[sjesansarbos]

Morfologija,biologija i ekologija bjeloglavih supova



Bjeloglavi sup, Gyps fulvus (Hablizl 1783) jedna je od èetiri vrste lešinara (porodica jastrebovi - Accipitriadae, potporodica lešinari - Aeqzpinae) koji još žive u Europi, odnosno dvije koje još žive u Hrvatskoj.



Bjeloglavi je sup jedna od najvećih živućih ptica koje lete. Dugačak je 95-105 cm, a u nas je težak najèešèe izmeðu 8 i 9 kilograma. Nekim je jedinkama raspon krila dosezao gotovo 3m, no u veæine je između 2,50 i 2,70 metara.

Prvi su lešinari evoulirali prije više od 25 milijuna godina, a supovi (rod Gyps) su se izdvojili od ostalih lešinara prije otprilike milijun godina. Evoluirali su kao ptice koje se hrane isključivo uginulim životinjama, uglavnom leševima krupnih sisavaca.

Stoga imaju niz prilagodbi koje im to omogućuju : snažan kljun, glavu i dugi vrat bez veæeg perja da bi mogli dohvatiti hranu duboko iz unutrašnjosti životinje, kratke tupe kanðe i noge prilagođene hodanju a ne hvatanju plijena, te duga, široka krila, nužna za duga krstarenja - jedrenja na zračnim strujama dok u skupinama traže hranu.



Lešine su vrsta hrane koja se pojavljuje neredovito i na nepredvidljivim mjestima, zbog čega se u supova razvio druževan život : gnijezde se u kolonijama koje èine više (5-250 gnijezda) jedinki, odmaraju se u skupinama, a u potragu za hranom kreæu tako što formiraju tzv. "češalj" pri kojem je svaki sup od svog lijevog i desnog susjeda udaljen 1 kilometar ili više, pretražujuæi podruèje pod sobom. Kada jedan otkrije lešinu, često uz pomoæ gavranova ili vrana, on poèinje kružiti, što je informacija za njegove susjede da mu priðu i pridruže se kruženju. To "skretanje" s redovite "zraène ulice" po kojoj su pretraživali uočavaju i susjedi ovih prvih, te se i oni pridružuju i tako za nekoliko minuta nad lešinom kruži nekoliko desetaka supova, iako u vrijeme kad je prvi otkrio hranu nije bilo ni jednoga u vidokrugu.



Vidom koji im je osam puta oštriji od čovjeka, mogu vidjeti drugog supa s udaljenosti od desetak kilometara, a svaki vidi podruèje pod sobom veliko stotinjak četvornih kilometara, s visine od 600-1000 metara. No najèešæe pretražuju podruèje s visine od 200 do 600 metara. Brzina krstarenja im je 40-50 km/h, a u klizeæem letu mogu doseæi brzinu od 120 km/h.

Ako ima dovoljno hrane u podruèju na kojem obitavaju, svakodnevnim pretraživanjem obilaze na dan nekoliko desetaka kilometara u radijusu, a ako nema dovoljno hrane, tada i nekoliko stotina kilometaram, jer za vrijeme 6 ili 7 sati dnevne aktivnosti, bez poteškoæa prijeðu udaljenost od 300 kilometara.

Zahvaljujući širokim krilima, lete gotovo bez utroška energije, koristeæi termièku nestabilnost atmosfere. Pritom troše tek 1/30 vlastite energije (koja se inaèe troši pri aktivnom letu) a takav let se zove jedrenje.

Podižu se na dva osnovna naèina : na tzv. liftovima koji nastaju kad vjetar udara u liticu ili kosinu na brdu i podiže se. Takvo se podizanje zove "jedrenje nad kosinom" i jedan je od osnovnih naèina jedrenja supova na Cresu, i to za juga, ali uglavnom za bure, i podižu se na visinu od 500 do 600 metara.

Za podizanje na veæe visine, ili u vrijeme kad nema vjetra, supovi se služe drugim naèinom : to su tzv. "terminali" - uzlazna strujanja zraka koja nastaju na otvorenim površinama koje se zagrijavaju brže nego tlo koje ih okružuje. Supovi, pronalazeæi lešine i hraneæi se njima, zaustavljaju potencijalni lanac zaraze ili spreèavaju zaèetak epidemije meðu stokom. Želudac im je otporan na toksiène produkte raspalih bjelanèevina, a enzimi njihova crijevnog trakta ubijaju gotovo sve opasne bakterije. Poslije svakog obroka se kupaju. Glavu i vrat nakon kupanja izlažu suncu, èime omoguæuju dezinfekciju nabora kože.

Supovi imaju jedno mlado na godinu, a ako nema dovoljno hrane prije poèetka svadbenih letova neæe se u toj godini ni gnijezditi. Mladome treba pet godina da spolno sazrije, formira vlastiti par i poène se gnijezditi i u tih je pet godina mortalitet vrlo visok (i do 90%). No, oni koji dožive pet godina mogu oèekivati dug život - u zatočeništvu su supovi živjeli i 50 godina.



Ciklus gniježđenja supovi počinju odmah po osamostaljenju mladog iz prijašnjeg legla, pa se veæ od listopada mogu promatrati svadbeni letovi pri kojima dva supa lete tik jedan uz drugog, gotovo se dodirujući krilima, a zajedno se obrušavaju i podižu. U siječnju polažu jaje u maleno gnijezdo na litici i na njemu 52 dana leže oba roditelja ,izmjenjujuæi se uz kratki pozdravni ritual jedanput na dan, ponekad i rjeðe. Nakon što se mlado izleže iz jaja, ono æe još èetiri mjeseca provesti u gnijezdu, prije no što se otisne na prvi let. Ako preživi prvo polijetanje (na Cresu svake godine poneko padne u more i utopi se), mlado je još nekoliko mjeseci (srpanj, kolovoz) ovisno o roditeljima - prati ih pri traženju hrane ili se vraæa u gnijezdo i čeka da ga roditelji nahrane. Nakon toga mlado se osamostaljuje i počinje novi ciklus.

Tijekom pet godina, do spolne zrelosti, mladi lutaju i prelaze velike udaljenosti - obilaze sjevernu Italiju, Austriju, sve do Njemaèke, Češke i Slovačke, te na jug preko Balkana, možda i do sjeverne Afrike.