nije prodao, nego da je halalio. Poklonio je… Ulili su mu noću ti tamoni strah u kosti i on je morao ići odatle.“
Huka je tiho jeo i uz dedinu priču, koju je ovaj ko zna koji put u svom životu ponovio, vraćao se današnjem susretu sa igumanom.
***
„U roku od nekoliko dana otac Đorđo je Huku dva puta zatekao kod manastira. Danas ga je uhvatio kako stoji naspram onog prozora i čeka da ona izađe, da je vidi, čeka da mu nešto padne napamet, da nešto uradi. Čeka da mu dođe ona njegova pamet i da uđe i ukrade je. No, prije nego to učini on je morao da ispita tačno gdje se gluhonijema Grobarka kreće i gdje je iguman u koje vrijeme, i kada je Đurđina sama. Sada je Huka planirao krađu.
Eto tako je juče tu stajao i kovao plan kad izbi iguman otac Đorđo otnekut iza leđa mu“, ispriča im Svjedok.
Huka je stajao naslonjen na hrast i geldao u manastir.
„Pomoz’ Bog, Huka?“
„Bog ti pomogao igumane“, uzvrati Huka, zatečen, neprimjetno zbunjeno.
„Kako vršidba kod vas ide? Ima li umora?“, nastavi iguman.
„Hvatamo lijepe dane, pa i ima“, ogovori Huka i krenu.
„Kraticom ti je ovuda lakše do Crništa, je li?“, dodade.
Huka osjeti tihi popov prijekor, ali mu ništa ne odgovori. Samo krenu uz stranu dok ovaj za njim osta da gleda.
„Imao je on snage i tri puta do Crništa i bez kratica i odmora, ali ga je tu privlačilo to biće iznutra. Vuklo ga, vuklo i dovuklo. On je tuda morao, kud god da je krenuo ili kud god da je pošao tim puteljkom pored manastira je morao. Odlazak u vodenicu i vraćanje tim putem pored manastira je bio poseban čin za njega. Ni sam nije znao zašto baš tada, ali upravo tom prilikom se najviše nadao da će je tu sresti. Huka ju je tada tako silno osjećao u sebi, iako je ona bila iza sto zidova. I svaki put bi poslije toga legao na onu svoju stijenu i sanjario je“, reče Svjedok.
„Nema je danas, ni juče je ne bi, ni prije tri dana, ne, a ja, Bože Svevišnji, je ne mogu sve više bez nje“, prošaptao je Huka. „Bože dragi, oprosti mi, ali ja ne mogu a da je ne tražim, ne mogu da ne oblijećem oko te kule koja je skriva, i u ovom mom svirepom bolu dok naše duše sanjaju ljepotu onozemaljsku, kao da duhovi zla oblijetaju okolo i ne daju nam da se volimo…“
„Nema je, nema, a ja je ljubim živo i žarko, sjenu joj sanjam, dušom je dozivam, prizivam srcem i grlim i ljubim sebe umjesto nje. Oh, varko, varko živa, oh ženo kamena siva, što te sretoh, što te usnih, što za tobom sada jadan ludim… Tako bi otpjevao pjesnik Hukin osjećaj, tako kada bi vidio samo tu snagu čovjeka koji se gube u nevinim plavim cvjetovima što su se njihali u njegovim žudnim pogledima na vjetru, na kamenu.
„A da li je Đurđina osjećala njegov nečujni bolni i božanstveni zov?“, upita neko iz mase.
„Vidjela bi ga ona često kako tuda pokunjeno prolazi i pogledom je traži. Primjetila bi ga slučajno, kao da je nešto tad povelo prozoru da ga vidi, da ga ugleda kroz onaj otvor, kroz koji je sve češće pogledivala, gubeći se u nebo, koje nije imalo granica. ‚Koja sloboda… Bože, uzmi me gore…', šaputala je molećivo tad tu rečenicu, i ponovila je na hiljade puta“, dodade Nevidljiva i kao da bi ona pozvana da odgovori:
„Vidjela je ona da taj česti prolaznik nešto traži. Ona je uz pomoć Grobarkinih napitaka bivala sve više i u ovom svijetu. Postala je sve svjesnija sebe i okruženja, iako nije nikome to željela još pokazati. Njom je već od Đurđevdana polako tekao njen zaustavljeni potok.“
(nastavlja se )