SJENICA.com forum


If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above. You may have to register before you can post: click the register link above to proceed. To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.



Ovo i ono sve što nije našlo mesta u ostalim temama, naćiće mesto ovde...

Reply
Old 02-10-2007   #41
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Posle ove knjige Istok nije ono sto je bio pre.

Neponovljivo putovanje u istoriju islamske kulture kakvu ne poznajemo.

Orhan Pamuk ovog puta vaskrsava cudesni svet Orijenta sa njegovim bojama,njegovom umetnoscu,estetikom,njegovim tajanstvenim duhom.

"Zovem se crveno" je pripovest o umetnosti,ljubavi,sreci,zivotu,smrti,na trenutke rasprava o sushtini islamske umetnosti i poimanja sveta,ispricana kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa i Carigradu s'kraja 16 veka.

Bogatstvo jezika,obilje slika,asocijacija,poniranje u bit islamske civilizacije i njene dodire sa renesansnim duhom;jedinstvena kompozicija i struktura dela potvrdjuju da je Orhan Pamuk jedan od najvecih pisaca 21 veka.



doc.dr Mirjana Marinkovic

upravnik Katedre za orijentalistiku

Filoloskog fakulteta u Beogradu
  Reply With Quote
Sponsored Links

Old 02-10-2007   #42
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Veza izmedju proslog i sadasnjeg vremena sadrzana je i u boji.

Crveno je boja osvete i smrti,ali ponajvise,boja strasti,nadahnuca i umetnosti.

A mozda je,po Pamuku,ime univerzuma-CRVENO!

Odavno taj svet Zapada i Istoka,novog i starog,nije tako sazeto a sveobuhvatno opisan kao u ovom remek-delu.

"Na Zapadu slikaju ono sto vide,a mi ono sto gledamo"



Vladislav Bajac
  Reply With Quote
Old 03-10-2007   #43
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Darvin i Mikelanđelo

Odlomak iz knjige "Islam između Istoka i Zapada"

Autor: Alija Izetbegović



Prvi dio



Čovjekovo porijeklo je ugaoni kamen svakog pogleda na svijet.

Svako razmatranje o tome kako čovjek treba da živi uvijek nas vraća na pitanje otkuda on dolazi. Odgovori nauke i religije ovdje su, kao i u drugim pitanjima, protivurječni.



Nauka na postanak čovjeka gleda kao na rezultat dugog procesa evolucije iz nižih formi života, gdje granica izmedu zoološkog i ljudskog nije oštra i gdje postoji jedan dug prelazni period čovjekolikog majmuna ili majmunolikog čovjeka (čovjeka-majmuna). Ma šta uzimala kao odlučan momenat razgraničenja - uspravan hod, izradu ili služenje alatom, početak artikuliranog govora - za nauku je to uvijek jedan vanjski, materijalni fakat, bilo da se radi o razvoju čovjekove fizičke konstitucije ili o služenju prirodom oko sebe. Čovjek je ovdje dijete prirode, koje izrasta u njenom krilu i ne odvaja se od nje.



Naprotiv, religija i umjetnost govore o stvaranju čovjeka, o nečemu što nije proces nego je čin božanstva, o nečemu što ne traje, ne teče, nego je trenutačan, bolan, katastrofalan akt. Vizija stvaranja čovjeka, prisutna u različitim slikama u gotovo svim religijama, govori o bačenosti čovjeka u materiju, o njegovom ''padu'' na zemlju, o protivurječnosti čovjeka i prirode, o susretu čovjeka i jednog tuđeg, neprijateljskog svijeta.



Pitanje da li je čovjek rezultat razvoja ili je on ''stvoren'' pretvara se dakle u pitanje ko je on, da li je on dio svijeta, ili je različit od njega.



Za materijaliste čovjek je ''savršena životinja'', ''homme machine", '' biološki stroj". Između čovjeka i životinje postoji samo razlika u stepenu, ne u kvalitetu. Nema posebne ljudske suštine. Postoji samo ''konkretni, istorijski i društveni pojam čovjeka'', a ''ekonomska i društvena istorija je jedina koja je konkretna i koja stvarno postoji" (Gyorgy Lukacs, mađarski marksist u djelu "Egzistencijalizam ili marksizam"). ''Čovjek je jedan sistem, kao i svi drugi u prirodi, potčinjen neizbježnim i opštim zakonima cijele prirode" (Ivan Pavlov u ''Psihologie experimentale"). U evoluciji čovjeka posreduje jedan vanjski, objektivni činilac - rad. ''Čovjek je proizvod vanjske sredine i svoga sopstvenog rada" (F. Engels). Postanak čovjeka pokazuje se kao jedan vanjski, biološki proces, određen vanjskim, materijalnim faktorima. ''Ruka izaziva i ujedno ubrzava razvoj psihičkog života. Njen 'pronalazak' kao i 'pronalazak' jezika, obiljež*ava kraj zoološke i početak ljudske istorije" (H. Berr u predgovoru Morganovoj knjizi ''L' Humanite prehistorique").



Ovi jasni i ubjedljivi stavovi djeluju sasvim očigledno. Međutim, manje je očigledno da oni na izvjestan način predstavljaju i jasnu negaciju čovjeka. U materijalističkoj nauci i filozofiji čovjek se rastvara na svoje "sastavne dijelove" i čini se da na kraju procesa potpuno nestaje. Prvo Engels analizira društvenog čovjeka i pokazuje kako je on proizvod društvenih odnosa, ili još određenije, postojećih odnosa proizvodnje. Sam čovjek ovdje nije ništa i ne stvara ništa; naprotiv, on je rezultat ovih činjenica, koje su date.



Ovako obezličenog čovjeka i svedenog na biološku činjenicu uzima sada u ruke Darwin, koji će vam vrlo konsekventno pokazati kako se kao proizvod prirodnog odabiranja i borbe za opstanak ovaj stvor koji govori, hoda uspravno i pravi oruđa postepeno razvio iz njemu bliskih ž*ivotinjskih predaka. Sliku ovog procesa dovršiće biologija, pokazujući kako se svi oblici živog svijeta svode na prvobitne oblike života, a ovi u krajnjoj liniji na fiziko-hemiju, odnosno na igru molekularnih sila.



Život, svijest i ljudski duh ustvari ne postoje. Oni su samo osobito složeni vidovi uzajamne akcije ovih bezličnih sila. Nema nikakve originalne i ''nerastvorive'' ljudske suštine.
  Reply With Quote
Old 03-10-2007   #44
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Darvin i Mikelanđelo

Odlomak iz knjige "Islam između Istoka i Zapada"

Autor: Alija Izetbegović





Drugi dio



Ako se sada sa ove pomalo sumorne, ali jasne i razumljive šeme najedanput u mislima prenesemo u unutrašnjost Sikstinske kapele pred slavne Michelangelove freske na njenoj tavanici i prošetamo pogledom od Izgnanstva iz Raja preko Stvaranja Adama do Strašnog suda iznad oltara, moraćemo se upitati: Šta znače ove slike, koje se smatraju za mož*da najuzbudljivije umjetničko djelo svih vremena? Sadrž*e li one ikakvu istinu o velikim temama o kojima govore? Ako sadrž*e, u čemu je ta istina. Ili još određenije: Na koji način su ove slike uopšte istinite?



Grčke tragedije, Danteove vizije neba i pakla, crnačke duhovne pjesme, Shakespearove drame, Faustov ''prolog na nebu", malanezijske maske, stare japanske freske ili slike nekih savremenih slikara - uzimam ove primjere bez osobitog reda, jer je sva umjetnost u ovom pogledu jedinstveno i istovjetno svjedočanstvo - očigledno nemaju nikakve veze sa darvinovskim čovjekom, niti se mogu zamisliti kao njegov utisak o sebi ili svijetu koji ga okružuje. Kakvo osjećanje svijeta stoji iza pojma "religije spasa"? Šta znači ovaj dramatski naziv? Kakvo značenje može imati drama u jednoj egzistenciji koja se svodi na razmjenu materije između bića i prirode? Kakve pretpostavke i slutnje leže u osnovi crteža Ernsta Neizvestnog na teme Danteovog Pakla? Otkud strah kao univerzalni osjećaj svega što živi, ako su život i čovjek nastali u krilu "majke prirode"?



Ova pitanja čine da slika svijeta koju nam je skicirala nauka najedanput izgleda nedorečena i nedovoljna. Ustvari, nauka i ne daje pravu sliku svijeta; ona daje veoma vjernu fotografiju, kojoj, međutim, nedostaje čitava jedna dimenzija svarnosti.



U nedostatku ove treće, unutrašnje dimenzije, što je karakteristično za svaku tvorevinu nauke, izražava se nemoć ili nesposobnost nauke da kaže bilo kakvu konačnu i punu istinu o životu i posebno o čovjeku. U njenim željezno - logičnim analizama život ostaje bez života, a čovjek bez ljudskog.



Nauka o čovjeku je moguća ukoliko je on dio vanjskog svijeta ili njegov proizvod (u mjeri u kojoj je on stvar). Obrnuto, umjetnost je moguća samo utoliko, ukoliko je čovjek različit od prirode, ukoliko je stranac u njoj (ukoliko je ličnost). U svom najautentičnijem dijelu umjetnost je povijest toga tuđinstva.



Tako se u pitanju porijekla i prirode čovjeka nauka i umjetnost nalaze u sukobu, potpunom i neopozivom. Nauka ukazuje na bezbroj činjenica i podataka, a posebno na pažljivo prikupljene i proučene fosilne ostatke, koji neumoljivo navode na zaključak o postepenom razvoju čovjeka iz životinjskog svijeta. Umjetnost poseže za svojim uzbudljivim svjedočanstvima o dolasku čovjeka iz Nepoznatog, kojih se nijedno ljudsko srce ne može potpuno odreći. Nauka se poziva na Darwina i njegovu džinovsku sintezu; umjetnost na Michelangela i njegovu grandioznu povelju na stropu Sikstinske kapele.



Darwin i Michelangelo oličavaju tako dva potpuno različita shvatanja čovjeka i dvije protivurječne istine o njegovom porijeklu, koje nikada neće moći oboriti jedna drugu. Prva oslonjena na ogroman broj nepobitnih činjenica, druga zapisana u srcima svih ljudi.
  Reply With Quote
Old 03-10-2007   #45
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Darvin i Mikelanđelo

Odlomak iz knjige "Islam između Istoka i Zapada"

Autor: Alija Izetbegović



Treći dio



Čovjek je jedina tema o kojoj mogu da istovremeno postoje dvije protivurječne istine. I ne samo to. Protivurječna tvrdnja o čovjeku obično je najbliža istini.



Tvrđenje da ljudsko tijelo (čovjek kao biološka činjenica) ima životinjsku prirodu pa i porijeklo, prije nego od Darwina ili Lamarcka, potiče od religije. Davno prije ma koje nauke religija je nedvojbeno učila da u čovjeku obitava životinja. Razlika je samo u domašaju ovog tvrđenja. Po nauci čovjek je samo inteligentna životinja. Po religiji čovjek je životinja koja ima ličnost.



Čovjek kako ga poznaju specijalisti, daleko je od toga da bude konkretan, istinski čovjek. Oni prikazuju šemu, sastavljenu od drugih šematičnih slika, kakve proizvodi tehnika svake pojedine nauke. Čovjek je u isto vrijeme lešina koju secira anatom, svijest koju proučava psiholog; te ona ličnost koju svaki čovjek u dubinama svojim osjeća i zna svaki put kada zagleda u svoju unutrašnjost. On je hemijska tvar iz koje se stvaraju tkiva i sokovi tijela; ona začudna zajednica ćelija i hranjivih sokova, čije organske zakone proučava fiziolog; ono nešto sastavljeno iz tkiva i svijesti koje higijeničar i odgajatelj nastoje da privedu do najvišeg stupnja razvoja u okviru odmjerenog mu vremena. On je homo economicus koji neprekidno mora da konzumira dobra za potrošnju, kako bi stvari kojima je on postao robom, mogle dalje raditi. No, istovremeno, on je pjesnik, junak, svetac. On ne samo da je začudno, mnogostruko složeno biće, podvrgnuto analizama naučnih tehnika, već je i utjelovljenje volje, umovanje i stremljenja svega čovječanstva (Alexis Carrel).



Primjetimo kako pojam ljudsko ima u čovjekovom umu dvostruko, skoro oprečno značenje. "Ljudi smo" - znači: griješni smo, slabi, tjelesni. "Budimo ljudi" - apel koji treba da nas podsjeti da smo nešto više, da imamo izvjesne više obaveze, da se ponesemo nesebično, humano. ''Ti misliš na čovječije" - grdi Isus Petra suprostavljajući božansko čovječijem. Čovječnost, ljudskost, humanitet - potiče od riječi Čovjek i znače više, moralne smjerove. Ovo dvostruko značenje pojmova podjednako vezanih za čovjekovo ime posljedica je dvostrukosti čovjekove prirode, od kojih jedna vuče svoje porijeklo sa zemlje, a druga "sa neba".



Materijalisti će uvijek skretati pažnju na vanjski aspekt stvari i stavove nauke pretvarati u negaciju ljudskog duha. Prema tome, ruka nije samo organ rada - piše Engels - nego i njegov proizvod. ''Jedino radom, prilagođavanjem sve novijim radnjama, nasljeđivanjem na taj način stečenog naročitog izobražavanja mišića, tetiva, a u dužem razdoblju i kostiju, i stalno obnavljanom primjenom te naslijeđene istančanosti na nove, sve složenije radnje, ljudska ruka je stekla onaj visoki stupanj savršenstva na kome je mogla da dočarava Rafaelove slike, torvaldsenovske kipove i paganinijevsku muziku..," (Engels, Uloga rada u razvoju čovjeka).



Ovo o čemu govori Engels nastavak je biološkog a ne humanog (duhovnog) razvoja, a slikanje nije tehnički proces nego duhovni akt. Rafaelove slike nije stvorila Rafaelova ruka nego Rafaelov duh. Beethoven je svoja najbolja djela stvorio kada je već bio potpuno gluh. Biološki razvoj, ni beskonačno produžen, ne bi sam po sebi, bez posredovanja nečeg trećeg, mogao dovesti ne do Rafaelovih slika, nego ni do onih najprostijih crteža koje nam je ostavio prehistorijski slikar u pećinama Sahare. U pitanju su dva odvojena i različita pravca ili dva odvojena aspekta čovjekove egzistencije.



Čovjek se ne može svesti na biologiju kao što se umjetnička slika ne može svesti na određenu količinu boje od koje je izgrađena, ili pjesma na sintaksu njenog teksta. Tačno je da je jedna džamija izgrađena od toliko i toliko komada kamenih blokova određenog oblika i u određenom poretku, određene količine maltera, drvenih greda itd., ali to nije istina o džamiji. U podacima o građi džamije ne iscrpljuje se pojam džamije. Jer, kakva bi onda bila razlika između nje i vojne kasarne? Mi možemo napisati izvanredno učenu i tačnu gramatičku, jezičku ili pravopisnu analizu jedne Goethove poeme, a da suštinu same poeme i ne dotaknemo. To je razlika između rječnika jednog jezika i pjesme na tom jeziku. Rječnik je tačan, ali besmislen. Pjesma ima smisao i svoju nedokučivu suštinu. Na isti način fosili, antropologija, morfologija, fiziologija, ne govore o čovjeku, osim ako uzmemo u obzir njegovu vanjsku, slučajnu, mehaničku, besmislenu stranu. U ovom primjeru čovjek je slika, hram, poema, a ne građa od koje su svi oni sačinjeni. Čovjek je više od onoga što sve nauke zajedno mogu o njemu da kažu.
  Reply With Quote
Old 04-10-2007   #46
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default Mracna strana Darwinizma

Mracna strana Darwinizma

Autor: Harun Yahya





Uvod



Sredinom XIX vijeka, tacnije 1859. godine, u Engleskoj je objavljena knjiga “Porijeklo vrsta” autora Charles-a Darwin-a.

U navedenom djelu Darvin izlaže svoju teoriju o evoluciji odnosno razradjuje davnašnju legendu koju nalazimo zapisanu u “Enumi-ilišu”, natpisu koji je ostao od Sumera iz Mezopotamije od prije nekih pet hiljada godina.

Prema toj teoriji, živa bica su se prvo samostalno izrodila u vodi, a potom su žive vrste evoluirale jedna iz druge … U formulisanju osnovnih postavki svoje teorije, Darvin se pored ove legende poslužio i teorijom francuskog biologa Žan Baptist Lamarka (Jean Baptist Lamarck) koji je tvrdio da živa bica prenose osobine koje su stekle tokom života sa jedne generacije na drugu i na taj nacin evoluiraju,kao i vlastitim ispitivanjima obavljenim prvenstveno na zebama i kornjačama sa otoka Galapagos.



Medjutim, ovaj tekst nema namjeru objašnjavati ili dokazivati da se Darvinove tvrdnje ne zasnivaju ni na kakvoj naucnoj osnovi jer to je ocigledno i na osnovu cinjenica da su živa bica koja su živjela cak i prije stotinu hiljada godina imala istu razvijenost i kompleksnost gradje kao i njima slicna bica koja danas žive, da u fosilnim zapisima nikad nisu pronadjeni nikakvi tragovi tzv. "prijelaznih formi", "polovicnih" živih bica koja “dokazuju” prijelaz jedne vrste u drugu, da je matematicki apsolutno nemoguc slucajni nastanak ne samo jedne žive celije, vec ni jednog najprostijeg molekula proteina te celije, da anatomija dokazuje da živa bica posjeduju jedan izvanredan dizajn i da su odvojeno stvorena.

Ovaj tekst ima za namjeru skrenuti pažnju da je ova teorija nezasluženo imala velikog odjeka u javnosti i to ne u vrijeme kada je Darvin živio vec stotinu godina poslije - u XX vijeku. Ovaj tekst ima za cilj podsjetiti da su politicki i ideološki stavovi materijalista i ateista odigrali kljucnu ulogu u propagiranju ove teorije, njenom pretvaranju u “neoborive” naucne tvrdnje i njenom uvrštavanju u obrazovne sisteme vecine zemalja u svijetu. Ovaj tekst treba da nam stavi do znanja da je Darvinova teorija evolucije bila uzrok velikom zlu po covjecanstvo, jer su se najveci diktatori i zlocinci XX vijeka nadahnjivali ovom teorijom.



Darwinova teorija rase



Da bi to objasnili trebamo krenuti od nekih osnovnih postavki ove teorije i izvitoperenih zakljucaka koji proizilaze iz tih postavki. Npr. postavka da covjek i majmun poticu od zajednickog pretka i zakljucak da ljude (tacnije ljudske rase i nacije) treba vrednovati prema nivou kojeg su dostigli u navodnoj evoluciji. Darvin iznosi ideju da su se neke rase razvile i evoluirale više nego druge i da su neke rase još uvijek na istoj razini sa majmunima. Ili postavka da je razvoj živih bica, pa i covjeka rezultat tzv. “borbe za opstanak” koja se u prirodi manifestuje kroz bespoštednu borbu za život u kojoj jaci uvijek pobjedjuje slabijeg te “zakljucak” koji iz toga proizilazi: “Superiornije ljudske rase vremenom ce nadjacati odnosno porobiti i uništiti zaostale rase i to je sasvim prirodno i normalno.” Potrebno je napomenuti da je ove zakljucke Darvin iznio u knjizi “Porijeklo vrsta” – dio: “Favorabilne rase putem zaštite u prirodnoj selekciji i borbi za opstanak”. Favorabilna rasa, prema Darwinu, je bijeli evropski covjek. A africke i azijske rase su zaostale u borbi za život.

Kao što se da zakljuciti Darwin je bio pravi rasista (smatrao je da je bijeli evropski covjek superiorniji od ostalih rasa i da ce ih vremenom porobiti i uništiti), a njegova teorija evolucije je bila pseudonaucni temelj rasizma.



Filozofija kolonijalizma



Ovakvi postulati Darwinove teorije našli su jedno veoma plodonosno tlo, pošto je bijeli evropski covjek tog vremena ocekivao da baš jedna ovakva teorija ozakoni njegove zlocine... Evropski, a posebno engleski kolonijalizam tražio je opravdanje za pljackanje i eksploataciju prirodnih resursa ogromnog podrucja, koje se prostiralo od Indije do Latinske Amerike. Stoga su “lansirane” tvrdnje da americki, africki, azijski narodi - domoroci tj. kolonizirani narodi i nisu pravi ljudi vec "primitivni ljudi" ili jedna vrsta razvijenih životinja.



Nacisticka ideologija i teorija evolucije



Adolf Hitler, lider nacisticke partije koja je osvojila vlast u Njemackoj u teškim vremenima izmedju dva svjetska rata, je bio opcinjen iluzijom o osnivanju tzv. Treceg Rajha – hiljadugodišnjeg svjetskog carstva u kojem ce nadmocno vladati “arijevska rasa”. Hitler je vjerovao da je arijevska rasa, koja cini primarni elemenat njemackog naroda, superiornija nad svim ostalim rasama i da, zbog toga, treba da upravlja nad njima. A osnova ovakvog Hitlerovog rasistickog pogleda na svijet je bila Darwinova teorija evolucije. U svojoj knjizi “Moja Borba” Hitler kao i Darvin na isti nivo sa majmunima stavlja neevropske rase i kaže: "Nijemce južne Evrope izvadite iz historije covjecanstva, tada u njoj nece preostati ništa drugo do gomila majmuna ."



Uz to, u osnovi nacistickog shvatanja evolucije je bila i tzv. Eugenetika, prema kojoj se mogu izvršiti odredjena "poboljšanja" kako životinjskih tako i jedne ljudske rase putem odstranjivanja bolesnih i sakatih i razmnožavanjem zdravih jedinki.

To je shvatanje po kojem ljudi “samostalno mogu upravljati svojom evolucijom”. Prvi koji je u Njemackoj usvojio i širio principe eugenetike je bio poznati evolucionisticki biolog Ernst fon Haeckel. Dok je sa jedne strane priredjivao odredjene falsifikate u cilju “dokazivanja” teorije evolucije, Haeckel je, s druge strane, bio zauzet i sa propagandom eugenetike. Predlagao je da se bez odlaganja ubijaju djeca koja se rode sa manom, što ce osigurati bržu evoluciju društva.Haeckel je išao toliko daleko da je cak zastupao mišljenje da tajno treba poubijati osobe sa nedostatkom, oboljele od raka i mentalno oboljele, inace ce postati opterecenje za zajednicu i usporiti evoluciju. Haeckel je umro 1919. godine, ali njegove ideje su nacistima ostale u nasljedstvo. Ubrzo nakon dolaska na vlast Hitler je zvanicno otpoceo sa politikom eugenetike. Mentalne bolesnike, sakate, slijepe od rodjenja i clanove njemackog društva koji su sa nasljednim bolestima je okupio u specijalne "sterilizacione centre".

Na ove ljude se gledalo kao na parazite koji kvare cistotu njemacke nacije i usporavaju evolucioni napredak. Nakon izvjesnog vremena, tajnom naredbom koja je stigla od Hitlera, zapocelo je i pogubljenje ovih ljudi koji su vec bili izolirani iz javnog života. Dok je ovim pokoljima nastojao ubrzati navodnu evoluciju njemackog društva, Hitler je u isto vrijeme ispunjavao i ostale uvjete eugenetike. Stimuliralo se radjanje djece izmedju muškaraca i žena sa plavom kosom i ocima, što se smatra osobinama ljudi njemacke rase. Iz tog razloga su 1935. godine i osnovani specijalni centri za razmnožavanje. Ovi centri, u kojima su bile smještene mlade djevojke (u skladu sa “rasnim kriterijima”) su konstantno posjecivani od strane SS-jedinica.

Vanbracna djeca rodjena u ovim centrima su trebala biti odgajana kao armija hiljadugodišnjeg njemackog kraljevstva. Postoji još mnogo primjera koji dokazuju sklad izmedju nacisticke ideologije i Darvinove ateisticke teorije i koji dokazuju da je u osnovi svih nacistickih zlodjela Darvinova materijalistička logika.



S druge strane, Hitlerov najveci saveznik, italijanski diktator Benito Mussolini, se takodjer nadahnjivao teorijom evolucije. Opravdavajuci agresiju na Etiopiju, izjavio je da je sasvim prirodno da Etiopljani, kao niža rasa, zbog toga što su crne kože, budu potcinjeni jednoj superiornoj rasi kao što su Italijani. Za Englesku je rekao da je "Britanska imperija zaostala zbog toga što je izbjegavala rat koji je pogonska snaga evolucije".





Komunisticka ideologija i teorija evolucije





Materijalističku filozofiju koja je odavno postojala, dvojica njemackih filozofa, Karl Marx i Fridrih Engels su nastojali objasniti novim pristupom kojeg su nazvali "dijalektikom". Dijalektika je bila hipoteza po kojoj su se svi razvoji u univerzumu dogodili zahvaljujuci sukobu. Ova njihova tvrdnja bazira se takodje na Darvinovim tvrdnjama da su se živa bica pojavila kao rezultat borbe za život, koji Marks i Engels nazivaju jednim dijalektickim sukobom. Koliko su njih dvojica bili nadahnuti Darvinovim glupostima najbolje se vidi iz pisma koje Engels šalje Marksu nakon što je procitao Darvinovu knjigu “Porijeklo vrsta” ("Darwin, ciju knjigu upravo citam, je jednom rijecju sjajan .") i Marksovog odgovora ("Ovo je knjiga koja sadrži prirodne historijske osnove naših stavova ."). Engels je toliko bio oduševljen Darwinovom teorijom pa je ovoj teoriji nastojao dati i svojevrstan licni doprinos, objašnjavajuci da je "rad glavni faktor u prijelazu iz majmuna u covjeka ".



Darvinova shvatanja, potpomognuta idejama Marksa i Engelsa, inspirisale su najvece zlocince i najkrvavije diktatore svijeta komunisticke provenijencije, Jozefa Visarionovica Staljina i Mao Ce Tunga. Za vrijeme svoje vladavine Staljin je poubijao blizu 20 miliona ljudi, a od toga nekoliko miliona muslimana, prvenstveno krimske i turkistanske Turke. Pored individualnog psihickog stanja, faktor koji je Staljina doveo u stanje ovako nemilosrdnog ubice je bila materijalistička filozofija u koju je bezrezervno vjerovao odnosno temeljni oslonac ove filozofije - Darvinova teorija evolucije. Zabilježene su njegove rijeci: “Da bi mozgove mladih pokoljenja ocistili od ideja o stvaranju, moramo ih pouciti samo jednome: onome cemu nas Darwin uci.”



Dok je totalitarni Staljinov režim cinio nevidjena zlodjela širom SSSR-a, drugi komunistički režim je osnovan u susjednoj Kini.

Komunisti predvodjeni Mao Ce Tungom su nakon dugotrajnog gradjanskog rata 1949. godine došli na vlast. Po nekim historicarima Mao ce Tung je odgovoran za smrt više ljudi nego cak i Staljin. Svoju filozofiju Mao je sasvim jasno obznanio rijecima da se "temelj kineskog socijalizma zasniva na Darvinu i teoriji evolucije".



Zakljucak



Darwinizam se pojavio prije stoljece i pol. Od tog vremena do danas covjecanstvu nije ništa dao osim krvavih diktatura, rasizama i pobudjivanja ratova.

Ovo je prirodna posljedica pogleda na svijet darwinizma i materijalizma koji se njime nadahnjivao. Bilo je neizbiježno da ova filozofija, koja je prihvatala da su ljudi jedna vrsta životinja, koja je vjerovala samo u materiju i da je borba jedan nepromjenjljivi zakon prirode, oformi okrutne jedinke i društva.



Stvarni temelj svih ovih iskrivljenih pogleda na svijet je ljudsko poricanje sopstvenog Stvoritelja. Jedno društvo koje, podlijeganjem zabludama kao što je materijalizam, okrene glavu od Boga biva pristupno svakovrsnim degeneracijama. A, na kraju toga se sigurno susrecu sa bolom, strahom i katastrofom. Na ovu božanstvenu cinjenicu Allah upozorava u slijedecem ajetu:



"Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili." (Ar-Rum, 41)



Da bi covjecanstvo moglo živjeti u miru, pravdi i spokojstvu, potrebno je da se oslobodi zabluda poput darwinizma i materijalizma i da postane svjesno smisla svog stvaranja. Taj smisao leži u okretanju covjeka prema svom Stvoritelju, i življenju prema nacelima koja je On odredio.
  Reply With Quote
Old 05-10-2007   #47
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

ZASTO SU MUSLIMANI ZAOSTALI ???

Iz knjige "Čovjeka trebamo" 1967 god.

Autor: Alija Izetbegović



Ovo pitanje nije izmišljeno, niti je plod kakvog dokonog razmišljanja. Njega nameće prizor mirovanja i letargije, koja je dugo vladala na prostornim oblastima od Gibraltara do Indonezije. Izrazito ispoljavanje ove pojave, koju su neki nazvali "noć islama", njena glavna mijenja, obuhvata period od engleskog osvajanja Indije do kraja prvog svjetskog rata. Njeni dublji uzroci pak, kao i njeni počeci, sežu daleko ranije, kao što se njene posljedice u punoj mjeri osjećaju još i danas.



Uzroci uspona i propadanja jednog naroda uvijek su složeni i mnogostruki. Samo jedan dio tih uzroka su objektivni i kao takvi dostupni analizi i saznanju. Drugi dio faktora su nedokučivi i neobjašnjivi jer se nalaze u srcima i volji ljudi.



Šta je to što je činilo da su se u toku istorije izvori života, volje i prosvjećenosti pojavili baš na tlu starog Egipta, Grčke, Rima, Arabije, Indije, Kine, Meksika a danas u Evropi i Americi, dok su istovremeno na širokim prostranstvima van ovih ograničenih oblasti živjele i umirale bezbrojne generacije "felaha", krećući se uvijek u istom krugu, ostajući van istorije?



Šta je to što čini da jedan narod odjednom nađe sebe i postane kolijevka div-junaka, svetaca, pjesnika, dok drugi pod istim suncem i sličnim uvjetima nastavlja da tavori bezobličan i nepoznat?



Objašnjenja se vrte u krugu: krive su vođe, ustanove, ekonomske prilike, neprosvijećenost masa itd. Narod je neprosvijećen pa trpi pokvarene vođe, vođe su sebične pa ne prosvjećuju narod. Ustanove su rezultat kulturnog nivoa sredine, koji je opet sa svoje strane uvjetovan poretkom, to jest tim istim ustanovama. Šta je tu uzrok a šta posljedica?



Istorija nije egzaktna na način kako je to, recimo, matematika. Ona ima svoje zakonitosti, ali ne takve da bi sa sigurnošću mogli predviđati tok događaja ili objasniti ono što se odigralo. Istorija je priča o životu, a život ispoljava manifestacije slobode, spontanosti, nepredvidljivosti. U svojoj posljednjoj definiciji život ostaje tajna. Stoga neće i ne može biti sigurnog i potpuno naučnog odgovora na pitanje: zašto jedan narod nazaduje?



Iako cilj ovoga članka nije (a s obzirom na ograničenost prostora to ne bi bilo ni moguće) da istraži ili barem nabroji uzroke nazadovanja muslimanskih naroda, ipak ću ovdje spomenuti dva takva uzroka, koja se po svom značaju izdvajaju od ostalih: vanjski - mongolska najezda, i unutrašnji – teološko tumačenje islama.



Ma koliko se o mongolskoj invaziji govorilo i pisalo, mislim da u svijesti ljudi nije još nikad dovoljno shvaćena zastrašujuća razmjera ove katastrofe. Stotine gradova i sve što je čovjek stvorio svojom rukom na ogromnom području vitalnom za Islam bilo je uništeno na način kojem nema primjera u novijoj pa ni starijoj istoriji. Stanovništvo čitavih oblasti bilo je istrebljeno do posljednjeg čovjeka. Može se smatrati čudom da su se pregaženi narodi ikada viša pridigli.



S druge strane, teološko shvatanje Islama, svodeći Islam samo na religioznu poruku i zanemarujući pa i negirajući njegovu ulogu u uređenju i mijenjanju vanjskog svijeta, iznutra je oslabilo snagu i otpornost islamske zajednice i činilo je lakim plijenom.



Vratimo se sada na pravi zadatak ovog članka, a on se ograničava isključivo na to da razmotri da li je u kompleksu uzroka, Islam kao vjera, ideja, način života ili životna filozofija miliona ljudi koji se zovu muslimani, bio i mogao biti jedan od faktora nazadovanja islamskih naroda.



U prošlosti islamski narodi ili barem velika većina njih, nisu bili zaostali. U sadašnjosti postoji zaostalost ali muslimani ne slijede Islam. Za prvo uzimam kao svjedoka istoriju; za drugo uzimam kao svjedoka sebe, vas, sve nas zajedno...



(nastavice se)
  Reply With Quote
Old 05-10-2007   #48
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

II



Islam je skup poruka sadržanih u Kur'anu, hadisu i drugim izvorima. Ali isto tako, Islam je naziv za jednu istorijsku pojavu u stvarnom svijetu, za pokret koji je stvorio zakonodavstvo, gradove, države i civilizacije. I kao poruka i kao stvarna istorijska pojava on odbacuje stagnaciju.



Podsjetimo se kako su Islam napadali kao ratobornu religiju, religiju onih "koji ne miruju čak ni u molitvi; čiji je cilj da osvaja svijet a ne da priprema ljude za Carstvo Božije; čiji post više liči na mjeru surove discipline nego nego na skrušeno isposništvo i u kojoj su sila i milosrđe, pobožnost i uživanje beznadežno pomiješani".



U ovom napadu, bez obzira na njegove motive, ima nešto istine. Islam je uvijek htio dva svijeta: vanjski i unutrašnji, moralni i istorijski, ovaj i budući. Ovim dvojnim pozivom Islam se može definisati. Prema Bogu i dobru Islam je nalagao predanost, ali za zlo, nasilje, neprijatelje, bolesti, prljavštinu i sujevjerje, on je imao samo jednu poruku: borba .



Francuski islamolog Jacques Risler, tvrdi da Islam nema pet nego šest osnovnih naredbi (islamskih šarta), po njemu šesti islamski šart je borba. Najvjerniji tumači slova i duha pravog Islama bez sumnje su bili prvi muslimani. Podaci koje ćemo navesti jasno pokazuju da oni u porukama Islama nisu čuli poziv na mirenje sa sudbinom, nego zahtjev da se svijet osvoji i izmijeni.



Islam se pojavio oko 610. godine među nepoznatim plemenima, na dalekoj periferiji tadašnjeg civilizovanog svijeta. Muhamed a.s je umro 632. godine, a samo 100 godina nakon toga njegovi vojnici su se nalazili pred današnjim Parizom (bitka kod Poitiersa 732.god.). Posmotrimo ovaj snažni mlaz života i ono što se se pod njegovim džinovskim lukom odigralo u toku samo stotinu godina. Stvoren je čitav jedan novi svijet potpuno različit od svih dotašnjih čiji su temelji položeni u jednom stoljeću neprekidnih pokreta, rušenja i građenja. Ogromno područje tadašnjeg kulturnog svijeta bilo je asimilirano izrazitom snagom vjere i uma.



Sirija je osvojena 634. godine, Damask pada 635. godine, Ktesifon 676. godine, Indija i Egipat bili su dostignuti 641., Kartgina 647., Samarkand 676., Španija 710., a 732. godine muslimani su zaustavljeni u Francuskoj. 629. godine islamski propovijednici stigli su u daleku Kinu, gdje su tadašnjem caru Taj Čungu predali poruku i dobili dozvolu za misiju (tom prilikom oni su u Kantonu podigli džamiju koja i danas postoji i smatra se najstarijom džamijom na tom dijelu svijeta). Ovaj polet, ovo "bezprimjerno oslobođenje magijskog ljudstva" (Spengler), stoji kao jedinstven događaj u ljudskoj povijesti. "Arabija je postala žarište vjere i volje", kaže o tim danima H.G.Wels u svojoj "Istoriji svijeta". Godine 655. islamska mornarica je u pomorskoj bici na obalama Likije potukla vizantijsku mornaricu, a da se do danas nije moglo objasniti odakle Arapima to brodovlje. 662.i 667. godine Muavija opsjeda Carigrad. Za vlade halife Abdel Melika i njegova sina Velida islamska država prostirala se od Pirineja na zapadu do Kine na istoku (period 685-715. godine).



Islamska carstva stvorena zatim u Španiji, na Bliskom istiku i u Indiji, sa centrima u Kordovi, Bagdadu i Delhiju, pokrivaju u istoriji period od preko 1.000 godina. Kada se islamska kultura pred surovim udarcima inkvizicije povlačila iz Španije, gdje je Islam u toku više od 700 godina dao svoje najljupkije cvjetove, novi snažan val bujao je u Maloj Aziji, zauzeo Carigrad i preko Balkana snažno se preselio u Evropu.



Turci su (a ovdje to znači musliman) posljedni put bili pod Bečom prije manje od 300 godine (tačnije 1682 ). Islamska vlast u Indiji prestala je pred samo nešto više od 250 godina, nakon jedne vladavine koja "predstavlja najljepše doba koje je Indija ikada doživjela".



( H.G.Wels o periodu dinastije Velikih Mogula 1526 – 1707).



Evo nekoliko istorijskih podataka nabačenih bez posebnog reda, samo radi ilustracije.



Slavni Ekber - Šah iz dinastije Velikih Mogula "bio je jedan od najvećih indijskih vladara i spadao uopće među one vladare svjetske istorije, koji su uistinu bili veliki ljudi...



Veliki dio onoga što je stvoreno u pogledu organizacije i učvršćenja Indije postoji još i danas... U borbi je bio do krajnosti hrabar, ali čim bi bila izvojevana pobjeda, pokazivao se čovječan prema pokorenima a odlučan protivnik bilo kakavom nasilju i zvjerstvu... Svom snagom se zalagao za velika djela mira... podigao je veliki broj škola u Indiji, i mada je u tom pogledu znao mnogo manje od Engleza, nasljednika njegove vlasti u Indiji, ipak je mnogo više uradio za narod te zemlje". (dr Šmit u Helmholtovoj "Istoriji svijeta").



Ekberov praunuk Aurangzeb (1658-1707) bio je stvarni gospodar nad cijelim indijskim poluostrvom. Neka čitalac obrati pažnju na to kako je to bilo nedavno!



Muslimani nigdje nisu uništavali; oni su zatečena znanja i vještine prihvatali, obogatili i prenosili dalje. Sasvim je sigurno da se za ovaj opšti stav ima zahvaliti izričito propisima i duhu Islama. Jedan bizantijski vladar začudio se kada je među uvjetima primirja, koje je diktirao jedan barbarski pobjednik, našao da ovaj traži pravo na kupovinu grčkih rukopisa. "Barbarin" je bio jedan arapski vojskovođa.



Islam je prihvatio stečena znanja Feničana u oblasti staklarske vještine, a zatim egipatske: znanja o tekstilu, sirijsku vještinu u preradi pamuka i perzijsku u preradi svile. "Bizantijske, koptske i sasandijske tkanine bile su već čuvene. Muslimani su znači sačuvali njihovu reputaciju", veli Risler. Muslin je dobio ime po velikom islamskom centru Mosulu, damast po Damasku. Neki uzorci tkanina iz tog doba čuvaju se u Luvru i carskom trezoru u Japanu. Arapska staklarija bila je po tehnici i majstorstvu izrade dostigla vrhunac, koji nije nadmašen. U muzeju Luvra i britanskom muzeju sačuvani su krasni primjerci iz Samare i Fustata. Arapski kemičari prvi su proizveli sapun i stvorili snažnu industriju ovog artikla. Vezir Bermekid el Fadil osnovao je prvu manufakturu papira u Bagdadu. Ova proizvodnja, koja je porijeklom bila kineska, brzo se razvila pa je kasnije preko Španije prešla u Evropu. Samarkand je dugo ostao svjetska metropola finog papira.



Bagdad, čarobni grad 1001 noći, osnovali su Arapi po svome dolasku na tle današnjeg Iraka. Kada je u njemu živio legendarni halifa Harun Al Rašid, grad je bio star tek nešto preko 50 godina, a već je predstavljao svjetski centar kulture i bogatstva. Po nekim procjenama on je u XI vijeku brojao preko 2 miliona stanovnika i sigurno bio najveći grad tadašnjeg svijeta. Govoreći o Harun Al Rašidu, velikom halifi islamske tradicije, J.Risler piše: "Njegova veličina privlačila je poput magneta prema prijestonici sve talente i ljude od duha. On je tako oko sebe okupio neobičan parlament sastavljen od pjesnika, pravnika, liječnika, jezičara, muzičara i umjetnika... U istoriji nije zabilježeno da je jedan vladarski dvor okupljao toliko sjajnih intelektualaca kao dvor Harun Al Rašida... To je bilo doba prefinjene kulture i tolerancije. Za vrijeme vladavine halife Memuna (nasljednika Harun Al Rašida) na teritoriji islamske države nalazilo se preko 11.000 kršćanskih crkava, više stotina sinagoga i zoroastrovih hramova... Sveučilište "Nizamija", osnovano 1065.godine u Bagdadu postalo je uzorak za mnoge visoke škole u svim većim islamskim gradovima. Ovdje se izučavao Kur'an i hadis, pravo, posebno pravo šafijske škole, filologija, književnost, geografija, istorija, etnografija, arheologija, astronomija, matematika, kemija, muzika i geomatrija... Nešto kasnije, također u Bagdadu, osnovan je sveislamski centar za izučavanje prava, egzaktnih nauka, književnosti i umjetnosti, poznat pod imenom Mustansirija...To je bila istinska organizacija za opću kulturu međunarodnog značaja, što je Zapad kasnije imitirao ujedinivši u Pariskom univerzitetu četiri kršćanske nacije... Nastava u osnovnim školama i školama drugog stupnja (tkz. medresama) bila je besplatna... Neki su se upućivali i u Meku, Bagdad, Damask ili Kairo da bi čuli velike učenjake iz ovih gradova. Putujeći svugdje su nalazili besplatan smještaj, hranu, nastavu... Jednom riječju, vidimo od XI na XII vijek nešto što se dotle nije susrelo: svuda bezmjerna strast za knjigu, hiljade džamija koje ječe od rječitosti učenjaka, stotine prinčevih dvoraca u kojima se održavaju pjesnički i filozofski kružoci, putevi puni geografa, istoričara, teologa u traganju za naukom. To je najvažniji intelektualni period islamske istorije" ( J.Risler, citirano djelo, str.92 ).



U toku pola tisućljeta, od 700. do 1200. godine Islam je gospodario svijetom superiornošću svoje civilizacije... "U Marakešu halifa En-Nasir raspravljao je sa Ibn Rušdom (Averozeom) o Aristotelu i Platonu, dok se u isto vrijeme na Zapadu plemstvo hvalilo time da ne zna čitati i pisati". Omejevićki vladar-mislilac Hakem raspolagao je knjižnicom od 400 hiljada svezaka, a 400 godina kasnije francuski kralj Karlo V zvani "Učeni" jedva se mogao pohvaliti sa više od jedne hiljade. Jakubi je 891. godine nabrojio u Bagdadu preko 100 biblioteka. "U ovoj epohi niko se nije usuđivao biti bogat a da ne pomaže književnost i umjetnost". (Risler, isto, str. 91)



Biblioteka u Nadifu, malom gradiću u Iraku, brojila je 40 hiljada svezaka; biblioteka Abu Al Fida-a, kurdskog princa iz Hame, 70 hiljada; Rasulid al Muajida u Južnoj Arabiji 100 hiljada; u Maragi 400 hiljada; deset velikih kataloga bilo je potrebno da se registruju sve knjige biblioteke u Reju (Ray). Ali najkompletnija knjižnica bila je Al Azizova u Kairu - milijun šest stotina hiljada svezaka, od čega je 6500 iz matematike i 1800 iz filizofije. Što se tiče biblioteke u Buhari, slavni Avicena saopćava da je ovdje vidio knjige "kojih nema nigdje na svijetu" ... itd.



Govoreći o velikom vladaru islamske Španije Abdurahmanu I, Risler navodi da je on pokušao da okupi u duhovnu cjelinu različite etičke grupe zapadnog hilafeta (Arape, Berbere, Numide, Španjolce), pa nastavlja: "Ovaj cilj je bio u osnovi kretanja, koja će u toku nekoliko sljedećih vijekova muslimansku Španiju uzdići do vrhunca civilizacije. A kada je 788. godine umro Abdurahman I, špansko-muslimanska poezija, umjetnost i tehnika počele su svojom blistavom svjetlošću da obasjavaju zapadni svijet". Holandski učenjak Dozy navodi da je u Andaluziji islamskog doba gotovo svo stanovništvo znalo čitati i pisati, u vrijeme dok je u Evropi pismenost bila monopol samo ograničenog broja crkvenih lica. "Privučeni ovom sjajnom kulturom, duhovna lica i laici iz čitave kršćanske Evrope odlazili su slobodno u Kordovu, Toledo i Sevilju, da bi prisustovali predavanjima na islamskim univerzitetima".



Poljoprivreda je svugdje bila na zavisnoj visini i nalazila se pod snažnim uticajem nauke. U nemogućnosti da o ovome kažemo nešto više, navešćemo samo neke podatke koje imamo pri ruci. »U islamskoj državi, u svakoj pokrajini postojalo je posebno službeno lice odgovorno za irigacioni sistem…U Sevilji se u XII vijeku pojavila rasprava koja u pojedinosti objašnjava uzgajanje više od 50 vrsta voćaka i izlaže različite biljne bolesti sa metodama liječenja… Proizvodnja svilene bube u Perziji bila je podignuta na rang istinske nauke. Zahvaljujući tome Perzija je u toku gotovo čitavog vijeka zadovoljavala i potrebe Evrope u svili. Idrisi je opisao 360 biljaka koje su bile interesantne sa farmakološkog gledišta, a Ebu Abbas iz Sevilje bio se posvetio proučavanju podmorske flore (zvali su ga «Al Nabati» što znači «Botaničar» …) 1190. godine Ibn El Avvan, također iz Sevilje, postao je slavan svojom knjigom «Kitab el Felaha» (Knjiga seljaka) u kojoj opisuje biljke, voćke, glavne vrste tala i đubriva. Ovaj poljoprivredni specijalist može se smatrati velikim učiteljem Srednjeg vijeka u oblasti agrikulture… Izvanredni razvoj poljoprivrede je jedna od trajnih koristi koje danas Španija duguje arapskoj civilizaciji». Ovo kaže Risler, pa zaključuje: «Blagostanje je vladalo u dolinama Tigrisa, Eufrata i Nila, na visoravnima Perzije i Sirije isto kao i radionicama velikih gradova i u lučkim pristaništima.»



Higijena i medicina doživjele su ogroman progres. Njihov razvoj za nas je ovdje od posebnog značaja, jer je bez ikakve sumnje izravan rezultata naredaba Islama. Broj hadisa koji govore o medicini i higijeni iznosi preko 300 i sakupljeni su u posebnu zbirku pod nazivom «Medicina Božijeg poslanika». Kao razultat ovoga, svuda gdje je Islam dolazio nalazimo posebno staranje za vodovode, banje, bolnice. Iz opisa jedne od njih («Bamaristan» u Damasku) vidimo da je djelovala na bazi bogatih dotacija države, bila dobro opremljena, otvorena jednako bogatim kao i siromašnim građanima i imala kolegij od 24 liječnika. Poznati istoričar medicine Neuburger kaže: «Svi veliki putnici Srednjeg vijeka, a njih ima mnogo, jednodušni su u divljenju kada je riječ o bolničkim ustanovama na Istoku. Organizacija bolnica predstavlja jednu od najljepših tvorevina islamske kulture». Sarajevo (Jugoslavija) je dobilo vodovod 378 godina prije Beča i 148 godina prije Londona! Javne banje kao masovna pojava, su specifičnosti Islama, a sistematska lična higijena sa kupatilom (ili ograđenim prostorom za tu svrhu) u svakoj, pa i najsiromašnojom kući, predstavljala je redovnu pojavu. Radi upoređenja ne moramo uzeti njujorški Harlem (crnački kvart u Njujorku) u drugoj polovini XX vijeka, «na čijim ulicama vladaju vonj nečistoće, jeftinog alkohola, prostitucija…Uzmimo Pariz. Jedva se usuđujem da citiram jedan odlomak iz italijaskog lista »Corriere della Sera» iz 1965. godine, jer zvuči gotovo nevjerovatno: «U Parizu 66 procenata stanova, a ako govorimo o centru grada - onda i svih 80 procenata stanova, uopće nemaju kupatilo. 10% stanovnika Pariza još očekuje da se ostvari želja Voltairea da svi Parižani dobiju vodovod».



773. godine, Al Mensur je naredio da se sa sanskrita prevedu neki astronomski spisi koji su potjecali iz 425. godine prije naše ere. Poznate "Tabele iz Toleda", čiji je vjerovatni autor Ibrahim El Zarkali, koje se odnose na kretanje planeta, ostale su dugo osnova evropske astronomije. Al Bitruji je otvorio put Koperniku oborivši teoriju epicikla i ekscentričnosti, kojom je Ptolomej tumačio kretanje nebeskih tijela, a naučna istražiavanja Omera Hajjama (na zapadu više poznat kao pjesnik), omogućila su pronalazak kalendara koji je tačniji od Gregorijanskog kojim se mi danas služimo (Hajamov kalendar griješi 1 dan na 5000 godina, dok u Gregorijanskom ova greška iznosi 1 dan na 3300 godina). Radovi Al Hajthama (Alhazena naZapadu), islamskog učenjaka iz Španije, pisca knjiga iz oblasti optike, poslužili su kasnije kao osnova za radove evropskih istraživača Backona i Keplera. Evropski matematičar Chasles (XIX vijek) ocijenio je rasprave Alhazena "kao osnov i srž naših poznavanja na području optike", a astronom Bigourdain o njima kaže: "One su znatno superiornije od teorija Ptolomeja". Opći zaključak Sedillota o arapskoj astronomiji: "Koncem X vijeka Bagdadska astronomska škola stigla je krajnju granicu do kojih je bilo uopće moguće stići bez pomoći sočiva (leće) i teleskopa".



Utjecaj arapske poezije jasan je u "Poemi o Rolandu", prvom velikom spjevu zapadnjačke književnosti (oko 1080. godine), kao što je neosporan njen uticaj na pjesnike Bocacia, Chancera, Tennysona i Browninga. Dante, pjesnik "Božanstvene komedije" bio je pod snažnim uplivom izvora islamskog porijekla. "Ova besmrtna poema puna je arapskih opisa u poglavljima koja se odnose na putovanja kroz tajanstvena carstva neba i pakla", kaže jedan pisac. Neki autori ovaj utjecaj pripisuju neposredno Kur'anu i miradžu (prof. Baruh Kalmi), drugi arapskoj literaturi, posebno arapskom filozofu i mistiku Ibn El Arabiju iz XII vijeka (prof. J.Risler). Ideja "Don Kihota" u suštini je arapska (Servantes je dugo živio kao zarobljenik u Alžiru, a sam je izjavio da je svoje djelo prvi put napisao na arapskom jeziku), kao što je i "Robinson Crusoe" Danijela Defoa inspirisan filozofskim romanom "Jayy Ibn Yagdan" arapskog pisca Ibn Tufejla. itd. itd.



Moram se izviniti čitaocu za ovu "udarnu dozu činjenica", koja je bila neophodna, da bih mogao prepustiti da svako u sebi i za sebe odgovori na pitanje: da li Islam uspavljuje snage jednog naroda. I može li se prihvatiti da bi Islam, koji je u jednom slučaju donosio nadahnuće i akciju i stvarao gradove i države, mogao danas, ili bilo kada, dati jedan rezultat koji je tome sasvim suprotan.



Valja napomenuti da je naš prikaz nekih rezultata islamske civilizacije fragmentaran i sasvim nepotpun. Islamska filozofija, koja se može pohvaliti sa desetine sjajnih imena, ovdje nije ni spomenuta. A najkraći prikaz istorije islamske filozofije zahtijevao bi nekoliko svezaka (tako napr. "Les penseurs de l'Islam" – "Mislioci Islama" na francuskom jeziku u 10 svezaka). Isto tako, nije ni jednom riječju spomenuta islamska arhitektura u kojoj dostojanstvena "Tadž Mahal" u Indiji i ljupka "Alhambra" u Španiji predstavljaju samo dva kraja u ogrlici bisera. Idući za jednim ograničenim ciljem, mi smo iz ogromnog broja činjenica, koja se tiču pojave što se naziva islamskom civilizacijom, uzeli jedan mali broj ovlaš i bez reda, kao što će geolog uzeti tu i tamo pregršt pijeska ili stijenja da bi sudio o sastavu ogromnog masiva koji leži pred njim.



Mnogi će sada opravdano postaviti pitanje, kako je kod ovakvog stanja istorijskih činjenica bilo moguće održavati legendu o Islamu kao vjeri fanatizma, neznanja i nasilja.



Održavanje lažne slike o Islamu, stvorene u toku Srednjeg vijeka, bilo je a i danas je u interesu različitih ideoloških i političkih snaga u Evropi. Ove sile, često uzajamno zavađene u svim drugim pitanjima, saglasne su kad god treba Islamu i muslimanima napraviti štetu. Takozvani "napredni elementi" imali su tu svoje razloge, crkva svoje, a imperijalističke države mogle su svoje pljačkaške i osvajačke pohode na Istok prikazivati kao civilizatorske misije među barbarima. Ovome svemu je išla na ruku i činjenica da je općenito poznavanje istorije novih generacija gotovo ništavno, a slike bijede i prljavštine muslimanskih gradova iz vremena dekadence mogle su na odgovarajući način podržavati ovu iskrivljenu predstavu.



Isti rezultat može se naravno postići i oprobanom metodom poluistina. Ovaj metod se sastoji u tome da se redovno i pedantno registruju i uporno ponavljaju sve negativne pojave, a sistematski prešućuju pozitivne stvari i pojave u islamskoj prošlosti i sadašnjici.



Evo jednog primjera te "zavjere šutnje" u slučaju doprinosa Islama razvoju naučne misli.



Jedan iole ozbiljan prikaz istorijskog razvoja matematike gotovo se ne može zamisliti bez islamskog doprinosa ovoj nauci. Pa ipak, bilo je tako "vještih" istoričara kojima je uspijevao ovaj nemogući poduhvat. Oni sa Euklida prelaze izravno na početke evropske matematike, preskočivši kao od šale period od preko 1000 godina. Površan čitalac ne primjećuje ovaj "smrtni skok", a ako ga i primijeti, ne pridaje mu osobit značaj, jer je unaprijed pripremljen na prazninu tzv. Srednjeg vijeka. On ne zna da Srednji vijek nije bio to na prostranim oblastima od Španije do Indije. A ustvari preskočena je čitava jedna epoha u razvoju matematike. Jer: islamski matematičar Ibn Ahmed otkrio je nulu (čiju upotrebu predlaže u svom djelu "Ključevi nauke"). Revolucionarni značaj ovog otkrića može u punoj mjeri ocijeniti samo upućeni čitalac. Djelo Muhamed Ibn Musa "Račun intergriranja i jednadžbi" preveo je Gerarad de Cremone u XII vijeku na latinski jezik i ono je služilo kao elementarni tekst na zapadnim univerzitetima sve do XVI vijeka. Već spomenuti Omer Hajjam objavio je poznate kritike na osnovne postulate Euklidove geometrije, a rješavanje kubnih jednadžba koje je on postavio smatra se najvišim dometom srednjovjekovne matematike uopšte. Abdulah El Barani (u Evropi poznat pod imenom Albategijus – X stoljeće) smatra se istinskim tvorcem moderne trigonometrije, te se odnosi koje je on u ovome pogledu postavio, u istoj formi primjenjuju još i danas. Pojmovi sinusa, kosinusa, tangensa i kotangensa, binoma sferne trigonometrije, duguju se Arapima. Prve tablice sinusa izradio je oko 1229. godine Hasan El Marekeši. "To nisu bili Grci nego Arapi koji su bili profesori matematike naše Renesananse" - tvrdi J.Risler. Ovo je samo jedan primjer među mnogima, koji su gotovo istovjetni. Ali mi imamo pravo na našu prošlost i moramo prokrčiti put do nje, da bi znali ko smo, odakle dolazimo i gdje treba da idemo. Iz ove historijske perspektive jasno se vidi kako je dug period u kojem su muslimani bili aktivni učesnici kako u političkoj, tako i u kulturnoj istoriji čovječanstva, a kako je relativno kratak period zaostajanja. Jer, ona najniža tačka islamke dekadence, onaj dramatični trenutak jednog jesenskog dana 1918. godine, kada ni jedna islamska zemlja nije bila nezavisna, pripada već uveliko prošlosti, a s njom, nadamo se i shvatanje da biti musliman znači biti podjarmljen, siromašan i neprosvijećen. Na sve strane širom muslimanskog svijeta vide se znakovi buđenja i pojava nove volje. Nešto je krenulo, i to što je krenulo ne može više biti zaustavljeno. Sve ovo još nije preporod, ali je pouzdano obećanje tog perioda...



(nastavice se)
  Reply With Quote
Old 05-10-2007   #49
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

III



Naše pitanje postavljeno u početku, da li je Islam odgovaran za zaostajanje islamskih naroda, izgleda kao da se sada obrnulo: nije li upravo odsustvo Islama u ličnom i javnom životu, uzrok nazadovanja o kojem je riječ. Ovo pitanje nas navodi da razmotrimo onaj drugi uvjet sa početka ovog članka: da li muslimani uopće slijede islam.



Islam traži hrabrost i otpor nasilju. Iz 39. ajeta sure Eš-šura može se zaključiti da nisu muslimani oni koji se pokore pred nasiljem. Na to dakle izričito poziva Kur'an, a o tome govore hiljade primjera u islamskoj prošlosti. Muslimansko društvo, međutim, puno je kukavica i onih koji se ulizuju moćnima, bilo oni stranci ili domaći. Hiljade građana Bagdada što su mirno i bez otpora, poput stada, pošle na mongolsku klaonicu (i ne samo oni) sigurno već odavno nisu bili muslimani.



Islam je zabranio alkohol, a on se proizvodi, toči i pije u većini islamskih zemalja, ostavljajući pustoš na porodičnom i društvenom planu.



Islam je propisao bratstvo svih muslimana, a muslimani su nesložni; neki se uzajamno tuku za račun tuđina.



Islam je ženi priznao ljudsko dostojanstvo i visok stepen samostalnosti, a u izvjesnim stvarima i potpunu ravnopravnost. Zar u prvim godinama Islama nisu muslimanske žene pratile u boj svoje muževe i iz pozadine ih sokolile svojim klicanjem i dozivanjem (npr. u bici na Jarmuku 634. godine – odlučna pobjeda nad Iraklijem). Jedan od najstarijih univerziteta u svijetu "Karavijun" u Fesu – Maroko (1960. godine proslavljena je njegova 1100. godišnjica) zadužbina je dviju muslimanki. Suprotno tome, položaj muslimanke u nekim muslimanskim zemljama danas postao je školski primjer ugnjetavanja i bespravlja žene.



Islam je proglasio da zemlja pripada zajednici, to jest svim muslimanima. Međutim, manjina moćnih prigrabila je najveći dio sebi, ostavljajući milione seljaka bez ikakava posjeda. Prije agrarne reforme u Iraku 1958. godine od 22 miliona dunuma obradive zemlje, 18 miliona dunuma ili 82% držali su veleposjednici, i to njih 3619. Istovremeno je 1,4 miliona seljaka bilo potpuno bez zemlje. Slična situacija bila je u mnogim muslimanskim zemljama. Islam kaže: "Muslimani su braća", ali činjenica je da feudalac i kmet nisu braća. Islam je proklamovao da u imanju bogatih ima dio koji pripada siromašnim, načelo čija bi dosljedna primjena pouzdano vodila stalnom smanjenju socijalnih razlika. A mnogi islamski gradovi pružaju prizore istovremene obijesne raskoši i bezgranične bijede. Islam kaže: nije musliman onaj ko prenoći sit dok je njegov susjed gladan. Prema nekim statistikama, u nekim muslimanskim zemljama broj hronično pothranjenih ljudi penje se i do 20 %. Istovremeno njihova "braća" po vjeri spavaju u svili i kadifi i san im nije nimalo nemiran, barem ne od griže savjesti.



Islam je stvorio halifu, a on se pretvorio u kralja nad kraljevima. Pokušajte sebi predstaviti kako bi prve halife Ebu Bekir i Omer sudili svojim "nasljednicima", koji su se sa haremima i evnusima povukli iza debelih zidova svojih dvoraca, pa odatle umjestio džihada smišljaju i organizuju pljačkaške pohode. Pismo halife Omera jednom od namjesnika u Kufi (a taj namjesnik puno podsjeća na neke siromašne muslimanske vladare) ne ostavlja nikakve sumnje o njihovom sudu (dio tog pisma citira H.G.Wels u svojoj "Istoriji svijeta", str.345).



Ali narodi imaju vlade kakve zaslužuju. Vlast raznih emira i kraljeva ili korumpiranih civila u nekim islamskim zemljama, siguran je znak da je "nešto truhlo" u samome narodu, jer samo hrabre sreća prati, a samo dobri i zdravi narodi "imaju sreću" da imaju dobre vlade. Muhamed a.s. je rekao: "Od trojice sudaca najmanje dvojica zaslužuju pakao". To je sud o vlasti uopće. Svaka vlast kvari ljudi i njenom razornom utjecaju može se suprostaviti samo vjera u Boga i stalno obnavljanje moralnih vrijednosti, a narod mora raspolagati sredstvima kojima će što brže prepoznati i skinuti sa vrata onu dvojicu sudaca koji zaslužuju pakao.



Islam se digao protiv praznovjerja i jednim zamahom očistio ga na širokom prostranstvu ondašnjeg svijeta. On je između vjere i praznovjerja povukao jasnu granicu. Ali u dušama i domovima mnogih muslimana praznovjerje je našlo ugodno utočište, a kasnije se u vidu kojekakavih zapisa, i sl. razvilo u pravu trgovinu vjerom. Ako vjera ne uništi praznovjerje, praznovjerje će uništiti nju. Muhamed a.s. je u teškim ratnim danima organizirao opismenjavanje muslimana (zarobljeni neprijatelj mogao se otkupiti ako opismeni određen broj muslimana); prvi muslimani preduzimaju prevođenje čitavih biblioteka sa latinskog i grčkog jezika ne zazirući nimalo od činjenice što se radilo o djelima paganske kulture, jer "nauka je izgubljeno blago muslimana i trebaju je uzeti gdje god je nađu" (Muhamed a.s.), a tu skoro jedan nazovi islamski vladar, bezmalo u ime Islama, ograničava školstvo u svojoj zemlji. On bi htio da neznanjem služi Islamu.



Da ostavimo po strani ovu čudovišnu ideju o ograničenju školstva, na prosvjetu se u većini islamskih država veoma malo daje - prosjek oko 1% od nacionalnog dohotka, a da bi se u koliko toliko razumnom roku nadoknadilo zaostajanje, bilo bi potrebno da se ovaj iznos poveća 4-5 puta (oba podatka su ocjene UNESCO-a iz 1964. za regione koji su uglavnom naseljeni muslimanima). Islam je kroz vjeru u Boga, namaz, džemat, post, zekat, hadž, težio da stvori zajednicu solidarnosti, u kojoj se ljudi zajednički bore, pate i raduju i gdje je bratstvo svih ljudi možda nedostižan cilj, ali cilj kojem se neprekidno teži. Međutim, realna i manje više istinita slika društva većine islamskih zemalja danas (tačnije rečeno do nedavno) pokazuje da je ono sastavljeno od siromašnih seljaka, od samoživih bogataša i od određenih intelektualaca, koji su postali stranci u vlastitoj zemlji. Pri tome, siromašni i neuki seljak je volio Islam (mada ga nije razumijevao i praktikovao), bogataš je licimjerno izražavao svoju odanost Islamu, a intelektualac je ostajao ravnodušan prema njemu. A Muhamed a.s. je govorio: "Na dvije se stvari grozim: na neznalicu koji je pobožan i na učenjaka koji ne vjeruje". Ima, Božiji Poslaniče, još mnogo stvari na koje bi se ti grozio, pa se čak i jedan stranac osjetio pobuđen da usklikne: "Kad bi Allahov Poslanik ustao sada iz groba i vidio šta su njegovi sljedbenici uradili sa njegovim dinom, sigurno bi se užasno rasrdio i prokleo sve one koji su u tome učestvovali" (Lotrhop Stodard u djelu "Sadašnjost islamskog svijeta" – objavljeno uoči drugog svijetskog rata).



Prije nekoliko godina u Pakistanu je radila specijalna parlamentarna komisija koja je trebala predložiti mjere za iskorijenjivanje nekih socijalnih zala koja pritiskuju pakistansko društvo. Na udaru se našao alkohol, prostitucija, zelenaštvo i neki neislamski običaji koji čine krupne ekonomske i moralne štete narodu. Štampa je kasnije javila da su u znak protesta vlasnici javnih kuća u Karačiju sa svojim štićenicima priredili prave male demonstracije, tražeći valjda pravo na koegzistenciju u jednoj deklasiranoj islamskoj državi.



I tako redom.



Slika skorašnje stvarnosti islamskih naroda možda nije potpuna, ali je dovoljno turobna. Nabrajanje ovih žalosnih stvari koje kao da mole za svojim rušiocima, moglo bi se nastaviti u nedogled. Onima koji vjeruju u Islam ostala je ipak jedna utjeha: ovo stanje nije rezultat primjene Islama, nego odbacivanja Islama. Ne njegove prisutnosti, nego njegove odsutnosti. A ova utjeha uključuje sljedeću logiku: ako je odsustvo Islama dovelo do stanja nazadovanja i haosa, da li bi povratak Islama mogao značiti pojavu novog duha i nove, svijetlije ere u životu islamskih naroda?



Kad god se postavi ovo pitanje, ono sa sobom uvijek povlači i ono drugo: pitanje savremenosti Islama, njegove sposobnosti da u novim, izmijenjenim uslovima života pokreće, oduševljava i vodi. Jer, često čujete: Islam je predstavljao napredak i odgovarao je jednom ranijem vremenu, koje je prošlo; danas je atomsko doba...itd. Ovaj tzv. atomski vijek česti je argumenat u razgovorima ove vrste.



Razgovor o savremenosti Islama ne može se voditi uopćeno. Da li je Islam preživio ili savremen, to je pitanje onoga što on nalaže ili zabranjuje. Može se npr. upitati: da li je islamska zabrana alkohola ili naredba higijene preživjela ili savremena? Ili: da li su njegove osnovne zasade van onog toka koji označava daljni pravac istorijskog razvoja?



Kad spomenete osnovne zasade Islama, najveća većina će pomisliti na onih pet osnovnih propisa, koji su više poznati kao pet islamskih šarta. Razmotrimo stoga u najkraćim crtama njihovu savremenost u tzv. atomskom dobu.



Prvi islamski šart zadrži očitovanje vjere u Boga. One koji sa skepsom gledaju na budućnost religije u atomskom vremenu, možemo samo podsjetiti da je najautoritativniji vjesnik nove ere, Albert Ajnštajn, vjerovao u Boga. On, npr. nije smatrao da su njegova znanja o fizici i svemiru, sa svim onim što ona znače za ljudski život, nespojiva sa vjerom u Boga... Evo jedne njegove izjave koja govori o tome: "U srži svake religije nalazi se spoznaja i osjećaj da ono što se nikada ne može sasvim shvatiti, zaista postoji i da se očituje najvišom mudrošću i blistavom ljepotom, dok ga naše slabe sposobnosti mogu shvatiti samo u najprimitivnijim izrazima. U tome smislu ja sam čovjek duboko religiozan. Zadovoljavam se time da prihvatam misterij vječnog života, da spoznajem i naslućujem čudesnu arhitekturu postojećeg svijeta, da ponizno nastojim shvatiti barem sićušni dio razuma koji se očituje u prirodi". Nije dakle vjera karakteristična za početke istorije, a ateizam za atomski vijek. Vjere i ateizma bilo je podjednako u svim vremenima.



Namaz nije samo molitva. On je nekada bio, a treba da to ponovo postane škola discipline, zajedništva i solidarnosti. On je čistoća, red i udruživanje. Pred bitku na Kadesiji, koja je odlučila sudbinom paganske Perzije, perzijski vojni komadant, videći u daljini muslimanske vojnike u pravim, zbijenim redovima kako složno klanjaju, rekao je svojoj pratnji: "Eno Omerove vojske na času vojne vježbe".



Islamski post je surova vježba, čiji ciljevi smjeraju u više pravaca. Pored toga što je on jedna vrsta molitve, on sigurno ima i svoja pedagoška, medicinska i socijalna značenja. Islamska sredina ga nije nikada shvatila kao čisto lično pitanje svakog pojedinca, pa je oštro reagirala na javno kršenje ove obaveze. Zajednica je to smatrala povredom unutrašnje kohezije, kojoj post treba da služi. On je i psihološka priprema za zekat (porez u korist siromašnih), jer nema muslimana koji ne zna što to znači biti gladan. A mnogo ljudi živi i umire, a da ozbiljno ne spozna ovaj osjećaj.



Zekat nije milostinja, to je prije porez, jedan oblik obaveznog davanja u korist siromašnih. Princip zekata sadrži važne, još neispitane mogućnosti, ne samo u suzbijanju bijede, nego i u uspostavljnju uzajamnog razumijevanja i povjerenja tamo gdje je ovo povjerenje na najtežoj probi.



Hadž je najveći i jedinstven skup ljudi koji se uopće praktikuje u svijetu. Prema zvaničnim podacima, na hadžu 1962. godine bilo je 1 185 948 hodočasnika iz 68 zemalja.



Potencijalne duhovne i političke mogućnosti ovog jedinstvenog skupa nisu gotovo nikako ili su veoma malo iskorištene.



On može postati veoma važan faktor zbližavanja i upoznavanja ljudi i naroda u ovom vremenu razjedinjenosti. Atmosfera koja dominira u hadžu je jednakost. Milion ljudi jednako odjevenih i sa istom mišlju, lišeni svih razlika koje je uopće bilo moguće ukloniti, eto neponovljive vizije ljudske jednakosti i bratstva koja će nam se uvijek činiti da stoji na granici sna i jave. U svom velikom govoru na Posljednjem hadžu (oko 632. godine) Muhamed a.s. je rekao: "Ljudi, vi imate Jednog Boga i jednog oca. Svi vi potječete od Adema, a Adem je od zemlje. Nema nikakve prednosti Arap nad Nearapom, Crnac nad Bjelcem, Bjelac nad Crncem. Najbolji je među vama onaj koji najviše čini dobra djela". Da li je Božiji Poslanik mogao izabrati bolje mjesto i trenutak da bi svijetu uputio ove velike riječi, koje predstavljaju najjednostavniju i najiskreniju deklaraciju ljudske jednakosti, uostalom vrlo aktuelnu i u našem XX vijeku?



Nema nikakva izgleda da će muslimanski narodi u odlučnom času prihvatiti stav da su ovakve i slične poruke Islama preživjele. One ljudima i narodima trebaju danas kao i jučer.



Na svi stranama islamskog svijeta zapaža se pojava nove volje, jer današnje stanje pokreta i traženja, bez obzira na privremeno nesnalaženje, zastranjivanja, poraze i druge pojave koje su posljedica dugog, veoma dugog perioda krize i stagnacije, liči na sve drugo samo ne na san i mirovanje.



Ova volja, kojoj će islamska misao dati smjer a izvanredna prirodna bogatstva islamskih zemalja sredstava još jednom zadiviti svijet u danima islamskog preporoda koji dolaze.



Svaki musliman pozvan je da bude učesnik u tom preporodu.
  Reply With Quote
Old 05-10-2007   #50
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

ALIJINE SUZE

autor:Haris Čengić





Bilo je to 1990. godine u Ustikolini prilikom osnivačke sjednice mjesnog odbora SDA Ustikolina. Kao što je to inače bio običaj tog ljeta, kada su mjesni odbori SDA nicali jedan za drugim širom Bosne i Hercegovine, tako je i u Ustikolinu stiglo najuže rukovodstvo SDA, među kojima je, svakako, bio i Alija. Iako je mala sala doma kulture bila dupke puna, ipak sam uspio nekako da uđem unutra.



Skup je započeo uobičajenim tokom i onda je došao red na Aliju da se obrati prisutnima. Popeo se na govornicu i započeo govor. U jednom trenutku je nekoliko prisutnih zamahalo zelenim zastavama sa polumjesecom i zvijezdom uz skandiranje i nakon toga je Alija zaplakao na govornici, u sred svoga govora. Sa suzama u očima jecao je duboko i glasno, ne mogavši da izgovori niti jednu jedinu riječ, čitavih petnaestak sekundi, možda i duže. Za to vrijeme je u sali vladao muk. Svi su zašutjeli iznenađeni ovakvim iskrenim i nepatvorenim izljevom emocija, sasvim neuobičajenim za političare, a da to nije bila gluma, niti jeftini politički trik, to je svima bilo jasno. Sjećam se kako sam tada pomislio kako je skroz neuobičajeno, čak možda i nemudro za političara da plače na govornici.



Uskoro je došao sebi, zatražio izvinjenje zbog tog izljeva emocija i objasnio stvar, koliko sada mogu da se sjetim, sljedećim riječima:



''Dužan sam vam objasniti ovo. Ja sam u Ustikolini bio 1943. godine ispred organizacije Mladih muslimana i Merhameta u akciji prikupljanja i slanja humanitarne pomoći muslimanima istočne Bosne, koji su tada trpili genocid od strane četnika. Sjećam se, kada sam došao u Ustikolinu haman sve kuće su bile spaljene i sve je bilo pusto. Otišao sam sa svojim kolegom (nažalost, sada se ne mogu sjetiti koje je ime od Mladih Muslimana Alija tada spomenuo) do džamije. Bila je potpuno spaljena i stajali smo između zidova, ispod otvorenog neba. Očistili smo džamiju koliko je to bilo moguće i onda odlučili da se popnemo na munaru i odatle proučimo ezan. Popeli smo se na spaljenu munaru i stali na šerefet na kojem nije bilo ograde. Ipak sam odlučio da proučim ezan pažljivo hodeći po šerefetu naslanjen leđima na zid munare. Sjećam se kako je ezan odjekivao pustom dolinom bez stanovnika i ja sam tada pomislio: 'Bože dragi, hoće li ovdje ikad više biti muslimana?' Kada sam vas sada vidio preda mnom nisam se mogao uzdržati da ne zaplačem.''



Tek kasnije sam uspio da sagledam svu veličinu tog gesta. Shvatio sam da je njegovo srce progovorilo iz njega i pokazalo veliku ljubav i brigu za islam i muslimane koja je cvijetala unutra. Jednom prilikom je u medijima izjavio: ''Ja ne želim da u Bosni i Hercegovini bude islamska država, ali želim da islam bude i ostane u Bosni i Hercegovini.''
  Reply With Quote
Old 05-10-2007   #51
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

USTOKLINA

4.Juli 1943



Alija je(predpostavljam) u gornjem redu drugi sa lijeve strane.
  Reply With Quote
Old 07-10-2007   #52
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

ISLAM JE NAJBOLJI MUSLIMANI TO NISU

Alija Izetbegovic



Bismillahir-rahmanir-rahim



Postovani gospodine Predsjedavajuci,

Vasa visocanstva i ekselencije,

Draga braco i sestre,







Smatram velikom privilegijom sto mi se pruzila prilika da govorim na ovom znacajnom skupu muslimanskih zamalja. Upravo se vracam sa Konferencije u Bonu. To je bila specificna konferencija posvecena Bosni na kojoj je razmatrana situacija u mojoj zemlji i donesene neke vazne odluke. Nazalost, termini odrzavanja ovog Samita i konferencije u Bonu su se podudarili, pa sam u mogucnosti da vam se tek danas obratim. Hvala vam na toj izuzetnoj prilici.



Postujuci vase vrijeme i danasnji program Konferencije, ja cu se u svom izlaganju osvrnuti samo na jednu temu: Istok i Zapad i moja Bosna izmesu njih. Ideju za ovu temu dalo mi je moje posljednje putovanje koje je jos u toku. U sedmici koja upravo zavrsava poletio sam iz Bosne u Saudijsku Arabiju na konferenciju o obrazovanju, zatim u Evropu na konferenciju u Bosni i evo me danas u Teheranu na Islamskoj konferenciji. To je i: Istok-Zapad-Istok.



Mislim da prilicno dobro poznam ova oba kraja svijeta. Na mom putovanju saznao sam i neke nove cinjenice, dobre i lose. Saznao sam ohrabrujucu cinjenicu o pet milijuna ucenika i studenata u Saudijskoj Arabiji, ali i zalosnu o 68,5% nepismenih u jednoj drugoj muslimanskoj zemlji. Druga dobra vijest, koju sam upravo cuo je 20 milijuna ljudi koji pohasaju neku od skola u Iranu, a losa da je nepismenost mesu zenama skoro u svim muslimanskim zemljama nedopustivo visoka. Ćene cine polovinu ljudskog roda. Neobrazovana zena ne moze podici i odgojiti generaciju koja ce voditi nase narode u 21. stoljece. Oprostite mi sto cu biti vrlo otvoren. Lijepe lazi ne pomazu a gorke istine mogu biti ljekovite.



Zapad nije ni pokvaren ni degenerisan. "Truhli Zapad" - ovu samoobmanu komunisticki sistem je skupo platio. Zapad nije truhao. On je jak, obrazovan i organiziran. Njegove skole su bolje od nasih i njegovi gradovi su cisci od nasih. Nivo ljudskih prava na Zapadu je visi, a socijalna briga za siromasne i manje sposobne bolje organizovana. Zapadnjaci su uglavnom odgovorni i tacni ljudi. Takva su moja iskustva sa njima. Znam takoser i tamne strane njihovog napretka i ne gubim ih iz vida.



Islam jeste najbolji - to je istina, ali mi nismo najbolji. To su dvije razlicite stvari koje cesto zamjenjujemo.

Umjesto da mrzimo Zapad, takmicimo se s njim. Zar nam Kur'an nije to upravo naredio: "Natjecite se u dobru..." Pomocu vjere i nauke i sada mozemo stvoriti snagu koja nam je potrebna. Istina je da je to dug i tezak put, to je tegobno penjanje uz planinu, ona uzbrdica o kojoj govori Kur'an, ali drugog puta nema.

Zato osnivajmo svugdje fondove za skolovanje. Neka nijedno nase dijete ne ostane van skole. Bogate muslimanske zemlje treba u tom vaznom poslu da pomognu siromasnim. Uradimo to vec danas ili zakazimo odmah danas posebnu Konferenciju za to.



Neki ljudi misle da se prednost moze postici terorom. To je zabluda koja se opasno siri. Terorizam je izraz nase sadasnje i moguci uzrok nase buduce nemoci. On nije samo nemoralan nego i neproduktivan. Nemoralan, jer ginu nevini ljudi, a neproduktivan, jer nikad i nigdje nije nista rijesio. Terorizam su odbacili svi ozbiljni politicki pokreti u historiji. Mislim da ga je Kur'an izricito zabranio poznatom recenicom: "Ko ubije nevinog covjeka kao da je pobio citav svijet..." Ima, nazalost, ljudi koji to zaboravljaju.



A sada nekoliko rijeci o Bosni iz koje dolazim.

Spomenuo sam Istok i Zapad. Bosna se nalazi na razmesu ta dva svijeta, na Velikoj granici, kako to mi volimo reci. Svaki deseti Bosnjak poginuo je u minulom ratu. Tako visokom cijenom platili smo pravo na opstanak i slobodu. Zato ne dopustite da se ucini nova nepravda Bosni. Porucite svima da je za vas Bosna sveta zemlja jer je natopljena krvlju nevinih ljudi, vase brace po vjeri.



Neke zapadne zemlje su nasi prijatelji. Raspoznacete ih po tome sto pomazu Bosni, podrzavaju njen integritet. Sarasujte s njima na ovom historijskom zadatku, beskrajno vaznom iz mnogih razloga za nas i za vas pa i za civilizovani svijet u cjelini, jer Bosna je veliki eksperiment koji se tice svakog muskarca i svake zene na svijetu. Nesretniji dio naseg naroda ostao je prije vise od jednog vijeka izvan Bosne i Hercegovine i danas zivi kao manjina u Srbiji, odnosno Jugoslaviji, u regiji koja se zove Sandzak. Ja apelujem na vas da Bosnjacima-muslimanima Sandzaka priznate status muslimanske manjine u Organizaciji islamske konferencije.



Na kraju zelim zahvaliti iranskoj vladi za domacinstvo ove Konferencije, velikom iranskom narodu za podrsku i pomoc koju nam je nesebicno pruzio, posebno u toku rata, a svima vama za sve sto ste ucinili da pomognete mojoj zemlji u najtezim trenucima njene istorije. Hvala!



Teheran, 11. XII. 1997. godine
  Reply With Quote
Old 07-10-2007   #53
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Moj babo Alija...

Bakir Izetbegović



Vidjelo se da Alah moga oca za nešto priprema: kad su nas napali Srbi i Hrvati, svojom genijalnom politikom spasio je Bosnu









Bakir Izetbegović, sin pokojnog bošnjačkog vođe Alije Izetbegovića, potpredsjednik SDA, kojeg smatraju najmoćnijim čovjekom te stranke, a mnogi ga drže i najutjecajnijim muslimanskim političarom u Bosni, često na udaru medijskih optužaba da je pokrovitelj tamošnjih vodećih kriminalaca, u intervjuu Globusu govori o svojem odnosu s ocem, o političkim i vjerskim idejama što ih od njega baštini, te ocjenjuje njegovu ulogu u nedavnome ratu.



Pretjerano bi bilo reći da je Bakir Izetbegović najmoćniji bošnjački političar, ali je istovremeno činjenica da moćniji od njega u SDA ne postoji. Ta aporija određuje položaj i ulogu ovoga neobičnog čovjeka, koji rijetko daje intervjue, pogotovo za nezavisne medije, i koji se u posljednjih desetak godina pojavljivao kao siva eminencija različitih događaja, afera i unutrašnjih bošnjačkih političkih previranja. Je li zbilja toliko moćan, kakav je bio njegov utjecaj na Aliju Izetbegovića i kreira li Bakir Izetbegović aktualnu stranačku politiku SDA, to su pitanja na koja nemaju odgovora ni zapadni diplomati u Sarajevu. A to ih iz različitih razloga interesira. S druge strane, Bakir nikada nije bio osobito omiljen u medijima koji su izvan kontrole vlasti, šira javnost doživljavala ga je kao nepristupačna čovjeka, optuživan je za veze s prononsiranim kriminalcima, govorilo se i pisalo da podobnima namješta poslove... Iz svega toga on se pokušavao izvući šutnjom, danas kaže da mu je dosta politike, ali je ipak pristao na funkciju potpredsjednika stranke. U ideološkome smislu ne razlikuje se bitno od oca, praktični je vjernik, pristojno obrazovan, s izraženim verbalnim karakteristikama sarajevske škole života. Što otprilike znači da bi u neformalnom društvu ljudima iz Zagreba djelovao kao zabavan i duhovit čovjek. Po zanimanju je arhitekt, svojedobno je bio direktor Zavoda za izgradnju grada.

Kad ćevapi prisjednu

- Otac vam je bio pravnik, zanimale su ga politika, povijest, književnost i sve ono što se doticalo vjere. Kako to da ste vi otišli na arhitekturu?



Vjerojatno tako što su mi dobro išli matematika i crtanje. Otac nikada nije utjecao na mene u izboru životnoga puta. Čak mi ni oko vjere nije puno tupio. Recimo, volio je da puno vremena provodim na ulici, jer nije želio da izrastem u nekog smotanog sina. Na ulici sam naučio igrati košarku i svirati gitaru, snalaziti se. Dakle, ono što ulica čovjeku rođenom u Sarajevu može pružiti u životu. A oca sam volio i poštovao. Mome se društvu ponekad činilo da u tome pretjerujem. Sjećam se da su mi djevojke znale prigovarati da previše pričam o njemu. Alija je bio neobičan čovjek, kao da se vidjelo da ga Bog za nešto priprema. Kad bi se vratio s posla, iz velikog socijalističkog preduzeća u kojem nikada nije mogao napredovati, on bi po pet-deset sati na dan čitao. Gutao je Churchillove i De Gaulove memoare, bavio se nekim stvarima koje nisu imale veze s njegovim pozivom, i tako desetljećima. I čemu sve to? On je kao mladić, jedva je bio navršio dvadesetu, prvi put završio u zatvoru, što mu je, vjerujem, utjeralo strah u kosti. Ali ne pred ljudima, nego pred Bogom.



- Kako je obitelj doživjela 1983., očev odlazak u zatvor, sudski proces?



Kad su ga odveli, mislili smo da ide samo na kratko ispitivanje, da neće ni prenoćiti u zatvoru. Odrobijao je pet godina i osam mjeseci, da ga nikada ni na vikend nisu pustili. Ubojice su puštali, njega ne. Kako smo mi to doživjeli? Pa tako, bili smo ranjeni. Grizla bi me savjest kad god mi je bilo dobro, na godišnjem odmoru, među prijateljima, kad bih se smijao. Jedem ćevape i mislim - on ih sad ne može jesti. Rasječem lubenicu - njega nema da to učini. Ta grižnja savjesti bila je osnovni osjećaj. A naša okolina je reagirala na tipski način, govorili su: Što mu je trebalo da se bavi politikom! Živjeli su u strahu jer se tada i zbog vica, pogotovo u Sarajevu, išlo u zatvor. I nikad nije bilo dosta opreza. A Alija je učinio nešto neoprezno. Zapravo je pogriješio kada je ilegalno išao u Iran. Zanimalo ga je kako ta zemlja izgleda nakon revolucije, slutio je renesansu islama u svijetu, pa je želio stvari vidjeti iz prve ruke. Bolje bi učinio da je išao legalno.

Ratni remi

-Rašireno je vjerovanje, pogotovo u Sarajevu, da ste vi za rata imali velik utjecaj na njega i njegove političke odluke. Je li to istina?



Činjenica je da sam u to vrijeme puno vremena provodio s njim, pa sam, vjerojatno, i imao nekog utjecaja. Ali ne znam zašto bi to bilo negativno. I što je to Alija Izetbegović uradio generalno negativno? Naravno da je imao grešaka, ali govoriti o njima isto je što i tražiti rupe u siru. Međutim, on u svemu tome nije imao previše izbora. Mislim da je radio najbolje što je mogao, ali u okolnostima na koje nije imao velikoga utjecaja. Čak ni u kadrovskoj politici, a to se Aliji Izetbegoviću najčešće spočitava, on nije imao naročitog izbora. Mogao je računati na entuzijaste bez velikih znanja i iskustva, pa je kombinirao različite ljude, od Munira Alibabića, čovjeka koji ga je 1983. hapsio, do Hasana Čengića i Omera Behmena, s kojima je tada robijao. Osim toga, kakvu se narodu našao na čelu? Pa muslimani su u posljednjih sto dvadeset godina izmijenjali pet totalno različitih gospodara, od Turaka, preko Austrije, karađorđevićevske kraljevine, NDH, do Titove Jugoslavije. Taj je narod 1990. bio kao da je upravo sišao s ringišpila, mantalo mu se u glavi od silnih vlasti i vladara. Mislim da je u takvim okolnostima, pa još pošto smo bili napadnuti od Srba, a 1993. i od Hrvata, Alija vodio genijalnu politiku, jer da nije, što bi od nas i od Bosne ostalo? Kao da je igrao partiju šaha bez topova i bez kraljice, a ipak je izvukao remi.

Demokracija iz Kur'ana

-U novije se vrijeme dosta često, pa i sa Zapada, o njemu govori i piše kao o islamskom fanatiku - naravno u kontekstu događaja nakon 11. rujna...



Alija je kao mlad čovjek vjerovao u politički islam. To je činjenica, kao što je činjenica da su neki vjerovali u komunizam ili kao što neki vjeruju u demokraciju. Ali s godinama i s dolaskom na vlast shvatio je da se budućnost temelji na demokraciji. U tom smislu, dakle, on nije bio ono na što se misli kada se govori o islamskome fanatizmu u političkome smislu.



-Je li islam inkompatibilan s demokracijom?



Ne, jer se i u jednoj kuranskoj surri vladarima preporučuje da se savjetuju s ljudima, spominje se medžlis, dakle nešto kao parlament u suvremenom svijetu. Ali, problem je islamskoga svijeta u zastoju koji traje stoljećima i koji je proizveo svakovrsno zaostajanje, uključujući i tiranske režime. Ako pogledate Andaluziju i Bagdad, ili Tadž Mahal, vidite da su postojala vremena kada je islam išao ukorak sa zapadnom civilizacijom, pa je i prednjačio. Razlozi su zastoja upravo u deficitu demokracije: islamski svijet zaostao je kada je kolektivnu pamet povjerio jednome čovjeku. Prigovori da je Islam inkompatibilan s demokracijom posljedica su neznanja, jer on u bitnom smislu nije drukčiji od judaizma i kršćanstva. Božji su proroci samo jedan drugome predavali štafetu, a sve su tri religije na istome putu.

Tata u Haagu

-Mislite li da bi protiv vašeg oca, da je živ, bila dignuta haška optužnica?



Mislim i nadam se da ne bi, iako se i na tome radilo, istražitelji su boravili u Sarajevu, vođena je istraga protiv Alije Izetbegovića. Srpska strana pripremila je 50 kilograma dokumenata protiv njega, a nakon Jedanaestoga rujna vjerojatno su i neki zapadni političari bili raspoloženi vidjeti ga u Haagu. Ali, čini mi se da bi to bilo previše i da se ipak ne bi dogodilo. Navest ću vam samo dva primjera načina na koji je Alija reagirao na zločine. Kada su vojnici Armije BiH ubili dvojicu fratara u samostanu u Fojnici, on je naredio istragu, istupio je pred javnošću, rekao da je to strašan zločin, a ubojice su na kraju otkrivene. Drugi primjer: za vrijeme rata u Sarajevu je, što od snajpera, što od granata, pobijeno tisuću i dvanaestero djece. A 1994. na okupiranoj Grbavici od snajperskih su metaka pristiglih s naše strane poginule dvije srpske djevojčice. Alija je naredio istragu, pojavio se na televiziji i optužio nepoznate počinitelje, očito iz naše armije. Pa koliko god bilo teško locirati snajperiste, ubojice su otkrivene i kažnjene. A sad bi moj otac trebao ići u Haag, je li?

11. rujna

-Što je za vas 11. rujna?



Za mene, kao i za cijeli svijet i za muslimane u tom svijetu, to je jedan vrlo, vrlo ružan datum. Tada su neki muslimani krenuli stranputicom, koja ne može dobro završiti. Dug je put kojim će islamski svijet dostizati Zapad za kojim zaostaje zadnjih dvjesto godina, pa su neki pomislili da se može poći poprijeko, zločinom. Ubijanjem nevinih ljudi nužno se ide u pakao, ubijanjem djece ide se u pakao, pa - konačno - islam zabranjuje samoubojstvo, a ti su ljudi ubili i sebe. Pravi put ide kroz obrazovanje, rad i demokratizaciju muslimanskih društava, a ništa od svega toga nije moguće terorom. Ono što je, međutim, teroristima pošlo za rukom jest da je svaki musliman na svijetu postao potencijalno sumnjiv, unazadili su položaj muslimana na Zapadu, pa je, recimo, Francuska zabranila ženama da pokrivene studiraju. Gole mogu, ali pokrivene nikako! Kad bi danas Isusova majka Marija došla studirati u Francusku, ne bi joj bilo dopušteno - jer je i ona bila pokrivena.

Moćni sin

-Često su vas, pogotovo u sarajevskim novinama, proglašavali pokroviteljem različitih mešetara i kriminalaca...



Mislim da su takvi članci, izjave i istupi stvar prošlosti. Nedavno mi je jedan čovjek iz međunarodne zajednice u Sarajevu rekao: Znate, jedno vrijeme bio je aktualan projekt destrukcije vaše ličnosti. Možete misliti - projekt destrukcije moje ličnosti. Ali, ima u svemu tome i moje odgovornosti. Navukao sam novinare na sebe jer sam previše bio uz Aliju i jer se na osnovi toga dalo zaključiti kako imam više utjecaja nego što bih trebao imati. Zato se danas klonim javnosti.



-Ali, ipak ste moćan čovjek?



Moja moć, ako je ima, proizlazi iz utjecaja koji imam na ljude. Ali ne bih rekao da me se netko boji. Imam još nekog autoriteta jer sam Alijin sin, ali to se lako i brzo može pokvariti i potrošiti.



-Kad bi se stranci sutra povukli iz Bosne, bi li izbio rat?



Dogodilo bi se isto ono što se događa kada poluizliječenom čovjeku ukinete antibiotike. Da, buknuo bi belaj, jer nismo sasvim izliječeni. Sve dok Bosna ne bude dobra država za svoje građane i sva tri naroda, a to će biti kada se ekonomija postavi na noge, mi smo svi zajedno u opasnosti. Te će opasnosti nestati kad ljudi počnu bolje živjeti i više raditi. Za to nam, ja mislim, treba pet-šest godina.



-Kako gledate na niz propalih pokušaja hvatanja Radovana Karadžića?



Mislim da unutar SFOR-a postoje oni koji Karadžića ne žele uhvatiti te da oni manipuliraju cijelim projektom. Ili barem naivnijim dijelom međunarodnih snaga u Bosni. Takvi SFOR navode na napade na crkvene objekte, što je čista provokacija.



Globus
  Reply With Quote
Old 07-10-2007   #54
supergirl
vakica
Domaćin
 
supergirl's Avatar
 
Join Date: Apr 2007
Location: sjenica (sarajevo)
Godine: 33
Posts: 3,740
Default

" Na cijelom svijetu zasigurno nema naroda koji bi se toliko tužio na svoju sudbinu, poniženje, stradanje, mučeništvo, kao što su Židovi. Pomislio bi čovjek da doista nisu Židovi ti koji gospodare u Europi, upravljaju burzama, politikom, moralom jedne države. A što bi bilo da u Rusiji nije tri milijuna Židova nego Rusa, a Židova osamdeset milijuna? Što bi bilo od Rusa? Ne bi li ih odmah pretvorili u robove? I još gore: ne bi li im i kožu ogulili? Ne bi li ih posve iskorijenili, uništili?

(Fjodor Dostojevski)"
__________________
Bila sam na IQ testu. Srećom bio je negativan.
supergirl is offline   Reply With Quote
Old 09-10-2007   #55
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

"Glavno je,ne lažite sebe samog.Onaj ko laže samog sebe i svoju laž sluša,dolazi dotle da više nikakvu istinu ni u sebi,ni oko sebe ne primećuje,i prema tome,ne poštuje ni sebe ni druge.

A,ne poštujući nikoga,prestaje da voli,i nemajući ljubavi da bi sebe zaposlio i zabavio,odaje se strastima i grubim nasladama,i u svojim porocima dolazi sasvim do životinjizma,a sve je to zbog neprekidne laži,

ljudima i sebi!"



F.M.DOSTOJEVSKI
  Reply With Quote
Old 09-10-2007   #56
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Muftija Beogradski





Priča o spaljivanju Bajrakli džamije u Beogradu skoro je ispričana. Počinitelji se znaju, iako nikada neće biti otkriveni, a poznati su i motivi, iako se o njima zapravo ne govori. Nije posljednja beogradska džamija spaljena zbog onoga što su tih dana albanski divljaci činili na Kosovu. Koliko god nepametno bilo razloge današnjim događajima tražiti u dalekoj prošlosti, čini se, ipak, da je oganj pripremljen prije sto i pedeset godina, pa i više, kada su nestajali svi vjerski i duhovni znakovi islama po Srbiji, a od turskih stoljeća nastavile postojati samo kule, utvrde i česme, te imena kojima su bila zaboravljena značenja. A ako čak i nije tako, te ako je nekog stvarnog društvenog smisla bilo u stoljetnome preživljavanju Bajrakli džamije, tada je ona stvarno zapaljena kad i bezbroj džamija s bosanske strane Drine, dakle u našim devedesetim. Istina, nije planula kad i Aladža u Foči, ali čini se da je riječ samo o tehničkome detalju.



Priča je, kažem, skoro ispričana, ali bi ju, ipak, valjalo izreći do kraja. Zašto Bajrakli džamija nije planula kad je i zapaljena? Odgovor je, sigurno, u dobrim vezama Miloševićevoga režima s vladama pojedinih muslimanskih zemalja, uglavnom nostalgičnima prema Titovoj nesvrstanosti i imenu Jugoslavije. Ali bilo je tu još nečega. Beogradski muftija Hamdija Jusufspahić je već u vrijeme napada na Vukovar jasno deklarirao svoj patriotizam kritizirajući u novinskim intervjuima vlast u Zagrebu, a ponešto je znao prozboriti i o "fanatiziranim ustaškim bojovnicima" u opkoljenome gradu. Oštro bi reagirao na tvrdnje kako među takvima ima i muslimana.



U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu muftija je ostao, manje ili više, dosljedan. Kad ga je 1994. u beogradskome bulevarskom tjedniku Argument upitalo za nacionalnost, efendija Jusufspahić odgovorio je da je on Jugoslaven. Nije negirao srpske zločine u Bosni, ali je svu svoju mudrost ulagao u pokušaje da ih nikome ne pripiše. Ni Miloševićevim vlastima, ni Radovanu Karadžiću, ni ovim ili onim paravojskama. Kada bi se našao u verbalnome škripcu i bezizlazu, pribjegavao je vječitoj frazi Božjih slugu: Allah će svakome suditi za ono što je učinio!



Godinama sam izrezivao i sakupljao svaki članak u kojem bi se pojavilo muftijino ime. Bio mi je zanimljiv njegov lik, više zbog fikcije koju je proizvodio nego zbog uloge koju je mogao imati u stvarnosti. Prvo što sam prema efendiji Jusufspahiću osjetio bila je odvratnost - tada je gorio Vukovar!, ali kada je planula Bosna, Hamdijin ummet i hramovi, pomislio sam da on to pokušava spasiti svoje zvanje i svoju džamiju. Način na koji je to činio, svakako nije bio čestit, ali zar je moglo biti čestitoga načina u takvim vremenima? I bi li muftija Jusufspahić bolje učinio da je ostavio ono malo svojih vjernika i otišao, recimo, u Sarajevo, Žepu, Srebrenicu?



U raznim fazama rata događalo se da protjerani narod, uglavnom iz okolice Zvornika, stigne u Beograd. Jedini od koga su mogli očekivati pomoć bio je efendija Jusufspahić. Nahranio bi ih, sakrio pod džamijski krov i čuvao koliko je trebalo. Šta preteže na ljudskoj vagi: spašavanje tih ljudi ili riječ pohvale njihovim ubojicama?



Ali bilo je jasno da Hamdiji Jusufspahiću nikada neće biti oprošteno. Prodao je dušu, bacio obraz u prašinu, pa se vlastitom voljom našao na strani zla. Ima takvih slučajeva, a teško je o njima misliti, kada ljudi odaberu zlo da bi mogli činiti dobro. Takvi bivaju prezreni u povijesti, ako u njoj uopće nađu mjesta.



To bi, meni se čini, bila priča o beogradskome muftiji Hamdiji Jusufspahiću da mu na kraju nije izgorjela džamija. Očito ju sam nije mogao sačuvati, a više nije bilo Miloševića i njegovih nesvrstanih prijatelja. Nakon što sam čuo da je izgorjela, a da ju muftija nije branio svojim životom - što ne bih očekivao da pred svojim hramom čini ijedan imam, pop ili svećenik, osim onoga koji je prethodno svoj svjetovni obraz bacio u prašinu - zanimalo me je šta će Jusufspahić sad izjaviti. U prvi mah optužio je beogradsku žandarmeriju da je bila u dosluhu i mobitelskoj vezi sa zločincima, potom se okomio na vlasti, da bi na kraju zavapio kako je konačno uništena njegova vjerska zajednica.



Međutim, uslijedili su i njegovi opsežniji intervjui. Pa je rekao da njemu nitko u Srbiji nije neprijatelj, "ni Vojislav Šešelj mi nije neprijatelj". Lijepo je govorio o Titu, a sjetno o Slobodanu Miloševiću. Pravdao je Miloševića što ga nikada nije primio dok je bio predsjednik, jer jest, privatno, malo prije nego što će biti deportiran u Haag. Dok je sve to govorio, i još puno preko toga, muftija Jusufspahić nije spašavao narod, jer takvih kojima treba njegova pomoć, srećom, danas nema, a niti je spašavao Bajrakli džamiju, jer ni nje više nije bilo. Nekoliko dana nakon što se lijepo izrazio o Šešelju, stigli su efendiji izrazi bodrenja lično od Tomislava Nikolića, zvanog Toma Grobar. Lijepe riječi bile su iskrene, bez imalo ironije.



Tako, eto, završava priča o jednom neobičnom čovjeku. Ne vjerujem da će me zanimati nastavak. Moj posljednji dojam o muftiji Jusufspahiću sličan je priči o unutrašnjoj jevrejskoj policiji koju bi unutar geta uspostavljali nacisti. Katkad su ti policajci pomagali svojim sunarodnicima, katkad su ih pratili u smrt, a katkad su zdušno pristajali uz ideologiju svojih gospodara, nadajući se da bi im to moglo spasiti glave. I nije.



Iz knjige:Sarajevski Marlboro

autor:Miljenko Jerkovic
  Reply With Quote
Old 09-10-2007   #57
supergirl
vakica
Domaćin
 
supergirl's Avatar
 
Join Date: Apr 2007
Location: sjenica (sarajevo)
Godine: 33
Posts: 3,740
Default

Quote:
Ali bilo je jasno da Hamdiji Jusufspahiću nikada neće biti oprošteno. Prodao je dušu, bacio obraz u prašinu, pa se vlastitom voljom našao na strani zla. Ima takvih slučajeva, a teško je o njima misliti, kada ljudi odaberu zlo da bi mogli činiti dobro. Takvi bivaju prezreni u povijesti, ako u njoj uopće nađu mjesta.
Po svemu sudeci,mnogi su mu oprostili!
supergirl is offline   Reply With Quote
Old 09-10-2007   #58
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default

Šta je "SABUR"???



Sabur je jedna lijepa bosanska riječ orijentalnog porijekla. Često ga preporučuju, no rijetko prakticiraju. On je jedna od stvari kojima ljude podučava mjesec ramazan, koji smo upravo ispratili, nevezano za to da li su vjernici ili ne. No pitanje je koliko će sabura u nama ostati do narednog ramazana? Ili koliko dugo uopšte?



Generalno ne volim stajati u bilo kakvom redu, međutim tokom ramazana sabur čuda čini. Jedno od malih zadovoljstava koje ramazan nosi jesu somuni. Ti nekvasani hljepčići što se u svakom bosanskom (i hercegovačkom) gradu se drugačije spremaju, a i zovu (pitice, lepine, ramazanije), u Sarajevu u ramazanu imaju baš onaj ton koji volim. Zbog tog karakterističnog osjećaja i zadovoljstva u nošenju svježe pečenih somuna, njihovog mirisa koji inspiriše maštu ali jača strpljivost do iftarskog vremena, nije mi žao prošetati i nešto dalje. To naravno ne znači da su isključivo na jednom mjestu u gradu "oni pravi", kako to neki vole reći, hvaleći se kako oni obavezno moraju imati "čaršijske", "Ajšine" i slično na stolu, makar stanovali i u Novom gradu; pravu mjeru našao sam na bar dva druga mjesta u različitim dijelovima grada.



Ponekada se u kupovini somuna formira red, manji ili veći. Tada ljudi mirno čekaju svoj red, što i nije uobičajeno kada su drugi razlozi čekanja. Tu i tamo se kao i uvijek nađe poneki mangup, koji će proći pored; neke stvari se ne mogu promijeniti. Zapazio sam da su u tome aktivni pripadnici generacije mlađih tinejdžera. Možda tu ima nešto i u odgoju te generacije, jer ne smatram uobičajenim gurati se lagano, usput dozivati prijatelje koji naknadno dolaze (jer su i njih roditelji poslali u kupovinu) da im se priključe u redu, te kasnije naglas pokazivati drugima dokle su došli kroz red. Stariji od njih manje-više to sa saburom tolerišu; to ponašanje uostalom nije teško primijetiti, tek poneko diskretno upozorava da bar nije u redu tim se hvaliti.



Sabur znači strpljivost, ali ona mudra. Sabur nije trpljenje, naročito ne nepravde i ljudske gluposti, koju redovno susrećemo. Sabura će nam definitivno trebati u bliskoj budućnosti ukoliko pratimo vijesti iz domaće, a i međunarodne politike.

NAZALOST, NA NEKE DOGADjAJE NE MOZEMO UTJECATI.

TEK SKUPLJATI SABUR U SEBI.
  Reply With Quote
Old 11-10-2007   #59
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default SAMO ZA "LUDAKE"

SAMO ZA "LUDAKE"



Ohhh,tesko je naici na trag Bozji usred zivota kakav mi vodimo,usred ovog tako zadovoljnog,tako izrazito gradjanskog vremena,bez ikakvog duha,s' pogledom na ovaku arhitekturu,ovakve poslove i ovakve ljude.

Kako,onda,da ne budem stepski vuk,olinjali pustinjak usred sveta ciji ciljevi nisu moji,cije mi radosti nista ne znace!

Ne mogu da izdrzim dugo ni u pozoristu ni u bioskopu,jedva sam u stanju da procitam novine,retko kad modernu knjigu,i ne mogu da razumem kakve to naslade i zadovoljstva ljudi traze u prepunim zeleznicama i hotelima,prenatrpanim kafanama sa nametljivom i sparnom muzikom,po batovima i varijetetima elegantnih raskosnih gradova.

Sta traze po svetskim izlozbama,po korzoimana predavanjima za one koji su zeljni obrazovanja,na velikim sportskim igralistima???

Ja sve te radosti,koje bi mi,najzad,bile pristupacne i radi kojih se hiljade trude i tiskaju,ne mogu da razumem i da ucestvujem u njima.



A ono sto se u meni dogadja u retkim casovima radosti,sto je za mene slast,dozivljaj,ekstaza i uzvisenost-to svet voli i trazi mozda jedino u pesnickim delima,a u zivotu smatra ludoscu.



I odista,ako je svet u pravu,ako su tu muziku po kafanama,te masovne zabave,ti amerikanizovani ljudi,zadovoljni tako sitnim stvarima,u pravu???

Onda sam ja kriv,onda sam lud,onda sam odista,kako sam sebe cesto nazivao,Stepski vuk,zivotinja koja je zalutala u tudj i nerazumljiv svet,koja vise ne nalazi svoju postojbinu,vazduh i hranu.



STEPSKI VUK

autor:Herman Hesse
  Reply With Quote
Old 12-10-2007   #60
36310
Gost
 
Posts: n/a
Default D O V A

U IME ALLAHA,MILOSTIVOG,SAMILOSNOG





UZVISENI I PREMILOSTIVI BOZE!



Stvaraoce svih svjetova,izvore i utoku zivota,

Gospodaru znanog i neznanog,

dokucivog i nedokucivog-neka Ti je hvala!

Okupljeni u svjetlu vjecne Qur'anske istine koju si uputio ljudima preko poslednjeg Poslanika Muhammeda(s.a.w.s) skruseno Ti se zahvaljujemo i smjerno te molimo:

Ucini nas dostojnim Tvoje neizmjerne milosti.



PREMILOSTIVI BOZE!

Neka uzvisene Qur'anske ljepote obasjaju nase duse,

oplemene nasa srca,

osvijetle nase zivotne staze.



POMOZI NAM,SVEMOGUCI BOZE!

Da budemo onakvi kakvi pravi muslimani trebaju biti:

vjerni,pravedni,milostivi,uceni,radni!

Neka medju nama vlada jednakost i bratstvo,bez obzira na rasu,porijeklo,pleme i rod, onako kako si Ti to rekao i odredio.

Sacuvaj nas vlastitog i tudjeg zla,licemjera,i zlih djela licemjernih ljudi.



SVEMOGUCI BOZE!

Sa koliko si nas darova obdario???

Pomozi nam da se Tvojim darovima koristimo onako kako Ti zelis i volis.

Neka nam srca kucaju u bratskoj ljubavi;

neka nam duse nikom zla ne sniju,

neka nam misli budu ciste,stvaralacke i poletne,

neka nam ruke casno rade i grade

neka nam oci otvoreno i posteno gledaju,

neka nam rijeci budu jasne,istinoljubive i pravedne.



BOZE JEDINI I SVEMOGUCI!

Ne dopusti da se zavadimo i zaboravimo ko smo i sta smo.

Neka nam je uvijek na pameti da smo samo smrtni ljudi koje si Ti stvorio i u koje si Ti zivot udahnuo.

Ne daj da zaboravimo da je ovaj svijet prolazan i da nas ceka drugi vjecni zivot.



MOLIM TE,O BOZE NAS!

Pomozi nam i ne dopusti da pred tegobama posrnemo,

da iskusenjima podlegnemo,

i da se u dobru zaboravimo i osilimo.



BOZE!

Neka nam je uvijek na umu da nas ceka neznani dan smrti

u kojem se ostavlja ova zemlja i sve sto je na njoj,

i rodbina i blago i vlast i moc i ugled.

Neka nam je uvijek na umu da se preda Te nose samo dobra djela koja nagradjujes,

i po kojima ce nas znati i pominjati oni sto ostaju i sto dolaze poslije nas.



SVEMOGUCI BOZE!

Pomozi nam da svoju djecu izvedemo na pravi put

i da ih u Islamskim istinama odgajimo jer smo pred Tobom odgovorni za njih.



BOZE!

Daj da ih se ne zastidimo i da se oni nas ne zastide!



PREMILOSTIVI BOZE!

Ucini da smrtni cas smireno docekamo kako ga docekuju oni koji vjeruju u Tebe

i koji su Tvoje zakone u srcu nosili i po njima se ravnali i ziveli

i za koje si Ti u Qur'anu rekao:

"ZA NJIH NEMA STRAHA I ONI NE TREBA DA SE ZALOSTE"



BOZE!

ucini da nam poslednja misao i poslednje rijeci budu:

NEMA DRUGOG BOGA OSIM ALLAHA,

A MUHAMMED JE BOZJI ROB I POSLANIK!!!



A M I N.
  Reply With Quote
Reply

Bookmarks

Tags
caj, ili, kahvu


Currently Active Users Viewing This Thread: 1 (0 members and 1 guests)
 
Thread Tools Search this Thread
Search this Thread:

Advanced Search
Rate This Thread
Rate This Thread:

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Forum Jump


All times are GMT +2. The time now is 14:40. Powered by vBulletin® Version 3.8.7
Copyright ©2000 - 2024, vBulletin Solutions, Inc. www.SJENICA.com






Prijatelji sajta:
Parovi rijaliti uzivo - FOLKOTEKA.com - SJENICA.net - Freestring - FOLKOTEKA.org - Sve o pametnim telefonima - Besplatni mali Oglasi - MixoTeka.org - Tekstovi pesama - Najbolji domaci recepti - FOLKOTEKIN forum - Restoran SREM (Novi Beograd)