Kad samoća pokuca na vrata i postane prijatelj drag....jedino što uvjek ostane kad padne tiha noć.Nekako se čudno navikneš na nju i s vremenom je čak i neprimjetiš već jdnostavno prihvatiš kao nešto svoje.Vrata srca zaključaš u strahu da te neko ne povrijedi više, jer znaš ni ova psljednja rana zarasla nije .Tako teku dani i godine....teče život.Nenadano i sasvim nestvarno jednog dana neko uspije dokučiti tvoje snove,tuge,želje i ta vrata srca polako se otvore pred tom nježnošću.I pitaš se zašto i da li želiš ponovo prolaziti sve to ili jednostavno ostati u tom svom sigurnom svijetu samoće.
Ali srce ne pita ...ne sluša....nedopušta komandu razuma koji viče NEMOJJJJ.
Ono jednostavno osjeća, da treba ljubav,treba je ko zrak,ko sunce treba nekoga za koga će zakucati brže za koga će živjeti.Dal ljubav to je kad ti neko fali do boli ...kad strepiš na svaki zvuk telefona ....kad čekaš a sati su beskrajni ko vječnost.Dal ljubav to je kad pjesme pišeš, kad za njeu živiš ....i svaka riječ melem je ranjenoj duši.Sumnjaš....naravno.sumnjaš, da ti se to događa ,dal je ONA-ON…. Iskren/a voli li kao ti.Pokušavaš razlučiti stvarnost od sna ....istinu od mašte ...pokušavaš biti realan.
LJUBAV nikad nije bila realna ...ona je poseban svijet gdje se sreću oni kojima je sudbina dala tu šansu.Da li ćemo je iskoristiti to znamo samo mi,ili ćemo cjeli život žaliti ako joj zatvorimo vrata jer možda se nikad....nikad više ne vrati.
__________________
|