Do pre koju godinu kuća Matovića na Pešteru bila osuđena na gašenje, a sada zahvaljujući snahama iz Albanije puna je radosti
SJENICA - Ko se prvi setio devojaka iz Albanije, trebalo bi da dobije orden ove države! Starom Radosavu Matoviću (81) iz sela Buđevo na Pešteru, koji često ponavlja ovu rečenicu, ovog proleća puno je srce.
Kuća u udolini, zaklonjena od vetrova, zvoni od cike i vriske njegove unučadi. Sinovi su otišli u Sjenicu, spremaju mašine i seme za prve prolećne radove, oko kuće rastrčale se snahe, uvek u nekom poslu.
- Mi smo kao porodica pre samo koju godinu bili bez budućnosti! Moji sinovi Radeta i Radibor bili su već zagazili u petu, odnosno četvrtu deceniju života, onakvi, kakve ih je bog dao, čestiti i vredni, ostali su verni ovoj zemlji i imanju, domu i porodici, ali nisu imali nikakve šanse da se ožene. Kuća gluva, nismo imali razloga da živimo. Onda, dade bog, te se oženiše. Najpre Radeta, koji je doveo Veru iz okoline Skadra, a onda i Radibor, koji se oženio Violetom iz jednog malog mesta na granici Kosova i Albanije. Od tada, bogu hvala, moja kuća krenu nabolje. Vera je rodila blizance Bojanu i Bojana, Violeta nam je darovala Miloša i Marka - sav ponosan priča stari Radosav.
Do pre pet-šest godina Buđevo je bilo pusto peštersko selo, odsečeno od sveta. Nedavno je napravljen asfaltni put do Karajukića Bunara. Za poslednjih pet godina u selo je stiglo sedam snaha iz Albanije, koje su Buđevcima rodile desetoro mališana, i - selo je živnulo.
- Snahe su mi vredne, ništa im nije teško da urade, a meni duša kao Pešter! Kad vidim ovu decu kako mi se igraju oko nogu, kad pogledam da kuća ima na kome da ostane, suze mi udare na oči. A Vera i Violeta znaju da voze traktor, znaju da kose, oru... Vidim da su i one ovde zadovoljne, imaju svoje porodice, imaju čestite muževe, živimo pristojno, imamo dobru zemlju, veliko stado, imamo svu mehanizaciju, dovoljno para za pristojan život - kaže Radosav.
Vera majstor za sir
Vera, koja je iz okoline Skadra, prva je došla u Buđevo i za kratko vreme postala je pravi majstor za pravljenje sjeničkog sira. U međuvremenu je prilično dobro naučila srpski jezik.
- Ja sam ovde srećna. Udala sam se za dobrog čoveka, dobrog domaćina, u dobru kuću. Znala sam i ranije da je Pešter surov za život, da su zime duge, ali jača je bila moja želja da se udam, da imam porodicu, decu. U Albaniji nisam mogla da nađem muža jer naši momci uglavnom odlaze iz sela, idu u Italiju, Grčku, Ameriku, i otuda se ne vraćaju - kaže Vera.
Violeta dodaje da jednom godišnje obiđe svoje u Albaniji, a i oni dolaze u Buđevo, uglavnom za krsnu slavu Matovića...
Tri decenije bez svadbe
- Više se i ne sećam kad je, pre nego što su nam u selo stigle prve snahe iz Albanije, ovde bila poslednja svadba. Pune tri decenije ovde se nije čuo plač deteta, bili smo osuđeni na propast. U boga se nadam da će ovde biti još svadbi, da će selo oživeti. A onima koji se po Srbiji sekiraju što se Srbi s Peštera žene Albankama, poručujem da su te čestite žene mnoge domove po ovim brdima spasle od katanca - kaže starina Radosav.