UZ SVJETSKI DAN POEZIJE
PJESNIČKA JADIKOVKA
Podigla bih, glas do samog neba,
Premda ne znam, da li mi to treba?
Jer veliki pjesnike ne čuju,
Bez obzira kol’ko uzvikuju!
Ništa neće promijeniti riječi,
Ova bolest teško da se liječi.
Mogu samo dobiti po turu,
Što se jadna, borim za kulturu!
Ipak stihom, dajem komentare,
Za pjesnike odavno ne mare.
Jedni drugim, mi smo samo znanci,
Proćićemo kao Mohikanci!
Nebitno je što nam rima čvrsta,
Postaćemo istrijebljena vrsta.
Uzalud se dotičemo srži,
Do pjesnika malo ko da drži.
Imaš, nemaš, ne pita te niko!
Svaki pjesnik na skromnost je svik'o.
Ko god ima, treba mu još više
O, pjesnici, loše vam se piše!
Danas vrijede tek oni zanati,
Gdje se nerad odlično naplati.
Jedu, piju, o državnom trošku,
Dok pjesnici gladuju u ćošku.
Za kulturu niko ne izdvaja,
Batina je pobjegla iz raja,
Treba nekog, baš onako ‘rajski’,
Izribati za odnos nehajski!
Imaš , nemaš, šta je koga briga,
Od sveg’ danas, najskuplja je knjiga!
Deveta je na svirali rupa,
Beru kajmak, a knjiga im skupa!
Siti, p'jani, voze limuzinu,
Pjesnike će sasvim da ukinu!
Za pisanje nikad gore vrijeme,
O, poete, i Bogu ste breme!
(S.K)
|