Govorio sam, tješeći:
Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek joj bliže, nikad dalje. Pa ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo još dan ili čas. Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja.
Govorio sam:
Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.
Govorio sam:
Smrt je propadanje tvari a ne duše.
Govorio sam:
Smrt je promjena stanja. Duša počinje da živi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom, ali je suštinu stvari znala sama sobom.
Govorio sam:
Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,
ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.
Ne plači i ne govori: šteta, šteta.
Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta.
Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?
Tebi se čini smrt, a to je rađanje.
Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.
Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?
Dervish i smrt-Mesa Selimovic
|