[superbaka]

Vizija najsavrsenijeg bica


Kad sad razmišljam o prošlosti, shvaćam da sam oduvijek živjela u svom
svijetu ne dopuštajući ikome da uđe potpuno u njega. Bila je to pametna
odluka..ne puštati nikoga na svoj ružičasti oblačak, gdje je sve savršeno i gdje
imam glavnu riječ.... Cijelu srednju školu sam tako živjela, ne obazirući se na
to što sve moje ljubavi završavaju samo na pogledima i u naručjima mojih
prijateljica. Prihvaćala sam sve to sa osmijehom, hrabro nastavljajući
dalje, govoreći sama sebi : ne očajavaj, nije on za tebe, sudbina čuva nekog
posebnog tko će te voljeti onako kako ti zaslužuješ... Ne mogu reći da nikada
nikog nisam voljela, jesam, ali nisam sigurna dali sam ja ikada bila
voljena...nije mi bilo važno, vjerovala sam da je to samo jedan od puteva
sudbine i da će i meni osvanuti sreća... Imala sam vjeru u ljubav, u sudbinu i u
bolje sutra...imala sam...nemam više...... I možda je vrijeme da po posljednji
put napišem ovu moju neslavnu ljubavnu priču i pokušam nastaviti dalje sa onog
mjesta na kojem sam stala prije dvije godine... možda je vrijeme da ponovno
sagradim neki novi ružičasti oblačak, jer onaj sa početka je nestao, ne postoji
više, a ja sam pavši s njega završila bolnim prizemljenjem.... Vrijeme je da
konačno započnem svoju priču i prestanem okolišati.... Sad na kraju shvaćam da
sam bila jako glupa i naivna, ali prije svakog kraja postoji i početak, a moj
početak je bio lijep, pozitivan, vjerovala sam da će sve završiti onako kako sam
ja to zamislila, ali ne događa se uvijek sve onako kako to mi želimo....nikada
neću razumjeti sudbinu....
Bio je početak ljeta 2003. kada sam upoznala to biće koje je poput
proljetnog povjetarca ušlo u moj život, i prije nego sam shvatila što se samnom
događa on je otišao..... Srela sam ga sasvim slučajno, ne obazirući previše
pozornosti na njega. i tu večer kad sam završila na jednom «partyu» opet sam ga
srela, počeo je razgovor a ja sam ga prihvatila, jer bio je jedini od njih 30-ak
koji je znao hrvatski. Sjedili smo na jednoj stijeni i dugo, dugo razgovarali o
svemu. Sve je razumio, svaki moj problem, davao je savjete i prijedloge, a ja sam
ga upijala pogledom moleći nebo da nikada ne svane, nego da ta noć traje
zauvijek. Bila sam svjesna toga da će otići drugo jutro i da ga vjerojatno
nikada više neću vidjeti. Tako sam silno željela okusiti njegove usne na
svojima, ali nisam..nisam ga željela poljubiti i ispasti, a šta ja znam
šta...znam da bi mi uzvratio poljubac, ali.....nisam ga poljubila. Kada su nam
se slučajno dotakle ruke osjetila sam kako mi tisuću trnaca prolazi tijelom, kao
da me je pogodio grom. Morala sam kući, bilo je kasno a ja sam drugo jutro
morala na posao, pozdravila sam se s njime, a on je dao obećanje koje nikada nije
ispunio, a ja sam mu povjerovala. Rekao je kako će opet doći da se vidimo... Kad
sad razmišljam o tome, shvaćam da je to bila samo obična glupa rečenica....
Do kuće sam lebdjela, i tek kad sam legla u svoj krevet, shvatila sam da sam
njega, potpunog neznanca pustila na svoj ružičasti oblačak...prekasno sam to
shvatila, već sam bila zaljubljena potpuno. Nikada neću zaboraviti njegov čvrsti
zagrljaj za pozdrav, njegov miris koji je još uvijek prisutan u mojim
nosnicama.... Nisam mogla zaspati, i do jutra sam razmišljala o njemu, shvatila
sam da je on moja druga polovica, da on ima onu polovicu moje duše koju je Bog
stavio u muško tijelo. Shvatila sam da sam ga već zavoljela. Svaki dan sam
mislila na njega, ni jednu noć nisam zaspala a da nisam pomislila gdje je on u
tome trenu, i kako bih voljela da zaspe pored mene. Malo po malo postao je moja
opsesija, gdje god sam se nalazila gledala sam u prolaznike misleći da ću
ugledati njegove oči, ljubila druge tražeći u njihovim poljupcima njegove usne,
u njihovim zagrljajima njegove ruke. Svakog sam uspoređivala sa njim i svaki je
gubio, svakog sam odbijala...a o njemu nisam ništa baš ništa znala.
Oko Božića 2004 sam od jednog njegovog prijatelja saznala da se vratio natrag u
Zagreb, dao mi je njegov broj mobitela. Razgovarali smo par puta i svaki put bih
bila sve sigurnija u to da ga volim. Svi su znali da u mom životu postoji jedan
Josip, ali nitko nije znao tko je taj Josip, nitko osim moje najbolje frendice.
Ptice ispod moga prozora su cvrkutale njegovo ime, onaj kamen na kojem smo
sjedili onu noć već je znao zašto uporno dolazim tamo, jastuk je znao čije ću
ime dozivati u snu...svi su znali, ali nije znao on...jedina zvijezda moje
noći, jedini i glavni lik mog života..... Ne nisam ga voljela, obožavala sam
ga..... koliko sam samo snova i želja imala, željela sam svoju budućnost
provesti sa njim. mislila sam da mi je on stvarno suđen, ali očito nije bio...
Svima sam postala jako dosadna sa stalnim pričanjem o njemu, uspjeli su me
nagovoriti da mu pošaljem mail, pismo ili bilo što samo da mu konačno priznam da
je on onu noć zauvijek promijenio moj život....poslušala sam ih, napisala mu dugo
dugo pismo , sve sam mu objasnila, koliko sam ga voljela i koliko ga još volim...
Nadala sam se da će mi odgovoriti, da će napisati barem nešto, pa da je i napisao
kako sam mu odvratna ja bih bila zadovoljna s time, jer onda bih ga bar
zamrzila...ali ništa. 20 dana sam smišljala glupe razloge i opravdavala ga pred
samom sobom zašto još uvijek nije odgovorio... Ali shvatila sam da je dosta
laganja i zavaravanja, da je htio odgovoriti već bi to napravio. Razočarao me je
strašno, bio je moja vizija najsavršenijeg bića koje uvijek zna što treba
napraviti u kojem trenutku, imao je sve vrline i nešto sitno mana.... Nitko mi
ne može reći da sam se zaljubila u njega zbog njegovog fizičkog izgleda, nisam
jer on nema ništa od onoga što bi trebao imati moj idealan muškarac...a stvarno
je čudno da cijeli život maštaš o plavookom princu, a na kraju te zarobe jedne
smeđe oči.... Bila sam rob te ljubavi, pustila da kraj mene prođu bolji i
iskreniji muškarci od njega, koji su me htjeli voljeti, ali ne ja sam ih sve
odbijala, jednog po jednog, misleći kako će uskoro svanuti dan kad će mi doći
«moj» Josip... Ali «moj» Josip nikada nije došao, nije odgovorio na pismo, nije
nazvao više nikada, a kako sam ga samo voljela..... I možda je konačno danas
pravi dan da kažem toj ljubavi ZBOGOM!! Da ju pustim da zauvijek padne u
zaborav, i zaboravim te smeđe oči i tu viziju savršenstva...... Ne, nakon toliko
neprospavanih noći i prolivenih suza, ne mrzim ga niti ću ga ikada moći
mrziti.....već sad na kraju želim samo jedno: da se i on jednom tako
nestvarno i nesretno zaljubi... Da čuva tu ljubav u sebi kao nešto najsvetije i
najdragocjenije što ima, da nema hrabrosti to priznati, a kad prizna da ostane
bez odgovora..... Možda sam zla što mu to želim, ali mogao je ostati muško i
nazvati kad je pročitao pismo, a ne prešutjeti to i ispasti kukavica.... A možda
sam si sama kriva jer sam dopustila srcu da se zaljubi u potpunog stranca, ali
SRCE IMA SVOJE PUTOVE KOJE RAZUM NE PREPOZNAJE!!!
Moja priča je gotova, nadam se da me stvarno čeka sreća negdje u blizini, jer
nakon dvije godine patnje i neostvarenih tisuće želja i snova. zaslužila sam da
budem sretna.......