U brdima gdje vjetar često puše,
a njegova hladnoća tjera sve od sebe.
Gdje sunce ponekad dođe,
a vrijeme nikako da prođe.
Stoji sam u sjeni nade,
i čeka da netko dođe.
Prošaran udarima vjetra u osami bjeline
od svijete čuva ono što nosi tvoje ime.
Čuva ono najvrijednije od tebe
i daje mu pritom dašak sebe.
Ujutro je okupan čarima sna,
a uvečer protkan mislima bez dna.
Na putu svom on zna gdje je dom ,
na putu tom on je sam sa njom.
Dušu tvoju nikome dati neće
Sa sobom će da je nosti na putu do sreće.