[hurmasica]

Navikla na sebe.Na ovu zenu zarobljenu u carobnom krugu.

Na lazi koje 100 puta izgovorene jezikom tisine pretvore se u

istinu.

Kroz zamagljeno staklo jesenje nostalgije ugledah tobe.

Jesi li tu zakasnjeli vlak na peronu zivota?

Pozlaceni ram zu sivilo,kap kise u uzeglom pijesku rijeci sto se

kovitlaju nosene na krilima pustinjskog vjetra samoce.

Trebam li tebi otvoriti cesmu na srcu,sadrvane moje duse

pokazati?

Pustiti da se na njima napijes,osjetis ukus i miris moje baste.

Trebam li tebi pokazati dugu iznad glave bosonoge djevojcice

sto jos nemarno i bezbrizno gazi rosu moje mladosti.

Trebam li tebi pokloniti sefede iz sehare mog sevdaha?

Trebam li tebi precutati ono sto slutis i po ko zna koji put

gledati te u oci tvoje pendzere nebeske?


Trebam li tebi brati poljske cvjetice,plesti vjestim prstima

vijenac od uzdaha?

Trebam li tebi sapnuti u polutami:

“Kasno je da bih se san pretvorio u zivot,rano je da bi zivot

postao san!”

Pa ipak…!?

Kad stane ovaj sahat i ugase se svjetla u zjenici znat cu da je

sreca uzdahnut i izdahnut jednom kao insan,duboko cijelim

bicem zrak ispunjen nadom da je ovo sutra kome poklanjam

juce.