If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above.
You may have to register before you can post: click the register link above to proceed.
To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.
Ne znam kako Srebrenica izgleda na dan godisnjice,ako Bog da saznat cu,verovatno nije ni upola kada gledas na TV i kada si tamo,ali vam mogu reci da je drugim danima jako jeziv prizor,imala sam prilike to da dozivim i stvarno se suosecam sa tim ljudima!Predlozila bih svima ako su u mogucnosti da odu tamo da to vide-prestace da se nerviraju za gluposti!
Najgore je da poslije svega sto je ucinjeno u Srebrenici, kod velikoga dijela srpskog naroda nema osjecaja kajanja, no oni sebe ubjedjuju da to nije istina.
vazno je ne zaboraviti i uciti djecu da ni oni ne zaborave.
Odlučila sam se da ti pišem, iako se ne poznajemo. Upoznala sam te, kad sam pročitala čitulju tvog preminulog brata Marka. Pažnju mi je privukao divan osmijeh sa slike, nevine oči i mladost. Pročitala sam kako se ugasio njegov život, kako si ostala bez jedinog brata i kako osuđuješ one koji su ga poslali u smrt. To su učinili ljudi bolesnog uma, kojima ništa ne znači vaša bol.
U čitulji sam pronašla nadu da ima pravednih, koji znaju i priznaju istinu. Znam kakva je tvoja bol, Ana. Ti si izgubila jedinog brata, a ja trojicu u jednom danu. Ti imaš s kim da podijeliš bol, a ja ne mogu ni to. Nemam rame gdje mogu naslonit glavu, izliti suze i svoju bol. Nemam nikog svog, Ana. Svoje drage izgubila sam onog dana kad je pala Srebrenica.
Živjeli smo u gradu i imali lijepu kuću sa baščom punom voća i cvijeća. Roditelji su mi bili prosvjetni radnici i oboje radili u školi. Moja tri brata i ja smo bili najsretnija djeca na svijetu. Živjeli smo okruženi ljubavlju naših roditelja i veoma se voljeli. Moja dva starija brata bili su studenti na Pravnom i Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Najmlađi je bio na maturi. Ja sam bila najmlađa i trebala sam te godine biti drugi razred Gimnazije.
Nismo znali šta se dešava u našem gradu. Stalno su nam govorili da se ne plašimo, jer je Srebrenica bila zaštićena zona. Zato je kod nas bilo i puno izbjeglica iz okolnih mjesta.
Braća su bila na raspustu i činilo nam se da nam je lakše, kad smo skupa. Bio je divan sunčan dan. Moji su sjedeli na terasi kuće, a ja sam se popela na višnju i brala sa grana uzrele plodove.
Zaškripala je kapija i čula se galama. Ušli su vojnici i treskom zalupili kapiju. Opkolili su kuću i pozvali moje da izađu. Majka je sa terase pogledom me tražila među granama. Pogledom mi naredila da tamo ostanem. Prišutjela sam se i još više uvukla među lišće višnje.
Prvo je izašao moj otac a za njim majka. Bili su u licu bijeli kao kreč. Majka je drhtala. Nikad dok sam živa ne mogu zaboravit njihov izraz lica. Bili su goloruki i bespomoćni. Znam da nisu strepili za svoje živote, nego za naše.
Vojnici su izveli moja dva brata. Najmlađi je bio kod druga u komšiluku. Otac se pobunio da mu sinove ostave na miru a njega neka povedu. Jedan ga je vojnik udario puškom a drugi pucao u njega. Pao je preko ograde u ružičnjak. Majka je zavriskala a ja rukama usta držala da mi se ne čuje jauk.
Nikada nisam osjetila takvu bol. Činilo mi se da mi je neko žaračem utrobu zapalio i sagorio. Nisam imala suza, Ana. Od prevelikog bola i suze presuše. Braća su stajala kao ukopana. Nisu mogli ništa učinit. Gledala sam ih sa visine , željela da ih zaštitim, spasim i zagrlim. Bili su obojica kao dva najljepša pupoljka i imali isto ovako lijepe oči i osmjeh kao tvoj Marko, Ana.Voljeli su me i mazili. Zvali me Princeza, Mrvica, Srećica. Donosili mi poklone iz Sarajeva i sa putovanja. Pričali mi o svojim curama i povjeravali svoje tajne. Starijeg sam vidjela da puši, a on me zamolio: » Mrvice, nemoj reć‘ babi.«
Bili su kao dva najljepša bora u šumi. Visoki, lijepi, stasiti i primjerni u svemu. Kao i tvoj Marko i oni su, Ana, bili uspješni sportisti. Išli su na razna takmičenja i donosili pohvale i medalje. Ja sam se ponosila njima. Moje su sve drugarice bile zaljubljene u njih. Zato sam bila popularna u školi.
Dok sam ih gledala odozgo, pred oči su mi se ukazale slike kad su polazili na svečanost povodom mature. Kako su bili svečano obučeni i lijepi poput zvijezda. Mi smo ih ispratili do kapije i sa ponosom dugo gledali za njima. Na fakultetu su bili među najboljim studentima i otac ih često hvalio kod svojih prijatelja a oni se ljutili. Najmlađi brat je bio pravi vragolan, ali i veliki dobrica. Svi su ga voljeli. On je isto bio dobar đak i trenirao košarku u školi. Otac i majka su govorili da su oni sretni roditelji i da im je Bog dao sve što su željeli.
Teže ništa nema od bola, sem nemoći da pomogneš svome. Sve ima teže od težeg, Ana.
Nisam sa visine mogla vidjeti da li mi je otac mrtav. Majka ga je držala na krilu i nijemo gledala nekud. Imala sam utisak da nije svoja. Braća su samo grizla usne i stezali šake. Obojica su bili u šorcevima i majicama i čekali su šta će sa njima biti.
Utom se otvorila kapija i ušao je najmlađi brat. Ustuknuo je začuđen. Uhvatili su i njega i gurnuli do braće. Stariji ga brat prigrlio, kao da je želio da ga zaštiti. Majka se samo trgla preplašeno i opet nastavila da gleda u jednu tačku. Vojnici su pretresali kuću i odnosili neke stvari. Iznijeli su kompjuter, kameru, fotoaparat, majkin nakit, očev sahat.
Gledala sam sa gađenjem te ljudske nakaze, kako čerupaju tuđu imovinu i bez razloga uzimaju nečiji život. Na njihovom licu nije bilo kajanja ni samilosti. Ne! To su bile zvjeri, željne krvi i zločina.
Odveli su ih. To je zadnji put kako sam ih vidjela. Na kapiji kad su izlazili, krišom su pogledali ka višnji. Vidjela sam malu radost u njihovim očima, što ću ja ostati živa i tim nijemim pogledima me zadužili da budem njihov ponos i prkos.
Nisu mi komšije dozvolile da vidim oca mrtvog. Poveli su me sa sobom. Išli smo danima kroz šumu. Bili smo blatnjavi, znojavi, gladni , uplašeni i izmrcvareni. Srebrenica je bila džehennem. Pucalo se na sve strane. Nailazili smo na mrtve, na polumrtve i na žive koji nisu mogli dalje. Iz šume smo vidjeli duge kolone tenkova, topova i vojnika. Preko megafona pozivali su na predaju. Svi koji su se predali, ubijeni su. Mi smo išli dalje. Ja sam hodala a kao da to nisam bila ja, nego neko drugi. Duša mi je bila mrtva i uništena. Tijelo me boljelo, a snaga izdavala. Nije mi bilo do života. Bol koji me pekao, kao najljući oganj, nije prestajao ni kad sam spavala. Budila sam se sa tim bolom.
Nisam znala ništa za moje. Nadala sam se i kad se rat zvršio. U svakom prolazniku tražila sam lik jednog brata. Bila sam ih se uželjela do bola. Nedostajali su mi, svako na svoj način. Bila sam sama, užasno sama, Ana.
Kad sam uzela diplomu Pravnog fakulteta, kao prozeblog putnika, ogrijalo me sunce. Mislila sam kako bi moji, da su živi, bili radosni i ponosni na moj uspjeh. Majka bi napravila kolače, a babo bi me milovao po kosi. Braća bi me okretala ukrug.
Telefonom sam obaviještena da su ih pronašli sve četvero u jednoj jami.
Draga Ana, možeš li zamislit moju bol, kad je nada prestala. Ostala je samo praznina i šutnja.
Danas je 11. juli, dženaza ekshumiranih žrtava u Potočarima i ukop mojih dragih. Danas ja grlim četiri tabuta sa dvije ruke. Žalim što nemam još dvije, za svakog po jednu. Htjela bih da ih dotaknem i osjetim još jednom njihov miris. Sve je nijemo, prazno, Ana. Samo miriše taze iskopana zemlja i ništa više.
Gotovo je. Sve se tu završava. Kosti se spuste u kabur, prekriju zemljom i kraj. Kad bi mogao i bol da se ukopa, nego on ostaje i traje.
Tri mladosti moga života, Ana, ukopane su u jednom danu, nestale .
Ti i ja imamo sličnu bol, samo što je moja veća i jača. Moji dragi poginuli su na svojoj kući, bez razloga za smrt. Jedino su bili krivi što su bili sretni i imali drugačija imena.
Draga Ana, ti živiš u jednoj zemlji, ja u drugoj. Do juče je sve to bilo zajedničko i nismo se mrzjeli i nismo se ubijali.
Vidim iz čitulje da smo koleginice i vjerujem da si i ti mlada pravnica. Moramo, Ana, ja i ti, svaka u svojoj zemlji, naučit ljude da svako ima pravo na život. Moramo dijelit pravdu i učit ljude da vole. Moramo našoj djeci govorit kako su stradali nevini, zbog suludih ideja da se uništi jedan narod.
Idemo dalje Ana. Nosićemo bol dok živimo. U ovoj čitulji, između redova upletena je gorčina i osuda da je vaš Marko poginuo bez ikakvog smisla. Ovdje se ništa ne treba dodati. Sve je već rečeno. Marko čak nije ni heroj. Ne može biti neko heroj na tuđoj zemlji. Heroji su oni koji brane svoje ognjište i svoju zemlju.
Ja ipak vjerujem da je vaš Marko bio dobar momak.
Ne može biti zločinac momak iz porodice koja osuđuje zločin. Marko je bio skoro dječak, koji je na prevaru doveden da puca na moj narod. On je vjerujem brzo spoznao istinu, onu koju zna cijeli svijet i zato ga ja ne smatram zločincem. Zato sam ja tvom Marku oprostila što je sa puškom kročio na moju zemlju.
Htjela sam te zvat da budeš danas sa mnom u Potočarima i prisustvuješ ukopu nekoliko stotina ekshumiranih žrtava, ali se bojim da nećeš izdržati. Srce bi ti prepuklo od bola. Stidjela bi se ljudskog roda. Pitala bi se jesu li te zločine počinili ljudi sa likom čovjeka. Ne, Ana, nisu to bili ljudi, no zlikovci poganog soja i otrovane krvi. Pravi ljudi ne bi mogli u tolikom broju ni guje pobit.
Ti i ja se pravno moramo borit protiv njih, Ana. Tebi je amanet od Marka, a meni od mojih nevino nastradalih.
Moju sućut šaljem tvojim roditeljima i tebi. Marku neka je lahka zemlja. Neka ga nose na duši oni koji su ga poslali da ubija naš narod. Htjeli su da nas nema i da nam otmu zemlju. Neka su im na savjest hiljade života i hiljede prekinutih mladosti. Neka im je na čast i nek ih se pokolenja stide. Nek im Bog sudi na drugom svijetu i osudi na gore kazne od našeg bola.
Ima nade za nas, Ana, dok se budu rađale Ane koje spoznaju istinu. Jednog dana, Ana, ti ćeš roditi sina Marka, koji će odrasti u slobodi i doći će u posjetu mom sinu kao prijatelj.
Na kraju, pozivam te, Ana, da dođeš u moju zemlju u moje Sarajevo. Da ti pokažem ljepotu Bosne koja miriše ljepše no ikad. Prošetaćemo Baš-čaršijom, otići na ćevape kod »Želje« i na bozu tamo gdje je »Slatko ćoše »
Slušaćemo sevdalinke, jer se u mojoj zemlji pjeva o beharu i ljubavi.
-najzalosnije je to shto najveci broj Bosanaca brzo zaboravi svoje stradanje,kao da je to neshto shto je normalno,iako se to ponavlja vec 10 ili 11 put kroz istoriju!!!
Secam se, samo ne dijelim tvoje misljenje u potpunosti. Ja radije stvaram utisak o pojedincu a ne cijelom narodu. Ovo da se druze sa svojim katilima pokazuje da su lakoverni a i da su spremni na pomirenje, mada nisu svesni sa kime se mire.
Tebe potpuno razumijem jer si mi ljetos ispricao pozadinu tvojeg misljenjima o Bosancima.
A zasto dosta Bosanaca ne voli Sandzaklije neznam. Predpostavljam da je u pitanju kombinacija ljubomore, ponasanja Sandzackih djilkosa po Sarajevu i predrasude prema nama. Mada ima i bivsih (i sadasnjih) udbasa koji namerno rasplamsuju mrznju medju dva bosnjacka naroda.
Tih dana je nesto bilo previse tiho na liniji, PREVISE.... Bili smo smjesteni u selu na domak Travnika i gledali se tako reci sa neprijateljem oci u oci ...
Odjednom je pocelo, pucnji granate, strah, svi se rasporedjuju na svoja mjesta,
trka.....
Granate padaju ko kisa, puno ranjenih civila,vriska, jauci, plac, panika medju
civilima...
Stacionar je pun sto ranjenih civila, sto onih koji su ih doveli...
Boze pa ona je jos djete, zovite UMPROFOR da je prebace do Travnika, ranjena je u
pluca, brze....
Dado bolan nece da dodju zvali smo ih kazu nesmiju od HVO-a..!!
Sta nesmiju pa djete umire bolan ja joj nista nemogu,vec krv povraca...!!
Uzimam injekciju protiv bolova i u trenutku dok joj dajem osjetim da je vec gubim,
tjelo joj se opusta, samo tuzni pogled pun nade da ce biti bolje.....
Gubimo je....
O boze zasto pa jos je djete, zasto..
- Molim vas pomozite !!!!
- Muz mi je ranjen, vidim jednu od mjestankih kako vuce ranjenog covjeka i u
trenutku dok joj saborci pomazu vidim njen lik i shvatim da je upravo njena kcerka
koja nije imala ni 12 godina umarla na mojim rukama a ona to ne zna, o BOZE:::::::
Dado ovom covjeku nema pomoci, govori mi saborac, tesko je ranjen a sta ce tek biti,
sta cemo, bolnica nam je daleko put jos nije prohodan...
Nadamo se da ce se nasi ubrzo spojiti sa ovima sa MALTE I DOCA da bar ranjene mozemo
prebaciti za Travnik u bolnicu i stacionar....
NE NE NEEEEEEEEEEEEE samo cujem vrisak zene koja je shvatila da je pored muza i
kcerku izgubila.........
O BOZE BUDI U POMOCI NAM !!
SPOJILI SMO SE SA NASIMA ,PUT JE SLOBODAN ZA BOLNICU U TRAVNIKU BAR CEMO NEKE
SPASITI:::::::::
I dok zora svanjiva idem prema kuci gdje sam smjestena dolazi smjena,.....
Dado pa sva si krvava govori mi JUKA !!
CUTI DOBRO JE DA SAM ZIVA POSLIJE OVE NOCI !!
Kad sam ovo prezivjela sve cu !!
- Jos mi je pred ocima tuzni pogled djevojcice koja mi je umarla na rukama
- Znas da je rat metak nebira-govorimi..
Nego idi se ti malo odmori a ja ti ode donijeti drugu uniformu da se presvuces, brzo
cu ja...
Ulazim u kucu gdje smo smjesteni i pitam saborce ima li kafe da popijem, ima ali
lezi malo govori mi Braco !!
- Necu , ne mogu a i Juka ce mi uniformu donijeti da se presvucem, ne mogu ovako ni
zaspati...
TISINA OPET MUK
Nesto je opet tiho poslije onake noci !!?? Jeste malo se smirilo a i pokazali smo
im, cak im se vise ni onaj snajperista necuje....
VRISAK.....
sta je sad, ono je zenski glas, zar se civili nisu povukli iz kuca opasno je...
VRISAK ponovo.....
Neko je ranjen, DJEMKO pokrivaj me to je blizu...
Trcim, metci fijucu iznad glave....odjednom osjetim tupu bol u nozi, padam...
Gledam oko sebe i vidim neko lezi na domak mene
JUKA , polako se primicem njemu i u isto vrijeme zovem pomoc ne mogu sama...
Sajo i Vaka su pokraj mene prilaze polako i oni.
Dado, snajper ranjen je u vrat !!
Vadim zavoje ali nista krv siklja u mlazu nemogu je zaustaviti...
O Boze sta cemo, polako ga povlacimo tezak je, pluca mu se nadimaju :::
GUBIMO GA ,O BOZE !!
Dolazimo do stacionara pokunjenih glava. Ko je pita nas ZIRA??????
- JUKA !!
Doktor nam govori da nismo mogli nista uciniti ni da smo bili u bolnici, ranjen je u
glavnu arteriju...
-Pa i ti krvaris DADO ????
-Ma nije nista bolan UREDU SAM !!Vidi ostale...mene ce proci a njega vise nema...
Bilo je ovo previse za mene cijelu noc i dan samo smrt i krv oko mene....
Svi samo cutimo, svjesni da smo izgubili jos jednog prijatelja, saborca, sina i
oca........
Idemo u novi dan pun neizvjesnosti svak sa svojim mislima KO JE SLIJEDECI ??
