Mali Princ
Mali princ je, pomalo tužan, počupao i posljednje izdanke baobaba. Mislio je da se neće više nikad vratiti. Ali svi ti svakodnevni poslovi izgledali su mu tog jutra veoma lagani. A kad je posljednji pit zalio ružu, i spremao se da je stavi pod stakleo zvono, osjetio je želju da zaplače.
- Zbogom, reče on ruži.
Ali ona mu ne odgovori.
- Zbogom, ponovi on.
Ruža se nakaslja. Ali ne zato sto je nazebla.
- Bila sam glupa, reče ona najzad. Molim te, oprosti. Pokušaj da budeš srećan.
Bio je iznenađen što mu ništa ne prebacuje. Stajao je, sav zbunjen, sa staklenim zvonom u ruci. Nije shvatao tu blagu umiljatost.
-Naravno, ja te volim, reče mu ruža. Moja je greška što o tome nisi ništa znao. No, nije važno. Ali i ti si bio glup kao i ja. Pokušaj da budeš srećan… Ostavi to zvono. Ne treba mi više.
-Ali vjetar…
-Nisam baš toliko prehlađena… Svježi noćni vazduh dobro će mi doći. Ja sam cvijet.
-A životinje…
-Moram da podnesem dvije-tri gusenice ako hoću da upoznam leptire. Izgleda da su tako lijepi. Inače, ko će me posjetiti? Ti ćeš biti daleko. Velikih životinja se ne bojim. Imam kandže.
I ona naivno pokaza svoja četiri trna. Zatim dodade:
-Ne odugovlači toliko, to je nesnosno. Odlučio si da odeš. Idi.
Nije htjela da je mali princ vidi kako plače. Bila je to veoma ponosna ruža…
Antoan de Sent-Egzuperi
|