SJENICA.com forum


If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above. You may have to register before you can post: click the register link above to proceed. To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.



Ovo i ono sve što nije našlo mesta u ostalim temama, naćiće mesto ovde...

Reply
Old 18-01-2010   #21
36310
Gost
 
Posts: n/a
Angry

Pismo iz 1920.


Dragi prijatelju,
Da predjem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakoga ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.

Ja znam da mržnja, kao i gnev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gneva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnev, jer pate od njih, ali potomstvo će videti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.

Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari i nije tako čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neporoznim dubinama olujne mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša najveša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovek ulazi neprimetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje postupke. Poroci rađaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna i vrline govore i deluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole. i, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznela i tlačenog zajedno sa mrskim tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.

U nekoj Mopasanovoj pripoveci ima jedan dionizijski opis proleća koji se završava rečima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlepeti oglase: „Građanine francuski, proleće je, čuvaj se ljubavi.“ Možda bi u Bosni trebalo opominjati čoveka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem, osećanju čuva mržnje, urođene, nesvesne, endemične mržnje. Jer toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno dve različite vere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. A u Bosni je, naprotiv, nerazumevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspeva ponekad da ih pređe. Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primećuje izvestan napredak, da su ideje XIX veka i ovde učinile svoje, a da će sada posle oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko meseci dobro video strašne međusobne odnose meću ljudima raznih vera i raznih narodnosti u Sarajevu!) � tampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: „Brat je mio, koje vere bio“ ili „Ne pita se ko se kako krsti, neg čija mu krvca grije prsi“. „Tuđe poštuj, a svojim se diči“, „Integralno narodno jedinstvo ne poznaje verskih ni plemenskih razlika“. Ali oduvek je u bosanskim građanskim krugovima bila dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim rečima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako-tako mržnju, ali je uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da dremaju stari nagoni i kainovski planovi, i da će živeti dok god ne budu potpuno izmenjene osnove materjalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vreme, i ko će imati snage da to? Jednom će doći, ja u to verujem, ali ovo što sam video u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Naprotiv.

Ja sam o tome razmišljao, naročito poslednjih meseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumela Miljacka naizmenice sa vetrom rane jeseni u još obilnom lišću.

Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove-džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.


Ivo Andrić
  Reply With Quote
Sponsored Links

Old 19-01-2010   #22
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

"Nekada sam gajio zrnce vere u slobodu volje, ali od jutros sam siguran da covek ima isto toliko mogucnosti da bira koliko i mehanizam mog rucnog casovnika ili muva koja je sletela na ivicu mog tanjira. Iste sile pokretale su Hitlera, Staljina, Papu, gurskog rabina, molekul u sredistu zemlje i galaksiju udaljenu od Mlecnog Puta bilione svetlosnih godina. Slepe sile? Sile koje vide? Vise nije bilo vazno. Sudbina nam je odredila da odigramo nase uloge i budemo smrvljeni."

Isak Basevis Singer
__________________
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 19-01-2010   #23
fatih
Gost
 
Posts: n/a
Default

Dođe vreme kad se čovek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Reči nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne seća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savesti.
Andric
  Reply With Quote
Old 20-01-2010   #24
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

"Sad sam shvatio: to je prijateljstvo,ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste,to ne može,jer zavisi od nas Ne mogu da mu kažem : budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, bicu ti prijatelj.
Ali, bilo ovako ili onako,u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban,što nisam zamjerio nicemu ma šta da je rekao ili ucinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.
Pa ipak to cinim, makar samo zato da još jednom pomenem covjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom,kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira,ono biva ko zna zbog cega kao ljubav… A ništa ja nisam poklonio tebi vec sebi…"

Mehmed Mesa Selimovic
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 20-01-2010   #25
fatih
Gost
 
Posts: n/a
Talking

Pokušavao sam da postanem pisac. Sada sam važio za takvog, a nisam mogao da smislim naslov.

"Prevarant"

  Reply With Quote
Old 21-01-2010   #26
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Beigbeder, Ljubav traje tri godine:

"Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati. Ljubav je jedino programirano razočaranje, jedina predvidiva nesreća koja se traži ponovo."

Život je samo sjen što luta, bijedni glumac što se na pozornici razmeće, prodrhti svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa.
(Shakespeare - Machbeth)
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 22-01-2010   #27
akica_90
°Devojčica°
Prijatelj
 
akica_90's Avatar
 
Join Date: Nov 2007
Location: Sarajevo
Godine: 34
Posts: 2,125
Default

"Edwardu. Edwardu. Moj i njegov život upleteni su u jednu nit. Presjeci jedno, presjeći ćeš nas oboje. Da njega nema , ne bih to mogla preživjeti. A svijet bez Edwarda djelovao mi je potpuno besmisleno. Edward mora postojati. "

Citat iz knjige Praskozorje četvrti nastavak knjige Sumrak-a
__________________
"Gospodaru moj, nauči me da je tolerancija, najviši stupanj moći, a želja za osvetom prvi znak slabosti. Podsjećaj me stalno, da je neuspjeh iskušenje koje prethodi uspjehu!"
akica_90 is offline   Reply With Quote
Old 23-01-2010   #28
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

...Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo iprepoznajemo, uskoro mi necemo znati kosmo. Zivimo na razmedu svjetova, na granici naroda uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu.
Otrgnuti smo, i neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja popije. Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo,. Mame nas kad smo potrebni, a odbaciju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoleli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav.
Svako misli da ce nadmudrit sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kime se historija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecanjem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo u nazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.
Nesreca je sto smo zavoleli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa pa i ta ljubav. Zar smo mi slicajno tako mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi.
Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti, zasto?
Zato sto nam nije sve jedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti...
Mesa Selimovic
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 25-01-2010   #29
peca
Registrovan
Domaćin
 
peca's Avatar
 
Join Date: May 2008
Location: Arnhem Netherlands
Posts: 8,592
Default

“…Ali, prolece je. Opet prolece. Bogat sam, miran, i mogu da cekam. Da, niceg nije bilo i niceg nema, jasnog i sigurnog, ali nista nije ni izgubljeno ili iskljuceno, nepovratno i potpuno. Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolecni vetric, suncevih odblesaka na metalu i u vodu, praznih sedista u kupeima, ustalasanih povorki i obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogucnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda moze javiti Jelena, zena koje nema. Samo da ne prestanem da je iscekujem!”

Jelena, zena koje nema
Ivo Andric
peca is offline   Reply With Quote
Old 26-01-2010   #30
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

"...zivot je neshvatljivo cudo jer se neprestano trosi i osipa, a ipak traje i stoji cvrsto, kao na Drini cuprija."

"Covek koji ne voli nije sposoban da oseti velicinu tudje ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije"

"Nije ljudska zelja ono sto raspolaze i upravlja stvarima sveta. Zelja je kao vetar, premesta prasinu s'jednog mesta na drugo, zamracuje ponekad njome ceo vidik, ali na kraju stisava se i pada, i ostavlja staru i vecnu sliku sveta iza sebe" Trajna dela na zemlji ostvaruju se Bozjom voljom, a covek je samo njeno slepo i pokorno orudje. Delo koje se radja iz zelje, covekove zelje, ili ne dozivi ostvarenje, ili nije trajno..."

Na Drini cuprija
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 26-01-2010   #31
peca
Registrovan
Domaćin
 
peca's Avatar
 
Join Date: May 2008
Location: Arnhem Netherlands
Posts: 8,592
Default

"..Ima narodnih prica koje su toliko opstecovecanske da zaboravimo kad i gde smo ih culi ili citali, pa zive u nama kao uspomena na nas licni dozivljaj. Takva je i prica o mladicu koji je, lutajuci svetom i trazeci srecu, zasao na opasan put za koji nije znao kuda ga vodi. Da se ne bi izgubio, mladic je u debla drveta pored puta zasecao sikiricom znake koji ce mu docnije pokazati put za povratak.
Taj mladic, olicenje opste i vecne ljudske sudbine: s’ jedne strane opasan i neizvestan put, a s’ druge strane, velika ljudska potreba da se covek ne izgubi i snadje, i da ostavi za sobom traga..Znaci koje ostavljamo iza sebe nece izbeci sudbinu svega sto je ljudsko: prolaznost i zaborav. Mozda ce ostati uopste nezapazeni? Mozda ih niko nece razumeti? Pa ipak, oni su potrebni, kao sto je prirodno
da se mi, ljudi jedan drugom saopstavamo i otkrivamo. Ako nas ti kreatki i nejasni znaci i ne spasu od lutanja i iskusenja, oni nam mogu olaksati i pomoci nam bar time sto ce nas uveriti da ni u cemu sto nam se desava nismo sami, ni prvi, ni jedini.."


Znakovi pored puta
Ivo Andric
peca is offline   Reply With Quote
Old 28-01-2010   #32
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Bila je mjesečina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, između kuća ćućorila je razbijena moć, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, čuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj đurđevskoj noći kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je počelo dobijati čudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobličiti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjačka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, čuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noć ga je puna, poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Derviš i smrt
Meša Selimović
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 14-02-2010   #33
hurmasica
Registrovan
Dobar
 
hurmasica's Avatar
 
Join Date: Mar 2008
Posts: 1,831
Default

"Osjetio sam mučninu. Otrčao sam u vece, kleknuo ispred školjke i gurnuo dva prsta u grlo... Uzalud. Ne možete to povratiti. Ljudski organizam napravljen je tako da povraća samo sitnice. Hranu, cugu i takve stvari. Pokvarene starce, pokvareno djetinjstvo, i uopće pokvarenu prošlost ne možete povratiti."

Edo Popović
"Oči


Da bi bio moćan, treba biti kao voda

Nema li pregrada - ona teče,
postoji li brana - ona stane;
probije li se brana - ona opet poteče;
u četvrtastoj posudi ona je četvrtasta;
u okrugloj - okrugla.
Zato jer je tako popustljiva,
ona je potrebnija od svega i važnija od svega.

(Lao Tse)
__________________
Love Means Never Having to Say You're Sorry
hurmasica is offline   Reply With Quote
Old 16-02-2010   #34
cobanica
Registrovan
Domaćin
 
cobanica's Avatar
 
Join Date: Mar 2009
Posts: 3,752
Default

Hodajuci na rukama

Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje.
Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva.
Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nece moci zavrsiti.
Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,...
Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.
Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled...
Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka.
Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?...
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...


Mika Antic
cobanica is offline   Reply With Quote
Old 17-02-2010   #35
hurmasica
Registrovan
Dobar
 
hurmasica's Avatar
 
Join Date: Mar 2008
Posts: 1,831
Default

Ne mogu više podnijeti samo
ću ni kad sam sâm, a kamoli kad sam u
društvu, pa oblačim moje vječne tene (koje mi je poklonio Žiga prije dvije
godine, kad sam još bio mlad i naivan, kad sam mislio da više nikad neću biti
sam, kad me je moj grad, po povratku iz Amerike, zagrlio svojim ruševinama,
stavio mi lisice skovane od uspomena...), pipkam po džepovima i, pored
ključeva, napipam jednog "andrića", nalazim kafanski račun od Solde na kojem
mi je prethodne noći Affan Ramić nešto napisao i rekao mi da to pročitam tek

sutra... Piše: "DACO, TI NE ŽIVIŠ OD PISANJA - TI OD TOGA UMIREŠ."

Dario Dzamonja -Price
hurmasica is offline   Reply With Quote
Old 18-02-2010   #36
cobanica
Registrovan
Domaćin
 
cobanica's Avatar
 
Join Date: Mar 2009
Posts: 3,752
Default

Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kozu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greskom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odskrinute skoljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se vise ne moze vratiti ako je jednom prebolis.
Da, zeleo sam je, jako sam je zeleo...
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspesno pokusao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicusnih mladeza na tilu vitkih ledja...I trgao se.Uplasen...Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih zeleo da poljubim? Ali ne sad. Jednom. Mozda...
Ja sam momak staromodan. Prevazidjen. Po mojoj religiji, moja zelja je samo pola zelje...
Lepo sanjaj, mali misu nabareni. Ko zna da li ces mi ikad vise biti tako blizu? Mozda cu se kajati, mozda cu morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...Neka...
Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja...
Laku noc, njene pospane oci...


Tri posleratna druga
Djordje Balasevic
cobanica is offline   Reply With Quote
Old 18-02-2010   #37
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

NAUČI VAŽNU LEKCIJU ŽIVOTA



1. Raduj se svemu što imaš i dokle imaš.Traži sreću i ostani otvoren za prigode sreće,ali se uvijek sjeti:ti nisi posjednik,nego samo korisnik.

2. Sve teče.Svi smo na putu prema cilju.Ni jedan radostan trenutak ne možemo produljiti,ni jedan bolan skratiti:uvijek živimo u trenutku,sve dok ne postignemo vječnu sreću dovršenja u Bogu.

3. Konačna radost posjedovanja i uživanja postoji tek na cilju,"Što oko ne vidje,i uho ne ču,i u srce čovječje ne uđe,to pripravi Bog onima koji ga ljube"(Kor2,9)

4. Jako se dobro dade živjeti i u sjeni prolaznosti.Uzmi svaki dan kao jednu cjelinu i iskoristi ga od jutra do večeri da budeš dobar i veseo-i činiš dobro.

Paul Haschek
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 18-02-2010   #38
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

"Ako je duša važnija od tijela (jer je po prirodi sposobnija da vodi), i ako sa za tijelo brinu umijeća i vještine kao što su liječništvo i tjelovježba (i njih smatramo znanjima i za neke ljude govorimo da su ih stekli), očigledno je da neka briga i neko umijeće postoji i za dušu i za duševne vrline, i sposobni smo ga steći, jer to možemo i s onim u čemu nam je neznanje veće i što je teže spoznati."

Aristotel!
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 18-02-2010   #39
cobanica
Registrovan
Domaćin
 
cobanica's Avatar
 
Join Date: Mar 2009
Posts: 3,752
Default

Traži se jedna reč.
Traži se ona reč što mi je već danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim, i, možda, napišem. Tražim već godinama tu strašno važnu reč koja bi me spasila, a ne mogu nikako da je nađem, pa izlazim da je tražim po ulicama. Pre toga, otvaram sanduče za pisma (možda mi je neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćeni računi i opomene.
Odlazim da je tražim po Terazijama; možda sedi pred Moskvom i pije pivo, a možda je u kiosku s novinama.
“Šta radiš?” – pitaju me poznanici.
Šta da im kažem? Da tražim neku reč, a ne mogu da je nađem?
Sve što su tražili, to su i našli, zato što i nisu hteli ništa naročito. Lepo se vidi: umrle su u njima prave reči, a ostali samo brojevi i opšta mesta....


Traži se jedan svet, prekjuče iščezao....
Traži se nada....ona davna nada polagana u sebe same i u vreme koje dolazi.
Traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav...
Traži se onaj ulični časovnik na banderi pod kojim smo čekali, onaj sat što još uvek otkucava u našem pamćenju. On se traži. ...Jedanput bismo primetili da mala kazaljka stoji na šest a velika na dvanaest, i ne bismo se čestito ni okrenuli, a kazaljke su ponovo stajale na šest i na dvanaest, samo bi između ta dva pogleda protekao ceo život.
I on se traži – taj život što promiče od danas do sutra, onaj život što je kolao, ključao, puzio, preklinjao, voleo, cmizdrio, čekao, bogoradio, zaustavljao se, podizao i ponovo padao i opet se dizao ispod onog uličnog časovnika koji se traži, a koji je ko zna kuda odnesen.

Oglas
Momo Kapor
cobanica is offline   Reply With Quote
Old 19-02-2010   #40
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Dervish i smrt....(Mesha Selimovicj)

Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. ... Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili je moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.

U dugim noćima ostajao bih često na mjesečini nad rijekom, puštajući da me polako osvaja tiho palucanje sjećanja, ii nejasnih želja, znao sam kad to smijem, kad god je u meni vedri mir koji ne prijeti burama. Ali kad sam naslućivao makar i nagoveštaj uzburkanosti, stješnjavao sam se u četiri zida svoje sobe, i prisiljavao se da idem poznatom tvrdom stazom molitve. Ima u njima nešto prisno zaštitničko, kao u starim porodičnim stvarima koje su postale neprijeteći dio nas samih; one su priznata i primljena utjeha, smiruju i umrtvljuju opasnu misao što ponekad bez naše volje oživi u nama, vjerujemo im ne misleći, svoju slabost stavljamo pod zaštitu njihove prastare snage, umanjujemo svoje ljudske brige i more navikom da ih mjerimo vječnim merilima, i stavljajući ih tako u neravnopravan položaj, svodimo ih na neznatne razmjere.

Ubistvo je manje opasno nego buntovništvo. Ubistvo ne može biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gađenje, a dešava se iznenada, kad se zaboravi strah i svijest, neprijatno je, kao ružno podsjećanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide, kao što se stide nedostojnih predaka i prestupnih rođaka. A pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstvo, kojih uvijek ima, liči na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganja, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe riječi, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlačno, kao što ponekad čovjeku izgleda privlačno i lijepo sve što je opasno.

Šta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? Volio bih da plačem zbog brata, ma kakav da je, ili da budem tvrdi branilac zakona, makar i brat bio u pitanju, makar i žaleći. A ne mogu ni jedno ni drugo. Šta je to, Ishače, buntovni mučeniče, koji si stao na jednu stranu i ne znaš šta je neodlučnost, jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? Ili oboje? I šta je onda ostalo od mene, ljuska, mezar, nišan bez oznake? Strah se nastanio u meni, Ishače, strah i zbunjenost, ni korak više ne smijem da učinim ni na jednu stranu, izgubiću se i propasti.

Prostranstvo je naša tamnica, rekao sam osluškujući odjek svojih nepoznatih misli, unoseći neočekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadašnji razgovor. Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko može oko da pređe preko njega. A ono nas umara, plaši, zove, goni. Mislimo da nas vidi a mi ga se ne tičemo, kažemo da ga savladamo, a samo se koristimo njegovom ravnodušnošću. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tuđe gnijezdo, zemlja bi mogla bit samo stanište čudovišta koja bi bila u stanju da se nose sa nedaćama što ih ona pruža u izobilju. Ili ničija. Pa ni naša.
Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam šta sam u tom kršu.
superbaka is offline   Reply With Quote
Reply

Bookmarks

Tags
citati, knjiga, najbolji


Currently Active Users Viewing This Thread: 1 (0 members and 1 guests)
 
Thread Tools Search this Thread
Search this Thread:

Advanced Search
Rate This Thread
Rate This Thread:

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Forum Jump


All times are GMT +2. The time now is 10:53. Powered by vBulletin® Version 3.8.7
Copyright ©2000 - 2024, vBulletin Solutions, Inc. www.SJENICA.com






Prijatelji sajta:
Parovi rijaliti uzivo - FOLKOTEKA.com - SJENICA.net - Freestring - FOLKOTEKA.org - Sve o pametnim telefonima - Besplatni mali Oglasi - MixoTeka.org - Tekstovi pesama - Najbolji domaci recepti - FOLKOTEKIN forum - Restoran SREM (Novi Beograd)