36310

ISTANBUL

Orhan Pamuk



Tko god osjeća potrebu da životu dade neki smisao, najmanje jednom u životu propituje značenje mjesta i vremena u kojem se rodio. Kakvo značenje ima to što ste rođeni u tom i tom dijelu svijeta, tog i tog datuma? Je li nas pravično zapalo ono što dobivamo kao zgoditak na lutriji – baš ta obitelj, ta zemlja, taj grad, sve ono što trebamo zavoljeti jer to od nas očekuju, i što na kraju i zavolimo svim srcem i dušom? Budući da sam rođen u Istanbulu koji je smožden, osiromašen i skrhan tugom stario i venuo pod pepelom i ostacima jednoga urušenog carstva, ostacima koji se i sami sve više urušavaju, povremeno osjećam kao da me je zadesila zla kob. (Ipak, jedan unutarnji glas govori da je to zapravo sreća.) Ako je riječ o bogatstvu, ponekad mi se čini kako sam sretan što sam se rodio u imućnoj obitelji. (Iako se katkad tvrdilo i suprotno.) Najčešće prihvaćam da je Istanbul, gdje sam se rodio i proveo cijeli život, za mene neumitna sudbina, baš kao i moje tijelo na koje sam se na kraju prestao žaliti (“Kad bih bio malo krupnije građe i malo zgodniji!”), ili kao spol (“Da sam se rodio kao žena, bi li mi spolnost pričinjavala manje poteškoća?”). Ova knjiga pripovijeda o toj sudbini...

Rodio sam se 7. lipnja 1952. godine nešto iza ponoći, u maloj privatnoj bolnici u istanbulskoj četvrti Moda. Noć, bolnički hodnici i svijet bili su mirni. Osim vatre i pepela što ih je vulkan Stromboli u Italiji dva dana prije moga rođenja iznenada počeo rigati, ništa drugo nije potresalo naš planet. Novine su prenijele kratke vijesti o turskim vojnicima koji su ratovali u Sjevernoj Koreji, i neke sumnje iz američkih krugova o tome da se Sjevernjaci spremaju upotrijebiti biološko oružje. Prave vijesti, one koje je satima prije poroda pomno čitala moja majka, jednako kao i velika većina Carigrađana, odnosile su se na “naš grad”: prodavač tkanina jučer je identificirao tijelo okorjelog razbojnika i potvrdio da je taj čovjek prošle godine, naoružan i usred bijela dana, opljačkao njegov dućan u naselju Harbije.5 Dvije noći prije toga, isti je razbojnik viđen kako sa strašnom maskom na licu kroz zahodski prozor pokušava ući u jednu kuću u četvrti Langa; nakon ulične potjere u koju su krenuli čuvari i “hrabri” stanari Studentskoga doma Konja, satjeran je u skladište građevinskog materijala, gdje je ispsovao policajce i ubio se. Sudeći po onome što mi je majka ispričala mnogo godina kasnije, s nešto ljutnje i gorčine, ona je te vijesti čitala sama jer se otac, smjestivši je u bolnicu, počeo dosađivati zbog toga što porod kasni, pa je otišao naći se s prijateljima. U bolničkoj je rađaonici uz nju bila jedino njezina sestra, moja tetka, koja je u kasnim noćnim satima preskočila zid bolničkog vrta i tako uspjela ući. Kad me je majka prvi put ugledala, pomislila je kako sam mršaviji, slabiji i nježniji od svojega dvije godine starijeg brata.

Zapravo sam trebao reći “bit će da je pomislila”. Prošlo vrijeme na, koje u turskome jeziku koristimo za pričanje snova, bajki i svega što osobno nismo doživjeli, i kojemu sam vrlo sklon, prikladnije je za pripovijedanje o onome što se događalo dok smo bili u kolijevci, u dječjim kolicima, ili dok smo pravili prve korake. Jer, mnogo godina kasnije roditelji nam pričaju o tim našim prvim iskustvima, a mi, prožeti ugodnom jezom, uživajući slušamo te priče o sebi kao o nekome drugom tko izgovara prve riječi i čini prve korake. Taj slatki osjećaj, koji čovjeka podsjeća na užitak sanjanja samoga sebe, kasnije u nas usadi navadu koja nas otruje za cijeli život: sklonost da od drugih učimo važnost svih stvari u svome životu, čak i najskrovitijih užitaka. Ono što nam drugi ispričaju o raznim zgodama iz našeg života nakon nekog vremena ne samo da se uobliči u našu vlastitu predodžbu o tim zgodama, nego postane važnije i od događaja samih. Tako biva i s najranijim “sjećanjima” iz dojenčke dobi; njih čujemo od drugih, objeručke prigrlimo i prepričavamo uvjereni da se svega toga sami prisjećamo. Tako i važnost grada u kojemu živimo najčešće učimo od drugih, baš kao što od drugih učimo i važnost samoga života.