If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above.
You may have to register before you can post: click the register link above to proceed.
To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog !
Neka je svaka hvala Uzvišenom Allahu i neka je selam na onoga poslije koga nema poslanika.
Ovo su osjećaji jedne djevojke Bosanke koja je zažalila zbog stanja njene domovine kada je vidjela koliko se krše propisi Allahove Knjige. Zato je ona uzela pero da izloži ono što ima u srcu, osjećanje žalosti i razočarenja zbog stanja omladine - njene generacije, kako su se oni negativno promijenili, postali su lutke u rukama neprijatelja Islama, koje oni pokreću kako hoće. Oni oponašaju nevjernike u nošnji, u običajima, načinu života, i misle da je sve to kultura.
Igranke koje su tako raširene u Bosni, mjesta gdje se čini razvrat, kafane gdje se toči alkohol.to nije ništa drugo osim oblik nevjerničkih običaja, koji su prenošeni u muslimanske zemlje zamotani lažnom maskom civilizacije, kulture, napredovnja.
Zbog takve nezadovoljavajuće situacije u Bosni, pred sobom imamo par članaka sa potpisom ''Bintu-l-Bosna'', koje smo smatrali potrebnim da objavimo u obliku jedne brošurice, tako da ono što sad ostaje neobjavljeno, stići će Inša Allah do vas putem naših i vaših ''Islamskih balkanskih novina''.
Pošto je autorka tražila da se ne objavi njezino ime, nazvali smo je ''Bintu-l-Bosna'' (Kćerka Bosne), zato što smo vidjeli da njeni radovi sadrže želju za što bolju i uspješniju Bosansku sadašnjost i budućnost.
Želja je da Bosna više ne bude pozorište gdje muslimani glume nevjernike.
Od Allaha tražimo pomoć, na Njega se oslanjamo, i nema snage ni moći niko osim Allaha.
ISLAMSKI BALKANSKI CENTAR
Bismil-lahir-rahmanir-rahim
OMLADINO!
Vaše pravo polje djelovanja ste vi sami. Ako u tome uspijete, onda će vam sa drugim poljima biti lakše. Ako budete slabi sa samim sobom onda ćete sea drugima biti nemoćni. Zato, prvo eksperimentišite sa samim sobom i imajte na umu da cjelokupni dunjaluk očekuje generaciju posebne mladeži, sa potpunom čistotom, i vrijednim i snažnim moralom.
Djevojko, pogledaj ovaj tekst i priznaj, makar i sama sebi, da si bar jednom pomislila kako je glup taj tvoj izlazak u kafić i sva ta procedura šminkanja pred ogledalom, za nekog propalicu, koji u tebi vidi korist kroz zadovoljavanje njegovih prljavih strasti, a ne biće koje osjeća. Reci, sestro, sebi da niko nije vrijedan tvoje ličnosti i tvog morala. Stavi tačku, i okreni leđa svom dosadašnjem načinu života.
"A Allah prašta i samilostan je". (Kur'an)
Mladiću, pitam te, zbog čega posjećuješ kafiće u kojima činiš nebrojene harame, sve ono što je odvratno , glupo i neprihvatljivo, a vodi u džehennem. Probudi se! Osvijesti se i reci jedno odlučno NE. Reci ne alkoholu, bludu, muzici, kocki i svemu onome sa čim nije zadovoljan tvoj Gospodar. Nemoj biti ohol i tvrdoglav. Raskini prijateljstvo sa šejtanom, a pokoravaj se samo Allahu. Svoju muškost ne dokazuj pijenjem alkohola, lupanjem čaša, tučom... , bori se da riječ tvoga Gospodara bude gornja a Allahov zakon iznad svih silnika i vladara. Reci sebi neću da budem griješnik bez životnog cilja.
Allah je spomenuo nas prije nego što smo mi Njega. Dao nam je blagodati prije nego što smo Mu mi uputili molitvu, a smilovao nam se prije nego što smo Ga i zamolili. Pa kako da dozvolimo da u našim srcima bude išta drugo osim Njega?
A zar je naš vid zahvalnosti ispoljavan u dugim satima dangubljenja u zagušljivim, mračnim i punim bluda prostorijama diskoteke?
Ako hoćemo da nas Allah uputi pravim putem, ostavimo diskoteku i strast koja se nalazi u njoj. Kaže Uzvišeni Allah:
"Ko će uputiti onoga ko je strast za Boga svoga uzeo..." (Kur'an)
Čovjek je stvoren u najljepšem obliku, ali se spušta do najnižeg životinjskog stepena življenja kad god se podvrgne načinu života različitom od onog kojeg je Allah odredio.
Omladino ne dozvolite da padnete u okove strasti i da im postanete poslušni robovi.
DRAGI BRATE!
O ti , koji hodaš nekim krivm stazama, dok ti život prolazi u grijehu, bludu i piću. Koliko si puta samo proveo noći uz čašu alkohola, tu čašu otrova. Zašto, brate? Zar ti ikakvo dobro donosi? Stani, ne lutaj dalje! Razmisli brate!
Pitaš li se ikad ko si i šta si? Nemoj misliti, brate, da ćeš vječno živjeti i da ti je ovaj život sve. Zar ti mnoštvo grobova koje gledaš svaki dan, nisu jasan dokaz da ćeš i ti sutra biti jedan od njih? Da ćeš svo blago ovog svijeta ostaviti i sam samcat krenuti u vječnost.
Šta moisliš, brate, ko je stvorio sve ovo, sav ovaj svijet, kosmos, mene i tebe? Nije to moglo postati onako, samo od sebe. Znaj da je jedini Tvorac svega, moj i tvoj Gospodar, Gospodar cijelog svijeta - Allah.
Pokušaj da razmisliš. Shvati da si ti samo običan rob, ništavilo, zrnce prašne. A opet, tako sićušan i bezvrijedan, usuđuješ se da kršiš naređenja svoga Gospodara. Da huliš na njegovo časno ime.
Misliš da si junak kada odeš u birtiju, kada trošiš novac za kelnerice koje te služe u miniću, kada razbijaš čaše zbog neke pjesme koja te je "dirnula"? Šta misliš, brate, da te takvog zadesi smrt? Pitaš li se šta bi sa tobom bilo? Ponovo te upozoravam da razmisliš.
Kaže Allah: "O vjernici, zaista je alkohol, kocka, idoli i gatanje strelicama samo nečisto šejtansko djelovanje. Pa se klonite toga da biste bili spašeni". (Kur'an)
Brate, Allah ti pruža mogućnost da umjesto u kafanu, odeš u džamiju, da živiš životom vjernika i da shvatiš koliko je lijep takav život. On ti pruža dobra ovog svijeta, ali obećaje i blagodati onog svijeta. Jer doći će dan, brate, kada ćeš odgovarati za svoja djela. Tad neće biti tvojih ahbaba iz kafane, ni tvojih kelnerica u mini-suknji, nego ćeš ti i samo ti, brate, sve to podnositi. Pokušaj da zamisliš vječnost. A tek vječnost u džehennemu, vječnost u bolu i patnji. Zar zaista to želiš? Stani i dobro razmisli kojim putem da kreneš. Da li putem koji vodi u zabavu neko vrijeme a poslije u džehennem ili stazom ispravnih prethodnika? Sve ovo zbog tebe samog. Vjeruj da ti ja želim svako dobro. A dobr možeš postići jedino vjerovanjem u Allaha. Ako odlučiš da se promijeniš, onda neka je na tebe mir i spas Božiji. Ali, ako nastaviš po starom, žao mi te je, jer onda si doista jedan od izgubljenih.
DŽAHILSKA MJESTA ZA ZABAVU
Svaki sat, svaki tren, za nas predstavlja dragocjenost. Ne smijemo se sa njim šaliti, ne smijemo ih uzalud potrošiti. Za pravog čovjeka, to je nedopustivo. Život je izuzetno ozbiljan zadatak a smrt je nijemi svjedok uzvišene ozbiljnosti.
Život je kao da uđeš na jedna vrata a na druga izađeš.
ZAR DA MI DRAGOCJENO VRIJEME TROŠIMO U DISKOTEKAMA, KAFIĆIMA. IGRAJUĆI ZABRANJENE IGRE I RADEĆI NEDOZVOLJENE STVARI.
Englezi kažu: "Vrijeme je novac." Ali vrijeme je puno više od toga. Vrijeme je bitno pitanje čovjekovog života. U svom ograničenom životu imamo zadatke koje trebamo prema svojim sposobnostima i mogućnostima da ostvarimo. Ti zadaci su veoma važni i naređenje su Uzvišenog Allaha. Svaki čovjek ima svoju misiju na zemlji i on je ne smije iznevjeriti ili izdati.
Kad vidimo djela nekog pisca začudimo se: "Kako je samo taj čovjek uspijevao koristiti vrijeme na koristan način"?
A kako ga koristi danas omladina?
Mladi koji poštuju život dat od Allaha treba da korisno upotrijebe vrijeme. Zbog tog saznanja treba naučiti pravilno upotrijebiti vrijeme. Svaki rani početak daje veći plod od kasnog. Često, dok razmišljamo kako da počnemo neki posao, bude prekasno. Dane mladosti treba iskoristiti, jer mladost ne traje vječno. Zar da mladost provedeš u mračnim prostorijama u kojima se gubi svaki trag ljudskosti, daleko od nauke? Neznalice su mrtvi i prije prave smrti, a učeni su živi iako su davno pomrli.
Brate, sestro! Potrudimo se da upoznamo svoju vjeru. Nemoj odbacivati Islam prije nego što ga upoznaš. Znaj da je stroga naredba (farz) da učiš.zato upoznaj uzvišenu vjeru Islam, postupaj u skladu s njom, da bi se spasio i na ovom i na budućem svijetu.
"I NE PRIBLIŽAVAJTE SE BLUDU, JER TO JE RAZVRAT, KAKO JE TO RUŽAN PUT". (KUR'AN)
Zar nisu dovoljne ove Allahove riječi da bi čovjek shvatio pravo značenje razvrata koji danas gospodari današnjom omladinom?! Zar nije dovoljna Allahova zabrana, da ljudi odbace tu prljavu stvar, da je skinu s njenog prijestolja, da je bace pod noge i da je satru u prah i pepeo?!
Ali Allah dobro kaže: "Mi u ovom Kur'anu na razne načine objašnjavamo ljudima svakodnevne primjere, ali je čovjek više nego spreman da raspravlja". (Kur'an)
Tako i ovo naša omladina.
Bez obzira što Allah zabranjuje blud i to izričito zabranjuje, oni ipak uzimaju njegove riječi za raspravu, i pokušavaju da tu nađu opravdanje u svojim "zdravim razumima". Za sve imaju neka objašnjenja: "Pa eto, to se odnosilo na tadašnje vrijeme". Oni ne znaju. Ne znaju da je Kur'an objavljen za sva vremena i sve narode, da nema onog: "drugo je bilo tad, a drugo je sad".
I kako uopšte jedan insan, jedna mala praška u svemiru ima toliko hrabrosti da se suprodstavi Allahovom naređenju i da tu unosi neka svoja mišljenja. Kao da čovjek zna šta je dobro za njega. Jadno je to!
Čovjek ne shvata ili neće da shvati poruku koju nam šalje Allah. Poruku da ćmo uspjeti jedino ako budemo izvršavali Allahova naređenja i klonili se Njegovih zabrana.
A Allah zabranjuje blud. I ne samo blud što zabranjuje sam čin bluda, nego preduzima sve da do toga u opšte ne dođe, i kaže: ''I ne približavajte se bludu.''
Prema tome, trebamo se kloniti mjesta na kojima se možemo približiti razvratu, i tako otići na šejtanov put izazivajući Allahovu srdžbu što nas vodi u džehennem. Da nas Allah toga sačuva!
Upravo, takva mjesta su igranke, diskoteke i kafići. Dragi brate i sestro, okanite se toga, vratite se Islamu i samo tako ćete biti spašeni.
Da li istina da je sidu proizvela vlada, da nikad nismo bili na Mesecu, da je Elvis Prisli živ i da li je moguće da je gobalno zagrevanje prevara?
Možete li da poverujete da postoje ljudi koji tvrde da je Elvis Prisli i dan-danas živ i zdrav, kao i to da je put na Mesec izlažiran i da je ceo snimak nastao u studiju ili pustinji? Evo još nekoliko teorija zavere koje su za mnoge ostale nerazjašnjene...
Sidu je proizvela vlada
Kako bi držala populaciju pod kontrolom i oslabila manjine i homoseksualce, američka vlada je proizvela HIV. Teorija zavere neke je nasmejala, a neke strašno zabrinula.
Globalno zagrevanje je prevara
Uprkos najavama o globalnom zagrevanju i opasnostima koje u budućnosti čekaju našu planetu, mnogi veruju da je to gnusna laž kojom se pokušava zavarati javnost kako bi se stvorio efekat panike. Na taj način javnost se kontroliše od strane vlade.
Princeza Dajana lažirala smrt
Nakon što je princeza Dajana 1997. godine poginula u saobraćajnoj nesreći s Dodijem al Fajedom, počele su da kruže razne priče o tom nemilom događaju. Neki misle da je lažirala smrt kako bi pobegla od javnosti, a drugi smatraju da su je namerno ubili jer je ostala trudna s ljubavnikom Dodijem al Fajedom i zbog njega htela da pređe na islam.
Niko nije bio na Mesecu
Nil Armstrong nije koračao Mesecom, već je to Kenedijeva administracija lažirala kako bi dobila ‘svemirsku bitku’ sa Sovjetskim Savezom. Pobornici ove teorije tvrde da na slikama nedostaju senke i da su snimljene u studiju, a nikako na Mesecu.
Napad na Bliznakinje
Jedna od najvećih teorija zavere je ona o događajima 11. septembra u SAD. Neki smatraju da je Bušova administracija znala šta će da se dogodi i da namerno nisu ništa uradili.
Ubistvo Kenedija
Teorija zavere nu vezi sa ubistvom Džona Ficdžeralda Kenedija 1963. godine u Dalasu možda je među najvećim. Iako je Li Harvi Osvald označen kao atentator, mnogi veruju da se iza ubistva bivšeg američkog predsednika krije CIA ili Fidel Kastro!
Elvis je i dalje živ
Mnogi ljudi veruju da je Elvis i dalje živ, pa su godinama prijavljivali da su ga viđali. Razlog što je lažirao smrt je taj što je hteo da pobegne od javnosti, a drugi pobornici teorije zavere smatraju da je u programu zaštite svedoka jer je doušnik FBI.
Svetske vođe su sa drugih planeta
Knjiga Dejvida Ika „Najveća tajna: Knjiga koja će promeniti svet“ dovela je do teorije da su svetske vođe zapravo reptili s drugih planeta koji namerno izazivaju ratove i uništavaju planetu.
__________________ IDEMO DALJE...
BOLJE DA ME MRZE ZBOG ONOGA STO JESAM
NEGO DA ME VOLE ZBOG ONOGA STO NISAM
Manje uživamo u onome što smo postigli nego u onome čemu se nadamo. - J. J. Rousseau
Mit o Pandorinoj kutiji je, zapravo, priča o nadi u nadu. Kad je Pandora otvorila svoju kutiju, iz nje su u svijet izletjele sve nevolje, sva zla, bolesti, muke i stradanja. Kada je Pandora naglo zatvorila, kutiju u njoj je ostala nada. Dakle nada nije izišla i nema je u svijetu, nema je među nama, mi je nemamo. Stoga su sva naša nadanja, zapravo nadanja u nadu. Pokušajmo dokučiti što je onda ostalo u Pandorinoj kutiji. Koja je osobina prave nade?
Nada je, u svagdašnjem životu, ali i u lijepoj literaturi kao i u filozofiji smatrana maštom, iluzijom. Nadati se, prema uobičajenoj praksi, jest tješiti se mogućnostima koje se nikada neće ostvariti. Pa i priča o Pandorinoj kutiji ima pesimističan prizvuk. Čovjeku je jedino ostala nada (u kutiji), pa i ona je zatvorena i ne hrani dovoljno izgladnjele duše. Nasuprot nadi postavlja se stvarnost. Stvarnost je okrutna, a nada je nedostižna i slijedi zaključak: Ovaj život je "dolina suza", ili Silenova poruka kralju Midu: "Za čovjeka je najbolje da se nije ni rodio". Stvarnost je, prema navodima znanstvenika i tzv. realista jedini imetak na koji razuman čovjek treba računati. I što je stvarnost, pitamo se? Odgovor se čini razumnim: Sve što imamo oko sebe i u sebi. No to nije istina. Stvarnost je ono što mi smatramo stvarnošću, a to su naša zapažanja u okolini i u sebi te naša mišljenja, odnosno zaključci o toj stvarnosti. Ali dopustimo si postaviti pitanje, što je doista naše zapažanje. To nije objekt zapažanja, nego subjektivni odraz nečega nepoznatog. Dakle, stvarnost je subjektivna, pogotovo kada tome dodamo naše mišljenje i naše zaključke.
Svatko vidi prema svojemu svjetonazoru, a svjetonazori su različiti kod svake osobe. Osim toga svaka je misao ili izjava o stvarnosti nešto što se dogodilo prije djelića sekunde ili prije više godina. Kada govorimo o stvarnosti onda govorimo o nečemu što se već dogodilo. Stvarnost je prošlost, jalova prošlost, koju ne možemo promijeniti. I stoga nam stvarnost ne služi ničemu. Stvarnost je varka za one koji nekritički slušaju i prepisuju stoljećima, tzv. čvrsti materijalistički, pozitivistički i realni stav o životu. A realnost je nekorisna, da se ponovimo, zbog toga što pripada prošlosti i jer je subjektivna, tj. nepouzdana. Hodamo uvijek naprijed - prema budućnosti, a pozornost nam je, kada se bavimo stvarnošću, usmjerena prema natrag.
Ostaje nam, dakle, da se usmjerimo prema naprijed, prema budućnosti koja se ostvaruje u sadašnjosti, a to je jedna od definicija nade. Nada nam je, stoga, bliža jer ona nadolazi; idemo prema njoj, ostvarujemo je.
Posvetimo se, na trenutak, i drugim definicijama nade. Psiholozi je obilaze. Nalazimo je tek u nekim enciklopedijama i kod hrabrih znanstvenika koji ne robuju klasičnim znanstvenim počelima. Nada je pozitivno promišljanje o budućnosti. To je optimizam. Ova je definicija nade prilično točna, ali djeluje nekako mlako. Nije riječ samo o promišljanju i nije riječ samo o pozitivnoj obojenosti. Nada bi prije bila planiranje, i ne samo planiranje nego i uvjerenje u uspjeh i sreću pri sljedećem koraku, idućem danu, idućoj godini, cijelom životu. No možemo se nadati i najgoremu, neuspjehu i promašenom životu. Za osobe s pesimističnim putem u budućnost obično kažemo da su bez nade. Točnije bi, ipak, bilo reći da je u njih nada negativna za razliku od optimista koji imaju i njeguju pozitivnu nadu.
Nada, međutim, nije samo plan budućnosti. Nadajući se, očekujući lijepu budućnost mi u sadržaj nade utiskujemo i svoju energiju koja je nužna za pokretanje i održavanje djelatnosti koja ostvaruje naše želje. Nada je nešto više od želje. Ona pripada skrivenom ostvarenju, ostvarenju kojega još ne vidimo. Nada je klica u žiru koji, uz povoljne uvjete, kroz određeno vrijeme, postaje hrastom. No nada može biti i hrđa koja, kroz vrijeme i uz određene uvjete uništi željezni most.
I... kako, onda živjeti? Zaboravljamo da su naše želje, a iz njih i naše nade stvorene slučajno. Koliko djevojaka nosi ime Lara nakon filma o dr. Živagu. Neki su liječnici krenuli na studij medicine kada su, kao dijete ugledali "moćnog stričeka doktora" koji je došao u kuću kao gospodar zdravlja i života. Kod mnogih su nade utisnuli roditelji. Roditelj, obično, želi da mu dijete ostvari njegove nedosanjane snove. Ponekad nastojimo prenijeti i vlastite snove u stvarnost, pri čemu nije riječ o doslovnom sadržaju snova nego se naše sekundarne potrebe gomilaju do stupnja kada nešto u nama "klikne" i ponadamo se nečemu što nam je palo na pamet bez vezanosti s dosadašnjim iskustvom. Govori se o intuiciji, rezultatu nesvjesnih procesa ili Božjem šapatu. I tako se naša nadanja stvaraju bez utjecaja naših odluka. Govorili smo o velikoj važnosti nade kao predvorju vlastitog ostvarenja te nam ne služi na čast da nam životne putove određuje slučajnost. Odredimo se, prepoznajmo svoje želje, spoznajmo sebe i svoje sposobnosti. Nije to lako ostvariti. Za to je potrebno razviti sposobnost osluškivanja sebe, svojega ukusa i odlučnost pri izboru one prave želje kada nudimo sebi samome mnoštvo životnih interesa.
I kada se odlučimo za određenu želju, odabrali smo nadu. Djeluje začuđujuće, ali nada mora postati izbor, a ne slučajna nadošlica.
Da ponovimo: Nadu treba izabrati. Izbor nade je teži od neke druge životne odluke. Nada je spremnost za užitak koji uvijek donosi veći ili manji osjećaj krivnje. Ostvarivati nadu znači biti odrastao; nezrela osoba doživljava nadu samo kao neostvaren san. Nije lako biti zreo jer to uključuje odgovornost, asertivnost i spremnost na rizik. Većina se ljudi radije povlači u emocionalni okvir maloga djeteta izbjegavajući bilo kakvu promjenu. Stoga je i nada kod njih jalova kao što je i stvarnost samo štivo iz povijesti. Nada osim optimističnog sadržaja i energije nosi u sebi i potencijal asocijacija koje vode njezinu ostvarenju. Nada usmjeruje našu pozornost na predmet našega nadanja i na taj način se zapažaju odgovori i rješenja u slučajnim ili namjerno izazvanim susretima.
Posebna je uloga nade u vjeri. Nadu i vjeru mogli bismo čak smatrati istovrsnom pojavom. Slavni Goethe je rekao: "Meni se čini da je od svih naših osjećanja najplemenitija nada da ćemo i onda postojati ako nas sudbina prividno vrati u stanje općeg nepostojanja." Nada se, dakle, suprotstavlja razumu i intelektu. Bez obzira kako logičan i neizbježan bio kraj našega života nada nas potiče na vjerovanje da možda ipak iza svega postoji još nešto što ne može obuhvatiti "zdrav razum". Nadamo se da imamo nekakvu budućnost u vječnosti.
Sjedinjujući nadu i vjeru nailazimo i na pojavu etičnosti. Moral je put k sigurnoj i lijepoj budućnosti, tamo negdje s onu stranu pojavnoga, tamo gdje ne doseže znanje ni razumijevanje. Bar se nadamo tome, a poznata je uzrečica da nada umire posljednja, jer nam je svejedno što ćemo staviti u svoju viziju budućnosti nadu s optimizmom ili pesimizmom. Pa bolje je, onda, živjeti u sadašnjosti nadajući se lijepoj budućnosti. Ovakvo nas razmišljanje dovodi do zaključka da se igramo. Da igramo se sa stajališta da nam za zaključke trebaju argumenti. No kako je argumentiranje postupaka stvar razmišljanja osiromašenog samopoštovanja, mi s visokim samopoštovanjem sretni smo i nadamo se boljemu. I prihvaćamo da život, pravi život, nije proizvod argumentiranja već pozitivnog očekivanja, tj. nadanja. Ovakvo je razmišljanje prihvatljivo i ateistima. Mnogo je zakona neotkrivenih, danas je u znanosti prihvatljiv deterministički kaos. Prema njemu ne samo da nismo otkrili još mnoštvo zakona prema kojima i u kojima živimo, nego još je skriveno mnogo više putova otkrivanja tih zakona. Znanstvene metode koje poznajemo nisu jedine koje bi bile kompetentne za neki zaključak. Spomenimo samo velike promjene u statističkom načinu zaključivanja kod kojih obrada uzoraka pripada prošlosti, a zamjenjuje je analiza intervjua. Teorija sustava približava nas prihvaćanju mogućnosti nekonvencionalnih putova komuniciranja. Na isti način i nada prestaje biti mašta i utjeha; ona postaje životno određenje mnogo važnije od tzv. stvarnosti. Poštujmo stoga nadu, njegujmo je, a što je najvažnije, upravljajmo njome. Ono što zovemo vizijom u poslovanju ili vizualizacijom u meditaciji, odnosno vjerovanjem u religiji, sve je to, zapravo nada.
Kako se upravlja nadom?
Razjasnimo, najprije, pojam upravljanja. Upravljanje nije vođenje niti je to manipulacija. Upravljanje nadom znači prepoznavanje vlastitih težnji, želja i planova u optimističnom ozračju koje nailaze iz intuicije ili ih susrećemo na putu svagdašnjice. Za te, optimistične ideje, kada odgovaraju našem ukusu, treba se "zalijepiti" uključiti ih u duševni prostor i nositi ih - i to je nada. Dugotrajnom koncentracijom ne samo svijesti nego i osjećaja na određenoj ideji stvaraju se, kako je već spomenuto, ideje i načini njihova ostvarenja. Naiđemo li na pesimistične ideje, osjećaj bespomoćnosti ili dvojbe, tada i njih stavimo u žarište pozornosti s ciljem da ih otklonimo, da prepoznamo njihovu prolaznost. Osjećamo li preveliku vezanost za zlo i beznađe, sjetimo se kako je sve igra i to će nam pomoći da se u nama ne stabilizira negativna nada, odnosno beznađe. Igra nam pomaže da se češće sjetimo i pozitivne nade te da je podržavamo i održavamo.
Nada ne mari za vrijeme; ona i ljubav jedine su koje ga mogu pobijediti i podčiniti sebi, što jednostavno znači: nikad nije kasno. Sve se stigne, sve se pogreške ispravljaju i ništa ne prolazi u nepovrat kao što i ništa nije tako daleko, a da ne bi bilo dostižno.
La Rochefoucauld jedanput reče: "Koliko god bila varava, nada služi barem tome da nas vodi do kraja života ugodnim putem." I čemu pitanje je li što istinito ili varljivo. Što znači "pravi put" ako smo doista i stalno sretni. A nada je upravo taj neiscrpni izvor ugode. I, nadajmo se dalje ne pitajući što, kako i zašto; osobito ne: zašto?
Nada je izvor još jedne, malo složenije djelatnosti u sklopu povećanja samopoštovanja. Rečeno je kako je nada vrednija od stvarnosti jer stvarnost, koju znamo (a samo nju imamo u svojem duševnom prostoru), je prošlost, sterilna prošlost. Nada je budućnost koja se ostvaruje. Moguće je i upravljati nadom. I nakon tih premisa slijedi igra o uzdizanju sebe iznad svega, pogotovo iznad svih negativnih doživljaja. To nije fizičko uzdizanje, niti je riječ o argumentiranom otkrivanju vlastitih vrijednosti. Riječ je, jednostavno o odluci. Odlučimo se, dakle, uzdići iznad svega. Slikovito je to igra ping-pong loptice u visokoj menzuri u koju nalijevamo vodu pokušavajući potopiti lopticu. I koliko god se trudili, loptica uvijek ispliva na površinu. Naša loptica je, zapravo, odluka kojom se uzdižemo iznad svega. I kakve god misli dolazile, kako god se osjećali mi te doživljaje promatramo odozgo. Uzdignimo se iznad neraspoloženja, iznad ljutnje i uvrede. Uzdignimo se iznad misli o smrti, o bolesti, materijalnom i životnom neuspjehu. Uzdignimo se iznad straha. Mi smo iznad svih dvojbi, pa i religioznih. Uzdići se iznad Boga znači uzdići se iznad naše zamisli kakav bi Bog trebao biti; on je ono što jest, a ne što si umišljamo da jest. Na isti se način uzdižemo iznad moralnih dvojbi. Naučili su nas što se smije, a što ne smije činiti. A jesu li nas dobro naučili? Čemu neizvjesnost? Mi smo iznad toga. Imamo nadu i nadamo se da ćemo krenuti pravim putem, imati snage otkloniti sve izvore nezadovoljstva, naći istinu ako smo ateisti ili pravoga Boga ako smo vjernici.
Nije jednostavno napustiti tzv. stvarnost. Nije lako odrasti i ozreljeti te napustiti ugođaj malenoga djeteta koji slijedi autoritete, ideale i norme koje smo stekli edukacijom tijekom djetinjstva i tijekom razvoja. Ponekad nas zaplaši ta visina i ta osamljenost: biti iznad svega. Ali to je jedini način ostvarenja zadovoljstva u sadašnjosti te sigurno i odlučno koračanje u budućnost, uz pomoć nade koju smo tako uredili i usmjerili da nam jasno svijetli i osvjetljuje put ispred nas.
-Ovo je doslo moj Alihodza,da se nema kud.
Bog jedini vidi da smo otac mi rahmetli i ja sve cinili da ostanemo u cistoj vjeri i u pravom turcijatu.
Djed mi je ostavio kosti u Uzicu;danas mu belcim nema traga od mezara.
Oca sam ukopao u Novoj Varosi i ne znam da do danas i njegov mezar nije vlaska stoka pogazila.
Mislio sam da cu bar ja umrijeti ovdje ,gdje jos ezan uci,ama evo sve mi se cini da je pisano da nam se sjeme zatre i nikome za grob ne zna.
Bozja volja zar tako hoce,sta li?
Samo vidim da se vise nema kud.Doslo ono vrijeme o kome se kaze da prava vjera nece imati puta ni izlaza,do jednog:da svisne!!!
Bio kažu neki čovjek bolestan od bolesti kojoj nije bilo lijeka. Gdje bi, i do koga god sjeo, ljudi bi okretali glavu od njega i govorili: “Hej čovječe, zar ne primjetiš kako imaš neprijatan miris, zašto se ne okupaš i ne namirišeš“? To bi govorili oni učtivi, obzirni i ljubazni, a bezobzirni bi grubo negodovali zbog toga, pa čak bi ga i vrijeđali. Čovjek je počeo obilaziti razne ordinacije i raditi svakovrsne pretrage, pretrage usne, nosne i grlene šupljine, pretrage unutrašnjih organa, želuca, jetre, crijeva, ali je rezultat uvijek bio da ne postoji nikakva bolest, niti uzrok organske prirode za ovu neugodnu pojavu. Čovjek bi se i po nekoliko puta dnevno tuširao, prao zube, isplakivao grlo, mirisao se najjačim mirisima, ali tu neugodnu pojavi nikako nije mogao neutralisati. Na kraju je prestao izlaziti i pojavljivati se među narodom.
Jednostavno je postao jedan truhleći kabur koga je zaobilazio i najbolji prijatelj, a kamoli dušman.
U čitavom tom očaju sjetio se da ode i požali se jednom čestitom čovjeku. Nakon što mu je ispričao čitav problem, čestiti čovjek mu reče: “Kod tebe se ne radi o smradu tijela, već o smradu djela, mladiću“!
Saslušavši to, čovjek začuđeno upita: “Zar djela imaju miris“!?
Čestiti rob mu odgovori: “To su ti neke tajne sa kojih Allah skida prekrivač kome hoće! Izgleda da te je Allah zavolio, da ti se smilovao, da ti želi khajr i da ti pokazuje put ka pokajanju“!
Čovjek pognu glavu i pun stida prizna: “Ja usitinu živim prljavim životom, kradem, varam, uzimam kamatu, činim zinaluk, konzumiram alkohol i druga opojna sredstva, podmićujem ljude radi ličnih interesa...“.
Čestiti ga rob prekide i reče: “Vidio sam. To ti je smrad tvojih djela“!
Čovjek ga upita: “Šta da radim, gdje je izlaz“?
Čestiti rob mu odgovori: “Rješenja problema je sasvim jasno! Prestani griješiti, pokaj se Allahu iskrenom teobom i započni život na način sa kojim je Allah zadovoljan“!
Čovjek se zaista pokajao, prestao činiti grijehe, ali neugodan miris je i dalje bio prisutan i snažno se osjećao. Nije imao drugog izlaza nego se vratio čestitom robu i gorko zaplakao. Čestiti rob mu reče: “Ti si ispravio svoja sadašnja djela i to je dobro, međutim, nisi sredio djela koja si počinio u prošlosti. Tih djela se ne možeš osloboditi nikako drukčije osim da zaslužiš oprost“.
Čovjek upita: “A kako da postignem oprost za ta djela“?
Čestiti rob mu odgovori: “Dobra djela poništavaju loša, pa izdvoji sadaku iz svoga imetka, ali neka tvoja radost bude snažnija kad dijeliš, nego radost onoga siromaha koji tu sadaku prima! Zatim obavi hadž na čestit način, jer ako to učiniš, sa hadža ćeš se vratiti čist od grijeha kao na dan kad te majka rodila, zatim čini duge sedžde Allahu i iskreno plači zbog grijeha koje si počinio“!
Čovjek je poslušao, udijelio je sadaku i uputio se da obavi hadž. Činio je vrlo duge sedžde kod svakog ugla Ka'be, prisjećajući se svih svojih grijeha koje je počinio. Uprkos svega toga, njegov tjelesni smrad bio je tako neugodan i snažan, činilo mu se, da bi i psi i svinje od njega bježali. Kad bi se nekome obraćao, govorio bi sa sigurne udaljenosti, jer bi se ljudi odmah namrštili i okretali glavu od njega zbog neugodna zadaha iz njegovih usta i tijela uopšte.
Proklinjao je sam sebe i život koji živi. Ne znajući kud i gdje da se zaputi, otišao je u jedno staro mezarje, legao između mezara, odlučan da to mjesto ne napušta dok mu Allah pokaže neki izlaz. Pošto je bio sav izmoren, slomljen i bespomoćan, čim je spusti glavu na zemlju, zaspao je dubokim snom. Njegova muka bila je još strašnija u snu.
Naime, vidio je kako se tijela mrtvaca dižu, uzimaju svoje kefine i počinju bježati od njega. Trgao se iza sna i zaista vidio prazne mezare. Pao je Allahu na sedždu, a suze su se kotrljale niz lice i napale zemlju. Ostao je tako sve do sabaha, a onda u jednom momentu naiđe onaj čestiti rob i reče mu: “Nemaš koristi od tog plača, kad ti je srce puno okrutnosti i oholosti, jer ti ne plačeš koreći sebe, već plačeš dovodeći u pitanje Allahovu pravednost prema tebi“!
„Ne razumijem“ - zbunjeno odgovori.
„Misliš li da je Allah bio pravedan prema tebi“?
Čovjek odogovori: “Ne znam“.
Čestiti mu rob reče: “Tačno. Allahova pravednost je po tvom sudu sumnjiva i nejasna, zato si svu odgovornost prebacio na Allaha, a sebe smatraš žrtvom i bezgriješnim. Zato si oklijevao sa teobom, starim grijesima si dodavao nove, misleći kako je dobro i, po tebi, opravdano to što radiš“!
Čovjek odgovori: “Ali ja mislim da je meni ipak učinjena nepravda“.
Čestiti mu reče: “Kad bi kojim slučajem znao ono što je nedokučivo, vidio bi da zaslužuješ mnogo veću kaznu i da je Allah, koji te stavio na tu kušnju želeći ti dobro, ipak dobar i milostiv prema tebi. Ovako ti si se suprostavio onome što ne znaš i svog milostivog Gosodara optužuješ za zulum! Zato iskreno (za)traži oprosta i pokuša(va)j očistiti srce i predati se u potpunosti Allahu, jer sve do sada, iako si obavio hadž, iako postiš, iako obavljaš namaz, iako si učinio teobu, još uvijek se nisi u potpunosti predao svome Gospodaru“!
Čovjek zbunjeno upita: “Pa zar ja nisam musliman“?!
Čestiti mu odgovori: “Ne, nisi musliman, jer islam znači potpuna predanost prije svega, a ona se ne može postići osim potpunom pokornošću tj. prihvatanjem i akceptiranjem, zatim nesuprostavljenjem Allahovim odredbama. Onda kad ti se potpuno izjednače uskraćenost i neizmjerna darežljivost, onda kad vidiš Allahovu mudrost i rahmet u tome kad ti nešto uskrati, kao što je vidiš kad te neizmjerno obasipa blagodatima.
Dakle, ne budi obijestan i ohol kad su u pitanju blagodati, ali isto tako ne buni se i ne suprostavljaj kad ti je štogod uskraćeno. Znaj sigurno da Allahova pravednost neće izostati, On je pravedan uvijek i u svim momentima. Njegova milost je neizmjerna u svim odredbama, zato reci la ilahe illallah, a zatim ustraj u tome. To je islam u punom smislu riječi“!
Čovjek ne to reče: “Ja u svakom momentu govorim la ilahe illallah“.
Čestiti mu ne to reče: “Ti to govoriš jezikom, a ne govoriš srcem, djelima i ponašanjem“!
„Kako“? - upita čovjek.
„Ti raspravljaš sa Allahom kao da si Mu ravan, govoriš: ‘Molio sam te za oprost, Ti mi nisi oprostio, činim Ti sedždu, a Ti nećeš da mi se smiluješ, plačem ti, a Ti nemaš sažaljenja za mene, klanjam, postim, obavio sam hadž, a Ti me ne oslobađaš belaja, gdje je pravda’? “
Čestiti stavi svoju ruku na rame nevoljnika i nastavi: “Brate, nije to tewhid! Tewhid je da Allahova volja bude ono što ti je drago, da ti Allahovo djelo bude drago, da se naslađuješ u iskušenju, kao što se naslađuješ u blagodatima i da to razumiješ i budeš poptuno predan toj volji! Tewhid je da kađeš ‘čujem i pokoravam se’ i kreneš na izvršenje, kao što melek, bez da pitaš ‘zašto’! Jer, la ilahe illallah, nema božanstva osim Allaha, nema pravednijeg, nema milostivijeg, nema istine osim Njega! On postoji, tebe nema! Pa kako neko ko ‘ne postoji’može raspravljati sa nekim ko je apsolutna istina?! Onaj ko ‘ne postoji’ potpuno je ovisan o Onome ko postoji, zato je na sedždi, zato je zahvalan, zato moli, jer nema drugog osim Njega! On je, sve osim Njega nije! On je ISTINA, sve osim Njega je zabluda“!
Čovjek zaplaka, shvativši da nikad nije živio i nikad nije činio istinski ibadet svome Gospodaru. Čestiti mu, tješeći ga, zadovoljno reče: “Sad si spoznao, pa se drži spoznaje i ustraj! Reci la ilahe illallah, a onda ustraj shodno sadržaju te istine. Reci to jednom, ali iznutra!!!”
„La ilahe illallah“- reče čovjek i uzdahnu duboko iz duše.
Kasnije su se ljudi čudili lijepom mirisu koji je pratio nekad nesretnog čovjeka i pitali ko je taj što ga prati džennetski miris, a čestiti rob bi govorio: “To je čovjek što spozna svoga Gospodara''!!
_________________
Zenske suze pomognu mnogo,a nista ne kostaju
Ova dirljiva i poučna priča je prevedena sa švedskog jezika, a napisao ju je brat čija je žena nedavno preselila na ahiret . Priča je, zaista, nešto posebno, i govori o nesvakidašnoj snazi imana jedne mlade žene.
Moja žena je živjela četiri godine s teškim oboljenjem od raka. Svaki dan su je liječili i davali joj odgovarajuće tretmane, sve dok jedan dan doktor nije rekao da joj nema spasa. Preostalo je samo da se vrati kući i čeka. Imamo prelijepu kćerkicu od 4 godine. Moja voljena žena je počela klanjati od svoje sedme godine, a pokrila se u devetoj godini života. Mnogo je voljela svoje roditelje, braću i sestre. Bila je puna ljubavi i nježnosti prema drugima, i željela je drugom sto je željela i sebi: radost, napredak, i Džennet firdeus. Svaku noć bi klanjala dobrovoljni namaz (kijamu lejl) na kojem bi znala ostati na sedži i po sat vremena, moleći Allaha da podari muslimanskom ummetu napredak i sreću. Ovo je bila njena praksa i prije nego sto se razboljela.
Jedno jutro su je iznenada probudili jaki bolovi. Hitna služba nas je odvela u bolnicu, gdje su konstatovali da se rak proširio i zahvatio i predjele leđa te zbog toga više nikad neće moći da stane ne noge. Gledao sam u svoju ženu i nisam znao šta da joj kažem. Rak joj je pojeo pluća tako da nije mogla ni da diše bez vještačke pomoći. Imala je velike poteškoće sa disanjem. Zamislite da vam neko stavi silom glavu pod vodu i onda vam pred samo padanje u nesvjest izvadi glavu iz te vode. Ili da dan i noć dišete kroz tanku slamčicu.
Zamolila me je da pozovem doktora i medicinske sestrice. Htjela je nešto da im kaže. Upitala ih je:
- Ima li igdje na svijetu doktor koji mi može pomoći?
- Ne - odgovorili su - Pokušali smo sve.
- Ali ja znam da ima neko ko može da mi pomogne. Onaj koji zaista može da izliječi, Onaj koji olakšava, Onaj koji te nikad ne iznevjeri - rekla im je.
- A ko je to?- upitali su začuđeno.
- To je Allah , Jedini Bog. Zar nije blagodat Njegova da mogu pomjerati svoje ruke, i da mogu da vidim i da čujem? Ono što me sad boli jeste to što ne mogu pasti na sedždu. Voljela bih da to mogu opet uraditi - rekla je.
Unatoč ovakvom stanju, izvršavala je svoje namaze na vrijeme, klanjala je sunnete i svoje noćne namaze ležeći u krevetu. Tako mi Allaha, nisam uspio da se probudim na sabah-namaz prije nje u toku svih 19 dana koje smo proveli u bolnici. Udarala bi daljinskim o krevet kako bi me probudila da joj pomognem staviti mahramu i pokrijem je navlakom, kako bismo zajedno klanjali.
Rekao je Allahov poslanik s.a.w.s. : Kad se obraćaš Allahu u molitvi, budi siguran da On zaista odgovara. (sunen At-Tirmizi). Pričala bi mi kako mnogo žudi za Džennetom, da vidi Allaha i da sretne Allahovog Poslanika s.a.w.s. i da joj Allahov Poslanik s.a.w.s. bude komšija u Džennetu firdeus.
Jedne noći me je probudila i rekla da joj pomognem staviti mahramu da klanja noćni namaz. Vidio sam da je bilo 2 sata. Tako mi Allaha, ono što sam tad vidio neću nikad zaboraviti. Kad sam joj se približio da joj pomognem sa hidžabom, primjetio sam da je sva bila krvava, a isto tako i njen krevet, kao i pod oko kreveta. Zamolio sam je da se nasloni i otišao da pozovem pomoć. Da se tad nije probudila, vjerovatno ne bi više nikad. Dok je spavala, iz njenog tijela je dakle curila krv.
Nekoliko sati nakon toga je pala u komu. Unatoč svemu, probudila se i uzviknula moje ime: Ubaida! Sabah-namaz je, a zatim je opet pala u komu. Ja sam joj tad stavio hidžab na glavu, pokrio je navlakom, pomilovao je po rukama i licu, i da bih je umirio, rekao da smo klanjali sabah. Tad su joj suze udarile na oči. Allaha mi, to se tako nastavilo od namaza do namaza, kao da je bila programirana za njih.
Ali poslije, ponedeljak u 02:15 sati... Sjedio sam joj pored glave i držeći je za ruku izgovarao: La ilahe illallah Muhammedu resulullah, i ona bi to izgovorila. Uzdahnula je duboko i kad sam je zovnuo, pogledala je prema gore i uzela svoj posljednji dah. Hvaljen neka je Allah koji mi je u svemu ovom podario sabur i mir u mome srcu. Poljubio sam je i zamolio Allaha da je nagradi, i da je učini od stanovnika Dženneta.
Ispunjavala ju je neka sreća i radost, na njenom licu se mogao primjetiti lijep osmjeh. Imala je širok i lijep osmjeh... Zamolili su me da nakratko napustim sobu u kojoj se nalazila, i kad sam se vratio, primjetio sam da je imala hidžab na glavi i Kur'an pored svog lijepog lica. Upitao sam sestricu radoznalo, zbog čega su tako postupili. Odgovorila mi je da je to bila želja moje supruge.
Nije htjela da je neki stranac vidi bez hidžaba, čak i ovako mrtvu, ili neki muškarac iz osoblja koje čisti sobe svaki dan. Inače, Kur'an, koji joj je sada bio pored glave, je mnogo čitala. Svaki put kad bismo došli u sobu, našli bismo je da čita iz Kur'ana. Preselila je u 25. godini života, a zadnje četiri godine je živjela sa svojim teškim oboljenjem od raka.
Kad je nastupio sabah, klanjao sam u sobi u kojoj je boravila, a nakon namaza sam pogledao prema njoj i rekao: Ovo je prvi put da klanjam sabah prije tebe. Ranije je ona mene budila na sabah, kako prije, tako i nakon oboljenja. Uz Allahovu pomoć je uspijevala da da najbolje i najviše od sebe kad joj je najviše bilo potrebno. Bila je spremna; spakovala je torbu sa svojom lijepom ličnosti, dobrim djelima, namazima, sadakom... Imala je lijepu vezu sa svoim roditeljima, koji su njom bili zadovoljni, i imala je divnu vezu sa svojim mužem.
Nakon što su je okupali i zamotali u ćefine, imao sam priliku da je još jednom vidim. Tako mi Allaha, njen osmjeh je bio još veći i bila je tako lijepa, ljepša je tad bila nego na dan svoje udaje. Allaha mi! Nekoliko braće, koja su bila na dženazi, tvrdili su kako su osjetili miris miska.
Imala je želju da se muslimanski ummet ujedini, a posebno mi ovdje u gradu Uppsali (Švedska), da budemo zajedno, u ime Allaha, i da radimo po Njegovim propisima, da popravimo naše islamske veze i da ih učvrstimo. U svojim dovama je molila za sestre koje se jos nisu pokrile, da im Allah pomogne da naprave taj važni korak.
Na kraju, zelim da porucim braći i sestrama: Znajmo da sa sobom, nakon smrti, nećemo ponijeti ništa, osim svojih dobrih dijela. Znajmo da nas čeka polaganje računa za ono sto smo činili u svom kratkom životu na dunjaluku. Ispunimo svoj život pokornošću Allahu, s.w.t, slijedimo Njegove naredbe, ostavimo se Njegovih zabrana, i neka nam u tome bude uzor Allahov poslanik, Muhammed, s.a.w.s.
_________________
"Mladi Muhammed je bio prilicno omiljen u Mekki.
Bio je zgodan,skladnog dobro popunjenog tijela,prosjecne visine.Njegova kosa i brada su bile guste i kovrdzave,a imao je iznimno svijetlu put i osmijeh pun sarma,sto se spominje u svim izvorima.
Bio je odlucan i cijelim bicem posvecen svemu sto je radio.Tako je bio pazljiv prema povjerenom zadatku da nikad nije gledao preko ramena,cak ni ako bi mu i pokrivac zapeo u trnovitom zbunju.
Kada bi se okrenuo da sa nekim govori,obicavao je okrenuti se cijelim tijelom i obratiti se sagovorniku direktno u lice.
Kada bi se rukovao,nikada nije bio prvi koji bi povukao svoju ruku.
Odisao je takvom pouzdanoscu da je bio poznat kao El-Emin,POUZDANI."
Odlomak iz knjige
"MUHAMMED,Poslanik za nase vrijeme"
Karen ARMSTRONG
"Bogati, Mustafaga, što se ti nikada ne oženi?" - upita babo dedinog komšiju kad smo posljednji put bili kod njega u posjeti, u selu kod Goražda.Mustafa vitalan starac. Prosijede kose, sivih, uredno potkresanih brkova. Zbog izboranog lica, djeluje stariji nego što stvarno jeste. Hrama na lijevu nogu. Ostala kraća od teškog ranjavanja u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mustafa jako povuče dim cigarete, kahnu, zagleda se u daljinu i započe priču:
"Eh, draga djeco, nerado se toga i sjećam, a kamoli da pričam. Ali eto kazat ću vam, da znate... U baba nas bijaše sedmero djece, nas četiri brata i tri sestre. Ja najstariiji i čim sam malo odrastao većina tereta pade na mene. Radio sam sve poljske poslove, i pomagao oko odgajanja braće i sestara. Završih samo četiri razreda škole, i dva razreda mekteba, babo ne dade dalje, kaže: 'Šta će ti škola od 'volike zemlje?! Dosta je da se znaš potpisati i da znaš klanjati!' Dvije sestre, Rabija i Raza, nisu ni išle u školu, babo ih ne htjede spremiti. Esma završila četiri k'o i ja, Rašid osmoljetku, a Osman i Hajrudin završili zanate u Saraj'vu. Vrijeme prolazilo, a mi rasli.
Ja stasah u pravog mladića pa počeh sa momcima iz sela ići po teferičima i sijelima. Za Bajram bijaše teferič u Rešetnici kod džamije. Kolo igra. U njemu stotinu djevojaka. Pogled mi se zaledi na Mejri, najmlađoj šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Sačekam da kolo stane pa joj sa priđem, nekako sa zebnjom, k’o sad se sjećam. Kažem joj nekoliko riječi, a ona kao da jedva dočeka i tako počesmo ašikovati. Do akšamaostadosmo zajedno i dogovorismo novi sastanak na teferiču za tri hevte na Vidikovcu. Sutradan neko babi kazao da sam našao curu. Pita me koja je, a ja kazah. On planu, pa reče: 'Od toliko cura ti naš'o Mehaginu šćer! Znaš li ti bolan kol'ko je on im'o čeljadi, šestero muške djece i tri šćeri. To je puka sirotinja namaš o'kle uzeti čaperka miraza. Zaboravi na tu curu!' Pogodiše me babine riječi. Rekoh mu kako je poštena i vrijedna njihova porodica, i rekoh mu što će mi miraz pored ovolike naše zemlje. Bez obzira na njegove riječi ja smo dane brojim do teferiča na Vidikovcu.
Dođe i taj dan. Ja se opremim, opremim konja sedlenika, pa na teferič. A tamo Mejra. Nije u kolu, već ispod krošnje dozrele trešnje sjedi u hladu, u društvu sestre i stare majke. Ustade kad me vidje, i onako rumena, zarumeni se još više. Meni srce zaigra u njedrima i učini mi se, a i sad tako mislim, da nikada na dunjaluku ništa nisam vidio ljepše od Mejre. Priđoh. Nazvah selam, majka i sestra odgovoriše, a Mejra se zbuni pa ne reče ništa. Sestra i majka se malo izmakoše a mi ostadosmo u hladu trešnje, ašikujući sve do samog akšama, dok je majka nije povela kući. I sad kada prođem putem ispod trešnje kao da mi nož srce para. Trešnja ostarila kao i ja, a uspomene tako svježe. Kao od jučer. Ispod njene krošnje kovali smo planove i radovali se životu.
Obećasmo da nećemo jedno drugo nikada napustiti. Sa teferiča svratih kod tetke na večeru, a odatle, iza jacije pravo Mejri pod pendžer. Kucnem, ona otvori kanat, a na onoj mjesečini ona još ljepša nego što je bila danas. Do kasno u noć ašikovasmo. Došao ja kući, pred sabah, mlađa braća i sestre spavaju, a ostali sjede uz ognjšte i piju kahvu. Nazvah selam, niko ne odgovori osim majke, a babo je pogleda poprijeko. Pitam šta nije uredu, zašto šute. Babo započe: 'Rekoh li ti ja Mustafa da se okaniš one cure, a ti ništa. Nedam ti više konja da jašeš! Ni na teferiče nećeš više ići! Nema više ni novijeh čakšira, ni novijeh košulja! Ja ti zagled'o Himzibegovu šćer, sa njim prič'o i on bi je rado dao u našu kuću, stio najesen da idemo da je prosimo, da te čeka do iza vojske, a ti k'o ćorav trčiš za dimijama Mehagine šćeri', veli babo.
Ja se naslonuo na dovratnik pa sebi ne mogu da dođem. Pomislih, ko li mu načas prije kaza da sam bio sa Mejrom. Pođoh da čučnem, a majka mi prinese tronožac. Odlučih odgovoriti babu na njegove riječi... ’Slušaj babo, dvadeset i jednu godinu ti se nisam protivriječio, slušao sam te i poštovao onako kako i dolikuje da dijete poštuje roditelja, i dalje ću te poštovati, ali nek znaš ovo... Neka za mene nema više konja sedlenika, nek' nema teferiča, nek' nema novih čakšira i košulja, ali da znaš, babo, da za mene nema ni cure osim Mejre, najmlađe šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica!’ Babo nage fildžan i reče da mu se mičem s očiju. Nije danima razgovarao sa mnom. Samo je naređivao šta treba raditi. Kraj ljeta i teret poljskih radova teško se podnosio. Nisam više išao na teferiče. Mejru sam vidio dva puta na Ustiprači kad smo prodavali kukuzuze. Poruke nam je prenosila moja najmlađa sestra Esma idući u školu.
Sve poslove posmirih i u samu jesen dobih poziv u vojsku. Rabiji babo našao priliku i udade je u preko njene volje u selo Kukavice kod Rogatice. Svima nam bijaše žao osim babu, što Rabiju odvedoše plačući. Dođe vrijeme da pođem u vojsku. Po Esmi poručim Mejri kad voz polazi ne bi li došla. Gledam na stanici i k'o da me sunce ogrija kad je vidjeh. Uspjeli smo kratko prozboriti i dogovoriti se da me čeka. K'o da je sad gledam, drži sestru ispod ruke, a krupne suze valjaju se niz rumene obraze. Odoh i nevratih se za godinu i po. Nisam joj pisao. Nije Mejra znala čitati, nije nikad išla u školu. Malo je koje žensko dijete u našim krajevima u taj vakat išlo u školu.
Esma mi je pisala što bi joj Mejra rekla, a ja sam kratko odgovarao i pitao, plašeći se da pismo babu ne dođe u ruke. Vratih se iz vojske i u akšam vozom dođoh na našu stanicu. Pomislim, odoh Mejri pod pendžer, a mojima ću reći da sam došao jutarnjim vozom. Kucnem, a pendžer se otvori. Mejrina sestra pita ko je? Iz mraka prozborih tiho: ’Salkan iz Spahovića. Može li Mejra izaći na pendžer?’ Ona mi odgovori da ne može, jer Mejra ima momka i neće da priča s drugim. Obuze me još veći žar, jer se uvjerih da Mejra nije htjela nikog drugog do mene. Nasmijem se i kažem ko sam, a ona nestade. Malo zatim pojavi se Mejra, k'o gorska vila. Eh da mi je bilo da joj ruku dotaknem, ali u taj vakat djevojci se nije moglo prići. Bez obzira na to, ja svoje srce napunih pogledom i razgovorom sve do zore. Rano dođoh kući. Radosti nije bilo kraja zbog mog susreta sa porodicom. Pitam za novosti. Majka poče plakati, pa veli: 'Hoće ti babo da uda Razu za Rabijina djevera, a ona nije rada. Naručio svatove uza hevtu, u petek koji prvi dođe.' Bi mi žao, a žao mi što se i babo nije promijenio prema svojoj djeci. Udade se Raza onako kako je babo htio.
Proljeće. Puno poslova, pa se ne može nigdje ni otići. Esma završila četiri razreda, ne ide dalje u školu, pa ne može ni moje poruke Mejri prenositi, i od Mejre meni donositi A babo k'o i prije, ne da spomenuti Mejru. Negdje u po ljeta kaže: 'Mislio sam najesen da vas obojicu oženim', misleći na Rašida i mene. Pomislih, došao tobe pa će dozvoliti da uzmemo djevojke po želji. Ali, jok, on po svom. S Mejrom sam se tokom ljeta sretao nekoliko puta, kad bi nam vrijeme i mjesto dozvoljavali. Podjesen babo oženi Rašida, zapravo udede ga. Dade ga naženistvo, Halilovoj jedinici u Obradovića, bila starija od njega osam godina. Ja neću, kažem mu, neću nikoga do Mejru, a on ne da pa ne da. Vrijeme prolazilo, druga dva brata odoše na zanat u Saraj'vo.
Esma stasala u djevojku, pa joj babo našao priliku kao i sestrama, ali ona pobježe za Hasana u Ustikolinu i živjela je daleko bolje od svojih sestara. Babo se Naljutio, dvije godine joj nije dao predase, a ruho joj nikada ne spremi. Sada sam se s Mejrom viđao javno po teferičima i sijelima, nismo se više krili. Prođoše godine, svi naši vršnjaci se poženili i poudali, a mi smo bili prozvani kao stari momak i djevojka. Osman i Hajrudin završili zanate i zaposlili se. Oženili koga su htjeli, njima se babo nije petljao, zapravo nije ni mogao. Hajrudin uzeo ženu druge vjere. Babo kaže: 'Taka mu sudbina'. A meni ne da, stao mi na put sudbini. Tobe Ja Rabi, miješa sa u Božije. Ne bilo ga stid, volio je dunjaluk i imetek. Isto k'o da je mislio da nikad neće leći na onaj tabut, i kad više od imetka neće imati koristi. Pitah ga još jednom već u podmaklim godinama da dovedem Mejru, a on će: 'Šta si ćordis'o za tom starom usjeđelicom, da je valjala udala bi se davno, eno ima Himzibeg još jednu šćer pa bujrum!’
Kako bolan, babo, možeš da je nazoveš usjedjelicom, a mene čekala, zbog tebe ostarila i ostala neudata. Majka smože snage pa ga zamoli: 'De, Hasane, tako ti Boga jedinog nek’ uzme tu djevojku, vidiš li, bolan, ostat će nam sam.' - 'Stara ne pitam te ništa, i šuti, ne petljaj mi se u planove', reče babo. Odem Mejri pod pendžer, ali umjesto nje izađe snaha i kaže da više ne prilazim njihovoj kući i da oni neće da ih ja uznemiravam čitav život, još dodade: 'Ako hoćeš vodi je, ako nećeš ne dolazi više!’ Sretim je na jednom teferiču, nikad je nisam vidio tužniju, plačući započe priču: 'Mustafa, ja više ne mogu ovako. Otkad mi je majka umrla snahe mi ne daju mira, kažu da sam valjala udala bi se do sada, ama samo što me ne istjeraju iz rođene kuće. Nikada nisam imala momka do tebe, nikoga nisam voljela osim tebe i voljet ću te do smrti. Ali, Mustafa, ako me iko zaprosi, ja se moram udati, ili ću u Drinu skočiti'. Nije prošlo ni tri hevte, Mejra se udade za nekog udovca sa petero djece, u neko u selo kod Foče. Za mene se svijet srušio, nade su nestale, a bol teška.
Danima ni sa kim nisam govorio. Nit’ sam jeo, nit’ sam pio. Poslije nekog vremena riješim se zaposliti. Trabao sam i ranije, ali otac nije ni to dao. Nisam mogao samovoljno, to je bilo nemoguće u onaj vakat. Sramota je bilo bez očeve dozvole uraditi bilo šta važno. Zaposlim se na željeznicu u Ustiprači. Po danu radim, a uveče idem u Goražde u večernju školu da završim osmoljetku. Eh, kud se prije ne zaposlih, uzeo bih Mejru, pa ako babo ne bi dao u kuću, napustao bih ga kad bi bilo sto sramota. Umrije mi majka i ostadoh sam sa ocem. Išao sam na posao, radio poljske radove i snalazio se kako znam. Jednom mi babo reče: 'Mustafa sine teb'o bi se oženiti. Vidiš teško nam je prepisati, vidiš sve se razišlo samo me ti paziš.' – ’Šta to zboriš babo?’ -pitam? ’Kasno, babo, kasno mi izun dade. Moje srce više ne želi, a nemoj mi ni imanje prepisivati da se s braćom zavađam. I ne treba mi, da mi butum Bosnu daš, džaba kad mi Mejru ne dade!’ Uzdahnu babo duboko i možebit uvidje u svojoj dubokoj starosti da je mnogo pogriješio. Dvije godine iza majčine smrti preseli i babo na ahiret. U nas je običaj na dženazama da efendija pita: 'Hoćemo li mu halaliti?' Vala nikad nisam čuo da neko rođenom ocu ne halali. Ja mu halalih, a valja račune polagati pred Svevišnjim. Dočekah i penziju na željeznici.
Ono mi babovo imanje ostalo gori u entitetu, okupirano i oteto. Nisam smiran otići da ga obiđem, a kamoli da radim na njemu. Mejru pred sami rat vidjeh u Foči na pijaci. Lice svehlo, a ispod šamije vire prosijedi pramenovi kose. Ali svejedno, ostale one crte lijepog lica pa mi u očima ista k'o prije trideset godina. Stadosmo i prozborismo. Kaže: 'Mustafa, ti bolji od mene, ne oženi se, a što bolan, kako ćeš sam?' Slegoh ramenima i rekoh: ’Kad nisam s tobom, bolje mi je sam’. Mejra vodi dječeka od sedam godina. Rodila sa onom udovcem, dala mu ime Mustafa. Prošetasmo Prijekom Čaršijom i rastadosmo se, nekako sa sjetom, rastadosmo se, baš kao nekad prije, ispod one tek dozrele trešnje. Nikad više nisam vidio Mejru. Četnici je zajedno sa malim Mustafom zaklali i bacili u Drinu.”
"Bacam na pod moj prirucni molitveni cilim,spustam celo na zemlju,suze mi natapaju carsav.
Klanjam se ka zapadu.Onda se prisecam da se nisam molio vise od petnaest godina.
Odavno sam zaboravio reci.Ali nije bitno,izgovoricu ono malo reci koje jos pamtim.
La ilahe illellah-Mohammeden Resul Allah...nema drugog boga sem Allaha,a Muhammed je njegov poslanik.
Sada vidim da je baba gresio,da Bog postoji,da je uvek postojao.Vidim ga ovde,u ocima ljudi u ovom hodniku ocaja.
Ovo je istinski dom Boziji,ovde ce ga naci svi koji su ga izgubili,ne u belom mesdzidu sa blistavim dijamantskim svetlima i visokim minaretima.
Bog postoji,mora da postoji,i sada cu se moliti,molicu se da mi oprosti sto sam ga zapostavio sve ove godine,da mi oprosti silna izdajstva,lazi i grijehe i sto mu se okrecem tek sada u casu nuzde,molicu se da je Velik,Milostiv i Samilostan kao sto Njegova knjiga kaze da jeste.
Klanjam se na zapad i ljubim zemlju i obecavam da cu ciniti Zekat,da cu klanjati namaz,,da cu postiti Ramazan i kada Ramazan prodje da cu nastaviti da postim,naucucu napamet svaku rec Njegove svete knjige,i otici cu na hodocasce u onaj vreli pustinjski grad i poklonicu se pred Kabom.
Sve cu to da uradim i mislicu na Njega svakog buduceg dana ako mi samo ostvari jednu jedinu zelju:na mojim rukama je Hasanova krv;molim se Bogu da na njima ne bude krv i ovog decaka.
Cujem jecanje i shvatam da je moje,usne su mi slane od suza sto mi teku niz lice.
Osecam na sebi poglede svih ljudi u sobi,ali se i dalje klanjam ka zapadu.Molim se.Molim se da me gresi nisu pristigli,cega sam se oduvek bojao."
LOVAC NA ZMAJEVE
Haled Hoseini
ps
Radnja romana se odvija u Avganistanu zato se klanjac iz ovog odlomka okrece ka zapadu da bi bio u pravcu Kible.
Vodonoša u Indiji posjedovao je dva velika krčaga, koje je nosio obješene na motku o vratu. Jedan krčag je bio napukao, a drugi je bio savršen. Dok je savršeni krčag uvijek donosio punu mjeru vode nakon dugog hoda od potoka do gospodareve kuće, napukli krčag donio bio samo polovicu.
Pune dvije godine ovo se dnevno ponavljalo, i vodonoša je donosio mjeru i pol vode do gospodareve kuće. Naravno, savršeni krčag bio je ponosan na svoj doprinos, savršen za svrhu kojoj je bio namijenjen. Jadni napukli krčag sramio se svojeg nedostatka, i osjećao se jadno doprinoseći samo polovicu od onoga što je trebao.
Po isteku druge godine, shvativši da je gorki neuspjeh, jednog dana progovori vodonoši pri potoku.
"Sramim se sebe, i želio bih ti se ispričati".
"Zašto?" Upita vodonoša. "Zašto se sramiš?"
Krčag nastavi: "Kroz protekle dvije godine bio sam u stanju donositi samo pola svog tereta, jer je druga polovica iscurila kroz napuklinu putom do gospodareve kuće. Zbog moje mane, ti radiš više, a ne dobivaš punu naknadu za svoj napor".
Vodonoša se sažalio nad starim napuklim krčagom i suosjećajući reče: "Kad se budemo vraćali, želio bih da obratiš pažnju na prekrasno cvijeće uz stazu".
Stvarno, kako su se penjali uzbrdo, stari napukli krčag opazio je s jedne strane staze divno divlje cvijeće obasjano suncem i to ga je malo oraspoložilo. Ali kad su stigli do kraja, opet ga obuze tuga i još jednom se ispriča vodonoši za svoj neuspjeh. Vodonoša mu reče: "Da li si opazio da je cvijeće samo sa tvoje strane staze, a na strani savršenog krčaga ga nema? To je zato, što sam ja oduvijek znao za tvoj nedostatak, pa sam ga iskoristio. Na tvojoj strani staze posadio sam sjemenke cvijeća i svaki dan dok smo prolazili ti si ih zalijevao. Već dvije godine berem ovo divno cvijeće i njime ukrašavam gospodarev stol. Bez tebe, ova ljepota nikad ne bi krasila njegov dom."
SVATKO OD NAS IMA SVOJE VLASTITE NEDOSTATKE. SVI SMO MI NAPUKLI KRČAZI.
ALI UPRAVO TE PUKOTINE I NEDOSTATCI ČINE NAŠ SUŽIVOT TAKO ZANIMLJIVIM I ZAHVALNIM. TREBAMO SAMO PRIHVATITI DRUGU OSOBU ONAKVOM KAKVA JE I NAĆI DOBRO U NJOJ.
Hiljade ociju bile su uprte u nju.
Na prepunim tribinama vratovi su se izvijali da bolje vide.
Cule su se tihe molitve.Jezici su coktali.Stadionom se razlegao zagor kada su Marijam pomogli da sidje iz kamiona.
Marijam je zamisljala obmahivanje glavama kada je preko zvucnika objavljen njen zlocin....
Ranije tog jutra,bojala se da ce napraviti budalu od sebe,da ce napraviti predstavu sa moljakanjem i plakanjem.
Bojala se da ce vristati,da ce se mozda i uplasiti,da ce je u poslednjim trenutcima izdati zivotinjski nagon ili telesna sramota.
Ali kada je sisla iz kamiona,Marijamina kolena nisu klecnula.Ruke joj nisu zamlatarale.Nisu morali da je vuku.
A kada je osetila da ce klonuti,pomislila je na Zalmaja,kome je otela ljubav njegovog zivota, ciji ce dani odsad biti oblikovani tugom zbog ocevog nestanka.
Onda se Marijamin korak umirio i mogla je da nastavi.
Jedan naoruzani covek joj je prisao i rekao da hoda do gola na juznoj strani.
Marijam je osecala kako gomilu obuzima napeto iscekivanje.
Nije dizala pogled.
Gledala je u zemlju,u svoju senku i u senku svog dzelata kako prati njenu.
Mada je u njemu bilo trenutaka lepote,Marijam je znala da zivot,uglavnom,bio surov prema njoj.
Ali dok je prelazila poslednjih dvadeset koraka,nije mogla a da ne pozeli jos tog zivota.
Zelela je ponovo da vidi Lejlu,zelela je da cuje njen zvonki osmeh,da ponovo sedi s njom uz casu caja i ostatke halve pod zvezdanim nebom.
Zalila je sto nikada nece videti Azizu kako odrasta,sto nece videti prelepu mladu zenu u koju ce se jednog dana preobraziti,sto joj nece obojiti sake knom i sto nece baciti nokul-bombone na njenoj svadbi.
Nikada se nece igrati sa Azizinom decom a to bi bas volela,da bude stara i da se igra sa Azizinom decom.
Blizu gola,covek iza nje rekao joj je da stane.
Marijam ga je poslusala.Kroz mrezu burke videla je senke ruku kako dizu senku kalasnjikova.
Marijam je toliko toga zelela,u tim poslednjim trenutcima.
Ipak,dok je sklapala oci preplavio ju je osecaj sveobuhvatnog mira,a ne zalosti.
Pomislila je kako je dosla na ovaj svet kao kopile jedne bedne seljanke,nezeljen stvor,zalostan,nesrecan slucaj,korov.
A ipak,odlazi sa sveta kao zena koja je volela i koju su voleli.
Ostavlja ga kao prijateljica,pratilja,cuvar.Kao majka.Napokon neko.
Ne,nije tako lose,pomislila je Marijam,sto ce ovako umreti.Nije tako lose.
Ovo je smislen kraj za slucajno zacet zivot.
Marijamine poslednje misli bile su reci iz Kurana,koje je tiho prosaputala:
-Nebesa i Zemlju je sa ciljem stvorio.
On nocu zavija dan i danom zavija noc.
On je Sunce i Mesec potcinio,svako se krece do roka odredjenog.
On je Silni,On mnogo prasta!
"Klekni",rekao je taliban.
-Moj Gospodaru!Oprosti i smiluj se,a Ti si najbolji milosnik!
Jednom davno, devojka zvana Li–Li se udala i otišla da živi kod svog supruga i njegove majke. Za veoma kratko vreme Li-Li je shvatila da nikako neće uspeti da se složi sa svojom svekrvom...
Njihovo ponašanje je bilo toliko različito, da se Li-Li jako ljutila zbog mnogih svekrvinih navika, na šta je svekrva pak odgovarala kritikom. Prolazili su dani, prolazile su nedelje…
Li-Li i njena svekrva nikako nisu prestajale da se raspravljaju i svađaju. Uostalom, činjenica da je Li-Li, shodno staroj kineskoj tradiciji, dužna pokoravati se svekrvi i ispunjavati njene prohteve, dodatno je otežavala situaciju. Zbog svih tih svađa i nesreća u kući, muž je jako patio.
Na kraju Li-Li više nije imala snage da izdrži lošu narav i ponašanje svoje svekrve, pa je odlučila da što pre nešto preduzme.
Otišla je kod očevog dobrog prijatelja, gospodina Huanga koji prodaje čajeve. Ispričala mu je o cjeloj situaciji i pitala da li bi on imao da joj proda neki otrov, kako bi ona mogla rješiti problem. Gospodin Huang se malo zamislio i na kraju rekao: ¨Li-Li , pomoći ću ti da rješiš svoj problem, ali moraš me dobro poslušati i ispuniti ono što ti budem rekao.¨ Li-Li reče : ¨Da, gospodine Huang, učiniću šta god mi kažete¨.
Gospodin Huang ode u stražnju sobicu i vrati se nakon par minuta sa paketom čajeva.
Rekao je: ¨Možeš koristiti otrov koji brzo deluje da bi se oslobodila svoje svekrve, međutim, to može izazvati sumnje kod ljudi. Zbog toga sam ti dao dosta čaja koji će polako trovati njen organizam. Svakog drugog dana pripremi ukusno jelo i stavi pomalo ovih trava u njen obrok. Ipak, moraš paziti da neko ne posumnja na tebe kad ona umre, moraš biti veoma oprezna i promeniti ponašanje prema njoj, budi ljubazna. Nemoj se svađati, poštuj ono što kaže i odnosi se prema njoj kao da je kraljica¨.
Li-Li je bila jako sretna. Zahvalila je gospodinu Huangu i požurila kući da što pre započne sa njenom zavjerom ubistva svekrve. Prolazile su nedelje, prolazili su mjeseci... Li-Li je svaki drugi dan servirala specijalno začinjeno jelo svojoj svekrvi. Sjećala se šta joj je gospodin Huang rekao kako da izbegne sumnju u ljudi, tako da je kontrolisala svoju narav, bila je poslušna prema svojoj svekrvi i ophodila se prema njoj kao prema svojoj majci.
Nakon šest meseci cjela kućna atmosfera je bila izmjenjena.
Li-Li je naučila kako da kontroliše svoju narav toliko dobro, da se čak nikad više nije ljutila ili bila nervozna. Nije imala čak ni jedan razlog za to od svoje svekrve tokom posljednjih šest meseci. Svekrva je delovala puno nežnije, pa se obostrano slaganje zaista primećivalo. Njeno ponašanje prema Li-Li se promenilo, počela je da voli svoju snahu kao svoju rođenu ćerku.
Bez prestanka je pričala svojoj rodbini i prijateljicama kako je Li-Li najbolja snaha koju bi ikad poželela.
Li-Li i njena svekrva su se sada mnogo bolje ophodile jedna prema drugoj, baš kao majka i ćerka.
Muž joj je bio jako sretan videvši šta se događa u poslednje vreme.
Jednoga dana, Li-Li je ponovo otišla kod gospodina Huanga i ponovo ga zamolila za pomoć : ¨Dragi gospodine Huang, molim vas pomozite mi da sprječim otrov da ubije moju svekrvu! Ona je postala divna žena i volim je kao svoju majku. Ne želim da umre od otrova koji sam joj davala!¨
Gospodin Huang se nasmeši i zavrte glavom ¨Li-Li , nemoj ništa brinuti. Nikada ti nisam dao nikakav otrov. Čajevi su bili puni vitamina da poboljšaju njeno zdravlje. Jedini otrov je bio otrov u tvojim mislima i ponašanju prema njoj, ali ni toga više nema, jer je tvoja ljubav prema njoj sve izmenila.¨
U Kini kažu: Osoba koja voli druge, je osoba koju drugi vole.
Tokom zlatnog abesinijskog perioda, jedan od učenjaka u Bagdadu, glavnom gradu muslimanskog kalifata u to doba, bio je jako cijenjen zbog svog znanja.
Jednog dana susreo ga je poznanik i rekao-Da li znaš šta sam upravo čuo o tvom prijatellju?
-Sačekaj minutu-odgovori mu učenjak.Prije nego li mi bilo šta kažeš želio bih da prođeš jedan mali test, koji se zove Trostruki filter test.
-Trostruki filter test?!
-Tačno tako-nastavio je učenjak. Prije nego mi kažeš za prijatelja možda bi bila dobra ideja da izdvojimo momenat i pročistimo to što namjeravaš reći. Eto,zbog toga ga zovem, Trostruki filter test.
-Prvi filter je ISTINA. Da li si potpuno siguran da ono što mi želiš reći je istina?
-Ne-odgovori čovjek- zapravo upravo sam čuo o tome i....
-Dobro-odgovori učenjak. Ti, zapravo, ne znaš da li je to istina ili ne.
-Sada pokušajmo drugi filter, drugi filter je DOBRODUŠNOST. Da li je to što si mi namjeravao da kažeš o mom prijatelju nešto dobro?
-Ne, naprotiv...
-Tako znači-nastavio je učenjak, želio si da mi kažeš nešto loše o njemu, ali nisi znao da li je to doista istina. .Možda još uvijek prođeš test, ostao je još jedan filter, filter KORISNOSTI.
-To što si namjeravao da mi kažeš o mom prijatelju da li bi to bilo korisno za mene?
-Ne, ne zapravo.
-Pa, -zaključio je učenjak, ako ono što mi želiš reći nije niti istina,niti je dobro,niti čak korisno, zašto da mi ga uopšte i kažeš
evo jedne pouke i mudrosti masAllah
Priča autora Samira Kajoševića nagrađena Književnom nagradom “Srebrenica”:
Usud
Nikad se Aćif Emin agin nije uplašio kao toga jutra. Niti je bio po prirodi plašljiv, niti mu je bilo prvi put da pred ljude izlazi. A toga jutra je valjalo izaći pred narod. I sakriti strah.
Mada se po Hadžetu vukla teška pazarska hladnoća, što se u januaru svali sa okolnih brda, poljana je bila prepuna naroda. Čekali su efendiju kao i mnogo puta ranije. Iščekivali da im Aćif Emin agin kaže nešto prije nego ode. Gledat će ga, pratiti svaki pokret, kako i biva u takvim prilikama. Znao je to dobro. I vidjet će jasno lagane drhtaje, koji mu se od sabaha otimaju ispod košulje. Strah je insanu mučan pratilac. Otupi čula i pomuti pamet. A, znao je dobro, dok je izlazio iz kola, da ga toga jutra pamet mora posljednja napustiti.
Ipak, od sinoć pamet mu više nije ista. A pametan je čovjek bio kao malo koji. Držali ga za najumnijeg Bošnjaka od Emin aginog hana do Čerkez mahale. Ušao u fine godine. Ljudi ga zvali da miri zavađene komšije i zakrvljene seljake. Pratili ga i pitali, kako se i prate ljudi iz velikih kuća. Poštovali ga koliko zbog rahmetli oca, još više što je znao mudro zboriti. I posavjetuje kad treba. Ali, od sinoć je efendija sa sobom u zavadi. Misli mu bježe, a glava muti kao Raška u rano proljeće. Kao od nabujale rijeke valjaju se po glavi teške strijepnje i strahovi, pa se više ne razaznaje san od jave. Sebi savjeta ne umije dati, a nema ga od koga tražiti. Svu noć je pritiskao slijepe oči i klanjao tražeći od Uzvišenog Boga da mu misli pročisti. Učio ajete iz Ćitaba i molio Boga za milost. Molio Gospodara, ali je znao da je vakat kad milosti nema.
„Prošlo je vaše, Aćif efendija“, odjekuje mu glavom od kako je iza jacije sjedio sa Rođom.
Samo što je selam predao, pozvalo ga kod Rođe u kancelariju. Nit mu se išlo niti je sa mladićima iz Sjenice ikada imao razgovora, ali mu je sinoć valjalo poći. A nije bilo kako je očekivao. Sačekao ga je vedar, nasmijan mladić, za urednim stolom. Kao prvačić koji čeka da upozna budućeg učitelja. U ćošku je bubnjala furuna. Da su druge prilike, lijepo bi se ispričao sa Rođom; možda bi i kahvenisali negdje u čaršiji. Ali, nikom sinoć kahvenisanje nije padalo na pamet.
Kada ostadoše sami u toploj prostoriji, malu sobicu ispuni teška tišina. Puzala je pokraj zidova, sjekla prostor između dva čovjeka i širila težak osjećaj netrpeljivosti. Iako su sjedili jedan naspram drugog, trudili su se da se ne gledaju. Aćif je odsutnim pogledom pratio rijedak snijeg koji je provijavao kroz noć. Mladić je napeto zurio u papire pred sobom. I tako bi dva čovjeka ćutala do zore, da mladić ne pomenu Ahmeta Dacu i hafiza Ibrahima.
„Olakšaj sebi položaj, efendija. O njima se ionako sve zna“, progovori mladić, kao da savjetuje oca.
Treba samo uprijeti prstom. Potkazati ahbabe i pustiti ih niz vodu, nadajući se da tebe bujica neće ponijeti. Teška mutna rijeka koju je u ovu malu čaršiju odnekud donio Dragi Bog da očisti svijet. Da cijepa i ruši, i odnosi teška debla, koja su po ovoj oporoj zemlji vjekovima puštala korijenje. Da od orla pravi kokoš, a od čovjeka ženu.
Mladić sa druge strane stola, sijekući ga prodornim plavim očima, nudio je slamku koja će ga izvući na suvo i skloniti u zavjetrinu. Iako mu ništa nije rekao, efendija je znao da se za tu slamku ne može uhvatiti čista obraza. Nije mu povjerovao da će sve biti zaboravljeno. Niti je vjerovao dok mu je mladić objašnjavao kako su Ahmet i Ibrahim već spremni da prokažu njega i uhvate se slamku koja mu se nudi. Blijedo lice činovnika kraljevačkog sreza sa druge strane stola nije moglo sakriti da bujica nosi sve, i da će svakog na putu gurnuti na donio korita.
„Možda sine ti to ne razumiješ, ali se mi uzdamo u Boga i imamo obraz“, ocjedi Aćif, nadajući se da će tako prekinuti mučni razgovor.
Želio je nazad u sobu. Nije bio u godinama za duge noćne razgovore, niti je kada volio iza jacije sjeliti. Da li zbog godina ili teške vrućine koja je izbijala iz furune u ćošku, osjećao je da ga boli ožiljak iznad lijeve plećke. Poželio je topli krevet u svojoj kući na čaršiji. Da mu u rani sabah san sa očiju rastijera mujezin Hilmo iz Lejlek džamije.
Ali Rođo opet pomenu Ahmeta i Ibrahima. Veli da posao valja završiti što prije, ali da mu neće biti teško da sačeka na efendiju i do sabaha. Naslušao se kako je Aćif Bljuta pošten čovjek, i da je riječ vazda držao. Makar ga i glave koštala. Kao da opošljava posao u nekoj čaršijskoj magazi, savjetovao je Rođo efendiju da dobro razmili. Veli da je život pred njim, a da svakoj vlasti valjaju mudri ljudi ko on.
Pričao je i obećavao, kao da pred sobom ima mazluma a ne čovjeka koji je stranke po Pazaru osnivao i govore držao. I tu efendiju napusti pamet.
„Mani me se dijete, bolan! Kad sam obraz čuvao pred sultanom i pod kraljem, neću ga vala ni zbog tebe pod guzicu baciti“, odjeknu Aćifov glas kroz pregrijanu sobu.
„Prošlo je tvoje Aćif efendija. Ne moraš ti nikog prodati, ama će te prodati ovaj tvoj narod u čiju se vjeru kuneš. Gledaće kako te voda nosi i niko se za tobom neće okrenuti. Prodaće obraz i vjeru, i trčati za nama kao što su juče uz tebe“.
Od tog ga glasa podiđe jeza, kao da je neuzubilah nečastivog slušao. Prvi put ga je sinoć vidio, iako je glas o njemu od ranije čuo. Al kako ga je vidio više nije mogao razaznati jer šejtan ili insan. Mlad i hrabar, kakva je bila većina oficira koja se te zime došla od Prćenove, daleko je širio glas o sebi. Narod je pričao da je Bošnjak od Sjenice i da je učio za hodžu. Ali tamo ga niko nije znao. Pričali su ljudi da se, dok je učio medresu u Skoplju, družio sa gimnazijalcima i od tada ograjisao. Odrekao se dina i okrenuo Rusiji.
Neki su pričali da je od Kraljeva i da je do jeseni bio ađutant kod Rada Korde. Govorio narod i da je bradu obrijao i kosu skratio, da bi se pod crvenom zvijezdom sakrio. Svak ga je zvao Rođo, a niko mu imena nije znao. Ali Aćif sinoć nije pred sobom vidio mladog oficira, nego samog šejtana. Nije imao rep ni rogove. Gledao je prodornim plavim očima.
„Misliš li da će te pamtiti ova prljava čaršija i da će se neko zaklinjati u tvoj obraz?“, prekide Rođo kratkotrajno zatišje, “ Znaš ti dobro da je ovaj narod vazda bio tuđa večera. Nikad ga ni jedna majka nije htjela! Stambol daleko a Sarajevo o svom jadu, a katila nikad ne fali. Bolje vam je prisloniti se uz naša njedra, kad druge majke nemate“.
Mada mu ništa više nije rekao, niti se mladom oficiru okrenuo dok se vraćao u svoju sobu, znao je da mu je u glavu šejtan posijao zlo sjeme. Nije ga mogao saprati abdestom, niti počistiti dovama. I prvi put se u životu uplašio. Od tada se pamet muti, misli bježe kao rasuto perje. Zbog tog razgovora se svojom glavom sve manje pita.
Nije se bojao jutra ni mutne bujice koja mu je bila sve bliža. Plašio se da mu narod ne ograjiše, kao mladi oficir. Strahovao da će neko zaboraviti kosti koje ovi ljudi rasijaše od Bosfora do Bihaća. Nadao se da narod neće zaboraviti volujska kola puna poklanih seljaka što su ih komšije puštale niz brda oko čaršije. Ali nijednom narodu nije vjerovati, ponajmanje svom.
Do juče ga slavili, a sada će ravnodušno gledati njegov odlazak. Neće niko za njim uzviknuti, njegove muke neće prepričavati ni seljaci kada se duboki snijeg povalja po Pešteri. Ćutaće narod kao da ga nikad nije ni bilo, i zaboravljati čiji je. Drugi će im glave nositi, ko insanu kad ograjiše.
Dok su se vozili autom kroz pustu čaršiju, Rođa nije ni pogledao. Nebi ni prekidao tišinu, da mladi partizanski oficir prvi ne progovori.
„Ne znam je li luđi narod koji neće pomoć iako majke nema ili onaj koji u taj narod vjeruje“.
Dok je gledao po pustim ulicama čaršije kojoj je dao sve što ima, Aćif je osjetio da kako mu krv navire uz grudi. Osjećajući hladan januarski vazduh koji je prodirao kriz automobilska stakla i štipao za obraze, znao je da pred svoje ljude valja izaći bistre glave. Znao je i da Svemogući Allah ničiju dovu nije odbio, pa ni njegovo. Vjerovao je da Svemilosni ni jedan narod iz ummeta nije siročetom učinio, pa neće ni njegov.
„Jes ovu zemlju zadesio usud kao malo koju, i pravo veliš da se za nju svako grabio. Niti je dovoljno posala majke iz Sarajeva, niti joj je Stambolsko mlijeko bilo slatko koliko je zaslužila. Čupao nas je svako i mislio po našim avlijama svoju djecu dizati...Ali nijednom nije bilo kako se nadao. Neće ni tvojima moj oficiru. Dokle budete ovu zemlju hranili našim kostima i pojili muškom krvlju, nicaće trnje po kojem ćete noge lomiti“, reče mu prije nego izađe u zimsko jutro.
Dok se po Hadžetu vukla teška januarska hladnoća, Aćif efendija nije se obazirao na narod okupljen po poljani. Nije mario za muklu tišinu, niti ga je brinula zjapeća jama oko koje su stajali njegovi ahbabi. Čekali su efendiju kao mnogo puta kada su u borbenim safovima branili čaršiju. Kako i biva, pratil svaki njego pokret. Prije nego stade pred ahbabe i zatraži halal, pogledao je Aćif Bljuta munare po čaršiji. Iako ga nije mogao vidjeti od planina, znao je da će se uskoro pojaviti i sunce. I više nije osjećao strah. On je insanu nepotreban teret. Otupi čula i pomuti pamet. A Bogu na istinu valja ići bistre pameti.
Nikad se nije Aćif Emin agin u životu nije uplašio, do te noći. Niti su ga učili da bude strašljiv, niti mu je to po kući pripadalo. Ali te noći mu se strah prvi put uvukao u kosti.
Davno, vrlo davno zivela je lepa devojka po imenu Huane. Roditelji su joj bili siromasni. Imali su samo jednu njivicu, sa koje su skupljali toliko da su mogli da se prehrane do kraja zime. adgod je nastupalo prolece, da ne bi pomrli od gladi, roditelji su slali svoju prelepu kcer Huane u polja i sume da bere jestive treve korenje. Jenom tako, skupljajuci korenje, Huane se nadje na obali reke. Zagleda se u reku,a onda odjednom,podize glavu. Cudan zvuk flaute, milozvucan i cist, dolazio je odnekud i osvajao devojku. Ona poce da slusa i sasvim zaboravi ono zbog cega je dosla. Vrlo pazljivo razmaknu guste grane zbuna i vide da na priobalnom kamenu,okrenut licem reci, sedi siromasno obucen mladic, a oko njega pasu goveda. To je on svirao na maloj srebrnoj flauti. Huane je, kao zacarana, stajala i slusala sve dok mladic nije prestao da svira. Tada se Huane prenu, kao iz sna. Kako je bilo vreme da se vrati kuci, to nemajuci kud, pusti grane i necujno koracajuci, s polupraznom korpom, napusti sumu. Sledeceg dana njeni brzi koraci dovedose je opet do reke. Huane zatece istu sliku kao i predhodnog dana. Pastir je mirno sedeo i tiho svirao. Devojka se ponovo zanela slusajuci ga. Nije ni osetila da je ispustila svoju korpu. padajuci, korpa zakaci grane i cu se sum. Sve krave, koliko ih je bilo, okrenuse svoje rogate glave i pogledase Huane. pastir, se takodje, okrenu i nikada do tada on ne bese video takvu lepotu. Mladic skoci. Huane se zbuni i poce da bezi,ali i bezeci ne promace joj da je i mladic isto tako lep kao i melodija iz njegove srebrne flaute. Huane je sutradan ponovo otrcala na reku. Elem, kako i biva u takvim slucajevima, devojka i mladic su se zavoleli. Svakog dana su se jos pre zore sastajali. Najpre bi mladic pomogao devojci da do vrha napuni korpu jestivim trevama i korenjem, a zatim bi sedeli na obalu, gledali kako sunce zalazi iza planina i kako njegovi posledji zraci zlate vodu. Mnogo je melodija odsvirao mladic za Huane na svojoj flauti. Sve su joj se dopadale, ali najvise ona koju je prvi put cula i zato je svakog dana pre rastanka svirao tu melodiju. Huane i pastira je videla jedna susetka. nije proslo mnogo vremena, a o njihovom sastajanju se pricalo po celom selu. I nista nije cudno sto o tome ubrzo saznadose i roditelji lepe Huane. Otac se strasno razljuti, zatvori svoju kcer i naredi da je najstrozije cuvaju. Huane sada nije smela da izlazi iz kuce. Medjutim, to nije bila jedina nesreca za nju. U susednom selu ziveo je bogati udovac. Dugo je zeleo da se ozeni mladom i lepom devojkom, iako je sam bio star i ruzan. Slusajuci o lepoj i mladoj Huane, usudi se bogati udovac da posalje prosioce s poklonima u kuci njenih roditelja. Uzalu je kci molila da vrati poklone, jer ona nije zelela da se uda za starog udovca. Otac ne htede ni da cuje. Huane je molila majku da se zauzme kod oca,ali majka je jedino mogla, zajedno sa svojom ljubimicom, kad otac ne vidi, tiho i dugo da place. Pokloni su bili primljeni i svadba je bila zakazana na prvi dan sledeceg meseca. Pastir je, kao i ranije, zajedno sa svojim kravama dolazio na obalu, ali je njegova flauta zanemela jer s njim ne bese njegova voljena Huane. jednog dana krave na obali reke, umesto mladog pastira, dotera covek sa sedom bradom, jer je mladic, civsi za idaju Huane, pao u poselju tesko bolestan. Razbole se od tuge. Lezeci u svom polurazvaljenom krevetu, postajao je sve bolesniji. pastir je imao suseda prijatelja koji je radio u gradu kod jedog juvelira. On se bavio livenjem zlata i srebra, kao i izradom raznih predmeta od izlivenog plemenitog mretala. Cesto je ovaj mladic dolazio iz grada u selo da vidi svoju ostarelu majku. Cuvsi da je njegov prijatelj bolestan, pohita mu u posetu. Videvsi ga, pastir mu rece: *Dosao si na vreme, dragi prijatelju. Cuj moje reci i dobro ih zapamti. Nemam nista osim srebrne flaute koja mi je od dede ostala. Zeleo bih da je poklonim Huane. Ti si vest majstor. Molim te, izlij od flaute srebrnu polugu i od nje napravi bokal, koji na dan svadbe daj lepoj Huane, kao moj poslednji pozdrav.* Samo sto je izgovorio te reci, mladi pastir sklopi oci zuvek. Livac ispuni poslednju zelju svoga prijatelja. Izli od flaute divan srebrni bokal. Na dan svadbe lepe Huane, stanovnici dveju sela skupise se kod mladozenje. Dodje i livac. Stavi srebrni bokal na asuru, koja je bila pripremljena za stavljanje darova. Uskoro poce svadba. Jela i pica je bilo u izobilju. svi su se veselili, samo je Huane, koja je, dok su gosti svetkovali, sedela u najudaljenijoj odaji i gorke suze lila. Plakala je secajuci se svog dragog pastira koga vise nikad nece videti. Odjednom se veselje, koje se culo iz gostinske sobe, utisalo, a u toj tisini cuo se cisti glas flaute. To je bila omiljena melodija koju je pastir svirao Huane. Devojka je skocila i potrcala onamo gde se glas cuo. Nadala se da ce tamo videti pastira i da su je samo prevarili, rekavsi da je on umro. Otvorivsi vrata gostinske sobe brzo pogleda sve, ali, na njenu veliku zalost, onog koga je jedino zelela, ne nadje tu. Njena omiljena melodija dolazila je iz srebrnog bokala, koji je bio napunjen vinom. Gosti su sedeli cutke i izbezumljeno gledali, a bokal je, zavrsivsi melodiju, zacutao. Nakon toga gosti su isipali iz bokala vino, zatim ga ponovo u njega sipali, ali sve je bilo uzalud bokal je cutao. Dugo je zivela nesrecna Huane i uvek je, kad joj je bilo tesko, uzimala bokal, prinosila ga usnama, a on je tada pocinjao njenu omiljenu pesmu. Na samrtnom casu Huane je ovaj bokal poklonila svojoj kceri, koja je isto tako bila lepa. Medjutim, bokal je u rukama mlade lepotice cutao sve dok se jednog dana nije zaljubila. Od tada je proslo mnogo vremena. Srebrni bokal se prenosio od majke na kcer, s kolena na koleno, a cudesnu melodiju mogao je da cuje samo onaj koji je zavoleo pravom i cistom ljubavlju. - pravi naslov: Srebrni Bokal( kineska narodna prica) -
U hroničnoj gužvi beogradskih ulica , tempom , nimalo bržim od običnog koraka ,jedan sportski automobil se izdvojio iz kolone i skrećući sa raskrsnice u desno punim gasom pojurio je slobodnom ulicom koja je vodila ka izlazu iz grada .
Poslednji zraci sunca na zalasku , sada su prodirali kroz široku šoferšajbu i Selma samo na trenutak priteže kočnicu dok stavi sunčane naočare , koje dohvati sa retrovizora , a onda ponovo priteže gas i bzinom vjetra potjera maleni poršea . Taj put i pravac kome je žurila vodili su je u jednu malu provinciju na sjeveru Srbije u kojoj je jednom davno prije nego se ona rodila živjela njena Majka , koja je bila učiteljica u osnovnoj Školi , a koja se potom udala za Selminog oca i rodila Selmu . Selmin otac je bijo upravnik zatvora u Foči pa je Selmina majka poslije udaje bila prinuđena napustiti malenu varoš i preseliti se sa svojim suprugom u Foču . Tomislav njihov prvi komšija , mnogo je učinio da se mladi bračni par smjesti u zakupljenu kućicu , u koju se ulazilo kroz široki vrt pun cvijeća i zelenila , kako se samo moglo vidjeti na poštanskim razglednicama gradova , koji su obavezno u središtu centra imali svoje lijepo uređene i njegovane parkove . Vozeći se , Selma je se naprezala da kroz maglovita sjećanja opet povrati sliku te kuće u kojoj je stajao odgovor na sva njena pitanja o njenoj majci , koja poginula na neobičan način , ali uprkos svim nastojanjima veštaka koji su sumnjali da je ona u stvari ubijena , Javno Tužilaštvo , nikada nije podiglo
optužnicu kako bi , za to nadležni organi poveli istragu . Na samom ulasku u Foču opet je usporila i zaustavivši se na jednom proširenju izašla iz auta ..zastala je ispred svog grada. Razlicita osecanja su navirala, nezivesnost je uznemiruje, osecala je tugu, radost i strah. Pitala se sta je ceka dalje, tu jos samo malo napred, u gradicu njenog detinjstva, mestu gde je sve uvek potsecalo na srecu i radost, na njene roditelje a posebno majku. Izasla je iz auta, pred njom se otvorila panorama, gledala je mesto koje joj je tako blisko i poznato a opet nepoznato i drugacije. Prelazi pogledom preko parka nazire se decije igralise, da volela je ljuljasku ali onu desno blizu breza, uocava postu i banku - sve je isto bar iz daljine, pogled joj se spusta na naselje ne vidi svoju kucu. Stize poruka, Selni je vjetar lagao puhao i savijao krosnje drveca, sunce je bilo na samom izmaku snage, a Selmine oci su se napunile suzama. Sjetila se dana kada se bezbrizno igrala u svom dvoristu. Koliko je samo puta sa svojom dragom majkom prosla tim putem kojim se sada vozila, koliko je samo puta trckarala sa drugarima, igrala skolice i lastisa, radovala se svakom novom jutru i...Sjecanja su joj navrla i nije mogla da suzdrzi suze koje su same pocele da klize niz obraze. Kako je samo voljela cvijece i zelenilo njihove baste, sa koliko ljubavi je njena draga majka njegovala zumbule, jorgovane, ljubicice...A sada je vjerovatno tamo korov, pomislila je Selma, i tuga u njenoj dusi i u njenom srcu postala je veca....Iako je Selmin otac puno vremena bio odsutan zbog posla kojim se bavio, ipak je svaki vikend provodio sa svojom ljubimicom, vodeci je na igraliste, u slasticaru, na pecanje, jer ostala su sjecanja, koja joj niko ne moze oduzeti...ma se trgla iz svojih misli i brzo ulazi u auto i nastavlja Topao dlan pokupi joj suze sa obraza,opet navitu sjecanja draga moja majko uvijek sam sumnjala da si me voljela vise nego sto majka treba voljeti svoje dijete....Uvijek si bila prema meni pazljiva ,brizna,nesebicna,bila sam gladna tvojih poljubaca,zagrljaja milovanja,tvog smijeha kojeg sam mnogo puta pozeljela cuti,zato sam se vezala za rahmetli baba a sama sam sebe zavaravala da je to tako ,ali nije majko bila je to neka druga vrsta ljubavi nego prema ocu ,U hroničnoj gužvi beogradskih ulica , tempom , nimalo bržim od običnog koraka ,jedan sportski automobil se izdvojio iz kolone i skrećući sa raskrsnice u desno punim gasom pojurio je slobodnom ulicom koja je vodila ka izlazu iz grada .
Poslednji zraci sunca na zalasku , sada su prodirali kroz široku šoferšajbu i Selma samo na trenutak priteže kočnicu dok stavi sunčane naočare , koje dohvati sa retrovizora , a onda ponovo priteže gas i bzinom vjetra potjera maleni poršea . Taj put i pravac kome je žurila vodili su je u jednu malu provinciju na sjeveru Srbije u kojoj je jednom davno prije nego se ona rodila živjela njena Majka , koja je bila učiteljica u osnovnoj Školi , a koja se potom udala za Selminog oca i rodila Selmu . Selmin otac je bijo upravnik zatvora u Foči pa je Selmina majka poslije udaje bila prinuđena napustiti malenu varoš i preseliti se sa svojim suprugom u Foču . Tomislav njihov prvi komšija , mnogo je učinio da se mladi bračni par smjesti u zakupljenu kućicu , u koju se ulazilo kroz široki vrt pun cvijeća i zelenila
Transvezala ponovicu dijo texta : Taj put i pravac kome je žurila ,vodili su je u jednu malu provinciju na sjeveru Srbije (dakle Selma putuje u pravcu mjesta gdje joj je majka bila rođena , i na tom putu prolazi kroz Foču gdje je odrasla i gdje joj je majka umrla .
Trebala si sacekati da se prica zavrsi , i onda komentarisati , sada smo prekinuli redosljed priče , ali evo ja cu pokušati da nastavim , mada ne znam pricu napamet , nego i ja moram izmišljati kao i vi .
Moram priznati da sam mogla započeti nešto lakše , ali hvala vam što se trudite .zato cu sada mila moja doci o istine .....oh boze ......dalje. Neizvesnost je veca... Kada je konačno zaustavila auto u ulici svog djetinjstva iz prazne kuće išetala je nijema prošlost . Bez glasa njenih stanara , bez rijeci i plača , bez smijeha i koraka , bez nade u povratak . Kao da zaobilazi sveta mjesta koja se ne smiju oskrnaviti Selma zakorači samom ivicom vrta ,zaobilazeći puteljak na koga su jurišale divlje kupine i oštre sabljarke trave , i na kraju zastade ispod trešnje na kojoj se nekada nalazila njena ljuljaška . Grane na stablu bile su posječene , pa se Selmi učinilo da je to nekakvo tužno biće bez ruku ,koje nijemo stoji u nemogućnosti da joj pruži ruku i poželi dobrodošlicu . Selma podiže glavu i osmotri mjesto gdje je nekada visila ptičija kućica koju joj je otac jednom donijo iz Sarajeva i sunovraćena u prošlost ugleda djevojčicu koja je bezbrižno njišući nožicama sjedela na grani pokraj te prtičije kućice , osluškujući jedva čujno pijukanje . Bijo je to znak da se iz položenih jaja ispililo nekoliko ptičica . Jedan ,jedva primjetan osmjeh skliznu joj sa lica kada se sjetila ,kako je u tom trenutku povikala : "Majko čuješ li ptiće ,to su moji ptići , moje ptice .
"Ha , ha , ! I ti si moja ptica Selma , ! - začula je negdje iz daljine majčin glas a onda joj je vidjela i lice , koje se ozareno majčinskom srećom kitilo osmjehom . Međutim ta slikovita vizija nije trajala dugo , jer nesvjesno koraknuvši ka majci okliznula se i vizija se trenutno rasprsla kao balon od sapunice na neravnoj površini . Pomalo postiđena pred samom sobom pogledala je u pravcu pozora . Išibani vjetrovima i hladnim kišama koje su se u njenom odsustvu slivale niz drvene ramove , bili su zamućeni i prazni kao nečije tužne oči u kojima su presahle suze . Po tome je prepoznala da sada u toj kućici više niko ne stanuje osim samoće , pa i sama osjeti bol napuštenosti tog praznog ognjišta na kome je odrasla . Ne nije ušla unutra iako je znala da bi to trebala učiniti . Još samo nekoliko minuta i ponovo zaobilazeći puteljak krenula je ka svom autu . Nije to bijo ni bijeg od same sebe a ni griže savjesti nije bilo , već je to samo bilo opraštanje od prošlosti na određeno vrijeme , jer je bila prinuđena krenuti tamo , putem istine koja će joj dati odgovor , zbog čega je njena majka morala da umre . Selma je kanila poći iz početka , zato je i bilo neophodno produžiti put u pravcu malene provincije koja se nalazila na sjeveru Srbije , u gradu na Limu koji se zvao Priboj . Tamo u tom gradu usamljen i star , živijo je otac Selmine majke kojeg je ona zvala "Ata " umjesto djede .
Vozeći se zamišljala je susret s njim , pitajući se da li će je uopšte prepoznati , ili će ju odmah prepoznati i potom zasuti kritikama , što je toliko dugo bila odsutna , s obzirom da je sam i star , i što mu je ona bila sve što je preostalo od mnogobrojne familije koju je nekada imao .
Navikla na ravne i široke puteve Švajcarske , kojima se njen porše kretao kao kocka leda otisnuta niz glatku površinu stola , njenu pažnju su sada plijenile surove i opasne okuke na koje se morala skoncentrisati silazeći u dolinu iz koje su se već nazirali bijeli vrhovi zgrada u Priboju . Pa iako je počeo padati prvi sumrak , činilo joj se da će noć pričekati malo , jer su se iza horizonta još ogledali zraci sunca koji su lagano tonuli bojeći zlatnim žadom visine kao užarene fontane koje se lagano uzdignute ponovo slivaju ka dnu ...
Kada se probudila sledeće jutro , mazno se protegnuvši u postelji , prvo je začula zveckanje šolja , a onda osjetila i frišak miris kafe koju je njen Ata spremao u malenoj kuhinjici ...."Ovaj moj život što ga živim , uvijek je zavisijo od ovakvih rijetkih trenutaka radosti , u kojima nalazim snagu da proživim još jedan dan ! " - reče Ata i pošto srknu gutljaj kahve iz malenog fildžana , pogledom punim blagosti prosto pomilova svoju unuku , koja je još uvijek sjedeći u pidžami više ličila na neko dijete , nego na odraslu djevojku .
U njenoj kao kafa braonastoj kosi uplitali su se nježni zraci izlazećeg sunca i Selma zamišljeno pogleda kroz prozor . Svjesna da više nikoga nema na ovom svijetu , osim starca čije krhko tijelo opominje na prolaznost života i vremena , učinilo joj se da da i sama počinje da stari . Samo slike na zidovima u kojima se vrijeme za svagda zaustavilo , a koje je trenutno je vratiše u stvarnost , govorile su joj da je neprvedno osuđivati život koji je tek započeo i , te da se treba pomiriti sa sudbinom .Sledećih dana provodila je šetajući sa Atom po gradu i dugačkim stazama pokraj rijeke , koji su uticali da se otuđi od svih namjera koje su je dovele u ovaj grad . Beskonačni razgovori do kasno u noć ohrabrili su Atu da se Selma ipak približava kraju svih sumnji da joj je majka ubijena , i sve se činilo da će uspjeti u tome , jer je Selma gotovo čitavo vrijeme posvetila samo njemu ne insistirajući više da joj kaže ni ko je taj čovjek sa fotografije , koju je našla u majčinoj fijoci .
"Vidiš sinko , život se ne gradi na ruševinama prošlosti , jer svaki novi dan donese nešto novo što nije vezano za nju , a čemu se moramo posvetiti , ako hoćemo živjeti . Mi smo smtnici na kratkom putu , i samo prolaznici na ovom svijetu . Evo ja sam vidiš zauzeo osamdesetu , i kada pogledaš ,reko bi , da su tih osamdeset godina mnogo vremena , ali mi se ipak čini , da je to vrijeme bilo tako kratko , kao iz sobe kada pređeš u drugu sobu . Sada sam star i bogami ni zdravlje me ne služi kako treba , ali , svakom danu nađem neki smisao i umjesto da mislim na smrt , ja mislim šta li mi donosi sjutrašnji dan . Eto recimo , da sam umro prije heftu , ne bih te sada vidijo i sa tobom pijo ovu kahvu , a to bi zaista bilo šteta , priznaćeš !"- sjećala se Selma Atinih riječi lagano vozeći putem ka Austriji .
"Imaš pravo Ata , kao kada pređeš i sobe u sobu !" - sjetno se nasmiješi Selma i dodade gas , pa pojuri što je brže mogla u susret novome danu .
Ovde si prava SUPER BAKA
