zulfov kamen
Nekada su se Pesterski momci nisu cijenili po pameti, vec po gradji, snazi i ljepoti, pa jos ako su uz to jos i pametni dobro doslo a ako nisu nije ni vazno jer i nije bilo njihovo da pametuju. Sto cemi pamet za kosu i motiku ? Za tvrdu Pestersku zemlju potrebna je snaga a ona je najvise ogledala po sirini ramena i velicini sake. Dzaba ti pamet, ako nisi hrabar da jurnes kocem na vukove i odbranis buljuk ovaca, jer vuci znaju za strah, al za tvoju pamet ni slucajno. Dzaba ti tvoje muslihunske, ako nemas koca u kuci.
Pamet je ovdje bila samo za starije ljude, jer je i onako u porodici mogao samo da pametuje gazda kuce. Njegova se rijec vazela i nije smijela nit pobit nit pogaziti. Gazdu je htio nehtio morao svako da slusai postuje, pa ma kakav on bio, on je bio taj koji je naredjivao i pricao, a ostali bi ga slusali i bez pogovora izvrsavali svako njegovo naredjenje. Ako ga njegovi ukucani nebih postovali, onda ga nebih postovalo ni selo, a onda nit cjela Pester, pa bih takav brzo izgubio ugled i obraz, i bio bih niko i nista,do fukara, i izgubio bih pravo da bude muslihun, a po tome su se i mjerili ljudi. Biti muslihun znacilo je da te postuju ukucani i svoji , pa i deveto selo, preko devet brda. Muslihuni su bili nadaleko cuveni ljudi, jer su mirili zavadzene porodice, omedjavali zemlju, prosili djecojke.....Gazda kuce je odredjivao kada ce ko da se zeni, a kada ce ko da se udaje. On je odlucivao gdje ce prositi i odakle ce sinunevjestu, te koce biti buduci buz njegovoj kceri. Momci i djevojke se tu nisu imali sta pitati, a cesto se dogadzalo da sinove zene rano a djevojke udaju kasno, a sve radi svoga kucenja. Rijetkosti bi bile da pitaju momka koju bi? To se desavalo samo ako se gazda ne nomze odluciti izmedju njih vise, pa bih k'o bajagi, priupitao mladozenju za misljenje, ali bih opet njegova bila zadnja.
Djevojke ni tu cast nisu imale. Njih niko nista nije pitao, a nisu se smijele nit protiviti. Njima je bilo zapisano tamo gdje je gazdi po volji i gde on smatra da je dobro, i svaka bih se tome morala povinovati. T amo gdje bi im gazda odredio, mirile bih se sa sudbinom i tamo svijale svoje gnijezdo. Sinove i kceri su smatrali hadzamijama sve dok ima neko od musih glava stariji u kuci, pa makar sin imao zenu, djecu cak i unuke i sjede vlasi, morao je da cuti, slusa starijeg i od njega uci, mada cesto puta nije imao sto naucit.
Svijesne Pesterskog opstanka i glave kuce i majke su svoje sinove krisom odvodile u svoje mljekare i hranile ih kajmakom i kravljim maslom da ojacaju i dobiju snagu, a da zato kceri nisu znale. Momci koji su se tako htanili bili su krupni, snazni i zdravi. Pesterski kajmak im je davao snagu, a maslo jacalo krv, tako da su svi bili jedri i rumeni. U Novom Pazaru su ih tako najlakse poznavali i klanjali se njihovoj bahatosti i azginluku.
Zulfo nije imao majku da ga krisom hrani maslom i kajmakom. Cuvao je tudje ovce i hranio se iz tudje kasike, i svi su se cudili odakle mu takva snaga i takvo rumenilo, kada se zna da mu je gazda najvisa cicija na Pesteri. Bacao je Zulfo cobane po poljani i igrao se s'njima, kao macka s'klupkom predje. Kotrljaoih je i pustao da ga obore, pa ih onda onako iz lezeceg stava, dizao na rukama, a oni bih se pracakali imolili da ih spusti polahko, jer je pesterska zemlja tvrda i lahko bih se mogli razbiti. Svi su znali da se Zulfo slabo hrani, jer mu je gazda veliki tvrdicai za svoga, a kamoli za jabandziju. Zulfo za tako nesto nije ni mario. Njemu je bilo bitno da se negdje osami sa stadom. Cim bih ogladnio, stjerao bih ovce u prvu vrtacu, pa bih se onda podbacio ispod njih i sisao jednu pojednu poput janjeta.
Gazda je svaki dan zavirivao zeni u struglju i grdio je kako je tako malo mlijeka pomuzla od toliko ovaca. I ona se sama cudila, alje morala sutjet, jer se gazdina rijec morala postovati. Nedaj Boze, da bi mu kojim slucajem rijec povratila, povratilo bih joj se u najmanju ruku dobrom motkom
Jednog tornika se gazda Rahman spremao da vozi sir u Pazar da proda, pa probudi Zulfa jos prije sabaha, te mu saosti da ce on ici sanjim, da mu pomogne. Nikada se, kao tada Zulfo nije obradovao, skocio je iz slamarice k'o jarebica iz visoke trave. Cjeli zivot je mastao da vidi Novi Pazar, pa mu se eto danas zelja ispunjava. Gazda Rahman mu dade svoje ciste gace, al mu one kratke do koljena, kosulju nemogase ni na ruke navuci, pa opet obuce svoju. Nije mario sto kosulja vec poprimila crvenkastu boju pesterske zemlje i sto je sva zadisala na ovcju sijeru, vazno je samo da vidi taj Pazar, o kome je do saa samo slusao od starijih. Grabio je sam po dvije kace i stavljao na arabu. Trcao je da sto prije upregne konje, pa da krenu, jer bih se moglo desit da se gazda popismani. Kada je sve bilo spremno a bilo je brze nego ikada , Zulfo osinu konje jos uvjek iz starha da ga gazda nevrati kuci.
Znao je po pricama da je Novi Pazar daleeko, al sobzirom da su krenuli jos prije sabaha, mogli bih stici i nesto prije podneva. U sabah stigose tek do Melaja. Niz Melajski put prema Delimedju i Zakutu kretao se cijeli karavan, sto araba, sto samarica, sto sedlenika, sto pjesaka.Zulfo se cudio tom silnom dunjaluku i tek tada mu je bilo jasno koliki je Pazar kada sav taj svijet stane u njega. Uplasi se Zulfo da se neizgubi al sjeti se da gazda Rahman ide svako tornika i da se on od njega po carsiji odvajati ni slucajno nece.
Spustali su se polako niz crnocke strane, al ih tui iznenada zaustavi silan narod, a kako je poristizao, nije mogao da vidi sta se dogadja.
" Nemoze mu niko, nista!"
" De zgrabi ga ti..."
"Biju se ljudi ", rece gazda.
Zulfo zaustavi arabu pa skoci i potrca ljudima koji su se guzvali. Jesdva se on i Rahman probise da vide kakvo se to cudo desava. N a njegovo iznenadjenje niko se nije ni tukao. Jasno se vidjelo kako su se momci okupili oko jednog velikog kamena i mucili se da ga podignu. Najko iz Saronja je obecavao tepsiju baklava ko ga podigne. Malic iz Bacice nudio je svoju posu sa glave, a Demir iz Skrijelja svoju sargiju i sedlo za konja sedlrnika. Momci bih prilazili jedan po jedan i samo bih zastenjali a onda bih se zacrvenjeli i u povlacenju sakrili medju ljude od stida.
"Samo ti stavi cup", rece mirno Zulfo, kao da mu uopste nije bitno hoceli se Naljo jos necega sjetiti da stavi nebih li sacuvao jare i pare.
" Jok, jok! ", povikase ljudi.
" E, il' tako il' nikako! ", necnu se Naljo.
"Ovaj je lud", viknu neko, a ljudi jos vise u tom cudu i bunilu zablehnuse u Zulfa. I gazda Rahman se promjenio. Zao mu pite, al bih mu bilo zao da Zulfo nepodigne kamen.
Naljo uze cup masla i stavih ga na kamen, a Zulfo mu se ovaj put, podsmjehnu i opljunu u dlanove. Prisao je kamenu i polagano se poceo savijati. Kako se savijao, tako su se ljudi u cudu mirno i tiho polahko izmicali i tako pravili pravilan i jasan veci krug. Zulfo je ugrabio kamen sa strana i kamen je polahko poceo da se mrda i odvaja od zemlje. Iskocile su i nabrekle Zulfove misice i puce mu kosulja, ali se kamen podizao sve vise i vise. Zulfo jos malo rasiri noge, trznu, i izbaci kamen isnad glave. Samo se cup mrdao malo na kamenu. Ljudi se uplasise i cupa i kamena a se jos vise odmakose, a Zulfo polahko kleknu i spusti kamen na zemlju. Krenu da uzme dukate sa kamena, Naljo zgrabi " Sergisov ", al' ga Zulfova ruka prikllijesti uz kamen i Nalji ispade " Sergisov " kao iz mrtvih. Ustade Naljo, te se obrisa, jer ga ljudi ispljuvase. Nalja toga dana prozvase " Sergisov", a kamenu dadose ime Zulfov kamen.
Sve se ovo proculo na daleko. Toga dana se po Pazaru pricalo samo o tome. Gazda Rahman je od tada svakoga tornika vodio Zulfa u Pazar samo da usput podigne kamen. Rahman je vodio posao oko opklada. Padalo je osta para, al' vremenom sve manje, jer su ljudi znali da ce izgubiti opkladu. Sve je bilo manje ljudi koji su cekali da vide Zulfa.
Jednoga tornika ga le cekala samo omanja grupa znatizeljnika. Kada je Zulfo stigao, a znalo se tacno kada stize, opljunuo je po obicaju dlanovei prisao kamenu. Krenuo je da podigne kamen, al se ovaj pu kamen nije pomakao. Sto je vise pokusavao sve je manje bilo nade da ga podigne. Zukfo je sjeo na kamen i zaplakao, a ljudi su polahko sutke produzili svojim putem.
Toga dana se cu da je Zulfo nekoliko puta pokusavao podici kamen, ali nije uspio ni da ga pomakne. Mnogi nisu vjerovali u tu pricu, ali se sutradan cu da je Zulfo umro.
I sada kada prodjete niz Crnocke strane, nepomicno stoji Zulfov kamen za kojeg svi Pesterci znaju, al niko nikada vise nije pokusao da ga podigne.
*************
eto tako moj Nedzibe..