If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above.
You may have to register before you can post: click the register link above to proceed.
To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.
U Pesteri ima selo Dolici. Oko njega sa istocne i juzne strane povijaju se brezuljci, a tamo na sjever i zapad pukla, kao dlan, ravna polja, kojima, reklo bi se, kraja nema. Nekada je u Dolicima, zbog tih ravnih i sirokih polja, bio cuven lov sokolovima i hrtovima; jer sokolovi brzo i pravo lete, a tu su imali kuda da polete, a hrtovi brzo i pravo trce, i tu su imali kuda da potrce - i nista im, sto nebom leti i zemljom gazi, a lovi se, nije moglo umaci.
Lov sokolovima poceo je da iscezava jos davno, i tih ptica lovica bivalo je sve manje - dok ih najzad nije sasvim nestalo, i o njima ostale samo price.
Hrtovi su jos dugo ostali, ali je i njih bivalo sve manje, i najzad im se broj sveo na dva, tri. Jednog od ta dva ili tri poklonio je Elmaz Dolicanin svome zetu u Bihor saranu Lipovcu; neka mu od njega, uz kcerku, ode i hrt.Doveli su ga deset dana poslije nevjeste, i svijet, koji je prije dolazio da vidi nevjestu, sada je dolazio da vidi i hrta. U Bihoru nije bilo hrtova, a ako je koji i bio, nije lovio, jer Bihor je kraj gorovit i lomovit i nije za hrtove. Stoga svijet u selu iz koga je bio saran Lipovac gotovo nije ni znao sta je hrt, sem toliko da je pas - ali drukciji od obicnih pasa, jer drugi mu je soj i rod i drugo mu je ime.
Gledali su ga - i nijesu umjeli nista da kazu, do da je to ono sto prije nijesu vidjeli - da je hrt. Stajao je na svojim tankim nogama, a tanak i sav, tako da je licio na ziv, zategnut luk, koji se nema kuda odapeti, jer je svud tijesno. Nesto carsko, sto mogu da imaju samo dobri konji, lavovi i hrtovi, imao je u svome drzanju, ali i nesto sto imaju nevjeste kad se tek dovedu. siroka polja i beskrajne daljine bili su i sada u njegovima ocima, i za njima tuga, jer je to ostalo u Dolicima. Da je govorio, rekao bi: Nijesam vise onaj koji lovi, nego ulovljeni. I cinio je ono sto je dato i hrtovima: pustio bi suzu; kao sto i hoce to biti sa strancem kad se nade u tudjini.
Sjeti se tog trenutka i trnutka kada je iz Jerusalima posao za lijekom i za Znakom,
ciju je polovinu pronasao 1808.godine,na Radisicu brdu,iznad Sjenice.
Sjeti se i rijeci,da li Zinetinih ili Rajkinih,ili njih obiju kada su mu,
24.aprila1809.godine,rekle,dok je bio duboko pod zemljom,
u tamnici sa svojim ahbabima-Nekad u Sarajevu.
Od tada neprekidno traga za drugom polovinom Znaka.
A sada je april 1992.godine.
Njega su pod Sjenickom tvrdjavom najprije drzali Turci,
zajedno sa slikarem Jerotijem,pjesnikom Azahom,filozofom Dzemom i Sviracem.
Zatim Karadjordjevi Srbi,samo nekoliko mjeseci,jer je Sjenica ponovo pala u
Turske ruke,a onda opet Turci.Sve dok mu ahbabi nisu poumirali.
On je sa velikom tugom ispracao njihove leseve i na kraju ostao sam.
Camio jos desetak godina,trideset i tri stepenika pod zemljom pa,
kad su uvidjeli da nemaju fajde da ga idare,askeri izbacise i njega.
Svoj kofer je pronasao u prizemlju kuce kadije Jusufa,koji je stradao,
zajedno sa svojom lijepom Safetom,
jos u pokolju 1809.godine sto ga jeizvela Karadjordjeva vojska.
U ovoj kuci je opet stanovao kadija,ali se Sail u njoj i u samoj Sjenici,
nije zadrzao duze nego sto je uzeo kofer i izgubio se carskom dzadom prema Ursulama,
presavsi Uvac na cuvenoj cupriji u Zvalama.
"Oni kojima ljubav ne podari krila ne mogu da polete iznad oblaka,
da vide onaj magichni svet u kojem lebdi moj i Salmin duh u trenutku
koji radoshcu donosi tugu i bolom raduje.
Oni koji ljubav nisu sledili ne chuju govor ljubavi.
To je pricha koja nije za njih napisana.
I kada bi razumeli znachenje koje nose te stranice,ne bi bili u stanju
da vide senke izmedju redova,koje se ne odevaju u mastilo,niti na
papiru imaju svoj dom.Ali...ko nije okusio vino ljubavi?
Ko nije zadivljen stajao u tom svetlom hramu poplochanom srcima,
zasvodjenom tajnama,snovima i osecanjima.
Na koji cvet nije pala jutarnja rosa?
Koja reka je izgubila put i nije se ulila u more...."
"Sad znamo da si dobar musliman i da nam neces zabiti noz u ledja.
Reci cu ti nesto,a uvjeravam te Svemilosnim i Svemogucim Allahom da je ovo sto velim istina.
Nisam uvijek zivio u planinama, ali sam ovamo protjeran, jer mi nije presotalo nista drugo da cinim, i zato sto je moju oazu pogodila uzasna katastrofa.
Na jug od ovih planina proteze se pustinja, ogromna, zuta pustinja, gdje
zive zli djini,i gdje su bunarevi blokirani.
Sve tamo do Kufre je pustinja, kazu mi tako, a mozda se pustinja proteze jos dalje na jug, sve do zemalja koje mi neznamo, ali gdje zive crni ljudi.
Nedaleko od ovih brda bijase jedna oaza gdje je zivio moj otac, i njegov otac prije njega, i sva moja porodica, iduci mnogo mjeseci mladjaka unatrag, gotovo onoliko koliko je deva u cijeloj Sahari.
Bijah srecan, imadoh sina - sami Allah znade gdje je on sada. A imadoh i kcerku koja je bila svjetlost i radost mojih ociju.
Uvjeravam te da je cak i at plemenite krvi, koji vragolasto pokrece svojim vratom, imao manje ljepote u svojim kretnjama od ljepote koja je bila sadrzana u pokretima moje kcerke.
Koza joj je bila mehka kao breskva, a oci tamne poput noci. Volio sam je taman koliko i sina, a moras znati da je samo ljubav prema Allahu veca od ljubavi oca prema sinu."
Potvrdih glavom ne progovarajuci nijedne. Drugi su Arapi, nesumnjivo, culi ovu pricu mnogo puta, ali su i sada svi sjedili slusajuci.
Jedini zvuk koji se cuo bilo je pucketanje drva na vatri.
Zapovjednikove oci bile su pune suza,vidio sam kako mu svjetlucaju u odsjaju svjetlosti sto je dolazila od vatre.
"Allah neka me sacuva od ponasanja nalik ponasanju zene, ali to sto se desilo ucinilo je da moje srce bude tvrdo kao kamen prema svim nevjernicima koji upadose u moju zemlju.
Takodjer, taj dogadjaj, kad god na njega pomislim, raznjezi mi dusu bas onako kao sto je u djeteta.
Allah je jedini pravedan.
Zivjeli smo srecni u nasoj oazi. Ja bijah bogat: imadoh vise od stotinu deva, i svatko je u oazi slusao moju rijec. Doista, tada u Kirenaiki bijase rat,tu i tamo nasi bi mladji ljudi
odlazili pomoci narodu u brdima,ali o ratu nismo znali vise sve do jednog dana...
Jedna skupina mojih ljudi, koju sam ja predvodio, prisustvovala je velikom narodnom
skupu u susjednoj oazi.
Trajalo je to tri dana, i onda se vratismo put nase oaze. Sve je izgledalo sasvim mirno,ali, prva osoba koju sretoh u povratku bijase moja zena. Isla je trceci prema meni, sa uzasom
u ocima, kosa joj se niz ledja rasplela, odjeca joj se niz tijelo raskopcala.
"Ne idi kuci. "Ne idi kuci!" - ona zavapi. "Allah ce mi oprostiti za rijeci koje cu ti saopsiti!" -
rece mi ona.
Zena mi je hroptala i vristala, nista joj, ni jednu rijec, ne mogah uhvatiti. Zgrabih svoju kamilu,a zatim mi se pojavi brat. Stade preda me, poljubi me u obraze i rece:
"Brate, znades dobro kao i ja da Allah ljudima presudjuje! Muhammed je mrtav!"
"Mrtav!"- povikah, "ali, nije bio bolestan."
"Ne" - on odgovori. "Nas je brat strijeljan! Bili su ovdje Talijani.
Strijeljali su svaog petog covjeka, zato sto smo se branili!"
Bio sam prenerazen, nisam mogao govoriti, ali je moj brat nastavio:
"Moras se pouzdati u Allaha, ma sta da se dogodi!
Ajsa je odvedena!"
Ajsa je bila moja kcerka, i vise se nisam mogao suzdrzati.
"Reci mi," zavapih, " je li mrtva?"
Brat odmahnu glavom.
"Ne!" - rece. "Nego je jedan talijsnki oficir dosao sa trupama iz Eritreje.
Odveli su kamile, i kad su odlazili sa zivotinjama odveli su sa sobom, takodjer, i Ajsu!"
"Oh, brate, zar nisi mogao zastiti moj dom od tog srama, i moje srce od te zalosti?! Znas koliko je volim. Ali, mogao si je radije ubiti negoli da ta sramota padne na moje ime!"
"Nista nisam znao! Doznadoh tek kad je bilo prekasno. Eritrejski su vojnici postavili strazu
posvuda," odgovori on.
Dugo nisam mogao odgovoriti bratu, a potom rekoh:
"Brini se o zeni mi, i sinu!"
Ahmed je imao tek devet godina, stajao je pokraj majke.
"Ja odoh da potrazim Ajsu!"
Napustih, potom, oazu na jedinoj mi preostaloj devi. Nisam znao da oazu nikad vise necu vidjeti.
Mnoge sam mjesece tragao za kcerkom Ajsom po mnogim gradovima i napokon je
nadjoh.Stavili su je u javnu kucu u Derni, znas, u kucu gdje moze svako za pare pociniti blud."
I zapovjednik tada predje rukom oko svoje puske.
"Ajsa me poznade i ja je pozvah da krene sa mnom. Ali, ona odmahnu glavom i kriknu:
"O oce!" - kriknu. "Uvjerena sam da sam bolesna! A ako sam zarazena ovom
bolescu, nikada vise necu biti zdrava!"
"Ajsa! Allah ce nam sve oprostiti! Kako si dovde stigla?"
"Talijani su me odveli kad su odveli deve, a potom sam dovedena u ovu kucu."
Ajsa je zajecala. Samo Samilosni Allah znade sta sam u tom trenu prezivio.
"Ubij me oce!" - molila je. "Nikad se necu iz ovog mjesta izbaviti, a smrt mi je draza kad stigne od tvoje ruke!"
I, tako, ja je ubih. Poljubih joj, potom, celo i pobjegoh, pobjegoh u planine. I velim ti, svaki
Talijan kojeg ja stignem umrijet ce. To je pravda. Da sam pomislio da si i ti Talijan, moj bi prvi metak nasao tvoju metu.
Ali, vidio sam tvoj fes, tvoj tarbu?, i odlucio sam sacekati."
Svi su sutjeli. Nisam mu mogao odgovoriti. Bio sam duboko potresen. A zatim je on
nastavio:
"I opet iznova, zaklinjem se Svemogucim i Svemilosnim Allahom da ovdje nema niti
jedne jedine osobe koja ti ne bi ispricala pricu slicnu onoj koju sam ti ja pripovjedio. Eto zasto se mi necemo pokoriti, eto zasto pucamo sve dok se nase puscane cijevi ne usijaju! Mi se ne bojimo smrti od njihovih strojnica, mi se ne bojim skapavanja ni gladovanja, niti toga sto moramo da hodamo u dronjama. Borit cemo se do posljednjeg covjeka.
Svi mi volimo Boga, ali mrzimo bijele djavole, koji su nam prouzrocili vise teskoce negoli iko moze i zamisliti.
Hamide, zasto si ti ovde?"
"Moj je brat objesen", odgovori Hamid.
"A ti, Abdullahu?"
"Oni su mi oduzeli sve sto sam imao, i rekli su mi da to meni ne pripada jer nemam za to papire,premda je posjed pripadao mojemu ocu."
"A ti, Muhammede?"
"Moj otac i moj brat su ubijeni."
"A ti, Ali?"
"Zbog toga sto su me zatvorili u gradu."
"I, napokon, ti, Abdusselame?"
"Zbog toga sto su me osudili na robiju u trajanju od dvadeset i pet godina, u tvornici slanih mina, no, ja se nisam predao. Pobjegao sam."
Zapovjednik se iznova okrenu meni:
"Sada si sve cuo. Jos jednom pozivam Allaha za svjedoka da je sve ovo istina. Zar
onda ne bi bilo
pravo nama da te ubijemo da si radio za racun Talijana?!"
"Citav mi je zivot,ko ranjenoj zveri,prosao u patnji,uz zgusnuto osjecanje gubitka i lisenosti.
Da te nisam onako snazno zagrlio,a na kraju toliko naljutio,mozda se i ne bih,izgubivsi ravnotezu sto je posle 12 godina nadjoh,vratio tamo odakle sam i poceo",napisao je Ka.
"Sad me opet ispunjava onaj nesnosni osecaj nestanka i napustenosti,i cijelo mi tijelo zbog toga krvari.
Ponekad razmisljam da ono sto mi nedostaje nisi samo ti,nego ceo svet."
Snijeg
Orhan Pamuk
__________________ "Stiže proleće,
žao mi je svih onih kojima to nije važno."
Sjeti se tog trenutka i trnutka kada je iz Jerusalima posao za lijekom i za Znakom,
ciju je polovinu pronasao 1808.godine,na Radisicu brdu,iznad Sjenice.
Sjeti se i rijeci,da li Zinetinih ili Rajkinih,ili njih obiju kada su mu,
24.aprila1809.godine,rekle,dok je bio duboko pod zemljom,
u tamnici sa svojim ahbabima-Nekad u Sarajevu.
Od tada neprekidno traga za drugom polovinom Znaka.
A sada je april 1992.godine.
Njega su pod Sjenickom tvrdjavom najprije drzali Turci,
zajedno sa slikarem Jerotijem,pjesnikom Azahom,filozofom Dzemom i Sviracem.
Zatim Karadjordjevi Srbi,samo nekoliko mjeseci,jer je Sjenica ponovo pala u
Turske ruke,a onda opet Turci.Sve dok mu ahbabi nisu poumirali.
On je sa velikom tugom ispracao njihove leseve i na kraju ostao sam.
Camio jos desetak godina,trideset i tri stepenika pod zemljom pa,
kad su uvidjeli da nemaju fajde da ga idare,askeri izbacise i njega.
Svoj kofer je pronasao u prizemlju kuce kadije Jusufa,koji je stradao,
zajedno sa svojom lijepom Safetom,
jos u pokolju 1809.godine sto ga jeizvela Karadjordjeva vojska.
U ovoj kuci je opet stanovao kadija,ali se Sail u njoj i u samoj Sjenici,
nije zadrzao duze nego sto je uzeo kofer i izgubio se carskom dzadom prema Ursulama,
presavsi Uvac na cuvenoj cupriji u Zvalama.
Zekkum i nesanica Murat Baltic
36310,je li ovo nastavak fetve??
__________________
Bila sam na IQ testu. Srećom bio je negativan.
Sta se zbiva u umu covjeka u pustinjskom prostranstvu ne moze se opisati.
Sjedio sam na vrhu brda u Tripolijskoj pustinji,apsolutno sam,bez vode,bez hrane,bez nade.
A i Muhammed je iscezao.
Muhammed je bio sasvim uredan djecak,kome bi dobro obuceni Evropljani kazali da je malo prljavo prosjace,i sad mi je svim srcem nedostajao.
Poludecu ako ga ne nadjem.
Sta preostaje od svega onog sto je covjek nazvao "intelektom"i"kulturom" u ovoj velikoj pustosi.Sve to sasvim nestaje ,iscezava.
Ono sto je ostalo jeste sam covjek koji zaziva svoga Svemoguceg Boga,nastojeci osjetiti srce jednog drugog covjeka kako kuca tik do njegovog vlastitog,da bi tako mogli zajedno prkositi vjecnoj praznini.
U tih pet minuta na vrhu ovog brda naucio sam vise mudrosti nego sto bi se moglo nauciti za cijeli zivot u slusanju najmudrijih filozofa Evrope.
Zivot i smrt bili su jedno.
Mjesec je mutno sjao.
Vratio sam se nazad traziti djecaka.
Bio je obucen u bijelo,i kada sam ga nekih pet minuta trazio nadjoh ga kako lezi na tlu,cvrsto usnuo.
Ocigledno,legao je da se odmori za trenutak,i onako umoran kakav je bio,pao je u nesvijest.
Tu vecer smo obojica spavali na vrhu brda.
Aha .
Bas sad citam tu kjnigu,i ako ima nastavak,uzela bih da procitam.
Kako se zove drugi deo? Koliko je,uopste, Baltic napisao dela?
Sta bi mi preporucio? Kvarim temu,al ne mari!
Koliko sam razumeo ti trenutno citas Fetvu,jel' tako???Nastavak Fetve je Zekkum i nesanica,cija se radnja odvija u Sarajevu...a cuo sam da nakon nje ima jos jedna knjiga(kojoj ja neznam naslov i nisam je citao)cija se radnja(valjda)odigrava u Nemackoj.
Ovo zadnje sam cuo od jednog prijatelja i nije proverena informacija.Ja sam,inace, tu knjigu trazio po nekim knjizarama ali nisam uspeo da je nadjem???
Inace,od Baltica treba procitati sve,ne samo zato sto je nas Sjenicak,vec zato sto mu knjige zaista vrijede.
Pored ovih gore navedenih romana,napisao je roman "Duvarine" i objavio je zbirku pesama "Kukurijek u grlu"...Cuo sam takodje da je pisao i na nemackom,ali i ovo ti je neproverena informacija.
To je ono sto ja znam.
"Izmedju slamarice i daske na krevetu nasao sam,naime,jedno staro parce novina koje se,
pozutelo i providno,bilo gotovo zalepilo za tkaninu.
Na njemu je bio isprican jedan dogadjaj iz rubrike "Razno",kome je nedostajao pocetak,
ali koji se po svoj prilici desio u Cehoslovackoj.
Neki covek je otisao iz jednog ceskog sela sa namerom da stekne bogatstvo.
Posle dvadeset i pet godina,imucan,vratio se sa zenom i detetom.
Njegova majka je sa njegovom sestrom drzala hotel u rodnom selu.
Da bi ih iznenadio,ostavio je zenu i dete u nekoj drugoj gostionici i otisao svojoj majci koja ga nije prepoznala kad je usao.
Sale radi,smislio je da iznajmi sobu.Pokazao im je svoj novac.
Preko noci su ga njegova majka i sestra ubile cekicem,da bi ga pokrale,a njegovo telo bacile u reku.
Ujutru je dosla zena i,ne znajuci za ovo,otkrila ko je bio putnik.
Majka se obesila.Sestra se bacila u bunar.
Ovu pricu sam hiljadama puta procitao.S'jedne strane bila je neverovatna.S'druge strane sasvim prirodna.
U svakom slucaju,nalazio sam da je putnik u neku ruku to i zasluzio i da se nikada ne treba saliti."
..."Dobar dan", reče mali princ.
"Dobar dan", odvrati trgovac.
Bio je to trgovac savršenim pilulama za gašenje žeđi.Progutaš jednu nedeljno i ne osećaš više potrebu za pićem."
"Zašto to prodaješ?", upita ga mali princ.
"To je velika ušteda vremena" , reče trgovac. "Stručnjaci su izračunali.Uštedi se pedeset tri minuta nedeljno."
"I šta radiš za ta pedeset tri munuta?"
"Radiš šta hoćeš...."
"Kada bih ja imao pedeset tri munuta slobodnog vremena, uputio bih se sasvim polako ka nekom izvoru................"
"Moj je život sasvim jednoličan.Ja lovim kokoši, ljudi love mene.Sve su kokoši slične i svi su ljudi slični.Ja se, dakle, pomalo dosađujem.Ali, ako me ti pripitomiš, moj će život biti kao obasjan suncem.Upoznat ću bat koraka koji će se razlikovati od ostalih.Drugi me koraci teraju pod zemlju, tvoji će me poput muzike mamiti iz brloga.I onda, pogledaj!Vidiš li tamo dole, ona žitna polja?Ja ne jedem hleb.Meni žito ništa ne znači.Žitna me polja ni na šta ne podsećaju.To je žalosno!Ali ti imaš kosu boje zlata.Biće divno kada me pripitomiš.Žito koje je zlaćano, podsećaće me na tebe.I ja ću voleti šapat vetra u žitu....."
Antoan de Sent Egziperi "Mali princ"
__________________ Moja vrata su uvek otvorena... Neka ti ne bude neugodno izaci.
Grad je mlad-jos ni hlada od drvoreda.
Svi gradjani imaju rodbinu na selu,a mnogi tamo jos drze imanja.
Kad bi grad sjutra bio razoren,svi bi nasli gdje ce da zive-kod rodjaka na selu.
Sve stanovnistvo u varosi,sem Marica kuce,dojucerasnji su seljaci.
Ali gradjani kao da zbog toga seljake jos vise mrze,a narocito preziru.
To je neka mrznja kroz preziranje.
Cim se neko odseli u grad,kao da smatra prvom i najsvetijom duznoscu da zamrzi selo-nesto se prelomi u njemu,kao da vjeru mijenja.
Vecina varosana jos drzi i stoku i radi njive oko varosi.
Kad oni ne bi prezirali seljake i kad bi izasli u sela,ni po cemu se ne bi razlikovali od seljaka,sem po tome sto je na njima vise varoske odjece i sto su-i to ne svi-nesto cistiji...
Ali ako varosani,jucerasnji seljaci,preziru seljake,ovi njih mrze,i to kao sto zivotinja mrzi zamke za koje znaju gdje su i kakve su pa ipak ne mogu a da u njih ne upadnu.
Seljaci gledaju na varosane kao na mlitav,lukav i lazljiv soj,koji jede tanko i sladunjavo-corbuljine,crijeva i kolacice,i kopni u vlaznim zatvorenim sobicama.
Mrze se i varoska i seljacka djeca,i to neskriveno.
Nas,seljacku djecu,varoska tuku i,predvece kad krecemo kucama,ispracaju nas kamenicama ili sledjenim grudvama,vec prema dobu godine.Oni su zdruzeniji i nastupaju slozenije;vjestiji su.
Mi seljaci se odlikujemo u pojedinacnim okrsajima i u tromoj i gruboj sili.
Ali ljudi iz varosi sto mrze sirotinju seosku,ni sami nijesu bogati.
Oni ne mrze sve seljake,nego samo siromasne-praznove.
A ovi mrze gradjane sve od reda-i bogate i siromasne...
Sav isparan medju planinskim visovima i vodama,grad je nocu neveseo,svega s'nekoliko fenjera i s'mnogo krcmi u kojima dokoni ljudi-a takvih je mnogo-ubijaju camotinju,zale za prosloscu i sanjaju o nekom lijepom i mirnom zivotu,kakvim zive ljudi u nekakvim dalekim zemljama.
''...Sudija se blagonaklono smesi,ali neumorno ponavlja pitanje:'Jesi li ti bezboznik kakvog neki opisuju?'
Vise nego pitanje,to je teskobni krik,i Hajjam ga ne prenebregava:
'Cuvam se gorljivosti bogomoljaca,ali nikada nisam rekao da je Jedan dva'.
'Jesi li kad pomislio?'
'Nikad.Bog mi je svedok.'
'Meni je ovo dovoljno,Tvorcu takodje,verujem.Ali ne i svetini.Ona vreba tvoje reci,i najmanje pokrete,i moje isto tako,kao i reci i pokrete princeva.Cula te je da si rekao:'Ponekad odlazim u dzamiju,gde se hladovina ubila za spavanje'...'
' Samo covek koji je u miru sa svojim Tvorcem moze naci san na mestu bogosluzenja.'
Uprkos sumnjicavom durenju Abu Tahera,Omar se raspaljuje i veze dalje:
'Ja nisam od onih cija je vjera samo strah od Suda,cija je molitva samo padanje nicice.Kako se ja molim?Posmatram ruze,brojim zvijezde,divim se lepoti stvaranja,savrsenstvu njegovog rasporeda,coveku,najlepsem delu Tvornicevom,njegovom mozgu zednom znanja,njegovom srcu zednom ljubavi,njegovim culima,svim culima,probudjenim ili zasicenim'.
Zamisljenog pogleda,kadija se dize,dolazi da sedne pored Hajjama,ocinski mu stavlja ruku na rame.Strazari se zapanjeno gledaju.
'Slusaj,mladi moj prijatelju,Preuzviseni ti je podario ono najdragocenije sto moze da dobije jedan Ademov sin:razboritost,umece govora,zdravlje,lepotu,zelju za znanjem,uzivanje u zivotu,divljenje ljudima,i ,naslucujem,uzdahe zena.Nadam se da te nije lisio mudrosti,,mudrosti cutanja,bez koje se nista od svega nabrojanog ne moze ni ceniti ni sacuvati'.
'Treba li da cekam starost da bih rekao sta mislim?'
'Do dana kad ces moci da izreknem sve sto mislis,i potomci tvojih potomaka imace vremena da ostare.Zivimo u doba tajnovitosti i straha,i moras imati dva lica:jedno da pokazujes svetini,drugo sebi samom i svome Tvorcu.Ako hoces da sacuvas oci,usi i jezik,zaboravi da imas oci,usi i jezik....''
AMIN MALUF-Samarkand
__________________
'Ja sam neka druga vrsta,ja bih iskreno.U meni je srce ostalo.'
Bravo Ursuljanka,zaista mi se svideo ovaj tekst a narocito ovaj deo:
"Ja nisam od onih cija je vjera samo strah od Suda,cija je molitva samo padanje nicice.Kako se ja molim?Posmatram ruze,brojim zvijezde,divim se lepoti stvaranja,savrsenstvu njegovog rasporeda,coveku,najlepsem delu Tvornicevom,njegovom mozgu zednom znanja,njegovom srcu zednom ljubavi,njegovim culima,svim culima,probudjenim ili zasicenim."
Dirnula si me u srce...moram potraziti ovu knjigu!!!
'S vremena na vreme uzdigne se neki covek na ovome svetu,
Rasprostre svoje bogatstvo i proglasi:to sam ja!
Slava njegova traje koliko i ludi san,
Vec se smrt uspravlja i proglasava:to sam ja!
Zaputio se on jednom,iza rata,sa nekim muslimanom,od Bijelog Polja ka Mojkovcu.
Nikad se ranije nijesu vidjeli ni poznavali.
Put je taj vazda bio opasan,sumovit,kao narucen za zasjede.
Muslimanu je bilo milo sto je u drustvu sa Crnogorcem.A tako i Sekuli-sigurniji je sa Turcinom,ako bi naisli turski komiti.
Musliman je ocito bio covjek miran i porodican.
Usput su se nudili duvanom i prijateljski pricali o svemu i svacemu.Iduci divljinom,ljudi se i zblizili.
Sekula je pricao kasnije,da nikakve,ama bas nikakve mrznje nije osjecao prema tom covjeku.Covjek kao i svaki drugi,da nije Turcin-kazivao je on.
Pomalo mu je zbog tog neosjecanja mrznje bilo i krivo na samoga sebe.Ali opet,kako veli,i Turcin je covjek-kad su se vec zaputili,nek i idu sa mirom i zajedno,nista duzni jedan drugom nijesu.
Dan je bio ljetnji i vrucina je osvajala.Ali kako je sav kraj u dubokoj sumi i put vrluda ukraj rjecice,bilo je sveze i prijatno.Dva putnika sjedose,najzad,da prezalogaje i da se malo odmore u debelu hladu kraj izvora.
Sekula se u razgovoru pohvali muslimanu kako ima dobar pistolj,pa mu ga i pokaza.
Musliman pogleda,pohvali oruzje i priupita Sekulu je li puno.
Sekula odgovori da jeste i-tada mu pade na um da bi,eto,mogao da ubije Turcina-samo da mrdne prstom.No jos nije bio tvrdo naumio da to i ucini.Okrenu pistolj muslimanu medju oci i rece:
-Jeste,pun je,sad bih te mogao...-Musliman,zmirkajuci pred cijevi i smijuci se,zamoli Sekulu da ne okrece oruzje u njega,jer moze da mu se omakne.
Tada Sekuli bi jasno,u trenu,da saputnika mora da ubije.
Ne bi mogao da snosi sramotu i neku unutrasnju griznju da je Turcina iz takve zgode pustio...i on skresa,kao slucajno,medju oba oka covjekova!
.
