[Unicknnamed]

El Emin

Abdulmuttalibov imetak se, kako je ranije navedeno, što zbog njegove starosti, ali vjerovatno još i više zbog njegove zauzetosti brigom oko Allahove s.w.t Kuće koja mu nije dopuštala značajniji angažman na materijalnim sticanjima, pred kraj njegova života bio osjetno umanjio. Zbog toga Ebu Talib od oca svojega nije mogao dobiti nekog značajnijeg nasljedstva. Pošto, voljom dragog Allaha s.w.t, ni vlastitim trudom i zalaganjem nije uspio stjeći kakva bogatstva, Ebu Talib je bio na granici siromaštva. Uvidjevši to njegov bratić se još od rane mladosti osjetio obaveznim da dadne svoj doprinos uvećanju kućnoga budžeta. U tom smislu Muhammed, alejhisselam, je dosta vremena provodio na periferiji Meke kao i na obroncima obližnjih brda čuvajući stoku svoga amidže.Taj boravak u prirodi značajno mu je koristio jer je na taj način bio odvojen i sačuvan od prljavštine i grijeha koje je nosio paganski svakodnevni život u Meki.

Idoli su svojim prisustvom, istina, unekoliko onečišćavali Kabu kao i Meku općenito, ali to, svakako, niti u najmanjoj mjeri nije moglo umanjiti svetost tih časnih mjesta, odnosno bereket što ga je dragi Allah s.w.t u obilju neizmjernom tamo spustio. Isto tako, ova duhovna prljavština nije mogla zatamniti blistavu svjetlost Muhammedove, alejhisselam, mubarek nutrine, a uz to ga je dragi Allah s.w.t, još od rođenja, zaštitio ulivši mu u srce veliku odbojnost prema idolima. Od kako je znao za sebe, mrzio ih je i izbjegavao boravak u njihovoj blizini.

Međutim, mladiću u punoj snazi mladosti, sa strastima i ovosvjetskim željama koje se u njemu bude i u pubertetu razvijaju, ipak je paganski način života, uz to praćen nemoralom i razuzdanim strastima, predstavljao kušnju i neprijatnost. U tom smislu je, pronicljivošću Allahovog s.w.t odabranika i miljenika, Muhammed, alejhisselam, intuitivno osjećao kako mu osamljivanje u prirodi mnogo više odgovara. Mogao je jasnije i sadržajnije razmišljati, osluškivati dah prirode i upijati njezinu nepatvorenu izvornu ljepotu, osjećati njezin sklad i harmoniju i, učestvujući u tome, vraćati se istinskoj bitî vlastite ličnosti, odnosno vlastitom ishodištu u blizini svojega Gospodara iako Ga u to doba ne poznavaše na pravi način.

Ovakvo njegovo stanje (hâl) nagnalo ga je, vjerujemo, da stekne naviku i započne redovitu praksu povremenog osamljivanja u prirodi i intenzivnog razmišljanja. Držao se ovoga u mnogim godinama što su slijedile, prolazeći period intenzivnog odgajanja od strane dragog Allaha s.w.t steknuvši time najljepši odgoj,koji je rezultirao njegovom savršenom i kao bistra voda prozirnom moralnom čistoćom.

Nuri Muhammedijje sve više blistavom zvijezdom postajaše, a to Kur'an časni, decenijama kasnije, jasno izreče:

... ti ćeš (O, Muhammede), sigurno, nagradu neprekidnu dobiti, jer ti si, zaista, najljepše ćudi ... (68:3,4)

Svjetlost Muhammedove, alejhisselam, savršene ličnosti i njegove, kako Allahova s.w.t Riječ, Kur'an časni kazuje, ''najljepše ćudi'' simbolički se izražava u spektru prelijepih duginih boja sa obiljem najrazličitijih nijansi koje sve skupa čine savršeni izražaj moralne usavršenosti upotpunjen u imenu ''El Emin''.

Arapi su običavali davati imena i nadimke prema osobinama koje je konkretna osoba pokazivala u svome svakodnevnom životu, pa je tako i nadimak Muhammedov, alejhisselam, El Emin (povjerljivi, pošteni, pouzdani, moralni, koji drži zadatu riječ i ispunjava je, na kog se može uvijek osloniti) najbolje znamenje njegova savršenog morala i ugleda što ga uživaše kod svojih sunarodnika.

Ljepota čistog srca, duha i duše Muhammeda, alejhisselam, posljedica je blistavog sjaja ''Allahovog s.w.t udahnuća od Vlastitoga Ruha'' pohranjena u njegovoj mubarek nutrini. Savršeni moral razvija se u savršenom čovjeku, a njegova unutarnja ljepota se odasjava i na vanjsku, fizičku ljepotu.

Resululluah, Muhammed, alejhisselam, kako nam ga vjerodostojni izvori opisuju, čovjek je izrazite fizičke ljepote i gracioznosti, bijele puti, srednje visine, vitak bez iole izraženog trbuha, atletskog stasa, širokih prsa i skladna tijela, lijepe i krupne glave uokvirene bradom i kosom koju drži dužom tako da mu po jednima doseže ramena a po drugima sredinu vrata, kosa i brada su mu guste, crne boje i blago valovite (niti ravne niti kovrdžave), lijepa lica sa blago povijenim nosom, lijepo oblikovanih usta sa blistavim zubima koji izgledaju poput ''bisera u kutiji od rubina'', krupnih crnih očiju sa dugim trepavicama i blago savijenim gustim obrvama, na leđima mu između plećki stoji biljeg: Pečat Allahovog poslanstva.

Ljepota njegovog fizičkog izgleda i plemenitog morala, u stvari se smatraju natprirodnim djelom, jednom od plemenitih mu'džiza dragog Allaha s.w.t, čudom koje jasno ukazuje na Muhammedovu, alejhisselam, odabranost i poslanstvo.

Savez pravednika

Muhammed, alejhisselam, mada nikako ne bijaše slab, ipak javno ne pokazivaše izrazitu fizičku snagu i borbenu vještinu. Sa druge strane svima bijaše jasno da on ima veoma oštar vid i da je, poput predaka svojih Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam, veoma vješt i prezican u gađanju lukom i strijelom. Međutim, osim što se unutarnja ljepota odasjava na vanjsku, ona ima i jasno ozračje u velikoj potrebi za pravdom, borbom protiv zuluma i eksploatacije, pa ova plemenita svojstva istinskog gazije i junaka isijavaše iz cjelokupnog bića Muhammedova, alejhisselam, koji uvijek bijaše smiren, blag, strpljiv i milostiv, ali se nikad ne prezaše snažno i odlučno suprostaviti svim vidovima zuluma i nepravde.

U ovome Muhammed, alejhisselam, Bogu dragom hvala, usamljen ne bijaše, jer su i neke druge Kurejšije osjećale bol zbog nepostojanja jednog efikasnog sistema zaštite prava svih ljudi, naročito slabih i siromašnih, od zuluma bezobzirnih snagatora i oholih bogataša. Razmišljanja o jednom ovakvom sistemu neko vrijeme su bujala u srcima pravednika i čestitih ljudi među Kurejšijama, a onda se desilo da se zbio jedan događaj čija kap prevrši čašu njihove pasivnosti i nagna ih na konkretnu akciju.

Naime, desilo se da je neki Zebid, trgovac iz Jemena, prodao neku robu jednom od najimućnijih i najutjecajnijih ljudi iz redova kurejšijskog roda Sehm. Kada je ovaj Sehmija preuzeo robu odbio je trgovcu platiti ugovorenu cijenu, računajući da prevareni stranac nikako neće moći ostvariti svoje pravo u ''njegovom'' gradu u kome ima dosta njegovih prijatelja i saveznika.

Međutim, u toj svojoj računici grdno se prevario jer dragi Allah s.w.t nikako ne voli zulum i nepravdu, a pogotovu ne unutar svetog grada Meke. Tako se desilo da pravedni zahtjevi za naknadom, koje je Zebid javno, glasno i uporno izgovarao, potaknuše čestite i pravedne Kurejšije na akciju. Abdullah ibn Džudan, poglavar kurejšijskog roda Tejm, jedan od najbogatijih i ujedno najmoćnijih ljudi u Meki, ponudi svoju prostranu kuću kao mjesto gdje će se okupljati i dogovarati svi ljubitelji pravde. Na njegov poziv odgovoriše prvaci i uglednici rodova Hašim, Muttalib, Zuhra, Esed i Adi. Na tom sastanku se dogovoriše da u Meki formiraju savez pravednih koji će uvijek nastojati da se pravedno postupa i štite prava slabih, nemoćnih i obespravljenih. Čim su donijeli tu odluku predstavnici svih naprijed pomenutih rodova, zajedno sa Abdullahom koji je predstavljao vlastiti rod Tejm, odoše do Kabe i Hadžerul-esved poliše vodom koju pustiše da se slije u jednu posudu. Potom se svi prisutni malo napiše te vode i onda, dignuvši desnu ruku iznad glave, zakleše se da će ubuduće u svakom slučaju nasilja u Meki svi zajedno stati u zaštitu tlačenog, a protiv tlačitelja, bez obzira bio tlačeni od Kurejšija ili tuđinac, i to sve dotle dok pravda ne bude zadovoljena.

Savez pravednih je odmah čim je osnovan energično reagovao u slučaju koji je na neki način i bio sevep njegova formiranja, pa je onaj nasilnik od Sehmija bio prisiljen u cijelosti isplatiti dug Zebidu.

Predstavnik Benu Hašimija na tom plemenitom skupu bio je Zubejr ibn Abdulmuttalib.On je sa sobom poveo i svoga mladog bratića, tako da je i Muhammed, alejhisselam, prisustvovao skupu i, zajedno sa ostalima, zakletvu dao. Godinama kasnije Muhammed, alejhisselam, je o tome govorio:

''Bio sam prisutan u kući Abdullaha ibn Džudana, u savezu tako dobrom da ne bih zamijenio svoje sudjelovanje u njemu ni za stado deva riđih. I kad bih sad, u islamu, bio pozvan u nj, radosno bih se odazvao.''

Prvi rođak domaćina skupa Abdullaha ibn Džudana, Ebu Kuhafa iz roda Tejm, također je poveo svoga sina Atika, koji je bio godinu ili dvije mlađi od Muhammeda, alejhisselam. Kasnije će, milošću dragog Allaha, Atik, inače daleko poznatiji po svome drugom imenu Ebu Bekr, biti jedan od najbližih drugova Muhammedovih, alejhisselam.

Porodica i dom

Finansiranje uspostavljanja, odaslanja i zaštite karavane na njezinom dugotrajnom putovanju, u ta vremena bijaše izuzetno zahtijevna obaveza koju su mogli ispuniti samo imućniji članovi društva, pa je među Kurejšijama bila prisutna praksa udruživanja sredstava u svrhu opremanja zajedničkih karavana. Isto tako, nerijetko se znalo desiti da vlasnik robe iz nekog razloga ne može ići sa karavanom, pa bi tada unajmljivao neku pouzdanu i sposobnu osobu da za njegov račun obavi trgovački posao uz isplatu izvijesne naknade. S obzirom da su povjerenje i poštenje u takvim slučajevima bile najvažnija svojstva, ''El Emin'' bijaše jedan od najcjenjenijih ljudi kome su svi rado povjeravali svoju robu da njome za njihov račun trguje, ili pak da je za njih čuva u svojoj kući. Nije nam poznato koliko je puta Muhammed, alejhisselam, putovao u ovakvim poslovnim aranžmanima, ali je općepoznato da je jedno njegovo takvo putovanje značajno obilježilo čitavu njegov ovozemaljski život.

Hatidža kći Huvejlidova, porijeklom od kurejšijskog roda Esed, bila je veoma sposobna i samostalna žena. Imala je izraženog dara za trgovinu tako da je u kratkom roku stekla veliko bogatstvo. Snaga njezine ličnosti, njezina pamet i oštroumnost, njezina izražena fizička ljepota i, svakako, njezino bogatstvo, utjecali su da je bila, najvjerovatnije, najuglednija i najutjecajnija žena u Meki. Prije vremena o kome govorimo ona se udavala dva puta, ali nakon smrti njezina drugog muža, iako su joj sa svih strana stizale bračne ponude, Hatidža bijaše čvrsta u namjeri da se za izvijesno vrijeme ponovo ne udaje, tako da ih je sve redom odbijala. S obzirom da ona kao žena nije mogla da putuje u karavanama u društvu muškaraca, redovno bi svoju robu povjeravala nekome koga bi unajmila da za njezin račun trguje. Tako se desilo da je jedne prilike, kada je imala znatnu količinu raznih roba za trgovanje u Siriji, odlučila unajmiti El Emina, Muhammeda, alejhisselam, koji tada imaše dvadeset pet godina života. Obećala mu je izuzetno bogatu naknadu, čak dva puta veću od najveće koju je ranije platila bilo kojem čovjeku, a uz to je s njim poslala i njezina roba Mejseru da mu bude od pomoći na putu. Za vrijeme dugotrajnog pustinjskog putovanja na sjever do Sirije, Mejsera je mogao da dobro upozna svoga saputnika i da se i sam uvjeri u njegovu izuzetnu dobrotu, poštenje i plemenitost, iako su mu one, vjerovatno, već bile poznate. Osim toga, bilo mu je dato da uoči izvijesnu posebnost kod Muhammeda, alejhisselam, osjetivši kako ga odlikuje neka tajanstvena ''nebeska'' zaštita i bereket. Prvo konkretno znamenje o tim kvalitetima svoga saputnika dobio je kada su došli do Busre. Zaustavili su se na samom ulazu u Busru i sjeli u hladovinu drveta da se odmore kada im je prišao monah iz obližnje isposničke ćelije. Zvao se Nestor i sa naglašenim interesovanjem se kod Mejsere raspitivao o njegovom drugu. Na kraju je monah izrekao jednu rečenicu koja se duboko urezala u Mejserino sjećanje, toliko duboko da je ta informacija, počevši od njegovih predaja, došla čak i do nas koji živimo više od hiljadu i četiristotine godina nakon ovih događaja. Ta rečenica je glasila: ''Pod ono drvo se niko drugi nije spustio doli Poslanik (Božji)''.

Muhammed, alejhisselam, je ostao neko vrijeme u Busri na čijim je trgovištima unosno prodao svu Hatidžinu robu i za taj novac nabavio drugu koju je namjeravao vratiti svojoj poslodavki u Meku. Čim su završene sve formalnosti oko trgovine karavana je krenula kući. Za vrijeme povratka Mejsera je, po drugi put, mogao da uoči posebnost svog saputnika. Naime, bilo mu je dato jasno znamenje u tome što je primijetio da ih žega uopće ne muči, a jednog podneva to znamenje je doseglo svoj vrhunac kada je za nekoliko trenutaka mogao jasno vidjeti dva meleka kako zaklanjaju sunce iznad Muhammeda, alejhisselam, koji je jahao na devi ispred njega.

Kada su se vratili u Meku Muhammed, alejhisselam, je otišao do Hatidže da joj podnese izvještaj o obavljenom poslu i primi zarađenu naknadu. Iskusnoj trgovkinji nije trebalo više od jednog pogleda na robu koja joj je bila donesena da u trenu shvati kako ju je mogla u Meki prodati u vrijednosti višestruko većoj od novaca koje je za nju dala, ali svi njezini daljnji pogledi, zajedno sa njezinim srcem, bijahu usmjereni ka čestitom mladiću koji je za nju trgovao. Vjerovatno je tada i sama postala svjesna svoje velike i iskrene ljubavi prema Muhammedu, alejhisselam, ali je bila svjesna i činjenice da je, iako još uvijek lijepa, ipak znatno starija od njega,pa je izvijesno vrijeme oklijevala. Međutim, ova stvar je još u praiskonu u Levhi Mahfuzu bila zapisana,pa je hazreti Hatidža pronašla put da posredstvom zajedničke poznanice Nufejse, svoju iskrenu ljubav i bračnu ponudu iskaže Muhammedu, alejhisselam, koji je prihvatio tu ponudu jer je bio počastvovan time, ali još i više zbog toga što je i on nju iskreno volio, ljubavlju tako dugotrajnom da je ona nastavila trajati i nakon njezine smrti.Muhammed, alejhisselam, je, dobivši saglasnost od Ebu Taliba i moguće još nekih amidža, zajedno sa Hamzom otišao do hazreti Hatidžinog amidže Amra koji je bio njezin skrbnik nakon smrti njezina oca,i od njega zatražio njezinu ruku. Dobivši pristanak on ju je oženio i dao joj dvadeset deva na ime mehra, vjenčanog dara.

Hazreti Hatidža je zaista bila plemeniti dar dragog Allaha s.w.t Muhammedu, alejhisselam. Voljela ga je iskrenom i velikom ljubavlju, bila mu je i supruga, i prijateljica, i pomagač u svim životnim situacijama uvijek bivši čvrsto na njegovoj strani.Izrodila mu je šestero od ukupno sedmero djece koliko ih je Muhammed, alejhisselam, imao: sinove Kasima i Abdullaha,te kćeri Zejnebu, Rukajju, Ummu Kulsum i Fatimu. Volja dragog Allaha s.w.t bijaše da svi sinovi Muhammedovi, alejhisselam, na budući svijet presele još u svome djetinjstvu.

Međutim, i pored toga, voljom i odredbom dragog Allaha s.w.t, Muhammed, alejhisselam, ne ostade jedini muški član svoje obitelji.

Hazreti Hatidža je Muhammedu, alejhisselam, na dan njihovog vjenčanja poklonila jednog od svojih robova, petnaestogodišnjeg dječaka, Zejda, sina Harisinog iz plemena Kelb. Zejd bijaše veoma ponosan na svoje porijeklo. Njegovo pleme Kelb življaše na sjeveru, na prostranim ravnicama između Iraka i Sirije. Već nekoliko godina bijaše prošlo od kada su ga neki konjanici oteli iz sela njegove majke, gdje ga je ona bila dovela u posjetu rodbini. Dječak je znao da ga njegov otac i amidže svo to vrijeme traže širom Arabije, a i on sam je, naravno, težio svim svojim srcem da stupi u kontakt s njima i da ga oni otkupe iz ropstva. Međutim, njegova osjećanja su se potpuno promijenila od trena kada je upoznao svoga novog gospodara, Muhammeda, alejhisselam. Zavolio ga je više od sopstvenog oca i sopstvene porodice, a tu ljubav jasno je potvrdio u jednom znamentom događaju koji se desio samo nekoliko mjeseci od njegova dolaska u mubarek vlasništvo Muhammeda, alejhisselam. Naime, šetajući ulicama Meke u vrijeme obavljanja hadža, prepoznao je neke ljude i žene iz plemena i roda njegova koji su bili došli na hodočašće. Odlučio je da preko njih pošalje svojim roditeljima i rodbini vijest o sebi kako se ne bi više brinuli i tugovali za njim. Sastavio je stihove koji su, prema Ebu Bekru Siradžuddinu, glasili ovako:
''Ja sam daleko, pa vi prenesite moje riječi
mome rodu: U Svetom Hramu ja živim,
u sred mjesta što ga je Bog učinio svetim.
Klonite se tuge koja vas muči,
ne iznurujte kamile, tražeći me po zemlji,
jer ja sam, Bogu hvala, u najboljoj
od svih plemenitih porodica, slavne loze''.[23]

Ove stihove je predao pomenutim hodočasnicima uz molbu da ih odnesu njegovima. Čim je Zejdov otac Harisa dobio vijesti o njemu, odmah se, zajedno sa svojim bratom Ka'bom zaputio za Meku. Došli su do Muhammeda, alejhisselam, i zamolili ga da otkupe Zejda po bilo kojoj cijeni, a on im je odgovorio da je voljan Zejda dati bez ikakvog otkupa, ali ako on sam bude htjeo ići s njima. Pozvao je Zejda i rekao mu u čemu je stvar. Harisa i Ka'b su se jako obradovali vidjevši konačno svoga sina i bratića pred sobom, ali se njihova radost pretvorila u veliko iznenađenje kada su čuli Zejda kako u njihovom prisustvu govori da mu draže ostati u ropstvu kod Muhammeda, alejhisselam, nego u slobodi živjeti sa svojima, a daleko od njega. Na njihova zaprepašćena pitanja Zejd je odgovorio da u Muhammedu, alejhisselam, vidi toliku ljepotu da mu je draže živjeti sa njim nego li sa bilo kim drugim, uključujući i vlastitu porodicu. Muhammed, alejhisselam, ganut odanošću i ljubavlju svoga roba, i u želji da pruži satisfakciju njegovom ocu i amidži, pozvao ih je da svi skupa dođu ispred Kabe, gdje je onda javno oslobodio Zejda i uzeo ga za svoga usvojenog sina. Zejdov otac i amidža su se smireni vratili kući, jer su sasvim jasno vidjeli kako mu je lijepu i uglednu porodicu dragi Bog podario da u njoj nađe svoj dom. Od tada su Kurejšije počele zvati Zejda imenom Zejd ibn Muhammed.

Povećanje mubarek porodice još jednim muškim članom bijaše još značajniji i znamenitiji događaj. Bijaše vrijeme velike suše i gladi njome izazvane. Oskudicu Muhammed, alejhisselam, direktno ne osjećaše pošto tada imućan bijaše, ali je mubarek srce njegovo itekako osjećalo siromaštvo svojih komšija i bližnjih. Posebno ga je brinula kriza u koju je tada zapao njegov amidža Ebu Talib. Osjetivši da se nešto mora poduzeti kako bi se pomoglo Ebu Talibu, Muhammed, alejhisselam, se obratio svome amidži Abbasu i predložio mu da svaki od njih dvojice u svoj dom i porodicu primi po jednog od Ebu Talibovih sinova na boravak i izdržavanje. Abbas je pristao i njih dvojica su otišli do Ebu Taliba i iznijeli taj prijedlog. Ebu Talib im je dao svoj pristanak pa je tada Abbas usvojio Ebu Talibovog petnaestogodišnjeg sina Džafera, a Muhammed, alejhisselam, njegova desetak godina mlađeg brata od iste majke Fatime, Alija. Od tada je Ali ibn Ebi Talib živjeo u domu Muhammedovom, alejhisselam, u neposrednoj blizini njegovoj, sa ljubavlju i odanošću njemu koja će se u budućnosti pokazati trajnom.

Ovaj osvrt na najužu porodicu Muhammeda, alejhisselam, u vremenu prije Objave, završit ćemo, inšaAllah, sa informacijom da su nedugo nakon ''usvojenja'' Alija ibn Ebi Taliba od strane njegova amidžića, Muhammed, alejhisselam, i hazreti Hatidža vjerili te, kada je za to došlo vrijeme, i udali svoju najstariju kćerku Zejnebu za Ebul-Asa, čestitog i plemenitog sina hazreti Hatidžine sestre Hale.