[superbaka]

Cura

Sinoc je umrla tetka Zuhra. ..u snu.
Kažu da ju je medicinska sestra koja ju je njegovala zatekla zatvorenih ociju i s osmijehom na usnama. Cudno, jer tetka Zuhra se niti jednom u zadnjih cetrdeset godina nije nasmiješila. Nijednom otkako je nepokretna.
kažu da nije imala fizickog razloga da bude nepokretna, da su joj se jednostavno noge odsjekle kad je cula da je cura umrla, da je sjela i da više nikada nije smogla snage da ustane. Vodili su je sinovi raznim doktorima, do Beca su jednom prilikom potegnuli ne bi li neko dokucio kako se može izlijeciti, ali sve što su doktori znali reci je bilo "ovo je na nervnoj bazi."
Ona nikad nije pricala o tome, jednostavno se uvijek ponašala kao da je samo prilegla. Prilegla na cetrdeset godina... a svi smo znali da je zbog cure rahmetli, da su joj se noge odsjekle, i da joj srce nije prepuklo samo zato da bi više patila, jer znala je da je sva krivica njena. Znala je da je ona kriva što joj je jedina kci umrla, i htjela je sama sebe kazniti.
Cura je bila najljepša u selu... ma šta, da smo i u velikom gradu živjeli, opet bi najljepša bila. Bila je toliko lijepa da je mene bilo strah da je gledam, da je ne ureknem. Kose joj, gavran crne, padale do struka kad bi ih rasplela, a kad bi me zamolila da je pocešljam, od mene nije bilo sretnijeg djeteta na svijetu.
Ja sam bila dijete i kad je umrla.
Bila mi je tek deveta godina, ali i dan danas je se sjecam jasnije nego svog babe, a kad je on preselio, vec sam dvanaestu punila.
Sjecam se kako je plakala kad je gari crko, plakala isto k'o da je insan preselio, a ne pašce.
Sjecam se kako bi sjedila pored prozora i krpila babi carape, i pjevala ...moj dilbere, a ja bih se vazda pitala kome to ona pjeva, na koga to ona misli.
Sjecam se kako se iskradala da je mati ne vidi, kako bi nestala na pola sata, pa se vratila ozarena i rumena... nikad ljepša nije bila nego kad bi se pojavila nakon tih tajanstvenih nestanaka.
Kažem tajanstvenih, jer nikad nisam znala gdje ce, i s kim ce, a ja sam uvijek znala gdje je, jer sam se uvijek držala njenih dimija, kad je vec oko moje matere šestero drugih bilo.
Sjecam se i kad sam saznala sve, i kome pjeva kad pjeva, i s kim bude kad nestane, sve sam saznala kad je tetka Zuhra polupala sve i jedan tanjir u kuci, pa smo poslije jeli iz plehanih.
Klela je toliko glasno, da smo je i mi djeca na avliji culi. Cura se krišom nalazila s Ahmetom Hamalom.
Vidjela ih dajdžinica Kija kako kod bunara sjede i pricaju, vidio ih i amidža Nail da šetaju iza štale.
Hej, Ahmet Hamal. Ahmet Hamal, kad se mogla udati za gazdu, kad ju je htio svaki iz sela, kad se i do susjednih sela culo za curu. Ahmet Hamal, i sirotinja, i rošav, i još Hamal.
Zuhra je vikala preko mene mrtve, a ja sam tad prvi put cula za to... i mislila sam da ce cura prekoracit Zuhru kad umre, pa se udat za Ahmeta Hamala.
I ako mi nije bilo pravo... nekako sam mislila da ce cura uvijek biti u kuci, sa mnom, da ce uvijek njen smijeh odzvanjati hodnikom, da ce uvijek baš ona da izlazi na avliju da nas zove da jedemo. Ali, tješila sam se, ako i ode za Ahmeta, možda me povede sa sobom, moja mati ne bi ni osjetila da joj jedno fali.
A eto, prevarih se. ..do tri dana otkad Zuhra polupa tanjire, cura nestade. Cijelo se selo nadiglo da je traži, i nju, i Ahmeta.
Nadoše je dovece, dovede je amidža Nail, i rece Zuhri da je dovede u red.
Tad nisam znala ni šta znaci dovesti u red, pa sam mislila da je to ono što je Zuhra uradila - za kosu je dovela iz avlije u kucu.
Poslije toga nije smjela ni sic sa sprata, sem da u klozet ode, a i tamo bi je Zuhra pratila.
Heftu je dana to trajalo... istom, jedan dan, kad je tetka Zuhra otišla do Sahe po kajmak, ja sam sjedila na peci, Sjecam se ko da je bilo danas, ljeto je bilo, i toplo, i cura je sjedila pored otvorenog prozora i šila malom Omeru gegice.
Podiže glavu, i zapjeva "moj dilbere", i suze joj se skupiše u ocima... ja vec pošla da ustanem s peci, da joj pridem, kadli se ona uhvati za srce i zaljulja... ne stigoh ni viknut, vec je pala.

Kad je Zuhra došla kuci, s vrata joj moja mati rece. Ona se nasloni na zid, odtetura do sobe, i leže.
Kad su doktori došli, rekoše da je curi srce prepuklo. Tetka Zuhra više nije ustala... za Ahmeta Hamala niko nikad više nije cuo.
Zadnjih sedam godina tetka Zuhra je bila u starackom domu, i ja i sestre bi svaki dan barem jedna odi obidi je. Sve smo mi sad i udate, i djecu imamo, ali kad smo se udavale, sve nas je isto pitala: sine, voliš li ga? uvijek bi rekla da je samo to važno.
Cesto je pricala o curi, cesto je spominjala... govorila je da ne može rahat umrijeti dok joj cura ne halali. Mi smo govorile tetka, bona ne bila, ne budali, cura je tebi davno halalila, kako bi ti zahatarila, pa ti si je rodila, i hajde, pricaj o necem drugom, nemoj se džaba sekirati, ali ona nije dala progovorit... dok joj cura ne halali, njoj nema ahireta, pa makar dovijeka živjela.
Sinoc sam usnila curu, onako mladu kakva je bila. Sjedila je kod mene u kuci, moja joj mala Emina spavala u krilu, a ona raspustila kose, i ja je cešljala... pitala me kako su svi, i kako joj je mati. Kad sam joj rekla da se boji umrijeti dok joj ne halali, natjera me da joj odmah spletem pletenicu i rece da mora ici.
Sinoc je umrla tetka Zuhra... u snu.... kažu da su je našli s osmijehom na usnama.