-----------------------------------------------
Govorio sam, tjeseci:
Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zasto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo jos dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.
Govorio sam:
Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo rodjenje. Kao sto prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dodje vrijeme da se rastave dusa i tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni uspon.
Govorio sam:
Smrt je propadanje tvari a ne duse.
Govorio sam:
Smrt je promjena stanja. Dusa pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slusala uhom, ali je sustinu stvari znala sama sobom.
Govorio sam:
Na dan moje smrti, kad bude nosen moj tabut,
ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom.
Ne placi i ne govori: steta, steta.
Kada se mlijeko pokvari, veca je steta.
Kad vidis da me poloze u grob, ja necu nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju?
Tebi se cini smrt, a to je radjanje.
Grob ti se cini tamnica, a dusa je slobodna postala.
Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zasto da sumnjaš u zrno covjekovo?
DERVIS I SMRT
|