If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above.
You may have to register before you can post: click the register link above to proceed.
To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.
Savremeni svijet je u znaku ostrog ideoloskog sukoba koji traje godinama i ciji kraj nije moguce sagledati.
Svi smo,na ovaj ili onaj nacin,uvuceni u ovaj sukob,bilo kao njegovi ucesnici ili kao njegove zrtve.
Kakvo je mesto Islama u ovoj gigantskoj konfrontaciji?
Ima li on ikakvu ulogu u oblikovanju danasnjeg svijeta?
Postoje samo tri integralna pogleda na svijet i vise ih ne moze biti:
religiozni*,materijalisticki i islamski.
Oni odgovaraju,ili su projekcije one tri elementarne mogucnosti,koje smo naucili da imenujemo kao Svijest,Bice i Covjek.
Svekoliko sarenilo najrazlicitijih ideologija,filozofija i sistema misljenja od iskona do danas moze se,u poslednjoj analizi,svesti na jedan od ova tri temeljna pogleda na svijet.
PRVI polazi od iskljucive ili primarne egzistencije duha,
DRUGI od iskljucive ili primarne egzistencije materije,
TRECI od simultane egzistencije duha i materije.
Ako bi postojala samo materija ,materijalizam bi bio jedina konsekventna filozofija,a religija bi bila potpuno bespredmetna.
Obrnuto,ako postoji duh,onda postoji i covjek,a covjekov zivot bi bio besmislen bez jednog oblika religije ili morala.
ISLAM je ime za jedan princip jedinstva duha i materije ciji je najvisi oblik ljudski zivot.
Covjekov zivot je dosljedan samom sebi,ako istovremeno ostvaruje humani koncept,ne odbacujuci,nego cak potvrdjujuci sve zooloske pretpostavke egzistencije.
Svi covjekovi promasaji u sustini se svode ili na religiozno odbijanje covjekovog bioloskog zivota,ili na materijalisticku negaciju covjeka.
Jedni se pozivaju na prirodu i,ocarani njenim redom i sigurnoscu,proglasavaju je jedinom stvarnoscu.
Drugi polaze od covjeka,i zagledani u zvjezdano nebo u njegovoj dusi,nalaze jedan novi smisao vrijedan zivljenja.
Mi,treci,pozivamo se na jedinstven prizor covjeka u svijetu.
Dusa je vjecna ali je covjek vremenit i u tom vremenu postoji misija koja se ne moze zanemariti(Qur'an 28/77)
(*Termin religija u ovom spisu upotrebljava se u znacenju koje on ima u Evropi.Prema tome,izmedju religije i Islama ne moze se,sa stanovista ove knjige,staviti znak jednakosti.Islam je vise nego religija)
Zivjeti samo jedan zivot za covjeka je jedna vrsta tehnicke nemogucnosti od trenutka kada je prestao biti drvo ili zivotinja,od kada je postavljena "moralna zagonetka na nebu",od kada je covjek "bacen u svijet" ili "bacen u drustvenu stvarnost".Covjek moze da misli ili da vjeruje u jedan zivot,ali kada zivi on zivi dva zivota.
Mi nemamo racionalnih dokaza da postoji jos jedan svijet sem vanjskog,culnog,ali imamo jasno osjecanje da proizvoditi i konzumirati nije jedini ljudski zivot.
Naucnik ili mislilac koji ulazu napor da otkriju istinu nece mislju otkriti taj drugi,visi zivot,ali upravo sam njihov zivot u trazenju istine i u zanemarivanu animalnog zivota i jest taj drugi ,visi oblik egzistencije covjeka.
Ta dva svijeta mi mozemo negirati,ne priznavati ih,ali ne mozemo izaci iz njih.
Zivot ne zavisi od toga kojiko ga razumijemo.
Ne postavlja se,dakle,pitanje da li ce mo istovremeno zivjeti dva zivota(jer se drugacije i ne moze zivjeti),nego da li ce mo voljno i sa shvatanjem krajnjeg smisla tako zivjeti.
"Carsija je ubrzo zaboravila na poslednja davljenja,osim najblize rodbne tih nesretnika,da i njihova zalost s vremenom otopi.Jer i zahvalnost i zalost nekako ponajbrze okopne i zabajate.
Kako je jesen bila neobicno lijepa i pitoma,zaredase kusanme. ne bi prosla sedmica,a da ne bi bila uprilicena bar po jedna,dvije a po nekad i po tri kusname.Tom prilikom su bivsim segrtima,koji su izucili zanat,na svecan nacin bili pripisivani pestemalji,posle cega su proglasavani za kalfe,dok bi i poneki kalfa bio prevodjen za majsora.Mnogim prisutnim bi udarale suze na oci dok bi cehaja novim kalfama davao ocinske savjete kako trebaju posteno raditi i zaradjivati,a majstora,koji im je dao hljeb u ruke,uvijek postivati.Nove kalfe bi onda prilazile svojim majstorima,ljubili ih u ruku i darivali cohom,dok bi novog majstora darivali alatom i ostalim,kako bi lakse stao na svoje noge.Posle toga bi nastajao teferic,koji bi trajao po dva-tri dana,a nekad i po heftu,pa cak i vise.Tefericilo se obicno na Koriji,na Kozijoj cupriji,na Zmajevcu,Obhodji,na Piscivodi ili pod trebevicem.Donosile su se pite i baklave,pekle halve,okretali janjci i varili sareni pilavi,koji su bili osobito meshur.Ko god bi izbio,pa bio on zvan ili nezvan,bio bi lijepo docekan,pogoscen kahvom,jelom i duhanom.Tefericilo se i dan i noc kraj razapetih cadora,dok su ducani doticnog esnafa za to vrijeme bili zatvoreni.A sto je koji esnaf bio ugledniji i brojniji,to su i njegove kusname bile cuvenije i bogatije.Sazovi su sitno i meraklijski kucali, a ni nocu se kraj zapaljenih vatri ne bi mirovalo.Samo bi se pomalo dremnulo pa se opet diglo i nastavilo."
"Nocu dok bi Sarajevo spavaloili kad bi kad bi u gluhim zimskim nocima teski snjegovi pritisli grad,u Jusuf-pasinu cosetu ponekad bi do svanuca gorijela svijeca.Sjedio bi na pustekiji i sjetno sanjario,lagano se njisuci u pasu.Vojskovodja bez vojske,pasa bez pasaluka,Cuprilic bez imena!
Davne uspomene poput otvorenih rana koje pocinju ponovo krvariti,uz omcu svilenog gajtana cija se sjena polahko njise na zuckasto osvijetljenomduvaru odaje,ponekad bi ga morili i satirali sve dok zora ne bi zamlijecila,a svijeca u ciraku dogorjela i iskapala...
Mnogi su Cuprilici i prije padali u nemilost pa se smireno povlacili u tekije,ili bi opet zablistali starom slavom i sjajem,ali se Jusuf-pasi njegova nesreca cinila najgorcom.
Pobjegao je od svega,ali nije mogao od sebe i svojih sjecanja,a to mu je bilo najteze.Sve mu je do sada izlazilo pred oci:ljute bitke i jangije,vriska konja i jauk ranjenika,dotjerano roblje i ratni plijen,hitri Tatari koji su kretali u Stambol na mustuluk i crni gavrani okrvavljenih kljunova koji bi padali na utihlo bojiste...
Mrzio je ovu zemlju,mada je u njoj nasao utociste.Osjecao se kao progonjeni kurjak u dubokoj jami u koju se bio sklonio,ali iz koje nije mogao uteci,cekajuci da ga pronadju i dotuku.
Spoznao je, napokon,da ima i jedan drugi,zemaljski dzehenem,u kojem ljudska dusa neizmjerno pati i grca,pa se covjek uvija i grci kao ranjena zmija,a da niko ne zna sta mu je,jer se nikom ne moze i ne smiej povjeriti.
Strah bi razgonio molitvom.Satima bi zikr cinio i huktao,sve dok mu bijela pjena ne bi udarila na usta,pa bi izgubio svijest i pao po siltetu.Poslije toga bi se budio izlomljen i groznicav,pa uzimao abdest i onda padao u tihu poboznost ,osjecajuci kako ga srsi slasti probadaju,kako se uzdize,postaje bestjelesan i presretan.
Tada bi sve na ovom svijetu,i bogatstvo i slava,i celenke i tugovi,i sve sultanovo carstvo pa i sam sultan sa vezirima,postajali za njega sicusni i beznacajni.Tada bi sa njega spadalo sve ovozemaljsko,pocevsi od vlastitog mesa i kostiju,a ostajao mi samo njegov duh,blistav i propet kao duga.
Poneki rijetki prolaznik,koji bi u to doba noci naisao pokraj Jusuf-pasina coseta,cuo bi cest neobicne glasove koji su iznitra dopirali a od kojih se koza jezila,jer se nije moglo razabrati jesu li to uzvici strave ili blazenstva."
Bila je to prašuma. Visoka i nepregledna, podjednako duga i široka. Tek nenadano, namerno ili slučajno, to sad nije važno izbio veliki požar. Sila od vatre, plamena i žara ogoli čitavu visoravan. Po nepreglednim zaravnima osta samo garež i tangal polja, bez igde ičega dobiše ime Pešter, izvedeno od reči peša, što znači pećina, kraški ponor, jama.
Zvuči kao legenda, ali nije - reći će svaki Pešterac, iz Naboja, Šipča, Leskove, Đerekara, Suvog Dola, Graca, Ugla, Boroštice, Devreča, Reževića, Braćaka, Ramoševa, Tuzinja, Rastenovića, Rasna, Cvetanovića, do Karajukića Bunara i Bara. Sasvim sigurno i razložno, pričaće ponosno, iako nema hladnijeg krajolika, ni toliko prilagodljivog uma, da sabrano sanja dok živi o ovozemaljskom rahatluku, jer svega je ovde napretek osim udobnosti, bezbrižnog odmora i uživanja.
Od muke i studeni vrele su promrzle ruke. Klima je na Pešteru surova, temperaturne amplitude neobjašnjive. Danju živa skače iznad 30, a noću oko minus 20 stepeni. Toliko antagonizama, na jednom lokalitetu, da sinoptičari i meteorolozi marifetski, mirno i uljudno vrte glavom, pomahnitalim instrumentima između privida i stvarnosti, realnog i onostranog.
Leti vladaju nesnosne vrućine. Sunce pruži, od praskozorja do sumraka, a onda kad se sve živo kurtališe žege, eto svežine i ujdurme za jorgane. Ćebad i čaršavi imaju upotrebu samo tokom dana, za londžu u hladovini, kad dokoličarima ponestaje motiva za prazne razgovore, pa posle krkanluka, jagma za vodom, kao univerzalnim lekom. Bistri izvori su pešterski oskudni, pa se malobrojnim vrelima pripisuje dženetski značaj. Čaša vode vredi više od litra punomasnog mleka, gotovo hermetizovanog debelom korom kajmaka, bez čega je svaka ponuda hijanetska, tvrdica i nevera, u kraju prepoznatljivom po rekordnom odgoju stoke i ovaca, od kojih se osim mleka, dobija nadaleko čuveni sir, specijalno pripremaju paprike u pavlaci, zatim suši pršuta i ovča lubina, te proizvodi sudžuk.
Pun stomak je najjača odbrana od smrzavana, govore Pešterci, čiji vetrom šibani rumeni obrazi, dokazuju zdravlje i boravak na čistom vazduhu, dok mimo želje izgledaju preplanulo, iako napolju sve više steže studen, a koža dobija mat nijansu, pa čak i pomalo nežni pastelni efekat, pri hotimičnom otimanju od ledene varijante.
Pešterske zime su duge, ponekad i iscrpljujuće. Najhladnije je od sredine do kraja januara, kad se hladni vetrovi spuštaju u kotline. Pravo sa najviših vrhova Đurđevice, Đerekarskog homara, Nabojske ćafe, Koritnika, Gradine, Huma, Strašijevca, Trojana, Markova vrha na Jarutu, Čukara, Velikog i Crnog vrha stvaraju mikroklimu i najniže temperature na Balkanu, u četvorouglu Braćak - Tuzinje - Karajukića bunari - Boroštica. Epicentar je između ovih toponima, u pešterskom polju, na mestu zvanom jezero, u koje ponire od Đerekarske nastala reka Borošica i zahvaljujući arteficijalnoj komunikaciji uvire u Vapu.
Snežne padavine su obilne, a putevi najčešće neprohodni. Vanredno stanje je redovna pojava, kad se zbog visokog snega parališu teško održive komunikacije, ali privremena odsečenost od sveta i nezaslužena izolacija, ni na kraj pameti ne inspirišu na autonomiju, već još više, kao najpouzdanija veza resocijalizuju dobroćudne Pešterce, kojima je veliki jazuk, žali bože šteta, na sramotu, ako tokom duge zimske sedeljke, za planinke sa štrugljama i tkalje na razbojima, ne zasviraju i zapevaju uz gajde i gusle.
Da se čuje do duvarina, bačija i katuna. Po čukama i kotama, nek odzvanja i ko budno sanja. U susret pećinskim unikatima iznad đavolih virova, pa osluškujući zvučne fenomene iz jezera, u kome živi peštersko čudovište Loh Nes, zatim o bunarima bez dna i večnoj kući konjanika bez traga i glasa.
I to je Pešterski hićmet - večna tajna, divno čudo i najveća zagonetka, u kojoj je lakše sresti vuka, nego ljude. Čovek je iznenađenje, među smetovima i prtinama, nalik na bob-staze. Zato je zbog rekordno niskih temperatura ovaj kraj najčešće imenovan balkanski Sibir, jer je ovde hrabrost doći i ostati. Da se živi i veruje prirodi, koliko i ljudima.
Iz neznanja narod stavlja djeci na ruku crveni konac ili ogrlicu, želeći ih time zaštiti od uroka. Neko nosi pocijepanu odjeću, jer, navodno, ako je čovjek lijepo obučen više je upadljiv i sklon uricanju. Neko stavlja potkovicu na auto kako bi se sačuvao od udesa i kako mu se auto ne bi ureklo. Neko opet stavlja od stakla ili drugih materijala napravljeno oko, neko hamajliju i mnoge druge stvari.
Sve nabrojano nema efekta u čuvanju i zaštiti od uroka, već, naprotiv, ima kontraefekt. Crvena boja je je boja džina. Stvoreni su od plamena vatre crvene boje koju oni vole. Poslanik, s. a. v. s., rekao je: "Šejtan voli crveno. Zato, klonite se crvenog, a svaka pocijepana odjeća je upadljiva".
Nabrojane stvari čovjeka vode u sujeverje. On vjeruje da mu one pomažu i da ga štite od uroka a ne Allah. Sujeverje je širk. Šejtan, odnosno džin želi da osoba postane mušrik.
Nikada se nisam uvjerio u iskrenu gostoprimljivost i tako jako duhovno bratstvo kao sto ga praktikuju ljudi svih boja koze i svih rasa u ovom svetom gradu, domovini Ibrahima, Muhammeda s.a.v.s. i svih drugih poslanika spomenutih u Kur´anu. Pocascen sam posjetom svetog grada Mekke. Napravio sam sedam krugova oko Kabe sa vodicem koji se zvao Muhammed. Pio sam vodu sa Zemzem izvora. Sedam puta sam trcao izmedju brezuljaka Safe i Merve. Klanjao sam na Mini i na brdu Arefat. Bilo je na desetine hiljada hadzija iz svih krajeva Svijeta. Bilo ih je raznih boja koze, od plavookih bijelaca plave kose do crnih Afrikanaca. I svi smo ucestvovali u istim obredima, pokazali duhovnu jednakost i bratstvo, za koje mislim, shodno mojim iskustvima, da u Americi nikada medju bijelcima i crncima necu vidjeti.
Amerika mora islam razumjeti, jer to je jedina vjera koja rijesava rasni problem.
Tokom svog putovanja kroz muslimanski svijet sretao sam ljude, sa njima pricao, pa cak sa njima i jeo, a isti ti ljudi bi u Americi bili posmatrani kao bijelci, medjutim, ovim ljudima je islam iz njihovih misli uklonio razmisljanja o perfektnim osobinama bijelaca. Nikada prije ovoga nisam dozivio iskrenost, kao ni iskreno bratstvo koje se neovisno o boji koze ovdje praktikovalo.
Vjerovatno cete biti iznenadjeni ovim rijecima koje vam upucujem. Medjutim, ono sto sam na ovom hodocascu dozivio i vidio, presudno je uticalo na promjenu mnogih mojih misljenja koja sam prije zastupao kao i odbacivanje mnogih prijasnjih zakljucaka. To mi i nije bilo tako tesko. Uprkos mom cvrstom ubjedjenju, uvijek sam bio covjek koji se suocava sa cinjenicama i prihvata zivotnu realnost kao novo iskustvo i novo znanje.
Tokom mojih posljednjih 11 dana u ovom muslimankom Svijetu jeo sam sa iste table, pio iz iste case i spavao na istom tepihu kao i moji muslimanski saputnici cije su oci bile plave nad plavim, cija je kosa bila plava nad plavom i cije su koze bile bijele nad bijelom. U rijecima i djelima muslimana bijelaca osjetio sam jednaku iskrenost kao kod tamnoputih muslimana iz Nigerije, Sudana i Gane.
Uistinu smo svi bili isti, jer je vjera u jednog Boga iz njihovih misli, ponasanja i stavova uklonila ono «bijelac».
Iz toga sam mogao zakljuciti da kada bi «bjelacka» Amerika prihvatila vjeru u jednoga Boga, onda bi prihvatila i realitet svakog pojedinca i kanila se podjele i nanosenja stete ljudima zbog njhove boje koze.
Svaki sat u ovoj svetoj zemlji pomaze mi da dobijem sve religiozniji pogled na zbivanja medju bijelcima i crncima u Americi. Ne moze se americki crnac kriviti za rasisticko neprijateljstvo, jer on samo reaguje na cetiri stotine godina dug svjesni rasizam americkih bijelaca. S tim da rasizam vodi Ameriku ka putu samounistenja, smatram, shodno mojim iskustvima koja imam sa americkim bijelcima, da ce mladje generacije koje pohadjaju vise skole i univerzitete procitati natpise (poruke) na zidovima i da ce se mnogi od njih okrenuti pravom putu, vjeri Islamu, a to je jedini put koji Ameriku moze spasiti od katastrofe rasisma.
Nikada me nisu ovako postovali. Nikada se do sada nisam osjecao ovako skromno i dostojanstveno. Ko bi rekao da se ovakva blagodat moze desiti jednom americkom crncu?! Prije par noci mi je jedan diplomata UN-a, inace ambasador i prijatelj Kralja, koji bi u Americi bio odlikovan titulom bijelca, ustupio svoju sobu u hotelu, svoj krevet. Nikada nisam ni sanjao da bi mi se nekada mogla ukazati ovakva pocast, pocast koja bi u Americi bila ukazana samo kralju, ali nikako crncu.
Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova.
El-Hajj Malik El-Shabazz – Malcolm X
Napomena: Ovo je dio pisma kojeg je napisao svojoj porodici tokom hadzdza u aprilu 1964. godine.
Deo pisma koje je Muhamed Abdagic,1970 uputio akademiji nauka i umjetnosti u BiH
...Ja licno sam, kao i najveci dio Muslimana u Bosni, stao na glediste da mi jesmo nacija naravno, a ne narodnost, jer kad se narodnost prevede na obicni narodni jezik, to znaci nacionalna manjina, kao na primjer Madjari ili Albanci, a to ispada da i mi Muslimani imamo neku drugu maticu zemlju i neki drugi maticni jezik, a ne ovaj, jugoslovenski, i da pripadamo i nekoj drugoj rasi, van Jugoslavije, a ne slovenskoj, a to nije tacno... Moje primjedbe se sastoje u prvom redu, obzirom da mi jesmo nacija, i to formirana stoljecima jos, ali da to niko nije naucno obradio, to jest sakupio svo istorijsko i kulturno blago, ili bar napisao ili formirao istoriju ove nacije, sem povrsnog porijekla, da bi mi trebali upravo to uciniti, to jest napisati povijest Muslimana ne samo od postanka i o postanku samo, nego i kroz vijekove, pa do danas...
Hocu da kazem to da ni mi ne moramo da se krijemo ili stidimo nase istorije ili da nemamo pravo na svoju nacionalnost i svoju kulturu, nego da treba da je odrzimo i razvijemo. Mi imamo svoju istoriju, svoju epiku i svoju lirsku pjesmu, svoj jezik, koji smo dali i Srbiji, i sve one elemente koji cine jednu naciju nacijom, cak i teritoriju, pa zasto bi se mi odricali onoga sto nam je istorija dala, i zasto odricati se sopstvenih interesa."
'Tri godine promena,neizvesnosti,pokreta;rat,revolucija,prevra ti;pucnjava,scene razaranja i smrti,sruseni mostovi,rusevine,pozari-sve se to najednom pretvorilo u prazno mesto,liseno sadrzine.Prvi istinski dogadjaj posle dugog prekida bilo je ovo vrtoglavo priblizavanje voza kuci koja je ostala citava,koja jos postoji na svetu,i gde je drag svaki kamencic.
Eto sta je zivot,eto sta je iskustvo,eto za cim teze ljubitelji avantura,eto sta je smisao umetnostiovratak kuci,vracanje sebi,obnavljanje zivota.'
Ursuljanka,jel se to cita Zivago?!Znam da si jako romanticna dusa,zato ti ga od srca preporucujem-obrati paznju na glavnu junakinju ima jako lijepo ime
Kratak razgovor izmedju dva opata(vodjen krajem novembra 1327 godine)
"Znam da je vasa opatija jedino videlo koje hriscanski svet moze staviti nasuprot trideset sest Bagdadskih biblioteka i deset hiljada rukopisa vezira Ibn el-Alkamija,da se broj vasih Biblija moze meriti sa dve hiljade i cetiri stotine Qur'ana kojima se dici Kairo i da realnost vasih ormana blistavo pobija oholu izmisljotinu "nevernika" koji su pre vise godina tvrdili kako je u biblioteci u Tripoliju blago od sest miliona svitaka,a uz njega jos i osamdeset hiljada tumaca i dvesta pisara..."
"Koji je ovo datum?Juli je.Sredina,skoro.Sad se sretni kupaju i suncaju!Vazno im je da ne izgore,pa se bucnu u vodu....Joj sto mi je toplo!Blago onima sto su sad u Australiji,tamo je zima kad je kod nas ljeto,ali ni rata nema.
Negdje neka djevojcica bira matursku haljinu.Izabrati plavu ili zelenu?!A ja ne mogu skinuti ni ovu prokletu maramu s glave!Muniba kaze da me stiti od suncanice,a Ahmo je rekao da dusmani ne vide kako sam lijepa.To znaci da sam s maramom ruzna.Stid bi me bilo da me Mirza vidi s ovom sarenom maramom na glavi.Izgledam ko neka nena.Ma nek me vidi!Samo da je posao.Ne znam ni gdje je.
-Ljudi,nemoj te ici!Sve pobise!Gori!Sve gori!-trcao je Bajro mimo kolone i ubjedjivao svijet panicno.Ljudi su ga u Srebrenici zvali blentavi Bajro,a on je,u stvari,presvisnuo od bola.
Ljudeskara je to bila prija rata.Zivio je na Poljaku iznad Srebrenice,sa zenom i kcerkom,otkad mu je mati umrla.Svasta su imali,a i vrijedni su bili.Jedva mu je zena rodila.Pet-sest godina nisu imali djece,pa je Bajro svoju Almu vodio po banjama i ljekarima,i do Zagreba cak,dok jednom nije ostala trudna.Rodila je curicu,malo poslije smrti Bajrine matere,pa su joj ,po neni,dali ime Mujesira.Gledali su je ko malo vode na dlanu.Mujesira je lijepo napredovala,jer su na Poljaku i voda i vazduh bili ljekoviti.
Te 1992. Mujesiri je bilo sest godina.
Alma jepred kucom nesto psovala,kad su"oni"ulazili u dvoriste.Pucali su prije nego je ista uspjela progovoriti.Bajro je sa Mujesirom bio u kuhinji na seciji.Igrali su se i smijali kad se zacuo pucanj.Skoro u isti cas su se pojavili i u kuhinji.Bajro je skocio,ali su ga svojica pocela divljacki tuci kundacima i nogama.On je krvario,ali pogled nije skidao sa Mujesire,kao da taj pogled moze stvariti nevidljivi stit oko djeteta.U jednom momentu jedna bradata spodoba je prisla Mujesiri i pomilovala je po kosici.Dijete je plakalo uzasnuto sklupcano u cosku secije.Bajro je ludjackom snagom pokusavao da ustane,mlatarao je slomljenim rukama ne mogavsi ni jednu rijec da artikulise.Poslednje sto je cuo bio je grohotan smijeh koji je nadjacao plac djeteta.Dobio je udarac u sllijepoocnicu i onesvijestio se.Mrak i tisina u Bajrinoj glavi su trajali ko zna koliko.Kad se osvijestio,Mujesira je bila silovana i mrtva!Silovali su njegovu zjenicu u oku,njegov dunjaluk!Vristao je da se sve do neba culo.Sve ljudsko je plakalo i stidjelo se sto pripada istoj vrsti kao silovatelji.Od tada je Bajro lud.Zvijer koja ne zna ni da zivi, ni da se sveti.Kazu da je ovo ispricao samo jednom, kad su ga neki nasi ljudi pronasli u sumi iza jednog drveta kako pruticem nisani i "ubija".Poslije isprekidane price,koju su jedva povezali,Bajro se onesvijestio ,pa su ga morali nositi u grad u bolnicu.Ubrzo su ga otpustili iz bolnice,jer nije ranjenik da zauzima krevet.Cuj Bajro nije ranjenik!A rane mu nikad zarasti ne mogu!Poslije je je najcesce sjedio na ogradi mostica preko Crvene rijeke ili na nekom pragu potpuno nesvjestan stvarnosti.Cesto je pjevao,najcesce djecije pjesmice.
Djeca bi ga u pocetku ismijavala,sto komadu drveta pjeva uspavanku,a moj Ahmo bi se tad naljutio,tjerao ih od Bajre i psovao im"pas mater".Jednom je uhvatio jednog od djecaka za uho,doveo ga u nasu avliju i ispricao mu Bajrinu sudbinu.Dijete je plakalo.Cini mi se da se sam i uhvatio za drugo uho da bi se kaznio.Poslije su sva djeca znala Bajrinu pricu i niko mu se vise nije rugao.
Bajro je uvijek bio na ulici i kad se puca i kad je mirno,cudo bi bilo izaci a ne vidjeti ga.Svi smo ga hranili.On je bio nas.Bio je nasa patnja koja se ne mice nikuda,kao spomenik i opomena.
Taj Bajro je sada trcao gore-dolje uz kolonu i vristao,vukao za rukav,dozivao pameti"lude glave"."
...Zovne Bog k sebi Srbina, Hrvata i Bosnjaka i unervozise se oni vele kad uvidjese da Bog nije ni Jahve ni Allah, vec hindusko bozanstvo Kali Ma. I progovori Kali Ma da uputi novopridoslice u tajne reinkarnacije i njihovog novog puta kroz Samsaru, te im rece: " Radili ste kao stoka, zivjeli ste kao govna, rukavom ste guzicu trali misleci da je obraz, a umrli ste nepotrebno i necasno, sta imate reci u svoje ime??? Srbin suti i hvata se za omanji bodez u cokuli sto mu ga je zena spremila prije no sto je krenuo na posljednji pocinak...da mu se nadje pri ruci, ako su srpskog Boga slucajno negdje otele ili onesposobile horde drugih bozanstava koje ga odavno mrze i namecu mu sankcije jer je najjaci i najsrpksiji. Hrvat suti i misli: " Bitno je da sam pribran, ako dodje do krvavog obracuna, koji ce, sigurno, zapoceti Srbin, gurnucu Bosnjaka ispred sebe kao stit, tako me nece moci optuziti da sam poceo kavgu, a i spasicu se". Bosnjak isto suti. Rahat je, kao jagnje pred klanje. Pogledava onu dvojicu i siguran je da ce Kali Ma da ga zastiti. Tako ih naucio Tito dok su jos bili djeca!
I vidje Kali Ma da Jugovici sute, pa im rece:" Vidim da niste glupi momci i da Vas je crna balkanska karma natjerala na zlo. Da ste se rodili u Svajcarskoj zasigurno biste bili kvalitetnija radna snaga. Zato cu Vam ispuniti zelju. Ispricajte mi sta Vas je navelo da zivite kao zivotinje i da se koljete i klanje prizivate. Potom zazelite sta biste voljeli biti u sljedecem zivotu i kako biste se zvali, i zelja ce Vam biti uslisena.
Otpoce Srbin, zureci s bijesom u onu dvojicu sto su svila ko tuke pred kijamet:" Ova dvojica su me oduvek mrzila, a i vasceli svet. Urotili su se protiv mene i uvek sam morao da spavam na kami i sa jednim okom otvorenim. Zivot mi je bio mora i nikada nisam mogao da odahnem. Kad se ponovo rodim, ocu da budem Car Dusan, i da cela Vaseljena bude moja, da na njoj nema ni Bosnjaka ni Hrvata, da zivim u miru sa svojijem zivljem!
..I nastavi Hrvat, cereci se ulizivacki: "Zelio bih prvenstveno da pozdravim Veliku majku i Boginju Kali Ma. Mi Hrvati smo oduvijek znali da ste Vi jedina i svemoguca Boginja, samo smo Vas zvali Djevica Marija da nitko ne bi posumnjao. Obzirom da su Hrvati jedini pravi balkanski narod, te da su ih Srbi vjecito ubijali i potkradali, u slijedecem zivotu bih zelio biti ban Jelacic, i zelio bih da cijeli Balkan bude dom u kojem cu vladati i da bude potpuno cist od Srba. Bosnjaci mogu ostati, jer oni su svakako hrvatsko cvijece.", zavrsi, te se povuce uz osmijeh i duboki naklon.
I na kraju, oglasi se Bosnjak: "Nas su uvijek tamanili k'o stoku. Kad sam se rodio nisam ni znao ko sam, a ne znam ni sad. Volio bih, ako moze, jednu kucu s okucnicom i stalu i da me sve komsije vole, a da zene samnom asikuju i da mi se podaju. Kad se ponovno rodim, volio bih da budem glavni covjek u svom selu, a zvao bih se...zvao bih se Vasa!
r Esad Kučević
ovratak kuci,vracanje sebi,obnavljanje zivota.'
