SJENICA.com forum


If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above. You may have to register before you can post: click the register link above to proceed. To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.



Ovo i ono sve što nije našlo mesta u ostalim temama, naćiće mesto ovde...

Reply
Old 17-09-2013   #321
kame
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Mar 2010
Posts: 185
Default

Najdraža moja..
Šapućem ti jer možda jo uvijek spavaš, moguće snivaš još...
Noćas sam se ušuškao, lagano, onako potajno, kako to činim uvijek noćima, tu pored tebe., na tvoj prostrano-topli krevet!
Zavukao sam se pod svileni prekrvač i stavio glavu pored tvoje, osluškivao otkucaje tvoga usnulog srca. A nisam te smio taći, bojao sam se da te ne probudim! Drhatao sam i molio Boga da vrijeme stane, da presuše sekunde i polome se kazaljke onog časa zauvijek.
I zaspao sam pored tebe!
A ti?
Ti to nisi ni primjetila, bila si u nekom svom svijetu snova i Bog samo zna sa kim! Kuda si sve stigla dok sam ja pored tebe snio, i tvoj, samo tvoj tu na tvojim poljima sam bio! Ljubio sam te srećan, pio med iz tvojih vrelih usana i žario svoje tijelo tvojim, a nisi to osjetila.
Nisi se ni ljutila ..
Znam! Bila si daleko od mene, putovala si... putovala stazama svojih snova!
A možda sam ipak sve to snovima prekrivao, jer želio sam te, pa došla si ili sam te našao?
Mislio sam cijelu noć na tebe i možda ti je dopuzalo do srca i to si shvatila. Sada kada si tu, ja moram da otvorim svoje srce, da ga isječem i pokažem ti šta je sve u njemu, šta skrivam tako dugo, a ovog časa želim da te prigrlim svojim osjećanjima koja leže tu već odavno.
- Promijenila si se vidim i osjećam to! A zašto si postala takva najednom?
- A kakva bih postala? To sam što sam i bila i ništa više niti manje od toga, znaš već.
- Ne, ne znam ja to! Nekako si mi potpuno bezosjećajna i ledeno hladna, mislima daleko odsutna i ne vidim ni tračak neke radosti i sjaj u tvojim očima kao neka kad moja si bila. (pusta mašto)
- Ne znam šta si toliko i to sebi utivio u glavu i umislio nešto što ne postoji, što se nije rodilo niti bilo.
- Za mene si sasvim druga osoba, osjetim to, jer nekako popustila si konce stida i sasvim svejedno ti je šta će ko reći. Vidim i to, kao da ti ni do čega nije stalo, a takvu te ne poznavah i ne čuvah u srcu. Opekla si mi dušu, tijelo u pepeo pretvorila i kao da si cijeli život tu pred mojim očima dvorila i oslijepila me potpuno.
- Ma, daj, molim te? Kakva promjena, šta li ti to vidiš a ja ne? Hajde da čujem, samo lagano, da se presaberem i snimim sve i srcem i dušom.
- Znaš ... bila si moja, samo moja. U zvijezdama sam te tražio, more pretržio, gore prekopao i šta sve nisam radio. Radovala si se drhtaju lista na grani, veselio te žubor potočića, jednostavno ti si voljela život kao i ja, a to me održavalo pored tebe jer bila si moja, uz mene uvijek...
- Ovaj život, mene nikada nije volio, nije me mazio a nisam to tažila, samo me zapostavio, bacio na koljena i zamrzio jako!
- Od kuda ti sada to, šta umišljaš i što sebe u bezdan bacaš? Okreni se lagahno oko sebe i pogledaj, svaki treptaj je tvoj, pa uzmi koji želiš, samo dohvati ga.
- Nije to tako lahko i sasvim jednostavno reći.
Ja bih i nestala sa ovog svijeta jer poslije tebe bio si uvijek ti... samo na neko vrijeme neko drugi je pokušao da te zamijeni, a ono što je uspio, zamrzila sam život, njegove darove i više ne znam ni ko sam ni šta sam. Ne znam dijeliti radost sa ovim životom. Uvijek vidim sebe tako nisko i padam kada se i ne nadam. U duši osjećam da ne vrijedim ničemu, da sam mrvica samo koju će ptičice pojesti i nestaću tako lahko. Zaboravće me svi ...
- Znaš... ti si vlasnik svoje sudbine i niko nema pravo da ti je kroji po svojoj mjeri. Učini to sama! Moraš! Pokušaj, bar!
- Eh, nije to tako lahko! Nekako sam već potpuno prazna, kao presušeno riječno korito bez vode, kao put bez kamena, livada bez cvijeća i ne razumiješ ti to... ne, ne znaš kako mi je u duši!
Volio me je, to znam, pa bacio na dno svakog dana i kako da ispužem i lance sudbine odvežem, preteški su. Sada sam tu, pored tebe, na tlu, a tu mi je i mjesto, kamo bih dalje?Bez osmijeha sam na licu, bez vreline u očima i nemam ni sna noćima! Prosto, više nisam što sam bila, znači vidio si, osjetio i šta sada...?
- Imaš tako prekrasne oči, a ne služe ti samo za gledanje. Oživi ih, podari i ih nekome.
Život nije bajka, ničiji, pa ne može biti ni tvoj ni moj, shvati to već jednom. Danas je dan za tebe, sutra protiv, crno pa bijelo i opusti se već, kroči kroz ovaj život, već od sada onako ponosno, hrabro i smjelo.
Još uvijek imaš srce u grudim, otvori ga nekom jer njegovu toplinu prihvatiće neko i darivati ti svoju.
- Ja da volim? Mene neko da voli? Nasmijavaš me ovog časa? Zar to može biti?
- Kako da ne? Možeš i moraš to!
- Opet me nasmija ...! Uh... pa ako i zavolim nekoga i povede me srce na put ka nekome, ko je taj...?? Ko bi prihvatio mene i moju ljubav? Ko? Reci mi, šta misliš!?
- Pa zar je moguće da ti još uvijek spavaš! Nisi me slušala od početka dok sam tako uporno ponavlja san ili maštu, šta već bi...
Mila moja ... Još uvijek sam tvoj! I znaj da imaš i imaćeš samo mene ..
..te sakam ..
__________________
Online
kame is offline   Reply With Quote
Sponsored Links

Old 17-09-2013   #322
hurmasica
Registrovan
Dobar
 
hurmasica's Avatar
 
Join Date: Mar 2008
Posts: 1,831
Default

Ko lijeni mali jagnjci bijeli
po tamno plavoj livadi neba
leze oblaci i mjesec dukat
stari skriva se ispod njih,
koliko samo vakta i jeseni
proci jos moze i treba,
da se sa hladnom kisom
rodi i ozivi jedan topli stih.
U tami zive sjecanja prosla
i svaku noc se bore za zrak,
srce se ljuti na samo sebe
dok se umorno na pocinak sprema,
u sobi tuga i suze i smijeh
navikle se oci na potpuni mrak,
lahko se podnosi samoca
i jad kad insan drugog izbora nema.


Nako na brzaka i jos nesto "staro" sjecam se i trenutka koji mi je udahnuo inspiraciju

Ne vjerujem a da nije svako od vas bar jednom u svom dunjaluckom bitisanju imao prilike vidjeti tamno ,sivo jesenje aksam nebo i po njemu zlatne,tahnane nevjestim kistom pospanog umjetnika iscrtane linije.To se sunce poslednjim osmjesima udvara ocima onih koji percipiraju svaki drhtaj,sum,oblik,boju,tisinu,vakat svojim senzibilnim receptorima i u svemu osjete nevidjenu satisfakciju.Plodove skromne,sabur majke prirode sto ne pozna limite uberu samo oni koji u promatranju pada jednog zutog lista vide tragediju i komediju,smjeh i plac,radost i tugu,,crno i bijelo,ljubav i mrznju,strah i hrabrost.Oni koji zavire dublje ispod lijepe povrsine i zude za dubinama osobnog emotivnog oceana baca u sevdah i rominjanje kise kad se pod odkriljem cardaka sklope oci i bez rijeci muhabetise sa ovom ljepotom sto nas povija u koljijevci zivota..
__________________
Love Means Never Having to Say You're Sorry
hurmasica is offline   Reply With Quote
Old 17-09-2013   #323
kame
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Mar 2010
Posts: 185
Default

U tišini dana, tamo gdje se moja šutnja ulijeva u tužnu vječnost, obamrlog osjećaja za ljepotom i beskonačnim divljenjem životu, opet mnogo otkidam vremena od svojih misli i darujem ih tebi.U posebnim paketima upakovanim samo lijepim sjećanjem i najsretnijim trenucima svoga života, plovim nakrnjenom lađom načinjenom od ljubavi i spajam polomljena vesla ne bi li našao put ka kopnu na kojem si ti.
Dok talasi razdiru moju malenkost i krnje ostatke onih zlih riječi koje mi dušu preoraše uzduž i poprijeko, ja sam ipak skupio snage, nisam se dao tako lahko predati i leći tako , nemoćna bez borbe.
Znam da svi brodovi ne potonu tako lahko, ne utopi se sva posada i putnici u njoj, pa neću ni ja jer spašavam i ovo malo nasukanih olupina svog broda i želim sam da budem svoj majstor i popravim ga bez ičije pomoći, ma kolika ona bila.
A uvijek sam bio dobar moreplovac, ponekad plašljiv, svakako, samo i u najtežim situacijama pronalazio put ka pučini i spašavao ono najbitnije i najsretnije, nejvrijednije... i -najvoljenije!
Danas kada onako zrelije prekuham svo vrijeme iza sebe, pa nasmijem se, zakoračim naprijed i ponesem sa sobom sjećanje ali i ostavljenu želju da je sa velikom namjerom ispunim ...
Ja nemam i ne želim da poredam ispred očiju mnogo želja jer ne trebaju mi.
Uvjerio sam se, ne tako davno, da čovjek može biti beskonačno mnogo srećan i zadovoljan i sa darivanim ili pronađenim mrvicama života i njegovog voća. Za sreću treba malo, a to malo, malo uvijek mi fali... pa pronađem u vrtlozima sjećanja kad te gledah i divih se tvom tako ljupkom i milom osmijehu, blago urezanim borama na čelu, bjelini i mehkoći tvojim ruku, tvojim tek ponekim ukazanim bijelim vlasima kose i onog, još u meni uvučenog mirisa tijela.
(valjda)
Grebe me samo nekoliko tvojih riječi, para mi dubinu tijela pod tanko navučenom kožom i gorim od žara koji si ostavila.......... koji si ostavila

Oči imam, a ne vidim, duša je tu, a opet daleko, srce kuca samo za tebe jer...

zna da postojiš .
.

kame is offline   Reply With Quote
Old 03-10-2013   #324
hurmasica
Registrovan
Dobar
 
hurmasica's Avatar
 
Join Date: Mar 2008
Posts: 1,831
Default

Eh te lijepe dakike provedene ili sa tobom ili sa sjecanjem na tebe,na nas,kud li su jarabi?Dje se djedose,pogubise li se po sokacima proslosti ,utonuse li u magli?Dje je onaj vakat kad je tjelom umjesto krvi u damarima strujao sevdah,slatki otrov za zaljubljene?Dje su oni uzdasi kad ono krenu haman cini ti se iz dubine srca ,prihvati ih dusa a na usne osjetis im vrelinu?Dje su oni snovi satkani od zvjezdanog praha,pa ih insan sanja i nocu i danju u nadi da ce se pretopit u javu?Dje je ono nase samo nama odredjeno,sto ga oboje slijepi kod ociju, izgubismo zanavijek?Dje tebe vodi a dje mene jednosmjerna,nema natrag a naprijed je bez nas pustinja zivota.
Eh te lijepe dakike.Odose u nepovrat.
hurmasica is offline   Reply With Quote
Old 05-10-2013   #325
kame
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Mar 2010
Posts: 185
Talking

DA TEBE NIJE?

Tješim dan dok plače
iz srca riječi zborim,
milujem zrake što zrače
al' sa sobom se borim!

Danas sam tako sretan
tišinu u sebi rodih,
ponekad tužan i sjetan
dok mislima tebi brodih!

Vežem lancima svaku
i kameni zamak zidam,
vratim tebe u mraku
pa opet ih evo, kidam!

To si, što već jesi -
stvorena samo za me,
sretna budi ama gdje da si
jer izvuče me iz tame.

Iznutra srećom sijam
sunce nas isto grije,
sa tobom sebi prijam
ah, šta bih da te nije
kame is offline   Reply With Quote
Old 16-10-2013   #326
hurmasica
Registrovan
Dobar
 
hurmasica's Avatar
 
Join Date: Mar 2008
Posts: 1,831
Default

Sta bi drvjece i cvijece bez dashka vjetra sto ih dotakne ,promuhabeti koju sa njima,otkine koji zlatni list ,podigne ga ,ponese na svojim nevidljivim rukama i lagahno spusti na jesenji cilim.Nalik je mladom od ashka mahnitom mladicu koji svojim dahom na bijelom vratu svoje sevde prokljuca krv u njenim damarima i onu zavjesu od hiljade uzdaha podigne sa njenog srca.Zaviri vjetar posvuda,valah i dje mu nije i dje mu jeste mjesto.Sejtan nalet ga bilo.Ne vidis ga ali osjetis.Kadkad ti donese hladnocu sjevera,ledeni prsti sto stipkaju lice,kadkad donese vrucinu juga i podigne ti apetit na svedah,siklja toplota kroz tijelo a vrelo mu srce i dusa.Kadkad ti donese mirise nekih sahata i odpuha u minuli vakat.Na sabahu mi donese miris tebe i opet mi odskrinu ona vrata za koja misljah da sam ih zanavijek zatvorila iza se.............
hurmasica is offline   Reply With Quote
Old 04-11-2013   #327
kame
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Mar 2010
Posts: 185
Talking

Razmjestam sivilo od oblaka,male,velike svilene jastuke po tamno plavom plastu i poigravam se svojom mastom te usudjujem se na trenutke dici iznad svih insanskih limita a sve u zelji da te kao vjecnu vatru pronadjem na ovoj plavoj planeti,da te osjetim,modricu na lijevoj strani grudi,da ti tragove pratim u prahu sjecanja.Ne mogu sa sigurnoscu reci dali bi pored tebe bio sretniji, sta vise mozda i uopce ne bih.Pa ipak slutim da bi i to bolje bilo od ovog zivog blata monotonije u kome utanjam svakim danom sve dublje i dublje.......dublje...Svakako da bih, kao jedini vlasnik svoga zivota, pronasao tananog nacina, otvorio beskrajne puteve svoga carstva i otkopcao svoje uzareno i povrijedjeno srce ka tebi. Pokusao bih, jedinom svojom beskrajnom zeljom za srecom i bar nekim svijetlim trenutkom koji bi nas oboje doveo u zagrljaj zajednickih snova i na krilima nasih zelja zaustavio na nekom pustom ostrvu dalekih morskih prostranstava, gdje bi bili samo mi. Samo srecni, biserno srecni, potpuno sami i bar jednu zehru ovog Dunjaluka ....zadovoljni.
I tacno ne mogu vise, umoran sam , sjeban i prezasicen i ljudi oko sebe, i samog sebe, svoje tako uvehle samoce i vrtloga zivotne dosadne grubosti a sigurno je da bismo bar nekom zajednickom mastom usidrili nas brod tu, daleko od svih i svili svoje gnijezdo tajno, dovoljno duboko i visoko, kako ga niko ne bi ni opazio niti unistio i oborio svojim kandzama.

Preumoran sam, sa previse rana opecen, duboko krvavo po svojoj kozi i tako krhkom tijelu izgreban i zasicen od neprestanog trcanja za ljudima i svakodnevim dokazivanje ko sam ja uopste, sta sam i kome pripadam ovim srcem i ,uuh, izglednjelom dusom...
Iskreno, ne odustajem ovaj put... stvarno-- Prepustam ti se odlucno, tvojim njeznim zagrljajima i predajem svoju dusu i srce, samo tebi pa cini aman, sta ti volja sa njih.
Biraj, zelis li uistinu samo mene, ovakvog kakav i jesam u ovom svom zivotu kojim, duboko i preduboko se glibis i tones, propadas i nestajes bestraga ili . ..

Nekada se osjecam tako prazno i istrugano, truhlo lijeno nemocno a posve daleko od normalnih ljudi. Tih zlih trenutaka pokusavam, bas kao i ti da pobjegnem negdje, u misiju rupu da se zavucem , bestraga nestanem i izbrisem svaki dosadasnji trag, samo neka nisam tu.
Radjam zelju da satare svako izrodzeno zlo, i na krilima neke nemocne i sicusne pticice da letim nebeskim plavetnim prostranstvima, da budem mozda samo tvoj, ali u svom dubokom bicu i njenim unutrasnim poljima bezrezervno ,,,,slobodan
Rodjen sam da disem punim plucima, darujem dasak svojih snova i svoga tijela nekom pored sebe, grijem svojim beskrajno toplim bicem i priglim ljepotom svoje .... ljubavi...
Darujem ti sebe, ono sve od sebe, cak onu prozirno leprsavu svjetlost koja treba mojoj zjenici oka, onaj tracak nade sto izrodih za se, korake sto ostavljaju traga i u pustinjskim vrelim pjeskom prekrivenim izvorima.
Na svom vrelom, bijelom, cisto -njeznom dlanu odpuhnucu ti osmijeh svog blijedog lica, prizivacu te i u svojim snovima i tada cemo letjeti na krilima zaborava ka nasem domu koji vec odavno sakriven ceka odskrinutih vrata, iz cijeg odzaka se ne izdise dim vec sva nasa nesreca i bol sto nosismo u sebi i na sebi i odnese je lagahni povjetarac
Razmisljam ... odlazim sa tobom na put oko svijeta ljubavnim izmisljenim brodovima ..jooojjj ,,,
Vidim vec pred sobom isklesanu sliku nas dvoje, gledam nas potpuno srecne i zadovoljne odlukom zivotnih puteva da nas spoje i svezu u okove iz koji se necemo moci oteti.
Naslucujem da ostacemo vjecno svoji, spojeni i odredjeni jedno drugom dijeleci sadasnjost od zlobe proteklih vremena.
Ovaj trenutak je stvarnost, volim ga i kacim za sebe i ne dam mu da izmagli iz moje maste i zelja.
Ne , nisam pijan, (barem mislim da nisam) sasvim trezveno razastirem misli i prizivam svjetlost na nas put, cvrsto rijesen da ustrajemo i cekamo neko novo, za nas stvoreno jutarnje svitanje nove zore u kojoj smo samo mi, nasa nada, zelja i paket ne tako velikih zelja za blisku buducnost.
Cekamvo sa osmjehom na licu, protjerani iz proteklog zivota gdje nas spaja nas zelja Dunjaluckih puteva, da nas obasja samacko sunce svojim bljedunjavim sjajem.
A vec sutra..?
Nas zivot pocinje i dopustimo mu da nas vodi svojim stazama, prigrli i prekrije svojom radoscu koja je izmigoljila samo radi nas i odredila da strijelica sudbine bas bude nasa.
Za tebe sam vec tu, zivotom rodjen i darujem ti se...

Ali pamtim jos...ma jok to je pjesma Hanke Paldum no pamtim moja ti Jasmina onih silnih pisama iz vojske napisanih bez odgovora jer eto ..ne docekah te tj ..ti mene



kame is offline   Reply With Quote
Old 10-11-2013   #328
kame
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Mar 2010
Posts: 185
Default

Krenuh i večeras u susret novoj noći, a nadajuć' se svakako da ti ćeš odnekuda svratiti, zalutati ili, slućajno doći.
Vidim, da ovdje ni traga ti nema, pa čemu li, ima l' kakva određena tema, pa da možemo pisati bez nekih teškoća sada, jer sam sebi pišem, a ono u meni, uzalud tvrdoglavo se nečemu nada.

I dok mjesec zaklanja blaga tama, ja razgovaram sebe sama, zvijezde griju puteve tvoje, a ja i noćas zapisujem beskonačno , zarazne misli svoje.
Premorih se, a htjedoh ranije i leći, ali ne zaboravih da napišem ti bar nekoliko, od srca riječi, pa nekada zaviri i ti u ovaj kutak, imaćeš sigurno zabavan, ugodan i drago nezaboravan trenutak.
Možda ćeš se nekada sjećati mnogih mojih riječi, mostova preko kojih pređoh ili ne uspjeh prijeći, stazica kojima gazih trnje i kamenje svakog dana, ovih godinu iza sebe najgorijeh rana.
Možda ćeš se sjećati mojih ludosti, mojih poruka i mojih mana, možada ćeš ipak razumjeti, da sam te volio, ali nekad tamo, možda ćeš kasno shvatiti, ali jednog dana.
Možda... !?
Možda me tada i neće nigdje više biti. Možda ću negdje, tebi neznano, kosti svoje ostaviti, a tebe ću i tada skrivati i u snovima svojih stihova uporno čekati.
Ponekad se zastidim nekih svojih djela, zmaš plaho si mi na dušu sjela, možda, možda.... Mogu ovako i do sutra, mogu da ti pišem bez dosade, ali neumorno da dočekujem jutra.
Ne volim nikad i nikakav tužan kraj i mislim da moj neće to ni biti, ne želim plakati, ni suzama lice umivati, ne želim kamen na srcu svom, ali, ponekad to čovjek mora, jer srce nije stijena niti jelova gora!

Često bih spakovao koferče malo, pa u njega ono najnužnije samo bi stalo, i krenuo bih na put, ali bez povratka, nestao bih iznenada, niko za odlazak ne bih znao..
Da, odmora mi treba dosta više, ne znam kad grije sunce ili kada padaju kiše jer vidim ja to, osjetim na sebi, ali ovakvo ropstvo, nikome više poželjeo nebi..
I... jah, zadnja umire ljubav i uporna nada, a ja bih te poželio tu, barem zehru pored sebe ovdje i sada, pa da sa mnom onako udvoje sniješ bar jedan u životu san, ili pak, kako nedavno rekoh, volio bi sa tobom provesti samo jednu noć, (ko zna, možda će i ona nekad iznenada doć' ali malo sutra jer moja su uvjek prazna jutra)
Ko to zna ... sve je zapisano, lista nam se knjiga naših sudbina.

A ja sam naviko cijeli život nešto da čekam, pa ovaj put je drugačije i nije mi teško to, samo moje pisanje, molim te nikad ne uzmi za nešto ružno i veliko zlo.
Ja pišem, tu, uporno, nježno i samo za tebe, u ovaj kutak, bilježim svoj, za tebe, veliki i važan trenutak. Na tebe mislim i još više te volim kako sebi da olakšam, a ranu ne posolim!? Ne znam ništa više, pametan biti ne mogu, samo, sretoh te i ....... i hvala Bogu ..Jasmina..



kame is offline   Reply With Quote
Old 25-11-2013   #329
hurmasica
Registrovan
Dobar
 
hurmasica's Avatar
 
Join Date: Mar 2008
Posts: 1,831
Default

Ispricah li ti nekad dok te gledah kroz dim cigarete u te tvoje oci more o cemu sanjah dok bijah djevojka.Kako je srce znalo zaigrat da mu tijesno u grudima bjese kada bi pomislilo na "tebe" na sevdah za cijeli zivot.Mastala kako cu te sresti u neki pokisli sabah ili snjezni aksam,kako ce nam se oci pogledati a kad se oci vide onih koji su rodjeni jedno zbog drugog svaka je rijec visak.Sanjala nas prvi poljubac na obali mora uz pljusak talasa ili pod granom tresnjinog behara sto se kruni i pada poput pahulja,na pokoseno sijeno dok mi tvoji prsti skidaju sjeno iz duge tamne kose i njezno prelazi preko vrelih usana.Mozda dok kisi ispod kisobrana, kako mi sklanjas kosu sa lica i ljubis me kao da ti je poslednji poljubac ,svaki dan iznova taj osjecaj da je prvi i poslednji. Sanjala kako cemo pricati o svemu i svacemu,imati slatke male svadje a onda se jos sladje miriti,ponekad sutjeti jedno pored drugog .Sad znam da je to umjetnost sutjeti skupa,slutiti blizinu onog drugog i sve je ostalo suvisno .
Koliko je snova ostalo iza one kapije u basti mladosti,koliko sam ih ponijela sa sobom?
Cini mi se kao da jos cekam na prvi poljubac i kao da jos sanjam o tebi.
hurmasica is offline   Reply With Quote
Old 11-12-2013   #330
kame
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Mar 2010
Posts: 185
Smile

Quote:
Originally Posted by hurmasica View Post
...............Bujrum neznani putnice najmernice,udji u odaje beskonacnosti i sjedni na sofru.Iz istog sahana punog sicusnih zvjezda,ibrika sa nepresusivog bunara znanja jest cemo i piti do sabaha.Spomeni bismile i slusaj kako duse bez napora prelaze iz jedne u drugu dimenziju vakta.Utoli glad za ljepotom ,zedj za istinom u ovoj oazi svjetla.Jer kad insan prica bez rijeci otvaraju se demirli pendzeri podsvijesti.Rasire se teske kapije spoznaje i osjeti miris milosti.Otvori se basta srca i u njemu zabehera drvo mudrosti.......................................................
Evo valahi u meni i danas ašćare, neki čudan nemir vlada, po se zapitah, hladno je jako, smrzlo, gdije li ću poći sada?
I obuh čizme nove, začuh da glas me iz daleka neznan zove, te bilesi dolazi mi i u snove, pa krenuh kaldrmom svoga skrivenoga grada, pa eto me opet, tebi, mislima, nepozvan belčin sada.
Dođoh kući svojoj, iz zaseoka mala, a pisati tebi velim uh, nije neka šala.
Sjednem onako, pa misli k'o korice hljeba po tanjiru redam i opet svoje srce, na putovanje predam. A šta sve u njemu ima, šta li se samo krije, za koga zvuke štima i kakve snove snije?
U njemu ječe strune, muzika neka svira, pa krenem ja slovima, po širini ovog bijelog čagetli, papira.
Šta mi sve na um ne sleti, šta se sve ne rodi, pa ti danima pišem, nekad arhiviram pa brišem.
Probaj samo mislima nađi se u zgodi, kao i ja odputuj, šta te samo čeka eh, čik pogodi?

Uh, kada završim sa pisanjem pa pismo ti pošaljem nekamo tamo, nemaš pojma kako mi je, šta se sve događa u duši mojoj samo.
Nekad' bih je isjeko boničko na komade veće, pa neka vidi kako boli svakodnevne, grdno zaječe. Ipak, smognem snage, spetljam ih u lance, pa hitim ih u dolinu i zakržljale klance, nek' ih voda nosi, nek' se samo smire, a vjetrovi već u meni, počesto, naumorno pire.
Koliko samo puta, stavim kapiju nasred puta, neću da ti pišem više, nek' sve puteve saperu hladne seoske kiše, ali vrelina me goni, vatra u meni sija, ono zrnce ljubavi još u meni neumorno klija.
Uh joj, nekad' mi je smiješno šta ti sve pišem, pa šta mogu, taki sam ti sam, evo već umorno uzdišem. Lagati ne znam, učili me tome nisu ni otac ni mati, te deder uzmi zehru vakta i u moje misli ovdje, slobodno navrati.
Možda misliš da sam lud, ama jok bona znam da nisam to, ponekad pomislim da ovo što se u meni izrodi, veliko je zlo, ali takve misli, brzo smijehom sperem, i onda krenem uz sokak da ti se verem. Ka tebi ja moram, možda kasno bude, da pronađem u tvom rudniku, bogatstvo potrebne mi rude.
Sačuvaj me Bože, velikijeh grijeha, pa i sada mislim kako da ovo privedem kraju od silnoga smijeha.

Vako bih piso i noć i cijeli dan, i prizivo te neizostavno u svaki moja san, darivajuć ti jastuk što kraj mene prazan kleči, a ona vrelina u meni uh, neprestano zveči.
Možda ti je noćima hladno, zima već uveliko vlada, svuda je smrzlo, klizava je džada, pa kad se smiluješ u san mi samo đođi, ali mene Turske ti vjere ne prođi, mila moj sleti, a ja ću te grijati, kao što sunce peče ono plaho ljeti. Proći će te groznica, drhtati više nećeš, darujem ti noć za pamćenje, samo vidjećeš.
Hej, kada bi to samo bilo, kako kažu " što je babi milo, to joj se i snilo" ama nebih ti piso no stavio u krilo i ..prićo, ama dašta, svašta.
Volio bih nekad, da te samo tek tako, iz života brišem, ali nije to tako lahko, pa vidiš, da neumorno i danas ko bajagi nešto ti pišem.
Nekad, kada me već ne bude više, možda ti suze moje kažu, koliko ovo pisamce nakvasiše. Znam, život je takav, nekom' maćeha, nekome mati, a meni evo, samo nekim dijelom sreća u srce svrati.
Zaista, život je i tuga ... ona i sreća su neizostavno moja dva velika druga.
Znam samo, da snivaću te, do nekog' mog tamo kraja, na ivici nade, gdje se život sa smrću neizbježno spaja i utkucaje srca zauvijek ukrade!
Ako griješim, ti mi samo oprosti, ja ne tražim mnogo, a dio si mog' života biti mogla u kojem, kada mi je bilo neophodno bilo na noge si me podigla!
Na kraju današnjeg pisanja moram reći da jako mislim na te, da me i oni najljepši trenuci, neumorno prate... znaš sve jer nije lahko zaboravit' te..




kame is offline   Reply With Quote
Old 19-04-2014   #331
Neznanka
Registrovan
Prijatelj
 
Neznanka's Avatar
 
Join Date: Nov 2009
Posts: 2,726
Default

Nemam vremena da mrzim one koji mene mrze. Nemam vremena da se raspravljam s onima koji me i onako ne razumeju. Nemam vremena da se sekiram za one kojima sam nebitna, jer se brinem o onima koji me vole. Razgovaram sa onima koji me razumeju i zahvalna sam onima kojima sam bitna. Život je suviše kratak da bi se trošio na osobe koji me nisu vredne.
Ja nemam vremena da mrzim osobe koji mene mrze, jer sam previše zauzeta tim što volim osobe koji mene vole.
Neznanka is offline   Reply With Quote
Old 06-06-2014   #332
hurmasica
Registrovan
Dobar
 
hurmasica's Avatar
 
Join Date: Mar 2008
Posts: 1,831
Default

Savilo se drvo zivota pod teretom godina,savilo haman do crne zemlje samo sto je jos uvjek tek nako ovlas dodiruje jer jos je nezrazlistalih grana i pupoljaka ostalo na njemu.
Zemlja topla i vlazna pa se iz nje jos koji sahat ili dan ,mjesec ili godina hrani drvo sokovima majke prirode.Na sjevernoj strani izrasla mahovina sjecanja,na juznoj po koja crna gljiva poraza a one ostale dvije strane dunjaluka mozes zaboravit.
Na istoku se sunce radja ,dokle ce Svevisnji zna,na zapadu zalazi dokle i to samo ON zna.
U krosnji drveta ptice i nova gnjezda puna nade za neki bolji vakat,cvrkut ptica muhabet za dusu i srce.Sunce se probija niz tamni vilajet uspomena dok vjetar razdragano
njise grane i lisce.Lezim ispod zelenog plasta,na zelenoj travi i osluskujem ne bih li ista razabrati mogla.Ponekad mi se ucini da svaki list prica sa vjetrom,da je zrak pin pitanja poput:"Gdje si bio,odakle dolazis,sta si vidio i koju nam hediju nosis na svojim krilima.?"
Vjetar vragolan ,prica,miluje svojim nevidljivim prstima i drvo i mene.Osjecam ga u svojoj kosi,na svojoj kozi u zraku koji udisem.Meni on govori bez rijeci.
Zatvaram oci i udisem vjetar,kroz sive celije prostruji snaga sjecanja,naviru slike,rijeci,boje,mirisi, sve se preplice,stapa i rastapa u isti mah.
Jedan aksam,jedno kupatilo,jedan mali prozor,jedna djevojka sa ocima vecim od cijelog dunjaluka ispunjene strahom,strepnjom i beznadjem.Kroz prozor se nevidljivim prstima uvlaci miris cvijeca iz baste,jorgovani?Kadifa?Jok,bile su to sitne male ruze puzalice,Njena je tetka znala od njih napraviti najljepse slatko u malim teglicima od eurokrema,poslagane na policama u mutfak.Kako je samo voljela njeno slatko i njene secer lokume.Znala je ponekad kradom otvoriti teglu,par kasika pojesti pa je opet zatvorit da ne bi tetka kojim slucajem primjetila.Nije da joj je branila ali je imala nekakav red koji njoj nije nikada bio potuno jasan no musafir treba da postuje red u kuci domacina.Kako ?Kad nista sladje nije bilo od tih ruzica.Da ,nista sladjeg nije bilo osim njegovih usana.I njih joj je tetka branila govoreci joj:"Dijete drago,sejtan je to,napravices belaj,ko je sa njim u zijan je"ili "Valahi cu te prvim autobusom kuci sal ako te vidim ili mi neko kaze da su te vidjali sa njim"ili"Nije on los ,niti od loseg baba i majke ali je zijancer i asikuje sa vise njih u isti mah,ne treba tebi takav".Pricala je njoj tetka ali joj je srce bilo nijemo za njen muhabet.Do tog toplog ljeta beli nije ni znala da ga ima i da joj samo od jednog pogleda,njegovog pogleda iz grudi iskocit hoce i moze.Sve dok njega nije srela nije ni znala da joj tijelo zna gorjeti takvom vatrom pozude da joj se cinilo da svaki put kad je dodirne ili poljubi umre i ozivi u isti mah.Umio je lagati one koje su vjerovale praznim obecanjima,istina ziva ali njegov poljubac je govorio istinu,bio je satkan od mekih usana,premazani onim slatkim od ruzica.Njegovo je tijelo pripijeno uz njeno bilo kao krojeno po mjeri.On je znao sta ona zeli a da mu nikada nije zbog djevojackog stida smjela reci.Bojala se same sebe u njegovoj blizini,te puke i ciste ovisnosti,tog nevinog erotskog naboja u sebi,te jake zelje da se preda i velikog straha od buducnosti.Dozirala je i sebe i njega,dopustala samo ono sto je bilo dozvoljeno u njenoj glavi,njenom odgoju ,tradicji i kulturi Umeta.Znala se igrati,muciti i sebe i njega ceznjom,veliko zeljom ali ne i spremnoscu da pregazi granice onog sto je bilo neobicno vazno njoj.Sanjala je udati se u bjelom,veliku svadbu,prvu noc u djerdek kada se dva tijela,dvije duse ,dva srca pretapaju u duboko i cisto more sevdaha.Sabah i budjenje uz insana kojem je i koji joj je najveca hedija od Svevisnjeg.
Sanjala je a probudila se iz tog sna u kasni aksam drhtuci,grizeci usne da se ne cuje krik bola velik do neba,tezak ko dunjaluk i jos dva dunjaluka uz njega.Niz butine joj se slivala vruca krv djevojacke nevinosti i cijelo je kupatilo ispunila tuga i veliko ZASTO?
Nebo kasnog aksama,zvjezde sto su drhtale,mjesecina sto se uvlacila kroz prozor kupatila,nista nije moglo otjerati strah i sramotu sto se uselio te noci u njoj,Strah od neizvjesnosti i sramote sto je izdala samu sebe,vjerujuci da je on zadnji na ovom dunjaluku koji bi joj mogao i htio raniti dusu,srce i tijelo.
Te se noci srusio zid izmedju ljubavi i mrznje otvarajuci sirom kapije njenog vlastitog dzehenema.
hurmasica is offline   Reply With Quote
Reply

Bookmarks

Tags
dnevnik, duse, dushe


Currently Active Users Viewing This Thread: 1 (0 members and 1 guests)
 
Thread Tools Search this Thread
Search this Thread:

Advanced Search
Rate This Thread
Rate This Thread:

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Forum Jump


All times are GMT +2. The time now is 12:53. Powered by vBulletin® Version 3.8.7
Copyright ©2000 - 2024, vBulletin Solutions, Inc. www.SJENICA.com






Prijatelji sajta:
Parovi rijaliti uzivo - FOLKOTEKA.com - SJENICA.net - Freestring - FOLKOTEKA.org - Sve o pametnim telefonima - Besplatni mali Oglasi - MixoTeka.org - Tekstovi pesama - Najbolji domaci recepti - FOLKOTEKIN forum - Restoran SREM (Novi Beograd)