If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above.
You may have to register before you can post: click the register link above to proceed.
To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.
Gledala bi ga kradomice dok popravlja cijev u kupaonici ili u vrtu kopa rupu gdje će ona posaditi svoje ruže-golih prsa,košulje skupljene i vezane oko struka,napetih mišića na znojnim sjajnim leđima-i stidjela se iznenadne provale sramnog uzbuđenja.Mislila je što bi se dogodilo da je iznenada poljubi,da osjeti na svom tijelu te njegove velike,grube ruke.Stidjela se takvih misli i trudila se da zaboravi.Svaka žena bi dala sve da na svijetu da ima muža kakvog ona ima.Kako uopće može i pogledati drugog muškarca? Ali nije se mogla zaustaviti u skrovitim maštanjima.U kadi slučajni mlaz vode između nogu odjednom bi u njoj izazvao uzbuđenje,odjednom bi osjetila slabost prostrijeljena vrelom strelicom žudnje.Ili poslijepodne,kad bi legla da odspava,sanjala bi da Nikos leži pokraj nje u tom velikom krevetu s baldahinom,da njegov znoj natapa naškrobljene rukom vezene lanene plahte koje je Gerald kupio u Irskoj.I tada bi se naglo probudila,u sobi ispunjenoj blagim svjetlom sunčevih zraka što sipe kroz zastore i gledala u dubokoreze visokih stupova oko postelje,izgubljena u nerazumljivoj čežnji.Ponekad je u polusnu,jednostavno popustila i zadovoljila svoju želju.Nakon čega bi se samo još više prezirala.
Što je to,pitala se,zar je to ljubav?I kako se uopće dogodilo?
Ulica zivota preda mnom se pruza... Ja se spoticem o korov i padam po ko zna koji put... Zelim li ici putem koji me vodi u sigurnost? Mame me Cigani u tmini, odvodeci me u nepoznate svetove! Gubim se... Padam... Opet pogresna odluka! Kazu da se na greskama uci, a ja kao da uzivam u toj boli i gresim ponovo, ceka...juci da me stigne kazna Bozija, da mi oduzme krila i ostavi u crnilu zemlje da se u njoj gusim... Ali kada svi misle da je kraj, u meni se radja nova snaga i ponovno se borim, dizem se i nastavljam koracati korak po korak, jer na kraju puta si TI!
Dodje dan i sa njim trenutak.
Dodje trenutak i sa njim misao.
Dodje misao i sa njom mudrost.
Dodje mudrost i sa njom iskustvo.
Dodje iskustvo i sa njom zrelost.
Dodje zrelost i sa njom starost.
Dodje starost i sa njom kraj.
Dodje kraj i sa njim pocetak.
Dodje pocetak i sa njim saznanje.
U ovaj krug zivota trcimo svi po jedan mali ili veliki krug.
Neko padne na prvom kilometru,neko pretrci par,saplete se i ponovo stane na nogama.
Neko istrci polovicu i stane,neko trci do poslednjeg kilometra u nadi da ce na kraju puta pronaci odgovore na pitanja.
Ko sam ja i sto cu na ovom dunjaluku?
Da li je potreban razlog biti tu,kome smo potrebni?
Jeli ovo pocetak kraja ili kraj pocetka?
Jesam li ja odista produkt slicajnosti?
Dali,moze li,jesam li,hocu li,trebam li,mogu li?
Prvo pitanje radja drugo,drugo radja trece,postaje mali potok,rijecica,rijeka koja buja i slijeva se u ocean pitanja.Sav je zivot pitanja i u toj potraznji za odgovore ostanemo uskraceni onog sto se zove istina.
Sve prolazi i nestaje samo su pitanja vjecita.
Sve se rodi,izbehera i svene samo su pitanja uvjek ista.
Sve ce galiba i nestati kad dodje vakat samo ce iza nas ostati pitanje.
Ciji smo mi garibi?
__________________ Love Means Never Having to Say You're Sorry
Dodje dan i sa njim trenutak.
Dodje trenutak i sa njim misao.
Dodje misao i sa njom mudrost.
Dodje mudrost i sa njom iskustvo.
Dodje iskustvo i sa njom zrelost.
Dodje zrelost i sa njom starost.
Dodje starost i sa njom kraj.
Dodje kraj i sa njim pocetak.
Dodje pocetak i sa njim saznanje.
U ovaj krug zivota trcimo svi po jedan mali ili veliki krug.
Neko padne na prvom kilometru,neko pretrci par,saplete se i ponovo stane na nogama.
Neko istrci polovicu i stane,neko trci do poslednjeg kilometra u nadi da ce na kraju puta pronaci odgovore na pitanja.
Ko sam ja i sto cu na ovom dunjaluku?
Da li je potreban razlog biti tu,kome smo potrebni?
Jeli ovo pocetak kraja ili kraj pocetka?
Jesam li ja odista produkt slicajnosti?
Dali,moze li,jesam li,hocu li,trebam li,mogu li?
Prvo pitanje radja drugo,drugo radja trece,postaje mali potok,rijecica,rijeka koja buja i slijeva se u ocean pitanja.Sav je zivot pitanja i u toj potraznji za odgovore ostanemo uskraceni onog sto se zove istina.
Sve prolazi i nestaje samo su pitanja vjecita.
Sve se rodi,izbehera i svene samo su pitanja uvjek ista.
Sve ce galiba i nestati kad dodje vakat samo ce iza nas ostati pitanje.
Ciji smo mi garibi?
Hurmo bravo za ovaj tekst,koliko sam shvatila a i poente je u tome da smo mi samo prolaznici kroz ovaj dunjaluk i nishta vishe,ono shto bi rekli,da smo samo Musafiri
Vuce vlak vremena i tebe i mene,
u crno nas boji hladne tinte mrak,
neda ovoj dusi rahat da uvene,
nostalgije pun je sto disemo zrak.
Vozimo se sami u kupeu tuge ,
na rukama karta u jednome smjeru,
kud nas ovo vuku usamljene pruge,
na vrela gdje davno ostavismo vjeru!?
Hocemo li stati ,iskocit iz vlaka,
imamo li dovoljno hrabrosti i snage,
slutim da nam ljubav ostala bez zraka
i da su nam srca naceta od vlage.
Ovo je mesto postalo tesko za mene…
Tu gde predrasude nikad nisu pobedjene…
Zivi se po normama iz kojih se ne iskace…Uvek oko istih stvari sve se okrece…
Mi smo isti kroz sva vremena i sisteme,davno nauceni druge kriviti za sve probleme...
Iz svoga ugla gledamo,pa ne vidimo sebe…a sto vidimo oko nas,to nas previse ne j*b*…
Svet se menja- nama kuca to na vrata! A mi sa cipela cistimo tragove balkanskog blata...
Odelo i frizura se uvek promeniti moze,ali tesko menja se ono (sto je) ispod koze, to su ljudi...
Tesko promenjivi ljudi,ostace uvek nepopravljivi ljudi…
Makar su moji,pa ih volim…Ali sve u njima ja mrzim...
Ovi su ljudi teski…cudan smo mi svet…
Jedan drugom za vratom…tezak mentalitet…
Smeskom te docekuju…prime te u goste…izvuku sve iz tebe,pa to koriste da ti smjeste…
Uvek isti, nikada se to ne menja…
Nek nam je lose,al' neka je komsiji losije…
Zanima nas-otkuda,sto i kako drugi ima… jer je bitno znati detalje,komenarisati sa ostalima…
Te tastine u nama zive oduvek…mozemo sve sad promeniti al' to ce ostat zauvek…
Upiremo prstom, tudje greske su nam snaga…
Sebe vidimo ko svetce, govno ne mirisi s naseg praga!!
Tvrdoglava sam,pa ne pristajem na uslove…
Kad jednom pognes glavu,drugi put te ucene…
Ne trebam poduku,ni tudje zlatne savete…ako su zlatni,sto ih na sebi ne primene!?
Juce mi pruzaju ruku,ko fol,da pomognu...a danas mi ta ista pomoc dodje na naplatu…
Juce mi nude da za mene vezu,potegnu...a danas podvaljuju… da zbog njih sam tu..
Sorry, ali ne bi htela da za dvadeset godina pogledam u nazad i shvatim sta sam propustila…
pa slusam srce ,makar zvucalo otrcano…jednostavno,za mene je ispravno...
Pusti me da pogresim sama…cak da gresku ponavljam…bitno da pokusam…sve isprobam… jer nije me sram…
i kad gresim,neka gresim…pa, sto se to nekog tice…
mogu sama, samo znam da ne trebam tvoje price… necu bit ko ti,pa posle misliti sto bi bilo-kad bi bilo…
Svi smo drukciji, meni se drugacije dogodilo…slozilo,da je kako je - bolje ili losije…
pusti me,ocu sama probati sve...
Ne, ne, ne trebam suplje savete…
Ne trebam te da me vodis,vec da koracas uz mene…
Ne,ne, ne trebam borca da za mene bitke vodi, vec da bude uz mene…
Imas svoj zivot, sam po svome zivi ga,a mene pusti da pokusam sama…
Ako ne uspem - a j*bi ga,prezivecju!
ja ne pričam........ja samo živim....a život je ovo sad...vjeruj mi....čak i više sam živa jer osjećam da boli........i neka........i to mora neko,ako je meni tako namijenjeno ja to s hrabrošću prihvatam....ako je ovo samo igra sudbine onda joj neću oprostiti što je na ovako grub način samnom igra....
...ne znam ,možda mi pokušava otvoriti oči,osvijetliti moj vid,koji on svojim dolaskom zatvori...jer kad je tu oči mi ne trebaju...vidim ga srcem,dodirom,....mislima....i sad ga vidim...kako sjedi naslonjen na radnom stolu.....čak da može ovo čitati i tad znam šta bi.....ćutao bi nijemo....gutao knedle od bola,jer znam i on pati.....ali za utjehu njemu da ima gore, ja patim više......znam....posegnuće mu ruka za licem,da sakrije suzu...da je ne vide ....ali nek je ne briše....nek je pusti....nek pomislili da u toj suzi ima dio mene.....jer ima je ...ja to znam..........ali znam i da me majka nije rodila onakvu kakva bih htjela biti.....a htjela bi srce manje nježno,da ne boli....htjela bih da i nemam osjećaja da ne volim....htjela bih da imam u očima brojeve da mi računica život vodi,da mogu da kontrolišem svoju ljubav,dajem ja na kašičicu i grame,dajem je od vikenda do vikenda.......ali nemam.........sve bi to htjela....
a njega sad.....zagrliti ,poljubiti............ponajviše.......
Čuješ li kako ti dušom svojom crtam divne snove, kako se utapam u njima i nestajem pred plahosti tvog srca. . .
Ti koji si me šapatom svojim vratio sa mojih staza ludosti na koje zalutah, ti koji mi vrati nježnost srcu, ti čijom dušom dišem, ti čija je duša bitisala sa mojom svo ovo vrijeme postojanja da te ne nađoh na stranicama skoro zatvorene knjige pomislila bih da sam tu uzalud, stvorena samo kao njemi posmatrač prolaznosti....
Nudim ti otkopčanu košulju moje duše iza koje se kriju sve nježnosti koje si probudio u meni....
Nosim te sa sobom u svakom dahu, u svakom pokretu, u svakom treptaju oka, u svakom osmjehu....
Ti koji si me opskrbio beskrajnim divljenjem tvojoj ljubavi vidim te u svakoj zraci sunca, u vlati trave, u svakoj kaplji rose....Tvoj glas čujem u vjetru kako mi šapćeš, a opet čutiš svoje čutanje nježnošću što ti je dadoh...
I čutim i osjećam tvoj pogled dok me miluje, i čutim i slušam dok mi recituješ poeziju svog srca, i tiha sam a želim da vrisnem svima da sam te pronašla onda kad se više i nenadah.... I čeznem čeznjom zaljubljenika, i sanjam snovima sanjara, ustajem i liježem sa radoću u duši što te nađoh... ti dušo moje duše...
Ponosna sam Vladarica svoga sna i nježna Princeza što ukaza joj milost svoju ti koji si dio mene same.....
I ćutim dok srce ponosno pjeva himnu iskonske ljubavi ....da sretoh te u nekom drugom svijetu ne bih te prepoznala ti radosti oka mog.... da riječi divne negdje drugo si rekao mislila bih da je iluzija stvorena ustima sjetnog pjesnika.... da svoje misli ti ne narisah iskrenošću slutila bih kraj, al dušom iskrenom kakva i jeste dadoh ti sebe u svjetu opsjene..... Skloni me od svake sumnje, od pogleda zavidnika, od riječi zlobnika u srcu svom...Ja pobjegoh u okrilje tvoje čežnje od svijeta koji nije moj dom.... Čuvaj me u sebi jer jedino tamo pripadam....
Tebi darovana sam zauvijek....
Kad te sretnem u burnome dijelu moga zivota i pocnem s tobom nizati najljepse price o ljubavi u ime Allaha i zivjeti njene zakone… a onda dodje dan koji obiljezi da je sve to prolazno.
Kad ti otvorim vrata mojih snova i nastanim se sa tobom u dvorcu sacinjenom od iluzija… a onda dvorca odjednom nestane. Kad zivot svoj sakrijem u tvoje srce i natrpam moje torbe nasim danima, stavim moju srecu u tvoje oci, a zatim klonem i niti imam snage niti moci.
Kad postanes vremenom moje oci kojima gledam i zrak koji udisem i krv pomocu koje zivim, a zatim dodje tren rastanka pa te samo jos jedva uspijem da zagrlim.
Kad osiguram tvoju ljubav, kad osiguram tvoj glas, kad osjetim tvoj miris, kad osiguram moje bivstvovanje kraj tebe, kada dodjes nakon cekanja, kad te nadjem nakon traganja, a zatim otvorim oci a tebe nema.
Kad se ispuni dio sna i sretnem te nakon ceznje, pa dodjes nakon cekanja. I kad stanem pred neku a vidim tebe u njoj, kad dodirujem tvoje poklone i tebe se sjecam, kad citam tvoje retke pa te blizu osjecam, a zatim se vratim u stvarnost pa te ne vidim.
Kad prestanes pricati pa tvoj glas ostane u mojim usima, odes a slika tvoja ostane u mojim ocima, kad cijelu noc pricam sa tobom u mislima kao izludjena, pa odes a tvoj dah ostane u mome srcu, a onda se vratim kasno u noci jastuku mome, pa...
Kad sakupljam sto je ostalo iza tebe, pa vajam tvoje lice na plafonu moje sobe i na tenane vracam svaki nas tren... a onda shvatim da sve sto je lijepo kratko traje.
Kad bajram osvane a ti daleko, i visibabe procvatu a mi daleko da ih ubiremo, i kad najljepsi miris kisa ne mirisemo niti vise zajedno p njima mastamo... i tako ceznjom, godine nase prodju.
Kad te vidim tako blizu a tako daleko, da me s tobom spojio jedan cilj tog jednog prelijepog dana, a onda s drugima vrijeme provodimo i jedva se jedva vise cega sjecamo.
Kad ti pisem a do tebe ne stize moje pisanje kao nekada, niti ima nacina da caskamo kao nekada, kad uzdisem a ti uzdahe ne cujes zbog daljine, a onda dodje dan, pa umrem, pa ti samo stigne vijest.
znas
bilo je mnogo dobro
bilo je
bolje nego
bilo sta
bilo je kao
nesto
sto mozemo da
podignemo
drzimo
i onda se smijemo
zbog toga
bili smo na Mjesecu
imali smo ga
bili smo u vatri
bili smo u
beskrajnom ponoru
nigdje nema takvog mjesta
bilo je duboko
i
svijetlo
i
visoko
primaklo se tako blizu
ludila
smijali smo se
bezumno
tvoj smijeh
i
moj
pamtim kad su
tvoje oci
glasno rekle
volim
sada
dok se ovi zidovi
tako necujno
ljuljaju.
__________________ "Gospodaru moj, nauči me da je tolerancija, najviši stupanj moći, a želja za osvetom prvi znak slabosti. Podsjećaj me stalno, da je neuspjeh iskušenje koje prethodi uspjehu!"
Ovde sam Ja...
sa dva, tri, mozda i vise lica.
Ogledalo...
visestrukih refleksija, nijansa boja.
Melodija...
od najdublje tisine do najvisih akorda.
Crtez... bez okvira, ali izostrenih kreda.
Prica...
prazan papir vapi za pecatom, pre nego sto izgori.
Snovi...
na izguzvanoj postelji, katkad nocne more.
Prijatelji...
na dnu case, ili ramenu za plac.
Dom...
negde izmedju vriska i nemog zagrljaja.
Pogled...
pun zivota, ali s nedostatkom poverenja.
Ti....ponekad tako sladak i lazljiv...
i znas da volis,i znas da bolis,
da budes grub i budes pazljiv
sto cudi u coveku jednom.
U jednom momentu vreo kao vatra
u drugom hladan kao led.
U jednom smrtonosan kao otrov
u drugom sladak kao med.
I dani sa tobom su
kao hod po zici izmedju pakla i raja
jutrom na pocetku pocetka
a u sumrak na kraju kraja.
I sta na to reci
osim da si tezak bas
i u beskonacnost znas da uzimas,
mada ponekad znas i da das,
jer jednog momenta sam
s tobom na sedmom nebu
a vec sledeceg na samom dnu.
Jer jednog casa sam u sreci
a drugog u nepodnosljivom zlu...
Kao vreme.
Umes da rashladis,umes da ugrejes
da me rasplaces i da me nasmejes
i da me povredis i da me utesis
znas biti bezgresan i kada gresis.
I ma koliko se trudila shvatiti necu
kuda me sve to sa tobom vodi
al znam da covek kao ti
samo se jednom rodi.
Ti koja imash ruke nevinije od mojih
I koja si mudra kao bezbriznost
Ti koja umijesh s njegova chela chitati
Bolje od mene njegovu samocu
I koja otklanjash spore sjenke
Kolebanja s njegova lica
Kao shto proljetnji vjetar otklanja
Sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
I tvoja bedra zaustavljaju bol,
Ako je tvoje ime pochinak
Njegovim mislima,I tvoje grlo
Hladovina njegovom lezaju
I noc tvojega glasa vocnjak
Josh nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
I budi poboznija od sviju
Koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka shto se priblizavaju
Neduznim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovom snu,
Pod nevidljivom planinom
Na rubu mora koje huchi.
Sheci se njegovim zalom.Neka te susrecu pliskavice
Ozaloshcene pliskavice.
Tumaraj njegovom shumom.Prijazni gushteri
Nece ti uchiniti zla.
I zedne zmije koje ja ukrotih
Pred tobom ce biti prazne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
U nocima oshtrih mrazova.
Neka te miluje djechak kojega zashtitih
Od uhoda na pustom drumu.
Nek ti zamirishe cvijece koje ja zalivah
Svojim suzama.
Ja ne dochekah najljepshe doba
Njegove mushkosti.Njegovu plodnost
Ne primih u svoja njedra
Koja su pustoshili pogledi
Gonicha stoke na sajmovima
I pohlepnih razbojnika.
Ja nikada necu voditi za ruku
Njegovu djecu.I priche
Koje davno za njih pripremih
Mozda cu isprichati plachuci
Malim ubogim medvjedima
Ostavljenim crnoj shumi.
Ti koja imash nevinije ruke od mojih,
Budi blaga njegovom snu
Koji je ostao bezazlen
Ali mi dopusti da vidim
Njegovo lice dok na njega budu
Silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad neshto o njemu,
Da ne moram pitati strance
Koji mi se chude,I susjede
Koji zale moju strpljivost.
Ti koja imash nevinije ruke od mojih,
Ostani kraj njegova uzglavlja
I budi blaga njegovom snu!
....Otišao je jutros od mene taj čovek
Bio mi je početak i kraj,bio je voljen
Otišao je jutros i ostavio mi jedan prazan dan
Otišao je jutros,i ukrao moj san
Nisam mu rekla da stane,jer to bi bio greh
Nisam pitala zašto ide,jer je došlo vreme da platim ceh
Nisam ga pitala kuda ce posto to znam
Nisam ga pitala kome će,jer on nije sam
Neću ga čekati sutra jer doći neće
Neću se nadati da ću ga sresti jer to bi dovelo do nesreće
Neću ga zvati,jer znam da bi došao
Samo ću sanjati da je zastao onda kad je posao
Neću govoriti da je bio moj jer to nije
Neću govoriti čiji je,bilo bi previše
Samo ću ćutati kada ga neko spomene
Neću pozvati prijatelje da im poverim svoju tugu
Neću to činiti,jer oni za našu priču ne znaju
Neću se ljutiti ako on o meni bude govorio
On nije bio moj,ja sam pripala njemu
On je bio tudj covek,a živeo je u mom svetu
On to možda nije zaslužio
Ma ko šta rekao,ma ko mi presudio
Taj tuđi čovek me je jedini voleo.....
Ništa nije važno kao vještina naših osjećaja kad primi boje ljubavi i ništa ne treba osporiti promjenama koje nastaju u vremenu čekanja, jer svako disanje tada ima svoj ritam, ponekad blag, ponekad trom, ali ipak skladan ritam, što našu dušu uči vječnom privikavanju.
Što smo prije bili i zašto sjajnim koracima tako preplašeno zastajemo? Ne znam, ali ponekad poludim i poput vjetra urlam tvojim bićem, nasrnem divljački, pa u strahu da ne poklekneš, povučem se i utihnem, i znam suncokrete zatamniti, prisiliti ih da se mog nemirnog sna napiju.Ali, sve to radim iz ljubavi i koliko god ti čudno izgledalo, ja te volim.
Ne mogu bez tebe i vječno sam ti zahvalan što u meni odavno postojiš. Ovoj pjesmi ne pripisuj nikakvo zlo, niti mojoj ljubavi, oni su lom nemira i skup su stihova svih mojih nestrpljenja i čežnje za tvojim toplim dodirima.
Neponovljiva si, neizmjerno blaga i mojim snovima potrebna, otkrivena i začeta u svakom mom pokretu, posađena korijenom moje velike ljubavi, izrasla rijekom mojih drhtaja i u svakom njenom valu blistava ljubav. Dohvatila vječnim smislom i pomjerila granice mog beskonačnog svemira.
Poznajem pogled mjeseca u kojem svojim toplim usnama zabrinuta trčiš i poznajem obrise bijelih breza što se skrivaju iza tvojih nježnih zagrljaja, zato te i vodim ravnicom mojih nadanja, jezerima mojih dugih iščekivanja, zanosnim proplancima, sa kojih drvoredi visokih jablana nad tobom strepe.
Jedina moja ljubavi, samo tebi pripadam i u tvom se srcu jedino snalazim, kao čovjek svaku sumnju odbacujem, kao ljubav tvojom dušom odzvanjam, kao miris tvojim tijelom ustajem, kao vjetar tvojim se nebom propinjem. Predivna moja, ništa mi u životu nije važno osim tebe i boje tvoje ljubav
Voli kad joj dođe. Sva treperi prije njegovog dolaska, srce joj podrhtava, uzbuđena je... Zna da će to biti sati samo za njih, nitko im drugi ni ne treba. On je cijeli njen život, njena je duboka duša do vrha ispunjena njegovim pogledom, njegovim glasom, njegovom nježnošću...
Provedu zajedno cijelo popodne. Uvijek se pobrine za užitak okusa, kupi ili skuha nešto što on voli, što oboje vole... Uvijek uživaju u krevetu, to im je najdraže mjesto za maženje, za priču, za opušteno i neobavezno vođenje ljubavi.
Nikada još nije ostao preko noći, ali možda će i to jednom moći, možda će i to doći na red.
On zna kako se vodi ljubav. Čini to tako da iz nje izvlači ono najdublje i najslobodnije, to mu uspijeva osmjehom, pričom, povjerenjem. Zna da može tražiti što želi, jasno to izgovoriti i od njega to dobiti bez trunke zadrške ili loše primisli. To ju čini divljom kakva nikada s nikim nije bila. I ti predivni trenuci opuštanja u pauzama, kada pričaju o svemu, a u svakoj se riječi provlači nježnost, u svakom je njegovom osmjehu mali poklon za njenu dušu.
I vrijeme uvijek prebrzo prođe.
Sati su uvijek tako kratki.
Nastoji ne razmišljati o tome da mora otići, da ne može ostati noćas. Ali, u trenucima kad se oblači, kada ponovno steže kravatu oko vrata i vraća se u svoj svijet, njoj se grlo steže kao da je svezano tom kravatom.
On će noć provesti u drugom krevetu. U nekom drugom svijetu.
Što radi kada se vrati kući, pažljivo istuširan kako ne bi mirisao na nju? Nudi li na poljubac usne kojima je nju ljubio... po cijelom tijelu?
Oprosti mi sto pisem,ali drugacije ne mogu,niti ne znam,stih mi dusu lijeci,a srce iz rasutih komadica u cjelinu suzama vraca…
to je moj mali svijet,gdje srce progovara,to je moj kutak,gdje nada vjecno biva,tiha gusta rijeka,gdje mi dusa plovi osjecajima…
Oprosti mi,nisam ja kriva,sto mi svaka pomisao,u stih se pretvara,i u vjecnu pjesmu stapa,jer ispod povrsine zivi osoba bez oklopa…
Pjesma je slika duse moje,a stih glas njen nijem,moj unutrasnji svijet,sto me cini istim onom zenom,kada sam iz majcine utrobe,po prvi put zrak udahnula…
A ja i dalje budna sanjam......
Zatvaram oci i odlazim u zadnji dio mog uma ,gdje brige ne postoje i vidim promjenu,lica blijede kao kapi kise i sunceve zrake.
Svi ti osjecaji,ti jucerasnji osjecaji,svi se gube,danas moj dan je samo onaj u mojim mislima,i to samo mojim....
Sve brige ostavljam u rukama daleko od misli,od ociju,drzim ih jako,stezem ih pokusavajuci sakriti,sakriti sta osjecam jer osjecaji sada
Ja ne mogu ti dati resenje za tvoje zivotne probleme,strahove i sumnje.
Ali mogu te saslusat i zajedno mozemo potraziti odgovor.Ne mogu promeniti tvoju proslost,ni buducnost sa neispricanim pricama,ali mogu biti tu sada,kada ti zelis da vidis da mi je do tebe stalo....
Ja ne mogu ukloniti zapreke pred tvojim nogama,ali mogu ti dati RUKU koju mozes prihvatiti da ne padnes.
Tvoje radosti,uspesi i sreca nisu moji ali ipak mogu se smejati zajedno s tobom.
Tvoje odluke u zivotu nisu moje da ih cinim ili sudim o njima,ali mogu te podrzati i OHBRABRITI i pomoci ti kad ti pomoc treba.
Ne mogu te spreciti da se udaljis od mene ali mogu se moliti za tebe,pricati s tobom...i cekati te....
Ne mogu spreciti tvoje srce da boli ili bude povredjeno, ali mogu plakati s tobom pomoci ti da sakupis komade i vratis ih na mesto....
Ja ti ne mogu reci ko si
Jedino te mogu voleti....
Znam da ce doci vakat i da ce sazrit istina na drvu zivota.
Ko zrela jabuka koju ubrase Adem i Hava (za belaj) pa ih ispudise iz Dzenneta.
Haman valja se spremit za nju,svilenu kosulju mudrosti istkanom zlatnim koncima pravde obuci,stegnut srce i sa njim pogledat kako pada jabuka istine.
Saznat ce dunjaluk da se medju njima krecu insani sa lijepim bijelim maskama iza kojih se sakrivaju zle duse,na cijim rukama tragovi nevine krvi djevica.
Zadrhtace nebo i vatan,sjeme ce njihovo biti prokleto dok je vakta i zemana.
