View Single Post
Old 03-01-2010   #34
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Pomislila sam da je dnevnik zauvijek izgubljen ali evo pronadjoh ga negdje u cosku zatrpane poezije...


Koliko god covjek bio prolaznik u zivotu on ostavlja iza sebe tragove. Neciji su dublji, neciji plici. Ali, sustina nije u tezini covjeka, vec u njegovom karakteru, njegovim sposobnostima da zauzme necije srce, da osjeti njegovu tugu i njegovu radost. Covjekov zivotni put je slijepi put i on je svjestan da ce mu kad tad on doci glave, zavrsiti se u jednoj tacki. Zbog toga on pokusava iskoristiti svaki sekund, minutu, sat, dan, godinu… Neprestana borba za zivot, za unapred izgubljenom bitkom. Sta ga to tjera i vodi da se i dalje bori iako zna da ce proci kroz zivot brzo poput voza? Vodi ga dusa koja zna da za nju ne postoji kraj.
Sto prije spoznamo sebe, svoju savjest, svoju dusu, svoju prolaznost, zivot cemo shvatiti samo jednu predivnu igru izmedju dvije vatre. Vatre ljubavi i vatre bozijeg suda. Svi smo mi brojevi koji se privlace ili odbijaju. Kad pronadjemo svoj broj tad postajemo jaci, visi, bolji, spremniji za put kojim stremimo. Razum treba da vlada osjecanjima a osjecanja da nadopunjuju razum. Ako jedno nedostaje onda postajemo rastreseni i gubimo nadu za pronalazak svog broja. Pa makar ga nikada ne dodirnuli, lakse nam je kad znamo da postoji, da je stvaran i da je dio nas.

Bila je tiha noc. Previse necujna za moje misli. Gledala sam ga i cudila se kako mi iscuri kroz stisnutu pesnicu. Pravila sam se kao da se nesvjest nije desavala meni, nego mojoj sjenki koja je stidljivo izvirivala ispod zamrlog tijela. Noc mi se kao pijesak provlacila kroz prste i ne uspijevajuci da se rasprsi na vjetru, pretvarala u neuhvatljive sekunde pjescanog sata. Nisam mogla zaustaviti sat, ostadoh bez snage. Koliko ga god stiskala cvrsce, on je brze curio iz dlana. Zasto mi je sve tako neuhvatljivo, nedodirljivo? Zasto jedna obicna noc ne moze biti neobicna? Zasto sam pocela da sumnjam u svoju misiju na zemlji? Mozda sam sebi postavila veliki teret a da toga nisam svjesna. Ma prerano sam se poradovala da sam jedna od onih, koja je predodredjena da ostavi cvrste otiske na zemlji. Gdje god da se okrenem oko mene zid, nepremostiva prepreka. Cak ni pogled kroz otvoren prozor ne vodi nigdje. Ne postoji svjetlo, izlaz, vec samo tama i beskonacnost mojih misli. Kako da ocekujem od danasnjeg dana nesto bolje, kad nisam spremna da se rastanem od juce. Nadala sam se da ako prezivim ponedjeljak, da ce sve biti lakse. Govorili su mi da je utorak jos gori dan, medjutim, nema dobrog i loseg dana, nego samo dobre ili lose srece. A sreca je rijetko bila na mojoj strani. I kad jeste, mislila sam da je to normalna stvar. Valjda kad covjek zeli vise, bog mu da manje. Kad ne zeli nista, podari mu mrvicu vise, da ne izgubi samopouzdanje i tako ga povuce naprijed u drugi dan. A ja nepripremljena ulazim u novi dan. Sve svoje zelje i nade, strahove i padanja istrosim do snova pa mi oni ostanu prazni i daleki kao obecana zemlja. Zato mi jutra izgledaju tako nedozivljena. Nemam kome da pogledam direktno u oci i ispricam svoje snove. Jutros sam naisla na prijatelja i taman da mu odgovorim na njegovo pitanje - Kako sam i sta ima? Ostadoh nijema, jer zaista nisam znala ni kakav sam, ni sta ima. Odgovor sam saznala tek kad smo se razisli. Znala sam da mi je lose, da me disanje izdaje, da me znoj obliva od naprezanja da se prisjetim svojih snova. I onda sam naletila na crnu rupu, i iz straha da me ne proguta zacutala sam. Odgovor sam progutala zajedno sa gorkom pljuvackom. Pokazala sam se kao kukavica. Znam da ce me to izjedati cijeli dan.
Da hoce ovaj utorak vec jednom proci, a tek je poceo. Njegovi repovi ce me smarati cijeli dan, ostavljati hladne oziljke po vratu. Jedino mi ostaje nada da cu vaskrsnuti sutradan i sresti njega. A on ce mi pokazati gdje se zivot krije, on je moja svjetlost na izlazu iz ove sedmice.
__________________
superbaka is offline   Reply With Quote