If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above.
You may have to register before you can post: click the register link above to proceed.
To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.
Jedan mladic se spremao za dodjelu diplome. Mjesecima vec, divio se sportskom autu koji je stajao u izlogu jedne od autogaraza. Njegov otac je bio u mogucnosti da mu priusti ovakav poklon i on je rekao ocu da je to auto sve sto bi on htio kao poklon za diplomu.
Dok se dan dodijele diplome sve vise priblizavao, mladic je budno pratio sve radnje svoga oca u nadi da ce otkriti neki znak u vezi kupovine auta. Konacno je dosao i dan dodijele diplome. Otac ga je pozvao u svoju radnu sobu. Rekao mu je koliko je ponosan na njega, koliko je sretan sto je on njegov sin i koliko ga voli. Otac mu predade predivno upakovani paketic. Pomalo razocarano ali i znatizeljeno primi mladic pruzeni paketic i poce ga otpakivati. Pred njim se ukaza Kur’an u prelijepom koznom povezu. Ljut, povisenim glasom obrati se ocu: lezis na parama a kupio si mi Kur’an.Sin je izasao is kuce ostavljajuci Kur’an iza sebe.
Proslo je dosta godina. U medjuvremenu sin je izrastao u uspjesnog poslovnog covjeka. Imao je fantasticnu porodicu i predivnu kucu. Svakim danom postajao je sve vise svjestan cinjenice da je njegov otac sada vec prilicno star covjek i da bi trebalo da ga obidje. Prije nego je uspio da ostvari svoju namjeru stize mu telegram. Telegram ga obavjesti da mu je otac umro i da je svu svoju imovinu ostavio njemu. Morao je hitno da dodje i da sredi sve potrebne poslove u vezi kuce i imovine svoga oca.
Priblizavajuci se roditeljskoj kuci sve vise ga je obuzimala tuga i griznja savjesti. U radnoj sobi svoga oca poceo je da sredjuje najvaznjije papire. Pogled mu pade na Kur’an u koznom povezu koji je stajao na onom istom mjestu gdje ga je i ostavio onog dana kad je diplomirao. Sa suzama u ocima poceo je listati stranice Kur’ana zaustavljajuci se ponegde. U tom momentu ispade kljuc iz koverte koja je bila prilijepljena na zadnju koricu Kur’ana. On podize kljuc za koji je bila zakacena kartica od autogaraze. Na kartici je stajalo ime garaze, tip auta i datum prodaje potvrdjen pecatom. To je bio datum dodjele diplome.
Isa alejhi selam, koji je svim svojim bicem bio duh i svjetlost i jedan od najvecih božijih poslanika, jednog dana mu se u putu pridružio neki covjek, koji je putovao u njegovom pravcu.Nakon što su onako malo zajedno putovali, ogladnili su.Hazreti Isa a.s je imao tri okrugla hljeba u svom zavežljaju, jedan je sam pojeo a drugi je dao svom saputniku. Pošto su to pojeli Isa a.s je onaj preostali dio hljeba stavio u zavežljaj pa su nastavili put. Malo zatim su i ožednili pa je Isa a.s svoj zavežlaj spustio na zemlju i onda otišao da pronade i donese vodu.Cim je Isa a.s otišao, njegov saputnik je izvadio onaj preostali hljeb iz svežljaja i pojeo ga.Kada se Isa a.s. vratio i vidio da nema onog jednog hljeba, upitao je svog saputnika:“Jesi li ti pojeo onaj hljeb?”
Saputnik mu je odgovorio: ”Ne, ja ga nisam pojeo.”
I koliko god ga je Isa a.s. pitao, on je poricao.
Opet su zajedno krenuli na put sve dok nisu stigli do obale jednog mora. Dugo su cekali na obali da naide kakav camac da ih preveze preko mora, ali cekanje je bilo uzalud.U jednom trenutku Isa a.s. izrece velicanstveno ime Božije, pa uze svog saputnika za ruku i tako obojica podoše preko vode. Kada su prešli na drugu obalu mora,Isa a.s. se obrati svom saputniku i rece:
“Jesi li vidio moc Božiju? Tako ti one beskrajne moci Njegove, reci mi da li si ti pojeo onaj hljeb?” On rece:”Ne, ne znam ni zašto mene pitaš.”
I opet su krenuli i onako zajedno išli dugo sve dok nisu stigli do jedne stepe u kojoj su ugledali srnu.Isa a.s ju je ulovio i odrao pa su joj onda meso ispekli i zajedno pojeli. Kosti su skupili na jednu gomilu i kad su se obojica zasitili Isa a.s. je stao ispred gomile kostiju, izgovorio sveto ime Božije i srna je ponovo oživjela i odskakutala prema stepi.
Isa a.s. se onda okrenuo prema svom saputniku i rekao:
“Tako ti Boga, koji mrtve oživljuje i u cijoj je ruci život i smrt covjeka, i u ciju si se moc i sam osvjedicio i vidio svojim ocima, reci mi da li si ti pojeo onaj hljeb?”
”Ne nisam! Nije valjda da ti je, ne daj Bože, sunce udarilo u glavu? Ne! Ja taj hljeb nisam pojeo i nemam pojma gdje je!”
Nakon toga su opet zajedno krenuli na put, i u putu su naišli na tri pješcane dine.Isa a.s. se pomolio i one tri dine su se pretvorile u cisto zlato. Potom se obratio svom saputniku i rekao:
"Ona zlatna dina, koja je na desnoj strani je moja, a ona na lijevoj je tvoja, a ona u sredini neka pripadne onome ko je pojeo onaj komad hljeba.”
Cim se ime zlata spomenulo i veci udio bio u pitanju, saputnik rece:
“Da, ja sam to ucinio, bio sam gladan i pojeo onaj komad hljeba!”
Kad je Isa vidio ovakvo njegovo ponašanje, sa zgražanjem mu je rekao:
”Onaj kome je ime zlata vrjednije od svetog imena Božijeg, nije dostojan da bude moj saputnik.”Tu ga je ostavio i sam nastavio put.Saputnik Isa a.s je ostao sam pored zlata.
Nije prošlo puno vremena i tu su stigla još dvojica putnika. Cim su vidjeli brda od zlata poceli su da tvrde kako ona pripadaju njima. I tako su poceli da se svadaju sa saputnikom Isa a.s. Njih trojica su se prepirali i svadali sve dok se nisu umorili i konacno došli do zakljucka da treba da ga medusobno podijele na tri jednaka dijela. Jedan od njih je rekao:“Gladni smo bolje da prvo nešto nademo za jelo.”
Onaj prvi covjek se dobrovoljno javio da ode do grada i donese nešto za jelo. Druga dvojica su mu se zahvalili na njegovoj velikodušnosti i još ga bodrili da ide.Kada je otišao u grad dosjetio se da stavi otrova u hranu koju je bio kupio i tako otruje onu dvojicu kako bi svo zlato pripalo njemu.
S druge strane ona dvojica su se bili dogovorili da ga ubiju cim se vrati iz grada, i njegov dio medusobno podijele.
Kada se ovaj vratio iz grada iznenada su nasrnuli na njega i ubili ga. I pošto su mislili da su ga se riješili bez brige su sjeli da jedu. Kako je hrana bila jako zatrovana odmah nakon jela su obojica umrla.
Kada je Isa a.s zajedno sa svojim pomagacima stigao do toga mjesta, našao je ona tri brda od zlata na istom onom mjestu na kojem su i bila, a ona tri njegova obožavatelja mrtve, po zemlji povaljane. Tu se obratio svojim pomagacima rekavši im:“Evo dunjaluka, a evo i obožavatelja njegovih. Zlato dunjalucko je ostalo a obožavatelji njegovi su ga ostavili. Koliko je samo onih koji ginu i ubijaju u ime blaga i bogatstva.”
Zatim se pomolio i svo ono zlato se ponovo pretvorilo u prašinu.
Jednog dana Allahov Poslanik, s.a.v.s., je ispricao svojim ashabima:
- U narodima prije vas živeo je jedan covjek koji je ubio devedeset i devet osoba. Bio je to jedan nemilosrdni ubica. Jednom je izašao iz kuce i poceo se raspitivati: ’’Ko je najveci ucenjak na svijetu?’’ Rekoše mu: “Idi tom i tom!’’ Ubica odmah ode tom svješteniku i rece: ’’O svještenice! Ubio sam devedeset i devet ljudi, hoce li moje pokajanje biti primljeno?’’ Ovaj mu odgovori: ’’Nece, tvoja teoba nece biti primljena, jer si ti neko ko je od glave do pete uprljan krvlju.’’ Covjek se naljuti, isuka maz i za tren odrubi glavu svješteniku… Sa ovim, broj ubijenih popeo se na stotinu. No, kako god bilo, on nije izgubio nadu… Put kojim je išao bio je užasan, želeo se pokajati i izbaviti se iz tog mora krvi.
Krenuo je na put raspitujuci se: ’’Ko je najbolji ucenjak medju ljudima?’’ Otici ce njemu, pitat ce ga za pravila uz pomoc kojih ce se ocistiti od ove fleke. Preporuciše mu jednu osobu: ’’Idi njemu, možda ceš pronaci neko rješenje.’’
Najzad stigao je kod ucenjaka. Upitao ga je: ‚’’O. ti koji znaš, ubio sam stotinu ljudi. Ako ucinim teobu, hoce li biti primljena?’’ Alim mu dade sledeci odgovor: -’’Da!... Ko može biti prepreka izmedju tebe i tvoga pokajanja? Otici ceš na to i to mjesto, tamo žive ljudi koji su zauzeti ibadetom Allahu s.w.t. Zajedno sa njima obavljaj ibadet… Ni slucajno se ne vracaj u svoj zavicaj; uistinu, to je loše mjesto!’’ Nakon toga opet je krenuo na put. Koracao je dok mu je tijelom gorela vatra pokajanja. Nažalost, kada je stigao na pola puta zadesila ga je smrt.
Meleci rahmeta i azaba odmah se pojavise nad njegovom glavom. Raspravljali su o ovom covjeku. Meleci rahmeta su govorili: ‚’’Ovaj covjek se iskreno pokajao i došao ovdje. Njegov zivot nije potrajao pa da ucini još neka dobra djela.’’ Meleci azaba su govorili sledece: ’’Ne, ovaj covjek nije ucinio nikakvo dobro… Zivot mu je prošao u prolivanju krvi!’’
Tada im Milostivi Allah s.w.t. posla jednog drugog meleka koji medju njih dodje u ljudskom liku. Odrediše ga za sudiju i on reše: ’’Izmjerite razdaljinu prema obema stranama! Kojoj strani bude blizi, on njoj i pripada!’’ Kada izmjeriše, vidješe da je covjek blizi mjestu prema kome bijaše pošao. Zbog toga su ga uzeli meleci rahmeta... (Muslim)
Nikada ne treba gubiti nadu u Allahovu s.w.t. milost. Nijedan posao koji je uradjen sa ihlasom ne ostaje bez nagrade.
Jednog dana Ebu Bekr sjedio je zajedno sa Muhammedom, a.s. Naišao je neki covjek i poceo rijecima vrijedati Ebu Bekra. Ebu Bekr se okrenuo i prošao pored njega ne uzvracajuci na njegove uvrjede. Nakon toga covjek je intenzivirao svoje vrijedanje što je Ebu Bekra naljutilo i poceo mu je uzvracati.
U tom momentu Poslanik je ustao. Ebu Bekr je krenuo za njim i rekao mu: "Božiji Poslanice, dok je onaj covjek nas vrijedao ti si sjedio! Kada sam mu ja odgovorio ustao si. Šta znaci takav tvoj postupak?"
Poslanik a.s je odgovorio: "Ebu Bekre, dok ti nisi odgovarao, bio je došao melek i umjesto tebe uzvracao onom covjeku. Pošto si se ti naljutio i poceo mu uzvracati, melek je otišao, a pristigao je šejtan. Nakon što je došao šejtan, ja sam ustao."
Komentatori (mufessiri) i ashabi su prenijeli predaju da su se meleci na nebu cudili nasilju Ademovog potomstva, nedosljednosti, razvratu i prolijevanju krvi. Kazali su: "Bože, odabrao si stanovnike Zemlje, a oni su nepokorni."
Gospodar svjetova je odgovorio: "Da vi posjedujete onu strast koja se u njima nalazi i vi biste postupali poput njih." Svi su odgovorili: "Subhanallah! Ne smijemo mi ciniti grijeh prema Tebi, nama ne dolikuje da kršimo Tvoju odredbu."Gospodar svjetova im je odgovorio: "Izmedu vas odaberite dva meleka da ih ucinim sa onim svojstvima kao što je Ademovo potomstvo i stvorim u njima ljudsku strast."Meleki su odabrali Haruta i Maruta, najpobožnije i najbogobojaznije od svih meleka. Uzvišeni Bog ih je poslao na Zemlju da vladaju i narodu dijele pravdu. Stvorio je u njima strast i svojstva koja imaju Ademovi sinovi i rekao im je: "Ne cinite širk, ne cinite blud, ne pijte alkohol i ne prolijevajte, bez opravdanja krv, ne jedite svinjsko meso, u odredbu i odredenje nemojte se uplitati i ne podržavajte nasilje."Oni su na Zemlji u svakodnevnim poslovima presudivali ljudima i obavljali ostale potrebne poslove, dok bi se nocu vracali na Nebo i mjesto gdje su cinili ibadet. Na koncu, jednog dana sa svojim problemom došla im je neka žena da joj presude. Zvala se Zuhra, imala je lijepo lice i savršenu ljepotu. Prica se da je bila princeza iz Perzije.U njihovim srcima se javila ljubav i strast prema ovoj ženi. Priznali su to jedan drugom, a potom su joj presudu odgodili kako bi je pozvali kuci i udovoljili svojim strastima. Žena je prvo odbila, no, poslije, ipak im je rekla ako žele da udovolji njihovoj požudi i strasti pristat ce pod uvjetom da oni prihvate idolopoklonstvo, kao što ga je ona prihvatila, ako budu ubijali i alkohol konzumirali. Oni su odgovorili da takvo nešto ne proistjece iz njihove misije i da su im takve stvari zabranjene, naredeno im je da ih se klone.
Prošao je taj dan. Drugog dana postavljen je isti uvjet i uslijedio je istovjetan odgovor. Sljedeceg dana požuda i strast je dosegla svoj vihunac i nadvladalaje njihovu strpljivost. Kazali su: "Od onoga što si nam rekla konzumiranje alkohola je najlakši grijeh.". Nisu znali daje alkohol zbir svih zlocina i temelj grijeha; Poslanik, a.s., kazao je: "Alkohol je majka zla."
Dakle, pili su alkohol sve dok se nisu opili; sa tom ženom su pocinili blud i udovoljili su svojoj strasti; dok su bili u stanju cinjenja bluda došla je jedna osoba kod njih, nekim svojim poslom, prepali su se da ce ispricati to što je vidjela, te su je ubili. Na taj nacin pocinili su i ubistvo i blud, i odali se alkoholu.
Uzvišeni Bog je potom obavijestio meleke na Nebu o njihovom postupku, dopustio im je da ih takve, i u tom stanju vide. Otada meleci cine istigfar i traže oprost za stanovnike Zemlje.
Jedne veceri u nekom mesdzidu zanocio je jedan covjek. On je usao u ovaj mesdzid kako bi cijelu noc proveo u namazu. Kada svi odose svojim kucama, covjek poce klanjati... Kako je noc prolazila, u jednom trenutku zacu se nesto. Bas kao da je neko usao u mesdzid. Ovaj sto je klanjao pomisli da je dosla neka cijenjena osoba, u dusi mu pocese puhati vjetrovi licemjerja. Rece samom sebi:
- Na ovako uzviseno mjesto covjek dolazi samo radi ibadeta Allahu. Ovaj dobri covjek ce obratiti paznju na mene, vidjet ce moj namaz, cut ce moj ibadet, shvatit ce moju vrijednost…
Sve do sabaha nadje se u ibadetu. Cak ni za tren ne zatvori oci, vec je jecao i plakao… Cas je teobu cinio, cas istigfar, cas je zikrom zauzet bio. Jednom rijecju, dobro se pokazao...
U sehur vaktu, kada se okolina razdani i unutrasnjost mesdzida se rasvijetli. Covjek se okrenu i vidje kako u cosku lezi jedan pas i spava. Dakle, onaj zvuk u noci dosao je od ove zivotinje.
Ovom brigom izgorje covjekova dusa, krv mu se sasusi , sa trepavica mu kisa suza nagrnu… Udari se po grudima i rece:
- O, neodgojeni covjece! Allah te je ove veceri odgojio ovim psom. Cijelu vecer si cinio ibadet da bi pas vidio. Sta bi bilo da si jedno vece ostao budan radi Allaha... Tesko tebi!
Licemjerstvo je zastrasujuca katasrofa. Od njega treba bjezati kao od divlje zvjeri, jer ta bolest je ono sto unistava sva dobra djela.
Jedan stari covjek sjedaše u dvorištu svoje kuce zajedno sa sinom koji upravo završi visoke studije. Iznenada, vrana sletje na zid. Otac upita sina: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrana.”
Nakon izvjesnoga vremena, otac upita ponovo: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrana.”
Prode nekoliko minuta a otac ponovo upita, treci put: “Šta je ono?” Sin odgovori: “Oce, upravo sam ti rekao da je to vrana.” Ne prode dugo a otac opet upita: “Šta je ono?” Ovoga puta na sinovljevu licu mogla se vidjeti mala usplahirenost: “Oce, to je vrana, vrana!” Ponovo otac upita: “Šta je ono?” Ovaj put sin odgovori grubim tonom: “Oce, non-stop pitaš jedno te isto iako ti stalno odgovaram da je to vrana. Zar nisu u stanju razumjeti?”
Otac ustade i ode do sobe. Ubrzo se vrati noseci svoju staru svesku-dnevnik. Otvarajuci stranicu, rece sinu da procita ono što je na toj stranici zapisano. Sin procita:
“Danas je moj malehni sin sjedio sa mnom u našemu dvorištu kad doletje vrana. Sincic me je dvadeset i pet puta upitao: ‘Šta je ono?’, i dvadeset i pet puta mu odgovorih, nimalo iznerviran, da je to vrana. Ono što osjecah bila je ljubav prema mome nevinome sincicu.”
Tada je otac objasnio sinu razliku izmedu oceva i sinovljeva stava: “Kada si bio malešan, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio iznerviran tvojim pitanjima vec ti uporno odgovarah. A kada sam ja tebi danas postavio isto pitanje ali ponavljajuci ga samo pet puta, ti si se iznervirao, ljutnuo i bio nestrpljiv sa mnom.”
“Mogu li vidjeti svoju bebu?”, upitala je sretna mati. Kada je zamotak s bebom predat u ruke matere, ona otkri deku. Zapanji se. Doktor je skrenuo pogled ka prozoru. Dijete nije imalo ušiju.Vremenom, uvidjelo se da dijete nema ama baš nikakvih problema sa sluhom. Jedino je izgled otkrivao nedostatak.Kada je dijete jednoga dana dotrcalo kuci iz škole, svo uplakano, uzdahnula je. Znala je da ce njegov život biti satkan od djelica slomljenoga srca. “Jedan momak, veliki, nazvao me je nakazom!”Odrastalo je polahko. Zaista, posta nevjerovatno zgodno. Razvilo je urodeni talenat za književnost. “Možeš se normalno družiti s drugom mladeži”, ohrabrivala bi majka toplinom srca.Otac je konstantno održavao kontakte s razlicitim doktorima: “Zar se ništa ne može uraditi?!” Doktor odgovori: “Pa, ako bi se našao par izvanjskoga dijela ušiju, mogao bih ih zašiti.” Tako poce potraga za donatorom ušiju.
Prošle su dvije godine. Tada: “Ideš u bolnicu. Mati i ja nadosmo osobu koja ce ti podariti izvanjski dio ušiju. Ali se ne može saznati ko je ta osoba”, rece otac.
Operacija bijaše uspješna. Problemi djeteta rodenoga bez ušiju postaše stvar prošlosti – talenat se pretvorio u genijalnost, simpatije školskih kolega pretvoriše se u oduševljenost, dobar napredak u obrazovanju posta nizom školskih uspjeha. Kasnije je došlo vjencanje i zaposlenje u diplomatiji.
Dijete je konstantno govorilo ocu: “Ali, moram saznati ko je donator. Gle šta sam sve uspeo. Moram se toj osobi zahvaliti!” Otac bi uvijek odgovarao: “To nije izvodljivo. Znaš da je jedan od dogovora bio da se ime darovatelja nikada ne sazna.”Godine uspješno skrivaše tajnu. Ali dode i taj dan ... možda jedan od najtegobnijih za dijete. Stajao je s ocem iza majke. Otac polahko pride i nježno skloni dugu, smedu, kosu s majcinoga lica, i otkri ... majka nije imala ušiju!
Oceve rijeci koje izgovori tada, lekcija su svima nama: “Majka rece da joj je drago što se nikada nije ošišala”, šapnu, “i niko majku ne smatraše manje ljepom, zar ne?”
Istinska ljepota nije u izvanjskome izgledu, vec u srcu.
Istinsko blago ne leži u onome što se može vidjeti, vec u onome što je skriveno.
Istinska ljubav nije u onome što se javno uradi, vec u onome što je uradeno da se ne sazna.
Jednom zemljom vladao je kralj Hakim II. Da bi napravio sebi velike palace od seljaka je otkupljivao zemlju kojoj bi on odredio cijenu,a ako bi se neko i usprotivio zemlja bi mu bila silom oduzeta i onda ne bi imao nista. Bojeci se za sebe niko nije imao hrabrosti da kralja tuzi kadiji. Tako je dosao red i na zemlju jedne udovice koja je tu zivjela sa svojim jetimima. Cijena zemlje je bila veoma niska na sto se udovica usprotivi, ali joj tada kraljeva garda oduze zemlju silom i za nju ne dobi nista. Nemajuci vise sta izgubiti udovica ode do kadije i isprica mu svoj slucaj. Kadija je bio jedan mudar i posten covjek i nakon sto je saslusao rekao joj je da se strpi, i da ce joj on insaallah cim prije pomoci.
Prosle su dvije godine i kralj je zavrsio gradnju najvece do tada napravljene palace.Na otvaranje palace kralj je pozvao sve ugledne i utjecajne, bogate ljude koji su kralju hrlili sa mnostvom vrijednih poklona. Na svecanost je pozvan i kadija, ali on dodje u palacu sa magarcem i dvije prazne vrece. Vidjevsi ga kako dolazi kralj mu se obradovao i cudio zasto sa sobom vodi magarca i jos prazne vrece na njemu. Iskazao mu je dobrodoslicu i upitao za ono sto ga je interesovalo kod postovanog kadije. Kadija mu progovori:“Dragi kralju, ja imam dvije zelje pa ako mozes da mi ih ispunis?“
Kralj je bez imalo razmisljanja potvrdno odgovorio i obecao da ce mu ispuniti svaku zelju.
Kadija tada rece:“Prva mi je zelja, da mi dozvolis i pomognes da ove vrece napunimo ovom prelijepom zemljom oko tvoje palace“.
Kada su to ucinili kadija kralju rece i svoju drugu zelju:“Moj kralju, posto sam ja starac u godinama da li bi mogao da ove vrece natovaris na mog magarca?“
Kralj se dohvati zadanog posla ali vrecu ne mogase ni pomaknuti s mjesta,a nekamoli natovariti na magarca. „Mudri kadijo ovo je nemoguce, vrece su preteske“, rece kralj.
Kadija kao da je cekao ovakav odgovor smireno rece kralju:“ Kada su ti sada dvije vrece zemlje preteske , kako mislis na Sudnjem danu podici svu ovu zemlju koju si pespravno oduzeo?“ Okrenu se svom magarcu i dostojanstveno napusti svecanost.
Kralj je nakon ovog dogadjaja svu zemlju vratio njenim vlasnicima i jos ih obilato nagradio kako bi se iskupio za svoje greske koje je pocinio prema njima.
Bila je neobicno atraktivna, iako je imala veo preko glave i lica. Kao da je bila svjesna njegovog upornog pogleda, ona se okrenu i lagano ali znacajno mu klimnu glavom, prije nego skrenu iza coska medju prodavace svile.
Kao pogodzen munjom s neba, covjekovo srce zauvijek postade zatvorenikom tog pogleda. Bezuspjesno je poceo da se bori sa svojim srcem, nudeci mu razor do razloga da krene njegovim putem - zar nije vrijeme za namaz? - vrijeme je proslo: nije ostalo nista drugo nego da slijedi zenu...
Covjek je prolazio pijacom jednog popodneva i bas kad se zacu glas muezina, njegov pogled se zaustavi na ledjima jedna zene.
Covjek ubrza, skrecuci iza coska gdje se prodavala svila, ubrzano disuci...
Bila je vec dosta udaljena od njega, skoro na kraju pijace. Ona se okenu prema covejeku a njemu se ucini kao da je vidio bljesak izazovnog osmijeha ispod crnog vela, dok mu ona (ako mu se nije samo pricinilo?) ponovo klimnu glavom.
Bio je izvan sebe. Ko je ona? Mozda kcerka nekog bogatasa? Sta zeli od mene? Covjek ubrza korake i skrenu prema putu gdje je ona nestala. Tako ga je vodila, uvijek nedokuciva, vijugajuci sad izmedju trgovaca oruzjem, sad izmedju
trgovaca uljem, pa medju trgovce koze; sve dalje i dalje od mjesta gdje su se tek vidjeli.
Uzbudjenje u covjeku je sve vise raslo. Da nije mozda luda? I tako dalje i dalje ga je vodila, sve do samog kraja grada.
Kada je sunce zaslo, zena se odjenom ukaza ispred covjeka. Pored svih drugih mjesta, oni se uputise prema 'Gradu Grobova'. Da je covjek bio u svom normalnom stanju sigurno bi osjecao strah. Medjutim, ovo mjesto mu se ucinilo kao normalno za asikovanje.
Bilo je jedva 10 - ak metara izmedju njih kad je covjek opet opazio zenu kako mu daje znak silazeci niz stepenice prema velikim bronzanim vratima nekakvog starog groba. U normalnom, svjesnom momentu covjek bi zastao, ali u ovom stanju, nije bilo povratka nazad, pa se i on spusti niz stepenice za zenom.
Unutra, covjek ugleda stepenice koje vode za sprat nize,odakle je dopirala svjetlost, te se uputi prema dole. Nasao se u ogromnoj sobi osvjetljenoj svjetlom svijeca na zidovima.
Tu je sjedila zena nasuprot vratima, na bogatom mimberu, oslanjajuci se na jastuk do zida. Jos uvijek je imala veo na licu. Desno od mimbera, covjek ugleda bunar.
“Zakljucaj vrata za sobom,’ rece zena dubokim glasom, skoro sapcuci, “ I ponesi kljuc.”
On uradi sto mu je receno. Ona pokaza prema bunaru.
“Ubaci unutra.”
Zracak svjesnosti kao da se pojavi kroz oblake njegovog razuma i da je neko posmatrao, mogao bi osjetiti malu pauzu.
“Hajde,” rece zena smjeskajuci se, “ Nisi se dvoumio kada si zanemario namaz da bi me slijedio ovamo, zar ne?”
Covjek je sutio.
“ I vrijeme za aksam je skoro proslo, “rece ona podrugljivo.
“ Cemu briga? Hajde, ubaci. Zar neces da mi udovoljis?”
On pruzi ruku prema otvoru bunara gledajuci kako kljuc pada. Nekoliko momenata prodje, ali nikakav zvuk se ne cu. Covjek osjeti mucninu u stomaku. Osjecao je nekakav uzas.
“ Vrijeme je da me vidis,” ona rece i podize veo da bi pokazala lice ne mlade lijepe djevojke, vec neugledne starice, tamne i ruzne, bez imalo svjetlosti na licu.
“Dobro me pogledaj,”ona rece. “Ja se zovem Dunjaluk. Ja sam tvoja voljena. Proveo si svoje vrijeme trceci za mnom I sad si me stigao. Ovdje u svom grobu. Dobrodosao, dobrodosao!”
Smijala se i smijala sve dok se tresuci nije pretvorila u prasinu, cije sjene kao i svjetlosti svijeca, nestade...
Jedan je covjek izgubio nekakvu vrecu i nikako nije mogao da prestane misliti na nju… Nije ostalo mjesta na kojem je nije tražio. Ali, od vrece ni traga ni glasa...
Taj covjek imao je veoma dobrog i pametnog sina. Baš kao što je mjesec u noci pokazivao put karavanama, isto tako je i ovo dijete bila jedna svjetlost koja je pokazivala put.Jednog dana covjek je klanjao namaz. Kada ga je završio, odjednom se obrati sinu:
-Sine moj!Sada sam se sjetio mjesta na kojem sam ostavio vrecu! Idi tamo i donesi mi je!Ovo neznanje oca veoma zacudi dijete:
-O, oce, ponovo klanjaj namaz, jer ti nisi klanjao vec si tražio vrecu!... Od takvog namaza niko nema koristi!
Vjerovatno se svakom covjeku koji posjeduje neku domacu zivotinju barem nekada u zivotu desilo da, dok cuva zivotinju na livadi ili dok joj pred kucom ili stalom daje hranu, primjeti da ga zivotinja gleda posebnim pogledom. Pogledom u kojem se krije mnostvo osjecanja i poruka koje njen vlasnik procita i bez rijeci, jer se u tom pogledu kriju znacenja kojima ne treba tumacenje rijecima...
I onda u takvoj situaciji njen vlasnik obavezno prilazi zivotinji sa posebnom paznjom, donese joj hranu i pomiluje je po glavi ili vratu dajuci joj do znanja da je, eto, razumio poruku u njenom pogledu. To se, dakle, desava u svakodnevnom zivotu, u obicnim situacijama, a sta tek reci za situacije koje se ne mogu nazvati obicnim, poput poslanickih mudziza koje su kod svih Allahovih poslanika bile njihov pratilac i dokaz poslanstva.
Poznate su predaje u kojima se spominje da se deva zalila Muhammedu a.s.w.s., na svog vlasnika koji je mnogo tovari, a slabo hrani, zatim, da je ptica Hudhud razgovarala sa Sulejmanom, a.s. o pitanjima koja se ticu vjere, da je Sulejman, a.s., razumijevao govor mrava i da je cuo jednog mrava kako upozorava ostale mrave da se sklone u svoje nastambe, jer bi ih u suprotnom mogli pogaziti Sulejman i njegova vojska i sl.
Allah dz.s., je Svemocni i Sveznajuci Stvoritelj Koji stvara sta hoce i kako hoce, i u Njegovom savrsenom stvaranju su pouke za razumom obdarene.
U hadisu koji cemo spomenuti, Muhammed, s.a.w.s., upravo nas obavjestava o cudnim, ali istinitim dogadjajima o kojima bismo svakako trebali razmisljati i pouku uzeti. Naime, jedanput se Poslanik, s.a.w.s., nakon sabah namaza, popeo na minber i prisutnim ashabima rekao: Dok je jedan coban na pasnjaku cuvao stado, iznenada je u stado upao vuk, zgrabio jednu ovcu i pobjegao. Cobana je u prvi mah zbunio i iznenadio taj prizor, a onda se pribrao i potrcao za vukom. Nedugo zatim uspio je sustici vuka, koji se, kada je vidio da mu se coban priblizio, pobojao da ustvari on ne bude lovina cobanu i da ne zamijeni ulogu sa ovcom, pa je pustio ovcu i pobjegao. Nakon sto se malo udaljio, okrenuo se i onda rekao cobanu: 'Eto, ti si je sada spasio od mene i uzeo mi hranu, a ko ce je spasiti sutra na Dan divljih zvjeri?'. A sta je zapravo Dan divljih zvjeri? To je dan koji spada u domen gajba, za nas nepoznatog i nevidljivog, ali koji ce se sigurno desiti u buducnosti, u vrijeme kada se pojavi smutnja i nered na Zemlji, kada ce ljudi ostaviti svoju stoku i svoja stada bez pastira i cobana, pa ce postati lahak plijen zvjerimakoje ce ih klati i jesti koliko budu htjele i mogle. Tada ce zavladati opci metez na Zemlji, koji ce biti u znaku nepravde, zuluma, masovnih ubistava i zlocina nad nevinim ljudima i to je ujedno i jedan od predznaka Sudnjeg dana."
Nakon sto je Poslanik, s.a.w.s., isporicao taj dogadjaj ashabima, ucinilo mu se kao da su oni s dozom nevjerice prihvatili tu vijest. Daleko od toga da oni nisu vjerovali u ono sto im je Poslanik s.a.w.s., govorio, ali su ostali zapanjeni tom pricom. Zbog toga je Muhammed, s.a.w.s., nakon price o vuku i cobanu, ispricao i drugu pricu i rekao: "Neki covjek je uzjahao kravu, kao sto se jasu konji, magarci i deve, i vrlo lose se odnosio prema njoj, tukao ju je i slabo je hranio. Dok ju je on tako jahao, tukuci je da brze ide, ona je okrenula glavu prema njemu i rekla: 'Ja nisam stvorena za jahanje, vec za muznju i oranje, i nije ti dozvoljeno da me koristis za ono za sto nisam stvorena.' Covjek se zacudio kad je cuo svoju kravu da govori i istog trenutka je skocio s njenih ledja." Nakon sto je zavrsio sa pricom, Poslanik s.a.w.s., rekao je: "Sto se tice ovih dogadjaja, u to vjerujemo ja, Ebu Bekr i Omer."
Iako njih dvojica nisu tada bili u mesdzidu, Poslanik, s.a.w.s., je u ime njih potvrdio njihovo i cvrsto vjerovanje u Allaha, dz.s., i sve ono sto im on kao Allahov poslanik prenese i isprica. Zato nije cudo sto Muhammed, s.a.w.s., Ebu Bekra nazvao - Es Sidiq (iskreni), a Omera - El Faruq (onaj koji jasno razlikuje istinu od neistine). (Buharija)
Jednom je jedan mladic iz Horasana otišao u Bagdad na školovanje. Nakon velikog stecenog znanja, u trenutku kada se pripremao za povratak u svoj zavicaj, jedan od pobožnih ljudi ga srete i upita:
-Dijete moje, ima li šejtana u Horasanu?
Mladic mu odgovori:
-Da, ima!
Sa namjerom da ga provjeri, pobožnjak ovako rece:
-Kako se tamo ratuje sa šejtanom?
Mladi ucenjak odgovori:
-Suprostavljanjem njemu samome!
-A ako ponovo dodje?
-Opet mu se suprostaviš…
-U tom slucaju, hajde, sam kaži, cijeli život vam prolazi u prepiranju sa Iblisom!
Mladic se zbuni:
-Dobro, kako da se borimo?
Pobožnjak rece:
- Ako se na putu sretneš sa cobanovim psom i ako te on napadne, ne možeš olako izaci na kraj sa njim! Najkraci put da se spasiš od njega jeste da pozoveš njegovog vlasnika. Zbog toga što ce ga pas odmah poslušati, samim time ti ceš biti sacuvan od njega...
Jedan od sultan-Mahmudovih vezira imao je sina po imenu Muhammed. Ovaj uljudni i odgojeni mladic odabljao je pisarske poslove na dvoru. Kada bi mu nesto trebalo, sultan-Mahmud bi mu govorio:
-O, Muhammede, obavi ovaj posao!
Dakle, uvijek ga je oslovljavao svojim pravim imenom…
Jendog dana ponovo ga pozva radi nekog posla, ali ovom prilikom mu se obrati drugacije:
-O, sine moga vezira!
Mladic mjesecevog lica se odmah odazva na ovaj poziv… Medjutim , srce kao da mu otrovna kandza probode:
-Da li sam ucinio kakvu gresku pa me sultan zbog toga nije oslovio imenom?
Kada se u aksam vratio kuci, objasnio je muku svom ocu veziru i rekao mu:
-Moj oce! Molim te da pitas sultana za razlog.
U jednom trenutku, kada se vezir osami sa sultanom, on ga upita:
-Zbog cega ga tako ppozva, moj sultane?
Sultan-Mahmud se kao cvijet nasmijesi I rece:
-Veziru moj, nisam htio da govorim o tome, ali reci cu da ne bih rastuzio mladica. Ime tvog sina je ime naseg cistog Pejgambera. Ja u svom zivotu nisam izgovorio ovo ime bez abdesta. Kada sam ga jucer pozvao, nisma imao abdest, zbog toga sam se postidio, pa sam mu se obratio sa “vezirov sine”. Zato , budi miran!
Kod koga postoji ovako prefinjena paznja, ovakva besmrtna ljubav, ovakav edeb, on je dostojan neizmjerne srece…
Ono bio jedan pa gajio paprike. Gajio i prodav’o. Ali, kad bi dođi na pazar niko mu u paprike ne gleda, a kamoli da ih kupi.
Onda on ode pa se požali nekom učenjaku i sve mu opriča: kako on sobom sve sam sadi, okopava, zaljeva i bere paprike, ali kad ih iznese da proda niko ih i ne gleda.
Onaj učenjak mu reče:
- Kad drugi put budeš na pazaru, a ti ukradi malo paprika od onog do sebe kad on ne gleda, pa umiješaj u svoje, pa gledaj šta će biti.
On tako i učini. Pa kad bi prvi pazar sve posluša, ukrade malo tuđije paprika u svoje, ja kad narod navali, da je moro od kuće nekoliko puta paprike donosit’.
Čim prije ode onom učenjaku, pa reče: - Ja kakvo je ono čudo. Prošle hefte niko u moje paprike ni ne gleda a danas ih sve razjagmiše?
- Prošle hefte tvoje paprike su bile halal, a za halal paprike trebaju i halal pare, a njiha na pijaci taj dan nije ni bilo. Kad si u svoje paprike umiješo haram lahko si ih rasprodo jer je haram para puna pijaca.
Historičari navode da je Alija ibn Ebu Talib, radijallahu anhu, izgubio svoj štit kada je krenuo u rat protiv Muavije. Nakon što se rat završio i on se vratio u Kufu, našao je svoj štit kod nekog Židova koji ga je prodavao na pijaci.
Alija mu je rekao: "Židove, ovaj štit je moj štit, nisam ga ni prodao ni poklonio."
Židov mu reče: "Ovo je moj štit i u mojoj je ruci."
"Sudit ćemo se pred kadijom (islamskim sudijom)", reče Alija.
Zatim je došao kod Surejha i sjeo njemu sa strane, a Židov je sjeo ispred Surejha. Surejh se obrati Aliji: "Zapovjedniče vjernika!", a on se odazva: "Da, i kažem da je ovaj štit koji je u ruci Židova moj štit, nisam ga prodao niti poklonio." Surejh upita: "Sta kažeš ti, Židove?"
"Moj je štit i u mojoj je ruci", odgovori.
Surejh ponovo upita: "Imaš li dokaz, vladaru vjernika?"
"Da, Kunbur i Hasan mogu posvjedočiti da je štit moj", reče Alija.
Surejh doda: "Ali svjedočenje sina za svoga oca nije dozvoljeno!"
Alija reče: "Zar čovjek koji će biti stanovnik Dženneta ne može svjedočiti!? Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhis-selam, kako kaže: Hasan i Husejn su prvaci mladića u Džennetu.
Židov na to reče: "Njegov je sudija presudio u moju korist, njegov je sudija presudio protiv njega! Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, i svjedočim da je ovaj štit tvoj štit. Naime, jahao si na svojoj sivoj devi uputivši se ka Siffinu. On ti je u noći ispao i ja sam ga uzeo."
Poslije je taj Židov išao s Alijinom vojskom i borio se protiv haridžija u Nehrevanu i tu je poginuo.
Sezdesest godina braka nijedno od njih nije krilo nista od svog bracnog partnera, bili su sretni, voljeli se, razgovarali, pomagali jedno drugo, medju njima nije bilo tajni.
Ali supruga (sada vec starica) je cuvala sanduk na ormaru i upozoravajuci vise puta muza da ga ne otvara i ne pita sta je u njemu. Muz je postovao njenu zelju pa tako nije ni pokusavao saznati sta se krije u sanduku, sve do onog dana kad mu je zena jako oslabila i kad je doktor rekao da su joj dani odbrojeni.
Tuzan i nesretan muz poceo je razmisljati kako ce ostati udovac i pocevsi razgledati stvari svoje zene koje je naumio sacuvati za uspomenu, pade mu pogled na sanduk, uzeo ga je i odnio do kreveta na kojem je lezala njegova bolesna zena, koja se ugledavsi sanduk osmjehnula, rekla je uplakanih ociju, gledajuci svog voljenog muza, kojeg ce uskoro napustiti:" Sad ga mozes otvoriti"!
Otvorio je muz sanduk i nasao u njemu dvije lutke od platna, igle za sivenje i 25000 dolara, upitao je:"Zasto si cuvala ove stvari u sanduku"?
Odgovorila mu je sapcuci:"Kad sam se udala rekla mi je nena da je tajna dobrog i uspjesnog braka ostavljanje svadje i prepirke... i nasavjetovala me je da kad se god naljutim na tebe uzmem igle i konac i sasijem lutku."
Ovdje je skoro zaplakao pomislivsi:" Samo dvije lutke??? Znaci za sezdeset godina braka samo dva puta se naljutila na mene?!"
I iako je bio tuzan zato sto mu je zena lezala na smrtnoj postelji osjetio se sretnim jer je nije naljutio osim dva puta....
"Dobro", rekao je, "saznali smo tajnu lutki," a sta je sa 25 hiljada dolara?"
Odgovorila mu je,
sakrivajuci svoje suze da ga nebi jos vise rastuzila.
Odgovorila mu je:" Ovo je suma koju sam skupila prodavajuci lutke"!!!
Poucne price-Hikaje
Vjerovatno se svakom covjeku koji posjeduje neku domacu zivotinju barem nekada u zivotu desilo da, dok cuva zivotinju na livadi ili dok joj pred kucom ili stalom daje hranu, primjeti da ga zivotinja gleda posebnim pogledom. Pogledom u kojem se krije mnostvo osjecanja i poruka koje njen vlasnik procita i bez rijeci, jer se u tom pogledu kriju znacenja kojima ne treba tumacenje rijecima... 
