If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above.
You may have to register before you can post: click the register link above to proceed.
To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.
Da nebi ja otvaro deset tema pisacu sve ovde
Veceras samo jedno pitanje za vas forumase,nije vezano bas za Sjenicu ali je jako bitno za nas Bosnjake Sandzaka.
Da li neko od vas zna kome je podignut spomenik na Avali a koji Srbi i celokupna Srpska javnost nazivaju spomenik Neznanom junaku,mada odavno zna kome je podignut oni se i dalje trude da to sakriju i negiraju.
mislim da se radi o coveku sa podrucja tutina,mislim da je Balic prezime,a inace je musliman-sigurno...
ali ako imas vise infosa postavljaj....
__________________ IDEMO DALJE...
BOLJE DA ME MRZE ZBOG ONOGA STO JESAM
NEGO DA ME VOLE ZBOG ONOGA STO NISAM
Izvinjavam se mozda kvarim temu ali ne mogu a da ne pomenem ovo.
Svi znamo sta je Hasan aga ucineo za Sjenicu.Ali nazalost to su svi zaboravili.Rahmetli Reso je godinama bio bez posla(tad ga niko nije poznavo).a kad je preselio(jer ga je to unistilo) onda svi pa sto se nama nije javio.(mozda je i glupo sto pisem ovo ali nisam mogla da se uzdrzim...
I njegova sestra je vec godinama bez posla.i dan danas se zena muci i trazi posao....
i ovo je zahvalnostt coveku koji je toliko ucineo za sjenicu.
SRAM IH BILO........ svih redom
Lejla nema sta da se izvinjavas bar ja tako mislim,istina ma koliko gorka bila i koliko god da boli treba je reci svidjalo se to nekom ili ne.
STRANAC imas pravo radi se o Numanu Balicu ali ne iz Tutina vec iz Bijelih Voda.O ovom coveku bi trebalo da zna sve dr.Alija Mahmutovic jer mu je to bio bliznji rodjak.Znam samo da se borio u nekom ratu na strani srpske vojske i za zasluge mu je izgradjen spomenik i to na Avali.
STRANAC imas pravo radi se o Numanu Balicu ali ne iz Tutina vec iz Bijelih Voda.O ovom coveku bi trebalo da zna sve dr.Alija Mahmutovic jer mu je to bio bliznji rodjak.Znam samo da se borio u nekom ratu na strani srpske vojske i za zasluge mu je izgradjen spomenik i to na Avali.
eto traga,jos samo neko ko je u mogucnosti da dovrsi ovo...
a to da je iz tutina,mislio sam je jer je to prezime ucestalo u toj opstini...
za prezime sam bio siguran...
I tu sam priču čuo,o Neznanom junaku,da potiče sa područja Duge Poljane! Inače,poginuo je za vrijeme I sv.rata,i tada je puno Bošnjaka bilo u borbama protiv Austrougarske!
I tu sam priču čuo,o Neznanom junaku,da potiče sa područja Duge Poljane! Inače,poginuo je za vrijeme I sv.rata,i tada je puno Bošnjaka bilo u borbama protiv Austrougarske!
CUO???????????JA MISLILA DA STE ZAJEDNO BILI U RATU CCCCCCCCCCC
Slavni komandant Muslimanske milicije tutinskog kraja, Dzemail Konicanin, rodjen je 1910. u selu Konice u blizini grada Tutina. U narodu je ostao upamcen kao veliki patriota koji je medju prvima ustao u odbranu Sandzaka. Rodjen je u viseclanoj familiji i imao je dosta tesko djetinjstvo. Starji ljudi iz sela Konica pricaju da se Dzemail od malih nogu izdvajao od ostale dijece inteligencijom i hrabroscu. S obzirom na to da je tutinski kraj privredno uvijek bio jedan od najzaostalijih podrucija Kraljevine Jugoslavije, Dzemail odlucuje potraziti zaposlenje u Novom Pazaru. Zaposlio se kao kljucar u gradskom zatvoru. Tada je imao 28 godina. U jednoj svadji sa zatvorenicima koji su mu spremali ubistvo, Dzemail u samoodbrani ubija jednog od njih. Znajuci da ce biti veoma tesko dokazati svoju nevinost, on se odlucuje na bekstvo. Bilo je to vrijme predratnog kosmara, kada je Kraljevinu Jugoslaviju zahvatila potpuna anarhija.
U jesen 1941. skoro cio Sandzak je pripao Italiji koja je predhodno okupirala Bijelo Polje, Pljevlja a sredinom juna i Tutin, i u tom dijelu ukinula ustasku vlast, koja se vec7. septembra 1941. potpuno povlaci sa teritorije Sandzaka. Italija je svoju okupacionu zonu u Sandzaku prikljucila Crnoj Gori, osim tutinskog (stavickog) sreza, koji je pripojila Metohiji, koja je ulazila u sastav njene tvorevine "Velike Albanije". Nijemacka je zadrzala novopazarski i dio sjenickog sreza. I u ovom ratu sandzacki Muslimani se bore pod tudjim zastavama s jednim jedinim ciljem - ocuvanje fizicke egzistencije na ovim prostorima koja je bila ozbiljno ugrozena pojavom cetnickih formacija u Sandzaku u avgustu i septembru 1941. godine. U tutinskom kraju samoodbrambene jedinice stvara Dzemail Konicanin, covjek koji je postao simbol otpora ovog kraja... Za Konicanina se brzo culo i on dobija od Dzafera Deve, ministra policije novostvorene albanske drzave, cin porucnika. Dzemail je bio srednjeg rasta i krasila ga je velika energicnost i smisao za komandovanje. Nosio je oficirsku uniformu albanske vojske. Za pojasom je nosio pistolj, a o desnom ramenu u pocetku i kratki italijanski karabin, a kasnije cuveni "smajser"(automat). Na glavi je nosio oficirsku kapu s albanskim amblemom koze. U to vrijme i sandzacki Muslimani su, kao i Hrvati i Srbi, uspostavljali teske odnose sa nijemackim i italijanskim okupacionim vlastima kako bi ostvarili svoje interese. Za Sandzaklije je karakteristicno da je zbog tradicionalno dobrih odnosa s albanskim narodom uspostavio saradnju s novostvorenom albanskom drzavom. To se odnosilo na Plav, Gusinje, Tutin, Rozaje i Novi Pazar. Ova saradnja se tokom proslog rata pokazala spasonosnom za muslimansko stanovnistvo. Kada je u Pazaru bilo najteze i kada mu je prijetila opasnost potpunog unistenja, u pomoc su dosla albanska braca s Kosova i spasila grad. Njih je tada predvodio cuveni Saban Poluza. U prvom cetnickom napadu na Pazar, koji je bio 4. novembra 1941., Pazarcima je pored Albanaca, pomoc pruzio i Dzemail sa svojim borcima iz tutinskog kraja. Cetnici su napad izvrsili u rani sabah kako bi iznenadili Pazarce, ali Acif-efendija je sa svojim saradnicima - bracom Dresevic i Konicaninom, pripremio plan odbrane grada i spremno ih je docekao. Medjutim, cetnicke snage su bile daleko brojnije i bolje naoruzane, tako da su, i pored herojskog otpora branilaca, pocele ulaziti u neka predgradja Pazara. Tada su cetnicke snage brojale, prema procjenama starijih Pazaraca koji su branili grad, od 15,000 do 20,000 vojnika. U poslednjem trnutku, kada su bile izgubljene sve nade, dotrcali su albanski borci s Poluzom na celu i Pesterci koje je predvodio Mula-Jakub iz sela Biseva kod Rozaja. Nakon prvog cetnickog napada na grad, Acif-efendija uz pomoc brace Dresevic i Dzemaila i novopridoslih Albanaca, organizuje kontranapad na Rasku - jaku cetnicku bazu, odakle su i pocinjali napadi na Pazar. Tada je posebnu hrabrost pokazao Dzemail. Ovaj junak je bio u prvim borbenim redovima i na samom ulazu u Rasku njegovi borci su likvidirali preko 100 cetnika. Iako je bio zaduzen da kao komandant Muslimanske milicije za tutinski kraj brani iskljucivo to podrucije, on je isao braniti i druge sandzacke gradove kada bi se za to ukazala potreba. Osim sto je ucestvovao u odbrani Novog Pazara, pomogao je i u odbrani Sjenice 22. decembra 1941. godine. Tada je na poziv Hasana Zvizdica odmah dosao sa svojim borcima - dajuci svoj doprinos odbranu ovog veoma vaznog podrucija Sandzaka. Nije zakasnio ni krajem 1944., kada su crnogorski partizani iz pravca Berana nadirali ka sredistu Sandzaka - sjenickoj Pesteri i Novom Pazaru. Dzemail je odrzavao stalni kontakt s Acif-efendijom, Hasanom Zvizdicem, hodzom Pacarizom, bracom Dresevic, Camilom Prasevicem i Huseinom Rovcaninom. Njegova milicija je brojala oko 400 dobro naoruzanih boraca. Mjestani sela Crkvine, Konice, Ramosevo, Melaje, Suhi Dol, Leskova, Djerekare, Godovo, Crnca, Draga, Mojstir - masovno su prilazili njegovoj miliciji. Dzemailovi najbolji borci su bili Iljaz Brezanin i Husein Hukic. On je kod ovih ljudi i u narodu, uzivao ugled velikog junaka, poboznog i pravednog covjeka. S obzirom na to da se tutinski kraj granici sa teritorijom Kosova i da tu zive i Albanci, u Dzemailovoj miliciji se nalazio i odredjen broj Albanaca koji su zajedno s Bosnjacima ustali u odbranu svojih ognjista i vjere od komsija pravoslavaca. Krajem 1943. dolazi do pregovora izmedju Dzemaila i partizanskog rukovodstva. Partizani su trazili da se njegova Milicija spoji s partizanskim jedinicama kako bi vodili zajednicku borbu protiv Nijemaca i albanskih vojnika koje su nazvali "balistima". Dzemail je taj predlog odbio. Kada su partizani vidjeli da je tvrd orah, trazili su od njega da ih propusti na podrucije koje je kontroliso, kako bi istreljali Nijemce iz Pazara i Duge Poljane (tamo su se nalazile jake nijemacke snage). Medjutim, Dzemail je u dogovoru sa Hasanom Zvizdicem i Acifom, zakljucio da je za njihov ulazak na ova podrucija jos rano, jer bi njihovim dolaskom doslo do borbe izmedju Bosnjaka i Nijemaca koji su im bili garant da ce Sandzak ostati postedjen od cetnickih nasrtaja. Partizanski plan je bio da laznim obecajima pridobiju Muslimane u borbi protiv Nijemaca i Albanaca (balista). U jesen 1944. dolazi do organizovanog i masovnog napada partizana (i srbijanskih i crnogorskih) na teritoriji Sandzaka. Dzemail nije vjerovao partizanima, jer je na primjeru Sjenice video da im je taktika prevrtljiva i da se na njihovu rijec ne moze osloniti. Kada su krajem 1944. crnogorski partizani krenuli iz pravca Berana u dubinu podrucija koje je on kontrolisao, doslo je do zestokih borbi. U blizini sela Hazane, nedaleko od Petnice, pruzajuci jak otpor partizanima, gine Dzemail. Komandantova smrt dijelovala je porazavajuce na njegove vojnike koji se razbijeni povlace u manjim grupama. Medjutim, oni su uspjeli da prebace njegovo tijelo u rodno selo Konice i tamo su ga ukopali. Rahmetli Dzemail je umro kao sehid i gazija braneci svoj narod i Sandzak koga je toliko volio. Na njegovom dzenazu su prisustvovali skoro sve vodje Muslimanske milicije. Dzenazu su klanjali Acif-efendija, Hasan Zvizdic i hodza Pacariz.
I tu sam priču čuo,o Neznanom junaku,da potiče sa područja Duge Poljane! Inače,poginuo je za vrijeme I sv.rata,i tada je puno Bošnjaka bilo u borbama protiv Austrougarske!
na zalost bilo ih je sa obadvije strane i borili se za druge
Camil je taj koji je saMuslimanskom milicijom Sjenicke regije, spasavao narod od cetnickih zuluma,bio borac i veliki komandant odvazan i smion preko svake mjere hrabar,autoritativan i nekako na svoju ruku smion.Kazu da je znao neposlusne samarom da udari ali to nije bio samar kakav je kod vecine ljudi.Od Camilovog samara prvo bi se covjek nekoliko desetina sekundi vrtio u krug pa tek onda padao osamucen.Njegovi saborci danas pricaju da u borbama nikad nije zalegao ili se sagnuo.U napad je uvijek isao desetak metara ispred
svoje vojske i to uvijek uspravno.Nosio je kazu nekakav sinjel do pete koji je bio izbusen na vise mjesta od neprijateljskih metaka ali on nikad nije bio pogodjen ili ranjen.Zato je u narodu zapamcen kao covjek kojeg nije htio metak Camilove hitre misli su isle korak brze od mnogih slavnih vojskovodja iz 2 svjetskog rata.Hitrinom svojih misli precizno je unaprijed predvidjao dogadjaje na vrijeme locirao opasnosti i jednako precizno odstojanja pesterskih visoravni sve do Limske doline i Bijelog Polja kada je i tamo stizao.U najkriticnijem trenutku Camil je kao na krilima bijele vile stigao u Bijelo Polje i stao na put komandantu Crnogorskih cetnika osionom Pavlu Djurisicu.Nasavsi se oci u oci sa cetnickim zlikovcem Camil je ostro zaprijetio rijecima''Dalje neces''.U medjusobnoj prepirci prokljucala je bujica snazne nekontrolisane energije pa je naocigled vojske snazno osamario naprsitog cetnickog komandanta Djurisica.Buduci da su se obostrano dobro poznavali zajedno su sluzili vojsku Djurisic se tako ponizen povukao bez rijeci.
Evo sta je napisao Gligorije Bozovic u listu "Politika" davne 1935 godine
I Dolje, ispod Galipolja, u jednoj dubokoj i prostranoj dolini Kladnica.Velika starovlaska Kladnica, blistava i otpjevana
Sjenice, Sjenice, polje siroko
Kladnice, Kladnice, vodo studena
Ta Kladnica je za vrijeme Turaka bila prava Kladusa ispod planine Javora, blizo Srpske granice.I bila glasita, ne samo po zulumu, sto su Kladnicani cinili pravoslavnoj okolini, no po mnogim odmetnicima i cuvenim subasama, koje je davala Sjenickim i Novopazarskim agama i bezima.Iz nje je cuveni Cor-Sabo, subasa osioni, onaj Cor Sabo koji je ostao u pricama Starog Vlaha, Sjenice i Prijepolja.Kladnicani su dali Turskoj dobre Kordunase i sejmene, pa i dobrovoljno cuvali Tursku granicu, krveci se oko nje sa onima i onakvima kakav je bio Milo Novkovic, oni za din, ovi za krst, sa podjednakom bezumnom hrabroscu, kroz godine dijelici onaj isti strasni megdan Marka Kraljevica i Muse iz Kacanika
Svaki Kladnicanin imao je zamah Djerdelez Alije, imao je onaj njegov pusti oganj i obest, onu tvrdocu ''Turkovanja'' i onu njegovu bezgranicnu pustolovinu za to Turkovanje i za tastu slavu dina i imana, koju je u Turskoj uoblicio samo nas covjek, nas planinac, nas Bosanac, nas Bosnjak, kako su rekli nekad Turci i nama to ostavili dajuci tom imenu i historijskoj borbi sa Bosnom jednu posebnu sadrzinu i znacenje.U tom pogledu Kladnicani su bili tipicni Bosnjaci.Delije, krvavi junaci, neobuzdane dahije i pusti Turci.Svako nase pomaljanje preko Javora voljeli su suzbijati na taj svoj nacin, dovodeci starovlaskog Vlaha do saznanja da je ''raja'' i pod DINOM, duznost i vjerska i drzavna
Svjesnije od Rugovaca, ljuce od svakog Arnautina, voljenije od mnogih nekadasnjih Turskih granicara.Bila im je pjesma da se biju po granici, da ukradu konja i vola, da privole kakvu curu ili mladica.I valja priznati da im je posao vazda polazio za rukom.Bili su junaci i neustrasivi granicni pustolovi
Noc, granica, puska.Niko ih nije mogao uhvatiti, koliko ni majka sina u jednoj pjesmi
Mujo djoga, po mjesecu kuje
Mujo kuje, a majka ga kune
Sine Mujo ziv ne bio majci
ne kuju se konji po mjesecu
Kladnica, izrasli gorstaci i snazni vrli mili ljudi
Gligorije Bozovic Politika Juli 1935 pod nazivom Starovlaska Kladnica
Vrlo zanimljivo da nas naziva Bosnjacima,odakle li samo danas ideje da Bosnjaci ne postoje i nikad nisu postojali,kao ni Bosanski jezik iz koga je Vuk Karadzic pokupio skoro sva slova i napravio danasnju azbuku i samo zbog toga ga je tadasnji knez proterao iz Srbije jer je pokupio sva slova iz Bosanskog "govedarskog" jezika.I zbog toga je Vuk Karadzic ziveo pa i umro u Becu u Austriji.Jos jedna zanimljivost vezana za nas Sandzaklije a to je da su gusle nas nacionalni instrumenat a ne crnogorski kako oni kazu jer su ih od nas prisvojili.
Malo ko zna da i Sandzak ima svog Homera a to je rahmetli Avdo Medjedovic iz Obrova kod Bijelog Polja.Ovo bas i nije vezano za Sjenicu ali je jako bitno tako da cu o tome u sledecem postu
Svaki Kladnicanin imao je zamah Djerdelez Alije(ima i sada), imao je onaj njegov pusti oganj i obest, onu tvrdocu ''Turkovanja'' i onu njegovu bezgranicnu pustolovinu za to Turkovanje i za tastu slavu dina i imana, koju je u Turskoj uoblicio samo nas covjek, nas planinac, nas Bosanac, nas Bosnjak, kako su rekli nekad Turci i nama to ostavili dajuci tom imenu i historijskoj borbi sa Bosnom jednu posebnu sadrzinu i znacenje.U tom pogledu Kladnicani su bili tipicni Bosnjaci.Delije, krvavi junaci, neobuzdane dahije i pusti TurciSvako nase pomaljanje preko Javora voljeli su suzbijati na taj svoj nacin, dovodeci starovlaskog Vlaha do saznanja da je ''raja'' i pod DINOM, duznost i vjerska i drzavna
Svjesnije od Rugovaca, ljuce od svakog Arnautina, voljenije od mnogih nekadasnjih Turskih granicara.Bila im je pjesma da se biju po granici, da ukradu konja i vola, da privole kakvu curu ili mladica.I valja priznatida im je posao vazda polazio za rukom.Bili su junaci i neustrasivi granicni pustolovi
Noc, granica, puska.Niko ih nije mogao uhvatiti, koliko ni majka sina u jednoj pjesmi
[/quote]
__________________
'Ja sam neka druga vrsta,ja bih iskreno.U meni je srce ostalo.'
Porazna je cinjenica da je veoma mali broj Bosnjaka cuo za Sandzackog Homera Avda Medjedovica,a koga americki studenti izucavaju na Harvardu.Naime dva profesora Hardvarskog univerziteta Milman Paryy i Albert Bates Lord boraveci na prostorima nekadasnje jugoslavije i izucavajuci posebno Bosnjacko usmeno stvaralastvo boravili su u posjeti daleke 1933,1934 i 1934 godine kod Avda Medjedovica.On je ovim naucnicima za ove tri godine pjevao sve njegove pjesme a koje su oni snimali na magnetofon a takodje zabiljezili i perom.Tada im je otpjevao i najcuveniju pjesmu ZENIDBA HADZI SMAJILAGIC MEHA,cije pjevanje je trajalo punih pet dana i pet noci.Ova pjesma ima ukupno 12310 stihova i ovi se stihovi posle Homerovih smatraju kako za najduza tako i za NAJBOLJA ostvarenja te vrste u svijetu.I kao sto je napisao dr.Semir Vranic jedna od najvecih vrijednosti ovog njihovog ostvarenja lezi u tome da su oni autenticno biljezili govore kao i stihove svih ljudi sa kojima su dolazili u kontakt.
Prema evidenciji dr.Vranica Avdo je u samo 11 pjesama ispevao ukupno 126684 stiha,a kada se uzme u obzir koliko je Avdo znao onda je taj broj zaista ogroman.Evo sad da vam napisem imena svih pesama koje je Avdo znao napamet a bio je nepismen nije znao ni citati ni pisati,brojevi u zagradi pored nekih pjesma oznacavaju koliko ta pjesma ima stihova.
Repertoar pjesama Avda Medjedovica
1. Sultan Selim uzima Bagdat
2. Kosovska bitka
3. Sultan Bajazit
4. Boj na Temisvaru
5. Hajdar Alajbeg vodi svatove u Stambol
6. Đerdjelez Alija i Vuk Jajcanin
7. Đerdjelez Alija i Sibinjanin Janko
8. Bolovanje Đerdjeleza
9. Boj na Osjeku
10. Osmanbega Sestokrilovica scer
11. Pogibija lickoga bega na Kunaru (6804 stiha)
12. Serdar Mujo osvecuje bega Lickoga (6810 stihova)
13. Dolazak Cuprilica u Travnik (6812)
14. Pavicevic Luka izbavlja djecu Delibegovica iz Kajsara (12441)
15. Pasa Atlagic zeni sina iz Bihaca
16. Beg Mustajbeg u robiji Janoku
17. Omer Hrnjicic izbavlja oca i amidzu iz Maltije
18. Luka iz Kotara ukro djogata Orlanovic Muja
19. Bolovanje cara Dusana u Prizrenu (12463)
20. Sultan Ahmetovu scer zazavtijo crni Arap
21. Kralj iz Asara iste glavu Đerdjelezovu u cara (12379)
22. Sjajni Sulejman prosi djevojku
23. Zarobljenje Glamockog Rama i trides' drugova u Francesku
24. Robija Tala Oraskoga osam godina u Ozimu (12428 )
25. Robija Mujove Ajkune u Oblic
26. Nakic Husein zarucijo curu
27. Mujo i Halil ufatili Kostres harambasu (12427)
28. Pinjo iz Beca napada na sultana Sulejmana
29. Zenidba Maksima Crnojevica
30. Kralj Vukasin i Momcilo vojvoda
31. Hrnjica i Halil i sedam begovije' bajraktara
32. Robovanje Alagica Alije i Begzadic Rizvana u Zadru
33. Kara Omeraga u zindanu u Lengeru (12465)
34. Ograsic serdar podize Bosnu
35. Zenidba hadzi Smailagic Meha (12310)
36. Bosnic Mehmed izbavlja Fatimu Hadzikapetanovu iz Arsaga
37. Zenidba Vlahinjic Alije Zlatom Alajbega iz Klisa (12375)
38. Robija Fatime Rama Glamockoga u Sinje
39. Zadrani ukrali bega Lickoga ispred kule
40. Filip Madzarin ugrabijo Begzadu
41. Zenidba Mujova Halila
42. Zulum Murtata vezira u Budimu
43. Brdljickog ajana Fatima zarobljena
44. Mujo Hrnjica okrece vojsku na Timok
45. Mejdan Jankovic Stojana i Mujova Halila na Zecevu
46. Bojicic Alija prosi Begzadu begovu
47. Mujov Halil i Cirko od Đirita dijele mejdan
48. Marko Kraljevic i Musa Kesedzija
49. Smrt kralja Vukasina na Marici
50. Sultan Sulejman izbavlja sceri iz Kandije
51. Zenidba zmaj ognjenog Vuka iz Budima
52. Robovanje Djerzeleza
53. Robovanje carske sultanije
54. Sultan Selimove dvije sceri zarobljene u Kandiji (12447)
55. Zenidba Lalica Ahmeta iz Udbine
56. Udaranje Muja Hrnjice
57. Zajimbegova zendiba u Budimu
E sad dragi moji namece se jedno ozbiljno pitanje kako je moguce da se na Harvardu ili u Becu zna vise o ovom guslaru nego kod nas u Sandzaku ili uopste u bivsoj Jugoslaviji? I ne samo za njega jer postoje mnogi poznati guslari sa podrucja Sandzaka koje su ova dva profesora posjetila tokom ove tri godine i sto je najbitnije danas na Harvardu postoje tonski zapisi od ovih guslara znaci njihovo pricanje o sebi ko su sta su i kako su ucili da pjevaju uz gusle kao i tonski zapisi svake pjesme koju su kazivali.To je jedno neprocenjivo blago i neznam samo zasto se neko od nasih ne potrudi da to uzme da objavi na nekom CD-u,da se napise neka knjiga.Poznati guslari iz toga vremena pored Avda Medjedovica su takodje i Makic Sulejman iz Hrasna,Ugljanin Salih iz Ugla,Zogic Dzemail iz Glogovika,Fijuljanin Alija iz Ljeskove,Murat Kurtagic iz Bijelog Polja.....
Ja imam dosta materijala od ovih guslara njihovo pricanje o tadasnjim obicajima,tadasnjem zivotu,imam i snimke njihovog pevanja uz gusle ali to je SMIL-multimedija i moze se slusati samo na realplayer.Pokusao sam na razne nacine da konvertujem u mp3 ili neki drugi format ali bez uspeha ili ja ne znam .Za sve koji su zainteresovani mogu da postavim da poslusaju jer stvarno se radi o jednom blagu.
Ako nekoga zanima imam i stihove pesme KOSTRES HARAMBASA koja je zapisana od Murata Kurtagica i ima 2168 stihova.Takodje imam oko 1000 stihova pjesme Zenidba Hadzi Smajilagic Meha.
U sledecem postu napisacu sta je nas poznati pjesnik Camil Sijaric napisao za Sandzackog Homera.
Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog
Homera, i da je neko gledao Avda Mededovica kako pije vodu sa šedrvana i rekao:
Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Medjedovic obican
seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da
pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašce na njegove
grane, osiromašice kao što je on osiromašio - jer U kojoj kuci gusle gude, tu žižak na
tavanu žito ne jede.
Sem ovoga - ništa drugo o Avdu Mededovicu nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali.
Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Mededovic jedan od najvecih pjevaca epskih pjesama
ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu.
Konkretno: godine 1933, 34. i 35. u novopazarskom kraju i Bijelom Polju boravila je grupa
profesora sa katedre za klasicne jezike i književnost na Harvardskom univerzitetu u
Americi, u Masacusetsu, i zapisivala epske narodne pjesme. Tada su od Avda Mededovica
zapisali pjesmu Ženidba Smailagic Meha, dosad najdužu u našoj epici - sa 12310 stihova.
Druga po dužini je pjesma Osman-beg Dalibegovic i Pavicevic Luka, koju su Amerikanci
zabilježili takode od Avda Mededovica. Sadržaj prve pjesme odnosi se na sedamnaesti vijek,
na grad Kanjižu koji su Turci dobili 1600. godine, na Budim i njegovog vezira, na vojvodu
Petra od Karabogdanske, to jest vezane su za periferne gradove tadašnje turske imperije.
Neka se pobliže upoznamo s Avdom Mededovicem. Na pitanja koja mu je postavio Nikola
Vujanovic, saradnik Milmana Parija i Alberta Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju
godinu. Da ne umije citati i pisati. Da ima malo zemljice, da ljeti radi a zimi sjedi -
"Volio bih umrijeti od rada nego sjedeti besposlen.."
Da je bio turski vojnik u Solunu devet godina, da je postao narednik. Da se bio toliko
izmijenio da ga rodeni otac ne bi poznao. Ispricao je Nikoli Vujanovicu i ovo:
"Jednom smo se našli u Iljaza Sijarica u Šipovice, to mi je bratuced. Došao Kasum Rebronja,
Radovan Božovic, opštinski djelovoda, Ragip Hajdarovic, opštinski blagajnik, i tražili da
im ja pjevam. Takmicio sam se sa Kasumom Rebronjom, i Kasum ce najzad meni: Gdje si ti,
ja tu pjevat necu!"
Pokušacu da Avda Mededovica još više približim, a to cu ucinitikroz njegovo gostovanje u našoj kuci, u kuci Ilijaza Sijarica, godine1925/26. i slijedecih godina - kada sam ja bio dak.
Meni, daku, nije prilicilo da sjedim na patosu medu ljudima, pa sam sjedio u cošku na sanduku.
Živjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, tri sata hoda od Bijelog Polja,
punom kuca i Godijevaca. Gledao sa mte ljude - da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po cilimu,
po ponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inace prostranu sobu,od prozora do vrata.
Bio je to seljacki svijet, ratarski, stariji ljudi i mladi, preko zime dokoni - dani kratki
a noci duge, i eto ih da cuju gusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima,o kulama - "Zeman kule po cenaru gradi / zeman gradi, zeman razgraduje!" Nikad ništa nisu procitali jer nepismeni su, sem mene jedinog,njihovog daka - gore na sanduku: otud kod njih
i žed za pjesmama, jer se ne citaju nego slušaju, to jest: jedina su, uz ostalu usmenu
tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj -i slicnim sredinama, stvarala se i
njegova narodna usmena tradicija,kojoj na celu, svakako stoji epska poezija. Avdo Mededovic
nije samo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, eticki i esteticki korigovao, pa je,
prema tome, bio i pjevac i pjesnik.
Gradili su mu mjesto uvrh sobe, uz prozore - ondje gdje mogu da sjednu samo odabrani,
dajuci mu time cast i uvaženje - a ne znajuci da ce, poslije pedesetak godina, taj njihov
gost biti uporedivan sa Homerom, a još manje znajuci koje taj Homer - koji je u nekadašnjoj
Iljadi, isto tako pjevao o nekakvim junacima, o Ahilu, o Patroklu, o Prijamu,
o gradu Iliosu.
Avdo Mededovic je bio krupan covjek, temeljit, kako se to kaže snopit, ni tanak ni visok kao
što su, uporedim - mnogi Crnogorci, od kojih je starinom i poticao. Bio je ramena
razvedenih i jakih, prsa širokih - stvorenih upravo za pjevaca. Neka kažem i ovo:
lijepom figurom glave i svim drugim, odavao je sliku covjeka u koga se ima rad šta gledati.
Bio je lošeg imovnog stanja: malo kucice na Obrovu kraj Bijelog Polja, malo zemljice i na
njoj petoro djece. Držao je jedno vrijeme ducan u Bijelom Polju, ali je više pjevao uz gusle
nego prodavao, pa mu ducan propao a gusle ostale - da uz njih ljude razgovara: "Bez gusala
nema razgovora"... Ja dak, odozgo sa sanduka, nisam mogao da vidim i znam jesu li mu gusle
bile javorove, ni koje su boje, ali crne nisu bile - nisu na tavanu držane nego na koljenu.
Bile su vece od obicnih, ali ne i lijepe jer nikakvih ukrasa na njima nije bilo. - "Hajde,
Serdare, kreni ih" - zatražili bi, i za njih seljake to bilo kao da ce poceti molitva,
koju ne vodi imam, nego guslar, i nije molitva za dušu na onom svijetu... na kojem se u vatri
gori. nego na ovom, na kojem se u gusle gudi. Nije pocinjao pjesmu kao što mnogi pocinju:
"Gdje sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam srecu dijelio" -
nego cesto išao pravo u pjesmu - "Cala-banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogaše,
a kamoli bližnjeg bratuceda!" Glas mu je bariton, slaže ga sa guslama, koje su takode u
baritonu, tako da se dobija jedno zvucno salgasje strune i grla, koje nije u duru nego u
molu, i bice, valjda, da je sva naša epska poezija u molu.
Slušaju ga, umukli su, gotovo ne dišu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi u krilo, i više
niko nije tu u sobi, nego na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju, koplja se prelamaju,
buzdovani udaraju - "Koliko ga lako udario, vita mu je rebra polomio, kroz prsa mu pendžer
otvorio - vide mu se crne džigerice, nosi desnu u lijevoj ruci"... Padaju konji i konjanici
, zapomažu i cvile ranjenici -jer bije se boj. Zamišljaju sebe u tom boju, pipaju se da vide
jesu li ostali živi - i nalazili da je najbolje biti kod svoje kuce, kod svoje žene, djece
i stoke, to jest biti u Godijevu.
Preko strune na guslama uvodio je u sobu, medu te seljake: zadarske banove i s mora kapetane
, generale ugarske i budimske vezire, robove i ropkinje, ljepote djevojke iz Karavlaške i
Karabogdanske, gorske hajduke i turske hanume. Kostreš harambašu i Tala Budalinu, Pavicevic
Luku i bega Ljubovica - i po sagnutim glavama prosipao sve same dukate, zlatne rušpe i mada
rije - koje su samo u pjesmi, a inace od njih daleko. Uzdisali su i predisali, a neki i
plakali zbog robovanja Budalina Tala u zindanu Zadranina bana - "U kojem je voda do koljena,
u kojem su zmije i akrepi - zmije iju, a akrepi piju." - "Aman, aman!" uzviknu - Loše gada,
al' dobro pogada, u kofije medu oci dvije, gdje ga ljube majka i sestrica"... Uzviknu:
"Aman, aman, medu oci dvije!"
A ja sam gore na sanduku do duvara, ja sam djak - slušam ih i gledam: lice na nadgrobne
kamenove, jedni se naveli na jednu, drugi na drugu stranu, neko pao glavom u krilo,
kao da je u boju udaren buzdovanom. I soba više nije soba, nego razbojište po kojem leže
otkinute glave - "Mahnu sabljom odsjece mu glavu, baci glavu u zelenu travu, pa se fati
gore i planine." Junace se protiv Zadranina bana, protiv generala i kapetana, a to mogu
jer su tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred njom leži i prede macka.
Veliko je cudo kako je Avdo Mededovic mogao da pjeva do pola zimske noci, i gotovo iz noci
u noc, a još je vece cudo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi preko 13000 stihova -
bezbroj imena careva, kraljeva, vezira, ajana i kapetana - rijeka, planina, ljudskih sudbina
, bojeva i dvoboja i da o svemu tome pjeva kao daje sam tamo bio i to vidio.
Izmedu dva rata bili smo zemlja seljacka, agrikulturna, pa je pjevaca uz gusle bilo puno,
jer gusle su došle mjesto knjige, to jest bile su knjiga svoje vrste: bile su pamcenje i
cuvanje prošlosti. I bice da je zbog toga - zbog pamcenja svoje prošlosti naš covjek,
kud god se selio sa sobom gusle nosio! Uz njih je pjevac, ne samo pjevao gotove pjesme
nego ih i sam izmišljao, mijenjao, dopunjavao, što je, kako sam prije rekao, više nego
izvjesno cinio i Avdo Mededovic. Nismo znali za njega, sve dok nam ga drugi,
to jest Amerikanci, nisu otkrili i rekli - i to puno puta ponovili: Evo Homera!
To je Avdo Mededovic za njih, a za nas ce biti ono i onakav kakvim ga ocijene znalci naške
epske poezije - za koju ce, sigurno je biti znacajan sa gledišta motivske grade,
eventualne istorijske podudarnosti, lirske slike, ritmike i rime, i posebno leksike i
lirike.
Zanimljivo ce biti da se vidi uticaj Avda Mededovica na druge pjevace, koliko ih je i koji
su; uzgred da napomenem da sam ja - opet kao djak, ali sada gimnazije, 1936. godine od
pjevaca iz toga kraja zapisao cetiri epske pjesme, od kojih je jedna sa preko hiljadu
stihova, a oni ih culi od Avda Mededovica. Te iste - 1936. godine, poslao sam ih Srpskoj
akademiji nauka u Beograd, koja ih je proucavala, narocito s jezicke strane; danas se
cuvaju u arhivi rukopisa Akademije.
Ovu kratku rijec o Avdu Mededovicu poceo sam sa starim šedrvanom u starom Bijelom Polju;
nema više ni onog šedrvana, ni onog Bijelog Polja, ni Avda Mededovica, koji je s nama
živio, s nama vodu pio, a Amerikanci nam danas rekli da je to s nama sa šedrvana vodu pio,
niko drugi - nego Homer. Neka je za njih to što oni hoce, a za nas je Avdo Mededovic jedan
od velikih jugoslovenskih pjevaca epske poezije. Umro je 1955. godine, a danas -
kad u rukama imamo njegove pjesme, rodio se da u našoj duhovnoj baštini živi.
Camil Sijaric ( 1988 )
Da napomenem samo da velika zahvalnost za promociju pjesama Avda Medjedovica pripada dr.Zlatanu Colakovicu rodom iz Zagreba koji je doktorirao u Zagrebu i koji je saradjivao sa Albertom Lordom na Harvardu gde je i predavao.On je objavio knjige vezane za Avda Medjedovica:Mrtva glava jezik progovara 2004 i Epika Avda Medjedovica 2007.
Vazno je jos napomenuti da je junacki ep Zenidba Smajilagic Meha prvi put kompletno objavljen 1974 godine i to na engleskom jeziku.Na nasim prostorima ovaj ep je objavljen prvi put 1987 godine u Sarajevu,priredio Enes Kujundzic.
na zalost bilo ih je sa obadvije strane i borili se za druge
(ima i sada)
