|
Registrovan
Početnik
Join Date: Jan 2006
Posts: 25
|
Morfologija,biologija i ekologija bjeloglavih supova
Bjeloglavi sup, Gyps fulvus (Hablizl 1783) jedna je od četiri vrste lešinara (porodica jastrebovi - Accipitriadae, potporodica lešinari - Aeqzpinae) koji još žive u Europi, odnosno dvije koje još žive u Hrvatskoj.
Bjeloglavi je sup jedna od najvećih živućih ptica koje lete. Dugačak je 95-105 cm, a u nas je težak najčešče između 8 i 9 kilograma. Nekim je jedinkama raspon krila dosezao gotovo 3m, no u većine je između 2,50 i 2,70 metara.
Prvi su lešinari evoulirali prije više od 25 milijuna godina, a supovi (rod Gyps) su se izdvojili od ostalih lešinara prije otprilike milijun godina. Evoluirali su kao ptice koje se hrane isključivo uginulim životinjama, uglavnom leševima krupnih sisavaca.
Stoga imaju niz prilagodbi koje im to omogućuju : snažan kljun, glavu i dugi vrat bez većeg perja da bi mogli dohvatiti hranu duboko iz unutrašnjosti životinje, kratke tupe kanđe i noge prilagođene hodanju a ne hvatanju plijena, te duga, široka krila, nužna za duga krstarenja - jedrenja na zračnim strujama dok u skupinama traže hranu.
Lešine su vrsta hrane koja se pojavljuje neredovito i na nepredvidljivim mjestima, zbog čega se u supova razvio druževan život : gnijezde se u kolonijama koje čine više (5-250 gnijezda) jedinki, odmaraju se u skupinama, a u potragu za hranom kreću tako što formiraju tzv. "češalj" pri kojem je svaki sup od svog lijevog i desnog susjeda udaljen 1 kilometar ili više, pretražujući područje pod sobom. Kada jedan otkrije lešinu, često uz pomoć gavranova ili vrana, on počinje kružiti, što je informacija za njegove susjede da mu priđu i pridruže se kruženju. To "skretanje" s redovite "zračne ulice" po kojoj su pretraživali uočavaju i susjedi ovih prvih, te se i oni pridružuju i tako za nekoliko minuta nad lešinom kruži nekoliko desetaka supova, iako u vrijeme kad je prvi otkrio hranu nije bilo ni jednoga u vidokrugu.
Vidom koji im je osam puta oštriji od čovjeka, mogu vidjeti drugog supa s udaljenosti od desetak kilometara, a svaki vidi područje pod sobom veliko stotinjak četvornih kilometara, s visine od 600-1000 metara. No najčešće pretražuju područje s visine od 200 do 600 metara. Brzina krstarenja im je 40-50 km/h, a u klizećem letu mogu doseći brzinu od 120 km/h.
Ako ima dovoljno hrane u području na kojem obitavaju, svakodnevnim pretraživanjem obilaze na dan nekoliko desetaka kilometara u radijusu, a ako nema dovoljno hrane, tada i nekoliko stotina kilometaram, jer za vrijeme 6 ili 7 sati dnevne aktivnosti, bez poteškoća prijeđu udaljenost od 300 kilometara.
Zahvaljujući širokim krilima, lete gotovo bez utroška energije, koristeći termičku nestabilnost atmosfere. Pritom troše tek 1/30 vlastite energije (koja se inače troši pri aktivnom letu) a takav let se zove jedrenje.
Podižu se na dva osnovna načina : na tzv. liftovima koji nastaju kad vjetar udara u liticu ili kosinu na brdu i podiže se. Takvo se podizanje zove "jedrenje nad kosinom" i jedan je od osnovnih načina jedrenja supova na Cresu, i to za juga, ali uglavnom za bure, i podižu se na visinu od 500 do 600 metara.
Za podizanje na veće visine, ili u vrijeme kad nema vjetra, supovi se služe drugim načinom : to su tzv. "terminali" - uzlazna strujanja zraka koja nastaju na otvorenim površinama koje se zagrijavaju brže nego tlo koje ih okružuje. Supovi, pronalazeći lešine i hraneći se njima, zaustavljaju potencijalni lanac zaraze ili sprečavaju začetak epidemije među stokom. Želudac im je otporan na toksične produkte raspalih bjelančevina, a enzimi njihova crijevnog trakta ubijaju gotovo sve opasne bakterije. Poslije svakog obroka se kupaju. Glavu i vrat nakon kupanja izlažu suncu, čime omogućuju dezinfekciju nabora kože.
Supovi imaju jedno mlado na godinu, a ako nema dovoljno hrane prije početka svadbenih letova neće se u toj godini ni gnijezditi. Mladome treba pet godina da spolno sazrije, formira vlastiti par i počne se gnijezditi i u tih je pet godina mortalitet vrlo visok (i do 90%). No, oni koji dožive pet godina mogu očekivati dug život - u zatočeništvu su supovi živjeli i 50 godina.
Ciklus gniježđenja supovi počinju odmah po osamostaljenju mladog iz prijašnjeg legla, pa se već od listopada mogu promatrati svadbeni letovi pri kojima dva supa lete tik jedan uz drugog, gotovo se dodirujući krilima, a zajedno se obrušavaju i podižu. U siječnju polažu jaje u maleno gnijezdo na litici i na njemu 52 dana leže oba roditelja ,izmjenjujući se uz kratki pozdravni ritual jedanput na dan, ponekad i rjeđe. Nakon što se mlado izleže iz jaja, ono će još četiri mjeseca provesti u gnijezdu, prije no što se otisne na prvi let. Ako preživi prvo polijetanje (na Cresu svake godine poneko padne u more i utopi se), mlado je još nekoliko mjeseci (srpanj, kolovoz) ovisno o roditeljima - prati ih pri traženju hrane ili se vraća u gnijezdo i čeka da ga roditelji nahrane. Nakon toga mlado se osamostaljuje i počinje novi ciklus.
Tijekom pet godina, do spolne zrelosti, mladi lutaju i prelaze velike udaljenosti - obilaze sjevernu Italiju, Austriju, sve do Njemačke, Češke i Slovačke, te na jug preko Balkana, možda i do sjeverne Afrike.
|
