[sanna72]

Evo danima se trudim da ne mislim na tebe. I stalno se sve zavrsava samo na bijednim pokusajima da te zaboravim.
Pred ocima mi tvoj lik, onako njezan i mio, pogled strastven, pun ceznje i zeljan mojih dodira. Ljudi kazu da jedino oci nikada ne lazu. Samo duboko pogledaj u njih i vidjeces dusu covjekovu.
A u tvojim ocima vidim sigurnost,tugu,pozudu i vidim sebe. Ne sjecam se da su me jos neke oci tako gledale kao tvoje. U tvojoj blizini osjecam nemir u tijelu,kao da me neka sila vuce ka tebi. Kada nisi pored mene tada me jedino misli o tebi cine sretnom i ispunjenom.
I dok mislim o tebi, postojis samo ti i praznina koja nam je sudjena. A, onda osjetim kako mi tijelo podrhtava. To je samo pozuda i to ce proci. Tada pomislim,da ce vec prvog jutra,jos dok se sunce bude radjalo sve rasprsiti, kao sitne cestice koje lete po sobi i prelamaju se na suncu. Da ce sva ta pozuda nestati u prvom jutru koje docekam sa tobom. I da ce tada ova praznina koju osjetim kada nisi tu postati nepodnosliva bol. Znas onaj koji kida dusu i ostavlja trag.
Zato cu se polako povuci. Mozes me nazvati i kukavicom i izdajicom,a li nemam snage da se borim protiv sebe. A,ako ostanem moracu.
Jer tebe ce pozuda proci a mene rane ne.