If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above.
You may have to register before you can post: click the register link above to proceed.
To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.
Da bi jedno drustvo zivjelo u harmoniji, potrbeno je prije svega da se u porodicama zivi na ispravan nacin. Jer kako se djeca nauce ponasati u porodici u vecini slucajeva ce se tako ponasati i van porodice. Pa ako se djeca vec u porodici nauce vjeri, kucnom odgoju, kulturi i redu zasigurno da ce se tako ponasati i u drustvu. Dakle kljuc svega toga je odgoj u porodici...
Najvecu ulogu u tom odgoju moze upravo zena da odigra. Poznat nam je hadis Allahovog poslanika s.a.w.s. :”...zena je pastirica u kuci svoga muza i odgovorna je za svoje stado...” Dakle zena je ta koja je odgovrna za red i mir u kuci, posebno kada je muz odsutan, i ona ce odgovarati za to pred Allahom.
Zasigurno najveci i najplemenitiji dawetski zadatak za jednu zenu muslimanku jeste da odgoji svoju djecu na islamski nacin. Naravno da bi ona u tome uspjela potrebno je prije svega da je i ona sama obrazovana u vjeri i da je cestita vjernica. Poslanik s.a.w.s. kaze: “Zene se uzimaju zbog cetiri stvari: zbog bogatstva, porijekla, ljepote i vjere, a ti ozeni vjernicu, blagoslovljen bio!”
Ona je ta koja najvise vremena provodi sa svojom djecom, kada je muz odsutan, kada je na poslu itd. To vrijeme koje provede sa svojom djecom najveca je prilika da djecu nauci vjeri, lijepom ponasanju, kulturi, da ih upozna sa zivotnim stvarima itd. Kada djeca stasaju i budu spremna za drustvo ona ce biti lijepo odgojena, vaspitana i poducena vjerskim principima koja ce uz Allahovu pomoc vaziti za citav zivot.
Prvo na sta bi majka trebala da obrati paznju u odgoju svoje djece jeste akida, vjerovanje. Najvaznije je da djeca u ranim godinama budu upoznata sa osnovama nase vjere jer kada se u ranim godinama djeca nauce na ispravan nacin o islamskom vjerovanju, zasigurno da ce im to biti od koristi tokom cjelog zivota. “O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogobostvo je, zaista, velika nepravda!”
Od velikog znacaja je da majka, svom djetetu, na lijep i blag nacin, predstavi Allahovu vjeru, kako bi djeca od malih nogu osjecala sigurnost u svojoj nutrini da su na ispravnoj vjeri.
Takodjer je nuzno da majka, od samog pocetka navikne djecu na izvrsavanje islamskih propsa poput namaza, posta, kako bi djeca razvijala svoj iman. Rekao je poslanik s.a.w.s.: “Poucavajte djecu namazu kada napune sedam godina!” Kada se djeca od malenih nogu naviknu na namaz i ostale ibadete, onda ce im biti lahko to izvrsavati i kada uzrastu. Zasigurno da i u ovoj sferi odgoja kljucnu ulogu moze majka odigrati.
Ahlak ili ponasanje je takodjer jedan od bitnih elementa kojem roditelji trebaju poduciti dijete. I u ovom svucaju, majka djeteta nosi posebnu ulogu. Poslanik s.a.w.s. je rekao: “Budite plemeniti prema vasoj djeci i uljepsajte njihov odgoj.”
Od lijepog ahlaka kojem djeca trebaju biti poducena jeste i postivanje svojih roditelja kao i opcenito starije i ucenije osobe. Rekao je poslanik s.a.w.s. “Nije nas onaj koji nema sazaljenja prema mladjima i postovanja prema starijima!” a u jednoj drugoj predaji se dodaje i: “ko ne respektera nase ucene!” Muslimanka koja vjeruje u Allaha i svjedoci da je Muhammed Allahov poslanik ce imati u obziru ove poslanikove rijeci i nastojati da svoju djecu poduci postivanju starijih i ucenih ljudi kao i opcenito lijepom ahlaku.
Iz predhodnog smo vidjeli da zena moze da doprinese dawi. Ona to radi na svoj nacin, shodno njenoj prirodi i mogucnostima. Jer ono sto je najplemenitije i zajednicko za vecinu muslimanki jeste da bude “pastirica u kuci svoga muza” kako kaze poslanik s.a.w.s.
Ponekad se rado sjecamo slika iz djetinjstava, dogadjaja, ljudi koji su nas okruzivali a dunjaluk smo posmatrali iz neke pticije perspektive.No ipak se radije sjecamo saljivih trenutaka koje nas natjeraju na smijeh kad ic se god sjetimo.
Imadoh nekih 1o-ak godina i bio sam "glavi" u selu jer imadoh „desetobrzinca (bicikl) s koji sam se se dicio kao sto se odrasli dice mercedesom, bmw-om itd. Razmisljajuci o toj desetki rado sam isao na na spavanje i uvjek se budio sa radoscu Zamislite uzjahati na bic i razviti brzinu od 6o/km na sahat je uzitak koji jedan desotodisnji djecak nebi nizasata mjenjao. Osjecajuci snazan vjetar koji je najzvucinije sibao pored usiju, igrao se sa poderanim nogavicama mojih pantalona, drzao mi je suze u ocima dok mi je srce treperilo od radosti i zadovoljstva. Imao sam osjecaj da mi vrijeme na njemu prolazi sporiije i da je to bio nacin da produzim djetinjstvo. Medjutim i sve voznje na njemu nisu uvijek bile bas tako bezbriznije. Jednog popodneva sam se vozio kroz selo, sellameci i pozdravljajuci ljudi sa obje strane dzade i naidjoh pored jedne nane koja je stajala kraj svoje kapije u dimijama sarenom, samijom na glavi i shßtapom u ruci i posmatrala me. Nazvao sam neni sellam i sibao dalje naprijed.. No iznenada je ta stara nena izvukla svoj drveni shtap i gurnula ga izmedju zica mojeg zadnjeg tochka na biciklu. Odvalih onako naglavacke u prasinu preko guvernale a moja desetka se slozi preko mojih ledja.
Oderanih ledja i lakata i onako sav zaprasen zapitah nenu;
-Pa bona neno sta mi ovo uradi..??
Nasto ce ona ravnodusno;
-E moj sinko koda sam ja znala sta ce se desiti..!!
Nekog posebnog komentara nisam imao nego onako ustadoh stresoh prasinu sa sebe i odgurah pokvareni bicikl prema kuci.
Proslo je tome plaho zemana , no cesto sam razmisljao i preturao taj dogadjaj u glavi trazeci razlog takvom neninog ponasanja.Pitao sam se, zbog cega je ona reagovala. na pomenuti nacin.!!
Uzimajuci u obzir njene godine kao i sam nivo spoznaje o svjetskim zbivanjima, ocigledano da su je zbunila ta dva tocka koja se okrecu i nose insana zavidnom brzinom. U zelji da shvati i razumi kretanje tog dvokotasa, nena nenaviknuta da pitanjima siri svoju spoznaju, koristi se drvenim stapom, kao jedinim raspolozivim sredstvom i vrsi svoj experiment.
Zanimljivo je primjetiti da kao djeca nismo stedili pitanja u cilju spoznaje pojavai desavanja u svijetu kojem zivimo i drzali smo se pravila da je pitanje uvjek lijek za neznanje, Onaj ko ocuva djeciju ljubopitljivost, odraste u naucnika, sto mnogi
ljudi to priznaju kroz saljivu izreku da dijeca i i naucnici znaju postaviti najnezgodnija pitanja.A oni izmedju nas, koji su odrasli “na vrat na nos” bez dubljeg prilaska zivotu zivotu i i razmishljanja o njegovim zakonima, koncentrisani na ekonomsku stranu zivljenja, su shvatili pitanje kao pokazatelj vlastitog neznanja te su se ustrucavali nedozvoljavauci djelu da izlapi.
Vjerujem da su se mnogi smijali neninoj reakciji opisanom na pocetku
ovoga texta, ne shvatajuci da mnogi od nas nisu nista napredniji kada su u pitanju nove spoznaje i dublje shvatanje dogadjaja na ovome svijetu.
Npr, koliko je danasnjih studenata nije upoznato sa nacinom i kako opserise recimo jedan Computer.
Na koji on nacin prima i shvata nase tipkanje..?
Znamo li srz (chipove) ove mashine, na koli nacin se oni prave.
Svakodnevno koristimo prekidace za elektrichnu energij. Znamo li na koji nacin mehanicki pomjeren prekidac uzrokuje pojavu svjetla..tv, slike, radio talasa,ventilacionih uredjaja itd.
Na koji nacin slova koja TRENUTNO citamo, bivaju emitovana i prevedena u na sem mozgu.?
Kalo informacija putuje;?
To se nikad ne pitamo jer imamo preca posla. Medjutim neko se pitao, pa je izucio principe Allahovog stvaranja i kopirajuci te principe dosao sa tehnoloskim pronalascima, povecao ekonomiju svoje zemlje kao i sam nivo obrazovanja,
Zar foto-kamera ne radi na principu ljudskog oka!?Zar elektrichna energija ne biva kanalizirana u mnostvo razlicitih prijemnika po uzoru na na cin na koji informacije putuju po nervnom systemu!?
Zasto se zadovoljavamo povrsinom mora , a drugima prepustamo korale, bisere i druga blaga kojim obiluju morske dubine.Mozda je jedan od odgovora u sledechem;
TV bezbolno amputiracijela podrucja ljudskog potencijala za kreativnost, nove planove, rad i samodirekciju.Tv nudi imidze na kojima ljudi grade svoje unutarnje osjecaje i ubjedjenja. Od naj ranije dobi covjek se uci da se oslanja na nekoga na tv-u , u cilju sticanja nekog unutarnjeg mira. Tv sluzi kao blokada neprijatnim osjecajima poput dosade , usamjenostii neispunjenim ambicijama..
Putem tv-a covjek od svoje rane dobi uci da zabava i uzitak dolaze sa jednostavnim posmatranjem tv-a
Gledaoc zna da ta pasivnost, moze biti ugodno prijatna.Jedini trazeni napor je da treba drzati oci otvorenim i obratcati paznju ?!
A privuci paznju i jeste prvi prioritet svih tv kuca...???
To se odvija kroz tv programe koji se prezentuju kroz saramantne, ubjedljive i zabavne licnosti. Pojava takvih licnosti na malim ekranima, kombinirana sa akcijom i muzikom ih hini opasnim konkurentima za bilo koje roditelje jer tv je treci roditelj u svkoj kuci.
U kasnijem stadiju dijete pocinje da vjeruje da znanje, kreativnost imaginacija pripadaju samo drugim osobama.Dijete koje ne naidje na jaku i sigurnu ruku roditelja trazi zivotni oslonac u laznim herojima koje kreira kuca zla /hollywood/ a krajnje isode ovih pojava je nepotrebno spominjati.
Prihvatiti dijete onakvim kakvim jeste, bez ugusivanja njegovih aktivnosti i nasilnih poklusaja oblikovanja njegove licnosti, je prvi i najvazniji poklon koji riditelj treba da pruzi svome djetetu. Djeca koju su aktivno ohrabrivana da budu ono sto jesu, nemaju problema kroz zivot sa kvalitetima kao sto su ; samopouzdanje, sigurnost, sposobnost,energicnost itd..
U suprotnom, umjesto spomenutih kvaliteta u njihovim srcima ce da stoji
rupa.
Uloga roditelja nije da oblikuje djeciju dusu u zeljenoj formi, nego da
objasni djetetu puteve zla i put dobra, koje ce na kraju morati sam da prihvati ili ostavi.?!Svi se mi radjamo sa mnostvom talenta, ali na zalost ti talenti budi rijetko prepoznatljivi i jos rijedje njegovani.Svaki covjek se radja u fitri, zdravoj plodnosnoj prirodi dok taj fitret njeguje ili upropastava sam roditelj ili okolina.
Onima koji jos zive “na vrat na nos” savjetujem pitanje kao lijek za neznanje. Ako ne otkrijemo svoje neznanje postavljajuci dtugima pitanja, nase ce se neznanje otkriti kroz postavljena pitanja nama od drugih.A ima li ista bolnije kao kada dijete zeljno spoznaje, pita baba ili majku, a oni ne znaju odgovoriti, ili tek tada shvate da o osnovnim zivotnim pitanjima nisu ni razmisljali. Dijete kome vlastiti roditelj padne u ocima, postajje metom laznih autoriteta. S ciljem da izbjegnemo
egzodichne eksperimente u stare dane(kao nena koja me prosula sa biciklom u prasinu) ................ te rekoh onako usput lijecim(o) se od neznanja..??
E svaka čast Fatihe, svaka riječ je na svom mjestu i hvala ti što si podijelio sa nama. Vrlo intersantan uvodni biogrfaski dio koji si prozeo i uokvirio na jedan vrlo poučan način. Nadam se da će ovaj text podstaći mnoge roditelje na razmišljanje šta, kako i gdje je pravio ili i dalje pravi grešku u vaspitanju svoje djece. Djeca ne rade ono što im se kaže već ono što vide. Baš sam komentarisala prije neki dan o djeci koja su radoznala i postavljaju često pitanja.Kao što si i ti sam naveo djeca su rođena sa talentom samo ga treba još više usavršiti, podstaći i pomoći mu, ali kako ako i sam ne znaš odgovor na njegovo pitanje...Budi mudar nađi neki razlog ako trenutno ne znaš pa sam pročešljaj i vidi koji je pravi i tačan odgovor na taj način učiš i sebe i svoje dijete. Nije bogami ni sramota priznati da ne znaš odgovor ali ceš se potruditi da ga pronađeš. Bolje i tako nego iz nekog srama puniti djetetu glavu netačnim podacima ili na još gori način ignorisati i ne odgovoriti. A od svih najgori ućutkavati i ne dozvoljvati da postavi pitanje. Kao u prijašnji vakat što je prosveta i uobičavala sve štapom da rješava....Još jednom hvala @fatih
bio jednom jedan vrt.. ogroman pun preljepih ruza boja i mirisa..malo zapusten ali ljep..dolazili bi ljudi malo se divili neki pogledali i odlazili....
u cijelom tom vrtu u tamnom kutku prepunom zbunja i trnja bila je i jedna ruza izdvojena tamne boje....samo kada bi se neko vise zagledao vidio bi bljestece malo svjetlo u svoj toj tami....
ko god je pokusao malo vise da se zagleda u nju i proba da je dodirne ustuknuo bi od silnog trnja oko nje koje je nemilosrdno bolo.. nije bila kao druge ruze iako je pripadala istoj vrsti
njene latice su bile guste somotne sa nekim tamnim mrljama neke latice su opale i pocela je da se susi i vene u odnosu na ostale ruze u vrtu koje su imale jako puno svjetla oko sebe....
bilo joj je svejedno ...
neki slucajni prolaznik je svratio u vrt dopalo mu se toliko ruza na jednom mjestu toliko ljepote toliko raznovrsnih mirisa.. poceo je cesce da dolazi seta i posmatra ruze...
slucajno je bacio pogled na trnovito mjesto i ugledao malo svjetlo iz tamne ruze..vuklo ga je nesto da joj se priblizi i pored neugledne okoline oko nje neki cudan miris je dolazio iz tog kutka.. poceo je da rasciscava oko nje ruza koja je navikla na taj dio vrta nije bila tuzna da je u tom djelu i da je sama....
samo ponekad bi je sjeta dotakla..cudila se njemu koliko upornosti da ocisti mjesto na kome je bila.. njene latice su se osvjezile pocela je da mirise a on je udisao puno toga na jednom mjestu.. bilo je tu svega od mirisa proslosti..oziljaka..osmjeha..suza..ljutnje sadasnjosti..prijalo im je da budu skupa.... ona tamna divlja i on uporan donoseci joj svjetlo.... s vremena na vrjeme bi je napustao jer je ruza navikla na divljinu strasno bola....da su mu ruke bile cesto ogrebane i ranjive krvarile.... morao je da zacjeli rane..odlazio bi drugim ruzama koje su se radovale njegovoj posjeti otvarale svoje latice k njemu....mirisale svjetlele .... a on udisao njihov miris....
cesto bi se osvrnuo i pogledao u tamni kutak da ga ruza ne vidi ali ona je osjecala da je tu sa njom iako je pored drugih ruza....
posmatrala bi ga sutila i mislila o njemu....
nekad bi razmisljao da je ostavi ali nesto mu nije dalo da to uradi.... nesto u njima....
opet bi se vracao njoj trnovito divljoj ruzi ali ona bi ga brzo nakon malo vremena opet ubola .... ni sama nije bila svjesna zasto je to tako....kad god bi joj se priblizio druge ruze bi podivljale bile su zavidne na nju tamnu pa bi jos vise trnja oko nje obavijale..ismijavale je a ruza je sutila posmatrala ponekad strasno zamahnula svojim trnjem i nastavljala da ceka....
nije znala sta je to u njoj zasto ga bode kada joj pridje a onda je shvatila da joj je smetalo sto odlazi u vrt sto je ostavlja....
shvatila je da je navikla da se u tamnom kutku probija za malo svjetlosti pored ruza u vrtu kojima je svjetlost bila odmah ponudjena.... shvatila je da joj je potreban takav kakav joj je prisao otvorila je sve u sebi i on njoj....iscjelio je a da nije bio svjestan da je ta ruza trebala da nestane tiho uz njeno pomirenje sa tim da nestaje.... a on.... podario joj je svjetlo svakog momenta kada je bio sa njom kada ga nije bilo cekala ga je strahovala u sebi da nece nikad doci i molila za njegov zivot....svejedno joj je bilo sto je daleko od nje....niko joj nije bio blizi od njega.. niko nije znao da joj se priblizi sem njega..kad god ga nije bilo i nije mogla da ga vidi u nekom udaljenom djelu vrta ona je bila pored njega u njemu i on u njoj....
ruze su gledale i cudile joj se..iz tamne ruze sve vise svjetlosti je izbijalo da su mnoge pozjelele tu bljestavu svjetlost.. cudila se i ona tome u sebi sta se dogadja sa njom.. razumjela je sebe kroz njega i dosla do saznanja da ga neizmjerno voli....
ne njegovu spoljasnost vec njega u njemu...njega u njoj...
jos jedno strasno saznanje da ce uvjek biti sa njim duboko u sebi..razumjela je da je postao njen zivot..njena sreca jer njegovim odlaskom otisao bi jedan dio nje i zivot nebi imao smisla.... razumjela je da nemoze da zivi bez njega..
da joj se rusi cijeli svijet u jednom.. da je njena suza u oku..
ona je jos uvjek u svom tamnom kutku i
umrjet ce za njim....sa njim u sebi cekajuci ga...
Sjedim i dumam sta mi je nafaka.
Rekose mi da je imam i da cu je naci.
A ja je ne nadjoh i ne sretoh nigdje,
osim ako nije u ovoj pjesmi (ili prici).
*Svak ima svoju nafaku, samo je treba naci, slusao je Midho starog Asifa kako besjedi okupljenoj seoskoj djecurliji dok su cuvali ovce u podnozju Velikog Vrha..
Nafaka je sreca, ljepota i dragost, milina i radost, govorio je Asif, a krzljavi Midho nista od toga nije dozivio, cinilo mu se.
Nafaka cesto ceka covjeka tamo gdje se i ne nada, raspredao je Asif.
A gdje li je to, pitao se Midho.
Ponekad nafaka nece ni doci covjeku ako je ne potrazi sam, mudrovao je stari Asif i uzivao u razgoracenim djecijim pogledima.
A gdje bih je ja isao traziti, mislio je Midho.
Nafaku ces naci ako ides za svojim srcem, razvezivao je stari mudrijas misao koju je mozda negdje i procitao.
Kako ici za srcem, zbunjivalo je Midhu.
Ako podjes traziti ono sto volis sigurno ces ga kad- tad naci, objasnjavao je seoski filozof kao da je cuo Midhino pitanje.
Mnogi su otisli iz sela i vise se nikad nisu vratili, ali su nasli svoju nafaku, bilo je zadnje sto je Midho zapamtio iz zamrsenog Asifovog mudrovanja o dalekoj sreci i bijelom svijetu punom nafake.
Te noci dugo nije mogao zaspati. Prevrtao se i znojio, mastao i lomio se, odlucivao o svojoj nafaki. Kada je pred zoru konacno umoran zaspao, sanjao je cudan san.
Veliki rogati ovan, njegov ponos, najjaci megdandzija na planini, pricao mu je cudnu pricu, o svojoj nafaki.
„Bio sam krzljavo i metiljivo jagnje, oca i ne znam, a majku mi zaklali ljudi. Svi u stadu su me tukli, rugali mi se i progonili me dalje od socne trave. Molio sam se Bogu da i mene ljudi zakolju jer nikakve nade nisam vidio. A onda, kada sam pristajuci za stadom izasao na Veliki Vrh i vidio nepreglednu dolinu sa puno zelene trave, odlucio sam da krenem. Dugo sam isao preko potoka, sikara i suma dok nisam izbio na jedan proplanak sa kojeg nisam znao na koju cu stranu. Stao sam tu da cekam sudbinu. Smrklo se i ja sam zaspao. Probudio me vreo dah. Neki pas me nasao i prijateljski me lizao po licu. Ubrzo je iz sume izasao i covjek sa puskom. Nasmijesio se psu, a i meni, ucinilo mi se. Dugo me je dobri covjek hranio kozijim mlijekom, ovaca nije imao, i ja sam ubrzo poceo da osjecam nabujalu snagu u tijelu. Poceli su da mi rastu i rogovi. Kasnije sam sa kozama sumskog dobricine probirao samo najbolju planinsku travu i socne vrhove zbunja. Izrastao sam kao tele, a rogovi se uvili u mocnu spiralu. Milina ga pogledati, govorio bi gazda. I tada je naisao tvoj otac. Kada me vidio odmah je donio odluku da moram biti u njegovom stadu. Dugo je nagovarao mog dobrog sumskog covjeka da me proda. Na kraju je i moj dobrocinitelj shvatio da bi mi najbolje bilo sa drugim ovcama. I tako sam ponovo dosao u selo iz kojeg sam pobjegao. Niko me nije prepoznao. Pun snage, poceo sam se tuci sa seoskim ovnovima i ubrzo postao kralj planine sa krunom od spiralnih, dugackih rogova za kojima su sve ovce uzdisale, a ovnovi im se sklanjali sa puta.
- Ustaj, sine Midho, moras goniti ovce na Veliki Vrh. Babo ti naredio. Gore je, kaze, najbolja trava. – budila ga je njezno majka.
Popeo se na Veliki Vrh i ugledao nepreglednu dolinu. Krenuo je kao u snu. Isao sumom i sikarama dahcuci i nadajuci se svojoj nafaki. Nesto je ubrzano zujalo na kraju sume, nekakve zujece sjene promicale su, kao grmljavina, putem koji se nazirao iza bukovih stabala.
Istrcao je na put kao jelen, iskocio pred grmljavinu misleci da mu gromoglasni zvuk donosi nafaku.
Nije jos ni osjetio asfalta pod svojim opancima kada ga je veliki kamion smrskao. Veliki tockovi zahuktale sudbine samljeli su njegovu krhku, ushicenu priliku od koje je ostala samo krvava krpa vunenog dzempera i rascijepljena kost cjevanice u opanku.
Kamion je bio natovaren svjezom planinskom travom.
Mozda je u travi bila i neka djetelina sa cetiri lista.
Eh, sto ti je nafaka.
Još jedna stepenica da prevladam sve probleme. Ta stepenica je ispred mene i ja ću kročiti na taj zid i stmoglavo završiti ovo putovanje. Suze mi naviru na oči i ja se jedva suzdržavam da ne zaplačem. Strah me je. Jako me je strah, ali kao i sve strahove u svome životu i ovaj zadnji ću da podnesem sam.
Odlazim!!! *
Nikada nisam mislio da će do ovoga doći. Koliko puta sam saam sebi govorio, polako, proći će sve će se srediti. Ali nikada kraja. Nesreći nikada kraja. Što god uradio sve krene naopako. Što god ucinim ispadne kako nisam planirao i svaka moja dobra namjera ispadne loša. Ja ispadnem loš. A nisam. Znam da nisam. Šta je to tako prokleto u meni da mi neda mira I sreće. Zašto nikada nisam zadovoljan sobom I zašto uvijek ‚želim više i više. Ne mogu da trpim ovaj bol i sam sebi smetam i nerviram samoga sebe sa svojim razmišljanjima. Postoji samo jedan izlaz iz svega ovoga. Samo jedan način da ubijem patnju, ubijem svoju bol i na kraju ubijem samoga sebe.
Za druge ljude ja sam veseo i bezbrižan. Imam relativno sređen život i nikome neće biti jasno kako i zašto. Tek sad su mi jasne hiljade slučajeva ljudi koji su odlučili da urade ovo sto ću ja uraditi. Tek sad sam svjestan da se mi sastojimo od više nas samih. Jedan sam "ja" kada sam u društvu, na poslu, sa prijateljima, a kada svi oni odu svojoj kući ja ostajem sa ovim drugim mračnim "ja". Ostajem u tmini sa nemilosrdnim, kritički raspoloženim sobom, spremnim na bezbroj pitanja a na tako malo odgovora. Ja sam ništavna osoba koja nije u stanju probuditi, pronaći i osjetiti ljubav. Dugo vremena sam mislio da nije do mene i da jednostavno ne mogu da nadjem osobu koja mi odgovara. Godine su prolazile i tračak sumnje se pojavio u meni. One su dolazile i prolazile ostavljajući samo bol i ljuljajuci tek i ovako trošnu vjeru u ljubav. Nisu krive one, kriv sam ja i to mi je tek sad jasno. Uvijek sam tražio pravu a bog zna koliko je pravih prošlo pored mene. Ali ne, ja sam uvijek htjeo više, ljepše, mladje i savršenije. Nekada mi se činilo da sam na plaži posutom bijelim oblim kamenjem, a da je moja ljubav i ta prava osoba, sakrivena ispod jednog od tih kamenja. Ja sam prevrtao bezbroj. Kamenje različitiih boja, oblika, dimenzija, svaki lijep na svoj način. I taman kada nadjem jedan koji mi se svidja pogledam drugi i taj mi se čini da je ljepši od ovoga kojeg trenutno imam. Onda se bacim na taj drugi ali mi treći bljesne jače nego ovaj, pa se bacam na slijedeći i tako nikada kraja. Ja sam bio voljen i previše ali bijah slijep i nijem da uzvratim tu ljubav. Znao sam nanjeti bol ljudima koje volim i kada bih vidjeo njihova lica i suze bilo mi je jasno šta sam učinio, ali je svaki put bilo kasno. Ja ne zaslužujem da živim niti da budem voljen. Ja nanosim bol prvo sebi pa onda svima ostalima oko sebe. Ja ne cijenim sreću nego zelim da je posjedujem a sreća je sve samo ne nekretnina. Sazdan sam od srdžbe, ljutnje i boli a nekada sam bio od meda i šećera. A bili su to fini dani.
Uvijek sam bio čvrst i tvrdoglav u svojim odlukama i u ovoj ću da istrajem. Nema više razloga, nema načina i nema smisla tražiti izlaz is ovoga svijeta gdje sam sad. Ovo je treće pismo koje pišem i neka treća verzija ovoga što osjećam. Prva dva pisma mi je odnijeo vjetar, jer se nalazim na krovu svoje zgrade, spreman da završim ovu dramu od života. Sunce je na zalasku i stidljivo viri iza oblaka, a taj stid oblacima daje crvenu boju. Kraj jednoga dana i jednoga života. Neboderi se presijavaju ispred mojih očiju, a ljudi kao mravi žure i mile po ulicama ispod mene. Vjetar je topao i fin, i da nema zvuka automobila i sirena mislio bih da sanjam. Šteta je umrijeti na ovaj dan. Bilo je kišnih i sivih dana kao stvorenih za ovu priliku, ali i ako ružna, ova smrt ce makar imati odlične vremenske uslove. Drago mi je što ću umrijeti na kraju jednog ovako lijepoga dana. Neka je bar nešto lijepo u svemu ovome.
I šta reći za kraj ? Boga molim da mi oprosti grijehe i da mi pomogne u ovom trenutku. Molim ga da mi oprosti i na ovome što sam spreman uraditi. Molim ga da pomogne svima onima kojima sam nanjeo bol a koji su me bezuslovno voljeli. Podižem glavu da još jednom udahnem ovaj zrak i da se moje oči stope sa plavim nebom. Pogled mi seže visoko, visoko. Još malo pa sam gore. Ili dole ??? Ironija ponovo. Iza mene neće ostati ništa to znam, ali se nadam da će me pamtiti onakvog kakvog su me znali. Veselog, duhovitog momka sa malo šarma i puno pozitivne energije koja se izcrpila suviše rano. Nadam se da ce pričati o meni svojoj djeci kada budu prekopavali po starim fotografijama i da će im u glavi biti samo oni fini trenutci koje smo proveli skupa. Ja što sam mogao dati, dao sam i više snage nemam. Ostalo je snage za još jedan korak u mome životu. Još jedna stepenica da prevladam sve probleme. Ta stepenica je ispred mene i ja ću kročiti na taj zid i stmoglavo završiti ovo putovanje. Suze mi naviru na oči i ja se jedva suzdržavam da ne zaplačem. Strah me je. Jako me je strah, ali kao i sve strahove u svome životu i ovaj zadnji ću da podnesem sam. Navika je čudna stvar. Brišem suze rukavom od mantila. Pismo ću da stavim u kovertu i ispod kamena da ga vjetar ne odnese. Jedini ikada pisani trag mojim emocijama i onome što osjećam u ovome trenutku. Zadnje sekunde svoga života nisam u stanju da opišem jer u trenutku dok ovo čitate mene više neće biti. Ne planiram praviti scenu od svega ovoga, niti planiram uznemiravati susjede. Jednostavno ću se popeti na pozidu, zažmiriti i neću izustiti niti glasa. Iza mene će ostati bijela koverta, žamor grada, zvuk auta i sirena.
Otkako zadje u godine, Hadzi-Abdulah je obicavao svratiti do carsijske cesme, sjesti na brvno pored korita, razmotati duhankesu i drhtavim prstima polahko smotavati cigaru. Cim bi prozirni dim ovio ostarjelo lice, pogled bi mu se gubio negdje iza gusto zasadjene drace, a sjetan osmijeh, poput jasmaka, prekrivao mu je bore.I tog predaksamskog sahata, Hadzi-Adulah sjedi na brvnu pored cesme, miluje pogledom rascvjetanu dracu i u mislima se vraca u proslost. Odozdo, od vode, dopire blaga svjezina i prste kapljice po oblom kamenju.Davno bi....petak, vrijeme iza dzume, kad zatece u budzaku odaje djecu, posjedala i sute. Zena pognula glavu kraj ognjista, masicama dzara lug i pirka u prituljenu zeravu. Najstarije dijete ga upita:- Babo, jesi li nam donio brasna?Abdulahu niz krsta studeni trnci sidjose. Kako objasniti djetetu da je, dok se vracao s dzume, zatrazio od Selima zajam, a on ga prezrivo odbio? I juce je isao sahadziji Pasanu i rekao mu kako je cesetluk neki u ducan udario pa ni za golu prehranu djeci zaraditi ne moze! Pasan ga pazljivo saslusao, klimnuo glavom nekoliko puta i otarasio ga se s izgovorom da mu gomila para u zajmovima lezi.Abdulah djetetu ne odgovori nista, nijemo pogleda u zenina pognuta ledja i u sebi odluci:- Otici cu iza aksama somundziji Camilu pa zatraziti dzak mliva u zajam! I rahmetli babo je davao na veresiju, Camilu pogotovo...Camila zatece u kuci za sofrom, vecera. Pred njim tepsija s pecenim cejrekom i uzvrsena cinija kiselog mlijeka. Pored sinije, na bijeloj bosci, razlomljen vruc somun i uz njega drugi, citav, nenacet.Cak ni u sali, somundzija ne pozva Abdulaha za veceru. Mljacka ustima i pijuce bravece koscice, a umascenu bradu povremeno obrise navlazenom krpom. Kada Abdulah zatrazi mlivo u zajam, Camil iz ruke ispusti komad mesa u tepsiju, proguta nesazvakan zalogaj i dahcuci odgovori:- E moj Abdulahu, u mene se citava magaza na ovom nenacetom somunu okrece! Da mi zub potegnes, mliva nasao ne bi! Abdulahu noge otezase kao kao da mu neko olovne bukagije priveza. Rado bi Camilu rekao svasta, ali ne rece nista osim tihog pozdrava. Somundzija odmahnu rukom, primace tepsiju s mesom blize i rece zeni da cahiju podobro ohladi. Abdulahovoj celjadi posla citav somun i pregrst selama.Po kaldrmi se lome odsjevi dzamlija i prosute mjesecine, a klimavi Abdulahovi koraci neznatno remete tisinu. Niz lice mu se otrgle suze pa kaplju poput natruhle strehe na jesenjoj kisi. Uvukla se Abdulahu muka u damare, te ga cemer pustosi i iznutra glodje. Somun vreo, przi pazuho i mirisom nosnice drazi.Kad izbi pred carsijsku cesmu, zastade iznenadjen prizorom. Nad koritom, kao da se noc razlomila pa komadici mjeseceva sjaja bljeskaju u nemirnoj vodi. Trakasti odsjaji popali po rascvjetanoj draci uokolo, mlijeci se podzida i put. Pored vode, nemarno pokrivena, sjedi zena i ljuljka dijete u krilu. Dubokim uzdahom prekida jednolican sum oticanja vode, nakratko zasuti, pomiluje djecije celo pa jos dublje uzdahne. Preko ispucalih djecijih usnica, jedva cujno, izmigolji glas i nestade u sumorenju vode: - Majkooo..Potpuna bliskost majke i djeteta zbuni Abdulaha u naumu da pridje, selam nazove, pa se okrenu i podje dalje. Udaljavao se tiho i polahko, a kada htjede hod ubrzati, zena iza njegovih ledja poduboko uzdahnu. Kao da stuca, dijete promuklo zajeca i oporo se zakaslja. To Abdulaha u mjestu zaustavi, pa se okrenu i pazljivije pogleda zenu.S cela joj mahrama skliznula i otkrila posivjele pramenove kose. Kostunjavo lice isturilo jagodice i blijedilo nudi mjesecini. Na ledjima joj klupasta izbocina, grba, te izgleda kao da je neko omalehan samar uz njih prislonio.U Abdulahu se javi neko izmijesano osjecanje jeze i srama te gotovo posrnu od njega. Izvadi somun ispod pazuha, pogleda ga, i krenu nazad prema cesmi. Zastade ispred zene i djeteta boreci se s navrlim suzama. Pognuo glavu i krije orosene oci, a dusu mu zenin cemer pritisnuo. Stidljivo joj pruzi somun i, upiruci pogled u izmuceno djecije lice, pomisli:- Njihova je muka veca nego moja! Allah je milostiv prema meni, dao mi je zdravlje pa cu zaraditi! Prece je da ovaj somun oni pojedu nego moja celjad!Dok je spustao somun na brvno, ucini se Abdulahu da mjesec jace prosjaji te pogleda u visinu. A gore, u nedogled, svod se okitio nebeskim sufurinom i zvijezdama - sjajnim treperavim u tami.Zena treptajima rastjera suze u ocima i, milujuci otanjalom rukom djecije lice, priguseno prosaputa:- Neka te Allah nagradi...Draca na vjetru zasumi, klepnuse necije ne pritvorene vratnice, a voda u koritu mreska i otice preko kamenog ruba. Mahala utihla i sasvim opustjela, samo iz daljine dopire neciji promukao glas, a drugi mu, jos udaljeniji, otpjevom odgovara. Putem, kroz pomrcinu, promice Abdulah i stope u travu utisaka kao da po mehkim cilimima gazi. Pogledom trazi neutrnutu lampu na svom doksatu i misli sta ce ako ga djeca cekaju budna. Primice se kapiji, a nocni povjetarac nanese val svjezine i u njoj sladunjavi miris ocvale drace. Abdulah za sobom pritvori vratnice, podvuce rozgu pod gredu i, gledajuci ozvjezdan svod, polusapatom veli:- Allah je milostiv pa ce nafaku i nama dati...Sutradan, u sabah, kad svitanje ispi blijedu mjesecinu, Abdulah, tuzan i nesanicom smoren,. Sjedi na doksatu i luta pogledom niz avliju. Otud, s druma, dopire zvuk drvenih tockova i dubok kocijasev glas koji pozuruje konje. Ubrzo, ukazase se natovarena kola i na njima upaljen fenjer koji se jednolicno od drmusanja klati.Gledajuci svjetlost, cas jasnu, cas maglom prigusenu i osluskujuci skripu tockova pod teretom, Abdulah osjeti jos vecu tugu.- Zar jos ne spavas? - zacu se zenin glas.- Ne spavam - odgovori Abdulah ne osvrcuci se. Zena zasuti a on nastavi posmatrati kola na drumu. Priblizila se zaprega vratnicama i tek sto ce za Jusine parmake zamaci, kad covjek ustavi konje i podje prema Abdulahovoj avliji.Abdulah ustade, sidje niz basamke i, ne gledajuci u lice covjeku, prostodusno rece:- Sigurno si prvi put u kasabi, inace u moju avliju tovar dovukao ne bi! Ja, ahbabu, za toliku robu para nemam!Covjek ga pogleda otvoreno i ozbiljno, malo zastade kao da razmislja, pa ce povjerljivo:- Jesi li ti Abdulah, sin Omerov?Abdulah suti. Gleda u covjeka pa na natovarena kola i fenjer kako se umirio pa oko sebe rasipa mutnu svjetlost.- Jesam, ja sam Abdulah. - usiljeno i ravnodusno odgovori, a iznutra mu drhtaj podrazi damare.- Pa reci slobodno ahbabu! - uzviknu covjek i, prilazeci, izvadi iz njedara smotak papira i u gutu svezan rubac pa pruzi Abdulahu.- Evo ti vracam zajam koji je rahmetli Omer, tvoj babo, mom babi dao! Dukati su u rupcu, a kola zita ti moji ukucani na pesces salju!Abdulah zbunjen, okrece se i gleda u zacudjenu zenu, trepce ocima kao da sumaglicu ispred njih razgoni i, kleknuvsi na orosenu travu, ponizno izgovori:- Allah je Svemoguc i Milostiv..I tako po ko zna koji put, prebire Hadzi-Abdulah po proslosti,a jacijsko doba vec se primaklo. Njega je obuzela slutnja o istrosenom dunjaluckom vremenu pa kostunjavu ruku prema vodi ispruzio, cini mu se da prikuplja rasprhnute kapljice, tako je i prispao.A u snu, dusa mu se s tijelom rastavila i krenula prema nebeskoj ledini. Prepukla cistina u beskraj i na njoj zvijezde o krak osovljene, zmirkaju.Iznad zvijezda, u modrilu nebeskom, stoji Mizan-terezija. Prazni tasovi miruju, leluj ni od kuda ne dopire. Uz desni tas sjedi melek pod bijelim turbanom. Pred njim pozlacen kljuc i peruska bijelog lejleka. Uz lijevi tas melek u tamnom ogrtacu drzi cadjav kalauz i zlobno gleda.Kada Abdulahova dusa ispred njih stade, meleki pogled podigose i Hisab otpoce. Sedam decenija Abdulahovog zivota pretocilo se u srebrne mastrafice i jedna po jedna kroz hisapsko sito proticu. Gleda Abdulah kako mu ucinjena djela i naumi mizanske tasove pune i ocekuje prevagu na desnu, dzennetsku, stranu. Kada se poslednja mastrafa istoci, prevagnu lijeva, dzehennemska, strana.Zatecen, Abdulah uplaseno prozbori:- Zar onoliki hairovi koje sam na dunjaluku ostavio, dzamije i skole, cuprije i hanovi, ne zaradise dzennetske basce i izvore?Lijevi melek mu odgovori:- Sve sto si cinio, nisi u ime Allaha cinio! Gradio si i dijelio da ljudi o tebi pricaju i tvoje bogatstvo hvale..Abdulah zanijemi, a desni melek treptavo osmotri tasove pa milozvucnim glasom prozbori:- Prisjeti se Abdulahu, imas li neko djelo koje si samo u ime Allahovo ucinio?Dusu Abdulahovu obasja ruzicast sjaj. Pricini mu se da stoji ispred carsijske cesme, a somun vreo, toplinom grije pazuho. Niz zenino lice liju krupne suze i kaplju po djecijem licu. Melek dohvati majcinu suzu, spusti je na desni tas, a on sumno prevagnu. Dok se dzennetska kapija sirom otvarala, melek prosaputa:- Suza nemocne majke i jetima koje si nahranio, veci je hair od svih gradjevina koje si podigao na dunjaluku! Bujrum u basce edenske!Svjezina noci i udaljen huk buljine razbudise Abdulaha. Protrlja ostudenjelu ruku i utrnule noge pa ustade i krenu. Odozdo, ispod zemlje, cu se tupi otkucaj kudret-sahata. Abdulah pogleda zvijezdama nadzidzan svod i tiho prouci sehadet.***
U bosanskoj kafani (jedna od najlepsih pripovetki rahmetli Zije Dizdarevica )
Sjede ljudi.
Preko sasusenih usana, iz dubine sagorjelih pluca, kulja i vuce se dim. Ide tromo, slaze se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrstene, misli dosadno nejasne kao polubijeli dim sto se povlaci okolo. Lica se ne raza- znaju, calme i fesovi nacas se cudno izduze, protegnu, dobiju fantastican izgled u pokojem novom valu dima, neko se iskaslja, za 'odzakom' zazveci dzezva.
- Rasime, jednu i dva !
Do Esrefa je Suljaga. Razlise iz jedne dzezve u dva fildzana pa srcu. Cute.Do njih Ahmetaga. Dimi i citi. Pa Maso, Musan, Mesan, Ibro.
Puse i cute.
Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog i teskog dima, podsjeca na baru. Ponekad tek neko uzdahne val jurne u sredinu, usta- lasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri. Suljaga cuti. U Mesana na lijevom koljenu fildzan sa kafom, a na desnom savija cigaretu 'tancicu' . Cute ljudi naslonjeni na zidove.
Cuti i dim.
Cigare i cibuci, lule, ispruzene ruke sto su zaboravljeno stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.
Poslije otegnute, placne skripe, cu se Muhamedbegov selam.
Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.
- E, merhaba ti, beze !
- Merhaba !
- Merhaba !...
Lijeno pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po duznosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno cutanje. Muholovka visi i klati se. Jedna uhvacena muha dugo zuji.
Beskrajna dosada.
- Jah ! - cu se kao slucajno. I odmah bezbroj odjeka:
- Jah !
- Jah ! Jah !...
A onda opet umiranje u cutanju.
- Beze, rekoh li ja tebi merhaba ?
- Rece, jakako, br'te Maso.
Pola sata. Sat. Dva.
Zatim se Ibro prisjeca:
-Ama, vidje li ti, Musane, onog Kuzbasinog ? Kazu da je izbio ?
-Vidjeh, ja.Pa gologlav, ko vlase. A njakav durbil - kako li - objesen o vratu.
-A sto li ce mu ono, jarabi ?
I Maso, kao da uopste ne ocekuje odgovor, sasvim ravnodusno zacuti, posto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori.
Zujanje, dim i sporost.
Minut, dva, pet.
Dzemil-efendija ce:
-Ma, ono se kaze durbin, a nosi se u planine. Kazu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac cak na Scitu.
Govor se valja lijeno, dugo, rijeci padaju tesko kao od usta otkinute, glas je usamljen, ravnodusan svima.
-Pa mi kaziva jednom, bas cini mi se Edhem-efendija - jok, slagacu, nije on ... ama opet ... cek ... jest bas on, jest !... Edhem-efendija mi je kazivao kako je on na jedan - tu Dzemil-efendija potegne duboko iz cibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi - kako je on gledo sa Matorca i vidio tacno skakavca na Scitu.
- Aaaaa! I bas vidio ? Pa bas vidio ?
- Aaaaa!
- Jes', bas vidio. I to, kaze, mice desnim brkom.
- Ih, pobogu brate, pa sto li to ?
Cutanje.
-Haj' ti sad znaj zasto on bas desnim brkom mrda ?
-Iiiii!... E, bas mi je cudo !
Cutanje.
-Hikjmet boziji, moj br'te!
Nevjerovatnosti u dimu dobivaju dasadnu boju kao i ono 'jah'. I najzad - sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima preplicu se i slazu, ljudi se ravnodusno cude, pa onda cute, poneko opet vikne bezrazlozno 'jah', kafana se rastace u neshvatljivu miru, a negdje daleko napolju hukti fantastican zivotni tempo.
Suljaga i Esref se iskasljase. Na dnu fildzana ostao je mutljag.
... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.
M.Selimovic-Tvrdjava
__________________ "Stiže proleće,
žao mi je svih onih kojima to nije važno."
"Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje."
"Dugo sam verovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih. Jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernost i solidarnost koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom "pripadajućih". Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bežimo. A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umetnostima, pesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake.
Tako ja to vidim. Vi ne morate da se složite. Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje. Sve što ću ja reći je: mirno spavaj, dušice. Čvrsto spavaj i lepo sanjaj."
Selman Ruzdi Tlo pod njenim nogama[/I][/B][/COLOR]
Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bežimo. A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umetnostima, pesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake.
Tako ja to vidim. Vi ne morate da se složite. Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje. Sve što ću ja reći je: mirno spavaj, dušice. Čvrsto spavaj i lepo sanjaj."
[/I][/B][/COLOR]
Durmo bijaše nekad najljepši i najviđeniji mladić u selu. Sve seoske djevojke su uzdisale za njim. On je bio dobričina, šaljivdĹľija i bećar sve dok nije sreo Hanu. Hana bijaše iz begovske kuće, a Durmo sin seoskog nadničara Alije. Ona, rasna, crnooka, vitka i svojeglava kao i njen otac Smailbeg i sama se krišom raspitivala o stasitom bećaru sirotog Alije. Svi su znali, pa i oni sami, da nisu jedno za drugo, između njih stajala je planina, Smailbeg. Zbog Hane i njene ljepote, a i zbog njenog raspitivanja o njemu, Durmo se propi. Danima i noćima je lumpovao sa mojim pradjedom Eminom.
Jednoga dana, zaluđen ljubavlju i ohrabren pićem, ode kod Smailage i zatraĹľi Haninu ruku. Smailbeg se prvo dugo smijao, a onda se Ĺľestoko razljutio i istjerao sirotog maldića kao psa iz avlije svoje. Smailbegove sluge nahuškaše pse na njega i on jedva umače u kuću moga čukundjeda Ibrahima, Eminova oca.
Poslije toga Durmo se još više propi i ko zna gdje bi i kako završio da mu neka curica ne donese neočekivanu poruku od Hane. Na bijeloj mahrami Hana je izvezla: “ Biću tvoja ako me ukradeš.”
Durmo se povjeri Eminu i moj pradjed, rahmet mu duši, odluči: “ Ukrasti nego šta!? Sevap je ukrasti je od onog zulumćara.”
Jedne noći zalajaše Smailbegovi bijesni psi, a u obliĹľnjem šumarku zanjištaše konji. Nikoga to ne uzbudi i niko ni usnu ne usni šta se te noći zbi.
Sutradan puče po selu glas. Smailbeg je zapjenjen jahao sa slugama od kuće do kuće, urlao kao ranjen vepar i zahtijevao od zbunjenih seljaka da mu odaju gdje su Durmo i Emin. Niko nije odao jer niko nije ni znao. Seljaci naslutiše da se te noći desilo nešto veliko i teško kao sudbina. Prohuja šapatom glas da je nestalo Hane i da zato Smailbeg riče po selu.
Tri je puna mjeseca Smailbeg traĹľio Durma, Emina i Hanu, a onda se umoran i očajan vratio sa slugama u selo, skrhan. Domalo zatim, dođe u selo i Emin. Smailbeg se bijesan unosio Eminu u lice, a ovaj je mirno odgovarao da on ništa od toga ne zna i da je sa nekim kiridĹľijama bio u Solunu.
I nikad se do rata ( partizanskog i četničkog ) ne saznade se gdje su Durmo i Hana.Oni su sretno Ĺľivjeli negdje u dalekom selu, u planini, tamo gdje Piva i Tara rađaju Drinu, daleko od rodnog mjesta. Imali su trogodišnjeg sina i prelijepa Hana bila je opet trudna.
Negdje početkom rata nestade Emina. Svi su mislili da je poginuo negdje, ili da ga je neka od mnogobrojnih vojski, koje su kroz selo prolazile, odvela sa sobom.
A tamo, gdje se Drina rađa, događalo se nešto kobno i strašno, rađalo se Durmovo ludilo iz njegove prevelike sreće.
Emin je sve svojim očima gledao i poslije pričao.
Misleći da nikakvo zlo ne moĹľe doprijeti do Hanina i Durmova skolništa, u stogodišnjom šumom okruĹľenoj delti tek rođene Drine, Emin se sklonio kod njih pred najezdom mnogobrojnih vojski od kojih je svaka nosila svoje zlo ( da li je ikad i jedna vojska donosila bilo kakavo dobro??). Niko, do on, nije ni znao za njihovo sklonište pred Smailbegovom silom i nesretnim zakonima slaboumnog čovjeka koji im nisu dozvoljavali da svoju sreću podijele sa drugima nego su je morali sakriti duboko, duboko u njedra majke prirode. Tu , u toj zaboravljenoj, nepristupačnoj delti, sakrivenoj od svega ljudskog što bi je zagadilo i okuĹľilo, tu, u drvenoj kolibi, Hana i Durmo su vidjeli i osjetili više sreće u tri-četiri godine svog Ĺľivota nego Smailbeg u svojim dvorima za čitav Ĺľivot. U tom idiličnom gnijezdu njihove ljubavi i Emin se osjećao uzvišeno sretan i siguran. Mislio je da će ga ta njihova neizmjerna ljubav zaštiti od sljepila i zla teškog i krvavog nasljedstva ljudskog.
Ispočetka mu se pričinilo da će i uspjeti u svojoj nakani da se zakloni i sačuva od zbivanja baš tu, daleko od ljudske civilizacije i njene bijede. Prošlo je i više od pola godine kako ništa od onog što se događalo u čitavom svijetu nije doprlo do njih. Samo ponekad, čitavu vječnost daleko čulo, se potmulo gruhanje zla i stenjanje majke zemlje pod bijesnim izumima svojih sinova.
Durmo je imao nekoliko koza koje su se često gubile u ogromnoj šumi. Jedno poslijepodne zađoše Emin i Durmo malo dublje u šumu da usijeku japiju za tor kozama. Povedoše i malog trogodišnjeg Durmovog sina Emina. Hana ostade sama da sprema večeru. Sa nekim čudnim predosjećanjem isprati pogledom sa uskog prozorčića kolibe tri najdraĹľe joj prilike što zamakoše u šumu. Postaja malo, zamišljena i uznemirena, sa strepnjom u srcu, kao šumska srna kad osjeti krvoločnog vuka, ali se brzo trgnu i poĹľuri da zaloĹľi zagašenu vatru, iskopa nekoliko krupnih krompira iz bašte, provari friško kozije mlijeko, nakupi iz bureta drvenom kašikom nekoliko miomirisnih , Ĺľutih komada sira, zakuha tijesto u drvenoj činiji, zasuka rukave i nogavice šuštavih dimija, zabjelasa joj se mehka, prelijepa koĹľa u polutami kolibe, opipa rukom nevelik nabrekao stomačić u kojem se meškoljio Ĺľivot i sjede za sofru da razvija pitu. Gipkim kretnjama se savijala za oklagijom i tanka bluza joj se izvuče iz dimija. Ukaza se zamamna oblina na spoju nabreklih bokova što su se samo dali naslutiti u produĹľetku kičmenog udubljenja koje je, kao putokaz, nestajalo ispod svitnjaka. Hana se sagibala naučenim kretnjama, sa blagim osmijehom sreće na licu. Ni slutila nije da njeni bokovi i reazgolićena leđa bude pohotu u oknu prozorčića njene kolibe. Zauzeta svojim poslom nije ni osjetila da je kolibu okruĹľila vojska, čudna vojska dugačkih brada sa mrtvačkim lobanjama na ogromnim šubarama. Dva usplamtjela oka su upijala njene zanosne kretnje. Ništa ne budi veće zlo u krvi zarobljene vojničke duše kao usamljeno, krhko i nezaštićeno Ĺľensko tijelo. Njena prevelika ljepota postaće njena kob .
Bilo ih je puno, i previše. Nisu mogli svi da se natiskaju u kolibu. Izvedoše je napolje izbezumljenu, bijelu od brašna i od prevelikog straha. Nije vrištala. Izbezumljena, nije mislila na sebe. Mislila je na Durma i svoja dva Emina. Njih je bilo puno. Svi su imali nekakve čudne puške i puno sjajnih metaka preko prsa. Smijali su se i pijano podvriskivali, ali se pomalo i ustezali pred njenom boĹľanskom ljepotom.
NoĹľevima joj pocijepaše bluzu i dimije. Osta gola i nemoćna među dvadeset gladnih i zlih kurjaka što su kezili očnjake na njenu frišku krv i mlado meso. Ali njen duh ne pokleknu. Probudi se begovka u njoj i ona pljunu bradonju što joj podera odjeću. Vukovi zreĹľaše u hordi zla.
Nemoćna, obnaĹľena, očajna, izgubljena otimala se zloj sudbini u svojoj avliji, pritiskana smrdljivom,oznojenom masom pijanog mesa. Panično je grebala noktima, udarala nogama, kidala smrdljivo meso zubima. Kad joj polomiše prste na šakama, vilicu iskriviše i zube poizbijaše, skrhana od bola i nemoći, zagleda se izgubljenim pogledom u daleko plavetnilo neba pod kojim su vukovi čerečili njeno tijelo i ispijali njen Ĺľivot. Sa neba nije dolazila pomoć.
U obliĹľnjem šumarku Emin čvrstim zagrljajem zaustavi Durma da ne ode u sigurnu smrt. Gusto Ĺľbunje ih je sakrivalo od kobnih pogleda. Slika onoga što se dešavalo pred njegovom kolibom derala je Durmovu dušu i on se, kao bijesan konj, otimao Eminu. Izbezumljen, zbunjen i prestrašen mali Emin poče tiho da plače. Durmo se trznu na dječiji plač, njegova duša se u djeliću sekunde rascijepi na dva krila. Jedno mu je smrtno krvarilo i stenjalo pod prevelikim zlom, a drugo je bilo na smrt uplašeno. Njegov pogled se susrete sa Eminovim. U pogledu svog prijatelja Durmo pročita da bi i Hana više voljela da im bar sina sačuva i on kleknu pored djeteta svog i teškom Ĺľuljevitom rukom poklopi u plač rastegnuta dječija usta. TeĹľak dječiji jecaj utihnu.
Pred kolibom, uĹľas i stravičan bol, oduzeše Hani svaku moć. LeĹľala je, raskrečena, okrvavljena, polumrtva i mirno podnosila svoj usud. Njena duša je već bila daleko gore na plavom nebu, a tijelo obamrlo od bola, straha i očaja. Još uvijek nije davala glasa, još uvijek je mislila na Durma i svoja dva Emina.
Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču.
Kad dvadesetoglavo zlo zasiti svoju pohotu, pomahnita još više nad poderanim okrvavljenim tijelom Haninim. Neki golobradi vojnik pokri je saĹľaljivo njenim pocijepanim dimijama, dok se drugi, oštrobradi sa zlim očima, razbjesni kao bik, nabode njene dimije na vrh bajonete, Hana bolno jeknu od uboda, a on poče mahanito mahati njima kao pobjedničkom zastavom. Na Haninom nabreklom trbuhu osta krvava rupa. Ona pritišće ranu rukama i tiho zaplaka.
Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču.
Kad se pomahnitali bradonja zasitio mahanja dimijama, kleknu kraj Hane sa isukanim ogromnim noĹľem.
- Sad ćemo da koljemo kurban. – pvika promuklo zlo iz njegova pijana grla.
- Allahu ekber! – prihvati neko iz gomile i svi prasnuše u histeričan smijeh. Samo se golobradi vojnik ne nasmija.
- Nećeš valjda klati steonu kravu. Greota je. – dobaci gomila smijući se.
- Neću. Prvo ću je oteliti. – prihvati oštrobradi izazov i gomila opet prasnu u pijani smijeh.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Oštrobradi raspori, krvnički, Hanin trbuh od pupka nadole. Njene ruke klonuše,a oči, uprte u nebo, se ugasiše.
Krvavim rukama izvadi iz njenog trbuha okrvavljen, nedoĹľivljen Ĺľivot i nabi ga na bajonet. Golobradi vojnik povrati i nestade ga.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Poludjeli oštrobradi je mahao bajonetom na čijem vrhu je bio krvavi komad Ĺľivota ljudskog, i smijao se; mahnito se smijao. Gomila poče da gunđa. Nisu se više smijali. Nešto se slomilo u njihovim pijanim glavama. Kroz gomilu se probi golobradi i strašna pogleda sasu rafal u oštrobradog. Oštrobradi pade sa luđačkim osmijehom na usnama. Gomila se zgleda. Golobradi je čekao.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Rafal golobradog kao da probudi komandanta podivljalog, pijanog čopora i kao da se tek tad sjeti da je on taj što treba da sudi Ĺľivotu i smrti, tu, daleko od ljudskog poimanja zakona, morala i ljudskosti, tu , u njedrima idile i kobi ljudske. U svojoj pijanoj glavi komandat čopora, ipak, dokuči da ne smije pustiti golobradog nekaĹľnjena. Spoznaja i osjećaj odgovornosti probudiše u njemu i sudiju i dĹľelata. Priđe Ĺľustro golobradom. Momak je mirno čekao. Gnušanje prema ljuskom zlu uzdiglo je njegova čula na uzvišen pijedestal premoći i neustrašivosti. Nije se ničeg bojao. Njegova svijest je, u djeliću sekunde, spoznala njegovu ulogu u ovom Ĺľivotu. Ispunio je tu ulogu i mirno čekao, nevin kao Isus, sud grešnika. Komandant ga uhvati za prsa i zareĹľa.
- Zar naši da se ubijaju zbog dimijuša! Ha, glupi zelembaću! – palio se komandant sopstvenim riječima, a krv mu je udarala u zajapureno pijano lice.
Momak ga samo saĹľaljivo pogleda i nasmiješi se nevinim osmijehom sveca. Taj osmijeh djelova kao pljuvanje komandantu u lice i presuda sijevnu kao munja. Komandantov noĹľ zapara ljutito zrak i zari se vojniku ispod rebara. On se skljoka pred komndantove noge, otvorenih, nevinih očiju sa blaĹľenim osmijehom na usnama dječačkim.
Durmo je stiskao dječija usta da ne plaču.
Gomila je ćutala stravično. Stravičan muk smrti i kobne sudbine kao da za trenutak otrijezni pomahnitalu krv. Komandant je stajao raskoračen nad izdahlim tijelom svog najmlađeg vojnika drĹľeći u ruci krvavi noĹľ. Odjednom se stravično rasrdi, i na gomilu, i na glupog golobradog, i na sebe samog, i razjaren, kao đavo sam, paklenim glasom izda naredbu.
- Pokret, mrcine glupe! Dosta je bilo pijančenja i kurvaluka! U boj za otadĹľbinu! – derao se kao mahnit, krijući se iza nemilosrdne grubosti.
Gomila poslušno krenu za njim. Niko nije govorio ništa ali svi, sa komandantom na čelu, su Ĺľurili da što prije pobjegnu od onog što se upravo dogodilo, ostavljajući, na tragu svom, tri leša i jedan nedoĹľivljen Ĺľivot.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Kolona zamače u gustu šumu u pravcu ohronulog drvenog mosta na Drini. Most je bio podaleko od Durmove kolibe. Skrhani i svezani strahom Durmo i Emin se ne usudiše pomaknuti iz svog skrovišta sve dok u daljini ne odjeknuše teške vojničke cokule po drvenim gredama protruhlog mosta. Durmo pusta dječija usta i potrča prema kolibi. Dijete se beĹľivotno skljoka u travu. Durmo otrča, izbezumljen, ne okrečući se, ali mu bi čudno što ne ču plač malog Emina.
Moj pradjed, Emin, je uvijek plakao kad je, poslije, po selu pričao, šta se dogodilo. Plakao je jer nije mogao da opiše Durmovu bol , plakao je jer nije mogao da izrazi njegovo razdiranje od očaja, plakao je što nije pustio Durma da udari na zlo i proba spasiti Hanu, plakao je što ga nije pustio poslije kad se otimao da krene za zlikovcima preko mosta, plakao je i kad je pričao kako su ukopali golobradog, plakao je kad je pričao kako su ukopali Hanu i njeno nerođeno zajedno, plakao je kad je pričao kako je Durmo dugo budio malog Emina i deset dana ga nije dao ukopati, plakao je jer Durmo više nije bio on, nego neko drugi.
Deseti dan Durmo izgubi svaki razum. Emin ukopa dijete. Usmrdjeli leš oštrobradog baci u Drinu i povede Durma koji je utonuo u svoj svijet, preko starog drvenog mosta prema rodnom selu. Provlačeći se krišom pored raznih vojnih postaja, dvadeset dana poslije stigoše u selo. Seljaci se okupiše oko njih kao oko oĹľivjelih mrtvaca.
Durmo je bulaznio i smijao se nečemu, a Emin kroz suze ispriča priču o Durmu i Hani. Priča doprije i do Smailbega i on gorko zaplaka.
Pod utiskom ove majčine priče, i pored Durmova upozorenja, ja krenuh u daleku Krajinu, ne sluteći da vrijeme ide u krug i da se sprema isto, staro zlo.
Merhaba ti . Eve Hikmete de uzeh olofku da ti na ovo trohu ćahata našaram par riječi . Ko prvo da pitam za zdravlje ? Služili te đovda ? Jeli ti hladno ? Imaš li šta da jedeš i da piješ ?
Ono desno rame što je proljetos poboljevalo jel sadek dobro ? Pričuva se ! Ima li posla , bijes ga gonijo ko ga izmisli .- Bogome ja se šaljim –šta bi čineli da ni nije još toga .
Za nas da ti reknem da smo svi , fala velikome Allahu - Dželješanu , dobro , barem u hudžut , a s pameću , kako ko !
Babo i mama su ti mahsuz selam . Mama ti poručuje da obukujuješ vunjenu majcu i debele čarape , svaka boles od nogu počinje .
Kot nas je udarijo velik snijeg . Heftu dana deca nisu išla u školu . Tek prekjuče rasprtili nekako jedan puteljak , pa su jutros sva otišla . Posla ti nikujeg nemamo . Sve poravnali i primićemo za sofru gotovine . Pića će , galiba , za trohu da nam zafali . Gara odbila –tri joj hefte do teljenja . Ofcama smo turili tor podno kotara .
Deca su ti dobro i zdaravo , na danove rastu , malo –malo , pa te spomenu . Obadvoica idu u školu . Ha se vrnu latu sljenčuge i na fuljaljku . Cipacitavi se kvasni učinu . Ne mogu him ništa , sva deca tako . Čora nam , mašala , lijepa ponapreduje , ista ti : vede nos , kat se osmehne , sve joj tvoje . Moram da je odbijem od sise . Porasli joj zubići pa me živu odera . A mlijeko mi uginulo .
Kot mojija poodavno nisam bila . Majka veli ovo za kuji dan kad se deca pušću , da odem jednu heftu . Smijem li ? Ako otidnem sal ću dva – tri dana . Mlogo mi heftu . Odek nekog posla nema , to trohu hljeba mogu i njih dvoje časkom da ispeču . Jedno dok pomuze , drugo će da umijesi .
Ovo što me pitaš za sestru ti , ne umijem ništa da ti izgovorim . Ona je devojka na policu . Tu školu završuje . Za ono vremena dok bide u kuću ja ne mogu da joj vidim mahane . Naopošljena je , vrijedna , čiste ruke , kućevna i hele nejse . Sade to što si čuo , te me pitaš , ja to neznam – šta čini u te škole i po autobusa –niti mogu da znam . Kako ću ? Galjba dušman hoće da je obijedi , da joj naturi , na obraz da joj udari . Ja to tako , a ti bolje znaš , muško si .
Kat smo primili ono pismo , svi smo se uzbunili . Ona je heftu dana plakala i klela se da o tome nema ni habera – ne bi to učinela za cipacijo dunja . Iskušavala sam je , ništa ne
doznah .
Hoću još ovo da ti reknem . Ot onija para što si poslo kupila sam idare i sve ko što si poručijo.
Dva šorvana i kovanu petolirku – to ako dočekamo da ženimo i udajemo . Mene sam obuću uzela . Deci sve od kape do čarape . Tvojoj majki dvanes metara duple širine , čiste svile , za dimiluk . Skrojile smo i sašile . Besa ti je , da je za nevestu , ne bi bilo sramota . Babu smo uzeli paltu , kapu i tri kila duhana . Njozi sam dala pare da kupuje šta sama želi , sadek moda drukša .
A vidiš li ti de mi prista što ono ido kot učiteljke Milunke na kurs . Ti cirkuzaš samnom , a poljedni sade !
Skoro sam snila san , da bide pret hajir i pret dobro . Ko stigo ti , pa pritisko da me grliš , pa ljubiš , pa ljubiš –ihaa , šta si me tu noj ozljubijo . Za cipacijo život toljko se nismo hajali , koljko tu noj . Čini mi se ona krvet će podamnom da izgori ot vatre . Kad se probuih sva u golu vodu . Digoh se i promijenih veš . Mlogo sam ti se uželjela . Izgore mi moja mladina .
Evo de ova ćahat gužvam i stišćem u njedra , da ti prenesem vatru !
Sprži me ta vatra . Pomiriši ga čućeš onu dihnu , ko kat smo se prvi put hajali . Kad si me na prevaru poveo u kotar , na lanjsku slamu –ne žalim sa svojojem sam čojekom , jok ka ove današnje sa modom . Prekide mi se ćahat !
Mahsuz selam i povedi računa šta činiš . Te su Švapkinje pogane , vrijeme hi ukapilo . Javise kat mogadneš i tako . Ne umijem sve da ti reknem što šćedo , al hairli bilo , drugi put će sve bolje ...
Durmo bijaše nekad najljepši i najviđeniji mladić u selu. Sve seoske djevojke su uzdisale za njim. On je bio dobričina, šaljivdžija i bećar sve dok nije sreo Hanu. Hana bijaše iz begovske kuće, a Durmo sin seoskog nadničara Alije. Ona, rasna, crnooka, vitka i svojeglava kao i njen otac Smailbeg i sama se krišom raspitivala o stasitom bećaru sirotog Alije. Svi su znali, pa i oni sami, da nisu jedno za drugo, između njih stajala je planina, Smailbeg. Zbog Hane i njene ljepote, a i zbog njenog raspitivanja o njemu, Durmo se propi. Danima i noćima je lumpovao sa mojim pradjedom Eminom.
Jednoga dana, zaluđen ljubavlju i ohrabren pićem, ode kod Smailage i zatraži Haninu ruku. Smailbeg se prvo dugo smijao...itd..
Hvala bakice na ubacenoj prici koja je rukotvorina moga skolskog kolege Enesa Topalovica iz zbirke prica "Sapat predaka" te s time evo usput jos nesto iz pera navedenog autora .
NICIJA DJECA
Život joj je postao noćna mora. Snovi su joj bila njena djeca otrgnuta joj iz maternice, oteta iz ruku, sakrivena od majčine ljubavi. Danju se otimala snovima, potiskivala ih radom, znojila se, mučila, čeznula, razdirala, ali ništa nije pomagalo, stomak je nastavio da se uvrće, da cijedi nemir i čežnjivu bol po cijelom tijelu, u plućima je ridalo, u grlu gušilo, u mozgu sijevalo, iz očiju suzilo, ruke se kršile, noge klecale na plač djeteta. Sama, vidjela je svoju otetu djecu u svakom dječijem vrisku, u svakoj dječijoj suzi, u svakom dječijem pogledu, u svakom nevinom smješku, i svima im bila majka, a opet očajno čeznula za svojim djevojčicama. Da li su je zaboravile? Majka ne može da zaboravi svoju utrobu. Da li im nedostaje majka? Njen život je suhlji i žedniji nego saharski pijesak bez dječijeg smijeha i plača.
Sedam godina je prošlo. Sedam vijekova paklenih čežnji i očajne nade.
Sedam vijekova Eli nije vidjela svoje djevojčice, Nuru i Zinetu, otkako ih je Nijaz odveo u Bosnu.
Vjerovala je Nijazu, nadala se da će ga proći, voljela ga. Sjećala se Makarske i ljeta osamdeset i šeste. Sjećala se viskog, preplanulog, crnokosog, plavookog mladića iz svojih snova. Osvojio je osmijehom, mekoćom, razumijevanjem, dobrotom. Njegovo tijelo je bilo drugačije, čvršće, jače, a opet nježnije od svih što je osjetila. Osjetila je mehku, nježnu i predivnu dušu u tijelu iz snova i zaljubila se još istog ljeta, možda čak istoga dana dok su se igrali i prskali plavom vodom idiličnog Jadrana. Sve se odvijalo munjevito, prepustila se sretna tom ubrzanom kovitlacu sudbine. Već na jesen bila je nevjesta u njegovom rodnom selu Šumatac nedaleko od Kladuše. Napustila je Hamburg, prekinula studije informatike, uzela dopust sa posla i živjela sa njim kraj malog potočića u pitomoj šumatačkoj dolinici. Najljepša godina u njenom životu, bila je neizmjerno sretna iako je osjećala čudne poglede seljana na sebi. Vrtjeli su glavom zagledajući se u njen već poveliki stomak. Nije pridavala tome nikakvu pažnju, nije to razumjela i nije htjela da se zamara time. Nura se rodila u Šumatcu. Nijazu je pošlo loše na njegovom poslu u Kladuši pa su se preselili u Hamburg u njen stan. Nastavila je raditi. Već naredne godine rodila je Zinetu. Bili su neizmjerno sretni. Nikada nije došlo do svađe u kući kao u normalnim porodicama, oni su bili nenormalno presretni. Eli je blistala od sreće, samo ponekad preko njenog lica preletjela bi sjenka. Prviše je lijepo da bi potrajalo, pomišljala bi ponekad, slutila je zlu kob ali bi tu misao brzo odbacivala i uživala u sreći dok traje. Djevojčice su rasle skoro pred njihovim očima.
Devedest i prve pođoše u vrtić, obje zajedno. Ubrzo poslije toga Nijaz se promjeni, povuče u sebe, zatvori. Stalno je sjedio pored radija ili televizora i slušao vijesti iz Bosne. Sve su rijeđe razgovarali, sve rijeđe se smijali, najčešće su ćutali, on je ćutao. Jednom ga upita sa nadom.
- Niki, šta se dešava? Mogu li ti šta pomoći?
- Eli, ja bih da se vratimo u Bosnu. Ja ne mogu više ovdje. Nešto prejako me vuče. Moram ići da vidim šta je, a ne mogu vas ostaviti, ni tebe ni djecu. Ne mogu više bez Bosne, tamo se svašta sprema, prijete nam nestankom, to se ne smije dozvoliti, a ne mogu ni bez djece, poludio bih.
- Pokušavam da te razumijem, ali Niki tamo se već ratuje. Zar nije glupo da vodimo djecu u rat. Žao mi je, ali za djecu je suviše rizično. Ja bih možda i pošla sa tobom ali djecu ne dam. Proći će te to. Budi ovdje sa nama i budi sretan.
Dugo ju je gledao, nije uspjela pročitati njegov pogled ali ju je zbog nečega zbolio, zaigrao joj je neki čudan nemir u stomaku.
- Ne znam, Eli, ništa više ne znam.
Razgovor se završio na tome. Ona se posvetila svom poslu, djevojčice su odlazile u vrtić, a on je čitao, slušao radio i gledao TV, samo vijesti o Bosni.
Taj dan se kasnije vratila sa posla. U stanu nije bilo nikoga. Pomislila je da je na putu iz vrtića svartio sa djecom na sladoled. Tek pošto se istuširala i sjela da pripali cigaretu, vidjela je ceduljicu na stolu.
Pročitala je. Riknula. Ruknula.Vrisnula. Skočila. Pojurila. Kuda nije znala.
Tek sutradan je postala svjesna zbivanja. Nije otišla na posao. Djece nije bilo. Nijaza nije bilo. Rat u Bosni se zahuktavao. Njena vlada nije preporučivala odlazak u Bosnu osim na sopstveni rizik. Nazvala je Šumatac, pitala, rekli su joj da nije tamo. Molila je da joj se javi kad stigne. Nije joj se javio. Zvala je opet sutra i sljedeće sedmice, nije ga bilo i nije se javljao. Opet je pokušavala ali sada uzalud, veze su su bile pokidane zauvjek, Bosna je bila odsječena od svijeta, odbačena, izolovana, izdana. Možda joj to i ne bi bilo toliko važano da u njoj nisu bile njena Nurica i Zinkica.
Angažovala je advokata, tražila zakonom djecu nazad majci. Zakon ostao nemoćan. Rat je i zakoni civilizacije ne vrijede ( kako za one u Bosni tako i za one vani). Čudno vrijeme, nemoćno, beznadno.
Tri godine, četiri godine, Bosna je krvarila, a njoj se srce cijepalo i duša razdirala gledajući šok- slike stradanja i smrti zemlje u kojoj su i njena djeca. Kao utopljenik se gušila valovima umobolmih vijesti iz krvave i nesretne zemlje na Balkanu, u svakoj slici je tražila svoju djecu ( koliko majki Bosne ih je tada tražilo?), zagledala se histerično u svako lice uplakanog, okrvavljenog djeteta, tražila izgubljene osmijehe, pokušavala prepoznati svoju krv u ostacima granatom raznesene odjeće na slikama iz pakla.
Trpjela je najteže muke materinstva, tražila je svoju izgubljenu i otetu krv u slikama ludila i zla sto su obilazile svijet. Svijet se naizgled grozio i već narednog trenutka zaboravljao njenu djecu i djecu Bosne. Ona je vrištala, kukala, molila, apelovala, da svijet i moćnici učine nešto, ali glas joj se odbijao od ravnodušnom nezaintresovanošću izolovanih svjetskih političkih tvrđava. Pomislila je da ju je Bog kaznio za preveliku sreću koju je u toj zemlji doživjela prije, pa joj se sada ta ista zemlja sveti najtežim mogućim zlom, gutanjem svoje i njene djece.
U toj agoniji izgubljenog utopljenika u okenu ljudske ravnodušnosti, i uzaludnom mahanju krpicom ispred slijepih očiju politike, u toj tankoj nadi da će je neko uočiti
samu, očajnu i uplašenu u svemiru nezaintresovanosti, prošle su godine rata, a ona još uvijek nije ništa čula o svojim djevojčicama i Nijazu.
Sa prvim konvojima poslijeratne pomoći ode u Šumatac da traži svoju djecu. Niko joj ništa konkretno nije htio reći. Čudno su je gledali i osjetila je da rodbina nešto krije. Neki su se pravili da ništa o Nijazu i djeci ne znaju, neki su natucali da je u Turskoj, neki da je u Iranu, i ona se vrati kući u još većem beznađu i očaju.
Angažova vlast svoje zemlje i bosanske vlasti i one joj dosude njenu djecu, ali djevojčica koje su sad već bile curice nigdje nije bilo. Angažova privatnog detektiva i on ih nađe u Iranu, u zemlji gdje djeca po zakonu pripadaju ocu i nikakav drugi zakon mu ih ne može oduzeti.
Prodade stan i ode u Iran da ih bar vidi.
Čekali su da Nijaz ode na posao, nisu se smjeli javno interesovati za djevojčice, iranski zakoni su bili strogi.
Pred velikom višespratnicom u predgrađu Teherana igrale su se dvije djevojčice. U grlu je steže, a oči joj zasuziše kad im prepozna dobrano izmjenjene ali neizmjerno drage crte lica. Znala je da mora polahko sa njima, da je neće prepoznati, a možda ni razumijeti sa ono malo bosanskog jezika koliko je znala. Pokuša da se uključi u igru sa njima. Nura podozrivo povuče mlađu Zinetu i one se odmakoše od nepoznate žene koja je čudno govorila njihov već pomalo zaboravljeni bosanski jezik (one su već odavno išle u iranske škole i igrale se na perzijskom). Majka ko majka pokuša ponovo da uspostavi kontakt, ali je, već izdžikala Nura, grubo odgurnu i pljunu kao nametljivog prosjaka.
Dugo je stajala ukočena, nije htjela obrisati pljuvačku svoje kćeri sa lica, pustila je da je boli do koštane srži. Djevojčice pobjegoše u stan ne sluteći ko je dosadna skitnica koja im je pokvarila igru. Njihova majka je stajala još neko vrijeme kao okamenjeni stećak sa užasnim natpisom bola na licu, a onda je došao detektiv i odveo je u hotel gdje su odsjeli. Ni u najružnijim noćnim morama nije mogla zamisliti ovakav susret sa svojom djecom.
Pola novca od prodatog stana je već bila potrošila da vidi svoju djecu i da je njeno prvorođenče pljune.
Odnekud su saznali Nijazov broj mobila. Nazva ga drhtureći poput tek ustrijeljene srne.
- Nijaze, ja sam, Eli. Nemoj prekinuti molim te, došla sam samo da vidim djecu. Molim te, majka sam im, imaju pravo da znaju.
- Meni su rekli da ih Njemačka traži nazad. Ja nedam svoju djecu, Eli.
- Ja odustajem od tog zahtjeva, Nijaze, samo da ih bar ponekad vidim, molim te.
- U redu, Eli, razmisliću. A mogla bi i ti živjeti ovdje sa nama, samo se moraš pokriti.
- Razmisliću i o tome, Nijaze, samo da ih viđam. A zašto ne bismo svi zajedno živjeli u Njemačkoj i bili sretni kao prije.
- To ne dolazi u obzir, Eli, ja sam se promijenio, sa prijetnjom uništenja naroda mog, zemlje moje i vjere moje, ja sam pronašao svoju izgubljenu vjeru i sada joj služim do groba, a ovdje sam našao mir i zaštitu.
- Dobro, dobro, Nijaze, o svemu se možemo dogovoriti samo ako mi dozvoliš da vidim svoju djecu.
- Naravno da ih možeš vidjeti, ali to su moja djeca i nema nikakve diskusije o povratku u Njemačku.
Nura se zastidjela kad je spoznala da je pljunula majku i nikad to neće oprostiti ni sebi ni ocu, a majka je njoj sve oprostila i prije nego ju je rodila.
Eh, majke, majke, da je ovo vaš svijet kao što je svijet očeva sigurno bi bio nježniji i sretniji djeci svojoj.
-------------
Quote:
"Sapat predaka"
Iscitavanjem kratkih prica Enesa Topalovica covjek osjeti situacije, dozivi junake, prepozna skoro vec zaboravljeno, neponovljivo. I to je ono sto tjera pisca da zapisuje a citaoca da cita. U piscevoj literarnoj labaratoriji skupljeni su zapisi, price licno dozivljenje ili na uho saptane od dragih ljudi ili slucajnih saputnika u vremenu, nevremenu i tu oblikovani do posebnog, uvjerljivog.
Topalovic u ludilu trazi mudrost kao opomenu, kaznu i pomirenje. Tako ce u prici ”Okamenjeni svatovi” dva oca, dva tvrda kamena, poslije sulodog pogroma svatova koji su se medjusobno isklali jer ni jedni nisu htjeli potput, staviti jednog pred drugog kao pred ogledala. Muharemaga ce reci Danilu: ”Ja bih ovdje sve ih ukopao, neka groblje prica putnicima, da cemo se u smrti mjesati, a nescesmo za huda zivota.” I tako ce nastati humka od bijelog kamenja pored puta za opomenu, onima, ovima, njima i nama.
Ili u prici ”Plac do ludila” bahatim, smrdljivim cetnickim zlocincima koji ubijaju nerodjeno dijete i siluju, na kraju i ubijaju bezazlenu zenu, majku, pisac nalazi sudiju u golobradom djecaku koji je i sam nosio cetnicku uniformu. On ce braneci ono ljudsko u covjeku pucati u siledziju, monstruma stavljajuci u taj pucanj i svoj zivot. Takvim pucnjem pisac spasava nadu i ljudskost, spasava covjeka uz jasnu poruku, da sve dok ima takvih (golobradih) koji su spremni braniti cast, dostojanstvo, dobro od zla, ovaj svijet ima nade, vrsta ima sansu.
Ovim i ovakvim porukama, a njih je u knjizi cijeli buket, pisac na najbolji nacin brani sopstveni izbor prosvjetara, odgoitelja, saljuci poruku van stranica same knjige.
To je ono sto knjigu i preporucuje i ona ce bez sumnje imati svoje citaoce.
I kao sto je navedeno gore u recenziji u zbirku je uvrsteno i nekoliko istinitih dogadzaja te prica koja sledi s nazivom "Okamenjeni svatovi" je bas tako, istinit dogadzaj kojeg se i ja sjecam u djetinjstvu prepricavanja starijih po prelima (sjelima) sa manje ili vise dogradnje no sustina je obuhvacena ovdje u nastavku ...
OKAMENJENI SVATOVI
Kamen ćuti, ne govori, ali stoji dugovječan, podsjeća i svjedoči, krije tajnu, inat, kob i nesreću ljudsku. Kamen do kamena isklesan u ljudsku sudbinu, poredan ljudskom rukom i postavljen pored puta da pamti, ispriča, upozori, otme trošnom sjećanju, opjeva, kao stih do stiha u okamenjenoj pjesmi.
– Kakvo je ovo čudno kamenje poredano pored puta, Dedo?
– To su svatovi, Kasime.
– Kakvi svatovi?
– Okamenjeni svatovi. Zar ne vidiš tim svojim školovanim očima i mlade među njima?
– Vidim dva bijela kamena.
Stara je to priča, ohrdana, nagrižena, kao stara fotografija koja je dugo stajala u nevremenu ljudskog sjećanja. Skoro da se više i ne vide prilike na njoj. Ispralo ih (ne)vrijeme. Samo je stari stostogodišnji Dedo mogao u toj zamagljenoj, iskrzanoj i gotovo razbucanoj slici prepoznati nekadašnje ljude i njihove sudbine u okamenjenim svatovima pored puta.
– Pa ti si Dedo živa knjiga.
– Jedva živa, Kasime. Još malo i ja ću ponijeti sve svoje sa sobom i poći na put za ostalima.
– Moraćemo te nekako okamenit. Šteta je da sve svoje priče poneseš sa sobom.
– Jes, vala. Priče nisu samo moje. One su svačije i svak u njima ponešto svoje nađe, poneko nešto i doda, izmisli i poturi, ko kukavica jaje, da bi bar u priči ostalo nešto njegovo iza njega.
– Bojiš se da ću i ja dodati nešto svoje u tvoju priču, Dedo?
– Priče i jesu da se izmišljaju. Moraćeš je bar malo ”uknjižiti”, ako ćeš je tamo negdje zapisivati, a znam da hoćeš, jer nisu sve oči, uši i jezici isti i ne vidimo, ne čujemo i ne pričamo svi istu priču na isti način.
– Mudar si, Dedo, stostotina godina i šesnaest fakulteta.
– Ne šegači se nego piši, kad je priči već taka nafaka. Nejmam ja baš svo vrijeme ovog svijeta.
Ženi se Murat Muharemage Džombe, pronese se glas po selu. Eno idu Muharemagini ljudi i pozivaju svatove, sve viđenije ljude iz petnaest sela od Foče do Sarajeva. Ma, kome li se sakupljaju toliki svati i koja je to vrijedna Murata Muharemagina i tolkih svatova i urnebesa, priupitivali su seljani jedni druge. Begija Avdibegova sa Previle, kažu da joj ni vila nije ravna, odgovarali bi drugi. Niko je nije vidio ispod feredže, ali su se o njoj ispredale čudne priče i uzdisaji muškadije, čežnjivi i pohotni, su derali mnoga mlada srca. Koje god muško oko je zapahnula svojom visokom, vitkom pojavom, njišući se kao da joj šejtanski vjetar zanosi bokove, ostajalo bi zabezeknuto tom skrivenom, slućenom i nedostupnom ljepotom. Pričalo se i to da joj crno oko ispod feredže probada neviđenim sjajem do dna ljudske duše željne uzvišene, tajne i nedostižne ljepote. I Murata je zapahnula mirisom meraka ispod feredže, i on je ostao zabezeknut božijim gibanjem oblina ispod vrelog talasanja svile, i njemu je probodena i duša i razum iskrama iz njenih blještavo crnih očiju. Mnogi su kidisali očevima, pa i čitavom rodu, da je prose baš njima, ali se niko ne usudi zaiskati je od silnog Avdibega bojeći se da ne bude odbijen i ismijan, a sramota je teža i od čežnje i od siromaštva. I Muharemaga se zatezao i lomio, vazio je sinu da ne leti visoko da ne slomi vrat i sebi i njemu, ali Murat nije bio od onih što odustaju lahko. Zaprijeti ocu da će pobjeći od kuće, da će se prijaviti u askere, otići u rat i nikad ga više neće vidjeti, te Muharemaga popusti sinu jedincu i ode zabrinut na Previlu Avdibegu da prosi Begiju svom Muratu. Avdibeg se već bio uzsikirao da će Begijino curovanje potrajati, jer se niko od Foče do Sarajeva nije usuđivao zaprositi je, a i nije joj bilo prikladna prosca. Kad mu ju je Muharemaga zaprosio njemu nešto lahnu. Muharemaga je bio cijenjen i pošten, čvrsta karaktera i jak u vjeri, a i Murat mu je bio viđen. Znao je Avdibeg da je sreća varljiva i da je rizik čekati bolju priliku, te mu obeća Begiju.
Nekako viši i prsatiji vrati se Muharemaga u selo i poče sakupljati velike, neviđene svatove.
Tri puna mjeseca su se spremali svatovi da idu adile po Begiju. Konji su se timarili da imaju što sjajniju dlaku, vezle se svilom i pozlatom mahrame i svatovski prsluci, čakšire, ćuraci i pojasevi, naručivali se novi fesovi čak iz Carigrada, po najčuvenijim sarajevskim krojačnicama krojile se svilene dimije jendžama, čistile se i glancale ukrašene kubure, brusile se i oštrile sablje damaskije, sve se pretvaralo u sjaj (i srmu).
Niko u selu nije znao (a i krilo se) da mladi Miloš Danilov iz Bukovice (selo na vrh planine, blizu Bogu) kupi svoje komšije, kumove, rođake, prijatelje i poznanike, trijezne i pijane ahbabe, braću po čaši, nožu i pušci, djeveruše, popove i kandila, bajraktare, handžare, puške i jatagna, te hajduke i njihove jatake (ako zatrebaju ne daj Bože), da ide krasti prelijepu Koviljku koju mu Mitar iz Bogovića nije dao. Ne dam ti je, Miloše, jer si slabe sorte i hoćeš u sve poslove, malo si s Bogom, a više sa đavolom, reče stari, stameni Mitar gledajući pravo u oči čuvenom kavgadžiji, žaleći mu oca Danila koji je skrušen sjedio, gledao u pod i gužvao ulojenu šubaru bagavim, čvornatim rukama, a jezik mu se bio zavezao u čvor. Nikada Miloš nije oprostio Mitru to pljuvanje u lice pred starim ocem i riješi da ukrade Koviljku, te osramoti Mitra i rani ga za čitav život.
I krenuše dvoji svatovi, jedni javno, drugi tajno (adile i krijući). Bog je htio da krenu istog dana različitim putevima i da se istoga dana, svaki u svom ushićenju, pri povratku sretnu.
Svatovska pijana pjesma, orljava i vriska čula se i sa jedne i sa druge strane brda Humka uz koje se pela, kao prema nebu, vijugava uska staza kojom su vjekovima prolazili konjanici i putnici namjernici. Ispod staze provalija, kamenjar i zmijska gnijezda, iznad staze gusta šikara koja je dijelila stazu od stoljetne bukove šume. Usud je htio da ista staza veže Muratove Ljubljeviće i Begijinu Previlu kao i Miloševu Bukovicu i Koviljkine Bogoviće. Iz dva različita pravca vodili su dvoji različiti svatovi dvije prelijepe djevojke.
Sretoše se na vrh brda i zapjenjeni konji starih svata koji su išli naprijed zastadoše frkčući. Kolone se zaustaviše kao dvije zmije koje su opasale brdo i susrele se glavama zastavši zbunjene kobnim susretom koji se događao jednom u hiljade godina. Nasta duga teška šutnja. Čulo se samo konjsko frkanje i bijesno kopanje zemlje kopitama. Svi su znali da se sudbina žalosno poigrala sa njima, žmirkali su očima i čekali ne bi li se dogodilo čudo – da se dvoji svatovi mimoiđu na uskom puteljku, a da se niko nikome ne skloni sa puta i da niko ne bude donji. Neko se morao, bar malo, usklonuti sa puta, a neko je morao biti i donji. Čudo je trebalo biti da jedni svatovi progutaju ponos i inat, te pristanu da se uklone i budu donji. Takva čuda u to vrijeme kamenih inata se nisu mogla ni u najčudnijem snu sniti, a ne dogoditi, svima je bilo jasno.
Ovo su svatovi Murata Džombe, sklonite se na donju stranu da se u miru mimoiđemo. – povika plećati brkajlija, Muratov stari svat, Omeraga.
A ovo su svatovi Miloša Mrguda i oni se nikom ne sklanjaju. Sklonite se vi ako nećete da padne krv. – povika ljudina sa bradom do pojasa, Milošev stari svat.
Mišići na licima su se grčili, ruke počivale na kuburama i drškama sablji, a u glavi samo jedna misao – ne pristati na sramotu ako treba i poginuti, a obraz i čast sačuvati, te u starom svatovskom inatu ustrajati i nikom se s puta ne sklanjati.
Naćeraj konja u šikaru, Omeraga, nek prođu ispod nas. – povika zabrinuti Muharemaga ne bi li se mimoišli sa zlom koje je visilo kao grom nad glavama.
Omeraga posluša i potjera konja u šikaru, a isto uradi i Milošev stari svat.
Ili ćete potput, ili se bijemo. – prosikta kroz kosmatu bradurinu vođa Miloševih svatova.
Mladom Milošu, kao da se nekud žurilo, opali iz svoje kubure i Omeraga se skljoka sa konja. Na to grunuše i druge kubure, prolomi se jauk i stenjanje, jeknu Begija, jauknu Koviljka, poviše se k’o slomljeno cvijeće i skliznuše s razigranih konja. Bješe krivo drugim svatovima, krv udari u pijane glave, poskakaše s poludjelih konja, isukaše sablje i handžare, nasta klanje na vrh Humke brda. (”Stander Dedo, ne znam ja uz gusle”)
Nečiji konj se u metežu svali u provaliju i odnese sa sobom ženski vrisak pod zarom. Udari inat na inat, udari gvožđe na gvožđe, izmiješa se svatovska krv i u provaliju sa uskog puta na vrh Humke brda počeše padati odsječene ruke, noge i glave. Konji njišteći nestadoše u šikari, a pomahnitali, pijani svatovi nastaviše da se kolju.
Danilo je stao pred Miloša da zaštiti sina od kuršuma. Odgurnu ga Miloš, pa nasrnu ljuto, al u srdžbi naletje na gvožđe i skljoka se u krvave ponore.
I Muharem uhvati Murata, on ga drži momak se otima. Držao ga dok ga ne zaklaše, mrtav osta ocu u rukama.
Izgiboše svatovi i jendže, konji bijesni latiše se šume, ostadoše žalosni očevi, da sahrane nesretne sinove.
Izbezumljen Danilo uprti mrtvoga Miloša na leđa i krenu prema Bukovici.
– Skloni se aga da ga mrtvog kući nosim. – bolno, do neba bolno, zavapi Danilo.
Muharemaga je stajao kao mejt ne umijući se sklonuti, nije znao ni na kom je svijetu, sve je čekao da ga neko probudi iz groznoga sna. Dozvaše ga Danilove riječi. Postajao, malo produmao, a ni Danilu se više nikud nije žurilo, čekao je da podijeli svoju bol makar sa Muharemagom.
– Ja bih ovdi sve ih ukopao, neka groblje priča putnicima, da ćemo se u smrti miješati, a nešćesmo za huda života. – prozbori skrhani Muharemaga.
Danilo postaja malo, zagleda se u Muharemagu suznih očiju, ćutke spusti na zemlju mrtvoga Miloša i sabljom očajnički poče da krči šikaru pored puta. Muharemaga, također ćutke, priskoči na mobu Danilu. Pridruži im se još pet šest preživjelih, lakše ranjenih svatova.
Tri dana su krčili šikaru, tri dana su kopali grobove, tri dana im stavljali nišane, svima isto golo kamenje, ni mjeseca ni krsta na njima. Svima crni ljuti kamen, a mladama bijele nišane.
Staviše ih pokraj mladoženja, da im vječnost bude noć prvjena.
Ovu si priču davno trebao ispričati svima, Dedo.
A ko bi mi vjerovao, dijete? A i šta bi vrijedilo kad bi je svi tumačili na svoj način? Možda bi neko pošao da se sveti Muharemaginom ili Danilovom rodu. Ko će ga znati, ljudi su čudne životinje i nikad se kod njih ne zna šta će poludjeli um iznijeti iz dana, a šta iz noći.
I ova mi proza sad pritisak sroza te nesto od koristi i ako ko sebe nadze u sledecem textu nije nista novo svi smo mi manje vise malo udareni te s time
.upamet
Već duže vrijeme tvrdim da biti čovjek znači nositi osjećaj manje vrijednosti. Možda postoje ljudi koji to nikada nisu osjetili. Možda su se neki prepali od ove moje izjave pa su sebe nazvali drugačijim imenom, ali ja ne vidim ništa loše u svemu tome. Koliko znam mnogi prije mene su isto to govorili. Oni koji misle da su lukavi da bi pokazali kako nismo upravo govore da bi dijete prvo trebalo da osjeti potpunost pa tek onda niskost. Osjećaj nedovoljnosti je uporna bolest koja se ne uklanja sve dok ne obavimo neki posao, ne zadovoljimo neku potrebu ili smanjimo tenzije.To je ustvari osjećaj prirodno stvoren, koji liči na pritisak za koji nam je potrebno rješenje koje će ukloniti sve nelagodnosti.
Bebe svoj osjećaj nedovoljnosti reflektuju stalnom željom za ostvarivanjem i poboljšanjem životnih kvaliteta. Zato je moguće ljudsku historiju posmatrati kao historiju osjećaja niže vrijednosti i pokušaja da se toga riješimo, a živa materija je uvijek od svog postanka težila da dostigne poziciju koja je veća od trenutane u kojoj se nalazi.To je ustvari kretanje koje poistovjećujemo sa postojanjem. Ovo kretanje ne treba gledati kao put ka smrti. Naprotiv, ovo kretanje nikada ne dolazi u fazu usporavanja ili mirovanja.
Ono sadrži veliku želju za uspostavljanjem što veće kontrole u okolini. Freud tvrdi da smrt toliko privlači ljude sebi da je oni počinju sanjati ili priželjkivati na neki drugi način, ali se to može smatrati prenaglo rečenim. Smrt je, ustvari stanje koje priželjkuju oni koji se boje borbe sa faktorima u stvarnom životu.To su ljudi koji vole da ih drugi maze , da im neko drugi obavlja poslove i koje po svaku cijenu bježe od bilo kakve muke. Ali civilizacija koja nas stalno opkoljava ovaj osjećaj sigurnosti nam predstavlja u obliku osjećaja niže vrijednosti. Taj nas osjećaj dodatno tjera da nademo još veću sigurnost. Podstiče nas na djelovanje. Radost na tom putu borbe je pomoć i nagrada koju pružamo tim ljudima. S druge strane poticanje da dijete što više upoznamo sa okrutnošću vremena će samo rezultirati zapostavljanjem realnih činjenica od strane razmaženog djeteta.
Konstantan osjećaj sigurnosti će natjerati čovjeka da prevazide sadašnju stvarnost sa ciljem da se dostigne neka savršenija stvarnost. Da nema ovih tokova civilizacije koji nas stalno guraju naprijed ljudski život bi bio puno monotoniji i samim time teži. Kada čovjek ne bi znao da se koristi snagom “Prirode” njene sile bi ga sigurno uništile. Sa druge strane čovjek ne posjeduje ništa što bi druge sile mogle da upotrijebe da bi ovladale njime. Klimatski uslovi ga tjeraju da se čuva od zime time što će iskoristiti krzno nekih životinja. Ljudski organizam od čovjeka zahtijeva sklonište i spremljenu hranu, a život se može nastaviti samo organizovanom podjelom posla. Ljudski organi i njegova duša neprekidno teže za stalnom sigurnošću i većim uspjehom. Svako normalno rodeno dijete, koje posjeduje svijest da će biti primorano na stalno djelovanje u sklopu ovog osjećaja koji ga stalno gura naprijed, u svoje postojanje ima ucrtanu borbu za uspjehom.
Slabost koja dolazi od rodenja, razmaženost i zapostavljanje su neki od faktora koji otežavaju put do uspjeha i radosti te su isto tako kontraverzni sa opstankom čitave ljudske vrste. Ne postoji djelovanje bez cilja. Ali je nemoguće doći to tog cilja. Razlog tome je primitivna svijest o tome kako ljudi ne mogu ovladati svijetom.
Osjećaj niže vrijednosti ovladava duševnim životom čovjeka. On se ispoljava kroz osjećaje nedovoljnosti, nepotpunosti i konstantnog traženja u kojem se čovjek nalazi. Svaki pojedinačni problem koji nam život postavi, čovjeka postavlja u fazu ofanzive. Svako djelovanje je korak koji teži od nepotpunosti ka potpunosti. Godine 1909. sam probao riješiti ovaj problem i shvatio da ovaj ofanzivni stav dolazi od našeg stila života. Ovaj stav ne treba poverivati ni sa čim negativnim, niti s nekom unutrašnjom intuicijom.
Prvi kreativni pokret djeteta je njegova želja da se uklopi u svoju okolini onoliko koliko može. Ono što ga tjera da ovako djeluje je osjećaj niže vrijednosti. Ovo uklapanje koje se mijenja u različitim situacijama je takoder vrsta njegovog djelovanja, a samim time ono se može okarakterisati kao novi pronalazak. Rezultati koji se javljaju na kraju svega su oni koji ograničavaju ljude. Granice je moguće prepoznati po načinu nastanka društva. Ali svaki pojedinac se ne može uklopiti u taj proces nastanka što je kontraverzno njegovoj prirodi.
Kao što se vidi linija ponašanja koja će osigurati razvoj pojedinca i društva se odreduje od strane društvenog osjećaja u nama. Ovo je podatak koji će nam olakšati prepoznavanje pravilnog i nepravilnog ponašanja. Pravilno korištenje ovih podataka je puno bolje od pojedinačnih odluka. U ovom slučaju sam život će testirati ispravnost naših odluka. l najmanje djelovanje koje pokažemo je dovoljno da se prepozna naš pravac koji pratimo.
Oni koji u sebi ne prepoznaju osjećaj društvenog djelovanja i ljubavi prema bližnjima se lukavo skrivaju da ne bi bili primijećeni. Oni koji bar pokušavaju da otkriju takve ljude su dobar znak kretanja u društvu. Oni sa jednom čudnom voljom navaljuju na one dijelove društva koji su zaostali u razvoju. Meni se čini da je veoma opasno druš tveni osjećaj kao takav ocijeniti lošim i neke negativne ideje predstavljati pozitivnim s ciljem da ih buduće generacije prihvate i to sve zbog toga što je relativno teško doći do tog osjećaja društvenosti. Zanimanja često nalaze vatrene branioce kada je u pitanju rat, likvidacija neprijatelja ili njihovo uklanjanje. Takvi se često kriju u naručju društvenog osjećaja. Sva ova zastarjela mišljenja nam pokazuju nedostatk vjere u traženju boljeg puta.
Stanja kao što su opasnosti, razočarenja, brige, gubici, posebno gubici bližnjih, sve društevene nelagode, strahovi, bol , beznade, sram, tegobe itd. .. treba razmotriti uzimajući u obzir osjećaj niže vrijednosti. U ovim slučajevima ovaj osjećaj se veoma dinamički pokazuje. On se može prepoznati u uzbudenju, bijegu od objekata ili želja za udaljavanjem od svega što nas veže za život. U sve to treba umiješati i samo umnu želju za bijegom od svega kao primarni oblik, kada se susretne sa problemom pokazuje tendencije bijega, što se kasnije ogleda u stanju nervoze, psihoze i mazohizma.
Slijedeća faza je naklonost ka samoubistvu, kriminalu ili seksualnom zlostavljanju. Ovdje su u pitanju novi dijelovi različitog stila življenja. U to se ne može sumnjati. Nedovoljno pripremanje za životne probleme je uzrok nepostojanje u dovoljnoj mjeri društvenog osjećaja. U njemu treba tražiti razlog zbog kojeg hiljade duša i tijela dospijevaju u istu situaciju. Naše mnoge ranije greške stvaraju svakakve oblike osjećaja niže vrijednosti. Ovi osjećaji u početku nisu toliko prepoznatljivi, ali se karakter otvoreno izražava kroz način razmišljanja stvoren djelovanjem, ponašanjem i osjećajem niže vrijednosti. Svi ovi oblici osjećaja niže vrijednosti postaju prepoznatljivi tek onda kada se javi neki vanjski razlog problema. Svaki od razloga se tako izražava kroz neki oblik neuspjeha. Ostatak duhovnog potresa se dobiva pokušajem oslobadanja od osjećaja niže vrijednosti. Pokušaj da potisnemo osjećaj potištenosti se pretvara u neuspjeh. U svim ovim situacijama niko ne može zanemariti osjećaj društvenosti te se nemože izbrisati razlika izmedu dobra i zla. U svakoj situaciji jedno "da" predstavlja pritisak osjećaja društvenosti. Ovaj osjećaj zatim prati jedno veliko "ali" koje sprječava jačanje društvenog osjećaja. Ovo"ali" bilo tipično ili posebno, za svakog pojedinca ima svoje značenje. Bolesti koje se javljaju sa jačinom onoga "da" se liječe dozom onoga "ali".
Karakterne osobine kao što su nelagodnost, sramežljivost, povučenost, pesimizam su pokazitelji da osoba duže vrijeme nije uspostavila kontakt sa okolinom. A dogadaji koji slijede samo će dodatno pojačati ovu situaciju, koja će se vremenom pretvoriti u neku živčanu bolest. Sve ovo važi i za pojedinca koji stalno kasni, bježeći od svojih problema kod koga je organizam počeo usporeno djelovati. Ono što pojedinca udaljava od problema nije osjećaj krivice. To je ustvari stanje u kome on sebe nije dovoljno spremio da prevazilazi te prepreke. Drugim riječima, to je nepotpun karakter. Ovo je moguče veoma lako shvatiti. Ti osjećaji da bi spriječili svaki oblik napretka koriste se osjećajem krivice. Ponašanje uvjetovano nedostatkom prisutnosti osjećaja društvenosti će pred svakim problemom pokazati karakteristike neodlučnosti. Ova neodlučnost će prouzrokovati i neodlučnost organizma a time i neke organske promjene. Ove promjene koje se dešavaju će rezultirati odredenom zbrkom u radu organa. Ali najveća zbrka će se definitivno desiti u organima koji direktno reaguju na sve ekscesne duhovne promjene ljudskog organizma. Ova funkcionalna zbrka će se ispoljiti u obliku grčeva u mišićima mršavljenju, opadanju kose, znojenju, nepravilnosti u radu srca i probavnih organa, teškoćama pri disanju, mokrenju, povećanoj seksualnoj želji ili ponekad impotentnosti. Ove promjene ponekad pokazuju tendenciju ponavljanja u krugu porodice. Moguče su i pojave glavobolje i vrtoglavice.
Osjećaj niže vrijednosti može se prepoznati i po putu kojeg prati pojedinac. Već sam ranije naglasio kako se pojedinac udaljava od životnih problema i kako ga oni ne interesuju. Već duže vrijeme vjerujem da u tipičnim oblicima neuspjeha veliku ulogu igra osjećaj niže vrijednosti. Da bi pronašao rješenje ovog stanja dugo sam tragao za razlozima koji stvaraju osjećaj niže vrijednosti. Koliko znam ovaj problem je kod drugih istraživača uvijek bio u drugom planu te tako nije ni riješen. Razlog ovog osjećaja je nedostatak osjećaja društevenosti. Isti životni dogadaji, traume i problemi se često pojavljuju kod ljudi kao da medu njima postoji neka veza. Ovdje veliku ulogu igra i osjećaj društvenosti u životnom stilu kojeg smo sebi zacrtali. Ono što ponekad zavarava ljude i tjera ih da pomisle kako su ovi tragovi pogrešni je činjenica da ljudi ponekad stvarno uopće nemaju osjećaj društvenosti. U takvim slučajevima oni koji nemaju osjećaj društvenosti pokazuju samo neke posljedice osjećaja niže vrijednosti a ne i sam kompleks. Ovo je moguće primjetiti kod ljudi sa slabim osjećajem društvenosti ali koji žive u veoma dobro izgradenoj okolini. Razlog osjećaja niže vrijednosti uvijek treba tražiti u prošlosti, u ranijem ponašanju, u razmaženosti za vrijeme djetinjstva, u nerazvijenosti organa ili zapostavljenosti u djetinjstvu. U ovim slučajevima moguče se koristiti pojedinačnom psihologijom koja će se poslužiti uspomenama, ili životnim stilom koji se gradi kroz relaciju braće i sestara ili pak tumačenjem snova koje je sada prisutno.
Tokom zlatnog abesinijskog perioda, jedan od učenjaka u Bagdadu, glavnom gradu muslimanskog kalifata u to doba, bio je jako cijenjen zbog svog znanja.
Jednog dana susreo ga je poznanik i rekao-Da li znaš šta sam upravo čuo o tvom prijatellju?
-Sačekaj minutu-odgovori mu učenjak.Prije nego li mi bilo šta kažeš želio bih da prođeš jedan mali test, koji se zove Trostruki filter test.
-Trostruki filter test?!
-Tačno tako-nastavio je učenjak. Prije nego mi kažeš za prijatelja možda bi bila dobra ideja da izdvojimo momenat i pročistimo to što namjeravaš reći. Eto,zbog toga ga zovem, Trostruki filter test.
-Prvi filter je ISTINA. Da li si potpuno siguran da ono što mi želiš reći je istina?
-Ne-odgovori čovjek- zapravo upravo sam čuo o tome i....
-Dobro-odgovori učenjak. Ti, zapravo, ne znaš da li je to istina ili ne.
-Sada pokušajmo drugi filter, drugi filter je DOBRODUŠNOST. Da li je to što si mi namjeravao da kažeš o mom prijatelju nešto dobro?
-Ne, naprotiv...
-Tako znači-nastavio je učenjak, želio si da mi kažeš nešto loše o njemu, ali nisi znao da li je to doista istina. .Možda još uvijek prođeš test, ostao je još jedan filter, filter KORISNOSTI.
-To što si namjeravao da mi kažeš o mom prijatelju da li bi to bilo korisno za mene?
-Ne, ne zapravo.
-Pa, -zaključio je učenjak, ako ono što mi želiš reći nije niti istina,niti je dobro,niti čak korisno, zašto da mi ga uopšte i kažeš
evo jedne pouke i mudrosti masAllah
Bio jednom jedan seljak. Imao je magarca.
Jednog je dana seljakov magarac pao u suhi bunar. Seljak je razmisljao sto uraditi, a magarac je iz bunara satima tuzno njakao.
Napokon je seljak odlucio. Magarac je relativno star i nije narocito pametna zivotinja, a suhi bunar ionako treba prekriti, mislio je. Zakljucio je da nije vrijedno truda spasavati magarca. Zatrpat ce ga skupa s bunarom, odlucio je seljak.
Pozvao je tako seljak sve susjede da mu dodju pomoci u tom poslu.
Svi su zgrabili lopate i poceli ubacivati smece i zemlju u suhi bunar. Magarac je pak shvatio sto se zbiva, te je počeo ocajnicki njakati i revati. Ljudi su i dalje zatrpavali bunar, a magarcevo tuzno revanje odjekivalo je neko vrijeme.
Tada se, na opce cudjenje, magarac odjednom primirio. Zatrpavanje bunara se nastavilo. Nakon nekog vremena, seljak je pogledao u bunar. Bio je zapanjen onim sto je vidio. Ocekivao je, naime, da ce magarac odavno biti zatrpan. Ali, magarac je radio nesto zanimljivo. Nije vise njakao, no sa svakom lopatom smeca i zemlje koja bi odozgo pogodila magarac je samo ostresao ledja i popeo se na smece. Sa svakom novom lopatom, magarac se penjao, dolazeci sve blize izlazu iz bunara. Kako su seljak i susjedi nastavili ubacivati smece i zemlju na zivotinju, ona bi se otresla i popela se.
Uskoro, svi seljaci su zadivljeno promatrali magarca, diveci se kako je uporan i pametan.
A magarac je zakoracio preko ruba sad vec zatrpanog bunara i sretno krocio na livadu.
Koja je poruka ove price?
Upamti, zivot ce na tebe uporno istresati smece i razne prljavstine. Jadikovanje i zaljenje samog sebe ti nece pomoci, bas kao sto ni magarcu nije pomoglo. Trik kako da izadjes iz tog 'bunara' u kojem si se nasao sastoji se u tome da sve smece otreses sa sebe, sa svoje duse, i da se popnes preko svega toga, penjuci se uvijek jednu stepenicu vise.
Svaka nasa zivotna nedaca je takva stepenica. Mozemo izaci i iz najdubljeg bunara, svojom voljom i upornoscu, jednostavno ne posustajuci.
Nikad nemoj odustajati! Stogod te pogodilo, otresi to sa sebe, i uspni se jednu stepenicu vise.
Zapamti i pet jednostavnih pravila za srecu:
1. Oslobodi svoje srce mrznje - oprastaj.
2. Oslobodi svoj um briga i straha.
3. Zivi jednostavno i cijeni ono sto imas.
4. Daj vise.
5. Ocekuj manje.
A SADA .........
Dosta je bilo ...
Prica o seljaku i magarcu zapravo zavrsava ovako:
Magarac se kasnije vratio u selo.Tamo je ugrizao seljaka koji ga je htio zakopati. Rana od magarcevog ugriza se inficirala i nakon nekog vremena seljak je umro u agoniji, od trovanja krvi. Zakopali su ga u drugom suhom bunaru.
POUKA OVE LEKCIJE:
Kad uradis nesto lose, ma koliko pokusavao sacuvati guzu, to se uvijek vrati i ugrize te za nju.
