Svi mi ponekad imamo i lijepe i ruzne emocije. Kada smo srecni cesto taj osjecaj dijelimo sa nama najblizim osobama,a kada smo tuzni,BIJESNI, povlacimo se u sebe i taj osjecaj ne dijelimo ni sa kim,bar ja mislim da je kod vecine danas tako.Naravno, to je samo jedna moja predpostavka,jer covjek nezna kako da se ponasa prema" takvoj "osobi,koja jednostavno apsolutno nemoze da kontrolise situaciju, bez osjecaja , kako za vrijeme tako i za sam prostor,okruzenje.
Ja licno mislim da kao sto je ovaj primjer kod Hurmasica koleginice potreban savjet ili misljenje nekoga ko je veoma blizak takvoj osobi. Naravno,onda se "takve osobe" namjerno ili ne, okrecu i sami protiv takvih osoba koje su bile u stanju da pomognu,daju savjet,traze "zrtvu"za koju najmanje smatraju da ima vremena i zivaca za neke pa hajd sada da nekazem "gluposti"kao sto je ta tvoja radna koleginica.Takvih je vjeruj mi svugdje.
JA licno mislim,da sam neko ko je u stanju da u vecini slucajeva prevazidjem tu granicu spoljasnjeg faktora 0- 200km/h veoma mirno,stalozeno, naravno,koliko sam u mogucnosti pokusavam da sam pri punoj koncentraciji,i da situaciju koju su mi "drugi" nametnuli, vrlo brzo i bezbolno rijesim samo "ignorisanjem"takvih osoba.Ali,naravno nekada jednostavno gubim taj osjecaj samokontrole nad pojedinkom,pojedincem i nedozvoljavam ni vremenu ni prostoru da se neke stvari oko mene desavaju protiv mene,i tada ta granica sa 0-200km/h dostigne vrhunac.
Tako da te u potpunosti razumijem Hurmasica,jedino olaksanje koje mozes da priustis sebi u takvom slucaju je "ignorisanje"...pomaze,vjeruj mi.