If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above.
You may have to register before you can post: click the register link above to proceed.
To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.
Trazila sam snagu i Bog mi je dao poteskoce koje su me osnazile.
Trazila sam mudrost i Bog mi je dao probleme koje je trebalo rijesiti.
Trazila sam bogatstvo i Bog mi je dao mozak i tijelo da mogu raditi.
Trazila sam hrabrost i Bog mi je dao prepreke koje je trebalo savladati.
Trazila sam ljubav i Bog mi je dao ljude kojima treba pomoci.
Trazila sam usluge i Bog mi je dao prilike...
Nisam dobila nista od onoga sto sam trazila ali sam dobila sve sto mi je trebalo!
__________________ "Stiže proleće,
žao mi je svih onih kojima to nije važno."
Tako mi vremena čovek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.
AL-´ASR
NAJSRETNIJA ŽENA NA SVIJETU od dr. Aid El-Karni-a nisam čitala ali sam čula da je izuzetno dobra knjiga kao i NE TUGUJ od istog autora. Volim da čitam pa makar i zabranjene upravo sam pročitala DRAGULJ MEDINE od Šeri Džons iz radoznalosti...
Tako mi vremena čovek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.
AL-´ASR
NAJSRETNIJA ŽENA NA SVIJETU od dr. Aid El-Karni-a nisam čitala ali sam čula da je izuzetno dobra knjiga kao i NE TUGUJ od istog autora. Volim da čitam pa makar i zabranjene upravo sam pročitala DRAGULJ MEDINE od Šeri Džons iz radoznalosti...
Skorpijo,hvala ti sto si se javila u ovoj temi,da ne bude da samo pisemTo su meni posebno drage knjige,Najsretniju zenu sam dobila na poklon u nekim posebnim momentima u mom zivotu i nekako mi se od tad sve promijenilo,Ne tuguj je nesto sto se cita u jednom dahu,sto ti vrati smisao zivotu i duhovno podigne.
Ovo su najvredniji pokloni koji se mogu nekom dati-znam po sebi
Obavezno ih procitaj
Hvala RARICE TEBI drago mi je da postoji ova tema. Priznajem da nastupajući ramazanski dani su mi bili inspiracija da obiđem sve teme o religiji.
A knjige volim da čitam ako Bog da inšalah prvom prilikom ću procitati ove 2 gore navedene. POZDRAV od i žao mi je što se nismo upoznale a nadala sam se. Vozila sam se na ringišpil i mislila a đe li su mi RARICA I URSULJANKA i sjećanje na vas i obećanje naše mi je učinilo vožnju još ljepšom i postala srećna žena u tom momentu. HVALA
Eh ovaj nas forum je cudo,prava mala porodica....i meni je bilo zao sto nisam dosla kad ste svi bili dole,al se nadam da cu vas nekad upoznat,tebe,Stranca,Reska,Sanu.....Mi se zapravo i znamo,samo su problem termini
Hvala ti za ove prelijepe rijeci i ja sam danas bila srecna-kad sam videla da si zavirila u ovu temu.
I tebi HVALA!
...Tvoj nakit je kratkotrajan, ali su tvoja dobra djela kod Uzvisenog Allaha vjecna!
...Odagnaj tugu, napusti brigu, iseli se iz kuce depresije i izadji iz satora beznadja i frustracije. Dodji u hram imana, Kabu Allahove blizine, mjesto zadovoljstva Njegovim sudom i odredjenim i ZAPOCNI novi – ali SRETAN zivot, nove – ali lijepe dane; zivot bez oklijevanja, brige i konfuzije; dane bez dosade, zamora i sivila …
Kada te pozove glas vjere sa brda nade u dolinu zadovoljstva da te obraduje, znaj da si TI najsretnija zena na svijetu.
Iz knjige: Mozes biti najsretnija zena
Autora: Dr. Aid El-Karni
__________________ Nista nije vazno , kao vjestina nasih osjecaja kad primi boje ljubavi
i nista ne treba osporiti promjenama koje nastaju u vremenu cekanja
Vozila sam se na ringišpil i mislila a đe li su mi RARICA I URSULJANKA i sjećanje na vas i obećanje naše mi je učinilo vožnju još ljepšom i postala srećna žena u tom momentu.
Esminim unukama koje je slijede u čednosti, čistoti i neporočnosti... onima koje kroče putem Aiše, Hafse i Sumejje, radijallahu anhunne... čistim, neporočnim, bogobojaznim i čednim... Onima koje je zaveo i obmanuo lažni ovodunjalučki sjaj i ukras... koje civilizacija zaostalih zadivljuje i bez daha ostavlja... onoj koja je zgriješila prema svome Gospodaru, pocijepala zastore svoje čednosti pa iz svoga doma izašla obučena a gola, da, i sama zavedena, skreće pažnju na sebe i zavodi druge... svima njima želim uputiti savjet, upozoriti ih i opomenuti...
SAVJET PRVI:
Sestro vjernico, ti kojoj je Allah podario blagodat zdravlja, blagodat vjere islama, zahvaljuj Uzvišenom Allahu, nastoj Mu se približiti i biti Mu pokorna... jer je u pokornosti Njemu sreća i ovoga i onoga svijeta, a bliskost sa Njim Uzvišenim je veličina i ponos i na dunjaluku i na ahiretu. Kaže Uzvišeni: ''A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao – postići će ono što bude želio.'' (El-Ahzab, 71.)
SAVJET DRUGI:
Čuvaj svoj hidžab, svoju čednost i poštenje. Hidžab je čistota, krepost, čestitost i neporočnost. Kaže Uzvišeni: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti.’’ (El-Ahzab, 59.)
Da, baš tako, on je ukras i obilježje čiste, plemenite i časne žene. Hidžab je dokaz njenog stida, pokazatelj čistote i neporočnosti, i njena zaštita od šejtana među ljudima i džinnima. Zato dobro čuvaj svoj hidžab, Allah ti se smilovao, jer je on tajna tvoje sreće.
SAVJET TREĆI:
Čuvaj se onih koji zagovaraju otkrivanje i razgolićavanje, jer oni ti samo zlo žele. Budi poput čvrste brane pred njihovim idejama i zamislima, neprobojna tvrđava pred njihovim strastima i prohtjevima. Da, tako je, sestro moja, tvoj stid i čednost im ne da mira, ne da im zaspati, pa bi htjeli da te pridruže povorci grješnica sa Zapada, samo da bi zadovoljili svoje strasti i prohtjeve i želje svoje ostvarili. Čuvaj se takvih, ja te iskreno savjetujem i želim ti samo dobro.
SAVJET ČETVRTI:
Svoj jezik čuvaj od ogovaranja (gibeta) i prenošenja tuđih riječi (nemimeta). Ova dva grijeha uništavaju dobra djela i proždiru nagradu pokornosti. Kaže Uzvišeni: “...i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno.” (El-Hudžurat, 49.)
Izbjegavaj sijela i skupove u kojima se čine ovi grijesi, i mnogo Allaha spominji i Kur’an uči, tako ćeš se sačuvati i zaštititi od tih stvari.
SAVJET PETI:
Svim srcem nastoj, Allah te čuvao, da se podučiš propisima svoje vjere i temeljima vjerovanja. Savjetujem ti da čitaš korisne knjige, savjete i poslanice naših učenjaka i daija, da posjećuješ predavanja i korisne skupove, jer ćeš na taj način postići gore navedeno.
Sjeti se riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko bude krenuo putem traženja znanja, Allah će mu time olakšati put do Dženneta.”
SAVJET ŠESTI:
Sestro u vjeri, historija nam neprestano priča o životima velikih žena, žena koje su se žrtvovale i uložile svoje vrijeme i trud, odgajajući tako velikane i heroje, svijetle primjere o kojima čitav svijet govori, a historija uvažava. Još davno je rečeno: “Iza svakog veličanstvenog odgoja stoji veličanstvena žena.”
Pa hoćeš li ti biti jedna od onih koje su svoje ime uklesale u stablo vremena, i trag svojih djela ostavile na stranicama historije, podižući jedinstvenu i izvanrednu generaciju, usađujući joj ljubav prema vjeri i zajednici muslimana (ummetu) i spremnost na žrtvu, dobivši na kraju, kao plod, čvrstu vjeru uz zalaganje i žrtvovanje za nju?!
Zato samo naprijed, sestro… trud neće propasti, a rad i zalaganje neće biti uzaludni i beskorisni.
“I reci: ‘Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici.’” (Et-Tevbe, 105.)
SAVJET SEDMI:
Plemenita sestro, nastoj obavljati što više dobrovoljnih djela (nafila), ustraj u dijeljenju imetka, i budi od onih koje hrle i žure ka Džennetu, prostranom poput nebesa i Zemlje. Kaže Uzvišeni: “Nadmećite se da u Gospodara svoga zaslužite oprost” (El-Hadid, 21.); “…i neka se za to natječu oni koji hoće da se natječu!” (El-Mutaffifūn, 26.).
Zato, sestro, hajde, požuri… megdan je prostran, a put dalek. Opskrbi se imanom i naoružaj se pokornošću… Džennet je posljednja stanica.
SAVJET OSMI:
Cijenjena sestro, jesi li čula priču o Ummu Salih (majci Salihovoj)?
Bila je to jedna starija žena. Čula je o vrijednosti pozivanja u Allahovu vjeru i velikoj nagradi za to, pa je, zajedno sa svojom djecom, odselila u jedno mjesto da bi podučavala i savjetovala žene, stanovnice tog mjesta... pa ima li danas žena koje bi se povele za ovako divnim primjerom?
Kaže Uzvišeni: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati.” (Ali Imran, 104.) Pa hoćeš li se pokoriti i predati ovom veličanstvenom pozivu Božijem? Nadam se da hoćeš...
SAVJET DEVETI:
Sestro vjernice, još uvijek ima puno žena koje žarko žele da svoje brige podijele sa nekim, da svoju tugu i bol iznesu onome ko će saosjećati sa njima. One su u potrebi za dobrim i pobožnim ženama poput tebe, zato pohitaj, Allah te čuvao, budi im pri ruci i pomozi ih u pokornosti Stvoritelju, usmjeri ih na put dobra i spasa. Ti to, ako Bog da, možeš. I sjeti se riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Da Allah preko tebe uputi samo jednog čovjeka, bolje ti je od blaga crvenih deva.”
SAVJET DESETI:
Savjetujem ti da čitaš o životima dobrih i pobožnih žena iz prijašnjih generacija, žena čiji su životi veličanstveni uzori, jedinstveni primjeri i neponovljive priče. Uistinu su u tome važne životne lekcije i neprocjenjive pouke i poruke.
Allah neka te čuva i učini sretnom!
Fokusirati se na negativne aspekte braka previše je jednostavno, ali voljeti, razumjeti, razgovarati i tražiti kompromis može biti blagoslov za svaki supružnički odnos.
Ako ste novopečena mlada ili ste na putu da to postanete, ovo je kolekcija praktičnih savjeta za vas.
Budi mu prijatelj
Brak nije veza bazirana na robovlasničkoj osnovi, već ona koja podrazumijeva dva timska igrača koji su, djelujući skupa, u mogućnosti da prođu kroz bilo šta.
Veza između vas i vašeg muža trebala bi prevazilaziti granice bračnih drugova i proširiti se na nivo prijateljstva. Trebali biste biti potpuno otvoreni jedno prema drugom, smijati se zajedno, plakati zajedno i imati niz zabavnih aktivnosti zajedno.
Pazi na izgled
Na dan tvog vjenčanja (kao i noći) i u periodu vašeg “medenog mjeseca“ tvoj muž je bio zadivljen tvojom ljepotom i gracioznošću, ali to nije jedino vrijeme kad trebate izgledati divno. Veoma često se dešava da žene već nakon par mjeseci braka zaborave kako se srediti, lijepo odjenuti i namirisati.
Još je gore kad dođe beba. Sva šminka, parfemi i haljine su zamijenjeni benkicama, bejbi uljima i trenerkama.
Prestani! Nemoj postati žrtva isprike „ja sam majka, nemam vremena“. Zadrži sve te parfeme, odjeću i šminku na dohvat ruke jer još možeš izgledati fenomenlno, bez obzira na to koliko si u braku. Svejedno da li imaš idealnu težinu ili ne, potrudi se da budeš lijepa zato što to jesi.
Pravite ustupke i slavite
Nema sumnje da će biti trenutaka kad ćete oboje biti tvrdoglavi da bude po vašem, ali ne dozvoli da te tvrdoglavost nadvlada. Mada vam ponekad može donijeti korist, tvrdoglavost također može narušiti ljepotu veze. Težite kompromisu i naučite se ugristi za jezik, ponekad progutajte ponos i napravite ustupak. To zaista može olakšati teške situacije i biti razlog za slavlje.
Otvorite vrata razumijevanja
Ponekad je teško otvoriti vrata razumijevanja, ali svako posjeduje specijalni ključ, a to je komunikacija, samo je treba znati uspostaviti. Držati stvari potisnutim ne koristi nikome i zbog toga se možeš osjećati kao boca Coca Cole kad se protrese. Šta se na kraju desi? Vulkanska eksplozija. Razgovaraj sa svojim mužem zrelo i s mjerom. Na ovaj način ne samo da se izbjegavaju optužbe i napetost, nego i situacije gdje sve eksplodira i „izađe na vidjelo“.
Upoznaj ga bolje nego njegova majka
Upoznaj svog muža iznutra i bit će lako znati šta on voli ili ne voli. Ne samo da će to ojačati vezu među vama, nego će se on osjećati sigurno znajući da je njegova voljena žena neko ko ga razumije i prepoznaje njegove potrebe. Također će ići u tvoju korist i to da blago razgovaraš s njim kad pokušavate naći rješenje problema.
Zaboravite svijet
Tokom svakodnevne žurbe oko posla i porodice često ostaje malo vremena „za nas“. Neke jednostavne stvari kao što su lutanje po parku, boravak u zoološkom vrtu ili vikend na plaži mogu biti fantastične i vi se možete bolje upoznati. Zato zaboravite svijet i uživajte u međusobnom druženju.
Nađi vremena za sebe
Može biti veliko zadovoljstvo brinuti se o svojoj novoj porodici. Također može biti toliko iscrpljujuće da zaboraviš na sebe. Zavjetuj se da ćeš svakog dana učiniti jedan korak, bilo veliki ili mali, da se razviješ kao osoba. Bilo da pokušavaš memorisati Kur'an, čitati knjigu ili ugađati sebi, čak i ako središ svoju frizuru to može biti ugodna promjena.
Budite istinski tim u jačanju svoje vjere
Može biti potpuno ispunjavajuće klanjati zajedno. Jednostavne stvari kao što je zajedničko obavljanje namaza, ako vaš muž ne može stići u džamiju, učvršćuje vašu vezu i može biti prava duhovna nagrada.
Samostalno učenje ili traženje znanja može biti izolirajuće, ali imati muža s kojim ćete zajedno učiti je prava blagodat. Ne samo da vas povezuje duhovno, nego i jača vašu vjeru.
Fokusirati se na negativne aspekte braka previše je jednostavno, ali voljeti, razumjeti, razgovarati i tražiti kompromis može biti blagoslov za svaki supružnički odnos. Napustite cinizam i uživajte u svojoj zajednici.
Simbol potlačenosti žena? Ove žene vjeruju da ih nošenje hidžaba oslobađa i omogućava im da izraze svoj identitet.
Nikab. Al-Amira. Dupatta. Burka. Čador. I jezik koji se koristi za opisivanje različitih vrsta odjeće koju nose muslimanke čini se jednako komplikovanim i čudnim koliko i samo to pitanje. Malo koji odjevni predmet je izazvao toliko zabrinutosti, kontroverzi i nesporazuma kao što je to slučaj s islamskom maramom, odnosno hidžabom.
Za one muslimane koji svoju vjeru otvoreno iskazuju, hidžab (arapska riječ za zastor, zavjesu) može predstavljati mnogo toga. Za neke je to kulturni običaj koji se prenosi kroz generacije, nešto što se ne propituje, već samo usvaja. Za druge, potreba da se oblače i ponašaju čedno definira njihov odnos s Bogom, njihovu religijsku posvećenost ili čak političke stavove. Za druge je, pak, hidžab komplikovano putovanje, na čijim se zavojima marame nakratko skidaju i stavljaju s velikom revnošću.
“Muslimanke nose hidžab iz mnogo razloga, kao što su pobožnost, identitet, ili iskazivanje političkih stavova”, kaže Tahmina Saleem, suosnivač agencije za savjetovanje "Inspire" koja pomaže ženama da se njihov glas čuje u društvu. „Većina ih nosi hidžab svojom voljom, a neke i protivno svojoj volji.”
Za one koji se protive hidžabu, on – a pogotovo njegov još upečatljiviji rođak nikab (marama koja se nosi preko lica) – predstavljaju samo vid potlačenosti, bez obzira na to da li se nose svojevoljno ili ne. Oni koji se zalažu za njegovo ukidanje se pitaju zašto bi ijedna žena u javnosti svojevoljno pokrivala kosu ili lice.
Ovog mjeseca će vladajuća stranka Francuske raspravljati o zakonu koji zabranjuje nošenje nikaba u javnosti, što bi značilo da bi svaka žena koja bude uhvaćena kako nosi nikab ili burku (arapska i afganistanska verzija marame koja prekriva cijelo lice) bila suočena s kaznom od 700 funti. Ako ovaj zakon bude donesen, on će predstavljati prekretnicu u odnosima Zapadne Evrope i muslimana i možda potaknuti političare u susjednim državama da promoviraju slične zakone.
Debatom o ukidanju hidžaba vladaju polemisti. Hidžab je ili dobar ili loš, ili ispravan ili pogrešan. Rijetko imamo priliku čuti ili vidjeti one žene na čije će živote bilo koja vrsta restrikcije islamskog načina oblačenja imati značajan utjecaj.
Danas list The Independent razgovara s pet Britanki iz različitih profesija o tome koju vrstu hidžaba nose i zašto. Od studentice koja je prva u svojoj porodici koja pokriva lice do majke četvero djece koja je odlučila skinuti hidžab i smatra da i dalje može biti pobožna muslimanka koja prakticira svoju vjeru – njihove priče su jednako raznolike i šarene kao i šalovi koje nose.
Rahmanara Chowdhury (29) je odrasla u porodici sa sedam sestara od kojih je svaka sama donijela odluku da li da nosi hidžab ili ne. Ova aktivistica na Univerzitetu Loughborough nosi hidžab oduvijek, ali je prije devet godina odlučila da počne nositi nikab, dio odjeće arapskog porijekla koji prekriva lice tako da se vide samo oči.
„Naša porodica je prilično velika, sedam nas je djevojaka i još od rane dobi smo učile o hidžabu. Ali kako sam odrastala, mnogo više sam počela shvatati duhovne razloge nošenja hidžaba. To se dešavalo kad sam bila tinejdžerka. Nikab sam počela nositi na zadnjoj godini fakulteta. Ipak, trebala mi je cijela godina da donesem tu odluku. Ispitivala sam, istraživala, prije nego što sam donijela odluku. Odluka da počnem nositi nikab je za mene bila neka vrsta duhovnog putovanja – nije bila stvar vjerovanja da je nešto ispravno, a nešto drugo nije. Tada nijedna od mojih sestara nije nosila nikab. Nosile su hidžab, ali ne i nikab. Za moju porodicu je to bilo nešto veliko zbog toga što sam ja bila prva.
O tome nisam razgovarala ni s kim. Kad sam odlučila da ću početi nositi nikab, jednostavno sam ga stavila. Sjećam se kako sam se jednog dana vraćala s fakulteta, a moj otac je izlazio iz kuće. Primijetio me dok sam prolazila ulicom. Zastao je i gledao me, ali nije ništa rekao, jednostavno je tog trenutka to prihvatio.
Jedna od stvari koje su me u početku zabrinjavale bila je to što smo na fakultetu često radili u grupama i s mnogo različitih ljudi, tako da sam se brinula kako bi nikab mogao utjecati na to. Ispostavilo se upravo suprotno. Kad sam stavila nikab, bilo mi je lakše da se uključim u razne projekte i družim s kolegama.
Mislim da sam sretna jer nisam imala nikakvih negativnih iskustava otkako nosim nikab, ali poznajem mnogo ljudi koji jesu. Prije su me zvali poštanskim sandučićem i nindžom. Ali sada se u njemu osjećam tako ugodno da mi to jednostavno ne smeta. Kad mediji „napušu” problem, bolje je ne izlaziti u javnost, tako da ću to i uraditi.
Sve moje sestre vode veoma različite živote i to morate poštovati. Ne možete nametnuti svoje stavove nekom drugom. Nikada ne bih omalovažavala nekoga ko ne nosi nikab, niti mislila da sam ja bolja od njih. To nije poenta, poenta je u mojoj duhovnoj povezanosti s Bogom.
Kad je za vas ispravno da nešto uradite, to jednostavno znate u svom srcu. To je samo radi Boga, ni radi koga drugog.
Na početku semestra, kad dođu novi studenti, mnogo bulje u mene. Ali moje kolege su jednostavno predivne. Prirodno su znatiželjni, a ja im kažem kako je uredu da postavljaju pitanja. Ja sam vjerovatno prva osoba pod nikabom koju su ikad vidjeli i često imamo vrlo zanimljive disuksije.
Mislim da sve više žena odlučuje da nosi hidžab zbog toga što je sve veći pritisak na ženama da stalno budu u trendu, i neke od njih jednostavno žele pobjeći od toga.
Neki kažu kako je nikab sredstvo represije, ali je za mene on sredstvo osnaživanja. Dao mi je slobodu da budem šta hoću i da se ne brinem o tome šta ljudi misle o mom tijelu i o tome da li se oblačim u skladu s najnovijim modnim trendovima ili ne. Sve sam to ostavila iza sebe i sada se mogu fokusirati na ono što je zaista važno u životu. To mi je dalo mnogo više samopouzdanja da kročim u svijet i ponesem bajrak istine i poštovanja.
Nosim samo jednobojnu odjeću, ali obično ne nosim crno. Volim plavu i smeđu.
Zaista je tužno da neki ljudi čim vide ženu pod nikabom, odmah pomisle da je ona potlačena. Kad je Jack Straw dao svoj komentar na nikab, nama koji nosimo nikab je bilo jako teško, jer je postojao veliki pritisak da i mi progovorimo o tome, ali samo sa stajališta samoodbrane, a ne da o tome govorimo kao o nečemu pozitivnom. Time svaka rasprava o nikabu automatski poprima negativan ton."
Rajnaara Akhtar (31) je jedna od Rahmanarinih starijih sestara koja nosi hidžab koji prekriva njenu kosu i ramena (džilbab). Zabrinuta zbog političkih rasporava o ukidanju hidžaba – posebno u Francuskoj – pokrenula je grupu Protect Hijab (Zaštiti hidžab).
"Protect Hijab smo pokrenuli 2003. godine kad se u Francuskoj po prvi put počelo govoriti o zabrani hidžaba na javnim mjestima. To je za nas bilo zastrašujuće, jer iako se radi o stranoj zemlji, ipak je Francuska “preko puta” Britanije. Ta zemlja je željela zabraniti način oblačenja koji je ključni dio identiteta mnogih muslimanki.
Znali smo da odgovora mora biti, ali, što je najvažnije, da taj odgovor mora doći od muslimanki, zbog toga što je mnogo kritika na naš račun bilo povezano s nedostatkom aktivnog angažmana. Obično su muškarci ti koji govore, a to štetu samo čini još većom jer potpomaže stereotipe.
Mnogo je nesporazuma oko toga šta je hidžab u Evropi i šta on predstavlja. Iako se radilo na ukidanju ovih stereotipa, ipak mislim da stav da su žene pod hidžabom na neki način potlačene ili primorane na arhaični način oblačenja i dalje preovladava. Zapravo, postoji mnogo obrazovanih mladih žena koje odlučuju da počnu nositi hidžab zbog toga što, kad pokušavaju naučiti više o svojoj religiji i identitetu, one zapravo izaberu jedan vid čednosti koji može uključivati i hidžab.
Riječ „čednost” za različite ljude nosi različito značenje, a tako i treba biti. Za neke žene ta riječ uključuje i pokrivanje licca i šaka, ali za druge, ona možda znači da neće nositi suknje iznad koljena. To je stvar individualnog izbora i, dok god je taj izbor stvar slobodne volje tog pojedinca, treba ga poštovati.
To mora biti izbor te žene. Problem nastaje ako postoji vanjski pritisak zbog kojeg se ona osjeća primoranom da počne nositi hidžab.
Za mene je najvažnije da se oblačim čedno. Nosim različite vrste odjeće, uključujući džilbab, duge suknje i majice dugih rukava, te odjeću primjerenu za različite prilike (npr. pantalone ispod kraće haljine za šetnju u prirodi).
Nešto na šta se ne obraća dovoljno pažnje (a trebalo bi, jer postoje slična pravila kao i za žene) jeste hidžab za muškarce. Oni ne moraju pokrivati kosu, ali se moraju oblačiti čedno. Hidžab nije samo komad odjeće, on uključuje i ponašanje. I ponašanje i oblačenje mora biti čedno.
Mnogi me pitaju da li nošenje hidžaba znači da moja odjeća mora biti jednolična i neugledna, ali ja mislim da to uopće ne mora biti tako. Imam ogromnu kolekciju marama koje pristaju uz različite odjevne kombinacije. Za mene čednost ne isključuje lijep izgled. To dvoje je kompatibilno.
Jako sam bliska sa svojim sestrama. Podržala sam Rahmanarinu odluku da stavi nikab jer je to bila stvar njenog slobodnog izbora, ali ja lično ne vidim sebe s nikabom. Mislim da je za to potrebna ogromna hrabrost. Rahmanara je izabrala da radi u okruženju u kojem su muslimani, a posebno žene koje nose nikab, u velikoj manjini. S te strane sam jako ponosna na njenu hrabrost i uvjerenje.
Mislim da se u Britaniji sam hidžab ne dovodi u pitanje, jer je prihvaćen u društvu, ali u pogledu nikaba postoji razlog za zabrinutost. Ono što mene zabrinjava jeste to što ako dozvolimo da rasprava eskalira u zabranu nikaba, time ćemo dozvoliti kršenje osnovnih sloboda, nakon čega će sigurno uslijediti zabrana hidžaba. Ako zabranimo nikab, za deset ili dvadeset godina i hidžab će biti zabranjen na isti način. Zbog toga smatram da je važno usprotiviti se svakome ko želi ograničiti slobodan izbor žene da oblači šta želi."
Shelina Zahra Janmohamed (34), autorica knjige “Love in a Headscarf” (“Ljubav s hidžabom”), memoara u kojima govori o svom ugovorenom braku, iz Sjevernog je Londona. Njeni roditelji su rođeni u Tanzaniji, a korijeni su im iz indijske savezne države Gujurat.
“Počela sam nositi hidžab kad mi je bilo 13 godina, ali ga tada nisam nosila stalno. Osjećala sam da to zaista želim. S intelektualne strane sam razumjela argumente koji se odnose na čednost, ali, kad sam razmislila o tome, moja motivacija je bila težnja da budem dobra muslimanka.
Nisam ga nosila u školi, ali drugdje jesam. Pravdala sam se sebi samoj i roditeljima, i oni su bili zadovoljni time, jer je tamo bilo samo nekoliko muškaraca. Također sam željela da odvojim privatni život od života u školi. Kad sam bila tinejdžerka, nisam znala kako uklopiti sve ove komponente. Prvi put kad sam to uspjela je bilo kad sam krenula na Oksfordski univerzitet, 1992. Tamo me niko nije poznavao i hidžab je bio jednostavno dio mene. Osjećala sam se vrlo ugodno u njemu, a ostali su to prihvatili."
Ona smatra da njeno nošenje hidžaba u sebi ima i element estetike, ali ne nosi ultramoderne marame. “U 1990-im sam nosila malu maramu presavijenu u oblik trougla. Sada nosim dugu. Naravno da će moje marame biti moderne, ne želim da izgledam kao da sam iz 19. stoljeća. Nikad nisam voljela nositi crne marame i crne mantile, ali ako se slažu s onim što nosim, ponekad ih obučem. Oblačim se u razne boje, ali izbjegavam jarke boje. Mislim da nema ništa loše u tome da izgledam lijepo i nosim lijepu odjeću, ali upadljive boje za mene prelaze granice čednosti.”
Za nju je čednost stvar „duha” jednako koliko i stvar propisa. „Ponekad poštuješ pravila, ali ona nisu prilagođena duhu. Kad se oblačim ujutro, upitam se da li izgledam onako kako bih trebala izgledati, čak i nakon što ispoštujem pravila.”
Ne nosi nikab, jer smatra da to nije vjerska obaveza. „Islam stavlja veliki naglasak na individualnost i ličnost.”
Prema njenom iskustvu, događaji koji su se desili 11. septembra i ono što je uslijedilo nakon njih su doveli do straha u od islamofobičnih napada i razgovora o skidanju hidžaba kod onih žena koje se osjećaju ugroženo.
”Ako su žene željele skinuti hidžab nakon 11. septembra, bilo im je dozvoljeno, ali ja sam tada svoj nosila već deset godina. Bilo mi je veoma čudno da je nešto što sam ja za sebe odlučila sada postalo javno pitanje. Za mene je to uvijek bila privatna stvar, koja je odražavala činjenicu da poštujem određeni sistem vrijednosti i vjerovanja.
“Malo prije 7. jula (2005., dan bombaškog napada na London) sam počala pisati blog. Tada se već mnogo govorilo o muslimanima i neko me zamolio da napišem članak o tome i zaista sam uživala pišući ga. Bavim se marketingom, ali se sjećam da sam pomislila da zaista uživam u pisanju. U novinama “Muslim News” sam dobila mjesečnu kolumnu u kojoj sam mogla pisati o raznim pitanjima. Jednom mjesečno mi nije bilo dovoljno, pa sam pokrenula vlastiti blog. Shvatila sam da nema mnogo muslimana u Britaniji koji pišu blogove. Pozvana sam na Newsnight nakon komentara Jacka Strawa o nikabu. Sve to me podstaklo da pišem još više.
Ušla sam u knjižaru koja promovira literaturu koja se bavi ženama na srednjem Istoku i sve knjige su na koricama prikazivale žene u crnim nikabima i govorile o bježanju iz ropstva i prisilnim brakovima. Pogledala sam i pomislila da nijedna od tih knjiga nije pričala moju priču. Zato sam odlučila da napišem knjigu. Željela sam da se ljudi postave na moje mjesto i zato sam napisala nekonvencionalnu, bespoštednu knjigu.
Po svojim željama i težnjama se ne razlikujem mnogo od bilo koje druge žene. Najuvredljivija ideja je stav da žene koje nose hidžab nemaju autonomiju i da to nije stvar slobodnog izbora."
Soha Sheikh (25), pomoćnica u biblioteci, diplomirana žurnalistica, iz Londona
“Bilo mi je 12 godina kad sam odlučila da počnem nositi hidžab. Bio je to moj vlastiti izbor. Počela sam ga nositi nakon putovanja u Pakistan, gdje su ga svi nosili, i svidjela mi se pomisao da budem muslimanka i da me kao takvu priznaju, iako mi je tad bilo samo 12 godina. To je bilo 1996.
Shvatila sam da je to nešto što je dio naše vjere. Nije me bilo strah da ga nosim u školu, ali kad sam to počela raditi, mnogi od mojih prijatelja su me počeli ignorisati. Mislili su da sam drugačija i da nisam dio njihove grupe. U školi je bilo jako malo djevojaka koje su nosile hidžab, a i one koje jesu su bile starije i drugačiji tipovi, nisu bile osobe s kojima sam se željela družiti. Nekoliko godina nisam imala mnogo prijatelja, a onda sam pronašla drugu grupu djevojaka, s kojima sam se mogla poistovjetiti. Postala sam samopouzdanija i počela sam sklapati prijateljstva s ljudima s kojima sam se mogla povezati, kako s muslimanima tako i s nemuslimanima.
Možda uopće nisam primjećivala da drugi na mene reaguju neprijateljski, ali, u svakom slučaju, nikad nisam osjetila nešto negativno u načinu na koji su se ljudi odnosili prema meni. Postoji neka povezanost koju osjećate s drugim ženama koje nose hidžab, čak i ako ih ne poznajete, često će vam se nasmiješiti na ulici i reći „Selam”. Osjećate se povezanim, pogotovo kad ste mlađi.
Kad sam odlučila da stavim hidžab moja majka ga nije nosila, ali je počela dvije-tri godine kasnije, kad se vratila s hadža.
Prije sam nosila hidžab u rastafarijanskom stilu, vezan iza vrata, ali sad pazim da pokrijem uši i vrat. Kako sam učila više o islamu, shvatila sam da postoje kriteriji koji se moraju ispuniti. Uši, vrat i prsa moraju biti pokriveni. Nisu svi svjesni da marama mora pokrivati i prsa. Nosim i džilbab, ali se trudim da se ne oblačim samo u crno, već u različite boje i da izgledam moderno. Sad se može naći mnogo modernih džilbaba, s manžetnama, kapuljačama, rajsferšlusima i dugmadima.
S vremena na vrijeme mijenjam svoj stil, ali u svakom slučaju se trudim da ispunjavam kriterije. Ponekad stavim svjetliji šal preko tamnijeg kako bih izgledala modernije. Eksperimentišem kad je u pitanju stil. Kad su bili u modi, nosila sam šalove Calvin Klein. Sad nosim sve što mi se sviđa, hidžabe u boji, s prugama… Odjeća ne treba biti tako upadljiva da ljudi stanu i bulje, ali malo boje neće škoditi. Volim se i šminkati, mislim da tu nema ništa loše. Volim da mi lice izgleda što ljepše, ali bez pretjerivanja. Više volim da šminka ne bude previše upadljiva.
Mislim da je hidžab simbol Britanije. Sama Britanija je tako multikulturalna. Kad ne bi postojale ove razlike, ovo ne bi bila Britanija. Ponekad me iznenađuje naivnost i neinformiranost pojedinih muslimana: neki smatraju da dvadeset i četiri sata dnevno morate sjediti u kući. To je zaista fundamentalistički stav koji proističe iz neinformiranosti i nepoznavanja islama.
Kad se spomene hidžab, prvo što mnogima padne na pamet jeste ‘potlačena žena’. Nekim ljudima je teško prihvatiti da je to simbol oslobođenja. Ne morate se uvijek povinovati određenim stereotipima i modnim stilovima. Hidžab nije simbol odvojenosti."
Nusrat Hussain (39), majka četvero djece iz Illforda, rođena je u Pakistanu. Preselila se u Michigan u SAD-u gdje se udala i kasnije skrasila u Britaniji. Ova pobožna muslimanka koja prakticira islam je nedavno odlučila da prestane nositi hidžab, nakon što je petnaest godina u javnosti pokrivala kosu.
“Došla sam u Britaniju 1988., kad sam bila zainteresovana za islam, ali ga nisam u potpunosti prakticirala sve do svojih ranih dvadesetih. 1994. mi je preselio svekar, što je jako utjecalo na mene. On je bio prva osoba koju sam lično poznavala koja je umrla. Osjećala sam da trebam bolje upoznati svoju vjeru prije nego što umrem i tada sam smatrala da moj život neće biti potpun ako se ne pokrijem.
Oko 15 godina sam skoro uvijek nosila hidžab. Onda mi je 2006. nakon duge i bolne bolesti umrla mama. Osjećam da sam od tada postala drugačija. Oko godinu dana kasnije sam postepeno prestala nositi hižab. Nije to bila odluka koja se donosi preko noći., jednostavno se to polako desilo. Još uvijek pokrivam tijelo, jer bih se bez toga osjećala nepotpuno. Čednost je za mene još uvijek veoma važna.
Ipak, čini se da mnoge žene koje nose hidžab smatraju da su moralno superiornije od onih koje ga ne nose. Iako odmah poselamim žene koje sretnem, a koje nose hidžab, one uvijek ne uzvrate odmah, pošto ga ja više ne nosim.
Velikoj grupi žena, žena koje inače ne bi imale jak osjećaj identiteta, pokrivanje pruža 'ono nešto'. To je stvar ličnosti. Ako niste jaka ličnost, koristite hidžab. Koja druga religija ima tako očit simbol identiteta?
Definitivno se očitujem kao muslimanka i nakon pet minuta razgovora sa mnom, to bi, zbog mog karaktera, svako znao. Za mene je poenta u slijeđenju pet islamskih šartova (vjerovanje u jednog Boga i poslanika Muhammeda, a.s., namaz, zekat, post i hadž). Hidžab ima isto toliko veze s čednim ponašanjem, koliko i s čednim oblačenjem. To dvoje je nerazdvojivo."
Autori: Arifa Akbar i Jerome Taylor
Objavljeno na independent.co.uk 13. januara 2010.
Simbol potlačenosti žena? Ove žene vjeruju da ih nošenje hidžaba oslobađa i omogućava im da izraze svoj identitet.
Nikab. Al-Amira. Dupatta. Burka. Čador. I jezik koji se koristi za opisivanje različitih vrsta odjeće koju nose muslimanke čini se jednako komplikovanim i čudnim koliko i samo to pitanje. Malo koji odjevni predmet je izazvao toliko zabrinutosti, kontroverzi i nesporazuma kao što je to slučaj s islamskom maramom, odnosno hidžabom.
Za one muslimane koji svoju vjeru otvoreno iskazuju, hidžab (arapska riječ za zastor, zavjesu) može predstavljati mnogo toga. Za neke je to kulturni običaj koji se prenosi kroz generacije, nešto što se ne propituje, već samo usvaja. Za druge, potreba da se oblače i ponašaju čedno definira njihov odnos s Bogom, njihovu religijsku posvećenost ili čak političke stavove. Za druge je, pak, hidžab komplikovano putovanje, na čijim se zavojima marame nakratko skidaju i stavljaju s velikom revnošću.
“Muslimanke nose hidžab iz mnogo razloga, kao što su pobožnost, identitet, ili iskazivanje političkih stavova”, kaže Tahmina Saleem, suosnivač agencije za savjetovanje "Inspire" koja pomaže ženama da se njihov glas čuje u društvu. „Većina ih nosi hidžab svojom voljom, a neke i protivno svojoj volji.”
Za one koji se protive hidžabu, on – a pogotovo njegov još upečatljiviji rođak nikab (marama koja se nosi preko lica) – predstavljaju samo vid potlačenosti, bez obzira na to da li se nose svojevoljno ili ne. Oni koji se zalažu za njegovo ukidanje se pitaju zašto bi ijedna žena u javnosti svojevoljno pokrivala kosu ili lice.
Ovog mjeseca će vladajuća stranka Francuske raspravljati o zakonu koji zabranjuje nošenje nikaba u javnosti, što bi značilo da bi svaka žena koja bude uhvaćena kako nosi nikab ili burku (arapska i afganistanska verzija marame koja prekriva cijelo lice) bila suočena s kaznom od 700 funti. Ako ovaj zakon bude donesen, on će predstavljati prekretnicu u odnosima Zapadne Evrope i muslimana i možda potaknuti političare u susjednim državama da promoviraju slične zakone.
Debatom o ukidanju hidžaba vladaju polemisti. Hidžab je ili dobar ili loš, ili ispravan ili pogrešan. Rijetko imamo priliku čuti ili vidjeti one žene na čije će živote bilo koja vrsta restrikcije islamskog načina oblačenja imati značajan utjecaj.
Danas list The Independent razgovara s pet Britanki iz različitih profesija o tome koju vrstu hidžaba nose i zašto. Od studentice koja je prva u svojoj porodici koja pokriva lice do majke četvero djece koja je odlučila skinuti hidžab i smatra da i dalje može biti pobožna muslimanka koja prakticira svoju vjeru – njihove priče su jednako raznolike i šarene kao i šalovi koje nose.
Rahmanara Chowdhury (29) je odrasla u porodici sa sedam sestara od kojih je svaka sama donijela odluku da li da nosi hidžab ili ne. Ova aktivistica na Univerzitetu Loughborough nosi hidžab oduvijek, ali je prije devet godina odlučila da počne nositi nikab, dio odjeće arapskog porijekla koji prekriva lice tako da se vide samo oči.
„Naša porodica je prilično velika, sedam nas je djevojaka i još od rane dobi smo učile o hidžabu. Ali kako sam odrastala, mnogo više sam počela shvatati duhovne razloge nošenja hidžaba. To se dešavalo kad sam bila tinejdžerka. Nikab sam počela nositi na zadnjoj godini fakulteta. Ipak, trebala mi je cijela godina da donesem tu odluku. Ispitivala sam, istraživala, prije nego što sam donijela odluku. Odluka da počnem nositi nikab je za mene bila neka vrsta duhovnog putovanja – nije bila stvar vjerovanja da je nešto ispravno, a nešto drugo nije. Tada nijedna od mojih sestara nije nosila nikab. Nosile su hidžab, ali ne i nikab. Za moju porodicu je to bilo nešto veliko zbog toga što sam ja bila prva.
O tome nisam razgovarala ni s kim. Kad sam odlučila da ću početi nositi nikab, jednostavno sam ga stavila. Sjećam se kako sam se jednog dana vraćala s fakulteta, a moj otac je izlazio iz kuće. Primijetio me dok sam prolazila ulicom. Zastao je i gledao me, ali nije ništa rekao, jednostavno je tog trenutka to prihvatio.
Jedna od stvari koje su me u početku zabrinjavale bila je to što smo na fakultetu često radili u grupama i s mnogo različitih ljudi, tako da sam se brinula kako bi nikab mogao utjecati na to. Ispostavilo se upravo suprotno. Kad sam stavila nikab, bilo mi je lakše da se uključim u razne projekte i družim s kolegama.
Mislim da sam sretna jer nisam imala nikakvih negativnih iskustava otkako nosim nikab, ali poznajem mnogo ljudi koji jesu. Prije su me zvali poštanskim sandučićem i nindžom. Ali sada se u njemu osjećam tako ugodno da mi to jednostavno ne smeta. Kad mediji „napušu” problem, bolje je ne izlaziti u javnost, tako da ću to i uraditi.
Sve moje sestre vode veoma različite živote i to morate poštovati. Ne možete nametnuti svoje stavove nekom drugom. Nikada ne bih omalovažavala nekoga ko ne nosi nikab, niti mislila da sam ja bolja od njih. To nije poenta, poenta je u mojoj duhovnoj povezanosti s Bogom.
Kad je za vas ispravno da nešto uradite, to jednostavno znate u svom srcu. To je samo radi Boga, ni radi koga drugog.
Na početku semestra, kad dođu novi studenti, mnogo bulje u mene. Ali moje kolege su jednostavno predivne. Prirodno su znatiželjni, a ja im kažem kako je uredu da postavljaju pitanja. Ja sam vjerovatno prva osoba pod nikabom koju su ikad vidjeli i često imamo vrlo zanimljive disuksije.
Mislim da sve više žena odlučuje da nosi hidžab zbog toga što je sve veći pritisak na ženama da stalno budu u trendu, i neke od njih jednostavno žele pobjeći od toga.
Neki kažu kako je nikab sredstvo represije, ali je za mene on sredstvo osnaživanja. Dao mi je slobodu da budem šta hoću i da se ne brinem o tome šta ljudi misle o mom tijelu i o tome da li se oblačim u skladu s najnovijim modnim trendovima ili ne. Sve sam to ostavila iza sebe i sada se mogu fokusirati na ono što je zaista važno u životu. To mi je dalo mnogo više samopouzdanja da kročim u svijet i ponesem bajrak istine i poštovanja.
Nosim samo jednobojnu odjeću, ali obično ne nosim crno. Volim plavu i smeđu.
Zaista je tužno da neki ljudi čim vide ženu pod nikabom, odmah pomisle da je ona potlačena. Kad je Jack Straw dao svoj komentar na nikab, nama koji nosimo nikab je bilo jako teško, jer je postojao veliki pritisak da i mi progovorimo o tome, ali samo sa stajališta samoodbrane, a ne da o tome govorimo kao o nečemu pozitivnom. Time svaka rasprava o nikabu automatski poprima negativan ton."
Rajnaara Akhtar (31) je jedna od Rahmanarinih starijih sestara koja nosi hidžab koji prekriva njenu kosu i ramena (džilbab). Zabrinuta zbog političkih rasporava o ukidanju hidžaba – posebno u Francuskoj – pokrenula je grupu Protect Hijab (Zaštiti hidžab).
"Protect Hijab smo pokrenuli 2003. godine kad se u Francuskoj po prvi put počelo govoriti o zabrani hidžaba na javnim mjestima. To je za nas bilo zastrašujuće, jer iako se radi o stranoj zemlji, ipak je Francuska “preko puta” Britanije. Ta zemlja je željela zabraniti način oblačenja koji je ključni dio identiteta mnogih muslimanki.
Znali smo da odgovora mora biti, ali, što je najvažnije, da taj odgovor mora doći od muslimanki, zbog toga što je mnogo kritika na naš račun bilo povezano s nedostatkom aktivnog angažmana. Obično su muškarci ti koji govore, a to štetu samo čini još većom jer potpomaže stereotipe.
Mnogo je nesporazuma oko toga šta je hidžab u Evropi i šta on predstavlja. Iako se radilo na ukidanju ovih stereotipa, ipak mislim da stav da su žene pod hidžabom na neki način potlačene ili primorane na arhaični način oblačenja i dalje preovladava. Zapravo, postoji mnogo obrazovanih mladih žena koje odlučuju da počnu nositi hidžab zbog toga što, kad pokušavaju naučiti više o svojoj religiji i identitetu, one zapravo izaberu jedan vid čednosti koji može uključivati i hidžab.
Riječ „čednost” za različite ljude nosi različito značenje, a tako i treba biti. Za neke žene ta riječ uključuje i pokrivanje licca i šaka, ali za druge, ona možda znači da neće nositi suknje iznad koljena. To je stvar individualnog izbora i, dok god je taj izbor stvar slobodne volje tog pojedinca, treba ga poštovati.
To mora biti izbor te žene. Problem nastaje ako postoji vanjski pritisak zbog kojeg se ona osjeća primoranom da počne nositi hidžab.
Za mene je najvažnije da se oblačim čedno. Nosim različite vrste odjeće, uključujući džilbab, duge suknje i majice dugih rukava, te odjeću primjerenu za različite prilike (npr. pantalone ispod kraće haljine za šetnju u prirodi).
Nešto na šta se ne obraća dovoljno pažnje (a trebalo bi, jer postoje slična pravila kao i za žene) jeste hidžab za muškarce. Oni ne moraju pokrivati kosu, ali se moraju oblačiti čedno. Hidžab nije samo komad odjeće, on uključuje i ponašanje. I ponašanje i oblačenje mora biti čedno.
Mnogi me pitaju da li nošenje hidžaba znači da moja odjeća mora biti jednolična i neugledna, ali ja mislim da to uopće ne mora biti tako. Imam ogromnu kolekciju marama koje pristaju uz različite odjevne kombinacije. Za mene čednost ne isključuje lijep izgled. To dvoje je kompatibilno.
Jako sam bliska sa svojim sestrama. Podržala sam Rahmanarinu odluku da stavi nikab jer je to bila stvar njenog slobodnog izbora, ali ja lično ne vidim sebe s nikabom. Mislim da je za to potrebna ogromna hrabrost. Rahmanara je izabrala da radi u okruženju u kojem su muslimani, a posebno žene koje nose nikab, u velikoj manjini. S te strane sam jako ponosna na njenu hrabrost i uvjerenje.
Mislim da se u Britaniji sam hidžab ne dovodi u pitanje, jer je prihvaćen u društvu, ali u pogledu nikaba postoji razlog za zabrinutost. Ono što mene zabrinjava jeste to što ako dozvolimo da rasprava eskalira u zabranu nikaba, time ćemo dozvoliti kršenje osnovnih sloboda, nakon čega će sigurno uslijediti zabrana hidžaba. Ako zabranimo nikab, za deset ili dvadeset godina i hidžab će biti zabranjen na isti način. Zbog toga smatram da je važno usprotiviti se svakome ko želi ograničiti slobodan izbor žene da oblači šta želi."
Shelina Zahra Janmohamed (34), autorica knjige “Love in a Headscarf” (“Ljubav s hidžabom”), memoara u kojima govori o svom ugovorenom braku, iz Sjevernog je Londona. Njeni roditelji su rođeni u Tanzaniji, a korijeni su im iz indijske savezne države Gujurat.
“Počela sam nositi hidžab kad mi je bilo 13 godina, ali ga tada nisam nosila stalno. Osjećala sam da to zaista želim. S intelektualne strane sam razumjela argumente koji se odnose na čednost, ali, kad sam razmislila o tome, moja motivacija je bila težnja da budem dobra muslimanka.
Nisam ga nosila u školi, ali drugdje jesam. Pravdala sam se sebi samoj i roditeljima, i oni su bili zadovoljni time, jer je tamo bilo samo nekoliko muškaraca. Također sam željela da odvojim privatni život od života u školi. Kad sam bila tinejdžerka, nisam znala kako uklopiti sve ove komponente. Prvi put kad sam to uspjela je bilo kad sam krenula na Oksfordski univerzitet, 1992. Tamo me niko nije poznavao i hidžab je bio jednostavno dio mene. Osjećala sam se vrlo ugodno u njemu, a ostali su to prihvatili."
Ona smatra da njeno nošenje hidžaba u sebi ima i element estetike, ali ne nosi ultramoderne marame. “U 1990-im sam nosila malu maramu presavijenu u oblik trougla. Sada nosim dugu. Naravno da će moje marame biti moderne, ne želim da izgledam kao da sam iz 19. stoljeća. Nikad nisam voljela nositi crne marame i crne mantile, ali ako se slažu s onim što nosim, ponekad ih obučem. Oblačim se u razne boje, ali izbjegavam jarke boje. Mislim da nema ništa loše u tome da izgledam lijepo i nosim lijepu odjeću, ali upadljive boje za mene prelaze granice čednosti.”
Za nju je čednost stvar „duha” jednako koliko i stvar propisa. „Ponekad poštuješ pravila, ali ona nisu prilagođena duhu. Kad se oblačim ujutro, upitam se da li izgledam onako kako bih trebala izgledati, čak i nakon što ispoštujem pravila.”
Ne nosi nikab, jer smatra da to nije vjerska obaveza. „Islam stavlja veliki naglasak na individualnost i ličnost.”
Prema njenom iskustvu, događaji koji su se desili 11. septembra i ono što je uslijedilo nakon njih su doveli do straha u od islamofobičnih napada i razgovora o skidanju hidžaba kod onih žena koje se osjećaju ugroženo.
”Ako su žene željele skinuti hidžab nakon 11. septembra, bilo im je dozvoljeno, ali ja sam tada svoj nosila već deset godina. Bilo mi je veoma čudno da je nešto što sam ja za sebe odlučila sada postalo javno pitanje. Za mene je to uvijek bila privatna stvar, koja je odražavala činjenicu da poštujem određeni sistem vrijednosti i vjerovanja.
“Malo prije 7. jula (2005., dan bombaškog napada na London) sam počala pisati blog. Tada se već mnogo govorilo o muslimanima i neko me zamolio da napišem članak o tome i zaista sam uživala pišući ga. Bavim se marketingom, ali se sjećam da sam pomislila da zaista uživam u pisanju. U novinama “Muslim News” sam dobila mjesečnu kolumnu u kojoj sam mogla pisati o raznim pitanjima. Jednom mjesečno mi nije bilo dovoljno, pa sam pokrenula vlastiti blog. Shvatila sam da nema mnogo muslimana u Britaniji koji pišu blogove. Pozvana sam na Newsnight nakon komentara Jacka Strawa o nikabu. Sve to me podstaklo da pišem još više.
Ušla sam u knjižaru koja promovira literaturu koja se bavi ženama na srednjem Istoku i sve knjige su na koricama prikazivale žene u crnim nikabima i govorile o bježanju iz ropstva i prisilnim brakovima. Pogledala sam i pomislila da nijedna od tih knjiga nije pričala moju priču. Zato sam odlučila da napišem knjigu. Željela sam da se ljudi postave na moje mjesto i zato sam napisala nekonvencionalnu, bespoštednu knjigu.
Po svojim željama i težnjama se ne razlikujem mnogo od bilo koje druge žene. Najuvredljivija ideja je stav da žene koje nose hidžab nemaju autonomiju i da to nije stvar slobodnog izbora."
Soha Sheikh (25), pomoćnica u biblioteci, diplomirana žurnalistica, iz Londona
“Bilo mi je 12 godina kad sam odlučila da počnem nositi hidžab. Bio je to moj vlastiti izbor. Počela sam ga nositi nakon putovanja u Pakistan, gdje su ga svi nosili, i svidjela mi se pomisao da budem muslimanka i da me kao takvu priznaju, iako mi je tad bilo samo 12 godina. To je bilo 1996.
Shvatila sam da je to nešto što je dio naše vjere. Nije me bilo strah da ga nosim u školu, ali kad sam to počela raditi, mnogi od mojih prijatelja su me počeli ignorisati. Mislili su da sam drugačija i da nisam dio njihove grupe. U školi je bilo jako malo djevojaka koje su nosile hidžab, a i one koje jesu su bile starije i drugačiji tipovi, nisu bile osobe s kojima sam se željela družiti. Nekoliko godina nisam imala mnogo prijatelja, a onda sam pronašla drugu grupu djevojaka, s kojima sam se mogla poistovjetiti. Postala sam samopouzdanija i počela sam sklapati prijateljstva s ljudima s kojima sam se mogla povezati, kako s muslimanima tako i s nemuslimanima.
Možda uopće nisam primjećivala da drugi na mene reaguju neprijateljski, ali, u svakom slučaju, nikad nisam osjetila nešto negativno u načinu na koji su se ljudi odnosili prema meni. Postoji neka povezanost koju osjećate s drugim ženama koje nose hidžab, čak i ako ih ne poznajete, često će vam se nasmiješiti na ulici i reći „Selam”. Osjećate se povezanim, pogotovo kad ste mlađi.
Kad sam odlučila da stavim hidžab moja majka ga nije nosila, ali je počela dvije-tri godine kasnije, kad se vratila s hadža.
Prije sam nosila hidžab u rastafarijanskom stilu, vezan iza vrata, ali sad pazim da pokrijem uši i vrat. Kako sam učila više o islamu, shvatila sam da postoje kriteriji koji se moraju ispuniti. Uši, vrat i prsa moraju biti pokriveni. Nisu svi svjesni da marama mora pokrivati i prsa. Nosim i džilbab, ali se trudim da se ne oblačim samo u crno, već u različite boje i da izgledam moderno. Sad se može naći mnogo modernih džilbaba, s manžetnama, kapuljačama, rajsferšlusima i dugmadima.
S vremena na vrijeme mijenjam svoj stil, ali u svakom slučaju se trudim da ispunjavam kriterije. Ponekad stavim svjetliji šal preko tamnijeg kako bih izgledala modernije. Eksperimentišem kad je u pitanju stil. Kad su bili u modi, nosila sam šalove Calvin Klein. Sad nosim sve što mi se sviđa, hidžabe u boji, s prugama… Odjeća ne treba biti tako upadljiva da ljudi stanu i bulje, ali malo boje neće škoditi. Volim se i šminkati, mislim da tu nema ništa loše. Volim da mi lice izgleda što ljepše, ali bez pretjerivanja. Više volim da šminka ne bude previše upadljiva.
Mislim da je hidžab simbol Britanije. Sama Britanija je tako multikulturalna. Kad ne bi postojale ove razlike, ovo ne bi bila Britanija. Ponekad me iznenađuje naivnost i neinformiranost pojedinih muslimana: neki smatraju da dvadeset i četiri sata dnevno morate sjediti u kući. To je zaista fundamentalistički stav koji proističe iz neinformiranosti i nepoznavanja islama.
Kad se spomene hidžab, prvo što mnogima padne na pamet jeste ‘potlačena žena’. Nekim ljudima je teško prihvatiti da je to simbol oslobođenja. Ne morate se uvijek povinovati određenim stereotipima i modnim stilovima. Hidžab nije simbol odvojenosti."
Nusrat Hussain (39), majka četvero djece iz Illforda, rođena je u Pakistanu. Preselila se u Michigan u SAD-u gdje se udala i kasnije skrasila u Britaniji. Ova pobožna muslimanka koja prakticira islam je nedavno odlučila da prestane nositi hidžab, nakon što je petnaest godina u javnosti pokrivala kosu.
“Došla sam u Britaniju 1988., kad sam bila zainteresovana za islam, ali ga nisam u potpunosti prakticirala sve do svojih ranih dvadesetih. 1994. mi je preselio svekar, što je jako utjecalo na mene. On je bio prva osoba koju sam lično poznavala koja je umrla. Osjećala sam da trebam bolje upoznati svoju vjeru prije nego što umrem i tada sam smatrala da moj život neće biti potpun ako se ne pokrijem.
Oko 15 godina sam skoro uvijek nosila hidžab. Onda mi je 2006. nakon duge i bolne bolesti umrla mama. Osjećam da sam od tada postala drugačija. Oko godinu dana kasnije sam postepeno prestala nositi hižab. Nije to bila odluka koja se donosi preko noći., jednostavno se to polako desilo. Još uvijek pokrivam tijelo, jer bih se bez toga osjećala nepotpuno. Čednost je za mene još uvijek veoma važna.
Ipak, čini se da mnoge žene koje nose hidžab smatraju da su moralno superiornije od onih koje ga ne nose. Iako odmah poselamim žene koje sretnem, a koje nose hidžab, one uvijek ne uzvrate odmah, pošto ga ja više ne nosim.
Velikoj grupi žena, žena koje inače ne bi imale jak osjećaj identiteta, pokrivanje pruža 'ono nešto'. To je stvar ličnosti. Ako niste jaka ličnost, koristite hidžab. Koja druga religija ima tako očit simbol identiteta?
Definitivno se očitujem kao muslimanka i nakon pet minuta razgovora sa mnom, to bi, zbog mog karaktera, svako znao. Za mene je poenta u slijeđenju pet islamskih šartova (vjerovanje u jednog Boga i poslanika Muhammeda, a.s., namaz, zekat, post i hadž). Hidžab ima isto toliko veze s čednim ponašanjem, koliko i s čednim oblačenjem. To dvoje je nerazdvojivo."
Autori: Arifa Akbar i Jerome Taylor
Objavljeno na independent.co.uk 13. januara 2010.
?Samo se malo okrenes...
To su meni posebno drage knjige,Najsretniju zenu sam dobila na poklon u nekim posebnim momentima u mom zivotu i nekako mi se od tad sve promijenilo,Ne tuguj je nesto sto se cita u jednom dahu,sto ti vrati smisao zivotu i duhovno podigne.
drago mi je da postoji ova tema. Priznajem da nastupajući ramazanski dani su mi bili inspiracija da obiđem sve teme o religiji.
a đe li su mi RARICA I URSULJANKA i sjećanje na vas i obećanje naše mi je učinilo vožnju još ljepšom i postala srećna žena u tom momentu. HVALA 
!
