komsija
Početnik
Join Date: Jan 2006
Location: bec
Godine: 57
Posts: 524
|
Etika neslaganja u islamu1
Ibnu Tejmijje i metod znanja i pravde
Muhammed Šenkiti
“ Pravda je, bez obzira na okolnosti, obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda
je apsolutno zabranjena i ništa je ne može opravdati.” – Ibnu Tejmije.
Vjerovatno niko nije proživio patnje međuummetskog razilaženja i tako duboko
uronio u rizik tih razlika kao što je to učinio Šejhul islam Ibnu Tejmije. On nam tako
nametljivo oporučuje sljeđenje dva veličanstvema pravila kada, radi utvrđivanja istine
i sprovođenja pravičnosti, razmatramo sporna pitanja i donosimo konačan sud o
neistomišljenicima. Ta dva pravila su znanje i pravda.
Ovakvoj metodologiji Ibnu Tejmije ne poziva muslimane samo kada je riječ o
pitanjima međusobnih društveneh i ekonomskih odnosa nego i kada se radi o nečemu
mnogo bitnijem od toga, o zauzimanju konačnog suda o riječima, mišljenjima i
vjerovanju. Očito je kako je pripadnike islamskog buđenja (sahwe) potrebno, u
danima kada zanos nadvladava poznavanje propisa o vjeri a emocije razboritost,
posjetiti na ova dva načela. Šejhul islamu nije bilo nepoznato kako će dvije ključne
nevolje onih koji će se baviti mađumuslimanskim razlikama biti sljedeće
Prva od njih je: Nepoznavanje suštine spornog pitanja o kojem se raspravlja,
nehajno iščitavanje cjelokupnog predmeta, određivanje spornog momenta (kamena
spoticanja), iskrenost u prenošenju predaja bez sagledavanja pozadine, okolnosti i
motiva nastanka tog spornog pitanja. Raspravljanje koje proizađe iz neznanja, po sebi
je prekršaj na koji nas Hvaljeni Stvoritelj upozorava riječima:» I ne povodi se za onim
što ne znaš»a
Takvo raspravljanje je u suprotnosti i sa Poslanikovim s.a.v.s. hadisom o
trojici kadija od kojih će onaj koji je sudio po neznanju biti stanovnik džehennema.
Temeljito poznavati sporna pitanja je još potrebnije ako se zna da se u njima navode
mogući ili očiti dokazi i ako se zna i to da većina neistomišljenika, svejedno da li je
riječ o onima koji slijede novotariju ili ne, obično stavlja znak jednakosti između
istine i neistine. Osoba koja sa takvima raspravlja mora biti sposobnom da moćno i u
potpunosti raspozna međusobno isprepletene stvari te da krajnje utemeljeno odbaci
uobičajenu općenitost, površnost i “lahka” rješenja od kojih je nastalo “lahko ćemo”
(sehl) o kojem jedan arapski pjesnik kaže:
Došlo nam je kako je «Lahko ćemo» «Ne znam» mrzilo,
Znanjima koja «Lahko ćemo» nije poznavalo,
Znanjima koja da je «Lahko ćemo» znalo nikad ne bi izustilo,
Ali se «Lahko ćemo» neznanjem zadovoljilo,
Druga nevolja je: Nepravda nanesena strani neistomišljenika zbog fanatizma
ili krajnosti prema jednoj ili popustljivosti i simpatijama prema drugoj strani. To se
dešava i pored Allahovog upozorenja da, kada su u pitanju negon neprijateljstva ili
slabost svađanja, ne smijemo emotivno reagovati. Nepravda i neprijateljstvo prema
«drugačijima» izvode iz okvira istine i normi postupanja po njoj. Nama je naređeno
da pravedno svjedočimo, makar to bilo na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka.
Uzvišeni kaže:» Neka vas mržnja koju prema nekima ljudima nosite nikako ne navede
da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha.»b
Pored ovoga Uzvišeni Gospodar kaže:» O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite
Allaha radi, pa i na svoju štetu ili štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan. A
Allahovo je da brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili
nepravedni.»c
Šejhul islam u svojim brojnim djelima uporno insistira na korištenju metoda
znanja i pravde kada je riječ o spornim pitanjima i o onima koji drugačije od nas
misle. Jasno je rekao kako je:» Cjelokupna vjera zasnovana na znanju i pravdi»d, te da
: » Allah voli govor zasnovan na znanju i pravdi, voli da se svakome prizna njegovo
pravo i da ljudima damo mjesta koja im i pripadaju «.e Bio je u pravu kada je lijepo
uočio kako je Allah spustio objave i poslao poslanike da ljude usmjere pravednom
postupanju. Allah dž.š. kaže:» Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po
njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.»f Ibnu Tejmije
pojašnjava kako je Sunnet sazdan na znanju i pravdi te da su stoga znanje i pravda
metod onih koji se, suštinski a ne deklarativno, poistovjećuju sa Sunnetom, pa kaže:»
Allah u svojoj Knjizi zabranjuje podjeljenost i razjedinjavanje a naređuje čvrsto
držanje Njegovog užeta. Ovo je pozicija na kojoj vjernik mora biti nepokolebljiv:
čvrsto uhvaćen za Allahovo uže, duboko svjestan da je Sunnet sazdan na znanju i
pravdi baš kao što je sazdan i na slijeđenju Allahove knjige i Poslanikove prakse.»g
Ibnu Tejmije također veli:» Sljedbenici Sunneta ( Ehlu-s-Sunneti) vole sve vjernike,
učeno i pravo govore, nisu neznalice niti slijede sopstvene strasti.»h
«Sljedbenici Sunneta govore znano i pravo i daju svakome pravo koje mu i pripada».i Ibnu Tejmije
odbacuje sve ono čime se služe oni koji sebe nazivaju Ehlu-s-Sunnetom a koji se ne
pridržavaju metoda znanja i pravde u donošenju suda o onima koji su drugačiji,
nazivajući takve El Mutesennine, tj. oni koji tvrde da slijede Sunnet i koji :» Na
pogrešno uzvraćaju pogrešnim a na novotariju odgovaraju drugom novotarijom».j
Takav metod nesumnjivo, po Ibnu Tejmiji, raspiruje nered i ne koristi istini, jer :»
Svaki čovjek mora imati opća pravila pod koja bi podveo parcijalna pitanja. Samo
tako može govoriti sa pozicije znanja i pravde. Pored toga, on mora poznavati
nastanak sporednih pitanja kako ne bi zapao u laž i neznanje o njima ili neuko i
nepravedno postavio opća pravila i proizveo ogromni nered.»
Ibnu Tejmije pojašnjava kako su znanje i pravda potrebni u svakodnevnom
životu i u sporednim pitanjima vjere, ali su ljudima još potrebniji kada je riječ o
temeljima vjere, jer:« Dužnost svakog čovjeka je da vodi računa kada govori o
izjavama drugih ljudi te da i o najsitnijim detaljima sudi utemeljeno i pravedno.
Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao:» Kadija ima tri vrste: Dvije će u vatru a jedna će u
džennet. Čovjek koji je znao istinu i po njoj sudio će u džennet. Čovjek koji nije znao
istinu i po njoj sudio ljudima će u vatru. Čovjek koji je znao istinu ali je sudio
suprotno njoj će u vatru». Ako će tako biti sa onima koji su sudili o parama i odjeći
kako li će tek biti sa onima koji su sudili govoru o Gospodaru Svjetova i njegovim
stvorenjima, o Njegovom naređenju, obećanju i prijetnji.k
Ibnu Tejmije pojašnjava kako je ovo metod učenih velikana ummeta:» Onih
čije riječi ummet prihvata kao glas istine, koje razni slojevi ummeta uvažavaju i
poštuju, istinskih imama upute i kandilja prostora. Njihovih grešaka, u odnosu na ono
njihovo ispravno, je malo. One su većinom nastale u području idžtihada i zbog istih se
ne mogu teretiti. Onih koji su dosljedno slijedili metod znanja i pravde. Samo takvi su
daleko od džehla, zuluma i slijeđenja pretpostavki sitnih i nevaljalih duša.l
Na kraju, naučna rasprava o spornim pitanjima ne može ni postojati bez ova
dva metoda, jer, samo je:» Pravedna rasprava ona u kojoj čovjek govori znano i
pravedno a nikako neznano i nepravedno».m Onaj ko se tog metoda ne pridržava
bliži je novotariji nego sunnetu, ma kakvim imenom sebe nazivao. Sunnet je
zasigurno put i metod a nipošto amblem ili povik! I zato:» Govor o ljudima mora biti
zasnovan na znanju i pravdi a ne na neznanju i zulumu, kao što je čest slučaj sa onima
koji slijede razne novotarije.n
Ne bi bilo loše završiti sa riječima Ibnu Tejmije, sa kojima smo i počeli a koje
zaslužuju da budu ispisane zlatnim slovima, i da ih se islamska omladina prisjeća u
aktuelnim sukobima i raspravama, kada kaže:» Pravda je, bez obzira na okolnosti,
obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda je apsolutno zabranjena i ništa je ne
može opravdati».
|