View Single Post
Old 10-01-2010   #5
fatih
Gost
 
Posts: n/a
Default




...Duboko je zašla noć, o Šer-Ane, a ja jednako sjedim u mojoj odaji i gledam svijeću kako dogorijeva - kao da naglo vene cvijet. I sam sam, kao ova svijeća, cijelog vijeka cvjetao nekim neveselim žutim cvijetom i ovakav kakav sam, Šer-Ane: drukčiji od drugih - ni muško ni žensko, nego jedan evnuh, jedan hadum, povijao se po svijetu ovamo i onamo... od zemlje turske do zemlje kaurske, od Pašagrada do Biograda, u kojem sam i sada, u ovoj noći, uz ovu svijeću što dogorijeva, uz ova slova što pišem: znak po znak, Šer-Ane, riječ po riječ, Šer-Ane, pišem... pa brišem
Pričala je - a činilo se da priča ono što je u snovima sanjala, i podsjećala me, o Šer-Ane na to: da su stare žene što i ružičnjaci kad u jesen stanu da vehnu, pa boje svoje više nemaju, ali miris jednako puštaju - puštaju miris nalik na san.
Uveo sam je. Onu Dženetu. Kao da sam dijete uveo pred hodžu - da ga ispita šta zna iz vjere. Neka joj, velim, bog pomogne i neka pomogne i samome hodži; neka ova odaja noćas bude mejtef u kojem će i on i ona otvoriti svoje ćitabe i čitati jaziju kao vodu... Što je bilo do mene, haduma, učinio sam: poučio sam Dženetu koje riječi da izgovara, a koje, Šer-Ane, da ne izgovara; da ne kaže, ne daj bože: tužna sam, nego vesela sam kao da je Bajram; da joj na jezik ne odu riječi kao što su leden, ibrik, tepsija, sač, nego karanfil, ružica, bosiok; da ne pomene svoga brata roba Ibrahima i da za njim ne zaplače, nego da pominje bašču i behar; da ne pominje kišu i oblak; nego mjesec i mjesečinu, i kako kroz travu - na mjesečini, šapće, Šer-Ane, usamljeni potok; ali da nije svu noć usamljen, jer mu dođe Jelen te se napije, pa kad se napije, pase travu, pa kad se napase - legne u travu; legne u travu i sklopi oči, a to će učiniti i tvoj gospodar, i zaspaćete. A onaj će potok i dalje teći... Gospodar će biti onaj jelen kraj njega. A ti budi, velim joj, ona mjesečina...


...O Bože, mili, šta im je to? Ako svoju pamet o tome pitam, dobiću odgovor: to je nešto njihovo; ali ako svoje tijelo pitam - neću, Šer-Ane, dobiti odgovor, jer iz moga tijela ništa ne govori - moje je tijelo mrtvo kao zemlja, pa zato ja za njih i nijesam čovjek - nijesam, Šerh-Ane, ni muško ni žensko, a nijesam ni kao dijete, nego sam samo jedan svijećnjak, koji je tu da im drži svijeću...


...Poredali su ih i rekli im da stoje mirno: onima što su se opustili naredili su da se ukrute. Glave su im podigli gore, i rekli im da pravo gledaju - da pravo gledaju i slušaju presudu. Krivica im je jedna jedina: da su se, Šer-Ane, svojim imanjem i svojim ugledom uzdizali više nego što se to smije - i time, Šer-Ane, postajali opasni za kneza, u ime kojeg su ih i osudili i sada bili. Ali tako nije pročitano, nego kraće i jednostavnije: da su ti ljudi odbili da plate danak knezu i da su narod dizali na bunu - zbog čega da im se udari po pedeset štapova po tabanima, i da se zatim puste kućama. Zamolih moga gospodara da sađemo dolje i gledamo kako se to po njihovom zakonu izvršava kazna po tabanima, je li to kod njih kao i kod nas: dignu se tabani i po njima udara. A moj mi gospodar na to veli da je to jednako kod svake vlasti i svakog zakona -jer svaki čovjek ima tabane...


...Razumio sam ga: ti su ljudi bili od nekadašnjeg njegovog reda i ugleda i on je sad u njima vidio sebe - jer je i sam bio tako oboren i pod isto takvim štapovima al' onim turskim, uz koje se viče: dur i vur. Ode mi samo od sebe te na prvi udara štapa rekoh: dur - to jest stoj, ali Kulaš je nastavio; udarao je i brojao: dva, tri četiri..., a svakim udarcem tabani onoga kneza podigli bi se gore za štapom kao da mu prkose, a dolje mrdnuli debeli brkovi i oči žmirnule; inače je gledao u nebo, ka kojem je, u svoje vrijeme, dizao i svoj krvavi barjak pod Karađorđem...


...O kako su, Šer-Ane, njene ruke sad mirne. Krv kroz njih ne ide; srce za koje su svezane mrtvo je. Ubijeno nečim što ne znam šta je... Znam: bolom. Znam: pregorijevanjem. Znam: davanjem druge za nju - "Dala sam se onome Kulašu mjesto tebe; ucjenjivao te za Ibrahima: daš li mu se, dobićeš brata. Da je zemlja čula tu nječ, propukla bi. Ti si rekla - Ne! I ne bi vidjela Ibrahima. Ja sam se dala za tebe". Znam: ta je riječ ubila. "O, toliko mnogo od nje meni!" Onda je pošla da zatvori prozor - i mjesto, Šer-Ane, da ga zatvori, skočila je kroz prozor i umrla. "Ovo neka je od mene tebi, ništa od ovoga nemam veće da ti dam" - i umrla je...
Rekao sam joj da bude vesela, i ona je vesela. Gola je - a kad se veselju preda go insan, on više ne liči na insana, nego, Šer-Ane, na đavola; ona sada liči na đavolicu, i dobro je, mislim, što je tako -jer golo tijelo čini ženu drukčijom nego kad je obučena: ozbiljnost joj tada, Šer-Ane, ne pristoji, ne pristoji joj, Šer-Ane, ni mudrost, a molitva nikako, i nema vjere da se gola moli - pa ni sam ne znam šta je prikladno da žena čini kad je gola. Ako miruje... zašto je gola kad miruje. Tek moje nije da se pitam o tome, moje je toliko... da je svučem. Ono drugo nek dođe samo od sebe: ono je drugo kao sahat: treba ga naviti pa da otkuca... Daj im, Bože, velim im, veselo kucanje...



KONAK............Camil Sijaric
  Reply With Quote