If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above.
You may have to register before you can post: click the register link above to proceed.
To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.
Nisam htela da svojim komentarom kvarim ovako lijepu stranicu ali zaista ti moram reci da mi je omiljena i da vec jedva cekam da neke nove stvari procitam a nekima da se opet vratim.Naravno da cu se i ja pridruziti uskoro!
__________________ "Stiže proleće,
žao mi je svih onih kojima to nije važno."
Jednom davno sve boje svijeta zapocnu svadju: svaka je tvrdila da je bas ona najbolja, najvaznija, najkorisnija, najomiljenija.
Zelena rece: "Jasno je da sam ja najvaznija. Ja sam znak zivota i nade. Izabrana sam za travu, drvece, lisce, bez mene uginule bi sve zivotinje. Bacite pogled po krajoliku i vidjeti cete da mene ima najvise."
Plava je prekine: "Ti samo mislis na zemlju, no uzmi u obzir nebo i more. Voda je izvor zivota, a to biva pomocu oblaka iz plavog mora. Nebo daje prostor, mir i vedrinu (spokojsto). Bez mog mira vi biste bili mahnita tjelesa.
Zuta se zahihota: "Vi ste tako neozbiljne. Ja donosim smijeh, veselje i toplinu u svijet. Sunce je zuto, mjesec je zut, zvijezde su zute. Svaki put kada pogledas suncokret, cijeli svijet se pocinje smijesiti. Bez mene nebi bilo zabave."
Narandzasta je bila slijedeca koja je zasvirala svoju pjesmu: "Ja sam boja snage i zdravlja. Mozda sam rijetka, ali sam dragocjena, jer sluzim unutarnjim potrebama ljudskog zivota. Ja nosim sve najvaznije vitamine. Sjetite se samo mrkvi, naranci, dinja, mangova ploda... Ja se ne povlacim cijelo vrijeme uokolo, ali kada ispunim nebo za izlaza ili zalaza sunca, moja ljepota je toliko bljestava da niko ni na jednu od vas ne pomisli."
Crvena vise nije mogla izdrzati. Viknula je: "Ja sam vladar sviju vas, krv zivota. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi zemlja bila pusta kao mjesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruze i maka."
Purpurna se podigla do svoje pune visine. Bila je visoka i govorila je sa velikom pompom: "Ja sam boja vladanja i moci. Kraljevi, celnici, - uvijek su me birali, jer ja sam boja autoriteta i mudrosti. Ljudi me ne pitaju, nego slusaju i pokoravaju se."
Indigo je govorila mnogo tise od drugih, ali jednako odlucno: "Zamislite mene. Ja sam boja tisine. Jedva da me primjete, ali bez mene sve ste vi suvisne. Ja zracim refleksiju i misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotezu i kontrast, za molitvu i unutrasnji mir."
I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uvjerena da je ona najbolja. Njihova svadja postajala je sve glasnijom i glasnijom. Odjednom bljesne sjajna bijela svijetlost, zacuo se grom i prasak. Pocela je padati jaka kisa. Sve su se boje zgrbile od straha i stisnule jedna uz drugu.
Kisa progovori: "Vi glupe boje, borite se medju sobom, svaka pokusava vladati nad ostalim. Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i razlicitu. On voli sve vas. Primite se za ruke i podjite sa mnom. On ce Vas prostrijeti preko neba u velikome luku boja kao podsjetnik da vas sve voli i da mozete zivjeti zajedno i u miru."
I obecaje da je On sa vama, znak nade za sutra.
I tako svaki put kada Bog koristi jaku kisu da opere svijet, on stavlja na nebo dugu. Kada je vidimo, sjetimo se da trebamo cijeniti jedni druge.
U oholosti svojoj ljudi i ne slute kakva raskošna i čudesna osjećanja nosimo u sebi mi, srne. Između nas i vas, ljudi, zjapi provalija, te mi ne možemo k vama ni vi k nama. Vi nemate čulo za naše svjetove. Kada bismo mi srne srcem prešle u vas, prešle bismo u pakao. Nekada, mi smo bile u raju. Vi nam ga ljudi pretvoriste u pakao. Što su đavoli za vas to ste vi ljudi za nas. Pričale nam breze: vidjesmo satanu gde pade s neba na zemlju, pade među ljude i ostade. On, otpadnik neba, objavio je: najprijatnije mi je među ljudima; i ja imam svoj raj, to su oni ljudi... Vi ste ljudi svjesno i dobrovoljno izmislili grijeh, zlo i smrt, pa ste i nas, bez našeg pristanka, povukli u njih svojom pakošću i zlobom, pošto ste imali vlast nad nama. Zato ćete i odgovarati za nas: za sve naše muke, nevolje, patnje i smrti. Vi ćete ispaštati za nas i zbog nas... Kada bih birala među stvorenjima, prije bih izabrala tigra nego čovjeka, jer je manje krvožedan od čovjeka; prije bih izabrala lava nego čovjeka jer je manje krvoločan od čovjeka; prije bih izabrala hijenu nego čovjeka jer je manje odvratna od čovjeka; prije bih izabrala risa nego čovjeka jer je manje ljut od čovjeka; prije bih izabrala zmiju nego čovjeka jer je manje lukava od čovjeka; prije bih izabrala svako čudovište nego čovjeka jer je manje strašno od čovjeka...
Načula sam, potok je romorio od suza: ljudi se hvale nekakvom inteligencijom. A ja ih gledam iz njihovih glavnih djela: grijeha, zla i smrti. I izvodim zaključak: ako se njihova inteligencija sastoji u tome što su izmislili i sazdali grijeh, zlo i smrt, onda to nije dar nego prokletstvo. Inteligencija koja živi i izražava sebe grijehom, zlom i smrću, kazna je Božija. Velika inteligencija - velika kazna. Mene bi uvrijedili kada bi rekli da sam inteligentna, na ljudski način inteligentna. Ako je takva inteligencija jedina odlika ljudi, onda ja je se ne samo odričem nego je i proklinjem. Inteligencija bez dobrote je kazna Božija. A velika inteligencija bez velike dobrote je nepodnošljivo prokletstvo. Sa inteligencijom, bez dobrote i nježnosti , čovjek je gotovo đavo. Slušala sam od nebeskih anđela kada su krila prali u mojim suzama: đavo je velika inteligencija bez imalo dobrote i ljubavi. A i čovjek je to ako nema dobrote i ljubavi.
Sve cesce, u besanim nocima, pred mene izlazi slika koju sam ne tako davno vidio na sarajevskom aerodromu. Cekajuci majku ugledao sam veliku grupu ljudi. Medju njima isticao se jedan visoki gorstak zaraznoga osmijeha, skidao je culah sa glave, gladio se po ostacima sijede kose...sve dok iz svjetine nije dotrcalo neko dijete i zagrlilo ga. Dedo srecan sto je ziv a unuk sto mu se dedo vratio iz daleke Mekke, sa hadziluka. Plakali su zajedno i grabili prema izlazu. Gledao sam za njima, suza mi je krenula niz lice i kao sto tada nisam znao zasto sam zaplakao, ne znam ni danas dok sjedim na amsterdamskom aerodromu. Cetiri godine kasnije sjedim i cekam avion, tumarajuci svijetom sa svojim novim filmom, nema niti jednog putnika u cije lice ne zagledam i poredim s licima voljenih ljudi iz Sarajeva. Jedan mi lici na Moskvu, drugi na Hasu, jedan veliki Holandez na Zorana Bilana. Ponovo mi suza krenu, sada iz sasvim drugog razloga. U Amsterdamu sam sreo Rasima iz Lopara. Covjek, rudar kojeg su chetnici izdvojili iz grupe rudara, svezali i potkovali...
U slici sretnog zagrljaja djeda i unuka koji se vraca sa velikog putovanja, gledao sam radost, a slika Rasima iz Lopara potresla me snagom najjaceg zemljotresa. Tu nema suza....njegovo zbunjeno, blago lice kao da me jos blazim ocima pita "ZASTO, EMIRE?" Ne mogu da mu odgovorim, samo vidim ispred sebe slike stradalnika Bosne. Najednom, kao kod tuznih ociju kipa, predamnom srusile su se sve moje politicke iluzije. Od tog momenta sve sto budem vidio i cuo imace drugu vrijednost. Pred postovanim Rasimom, covjek koji me gledao ocima mucenika, klonula je moja dusa i znao sam da cu pred njim klecati kao pred uzvisenoj svetosti.
Nocima, evo posle susreta sa Rasimom, odgonetam tajne, rasplicem vlastite misli, bas kao sto mi je mati, kad sam bio mali, rasplitala dzemper pred zimu da mi saplete novi. Pitam se polusapatom kako je bilo moguce da sam svoje djetinjstvo, kulturu kojoj pripadam, gradu koji je moj grad, poistovijetio sa politicarima koje ne postujem i kako je moguce da nisam reagovao zestinom?
Kada je poceo rat u BiH moj glas se cuo, ali, cini mi se, gubio se u buci stvaranoj sa svih strana. A ja zgadjen od politicara s kojima ne bih dijelio ni kafanu a kamoli republiku, zgadjen novinarima koji su kaljali moju familiju, djecu mi nazivali kopiladima, a suprugu kurvom, pokojnog oca spijunom....ja sam od tih ljudi koji su cinili sumu, obnevidio, umuknuo i kao kakav Don Kihot nastavio voditi privatni rat, a ljudi iz Sarajeva stradavali su iz dana u dan. Da li je moguce da sam zbog ljudi koji su sirili lazi o meni, potisnuo sliku svog djetinjstva, svoga grada, svojih voljenih ljudi? Nije mi bilo dovoljno da gledam CNN, jer kako se vidi, a to sam vec pisao, Evropa samo supervizira zlocine po Bosni.
Trebalo mi je da vidim mucenika Rasima iz logora i da emocionalno pregorim i zaboravim sve politike i istorije svijeta, trebalo mi je da vidim blage oci koje pitaju: "Zasto, Emire?" i da shvatim da nema te istorije i predistorije koja moze da opravda potkivanje zivog covjeka.
To svi znaju, ali Rasimovo lice kazuje bol svih stradanja u Bosni...
I dok tumaram svijetom bosanske muslimane ubijaju ne kao sezonske berace pamuka, nego samo zato sto su muslimani. Znam da stradaju i drugi, ali sigurno muslimani najvise. Tumaram tako svijetom, nosim svoj posljednji film sa sobom i golemi cemer u dusi. Pomiren sa smrcu, govorim i pisem od srca!
Nostalgija je uvijek satkana od filigranskih detalja. Selektivno sjećanje tek za trenutak obezglavljeno nekim nenadanim pucnjem iz prošlosti se daje u bijeg. Žustro napušta kapije naše neoprezne ličnosti i pravi male ornamente onog što je bilo. Nekoliko kapi bitter lemona koje naprasno odlučimo popiti da bismo našli slike koje ne žele biti nađene. Kad ih nađemo, postajemo njihovi taoci kojima je čak i prijatno u njihovom društvu. Baš kao štokholmski sindrom. Otmičar i žrtva se zbližavaju. Par domina koje popadaju bez nekog reda povlačeći, tek znatno kasnije, šablone koji nešto znače u Velikoj shemi stvari. Koncept nostalgije, te subverzije duše, nastao je 1678. godine kada je švicarski ljekar Johannes Hofer spojio grčke riječi nostos (povratak kući) i algia (čežnja, bol) da bi dijagnosticirao pacijente koji su patili od čežnje za domom i njihove fizičke simptome kao što su astma i razni oblici depresije koji su se činili usko povezani sa ovom čudnom i jakom čežnjom (Dames 29). Do kraja devetnaestog stoljeća nostalgija je izašla iz okvira medicinskog diskursa i ušetala u popularnu kulturu, književnost i druge oblasti ljudskog života. Posebno migrantskog života.
Kao teoretska pojava, kulturološki koncept od značaja, nostalgija postavlja bitna i neizbježna pitanja o ulogama prošlosti i sadašnjosti, o osjećaju pripadnosti, o kontinuitetu i prekidima u kolektivnoj i osobnoj povijesti. Dakle, nostalgija po svojoj definiciji ne može biti jednostavna. Ako bismo i uspjeli da je definiramo jednostavno, u par suhih akademskih riječi, ostaju brojne neizbrisive i kompleksne dodirne tačke sa konceptima sjećanja, emocija, medijske reprezentacije ili zaborava. Bila definisana kao društvena bolest (Susan Stewart), ili kao napuštanje sjećanja (Christopher Lasch), nostalgija dobija ambivalentnu vrijednost i u kolektivnom i u osobnom smislu. Migrant ima nostalgiju u molekulama tijela. Ponekad i u samim atomima. Elektroni se ponekad prestanu kretati. Takozvana nostalgična blokada.
Nostalgija se uvijek zasniva na gubitku. Dubokom gubitku, traumi jednog nestajanja, prekidu ličnosti u vremenu i prostoru. Kao kad neko ugasi svjetlo u sobi pa onda neočekivano istrgne prekidač iz zida. Gubitak nekog područja koje avetinjski ostaje da prebiva u našim sjećanjima stvara povoljan geografski okvir za bujajuću nostalgiju. Spektralna prošlost diže glavu. Topografska bol. Gubitak rodnog mjesta kao značajnog elementa u izgradnji identiteta stvara i diskontinuitet u tom procesu stvaranja našeg identiteta koji se proteže kroz čitav život. Gubitak uvijek definira ono prije i ovo poslije. Ostavljajući iza sebe poznatu hranu, muziku koja je obilježila mladost, društvene običaje na koje smo se navikli makar ih i ne voljeli, materijalne stvari koje smo voljeli i kojima pripisujemo mitsku vrijednost, jezik koji je ekstremno bitan ingredijens identiteta, susrećemo se u novoj zemlji sa novim začinima, jelima koja nam se pomalo gade, novim političkim konceptima koji nas ne privlače ili nas čak i malkice odbijaju, jezikom koji nikako ne leži u ustima i čak bježi iz njih, ponekad čak i vizualno neprivlačnim pejzažima. Ili skandinavskom klimom. Gubitak mladosti dodaje temporalnu dimenziju. Može biti povezan sa prostornom nostalgijom a može djelovati i sasvim izolovano. Teško je izbjeći ovog demona kad nam ruke prekriju staračke pjege i kad te iste ruke drhte pri svakom pokretu. Nektar mladosti. Poznato iz Balaševićevih tekstova, ali uvijek pali. Posebno iza par čaša vina.
Postoji u nostalgiji i određena funkcionalnost. Njena retroaktivnost, njen hod unatrag, lako stvara utopijski pejzaž. Obično odbacimo sve distopijske elemente i ostaje sreća koju smo zaboravili u kolijevci prošlosti. Koncentrat koji smo trebali ponijeti sa sobom u život. I odista, ako već možemo zamisliti bolju prošlost koja ima ili nema veze sa realnošću, možemo stvoriti i bolju budućnost. Makar u mislima. Svaka mistifikacija je tu nadohvat ruke. Kao u prodavnici igračaka. Plaćamo količinom mašte. Platežno sredstvo koje se brzo troši. Separacija od zemlje u kojoj smo rasli pojačava vezanost za predmete koji dolaze iz te zemlje i tog vremena. Čak i one najsitnije. Znamo svi šta nekom sa Balkana znače Kiki i Bronhi bombone, 505 s crtom, Vegeta, čokoladne bananice. Sve minijaturni spomenici nostalgiji. Sjaje se u mraku. Baš kao i neki davni kafići povezani s još davnijim velikim ljubavima za koje smo se zarekli da ih nikad nećemo napustiti, kuće u kojima smo proveli specijalne trenutke ili bar sanjali neke specijalne snove, brda kojih se inače nikad ne bismo sjetili jer smo pobogu odrasli u gradovima. Nostalgija pretvara čitavu našu prošlost u jedan specijalan trenutak, u kino predstavu u čije platno rado ulazimo. Umotavamo se čak u isto platno. Bijelina nas vuče.
Jednog sam dana cuo kako svestenik objasnjava nekom starcu da onaj ko je izmolio odredjene molitve dobiva od Boga stotinu do tri stotine dana oprosta. Buduci da seljak nije shvatio znacenje tih rijeci, svestenik se upustio u opsirna objasnjenja. Iz svega toga shvatio sam da onaj koji izmoli vise molitava zasluzuje vise dana oprosta i da to navodno ima trenutacno djelovanje i na njegov zivot; u stvari, veci broj prikazanih molitava omogucuje covjeku ljepsi zivot, a manji broj znaci da covjek mora pretrpjeti vise nevolja i muka.
Odjednom su mi se vladajuci obrasci svijeta otkrili u predivnoj jasnoci. Shvatio sam zasto su neki ljudi jaki a drugi slabi, jedni slobodni a drugi porobljeni, neki bogati a neki siromasni, neki zdravi a drugi bolesni. Onaj prethodni jednostavno je prvi shvatio potrebu molitve i skupljanja najveceg moguceg broja dana oprosta. Negdje daleko gore, sve te molitve sto dolaze sa zemlje uredno se svrstavaju, tako da svaki covjek ima svoje sanduce, u koje su uskladisteni njegovi dani oprosta.
U svom duhu vidio sam beskonacne nebeske pasnjake, pune sanducadi, od kojih su jedni bili veliki i ispupceni od dana oprosta, a drugi mali i gotovo prazni. Posvuda sam vidio neiskoristena sanducad, da budu na raspologanju onima koji poput mene, zasada jos nisu otkrili vrijednost molitve.
Prestao sam kriviti druge; krivnja je bila samo na meni, mislio sam. Bio sam preglup da otkrijem vladajuce nacelo svijeta ljudi, zivotinja i dogadjaja. Ali sada je u ljudskom svijetu nastupio red, a i pravda. Trebalo je samo moliti,fokusirajuci se na one molitve koje donose najveci broj dana oprosta. Tada ce jedan od Bozjih pomocnika odmah zapisati novog clana vjernika i odrediti mu mjesto na kojemu ce se njegovi dani oprosta poceti skupljati kao vrece psenice, nakamarane u vrijeme zetve. Vjerovao sam u svoju snagu. Vjerovao sam da cu za kratko vrijeme skupiti vise dana oprosta od drugih ljudi, da ce se moje sanduce brzo ispuniti i da ce mi nebo morati dodijeliti jedan jos veci, tako velik kao sto je sama crkva.
Zatajivsi pravi razlog svog zanimanja, zamolio sam svestenika da mi pokaze molitvenik. Brzo sam uocio molitve oznacene najvecim brojem dana oprosta i zamolio ga da me nauci te molitve. Malo ga je iznenadilo moje zanimanje za neke molitve i potpuna ravnodusnost za druge, ali je pristao i citao mi ih nekoliko puta. Naprezao sam se da usredotocim sve snage duha i tijela na to da ih upamtim. Ubrzo sam ih savrseno dobro znao. Bio sam spreman za pocetak novog zivota. Imao sam sve sto je potrebno i vrijedno znati, pa da dani kaznjavanja i ponizenja ubrzo prodju. Sve do sada bio sam obicna mala bubica koju je svatko mogao zgnjeciti. Odsada ce skromna buba postati nedostizan bik.
Mrmljao sam molitve neprestano, od zore do mraka, izgubivsi racun o danima oprosta koje sam zasluzio, ali kao da sam vidio kako njihova hrpa stalno raste sve dok neki od svetaca, zastavsi u svom lunjanju nebeskim pasnjacima, ne pogleda sa zadovoljstvom jata molitava sto se dizu sa zemlje kao vrapci – dolazeci sve odreda od jednog malog djecaka sa crnom kosom i crnim ocima. Zamisljao sam kako se moje ime spominje na saboru andjela, pa onda na saboru nekih manjih svetaca i tako sve blize prema nebeskom prijestolju...
Kod nas ima ljudi na vrlo velikim položajima koji ništa ne misle, a u naknadu za to, ili možda iz drugog razloga, počeo je razmišljati jedan običan seljački vo, koji se ništa ne razlikuje od ostalih srpskih volova. Bog će ga znati šta je bilo da se taj genijalni brav odvaži na tako drsko preduzeće-mišljenje, jer se dosad dokazalo da se od tog nesrećnog zanata u Srbiji samo moglo imati štete...
Čime se ponosi moj gazda i ostali njegovi sugrađani, Srbi? Zašto toliko dižu glave i s naduvenom gordošću i prezrenjem gledaju na moj rod?... Ponose se otadžbinom, ponose se time što im je milostiva sudbina dodelila da se rode ovde u Srbiji. Pa i mene je majka otelila ovde u Srbiji, i ne samo da je ovo otadžbina moja i oca moga, već su i moji stari, kao i njihovi, svi zajedno prešli u ove krajeve još iz stare slovenske postojbine. Pa niko od nas volova ne osećaše ponos zbog toga, već smo se mi uvek ponosili time koji više tereta uz brdo može povući, a nijedan vo do danas ne reče nekom švapskom volu: "Šta ti hoćeš, ja sam srpski vo, moja je otadžbina ponosna zemlja Srbija, tu su se otelili svi moji stari, tu su, u ovoj zemlji, i grobovi predaka mojih!" Bože, sačuvaj, time se mi nikad nismo ponosili, to nam ni na um nije padalo, a eto se oni i time ponose. Čudni ljudi!
... Ponose se svetlom prošlošću. Imaju Kosovo Polje, Kosovsku bitku. Čudna čuda, pa zar i moji stari nisu još i tada vukli vojsci hranu i ratne potrebe; da nas nije bilo, taj bi posao morali raditi sami ljudi. Imaju ustanak na Turke. To je velika, plemenita stvar, ali ko je tu bio? Zar su dizali ustanak ovi naduveni šupljoglavci što se ovako, ne radeći ništa, šepure pored mene s ponosom, kao da je to njihova zasluga. Eto, da uzmemo za primer mog gazdu. I on se ponosi i hvališe ustankom, a naročito time što je njegov praded, kao redak junak, poginuo u ratu za oslobođenje. Pa, zar je to njegova zasluga? Njegov praded je imao prava da se ponosi, ali on ne; njegov je praded poginuo da bi moj gazda, kao njegov potomak, mogao biti slobodan. I on je slobodan, ali šta radi u toj slobodi? Ukrade vrljike, sedne i on na kola, pa ja vučem i njega i vrljike, a on na kolima spava. Sad je prodao vrljike, pije rakiju, ne radi ništa, i ponosi se svetlom prošlošću. A koliko je u ustanku mojih starih poklano da se borci hrane, pa zar nisu i moji stari, u to vreme, vukli ratne potrebe, topove, hranu, džebonu, pa nama ipak ne pada na um da se kitimo njihovim zaslugama, jer mi se nismo izmenili, mi i danas vršimo svoju dužnost kaogod i naši stari što su je savesno i trpeljivo vršili.
Ponose se patnjama svojih predaka, petstogodišnjim robovanjem. Moj rod pati otkad postoji; patimo i mi i dandanji i robujemo, pa mi to nikad ne udarismo na velika zvona. Kažu, Turci ih mučili, klali, udarali na kolje, pa i moje su stare klali i Srbi i Turci, pekli, i na kakve nas još muke nisu udarali.
Ponose se verom, a ne veruju ni u šta. Šta sam ja kriv, i moj rod, što nas ne primaju u hrišćanstvo?... Ja nisam nikoga ubio, nikog ogovorio, nikom ništa nisam ukrao, nisam nikog otpustio iz državne službe ni kriva ni dužna, nisam napravio deficit u državnoj kasi, nisam lažno bankrotirao, nisam nikoga okivao i hapsio nevine ljude, nisam oklevetao svoje drugove, nisam izneverio svoje volovsko načelo, nisam lažno svedočio, nisam nikad bio ministar, i činio zla zemlji, a sem toga što nisam zla činio, činim dobra i onima koji meni zlo čine... Pa ipak, niko ne priznaje te naše zasluge za otadžbinu...
To je, dakle: ponose se slobodom i građanskim pravima. O tome moram ozbiljno razmisliti. Misli, misli, ali ne ide nikako. U čemu su ta njihova prava? Ako im policija naredi da glasaju, oni glasaju, a to toliko mogli bismo i mi muknuti:"Zaaa!", a ako im ne naredi, ne smeju da glasaju ni da se mešaju u politiku, isto kao mi. Trpe i oni hapsu i udarce, često ni krivi ni dužni. Mi bar riknemo i mahnemo repom, a oni ni toliko građanske kuraži nemaju...
...IMA JEDNA PRICA IZ VASOJEVICA,ODAKLE SAM I JA PORIJEKLOM.
U JEDNOM SELU BIO JE KAMEN KOJI JE OBILJEZAVAO GRANICU CRNE GORE I TURSKE.
KAD DOBRO IDE CRNOGORCIMA,MOJI PLEMENICI PRENESU TAJ KAMEN U DUBINU TURSKE TERITORIJE,I TADA SU SEBE BROJILI U GRADJANE CRNE GORE.
KAD IDE DOBRO TURCIMA,TAJ ISTI KAMEN PRENESU U DUBINU CRNOGORSKE TERITORIJE,I TADA BUDU GRADJANI TURSKE.
TAJ KAMEN JE METAFORA ONOG NAJBITNIJEG STO ZNAM O CRNOGORCIMA.
TAJ NAROD U CIJIM ZILAMA,UMJESTO KRVI,KOLA MIT O NJIHOVOJ VISESTOLJETNOJ NEPOBJEDIVOSTI,NAPROSTO NIJE HTIO DA SE PO SVRSETKU RATA NADJE MEDJU PORAZENIM.
STOGA SU SE,KAO RODJENI PRELETACI,UZURBANO STALI ISCLANJIVATI IZ SRBA.
DA SE KOJIM SLUCAJEM DESILO DA SLOBO DANAS SJEDI U"KAVLOVCU,KAVLOBAGU I VIVOVITICI",U CRNOJ GORI BI(GOVORIM O PRAVOSLAVNIMA)SAD BILO 90% SRBA I 10% "USTASA",KAKO SU 1992.GODINE ZVALI ONE KOJI SU SE GOVORILI DA SU CRNOGORCI.
I ZAISTA IMA PRAVDE U TOME STO JE U"SRPSKOJ SPARTI",NASELJENOJ"ELITNIM SRBIMA",TO JEST"SRPSKIM CVIJECEM",KREPALA VELIKA SRBIJA...
"Ono je moj prvi amidža", pokazuje mi prijatelj čovjeka s beretkom.
"Liči na Prevera." "Pljunuti Prever, osim nosa. Vraća se sa džume u kadrovskoj džamiji.
Za Tite, bio opasan komunista: sa svakim radnim čovjekom borio se za sreću tog radnog čovjeka.
Drugi moj amidža mu je stalno išao uz nos: Zavro moj krivonosi braco da usreći proletarijat!
Kad se šćer mog prvog amidže počela zabavljati s Hrvatom, košarkašem - krasan momak - otac upro da joj ne da: ne može, to je druga vjera.
Moj drugi amidža se smije: Pričaju da se zaključavaš u kancelariji kad mi, koji smo reakcija, idemo u džamiju!"
"Je li se zaključavao?", pitam.
"Otkud znam? Upro svim silama da joj vezu s vlahom razvrgne i najzad uspije.
Onda se mala zainat počne zabavljati s hodžom: ako ne može Hrvat, može hodža.
Bunio se moj prvi amidža, ali mnogo manje no kad je pošla s vlahom." "Jer je hodža bio brat Musliman?" "Jer je hodža bio lopina: umio je svakom reći baš ono što dotični voli da čuje, pa je brzo našao slabe tačke i mom prvom amidži.
Da pritvrdi pazar, napravi joj dijete, pa je moj prvi amidža mogao pjevati borbene. I uda se ona za hodžu.
Onda je propao socijalizam.
"Zna li se zašto?"
"Stvar mogu objasniti Dikensove riječi: Nesposoban da sebe reformiše, socijalizam su drugi reformisali tako što su ga zbrisali sa lica zemlje. Propadne socijalizam, a moj prvi amidža postane musliman.
Možda ne baš kakav je zacrtan u Aljovoj Deklaraciji, ali 'dobar komad vjernika.'
"Je li mu tvoj drugi amidža rekao:
"Sad lažeš da si musliman, ko što si prije lagao da si komunista?"
"Upotrijebio je druge riječi, ali su imale taj smisao:
"Ja i tvoj krivi nos nećemo u istu džamiju!"
Kad su SDA i HDZ na mitingu vezale zastave, pita me prvi amidža: 'Hoćeš li u našu stranku?'
'Misliš u ESDEZE?'
'Ti od svega praviš zajebanciju.'
'Ja je pravim?A ti ne misliš koja se zajebancija može izleći iz vašeg vezanja barjaka.'
'Ne razumiješ ti politiku! Možda si bistar nako, ali si politički analfabeta.'
'Tačno,ali ne daj Bože da iz tvoga bukvara učim abecedu.'
Kad smo zaratili s Hrvatima, pitam prvog amidžu:
'Šta je ovo? Pobiše se SDA i HDZ ispod vezanih barjaka?'
'Vlah je vlah', kaže on, 'bez obzira krsti li se s tri prsta ili šakom.'"
Mnogo je proslo otkako sam izdahnuo,srce mi je odavno stalo,a jos niko, osim mog podlog krvnika,i ne zna sta mi se dogodilo.
A on,gnusni bescasnik,ne bi li se potpuno uverio da me je ubio,oslusnuo mi je dah,opipao puls,zatim me je sutnuo u slabinu,odneo do bunara,podigao me i pustio dole.
Lobanja,koju mi je predhodno rascopao kamenom,prsnula je u paramparcad dok sam padao u bunar.
Lice,celo i obrazi smrskali su mi se i nestali;kosti su mi se polomile,usta napunila krvlju.
Cetiri dana nema me da se vratim kuci.
Zena i deca me sigurno traze.
Iznemogla od plakanja kci motri na kapiji,a svi nestrpljivo pogledavaju na vrata i na drum.
A da li me zaista tako iscekuju to ja ne znam.
Mozda su se,grozne li pomisli,vec i navikli!Jer,covek ovde stice utisak da zivot koji je za sobom ostavio tece dalje,kao i ranije.
Postojalo je bezgranicno vreme pre nego sto sam se rodio,a i posto sam umro,i dalje postoji vreme kojem nece biti kraja!
Dok sam ziveo o tim stvarima nisam ni razmisljao;ziveo sam tako obasjan svetloscu sred dva vremena tame.
Bio sam srecan.Po svemu sudeci jesam.Sada to shvatam.
U radionici minijature naseg sultana pravio sam najbolje iluminacije i nije bilo drugog pozlatara koji bi mi po umecu mogao prici.
Poslovi koje sam radio donosili su mi devet stotina akci mesecno.
Sve to moju smrt cini nepodnosljivijom.
Bavio sam se samo minijaturom i pozlatom;ukrasavao sam margine stranica,bojio okvire,ucrtavao u njih raznobojno lisce,grane,ruze,cvece,ptice,kovrdzave oblake na kineski nacin,isprepletane listove shume boja i u njima gazele,galije,vladare,drvece,palate,konje,lovce...
Ranije se desavalo da dekorisem neki tanjir ,ponekad poledjinu ogledala,kashiku,tu i tamo tavanicu nekog konaka,letnjikovca na Bosforu,ili pak neki kovceg...
Poslednjih sam godina,medjutim,radio samo stranice knjiga,jer je nas sultan za ukrasene knjige placao mnogo.
Ne zelim da kazem da sam sada kada sam se susreo sa smrcu shvatio da novac u zivotu uopste nije bitan.
Cak i kada nije ziv,covek je svestan koliko je novac znacajan.
Znam ja da cete se vi sada osvrnuti na ovo cudo sto mozete da,uprkos ovom mom stanju,cujete moj glas i da cete reci:
Mani se ti sada toga koliko si za zivota zaradjivao.
Pricaj nam o stvarima koje tamo vidish.
Cega ima posle smrti,gde ti je dusha,kakvi su Dzenet i Dzehenem,shta sve vidish tamo?
Kakva je smrt-boli li te jako?
U pravu ste.Znam da coveka za zivota veoma zanima sta se deshava "sa one strane".
Mogu vam reci da se ovde ujedine i one dushe koje su pre smrti bile podvojene.
Ali,suprotno tvrdnjama bezvernika,bezboznika i bogohulnika koji se priklanjaju shejtanu,jedan drugi svet,Bogu hvala,postoji.
...A opet,moram reci da nisam naishao na rajske palate od srebra i zlata shto se spominju u Qur'anu Casnom,a ispod kojih proticu reke,
ni na vocke zrelih plodova i krupnog lisca ,niti na prelepe device.
Sada se,medjutim,veoma dobro secam sa kakvim sam samo zadovoljstvom mnogo puta iscrtavao te krupnooke hurije u raju opisanom u suri DOGADJAJ.
Naravno da nisam naisao ni na one cetiri reke kojima teku mleko,vino,slatka voda i med,a o kojima ne pripoveda Qur'an nego preuvelicani opisi ljudi bujne maste poput Ibn Arabija.
Posto ne zelim da u bezverje odvucem mnogo onih koji sa pravom zive sa svojim nadanjima i mastanjima o drugom svetu,moram odmah da pojasnim kako sve to ima veze sa narocitom okolnoscu u kojoj sam.
Svaki vernik koji ima makar malo znanja o zagrobnom zivotu,saglasice se da ce se nespokojnik,u stanju u kojem sam ja ,pomuciti da ugleda rajske reke...
Moram opet da se ukljucim,moze li nastavak"Zapisa sa modrim koricama"?Pohvala za Pamuka,ocekujemo jos dobrih citata,oprosti sto mi neki jos sve ocekujemo"na gotovo",ali cim prodje septembarsko-oktobarska"revolucija"eto i nas!
...Ukratko:ja sto u esnafu iluminatora i medju majstorima bejah poznat kao efendi Otmeni,umro sam ali nisam sahranjen.
I zbog toga moja dusha nije mogla do kraja da napusti moje telo.
Da bi mi se dusha mogla pribliziti raju ili paklu,kamo god da mi je sudjeno da odem,moje telo mora uspeti da izadje iz prljavstine.
Ova izuzetna okolnost,koja i druge snalazi,mojoj dushi nanosi nepodnosljiv bol.
I premda ne osecam da mi je lobanja smrskana i da mi polovina izranjavljenog i izlomljenog tela trune u led ledenoj vodi,tu nesnosnu muku dushe koja se otima da se odvoji od tela,osecam.
Kao da citav svet,tiskajuci se negde u meni,zgusnjava...
Taj osecaj teskobe mogao bih cak da suprotstavim zacudjujucem dozivljaju prostranstva sto ga doziveh u onom jedinstvenom trenutku smrti.
Kad mi je onaj potpuno neocekivani udarac kamenom sa strane razbio glavu,shvatio sam istog casa da taj nitkov zeli da me ubije,ali nisam mogao da poverujem da ce u tome i uspeti.
Bio sam,rekao bih,preplavljen nadom a da toga nisam ni bio svestan dok sam svoj jednolicni zivot provodio izmedju radionice i kuce.
Za zivot sam se grcevito bio uhvatio prstima,noktima i zubima kojima sam ga ugrizao.
Hajde da vam ne dosadjujem bolom sto mi ga nanese drugi udarci koje sam dobio u glavu.
A kada sam sa zalom shvatio da cu umreti,prozeo me je bio neverovatan osecaj prostranstva.
Sa tim sam osecajem doziveo trenutak prelaska:stigao sam ovamo sasvim mekusno,kao kad covek u snu ugleda sebe kako spava.
Poslednje sto sam video bile su snegom i blatom umrljane cipele mog podlog ubice.
Zatvorio sam oci kao da spavam i kroz prijatan prolaz stigao na ovu stranu...
...Ne jadikujem ja sada zbog toga sto mi zubi po krvavim ustima ispadaju kao leblebije,sto mi je lice zgnjeceno do neprepoznatljivosti ili sto camim stesnjen na dnu ove jame,vec sto se misli da sam jos uvek ziv.
To sto oni koji me vole svaki cas pomisljaju na mene i zamisljaju kako se u nekom kraju Isanbula i dalje zamajavam kojekakvim zaludnim rabotama,ili kako sam cak odjurio za nekom drugom zenom,moju nemirnu dushu do kraja stavlja na muke.
Neka sto pre pronadju moj lesh,neka se pomole za mene,naprave mi sahranu i konacno me pokopaju.
Sto je jos bitnije,neka pronadju mog ubicu!!!...
...Ko je moj ubica prema kome osecam toliki gnev;zbog cega me je ubio tako potpuno neocekivano?
Nad tim se vi zapitajte.
Sta kazete,jedan kao nijedan,svet je pun nistavnih i podlih ubica.
E PA ONDA VAS JA VEC SADA UPOZORAVAM:
U pozadini moje smrti lezi jedna gnusna zavera protiv nase vere,nase tradicije,naseg pogleda na svet.
Otvorite oci i saznajte zasto su mene ubili neprijatelji Islama ,zivota u koji verujete i koji zivite,i zbog cega bi to,jednog dana,oni i vas mogli ubiti.
