Moj gospodaru,
Zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, jos manje drzati, ali se moze podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a sluzila bi bar kao sigurno konacište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanaticno mrzi i kralja i barune. Sa cetiri strane, Vama vec poznati aspiranti - podmecu, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i uzasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o buducnosti s nadom.
Cudesa!
Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuce ne vracaju maceve u korice - za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ruznu rijec. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratnickim vještinama. U vlastitim kucama - nehatom, lijenoscu, sujetom i prljavštinjom.
Mahom su patareni. Sloj posvecenih zivi isposnicki i ispasta za ostale koji uzivaju u paganskom komoditetu.
Zene su im visoke, cutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlacno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu.
Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji udju donesu korist i mir, ali - vedrine nema. Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nadje, mi u njoj nema Bog zna šta da trazimo.
(Uvodni tekst Susicevog romana "Uhode")
|