[Skorpija]

Zamrzi me ako treba
Anoniman autor 19. 04. 2011.

Prvu kahvu sam već popila. Za nekog je možda rana jutarnja, za nekog možda, tamam na vrijeme… Meni odgovara, potom napravih još jednu. Nešto je drugačije, ne otvaram Office Word, da bih zabilježila nekoliko trenutnih misli iz svoje lude glave na papir ili ti ga dokument. Nego, otvaram ovaj Portal i direktno dijelim sa vama, dragi čitatelji, ove „nove“ pridošle članove.

I kako to uopće fecara ovdje? Ja mogu da pišem veoma puno i dugo. Ne znam koliko znakova mi stoji na raspolaganju? Jednostavno ću da opalim po tastaturi, vrijeme je da i ukucani polahko ustaju i da se bude … A ko nije budan, ne može ni drugog da probudi. Zar ne? )

Kaže on meni: „Kada budeš pisala knjigu, napiši na kraju da sam ti ja bio inspiracija.“ – Huh? Ne bih se baš složila s time. Znam da me inspirišu mnoge neke stvari, ali baš on? Do nedavno je igrao neku, hajmo reći, značajnu ulogu u mome životu. Bilo je tu dosta neke priče, planova i emocija. No, za tren se situacija promijenila.
- Zašto? Kod mene je nekako sve po starom. Valjda što sam uvijek predosjećala da od nas neće niti može biti nešto više, mada je bio veoma zanimljiv pokušaj da se nešto „stvori“. Potom pitanje: Kako je moguće, da ulažemo trud u nešto za što smo svjesni i za što na kraju znamo da će pasti u vodu i da neće uspijeti? Da l‘ je to neka igra „Sudbinom“ ili „izazov“? Kako bi mogli okarekterisati taj potez?
– Nekako mi dođe poput igre, zabave… Ali, namjere su mi bile čiste, potom ne mogu kazati da je igra. Ako je ipak bila igra, da l‘ sam gubitnik ili pobjednik? Kakav je rezultat?

Od jučer mi je jasno zašto je sve „palo u vodu“. Kaže da je našao svoju „srodnu dušu, da je presretan“ itd. itd.
– Super zvuči! Meni baš nekako drago bilo, a i jeste. Ukoliko je to baš ta „srodna duša“, želim im svu sreću svijeta i da zajedno uspiju u životu. No pitam se, zašto mi to nije mogao kazati sam, nego sam iz znatiželje i tragajući za odgovorima to morala sama doznati? Najgore u svemu tome je, kako je nas kontakt (vezu) priveo kraju. Svu krivicu prebacujući na mene. A ni kriva, ni dužna. Baš ono „zapanjena“ ljudskom glupošću i ohološću. Zar je moguće, da postoje ljudi, koji sami sebe lažu, koji su toliko zagazili u tamu, da uopće ne primjećuju da odudaraju svojom negativnošću? Znam da su to sve pacijenti, umni bolesnici i paćenici. Svjesna sam njihovog mentalnog stanja i načina kako funcionisu, obrađuju informacije itd. itd.
– Ali, ovo je nekako prešlo sve granice. Kaže on meni, „da je došlo krajnje vrijeme da ga zamrzim ako treba (!) samo da ga pustim…“.
– Žalosno, zar ne? Zašto bih ga mrzila? Što me je lagao, varao, vrijeđao, ponižavao? Da l‘ je to sve dovoljno da se neko zamrzi, ili treba još više ili manje od toga? Kada mi je sve to rekao (naravno opet namazano i zamazano, tj. pola istine, pola lazi), rekoh tiho u sebi: „Pa u mome srcu ima dovoljno ljubavi za tebe, mene, nju i NJEGA“.