[Tahirovce]

I u Sandžaku prođe ramazan, neko je prestao da posti, većina posti i dalje, čitavu godinu..dvije...ma postimo odavno, i ne sjećamo se baš najbolje kad je ono bilo a da nismo postili, pričali su nam stari imalo je i drugih mjeseci sem ramazana. Ja ih nešto ne pamtim.
Kada biste običnog čovjeka Sandžakliju pitali koje su osobenosti ramazana u Sandžaku, reći će vam: pitaljke (pitice), iftari, teravije, kahve, sijela, mukabele, nagli skokovi imana i u posljednjih nekoliko godina neredi sa hodžama. Ovaj posljednji dio svakom normalnom čovjeku bi bio čudan, nevjerovatan, rogobatno neskladan sa svim što nosi ramazan,ali u nadrealističkom svijetu u kom životari Sandžak, što su stvari neracionalnije, veća je mogućnost da se dese. Volio bih da mogu reći kako mi neke druge, ljepše stvari ostaju u sjećanju na ovaj ramazan, a bilo ih je, ali slagao bih. Prvo mjesto u utisku mjeseca definitivno osvajaju hodže, i jedne i druge i treće i ne znam koliko ih već sve ima. Neopisivo se divim njihovoj potrebi da uvijek budu u žiži interesovanja, i sposobnosti da to nikad ne bude zbog nečega zbog čega oni inače postoje. Ponavljam, da me neko pogrešno ne razumije pa da zbog toga budem anatemisan, ili šta već, ovdje govorim o svim strujama gore pomenutih lica, nikako ne izdvajam jednu stranu. Do krajnje bezobrazne granice uspjevaju nametati sebe u svakodnevnici, te upropastiti mubarek mjesec raznim oholim i licemjernim postupcima, da se i nama koji smo izraziti antisekularisti ogadila svaka dalja klerikalizacija društva. Jedni su letargični, ponizničkog karaktera, odrođeni od naroda i realnosti, zanesenjački se ponašajući kao da su 80.te, dok su drugi svaku mjeru oholosti i bahatosti prevršili u nastojanju da imaju kontrolu nad svakim segmentom naših života. Ako već ne mogu da riješe svoje probleme, ne moraju baš sve nas uključivati u to.
Sa druge strane, čitava politička, javna scena Sandžaka, pokazuje svoju smetenost da riješi prave i realne probleme Bošnjaka i Sandžaka uopšte. Naši problemi: iseljavanje, nezaposlenost, ekonomska bijeda, diskriminacija u određenim segmentima života, asimilacija kroz obrazovanje, medije, kulturu, su suštinski problemi koji se neće sami riješit, i nekako mi se čini da ih zavađeni nikada nećemo riješit, da će se samo gomilati, a mi i dalje pričat kome vitrove treba dati..
U nedostatku institucija, u nedostatku sistema, obraćamo se vođama, i to kako ko stigne svome, pa te prvo pitaju čiji si ti, za koga si, pa da nastavimo dalje. U ramazanskom stilu da se Poslanik a.s. pojavi danas među nama, i njega bi pitali za koga je?!?! Ako išta pametno mogu da urade svi koji se danas u Sandžaku bave javnim radom, a to je da samo malo, makar u ovim danima, spuste loptu, i pokušaju, makar lažno da nas izmire.
Učinilo mi se da sam naučio kako stvari nisu crno-bijele, a u balkanskom javnom životu nevinih nema, svi su za neki dio problema odgovorni. Ne očekuju valjda da im probleme riješi neko kome unutarbošnjačke podjele odgovaraju, ko pomaže u kreiranju istih, i preko kojih će Sandžak držati u krajnjoj ekonomskoj bijedi, a Bošnjake u inferiornom položaju u odnosu na većinski narod u svakom pogledu. Ne moram znati zašto je to tako, jednostavno pametnije je da se pravim kako ne znam, ali znamo da je tako, i da je svima preko glave da slušamo, gledamo i čitamo u beogradskim medijima kako su u Novom Pazaru tenzije, nemiri etc... I to ne zato što se želimo u očima drugih prikazati boljim, i što nam je stalo do nečijeg mišljenja, ne...već zato što gledajući kako da svađamo, mirimo, stvaramo i obaramo raznorazne vođe, život prođe... i opet ispadne kako smo sami krivi i kako u nas zbog nestabilnosti ne treba ulagati.

[Tahirovce]

Aferim za kolumnu, mada mi se prva vise svidela ...

[STRANAC]

prilicno dobro i realno...
svaka cast...