36310

"Šetnje sa Alijom" - VIII dio

«TRAKA» ZLOGLASNOG NAZIFA DŽUBURA






Mora da je moj prvi namaz šokantno djelovao na moje goniče – jer čim preselamih, naglo zaškripi teška brava i mene pozvaše da iziđem. Ja još nisam znao šta je to špijunka, malo «oko» na vrhu čelijskih vrata s koga se - najčešće tajno, a ponekad sa namjerom, specifičnim zvukom - prati svaki potez pritvorenika, njegovo ponašanje, njegove reakcije i sl. Oni su me, svakako, pratili dok sam klanjao, a onda me svedoše niza stubište, u prizemlje, gdje me je čekao neizostavni Nazif Džubur sa svojim škiljećim, neprijateljskim očima. Tu je bio i direktor Zatvora, izvjesni Zdravko, Srbin, jedan ćutljivi birokrata koščata lica i upalih očiju i – kako će pokazati godine koje slijede – ostrvljeni četnik. Najprije mi izvukoše pertle iz cipela (kao i Muharemu, i svakom političkom osuđeniku) i ponovo prekopaše džepove. U nekoj kutiji stajala je moja lična karta, koju više nikada neću vidjeti, a koja će, godinama kasnije, kad budem izišao iz zatvora, imati svoj posebni život i svoju priču. «Pošto ste od danas pritvorenik u Centralnom zatvoru, da li želite nešto poručiti Vašoj porodici?» upita me direktor. Nisam shvatio zašto mi upućuje takvo pitanje; ta meni je jasno da sam uhapšen, da više nema nikakve neizvjesnosti o toj činjenici... »Možda želi da mi zada još jedan psihološki udarac?» pomislio sam u sebi. «Nema druge nego da mu se suprotstavim!» «Da,» rekao sam, «molim Vas da im poručite da mi donesu Kur'an!» Direktoru stade dah, u njegovim očima gledao sam zvjersku mržnju...Džubur, koji je stajao koso od mene, poče da se na sav glas smije, poput paščeta: on se, naime, stalno nekom dokazivao, kako je na potpuno suprotnoj strani od mene, muslimana, kako je on toliko pravovjeran u svojoj komunističkoj religiji da mu se gade moja vjerska osjećanja, i zato uvaženi čitalac ovo moje poređenje («poput paščeta») ne treba da doživi kao izraz nekog mog zakašnjelog revanšizma prema ovom zloglasnom udbašu, već kao stilsko sredstvo koje najbolje odražava stvarnost o kojoj pišem. Pa zar i Kur'an nevjernike ne poredi sa psima koji dahću «svejedno, gonio ih ti ili ih puštao na miru»?! Po tom psećem smijehu ja sam osjetio da sam odlično uzvratio na udarac koji mi je direktor ovog tužnog zdanja uputio. Najednom obojica ušutiše, shvatiše zašto sam povukao takav potez. Gledali su me, i ja sam sa njihovih lica čitao kako su svjesni kakvu su neprijateljsku «cvjećku» uhapsili... «Dobro,» uzvrati direktor nižim tonom,» zapisat ćemo tu Vašu želju, mada ne znam kako ćemo je ispuniti pošto je ovo državna ustanova!» I zbilja, on uredno napravi zapisnik, nakon čega i ja moradoh nešto potpisati, a onda me vratiše u polumračnu ćeliju.


Udbaška «traka»



Dva-tri sahata predaha, koji su uslijedili u ćelijskoj tišini...Tamo iza jacija, prije nego se gasi ćelijska žarulja, izvedoše me u «istražnu kancelariju». Ponovo, u vrhu stola - Nazif Džubur, do njega neki zapisničar. Sjedoh na stolicu ispred njega. «Ko ti je rekao da sjedneš?! A?!Diži se,...!» povika, a u sebi izreče «Fašisto!», tako hinjski da si ga i mogao i nisi mogao čuti. Pred njim, na stolu – otkucana predavanja iz Tabačkog mesdžida. Jedan dio njih sam čuvao u svome stanu. («To znači da su mi pretresli kuću! Kako li je Tima doživjela njihov upad?! Da li su je priveli?!Da li je muče?!» prolazilo mi je kroz glavu.)
Džuburove provokacije bile su neizdržive; prilazio mi je i unosio se u samo lice, duboko i dugo gledao me u oči, škripio zubima, prijetio, psovao, okretao se od mene sa gađenjem, a onda me tako snažno podbio u vilicu da umalo nisam pao. O, kako bih s merakom uzvratio, bez obzira što mu je pištolj virio ispod kaputa, da u istražnoj ćeliji nije bio Jovo, onaj najkrupniji vodnik u Centralnom. Naredi mi da sjednem, i čim se nađoh u stolici, Jovo, onako visok, priđe do mene – tako da mu je palica dodirivala moje lice. I to je bila tipična komunistička dvosmislena taktika: ne tuče me palicom, nego kobajagi slučajno, da on to i ne zna, dodiruje moju glavu, čime mi jasno stavlja do znanja da moram izvršiti ono što «drug islednik» traži. A Džubur je tražio isto: da potpišem na Hasana i na Rušida – ono što on, tobože, zna: da smo se «zalagali» za islamsku republiku sastavljenu od Bosne i Sandžaka, da je «Islamska deklaracija» naša politička platforma, da smo s tim ciljem islamizirali našu omladinu, da je Rušid govorio to i to u zbornici Medrese...čim bih zausti da poreknem neku njegovu tvrdnju, on je već išao dalje, uz iste prijetnje o zatvoru koji me čeka i njihovoj stalnoj pratnji – dok god budem živ. Kada bi završi jedan krug istih pitanja, vraćao se na ono prvo, i tako redom... sve do iza ponoći.
Bio sam toliko iscrpljen da mi je svejedno bilo držali me u toj istražnoj ili u mojoj ćeliji 73/B, na IV. spratu. To je bila prva noć u kojoj su komunisti na meni primijenili zloglasnu metodu tzv. «trake», isljeđivačkog postupka koji se sastoji u stalnom ponavljanju jednih te istih pitanja i prijetnji nemoćnoj žrtvi – sve dok se ona, uslijed psihološkog pritiska, čak i fizički ne iscrpi do maksimuma, kada počinje da gubi moć odbrane, čak i volje da se suprotstavlja isljednicima. Tu metodu je izvrsno opisao Cibulski, autor romana «Pomračenje o podne», koji je sam bio žrtva staljinističkih čistki. «Traka», koja se izvodi poslije ponoći, vremenom, žrtvi poremeti centar ravnoteže, a većina političkih uhapšenika od nje – poludi.

Kada sam se, pred zoru, vratio u ćeliju, dozvolili su mi da legnem u krevet i ugasili žarulju. U mraku, počeo sam da se abdestim i osjetio da sav drhtim. Hladna voda i usrdne abdestke dove, taj moj neposredni, iskreni duhovni kontakt sa Stvoriteljem... smiriše moje živce. Ne znam da sam se ikad tako slatko abdestio, nikad se smirenije nisam molio i nikad smireniji, ležeći, nisam klanjao jaciju – i ne znajući koliko me abdest, namaz i nevidljiva Allahova ruka spašavaju od ciljeva Džuburove «trake».


Komunističko izigravanje zakona; vještica u prikrajku



Taj teški prvi psihološki udarac Udbe trajao je četiri dana; bivao sam sve iscrpljeniji, i samo su me abdest i namaz spašavali od provalije. U podne četvrtog dana dva policajca mi nabiše lisice na ruke i povedoše me niza stubište. Iz zatvorskih donjih spratova upadoh u Sud, među civile. Ljudi su se pravili da me ne vide, poneka žena bi, u strahu, glasno podviknula stavljajući dlan na oči...Ko zna šta su mislili o meni: da sam ubio, pokrao, silovao, oteo...
Toga dana komunisti su započeli svoju sotonsku igru zakonom i sudom: uvedoše me kod, kobajagi, istražnog sudije. On se zvao Hadžikarić, Abdullah Hadžikarić ili tome slično. Do njega je bila sekretarica, a još malo dalje sjedila je dama za koju nisam znao šta je, šta ona tu radi. Istražni sudija je bio toliko hladan da me nije primjećivao. Primijeti lisice na mojim rukama i jednim pogledom naredi policajcima da mi ih skinu. Kobajagi, on ima neku moć! Poče da me ispituje. Pisaća mašina je hlupala kao da je na tenkovskim gusjenicama. Za mene, to jesu bile gusjenice – jer u redovima koji su se nizali na papiru ja sam gledao svoje duge godine zatvora još uvijek naivno vjerujući da ću, ako budem pametan, nekim mudrim odgovorima moći izbjeći bar koju godinu. «Druže Latiću, Vama se stavljaju na teret teške inkriminacije neprijateljskog djelovanja...Priznajete li da ste to učinili?» upita me. «Ništa nisam učinio protiv države!» «Zapišite: Na pitanje...tr-tr-tr.., osumnjičeni odgovara...tr-tr-tr... Da li želite advokata?» «A što će mu advokat ako čovjek nije ništa učinio?!» umiješa se dama sa strane. Ona je to rekla takvim ljubaznim tonom da sam ja pomislio kako je sažaljiva, na strani pravde, na mojoj strani, kao da me ona brani od Udbine napasti. Ja više ne znam tačno šta sam rekao, i da li sam išta rekao, najvjerovatnije da nisam, ali su oni diktirali i kucali da sam rekao to i to...Znam pouzdano da se ta igra zakonom i sudom ovako završila: da drug Hadžikarić, zbog navodne osjetljivosti krivičnog djela, daljnju istragu prepušta Službi državne bezbjednosti, a da se osumnjičeni (kao i svih nas trinaest) «zato što se ne osjeća krivim», «dobrovoljno odriče advokatskih usluga». «Naravno da nisam kriv, ja ću to dokazati na sudu!» rekao sam Hadžikariću sasvim uvjeren – naivan do besvijesti, kakav samo musliman može biti - da živim u državi u kojoj zaista postoje sud i sudska procedura. Dama iz prikrajka je, ustvari, bila naš tužilac, a da to niko od nas tada nije znao. Zvala se Edina Rešidović, porijeklom također iz Hercegovine, čini mi se iz Borča, žensko s jedinstvenim, neviđenim osjećajem za obmanu, skrivanje zločinačkih tragova, meštar komunističkih dvosmislenih igara zakonskim paragrafima, a uz to – vatreni idolopoklonik Josipa Broza i karijerist u njegovoj Kastaliji. Tako me je istražni sudija, jedan od onih sarajevskih minderaša iz uglednih naših porodica koji su islam u svakom režimu prodavali za karijeru, umjesto da štiti ljudska prava, predao na milost i nemilost Nazifu Džuburu i vještici iz prikrajka.


Na ivici nervnog sloma



«Traka» nije prestajala: nekad prije podne, nekad oko ikindije, a uvijek oko i poslije ponoći, Nazif Džubur je počinjao s istim pitanjima. U tim prvim danima «zvanične» istrage, jednom me je u istražnoj ćeliji, pored njega, sačekao jedan udbaš uočljivo ružnog izgleda: proćelav, sa šiljatim nosem i pomalo - da mi Bog oprosti - iskrivljenim ustima. On je po rangu bio nadre|en Džuburu; zvao se Munir Alibabić Munja (uz to, lični isljednik Alije Izetbegovića ), a šef cijele istrage bio je izvjesni Amir Salihagić, bliski rođak ( čini mi se sestrić) Raifa Dizdarevića. Ovaj Munja je rodom iz Cazin-Srbljana, onog krasnog mjesta na obali Une, ispod Ostrošca, i bio je jedan od najbližih saradnika Hamdije Pozderca, Cazinjanina. Ko je, u ovim komunističkim trikovima, radio za Raifa, a ko za Hamdiju – to znaju samo oni, ali je izvjesno da su oba ova komunistička zlikovca bili najdirektnije upleteni u naš proces i da su obojica dokazivali svoju komunističku odanost dok su nas njihovi kerberi mučili po sarajevskom Centralnom zatvoru. Taj Munja me nije tukao, ali ipak mi je on zadao najteži udarac: počeo je da vrijeđa moju ženu! Jovo je, po običaju, palicom češao moju glavu, i samo on je spašavao tog komunističkog miša da ga ne uhvatim za grkljan! Iz tih uvrjeda, zaključio sam da su privodili Timu!
...Nema teže muke političkom robijašu od saznanja da neko njegov, zbog njegovih ideja, pati, da ga muče. Nikad mi neće biti jasno šta je omelo Džubura da toga praskozorja od mene ne dobije potpis na sve što želi – samo da mi dokaže da Tima nije uhapšena i da je neće mučiti. Vratio sam se u ćeliju sav drhteći; abdestio sam se i klanjao, ali sam i dalje drhtao. I legao sam drhteći... Moga sna nije bilo: ponovo Džubur, i ponovo ista pitanja, sve do kraja..., i kada bih završio istragu, ona se vraćala na početak...U jednom momentu mi priđe sa svojim škiljavim očima i ubuhvati mi vrat...Kriknuo sam i našao se na podu! U ćeliji se odmah upali svjetlo, a iznad mene se nađe krupna figura vodnika Jove! Robijaš na susjednom krevetu poče da zove upomoć! Dođoh sebi, malo se umih i ponovo legoh u krevet učeći Ajetu'l-kursiju. Čim sam zapao u san, «traka» je ponovo počela da se vrti...
Ujutro, kad su nas probudili u šest sati, opet me obuze drhtavica. Sjeo sam na stolicu: drhtale su mi i noge i ruke, ramena, prsti, usta...Pokušao sam nasilu da zaustavim drhtanje koljena, ali nisam uspio. Ustajao sam i sjedao, šetao od zida do špijunke; ništa nije pomagalo...Džuburova «traka» je počela da djeluje! Molio sam Allaha samo da se ne osramotim, da ne potpišem na nedužna čovjeka, da neko zbog mene ne zakuka kao što moja majka sada othukuje i prste lomi zbog onih koji su potpisali na mene. Ali kako da to učinim kad su mi otkazali svi organi, kad sav drhtim i kad se bojim da ne poludim?!


Rušidov infarkt; plač robijašica u zoru



Za razliku od svojih učitelja nacista, komunisti – kako smo više puta istakli - znaju sakriti tragove svojih zločina! Primijetili su šta se dešava sa mnom, ali – kako će se kasnije ispostaviti – sa svima nama. Rušid Prguda, taj hrabri čovjek, nije mogao izdržati njihovo bjesnilo: digli su ruke s njega tek kad ga je, u ćeliji, udarila srčana kap! Dan prije moga nervnog sloma najavili su nam šetnju od deset minuta u krugu zatvora. Jednom smo izlazili u tu šetnju, dva po dva (iz ćelije), i osjetili kako nam lica, zbog pomanjkanja kisika u ćeliji, liče na mrtvačka. Toga dana počelo je da grmi; izvedoše dvojicu iz ćelije br. 74, posljednje u nizu na IV. spratu. Poslije samo nekoliko minuta započe tutanj po uskom hodniku: tako su tukli jednog od te dvojice nesretnih šetača da smo u ćeliji čuli njegove izdisaje i njihove udarce u stegna. Navodno, dok su šetali, ovaj jedan je podigao glavu i pogledao u male prozore s rešetkama na zatvorskim ćelijama. Za Udbu je to bilo sumnjivo: Eto, političari imaju neke tajne veze i dogovaraju se dok jedan od njih izlazi na šetnju! Taj robijaš je bacan od zida do zida, i samo ponekad bi duboko jekni, a onaj drugi, koga nisu tukli, počeo je da plače kao malo dijete. Ja tada razabrah glas tučenog : to je bio Omer Behmen. Pa da, on ne zna plakati, teže mu je što se osjeća poniženim dok ga tuku od tjelesnog bola koji mu nanose.
Na svu sreću, tuča nije dugo trajala: vodnik opsova Boga, ubaci šetače u ćeliju i svom snagom zahlupi vratima. «Na šetnju?!» upita nas srdito nakon što je mahnito brzo otvorio naša vrata. «Ne, hvala,» jedva izustismo nas obojica iz 73 / B...
Dvije godine kasnije, dok sam u šetnji s Alijom pričao o ovim danima, on mi je otkrio da je i sam bio pod takvom torturom da je pomišljao da se ubije. Imao je teške srčane smetnje, zatražio ljekarske preglede, a onda skupljao velike doze tableta, posebno apaurina – kako bi ih, jednog jutra, sve sasuo u sebe!
Tih večeri su i robijašice, koje su bile smještene na donjim spratovima, češće i jače plakale u samu zoru. Komunisti, naime, tuku u vrijeme kad Sud ne radi: u zoru, subotom i nedjeljom, iza jacija...tako da oni njihovi službenici u Sudu, iako znaju kako Udba muči zatvorenike, ustvari, ne znaju ništa– jer se to čini onda kad nijedan pritvorenik ne može dokazati da se nad njim vrši nasilje. Ta svi oni «znaju» i govore da žive u «najhumanijem od svih društava na Svijetu» tj. u jugoslovenskom samoupravnom socijalizmu. Ko je taj sudija, tužilac ili zapisničar koji smije progovoriti jednu riječ o Udbinim zlodjelima?! Takav nije postojao. Svi su oni članovi Komunističke partije i svi su zbog odanosti Partiji dobili posao u Sudu.
...Robijašice su plakale kao mačke! Navodno su to najčešće bile rospije. Ali dolje negdje su bile i dvije muslimanke iz naše «grupe», Melika i Đula. «Bože, da li i njih tuku», pitao sam se uvijek kad bi me probudi ženski plač. «Čiji li je ono plač?»
...Komunisti su znali da im je bolje da, kad spakuju optužnice i smontiraju tok suđenja, a naročito naše kazne i odjeke u javnosti, dopuste našoj familiji i advokatima da nas posjete – kako bi javnost pomislila da zaista slijedi korektan sudski postupak. Taj postupak mora biti samo djelimično javan, zavisno od toga kako će se on odvijati. Ako svjedoci, koji su pod prisilom, nakon «trake», potpisali zapisnike, budu potvrđivali njihov sadržaj, suđnje će, naravno, biti što javnije. A šta ako se to ne desi?!
Zato su bili pažljivi prema dozi svoje torture. Ako kakav-takav pjesnik završi u ludnici, ko će onda dokazati da je istraga bila korektna?! (A već su dva-tri buduća svjedoka završila u ludnici!) Ko će takvog osumnjičenog izvesti pred sud, pred njegove roditelje, pred advokata koji dolazi iz – Beograda. To je dr. Rajko Danilović, jedan od najboljih advokata Jugoslavije, sam politički disident, evropski demokrat, izbačen iz političkog života zajedno sa dr. Latinkom Perović. To su bili razlozi da Udba prestane sa mojim daljnjim isljeđivanjem i, hvala Bogu, da se ne osramotim potpisujući ono što je tražio Nazif Džubur.


.................................