36310

Tuzne su sudbine nasih ljudi.

Evo vec generacijama kako nas raseljuju,istrebljuju,sude nam i kaznjavaju,streljaju premlacuju...

Pa se onda malko primire,prisute,zamazu nam oci,nekad bratstvom i jedinstvom,danas demokratijom..A Sandzo ko Sandzo,tvrd i nepokoriv na muci a naivan i lakoveran cim dzelat skine fantomku sa glave.

K'o da ce skidanjem fantomke,katil, promijeniti ono sto mu je u glavi.



Moj je,rahmetli dedo,proveo 13 dugih godina na robiji.

Ubio je partizana!Tako mu je pisalo u optuznici.Trebao je da bude strijeljan zbog toga ali mu je jedna "okolnost" spasila zivot.

Ako su se mogle nazvati zivotom sve te godine provedene na robiji,a po izlasku iz zatvora teska bolest i nemastinja koja ga je pratila do smrti.Da mu Bog da lijepi Dzenet.

A istina je da je,po nalogu Hasanage Zvizdica,bio rasporedjen,sa jos dva coveka(imena sam im zaboravio) da izvide teren,i da,u isto vrijeme,postave strazu na jednom od prilaza Sjenici.

Iduci ka tom odredistu naleteli na nekog partizanskog izvidjaca i u sporadicnoj pucnjavi ovaj partizan je pao pogodjen JEDNIM od metaka ispaljenih iz triju pusaka.Iz Dedove i iz pusaka njegova dva ahbaba.

Posto su utvrdili da se partizan vise ne pomera,dogovorili su se da moj dedo ode do njega,razoruza ga i,ako je ziv,da ga dobije.

Tako i bi.Prilazeci mu oprezno,dedo je dosao do vojnika,uzeo mu pusku i ustanovio da je ovaj jos uvijek ziv.Ranjenik je zatrazio vode, na sta mu je,rahmetli dedo,rekao da mu je bolje da cuti jer mu je naredjeno da ga dobije ukoliko ga nadje ziva,ali posto mu vjera i savjest ne nalazu da ubije bespomocna i razoruzana coveka,on ce mu zivot postedeti(ostavljajuci tako Bogu da odluci o njegovoj daljnjoj sudbini).

Kad se vratio svojim nadredjenim,sa jos jednom puskom u ruci,samo je kratko referisao da je uzeo pusku a da je vojnik vec bio mrtav.

Proveravali nisu,i tako je taj slucaj ostao medju njima troicom sve dok partizani nisu usli u Sjenicu i dok se komunisticka vlast nije ustalila u nasem gradu.

Kako to kod nas oduvijek biva,sa dolaskom nove vlasti,na scenu stupaju poltroni i izdajnici.Jedan takav(znam mu i ime i prezime),koji je nekim slucajem bio upucen u ovaj dogadjaj, isprica,zarad neke sitne koristi,ovu pricu partizanskoj vojsci i mog deda privedu na saslusanje.

Suocen,sa jedne strane sa vojskom i njenim metodama a sa druge "poverljivim" svedokom,dedo priznade da je bio u toj akciji i da je,zajedno sa jos dva borca(ova dvojica su otselili za Tursku,ne docekavsi komunisticku vlast),pucao u pravcu partizana,sto ne znaci da ga je on i ubio.

Famozni "svedok" je tad naglasio da jesu pucali troica i da je partizan pao,ali da je moj dedo kasnije prisao i dokrajcio ga.Dedo je kategoricno to negirao,i uporno objasnjavao kako se sve,zaista,odigralo...

Kako su partizani znali gde su sahranili mrtvog partizana(s'obzirom da su ga oni pronasli i kasnije sahranili) donesena je odluka da se tijelo eshumira i da ukoliko u njemu budu dvije prostrelne rane,mog deda streljaju,a ako bude samo jedna,da ga osude na robiju.

Pogadjate da je eshumacija potvrdila svedocenje mog dede te mu je smrtna kazna,streljanjem, preinacena na dugogodisnju robiju.



Prica je istinita i autenticna a prenosila se tiho i sa dosta opreza u krugu moje porodice i mislim da,osim onih starih generacija koje su odavno na Ahiretu,niko od ovih mladjih narastaja nije upoznat sa ovim dogadjajem.

Neka i ova prica bude svedocanstvo,tragicnoj istoriji naseg grada a pred dusu mog dede proucimo Fatihu