[Rarica]

Bili su kao vojnici u tačnosti svojih pokreta - saginjali bi se zajedno u smjeru Meke, opet dizali, a zatim klečali i dodirivali tlo svojim čelima. Izgleda da su slijedili nečujne riječi svoga vođe, koji je između padanja na koljena stajao bosonog na svojoj serdžadi, zatvorenih očiju, ruku sklopljenih na prsima, bezvučno mičući usnama i očevidno izgubljen u dubokoj zaokupljenosti: mogli ste vidjeti da se moli iz dubine svoje duše.
Nekako mi je smetalo da vidim tako stvarnu molitvu kombiniranu s gotovo
mehaničkim pokretima tijela, pa jednoga dana upitah hadžiju, koji je nešto razumio engleski:
„Da li vi zaista vjerujete da Bog od vas očekuje da Mu iskazujete svoje poštovanje
ponovljenim pregibanjem, klečanjem i padanjem ničice na zemlju? Zar ne bi bilo bolje samo gledati u sebe i moliti Mu se u tišini svoga srca? Čemu svi ovi pokreti vašeg tijela?”
Čim sam izgovorio ove riječi, osjetio sam kajanje, jer nisam imao namjeru da povrijedim starčeve vjerske osjećaje. Ali hadžija nije izgledao ni najmanje uvrijeđen. On se nasmiješi svojim bezubim ustima i odgovori:
“Kako bi onda drukčije trebalo da robujemo Bogu? Zar On nije stvorio oboje, i dušu i tijelo, zajedno? A pošto je to tako, zar čovjek ne treba da se moli i svojim tijelom, isto kao i dušom? Čujte, reći ću vam zašto se mi muslimani molimo onako kako se molimo. Okrećemo se prema Kabi, svetom Božjem hramu u Meki, znajući da su lica svih muslimana, gdje god da su, okrenuta prema njoj u molitvi i da smo kao jedno tijelo, s Njim kao središtem naših misli. Najprije stojimo i recitiramo iz svetog Kur’ana, sjećajući se da su to Njegove riječi, koje je uputio čovjeku da bude čestit i postojan u životu. Zatim kažemo »Bog je Najveći”, podsjećajući sami sebe da niko ne zaslužuje da mu se klanja osim On; povijamo se duboko jer Ga slavimo iznad svega i veličamo Njegovu milost i moć. Zatim padamo ničice na zemlju zato što osjećamo da smo samo prašina: ništa ispred Njega, i da je On naš Stvoritelj i Hranitelj. Zatim dižemo lica sa tla i ostajemo sjedeći, moleći da nam On oprosti naše grijehe i obdari nas Svojom milošću, vodi nas pravim putem i pruža nam zdravlje i potporu. Zatim opet padamo ničice na tle i dodirujemo prašinu svojim čelom ispred moći i slave Jedinog. Nakon toga, ostajemo sjedeći i molimo da On blagoslovi poslanika Muhameda koji nam je donio Njegovu poruku, upravo kao što je blagoslovio i poslanike prije njega; i da blagoslovi isto tako i nas i sve one koji slijede pravu uputu; molimo Ga da nam da dobro na ovom svijetu i dobro na svijetu koji slijedi. Na kraju okrećemo glavu desno i lijevo, izgovarajući „Neka vam Bog podari mir i blagoslov” - i tako pozdravljamo sve koji su pravedni gdje god oni bili.
Upravo tako se molio i naš Poslanik i poučavao je svoje sljedbenike da se tako mole za sva vremena, kako bi se rado predali Bogu - što upravo znači islam - i tako bili u miru s Njim i sa svojom vlastitom sudbinom.”
Starac, naravno, nije upotrijebio upravo te riječi, ali to je bilo njihovo značenje
i tako ih se ja sjećam. Godinama kasnije shvatio sam da mi je hadžija ovim jednostavnim objašnjenjem otvorio prva vrata ka islamu; ali čak i tada, mnogo prije bilo kakve pomisli da bi islam mogao postati moja vlastita vjera, počeo sam osjećati nesvjesnu skrušenost kad god bih vidio, a što je često bilo, čovjeka kako stoji bosonog na svojoj serdžadi, ili na hasuri, ili na goloj zemlji, s rukama sklopljenim na prstima, pognute glave, potpuno utonutog u samog sebe, zaboravljajući šta se oko njeta dešava, bilo da je to u džamiji ili na pločniku
prometne ulice: čovjek u miru sa samim sobom.

'
"PUT U MEKU" Muhammed Asad