[iSelektor]

Tvrdim da je tačno kada kažem da nema boljitka i da je nemoguće nazrijeti obrise progresa kroz kulise licemjerstva, kulturne i moralne stagnacije. Tričave su iskre nade koje bljesnu u vremenu mračnjaštva, jer cijeli svijet grabi nekamo, glavom bez obzira, gutajući sam svoj rep. Helem, nemam ja kad da „usijavam“ glavu weltschmertz-om, jer kako kaže naš narod: „Pozabavi se svojom kućom, pa onda pričaj o mojoj“.

Tako, krenem ja „od svoje avlije“ i vidim mnoštvo stvari koje tište jer su isuviše dugo „gurane pod tepih“. Nekada carske džade zamijenili su „tepisi asfalta“ zašiveni ružnim tamnim zakrpama, a putnik namjernik, zalutao u ovu kasabu, vjeruje da je to tek novija varošica nastala sredinom prošlog stoljeća. Kroz mjesta na kojima je „progledala“ asfaltna „glazura“ viri kaldrma kakvu i „kauri“ širom Evrope čuvaju. Duh komunističkih građevina, zakatančenih fabrika, tekovina je koja iole svjedoči o kakofoniji u vremenu i prostoru.

Nepravedno zapostavljana, ovakva čaršija, na svojim ne tako mirisnim njedrima Grabovice, iznjedrila je divnu omladinu kojoj nema šta da ponudi. Onda se čudimo otkuda to da progres izostaje? Logično, nema dalje kada rušiš mostove za sobom, jer jednom ćeš se vratiti na početak - ali iz suprotnog smjera. Ili je Zemlja ipak ravna ploča? Sve bi možda imalo drugačiji prizvuk da se nije diralo u kulturne spomenike. Ko to zna? Možda je i istina, zlonamjerna opaska, da su mještani lijeni i da nisu sposobni da učine nešto. Ali, možda, da im je ostalo u naslijeđe ono što su imali, a što sada nemaju, možda su mogli živjeti lagodnim životom. Živjeli bi u turističkom mjestu, u čijoj ponudi bi bile tvrđave, stara čaršija, Ćatovića grad i slično. Ovako, ne valjamo sebi, al makar ne valjamo ni drugima. Okovani hladnom zimom osuđeni smo na zimski san, jer neiskorišćeni prirodni potencijal još jedino raduje divljač u zabitim šumama. No i ona, kako zaključujem, ima razlog za tugu. Ako nažalost i uginu, ne postoji više ta karika u lancu ishrane koja bi se pozabavila lešinom. Bjeloglavi sup više nije pri istoj opštini pa ga mrzi da se badava zamara sa njima i time im čini uslugu. Tako zarasla u korov, ova „avlija“ živi svojim zatvorenim životom.

Autor: Merima Čingić
Autorka je profesorka razredne nastave iz Sjenice