[superbaka]

Zaogrnut plaštom čežnje za mojom voljenom sjetom i bolnom čežnjom ispunjen snatreći o našoj ljubavi... pisah da svaka ljubav kao i čovjek ima svoje rađanje, sazrijevanje starost i kraj. Samo one prave ljubavi su vječne...ljubavi u kojima si sav natopljenom voljenom..u svakom licu je vidiš...u svemu nalaziš i prepoznaješ njeno prisustvo...sve je dio nje...od vjetra joj lice stvaras...vazduha..sunca mjeseca, zvijezda uvijek je svaki put ljepše praviš...u svemu osjetiš njen miris...u svemu čuješ eho njenog glasa...u svemu i u svim svojim stanjima je voliš svakim danom jače...ljepše i lepršavije...I uvijek si gladan njenog dodira, osmijeha, usana...Bilo u bolu ili radosti...sa njom ili bez nje...odvojen ili spojen zauvijek. Voljena i ja smo bili darovani ljubavlju, koja se jednom ili nikada ne doživi u životu....ljubavlju koja nam je otvorila sve tajne odaje najljepših duginih boja i jedinstvenih nazaboravnih nebeskih mirise u kojima nas je obavijala mehkoćom bijelih oblaka...
Ljubav nam se radovala...osmjehnula svojim najljepšim osmjehom...Naša srca učinila su joj se dovoljno lijepa i dobra da se ugnijezdi u njima...Naša ljubav je strastvena,prejaka...presnažna, i kao takva puna neponovljive ljepote...ali i bola...i traži svu snagu i zrelost...od mene i voljene...traži sve što je u nama kako bi nas zauvijek nagradila dok živimo... neprolaznom ljepotom i ugodom u svakom našem danu, sahatu
svakom našem dahu...Naša ljubav posjedovala je samo jednu vrsta strepnje...da nikada ne izgubiš osobu koju voliš...I jedino je tada strepnja dobra jer tada stalno razmišljaš i sanjariš kako da voljenu ili voljenog svaki put ljepše i raznovrsnije obraduješ najljepšim poljupcem i osmjehom daruješ...živiš i samo njoj sve svoje stvaraš i daruješ...Predivni su i neponovljivo čarobni bili naši kratki susreti...a duga...bolna i teška čežnja kada smo dugo bivali razdvojeni...Voljena i ja nismo kao hiljade drugih parova smjeli sebi dozvoliti da nam sujeta...ego...ljubomore...sumnje...laži...nemiri stalnih strepnji za ishod..te sastavnih igara svih ljubavi...vruće-hladno..dokazivanje ko jaće snažnije i ljepše voli i slićnih stanja...ko je kome odaniji, vjerniji...budu dio naše ljubavi...jer usred tih stanja nastaju i čine se greške...koje mi sebi nismo smjeli dozvoliti...a u našoj ljubavi takve greške se jako skupo plačaju sa teškim posljedicama po oboje....ukoliko oboje nismo istinski cijeim sobom voljeli...i u svakom trenutku bili spremni zauvijek zajednički krenuti po naš komadić neba...U svakom trenutku.. stanju, okolnostima ja bih stao iza nje, iza naše ljubavi, svim onoim od cega sam szdan štitio našu ljubav i svoju voljenu Znala je to...
Nismo smjeli sebi dozvoliti slobodu da ne razlučimo u srcima da li istinski cijelim sobom svim svojim bićem volimo...ili strast...žudnja i želja da se bude voljen...stvara privid ljubavi...Ja nisam želio nikada da se povremeno volimo...da ljubav uzimamo i dajemo kao brzu hranu...Želio sam da u našim rijetkim susretima...da jedno drugom u tako željenim viđenjima...bez bojazni...sa radošću i ushitom...pružimo sve što nam je u srcima...svu ljubav...nježnost...strast...osjećaje...sve ono najljepše u nama...koje smo u srcima i tijelima zatomljavali... u dugim...lijepim i bolnim...bezbrojnim noćima čežnje..u kojima smo snivali i vjetar moljeli da na svojim krilima nosi naše poljupce...nježnosti i toplinu...a zvijezdama ispisivali riječi volim te...želim te...trebam te....

I samo je molitva davala utjehu...olakšicu srcu i prije nego bi mi san odveo dušu u svijetove u kojima sam tragao za njenom dušom... tuga...bol i sjeta bi se raspršili i ostajao je samo najodaniji pratilac voljenih, neiscrpna i sveprisutna nada...nada da će u svakom novom sutra ona biti moja a ja njen...Čežnja i nada...molitva i snovi bili su naši stalni gosti...Želio sam da bude samo moja sultanija zauvijek...Da je zovem svojom ženom...a ona mene njenim mužem...Da sa radošću...ljubavlju u dušama zajednički stvaramo uslove za naše gnijezdo...za našu luku u koje ćemo srca usidriti...za našu dugu ljubavi...jer sam je od prvih dana...od susreta davno upisanog u Knjigu Istine svojom ljubavlju u srcu vjenčao zauvijek....Mi nismo imali prava...niti vremena za bilo šta drugo sem iskrene i nebeski čiste ljubavi.
Ni bilo šta drugo sem povjerenja i iskrenosti u svim stanjima koje bi dijelila ona samnom a ja sa njom...
Kada smo se manetili riječima i srcima na ljubav...ona meni i ja njoj... ja sam i pred Bogom preuzeo obavezu i odgovornost da ne dopustim da ona nikada samnom u životu bude nesretna...ili da ikada uzdahne u životu zbog ljubavi...da je njeno srce odlučilo meni pripasti....Od prvog dana kada sam ostao naprosto skamenjen...zatećen...bez daha i nijem pred njenom ljepotom i čistotom srca i duše...ushićen njenim kristalno čistim i prejakim ljubavim amanetima i izjavama... kao i spoznajom o dužini godina u kojima me je voljela... a da ja to nikada nisam znao....čuvao sam...štitio i pazio je...kako bi je... ukoliko njeno srce na stazi kojim sam je vodio odustane...posustane i umori se...sačuvao i vratio bez posljedica po nju u život kojim je živjela...prije nego što su nam se duše sastale... prije nego nam se ruke dodirnuše...a oči prvi put nježno i dugo poljubiše...poljupcem... kojim spojismo krila naših srca da u svim vremenima i svijetovima zajedno lete....

Nisu nam krila srca bila dovoljno snažna. Mjesto sunca ljubavi...sunce strepnje,bojazni i nevjerovanja da je istinski voljena topili su njena krila ljubavi. Strepnja...dvojnost...kolebanje srca odlasci i dolasci, duga nejavljanja...najteža staza kojom je povedoh...učinile su svoje. Od dara ljubavi i nesagledive lepeze
ljepota koje nam je raskrilia i obgrlila naša srca i tijela, nama će ostati sjećanja protkana sjetom...
romantićni i nježni snovi koje nikada nećemo odsanjati...moj zapis o nama...o voljenoj...zapis o nepovratno raspršenim darovima prelijepe ljubavi koja su nam Božijom milosti srca bila natopljena...