If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above.
You may have to register before you can post: click the register link above to proceed.
To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.
ahhhhhhh....dani su tako dugi, a o nocima i da ne govorim...
U dusi mi vec jesen uveliko, a u srcu padaju i prvi snjegovi. Sta da se radi, zivot je takav, prema meni uvijek surov i okrutan, a i pak ga volim. Pitam se zasto??
Kako li je sad tamo-tamo gdje su dani kraci, gdje je sve jos u punom cvatu, tamo gdje je ona.
Zatvorim oci i mogu da je zamislim, kako veze sitan vez, onako bijelim, malim rucicama, i pokoja suza joj kapne u krilo, ali svaki put ih tako brzo obrise, kao da cu bas ja da je vidim. Kahva na stolu vec odavno je hladna, jedna soljica puna, a druga prazna, kao da nekoga ceka...
Osjecam da pjevusi....``Bisenija kceri najmilija, gjde si bila gdje si dangubila....`` i oet joj suze poteku...obrise ih krajevima samije i uzdahne.
Uzdasi mi se roje, a dusa vec odavno je jeca. Na Bajramske dane ne smijem ni da pomislim. Da mi je samo da osjetim miris halave u kuci, miris jutarnje kahve pune majcine ljubavi i topline. Bas mi fali....
U ovim pustim danima, nikog nema. Ah majko, majko, sveta li si!!!!!!!!!!!!!!!!
Kad odu dragi ljudi, oni u meni ostave prazninu.
Prazninu što me ispunjava, sobicu u mojoj duši - vječni kutak za osobu koje više nema.
U početku tu dolazim stalno, donoseći torbu punu uspomena.
Uvijek iznova te uspomene postavljam u razne kutke sobe pa ih pretumbavam, preslagujem, poravnavam i glancam do visokog sjaja - radim to sve dok ne stvorim ugodan prostor u duši, tiho svetište u koje ću svraćati da dam počast svom prijatelju.
Kako vrijeme odmiče posjete su sve rijeđe, torba s uspomenama je sve praznija, dok naposlijetku ne počnem dolaziti praznih ruku. To znači da sam sobicu uredila i da je sad praznina puna. Puna ali ne i ispunjena.
Sad već ovdje svraćam samo po uspomene. Ponesem ih iz sobe ali ih ostavim tamo.
Dogodi se da nekoliko puta za redom dođem po istu stvar, neko sjećanje mi je preteško pa iznošenje ostavim za trenutak kad ću biti jači.
Uspomenu što sam iznela iz sobe rijetko izgovorim naglas, još rijeđe je zapišem - najčešće je jednostavno pustim u svoje srce.
Srce mi tada zatitra, osjetim se živa i pustim emociju da prođe kroz mene.
Na licu mi se tad pojavi osmijeh.
Ili suza.
__________________ Moja vrata su uvek otvorena... Neka ti ne bude neugodno izaci.
Kad odu dragi ljudi, oni u meni ostave prazninu.
Prazninu što me ispunjava, sobicu u mojoj duši - vječni kutak za osobu koje više nema.
U početku tu dolazim stalno, donoseći torbu punu uspomena.
Uvijek iznova te uspomene postavljam u razne kutke sobe pa ih pretumbavam, preslagujem, poravnavam i glancam do visokog sjaja - radim to sve dok ne stvorim ugodan prostor u duši, tiho svetište u koje ću svraćati da dam počast svom prijatelju.
Kako vrijeme odmiče posjete su sve rijeđe, torba s uspomenama je sve praznija, dok naposlijetku ne počnem dolaziti praznih ruku. To znači da sam sobicu uredila i da je sad praznina puna. Puna ali ne i ispunjena.
Sad već ovdje svraćam samo po uspomene. Ponesem ih iz sobe ali ih ostavim tamo.
Dogodi se da nekoliko puta za redom dođem po istu stvar, neko sjećanje mi je preteško pa iznošenje ostavim za trenutak kad ću biti jači.
Uspomenu što sam iznela iz sobe rijetko izgovorim naglas, još rijeđe je zapišem - najčešće je jednostavno pustim u svoje srce.
Srce mi tada zatitra, osjetim se živa i pustim emociju da prođe kroz mene.
..Vise ne merim srecu tvojim osmehom, ni dubinom ljubavi tvoje.Stoga i tuga vjecnosti gost ociju mojih nema dno....
Misao na tebe skrene me sa mog puta,odnese u prosolst,u zaborav-tamo gde si ti!Dobro poznajem kucu u kojoj prebivas stkana je od mog BOLA!U tvojoj sobi miris tamjana,pomijesana pomijesan sa mirisom druge zene...Svijetlost njene senke je moj strah!Sjecam se poljubaca,tada smo zeljeli da traje vjecno.Sjecam se one jesenje kise kada si me ucio da volim....i izraza cesnje u tvoim ocima kada bi mi pisao pjesmu!Sjecam se,mada znam jednog jutra kada se probudim,tvoje ime nece vise boraviti na mojim usnama!
Ni tvoj lik skriven u meni kada zatvorim svoje tuzne oci... ZABORAVICU SLATKE TAJNE NASE LJUBAVI I VISE NECU MOCI ................NATRAG DA SE VRATIM.......................
Ne vjerujem a da nije svako od vas bar jednom u svom dunjaluckom bitisanju imao prilike vidjeti tamno ,sivo jesenje aksam nebo i po njemu zlatne,tahnane nevjestim kistom pospanog umjetnika iscrtane linije.To se sunce poslednjim osmjesima udvara ocima onih koji percipiraju svaki drhtaj,sum,oblik,boju,tisinu,vakat svojim senzibilnim receptorima i u svemu osjete nevidjenu satisfakciju.Plodove skromne,sabur majke prirode sto ne pozna limite uberu samo oni koji u promatranju pada jednog zutog lista vide tragediju i komediju,smjeh i plac,radost i tugu,,crno i bijelo,ljubav i mrznju,strah i hrabrost.Oni koji zavire dublje ispod lijepe povrsine i zude za dubinama osobnog emotivnog oceana baca u sevdah i rominjanje kise kad se pod odkriljem cardaka sklope oci i bez rijeci muhabetise sa ovom ljepotom sto nas povija u koljijevci zivota....
__________________ Love Means Never Having to Say You're Sorry
Ne vjerujem a da nije svako od vas bar jednom u svom dunjaluckom bitisanju imao prilike vidjeti tamno ,sivo jesenje aksam nebo i po njemu zlatne,tahnane nevjestim kistom pospanog umjetnika iscrtane linije.To se sunce poslednjim osmjesima udvara ocima onih koji percipiraju svaki drhtaj,sum,oblik,boju,tisinu,vakat svojim senzibilnim receptorima i u svemu osjete nevidjenu satisfakciju.Plodove skromne,sabur majke prirode sto ne pozna limite uberu samo oni koji u promatranju pada jednog zutog lista vide tragediju i komediju,smjeh i plac,radost i tugu,,crno i bijelo,ljubav i mrznju,strah i hrabrost.Oni koji zavire dublje ispod lijepe povrsine i zude za dubinama osobnog emotivnog oceana baca u sevdah i rominjanje kise kad se pod odkriljem cardaka sklope oci i bez rijeci muhabetise sa ovom ljepotom sto nas povija u koljijevci zivota....
Kako duboke misli... Odavno nisam nista ovako inspirativno procitao.
Zatvori vrata kad jednom krenes izaci iz ove zacarane sobe nase sinhronizovane monotonije.Ostavi me u ovoj tisini, gustoj,tamnoj poput noci na jugu.Ne bojim se nje jer je moja kona godinama.Znam kada krenem loviti u mutnom jezeru razmisljanja,da ce svaka neizgovorena misao biti zlatna ribica a moje tri zelje koncentrisane u jednoj.Boze,ne uzimaj mi nadu!
...............Bujrum neznani putnice najmernice,udji u odaje beskonacnosti i sjedni na sofru.Iz istog sahana punog sicusnih zvjezda,ibrika sa nepresusivog bunara znanja jest cemo i piti do sabaha.Spomeni bismile i slusaj kako duse bez napora prelaze iz jedne u drugu dimenziju vakta.Utoli glad za ljepotom ,zedj za istinom u ovoj oazi svjetla.Jer kad insan prica bez rijeci otvaraju se demirli pendzeri podsvijesti.Rasire se teske kapije spoznaje i osjeti miris milosti.Otvori se basta srca i u njemu zabehera drvo mudrosti.......................................... .............
,,Vibracije slasti u usnim skoljkama se prenose svjetlosnom brzinom,, meni samoj nepoznatim puteljcima,,,odugovlacimo cilj i mjesto mentalnog susreta,,,iako mi znamo da je stimulans naslucivati,iscekivati ,opasno vruce uzdahe na golom bijelom vratu,smijeh koji nevjesto prikriva duboko disanje,zatvorenih ociju ,,otvorenog srca,,....
,,,zaustavi zemlju ,,,meni se okrece,,,sve ,bas sve oko sunca tvojih ociju,,,vrim,,kipim preko rubova svoje posesivnosti,,,,bojim se kad te osjetim,,kad me prosetas rajom i izbacis iz njega ,gledajuci na mene kao na grijesnika ,,,da ce dani postati noci ,,a noci dani,,,,i proljeca zamjeniti zime,,bojim se izgubicu sve zarke boje radosti ,,i poceti bojiti po platnu zivota crno bijelom bojom,,...
RASTANAKjednom zivjeli dvoje zaljubljenih nakon 6 mjeseci veze se posvađaju i nedugo zatim cura priznaje decku kako ima problema sa srcem i da mora na operaciju djecak ju zagrli i zaplace zajedno s njom . djevojcica ode u njemacku na operaciju gdje operacija uspjesno prolazi .dolazi kuci sva sretna i upita mamu . mama gdje je moj decko ? a mama kaze sta mislis ko ti je darovao srce i djevojcica ostane zaprepastena ,a nije mu ni oprostila sto su se posvađali radi njega ,a nije se ni pozdravila sa njime tuzna prica sa jos tuznijim zavrsetkom
Kazu da su se voljeli mnogo....bio je od nje stariji mnogo....i kada su mu rekli da ce joj upropastiti zivot rekao je da ce je zauvijek napustiti.Molila ga je da ostane cak je i plakala samo da ne ode. On je rekao da ce joj pisati mnogo.
1.pismo-stiglo je dan dva nakon rastanka Pisao je da mu je tesko bez nje.
2.pismo-stiglo je mjesec dana nakon rastanka Pisao je da je uspio da se nasmije.
3)pismo-stiglo je godinu dana nakon rastanka Pisao je da vrijeme cini svoje i da se puno smije.
4.pismo-stiglo je pet godina nakon rastanka Pisao je da je bolje sto su se rastali ako bi ih neko vidio rekao bi da mu je ona kcerka a on njoj otac.
5.pismo-stiglo je deset godina nakon rastanka Pisao je"Ti ces mi oprostiti sto sam se ubio dva dana nakon naseg rastanka jer nisam mogao da zivim bez tebe!" Ovo pismo su ti pisali moji prijatelji da bi bolje podnijela RASTANAK
Jos jedna zora odjeljuje noc od novog dana. To je ova zora.Tako bi mogla biti lijepa, ali ipak, to je samo duga hladna zora jedne usamljene djevojke. Pogled mi je lutao sivim nebom, provlacio se izmedju sitnih zvijezda sto trepcu negdje daleko, negdje gdje mozda nebi bio ovako tvrd i surov zivot.
Punim plucima udisem ostar zimski vazduh, a ipak tako je toplo. Mozda me je neko posmatrao, mozda mi je nesto i doviknuo, ali ja ga nisam vidjela, ja ga nisam mogla cuti. Ja sam bila daleko – tamo gore gdje odsjaj jedne zvijezde granici sa modrim bledilom svoje susjetke zvijezdice. Cekala sam tamo tebe, moje misli trazile su tvoje da se upletu sa njima.Sa ovom zorom odlazi i nada.Zvijezde se gase, a moje misli sumorne i crne povlace se iz nedokucive srece, povlace se u svoje tamno skroviste – moju dusu. Sledeca noc pruzice novu nadu. Da li ces doci?
Dodji, neka se nase misli upletu daleko od nas, tamo gdje vlada sreca, tamo gdje se snovi dozivljavaju kao stvarnost.Tamo gdje nema zla, gdje nema ljudi. Dodji, ja cu biti tamo, cekacu te. Cekacu jos dugo, cekacu dok ti ne dodjes.
Zatvaram oci. Crveni plamen trepti u zenicama, vatra mi unistava vid, a duh se ledi. Progledah. Pogled se gubi u beskraju nebeskog svoda, vraca se i pada tu ispred mene.A ja znam, uzalud cu cekati i ovu noc i jos mnoge noci, jer ti, ti ipak neces doci…
I dalje te nema kraj mene. I dalje se budim sama, živim sama, i tugujem sama. Nedostaješ mi, svakim danom sve više. Dođe mi da odustanem od svega, da prestanem da se nadam, da te volim. Ali ubrzo shvatim da je to nemoguće. Ljubav je toliko moćna, moćnija i od mene, i od tebe, i od same moći. Ona uvek pobeđuje.
Nedostaješ mi ujutro, kad pijem kafu, a ti mi ne poželiš dobro jutro. Nedostaješ mi uveče, jer tada smo u mislima zajedno. Nedostaješ mi i kada stavim glavu na jastuk, jer znam da pre nego što zaspim opet pomislim na tebe. Slušam muziku, neki stih podseti me na tebe, na naš neki trenutak i tada mi strahovito nedostaješ, jer to je bila naša muzika. Gledam film, ljubavni par je srećan, ljube se, obožavaju. Nedostaješ mi, jer nedavno smo se i mi ljubili i bili srećni.
Razmišljam o svojoj budućnosti, planovima, idejama. Onda mi nedostaješ jer moja budućnost je vezana za tebe, za nas. Ali najviše mi nedostaješ kad mi je teško, kad želim da "iskočim" iz sopstvene kože, kad sam usamljena, kad mi trebaš. Jer tada si bio uz mene, popričam s tobom i sve je nekako lakše. Nedostaješ mi da me zoveš "Loca/Luda". Tako si me samo ti zvao. Nedostaješ mojim usnama koje su usahle od želje za tobom, nedostaješ mojim očima koje stalno plaču i koje očajnički žele da te vide, nedostaješ mojim rukama koje žele da te osete, nedostaješ mom biću, jer mu značiš sve.
Nedostaješ mi samom svojom pojavom, prisustvom, svojim osmehom, svojim problemima, sitnim lažima... Sve mi tvoje nedostaje. Tvoje ime, tvoja figura, tvoj razgovor, tvoj život. Jer za sve tvoje ja sam čvrsto vezana i sve je deo mene. Nedostaje mi tvoja ljubav.
Vec odavno vozim u ovoj jednosmjernoj ulici.
Ni sama ne znam kako sam uletjela ili sam vec od prvog trenutka u njoj.
Pokusavam naci krizanje i promjeniti smjer.
Uzalud.
Ona nema kraja ili ga ima ali ga ja ne vidim.
Prolaznici cija lica na tren opazim.
Nepoznata imena.
Zvukovi koji se mijesaju poput boja na platnu suludog umjetnika, koji besomucno pokusava naslikati remek djelo po kome ce ga pamtiti.
Glasovi koji se na tren ucine bliskim.
Smjeh,suza,tuga, bol,ljubav,radost,nostalgija sto cupa ovo srce u njedrima.
Sjeta kao paucina u kojoj se love snovi,zelje i ostaju zarobljeni u svili nadanja.
Ja nisam vise ja.
Ne prepoznajem sebe.
Vozim.
Ponekad se okrenem i pogledam iza sebe.
Magla i u njoj obrisi dragih i manje dragih silueta.
Vidim djevojcicu sa kikicama u cvetnoj haljini kako mase bijelom mahramom.
Doziva moje ime i smjesi se a u ocima joj tajna.
To djevocica u meni priziva sebe ne bi li se sacuvala od zaborava.
Kroz zrak se igraju note Shopena i uvlace duboko ispod koze.
Pijano i dugi njezni prsti mladosti dozivaju sjecanja.
Osjecam ukus muzike u sebi.
Sladunjava i gorka predstava minulih godina u kojima sam vjerojatno uletjela u ovoj jednosmjernoj ulici zivota.
Vozim jer sta mi drugo preostaje,ko zapocne igru mora je igrati do kraja.
Ko bi da nosi stembilj kukavice?
Ti i ne znas kako je carobno znati da negdje postojis
jednako draga i krhka i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen koje se sve manje bojis
u svijetu u kojem leptiri i ne docekaju zoru.
Sakriven u tvojim venama ja sam kap sto ne otice
ma kako bili daleko ma kako izgledali tudji
srecom ne gube klovnovi na kraju svake price
mada iz nje izlaze bar za milimetar ludji.
A, ti, ti si zvijezda zaspala na mom dlanu
i ja te cuvam i ne dam i nemoj da se bojis
a ako vec budes bodez i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan sto jos uvijek negde postojis.
Ostani uspravan..
Kako ces pognute glave ispod zvijezda
Kojim god putem krenes,
Na kraju ceka smrt
I sve se zavrsava propascu
A ti ces umrijeti
I ovaj svijet ce umrijeti
Zato ostani uspravan!!
.
A Ja JoS CekaM...
ljesak 
